DA LI PAPA TREBA SRBIJI
Katolička crkva nema problema sa svojim vjernicima. Oni, kada prihvataju katoličnastvo, prihvataju ga bez pogovora i u vagonirajućem stanju ga praktikuju. Stoga katolička crkva proizvodi višak vremena i igrača za bavljenje i drugim poslovima. Političkim, ekonomskim, geostrateškim... Pravoslavni vjernici, slavenski prije svega, nisu visokohomogenizovana crkvena masa i djeluju na prinicipu oscilirajuće individualnosti pa se crkva, uglavnom bavi sama sobom.
Uz aktuelnost dolaska Pape Benedikta Šesnaestog u Srbiju, ovih dana se katolička crkva očitovala i na nekoliko drugih segmenata.
Glavni u Biskupskoj konferenciji Hrvatske, izvjesni msgr Sratić, boravio je, tiho i samozatajno, u Jasenovcu.
Bosanskohercegovački crkveno-katolički činioci su iznijeli prijedlog da se u BiH vlast dijeli na trećine svakom narodu a da se u lokalnim zajednicama primijeni princip „jedan čovjek, jedan glas“.
Katolička crkva se, dakle, ponaša kao institucija koju ništa ne obavezuje. Dok je u Hrvatskoj zakasnila nekoliko decenija u BiH trči pred rudu. U Jasenovac su trebali otići davno. I na daleko višem nivou. Da ne kažem papinskom. Katolička crkva ne može Blajburg, gdje su pobijeni ustaše, nešto četnika vjerovatno i drugi kolaboracionisti, sve skupa fašisti ili njihove sluge i podržavaoci, pretpostavljati fašističkom istrebljivačkom logoru, niti ga izjednačavati. A Blajburg praktikuje katolička crkva. I Jasenovac je organizovan uz njeno znanje i blagoslov.
Kasno je sada ići u Jasenovac.
Bez obzira što Vatikan nije priznao Kosovo, katolička crkva se još nije odužila Srbima.
U BiH, pak, katolička crkva priča o onome što nije njen posao. Ona nije politička stranka. Mada bih je prihvatio kao političku stranku pa neka na izborima dobije legitimitet da jednom znamo šta je hrvatska platforma i opcija. Kad se to moglo dozvoliti SDSDASHDZ onomad, što ne može Udruženju Građana Katolička vjera, na primjer, sada? Ali, ovako, katolička crkva se ponaša diktatorski, mentorski, propisivački, austrougarski. Zahtjev ili prijedlog o trećinama politička je diktatura. Nakon rata dobili smo teritorije na kojima nema određene nacinalne flore i faune i neće je nikada više ni biti. Neproduktivno je proizvoditi vještačke srpske, hrvatske, ili bošnjačke trećine tamo gdje ih nema ni pod mikroskopom.
I, dolazak pape u Srbiju. 410.000 građana Srbije, bez Nato Baze Kosova, izjasnilo se 2002. godine kao katolici. Da li je to dovoljan razloga da papa dođe. Naravno da nije. To je isto kada bi Obama išao na svako područje gdje ima nekoliko stotina hiljada crnaca. Bio bi predsjenik u egzilu. Posjeta pape je politička. Sinod je zato i ne odobrava, već nekoliko puta. Analitičari pitaju da li je dobro da papa prvo ide u Rusiju, prije Srbije. Zaboravljajući da su odnosi katoličke crkve sa Rusima drukčiji od odnosa sa Srbima. Papa, prethodni, bio je u Banjaluci. Bio sam protiv tog dolaska jer sam znao da neće ništa reći o više od 2000 Srba koji su od ustačke ruke pobijeni za jedno jutro, maljevima i sjekirama, bez metaka, u Drakuliću, a u organizaciji i pripremi je učestvovao i katolički svećenik, na tri kilometra od mjesta gdje su papi napravili binu.
Put za Srbiju ne otvara se na takav način.
Ali, neću da popujem papi.
Osim da kažem šta mislim.
Katolička crkva nema problema sa svojim vjernicima. Oni, kada prihvataju katoličnastvo, prihvataju ga bez pogovora i u vagonirajućem stanju ga praktikuju. Stoga katolička crkva proizvodi višak vremena i igrača za bavljenje i drugim poslovima. Političkim, ekonomskim, geostrateškim... Pravoslavni vjernici, slavenski prije svega, nisu visokohomogenizovana crkvena masa i djeluju na prinicipu oscilirajuće individualnosti pa se crkva, uglavnom bavi sama sobom.
Uz aktuelnost dolaska Pape Benedikta Šesnaestog u Srbiju, ovih dana se katolička crkva očitovala i na nekoliko drugih segmenata.
Glavni u Biskupskoj konferenciji Hrvatske, izvjesni msgr Sratić, boravio je, tiho i samozatajno, u Jasenovcu.
Bosanskohercegovački crkveno-katolički činioci su iznijeli prijedlog da se u BiH vlast dijeli na trećine svakom narodu a da se u lokalnim zajednicama primijeni princip „jedan čovjek, jedan glas“.
Katolička crkva se, dakle, ponaša kao institucija koju ništa ne obavezuje. Dok je u Hrvatskoj zakasnila nekoliko decenija u BiH trči pred rudu. U Jasenovac su trebali otići davno. I na daleko višem nivou. Da ne kažem papinskom. Katolička crkva ne može Blajburg, gdje su pobijeni ustaše, nešto četnika vjerovatno i drugi kolaboracionisti, sve skupa fašisti ili njihove sluge i podržavaoci, pretpostavljati fašističkom istrebljivačkom logoru, niti ga izjednačavati. A Blajburg praktikuje katolička crkva. I Jasenovac je organizovan uz njeno znanje i blagoslov.
Kasno je sada ići u Jasenovac.
Bez obzira što Vatikan nije priznao Kosovo, katolička crkva se još nije odužila Srbima.
U BiH, pak, katolička crkva priča o onome što nije njen posao. Ona nije politička stranka. Mada bih je prihvatio kao političku stranku pa neka na izborima dobije legitimitet da jednom znamo šta je hrvatska platforma i opcija. Kad se to moglo dozvoliti SDSDASHDZ onomad, što ne može Udruženju Građana Katolička vjera, na primjer, sada? Ali, ovako, katolička crkva se ponaša diktatorski, mentorski, propisivački, austrougarski. Zahtjev ili prijedlog o trećinama politička je diktatura. Nakon rata dobili smo teritorije na kojima nema određene nacinalne flore i faune i neće je nikada više ni biti. Neproduktivno je proizvoditi vještačke srpske, hrvatske, ili bošnjačke trećine tamo gdje ih nema ni pod mikroskopom.
I, dolazak pape u Srbiju. 410.000 građana Srbije, bez Nato Baze Kosova, izjasnilo se 2002. godine kao katolici. Da li je to dovoljan razloga da papa dođe. Naravno da nije. To je isto kada bi Obama išao na svako područje gdje ima nekoliko stotina hiljada crnaca. Bio bi predsjenik u egzilu. Posjeta pape je politička. Sinod je zato i ne odobrava, već nekoliko puta. Analitičari pitaju da li je dobro da papa prvo ide u Rusiju, prije Srbije. Zaboravljajući da su odnosi katoličke crkve sa Rusima drukčiji od odnosa sa Srbima. Papa, prethodni, bio je u Banjaluci. Bio sam protiv tog dolaska jer sam znao da neće ništa reći o više od 2000 Srba koji su od ustačke ruke pobijeni za jedno jutro, maljevima i sjekirama, bez metaka, u Drakuliću, a u organizaciji i pripremi je učestvovao i katolički svećenik, na tri kilometra od mjesta gdje su papi napravili binu.
Put za Srbiju ne otvara se na takav način.
Ali, neću da popujem papi.
Osim da kažem šta mislim.
