PRENOS NADLEŽNOSTI
KAO PROMJENA VJERE
Narodna skupština Republike Srpske je raspravljala o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nepostojeći dio Bosne i Hercegovine. Pošto je u Dejtonu, vojnoj bazi, i u Dejtonskom sporazumu, njegovom dodatku-ustavu, BiH stvorena istovremeno kad i entiteti, kao spoj dva entiteta, doista neprirodno, jedne federacije i jedne kompaktne cjeline, bez atributa „država“ ili bilo čega drugog sličnog tim tvorevinama, svaki „prenos nadležnosti“ odvijao se na adresu bez imena. U vjetar.
S pomoću tih nelegalnih procedura, ešdaunizirani inostrani predstavnici i domaći unitarizovani prefabrikovani ljiljanizirani patrioti, pokušavali su stvoriti ono što bog nije stvorio u Dejtonu – državu.
Vlasti, koje su u Republici Srpskoj uslijedile poslije kraha Koalicije Sloga i odlaska Milorada Dodika sa mjesta predsjednika Vlade, sve do 2006. nosile su gaće bez gume i svitanjaka i držale ih samo jednom rukom. Da ih mogu skinuti kadgod neki ešdaun poželi da s njima ima spolni odnos obilježen kao prenos nadležnostiu.
Tako je ukinuta Vojska Republike Srpske, tako je Savjet ministara narastao do njih jedanaest. Sa tri člana. Rotirajući predsjedavajući Savjeta ministara postao je Predsjednik Državne Vlade, kako mu tepaju age sarajlije.
Opozicija, pedepe i esdees, u narodnoj skupštini Republike Srpske trijumfalno govori o tome kako je u svemu tome učestvovala i tadašnja opozicija, SNSD. Da, učestvovali smo da spasimo što smo spasiti mogli. Kada smo vidjeli da je reforma odbrane prevedena na ukidanje VRS, pokrenuli smo kampanju za demilitarizaciju BiH. Ali Čavić i Ivanić, kad pognu glavu i puste gaće, opozicija postaje nemoćna.
Problem Prenosa Nadležnosti nije samo politički problem i proces, niti problem prevare Ešdauna i sličnih domaćih i stranih izdajnika. Kao ni problem devastacije ili kršenja Dejtonskog sporazuma. To je i psihološki problem u kolektivnim i pojedinačnim transverzalama dijagnostikovan u promjeni vjere i podanaištvu kao dva veoma uspješna egzistencijalna oblika opstanka na Balkanu. Poznati su primjeri poturčavanja u BiH ili kolektivnog hercegovačkog prelaska na katoličku vjeru. Pa kad opasnost oprođe, opet na pravoslavnu.
Ali to su primjeri iz prošlog milenijuma koji je, ipak, bio srednji vijek za globaliziranu civilizaciju znanja, individue i dostojanstva.
BiH mora izaći iz tog mračnog perioda i zaputiti se civilizovanim putevima razgovora o zajedničkim interesima koji mogu biti konektabilni ili dijametralni.
A ako mogu biti suprotni onda nema govora o nekom budućem prenosu nadležnosti.
Nema govora o stvaranju nekih novih zajedničkih institucija.
Nadležnosti koje su dosada prenijete na BiH a ne pripadaju joj, i zajedničke institucije koje nisu nametnute i dogovorene u Dejtonu, doći će glave Bosni i Hercegovini.
Kad tad.
KAO PROMJENA VJERE
Narodna skupština Republike Srpske je raspravljala o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nepostojeći dio Bosne i Hercegovine. Pošto je u Dejtonu, vojnoj bazi, i u Dejtonskom sporazumu, njegovom dodatku-ustavu, BiH stvorena istovremeno kad i entiteti, kao spoj dva entiteta, doista neprirodno, jedne federacije i jedne kompaktne cjeline, bez atributa „država“ ili bilo čega drugog sličnog tim tvorevinama, svaki „prenos nadležnosti“ odvijao se na adresu bez imena. U vjetar.
S pomoću tih nelegalnih procedura, ešdaunizirani inostrani predstavnici i domaći unitarizovani prefabrikovani ljiljanizirani patrioti, pokušavali su stvoriti ono što bog nije stvorio u Dejtonu – državu.
Vlasti, koje su u Republici Srpskoj uslijedile poslije kraha Koalicije Sloga i odlaska Milorada Dodika sa mjesta predsjednika Vlade, sve do 2006. nosile su gaće bez gume i svitanjaka i držale ih samo jednom rukom. Da ih mogu skinuti kadgod neki ešdaun poželi da s njima ima spolni odnos obilježen kao prenos nadležnostiu.
Tako je ukinuta Vojska Republike Srpske, tako je Savjet ministara narastao do njih jedanaest. Sa tri člana. Rotirajući predsjedavajući Savjeta ministara postao je Predsjednik Državne Vlade, kako mu tepaju age sarajlije.
Opozicija, pedepe i esdees, u narodnoj skupštini Republike Srpske trijumfalno govori o tome kako je u svemu tome učestvovala i tadašnja opozicija, SNSD. Da, učestvovali smo da spasimo što smo spasiti mogli. Kada smo vidjeli da je reforma odbrane prevedena na ukidanje VRS, pokrenuli smo kampanju za demilitarizaciju BiH. Ali Čavić i Ivanić, kad pognu glavu i puste gaće, opozicija postaje nemoćna.
Problem Prenosa Nadležnosti nije samo politički problem i proces, niti problem prevare Ešdauna i sličnih domaćih i stranih izdajnika. Kao ni problem devastacije ili kršenja Dejtonskog sporazuma. To je i psihološki problem u kolektivnim i pojedinačnim transverzalama dijagnostikovan u promjeni vjere i podanaištvu kao dva veoma uspješna egzistencijalna oblika opstanka na Balkanu. Poznati su primjeri poturčavanja u BiH ili kolektivnog hercegovačkog prelaska na katoličku vjeru. Pa kad opasnost oprođe, opet na pravoslavnu.
Ali to su primjeri iz prošlog milenijuma koji je, ipak, bio srednji vijek za globaliziranu civilizaciju znanja, individue i dostojanstva.
BiH mora izaći iz tog mračnog perioda i zaputiti se civilizovanim putevima razgovora o zajedničkim interesima koji mogu biti konektabilni ili dijametralni.
A ako mogu biti suprotni onda nema govora o nekom budućem prenosu nadležnosti.
Nema govora o stvaranju nekih novih zajedničkih institucija.
Nadležnosti koje su dosada prenijete na BiH a ne pripadaju joj, i zajedničke institucije koje nisu nametnute i dogovorene u Dejtonu, doći će glave Bosni i Hercegovini.
Kad tad.
