STIGLE SU MI LASTE
Danas, oko 16 časova stigle su mi laste koje se već godinama gnijezde u kući u kojoj je smještena naša mala štamparija.
Prije nekoliko dana sam u naselju, Debeljaci, šest kilometara od centra Banjaluke, primijetio prve laste. Ali, moje su stigle danas, 9. aprila. Odmah su kroz njihov prozorčić u vrhu teških limenih vrata, provjerile gnijezdo. Po bjelini prsa i veličini, zaključio sam da se radi o onima koje su se izlegle prošle godine. Ako ih se vratilo svih petoro, onda će nekoliko dana biti male borbe oko toga kome pripada gnijezdo. Prošle godine je zauzeo mladi mužjak. Ne znam gdje su ostali naši mjesto za gradnju novog. Takođe, teško je ustanoviti po kom sistemu se zauzima gnijezdo, kada to čine roditelji koji su bili prošle godine a kada mladi. Nisam nikada primijetio borbu među lastavicama. Osim jakog i paničnog pjeva kojeg praktikuju dok se diskutuje ko će u gnijezdo kao i kada se približim gnijezdu sa jajima i mladima ili, dolje, prolazi mačka.
Moji prijatelji su me ubjeđivali da ih obilježim malim plastičnim oznakama za nožice ali sam uvijek to izbjegavao zbog straha da im ne ozlijedim kosti ili da ih majka ne izbaci iz gnijezda kada primijeti obojen strani predmet. A ne znam ni kako bi se moglo kontrolisati koja se lasta sa kojom oznakom vratila. Laste se ne daju hraniti, ne žele da budu blizu čovjeka da bi se ustanovili takvi sitni detalji na nožicama.
Ove godine pravim i jedan eksperiment. Gnijezdo koje sam zatekao kada smo kuću prepravljali za štampariju i koje se nije koristilo jer je tik iznad bučne mašine, prenio sam u prizemlje i zalijepio ga na zid, pod plafonom, uz ono koje su napravile kao zamjensko i godinama ga koriste. Očekujem da usele i to gnijezdo. Ako tako bude onda im mogu za sljedeće proljeće pripremiti vještačka gnijezda, da ne gube vrijeme na gradnju i da se komotno mogu izvesti dva legla. To drugo leglo bi imalo više vremena da se osnaži i da ne strada u dugim letovima na jug.
Laste su pravi znak proljeća i života.
Iako su rubovi šuma posuti proljetnim cvijećem, iako magnolije okrupnjavaju svoje ljubičaste cvjetove, iako su njive i bašte već uzorane, iako tanjirače rade, iako su voćnjaci u stablima okrečeni a u krošnjama ocvjetali, iako djevojke hodaju bez rukava, iako ja vozim bagija, nije počelo proljeće i nije počela ovogodišnja sezona prirodnog života, dok ne stignu laste. Bjelina njihovog poprsja i najmelanholičnije biće dovede do unutrašnje radosti koja otvara vrata ljubavi, užitku, oduševljenju, nadi i iščekivanju.
Ne znam zašto, čini mi se da živim dva života. Jedan sa lastama i jedan čekajući ih. Možda zato što svijet ne bi bio gledljiv bez lijepih žena i ptica lastavica.
Danas, oko 16 časova stigle su mi laste koje se već godinama gnijezde u kući u kojoj je smještena naša mala štamparija.
Prije nekoliko dana sam u naselju, Debeljaci, šest kilometara od centra Banjaluke, primijetio prve laste. Ali, moje su stigle danas, 9. aprila. Odmah su kroz njihov prozorčić u vrhu teških limenih vrata, provjerile gnijezdo. Po bjelini prsa i veličini, zaključio sam da se radi o onima koje su se izlegle prošle godine. Ako ih se vratilo svih petoro, onda će nekoliko dana biti male borbe oko toga kome pripada gnijezdo. Prošle godine je zauzeo mladi mužjak. Ne znam gdje su ostali naši mjesto za gradnju novog. Takođe, teško je ustanoviti po kom sistemu se zauzima gnijezdo, kada to čine roditelji koji su bili prošle godine a kada mladi. Nisam nikada primijetio borbu među lastavicama. Osim jakog i paničnog pjeva kojeg praktikuju dok se diskutuje ko će u gnijezdo kao i kada se približim gnijezdu sa jajima i mladima ili, dolje, prolazi mačka.
Moji prijatelji su me ubjeđivali da ih obilježim malim plastičnim oznakama za nožice ali sam uvijek to izbjegavao zbog straha da im ne ozlijedim kosti ili da ih majka ne izbaci iz gnijezda kada primijeti obojen strani predmet. A ne znam ni kako bi se moglo kontrolisati koja se lasta sa kojom oznakom vratila. Laste se ne daju hraniti, ne žele da budu blizu čovjeka da bi se ustanovili takvi sitni detalji na nožicama.
Ove godine pravim i jedan eksperiment. Gnijezdo koje sam zatekao kada smo kuću prepravljali za štampariju i koje se nije koristilo jer je tik iznad bučne mašine, prenio sam u prizemlje i zalijepio ga na zid, pod plafonom, uz ono koje su napravile kao zamjensko i godinama ga koriste. Očekujem da usele i to gnijezdo. Ako tako bude onda im mogu za sljedeće proljeće pripremiti vještačka gnijezda, da ne gube vrijeme na gradnju i da se komotno mogu izvesti dva legla. To drugo leglo bi imalo više vremena da se osnaži i da ne strada u dugim letovima na jug.
Laste su pravi znak proljeća i života.
Iako su rubovi šuma posuti proljetnim cvijećem, iako magnolije okrupnjavaju svoje ljubičaste cvjetove, iako su njive i bašte već uzorane, iako tanjirače rade, iako su voćnjaci u stablima okrečeni a u krošnjama ocvjetali, iako djevojke hodaju bez rukava, iako ja vozim bagija, nije počelo proljeće i nije počela ovogodišnja sezona prirodnog života, dok ne stignu laste. Bjelina njihovog poprsja i najmelanholičnije biće dovede do unutrašnje radosti koja otvara vrata ljubavi, užitku, oduševljenju, nadi i iščekivanju.
Ne znam zašto, čini mi se da živim dva života. Jedan sa lastama i jedan čekajući ih. Možda zato što svijet ne bi bio gledljiv bez lijepih žena i ptica lastavica.
