NE ZABORAVITE MI ČAVIĆA
Partija demokratskog progresa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Bosanskog Novog, razmatraju projekt ujedinjavanja u opozicioni blok kako bi na sljedećim izborima izbjegli crnogorsku situaciju da je Milo jak ko crna zemlja a opozicija iskajišana u pet kolona razbijene vojske. I još jedan razlog su naveli: potrebna je jaka opozicija koja će natjerati vlast da radi bolje zrelije i pametnije.
Za Čavića su rekli da je mladi i nedokazani junoša i da mora sam da ide na izbore kako bi se tamo provjerio i odradio pripravnički staž. To je dnevnopolitički prevod Bosićeve izreke: ma, goni ga u pizdu materinu.
Taj koncept ujedinjavanja opozicije već je negdje smišljen pa ga sad samo ovi razrađuju na dodatnim časovima popodnevne nastave. I prevode u pakovanje za svoj pojedinačni interes. Ivanić je, na primjer, već kandidovao sebe za jednu od funkcija – ili član PBiH ili Predsjednik Republike Srpske. Jer, nakon ovog mandata Ivanić neće biti nigdje. Lažni car Mihajlo Mali, takođe podržava koncept protiv srpskorepubličkog Mila jer u tome vidi probitak za sebe. Red bi bilo da se i on kandiduje za neku veliku funkciju. Četiri godine tatrljanja iz zadnje klupe Narodne skupštine dosadilo je i njemu samom. Bosić tu prolazi najtanje. Onako neubjedljiv, teško može da se predloži za bilo šta osim za poslanika.
I ja podržavam koncept ujedinjenja opozcije. Samo, nemojte mi zaboraviti Čavića. Dajte ga makar za nosioca zajedničke opozicione liste za Narodnu skupštinu pa neka bude šef poslaničkog kluba. Zajednička lista bi se mogla zvati Lisje žuti. Sudeći po onih sedam posto u koje spada sva opozcija, kako nekidan objaviše, pjesnička sintagma Branka Radičevića, ko dušu je dala za zoloupotrebu u političke svrhe.
Podržavam koncept jer je lakše poraziti turke na buljuke, na jednome mjestu. Umjetnički dojam je mnogo veći a posljedice poraza takve ujedinjene opozicije su mnogo razornije. Nakon izbora 2010., dvije godine bi jedni drugima vadili oči zbog toga ko je kriv za poraz. One oči koje ostanu od vađenja tokom predizbornog dogovora ko za šta i gdje.
Za početak, i za temeljnu pripremu platforme, elaborata, studije izvodljivosti i pokazatelja profitabilnosti, predlažem da temeljmo razmotre šta su sve, pojedinačno, i zajedno, izgubili tokom tri prethodna izborna procesa.
Dobro dođe za vezu sa stavrnošću a i da znaju s čim će u svatove.
Partija demokratskog progresa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Bosanskog Novog, razmatraju projekt ujedinjavanja u opozicioni blok kako bi na sljedećim izborima izbjegli crnogorsku situaciju da je Milo jak ko crna zemlja a opozicija iskajišana u pet kolona razbijene vojske. I još jedan razlog su naveli: potrebna je jaka opozicija koja će natjerati vlast da radi bolje zrelije i pametnije.
Za Čavića su rekli da je mladi i nedokazani junoša i da mora sam da ide na izbore kako bi se tamo provjerio i odradio pripravnički staž. To je dnevnopolitički prevod Bosićeve izreke: ma, goni ga u pizdu materinu.
Taj koncept ujedinjavanja opozicije već je negdje smišljen pa ga sad samo ovi razrađuju na dodatnim časovima popodnevne nastave. I prevode u pakovanje za svoj pojedinačni interes. Ivanić je, na primjer, već kandidovao sebe za jednu od funkcija – ili član PBiH ili Predsjednik Republike Srpske. Jer, nakon ovog mandata Ivanić neće biti nigdje. Lažni car Mihajlo Mali, takođe podržava koncept protiv srpskorepubličkog Mila jer u tome vidi probitak za sebe. Red bi bilo da se i on kandiduje za neku veliku funkciju. Četiri godine tatrljanja iz zadnje klupe Narodne skupštine dosadilo je i njemu samom. Bosić tu prolazi najtanje. Onako neubjedljiv, teško može da se predloži za bilo šta osim za poslanika.
I ja podržavam koncept ujedinjenja opozcije. Samo, nemojte mi zaboraviti Čavića. Dajte ga makar za nosioca zajedničke opozicione liste za Narodnu skupštinu pa neka bude šef poslaničkog kluba. Zajednička lista bi se mogla zvati Lisje žuti. Sudeći po onih sedam posto u koje spada sva opozcija, kako nekidan objaviše, pjesnička sintagma Branka Radičevića, ko dušu je dala za zoloupotrebu u političke svrhe.
Podržavam koncept jer je lakše poraziti turke na buljuke, na jednome mjestu. Umjetnički dojam je mnogo veći a posljedice poraza takve ujedinjene opozicije su mnogo razornije. Nakon izbora 2010., dvije godine bi jedni drugima vadili oči zbog toga ko je kriv za poraz. One oči koje ostanu od vađenja tokom predizbornog dogovora ko za šta i gdje.
Za početak, i za temeljnu pripremu platforme, elaborata, studije izvodljivosti i pokazatelja profitabilnosti, predlažem da temeljmo razmotre šta su sve, pojedinačno, i zajedno, izgubili tokom tri prethodna izborna procesa.
Dobro dođe za vezu sa stavrnošću a i da znaju s čim će u svatove.
