UČI ONO U ŠTA VJERUJEŠ,
VJERUJ U ONO ŠTO UČIŠ
U Republici Srpskoj je uveden eksperimentalni srednjoškolski predmet Kultura religija.
Onda se formirao pokret otpora. Kod predsjednika vlade i ministra prosvjetnih djela boravili su predstavnici triju religija i izrazili svoje protivljenje.
O tome su negdje 99. ili 2000. godine postigli sporazum ministri prosvjeta i strani nadglednici, da se u BiH proba sa tom kulturom religija u školama. U međuvremenu, BiH je otišla daleko u demokratizaciji pa se dogodilo da se Federacija Brankovića i Heće više bavi tim energoinvestima i energoinvesticijama a o kulturi religija niko i ne razmišlja. U dječijim zelenim oazicama, vrtićima, u Sarajevu uvedeno je vjersko obrazovanje, takorekući religija, islam. U Republici Srpskoj je sačinjen udžbenik i počela je nastava bez ocjenjivanja nakon koje će se održati rasprava da li ići dalje ili ne.
U čemu je, dakle, problem.
Najprije, vjerske organizacije nastoje da vladaju religijskim procesima i izvan vlastitih institucija. Žele da uvedu i provode vjerski nauk i u srednjim školama, da pišu udžbenike i da regrutuju predavače. Žele da zauzmu vjersko obrazovanje od jaslica do postdiplomskog studija. Sada su aktuelne srednje škole.
Kultura religija ili izučavanje saznanja o religijama, čista je sociologija. A sociologija nema nikakve veze sa vjerskim zajednicama. Ima, ako bi mogli postići sporazum da predstavnici komunističke partije održavaju, jednom nedjeljno, u džamijama i crkvama, propovijedi, kolokvijalno, bez ocjenjivanja, o marksizmu, lenjinizmu i dijalektičkom materijalizmu.
Vjerske zajednice žele da institucionaliziraju totalitarizam koji ne ostavlja pravo na izbor između vjere i ravnodušnosti. U tom pohodu smeta im bilo kakav civilizovan čin. Pa čak i to što je ministar prosvjete u Repubici Srpskoj Hrvat. Kada ministar govori da je potrebno da mladi znaju poneku difirencijalnu činjenicu o religijama, onda je Hrvat. Kada kaže da treba osnovati Institut za srpski jezik ili izgraditi spomene obilježje Gradina, za žrtve jasenovačkih fašističkih, hrvatskih, logora za Srbe, Jevreje i Cigane, onda ministar nije ništa. Kao da ništa nije rekao.
Religija, gospodo pod turbanima, mantijama i tunikama, nije stvar učenja. Vjera je stvar unutrašnjeg duhovnog života i doživljaja svakog čovjeka. Ne možete tražiti da čovjek pojedinac vjeruje u bogove i vjerske zajednice prije nego što počne da vjeruje u sebe. A da bi vjerovao u sebe, mora da ima znanja. Ako vjeruje a nema znanja, on je potčinjenik, podanik, rjab. Da li je to cilj.
U banjačlučkoj osmoljetki „Aleksa Šantić“ cijeli razred, na dva časa, dobija kečeve jer djeca neće da uče lalakanje himne BiH. Djeca je ismijavaju a nastavnik ludi. Nije problem u tome što je to himna Bosne i Hercegovine. Problem je što djeca ne vjeruju u nju. Ni u himnu ni u BiH.
Da li se uzima u obzir da se to može dogoditi i vjeronauci u srednjim školama, ako se bude naturala.
VJERUJ U ONO ŠTO UČIŠ
U Republici Srpskoj je uveden eksperimentalni srednjoškolski predmet Kultura religija.
Onda se formirao pokret otpora. Kod predsjednika vlade i ministra prosvjetnih djela boravili su predstavnici triju religija i izrazili svoje protivljenje.
O tome su negdje 99. ili 2000. godine postigli sporazum ministri prosvjeta i strani nadglednici, da se u BiH proba sa tom kulturom religija u školama. U međuvremenu, BiH je otišla daleko u demokratizaciji pa se dogodilo da se Federacija Brankovića i Heće više bavi tim energoinvestima i energoinvesticijama a o kulturi religija niko i ne razmišlja. U dječijim zelenim oazicama, vrtićima, u Sarajevu uvedeno je vjersko obrazovanje, takorekući religija, islam. U Republici Srpskoj je sačinjen udžbenik i počela je nastava bez ocjenjivanja nakon koje će se održati rasprava da li ići dalje ili ne.
U čemu je, dakle, problem.
Najprije, vjerske organizacije nastoje da vladaju religijskim procesima i izvan vlastitih institucija. Žele da uvedu i provode vjerski nauk i u srednjim školama, da pišu udžbenike i da regrutuju predavače. Žele da zauzmu vjersko obrazovanje od jaslica do postdiplomskog studija. Sada su aktuelne srednje škole.
Kultura religija ili izučavanje saznanja o religijama, čista je sociologija. A sociologija nema nikakve veze sa vjerskim zajednicama. Ima, ako bi mogli postići sporazum da predstavnici komunističke partije održavaju, jednom nedjeljno, u džamijama i crkvama, propovijedi, kolokvijalno, bez ocjenjivanja, o marksizmu, lenjinizmu i dijalektičkom materijalizmu.
Vjerske zajednice žele da institucionaliziraju totalitarizam koji ne ostavlja pravo na izbor između vjere i ravnodušnosti. U tom pohodu smeta im bilo kakav civilizovan čin. Pa čak i to što je ministar prosvjete u Repubici Srpskoj Hrvat. Kada ministar govori da je potrebno da mladi znaju poneku difirencijalnu činjenicu o religijama, onda je Hrvat. Kada kaže da treba osnovati Institut za srpski jezik ili izgraditi spomene obilježje Gradina, za žrtve jasenovačkih fašističkih, hrvatskih, logora za Srbe, Jevreje i Cigane, onda ministar nije ništa. Kao da ništa nije rekao.
Religija, gospodo pod turbanima, mantijama i tunikama, nije stvar učenja. Vjera je stvar unutrašnjeg duhovnog života i doživljaja svakog čovjeka. Ne možete tražiti da čovjek pojedinac vjeruje u bogove i vjerske zajednice prije nego što počne da vjeruje u sebe. A da bi vjerovao u sebe, mora da ima znanja. Ako vjeruje a nema znanja, on je potčinjenik, podanik, rjab. Da li je to cilj.
U banjačlučkoj osmoljetki „Aleksa Šantić“ cijeli razred, na dva časa, dobija kečeve jer djeca neće da uče lalakanje himne BiH. Djeca je ismijavaju a nastavnik ludi. Nije problem u tome što je to himna Bosne i Hercegovine. Problem je što djeca ne vjeruju u nju. Ni u himnu ni u BiH.
Da li se uzima u obzir da se to može dogoditi i vjeronauci u srednjim školama, ako se bude naturala.
