SARAJEVSKI VASKRS
Nešto sarajevskih Srba se okupilo o Vaskrsu u tamošnjoj crkvi. Neki su iz toga izvukli zaključak da ih je u Sarajevu malo i da Sarajevo nije multietnički grad.
No, sarajevska crkva nije pravi pokazatelj etničke sterilizacije Sarajeva jer nikada i nije bila masovno okupljalište.
Sarajevski vaskršnji skup pokazatelj je nečega drugoga ali i iz jednog drugog razloga – vaskršnjoj molitvi prisustvovao je i Valentin Incko, Visoki predstavnik.
Visoki poluniski i niski predstavnici međunarodne zajednice izbjegavali su Srbe u BiH, tokom cijele poratne istorije. U ratu su razgovarali i pregovarali, uglavnom zato što su morali. Izbjegavali su kadgod su mogli a kad su morali da ih imaju u vidokrugu, nisu krili fekalnu gadljivost i ponašanje kao da svi Srbi maju sidu, lepru i otvorene kaverne zajedno. Iskusio sam to i kao ratnik, kada smo predavali rovove i međuprostor tadašnjim međunarodnim snagama, i kada sam bio ministar, i kasnije, kao stranački aktivist. Samo moje bečko-trebavsko vaspitanje sprečavalo me je da ih zaputim na određeno mamimo mjesto.
Ali, šta da se radi, Veliki Srbi, Milošević, Karadžić, Šešelj, Krajišnik, Brđanin... tako su predstavljali Srbe da su ih genijalno uklopili u crno-bijeli svijet međunarodne zajednice. Agresori i patrioti. Srbi i Bosanci. Zločinci i Žrtve.
Taj odnos se mogao razumjeti kada je u pitanju Esdees i njegova kamarila, kada je u pitanju vlast, poslijeratna, Republike Srpske, koja nije htjela kontaktirati sa međunarodnom zajednicom, nije priznavala Dejton, nije htjela finansisjku pomoć... ali se nije mogao razumjeti kada su bile u pitanju stotine manifestacija koje se tiču isključivo civila, civilnih žrtava, zajednice, vjere, tradicije.
Na godišnjici obilježavanja pogubljenja srpskih civila nikada se, i nigdje, niko ne pojavljuje od međunarodne zajednice. To je nevjerovatno poniženje za Srbe u BiH. Međutim, to je i politika. Međunarodna zajednica time pokazuje da su ovdje Srbi nepoželjni. Možda je i razumljivo kada neko želi da otjera Srbe sa svih područja na koja su došli bježeći od Turaka. Ali nije razumljivo da želi da ih otjera sa mjesta na koje su prvo stigli sa Dnjepra, Dnjestra ili odakle već.
Stoga je gest Valentina Incka, pored toga što je diplomatski, i sažaljevački, pokajnički, ne u vlastito nego u tuđe ime, potvrđivački i demistificirajući.
I zakašnjeli čin.
Nikoga više nije briga što Sarajevo nema Srba.
Nešto sarajevskih Srba se okupilo o Vaskrsu u tamošnjoj crkvi. Neki su iz toga izvukli zaključak da ih je u Sarajevu malo i da Sarajevo nije multietnički grad.
No, sarajevska crkva nije pravi pokazatelj etničke sterilizacije Sarajeva jer nikada i nije bila masovno okupljalište.
Sarajevski vaskršnji skup pokazatelj je nečega drugoga ali i iz jednog drugog razloga – vaskršnjoj molitvi prisustvovao je i Valentin Incko, Visoki predstavnik.
Visoki poluniski i niski predstavnici međunarodne zajednice izbjegavali su Srbe u BiH, tokom cijele poratne istorije. U ratu su razgovarali i pregovarali, uglavnom zato što su morali. Izbjegavali su kadgod su mogli a kad su morali da ih imaju u vidokrugu, nisu krili fekalnu gadljivost i ponašanje kao da svi Srbi maju sidu, lepru i otvorene kaverne zajedno. Iskusio sam to i kao ratnik, kada smo predavali rovove i međuprostor tadašnjim međunarodnim snagama, i kada sam bio ministar, i kasnije, kao stranački aktivist. Samo moje bečko-trebavsko vaspitanje sprečavalo me je da ih zaputim na određeno mamimo mjesto.
Ali, šta da se radi, Veliki Srbi, Milošević, Karadžić, Šešelj, Krajišnik, Brđanin... tako su predstavljali Srbe da su ih genijalno uklopili u crno-bijeli svijet međunarodne zajednice. Agresori i patrioti. Srbi i Bosanci. Zločinci i Žrtve.
Taj odnos se mogao razumjeti kada je u pitanju Esdees i njegova kamarila, kada je u pitanju vlast, poslijeratna, Republike Srpske, koja nije htjela kontaktirati sa međunarodnom zajednicom, nije priznavala Dejton, nije htjela finansisjku pomoć... ali se nije mogao razumjeti kada su bile u pitanju stotine manifestacija koje se tiču isključivo civila, civilnih žrtava, zajednice, vjere, tradicije.
Na godišnjici obilježavanja pogubljenja srpskih civila nikada se, i nigdje, niko ne pojavljuje od međunarodne zajednice. To je nevjerovatno poniženje za Srbe u BiH. Međutim, to je i politika. Međunarodna zajednica time pokazuje da su ovdje Srbi nepoželjni. Možda je i razumljivo kada neko želi da otjera Srbe sa svih područja na koja su došli bježeći od Turaka. Ali nije razumljivo da želi da ih otjera sa mjesta na koje su prvo stigli sa Dnjepra, Dnjestra ili odakle već.
Stoga je gest Valentina Incka, pored toga što je diplomatski, i sažaljevački, pokajnički, ne u vlastito nego u tuđe ime, potvrđivački i demistificirajući.
I zakašnjeli čin.
Nikoga više nije briga što Sarajevo nema Srba.
