REPUBLIKA SRPSKA
TREBA SVOJU BANKU
Progresivni demokrati, usrani strani poluidioti i klasični lopovi izveli su operaciju Privatizacije Bankarskog Sektora u Republici Srpskoj.
Privatizacija Bankarskog Sektora se u našem narodu zove rasprodaja ćaćevine.
Mladen Ivanić i njegov Pedepe, raspredali su banke, što za euro što za dva, i to kakve banke. Tri banke koje bi i jačoj privredi finansijski značile kao nuklearka u energetskom smislu nekom selu. Kasnije, oni koji su ih kupili budzašto, preprodali su basnoslovno i zaradili velike pare.
Jedna od te tri banke bila je Razvojna, nasljednik bivše Službe društvenog knjigovodstva u kojoj su svi subjekti imali račune i najveći dio njih je ostao komitent kada je SDK prerasla u komercijalnu banku. To znači da je već postojala direktna veza sa ekonomskim krvotokom. Samo budala može da proda takvu banku. Slovenci, koji su kasnije, od engleskog fudbalskog srpskog lopova kupili Razvojnu banku, nisu prodali svoju veliku banku, koja je opljačkala stare devizne štediše, nego su je samo nazvali Nova lublanska. Nisu prodali ni mariborsku banku. Zašto Srbi uvijek ispadnu budale? Ili, da konkretizujem: zašto progresivni demokrati uvijek ispadnu budale?
Druga od te tri banke, bila je Banjalučka banka, dio nekadašnjeg socijalističkog sistema Privredne banke Sarajevo. Ona je, kao investiciona banka, imala ulaganja, kredite, u skoro svim privrednim subjektima koji su bili kostur industrije. Imala je i mnogo depozita koje je ostvarila tokom rata i poslijeratnog esdeesovog amaterskog tretmana privrede. Prodati takvu banku, značilo je upropastiti i ono što je moglo ostati zdravo u industriji.
Danas taj isti Mladen Ivanić, progresivni demokrat, predlaže aranžman sa MMF-om. Međunarodni monetarni fond je jedna od institucija koje su finansijski upropastile svijet a djelovale su pod američkom politikom koja je finansijski upropastila Ameriku a opljačkala sve ostale. MMF zna samo za fiskalnu i monetarnu presu što siromašne čini ovisnim o zaduženju i trajno nesposobnim da se nosi sa bilo kakvom konkurencijom.
Danas, kada G-20 govori o potrebi državne regulative, kontrole čak i hedžfondova i rejting agencija a ne samo centralnih banaka, jasno je da država stupa na scenu sa koje su je istisnuli neobuzdani profitni liberali i koji su doveli do toga da američki nacionalni dug iznosi devet biliona dolara i do toga da se sve to, i sva finansijska i industrijska katastrofa, može pokrpiti samo s vana. Jedina dobit će biti što će američkom privredom i finansijama vladati Kinezi i ostali. Dakle nije više kletva: Dabogda ti jedno jutro crnac iz NATO-pakta pišao pod prozorom, nego: Dabogda ti jedno jutro Kinez kupio akcije.
Republika Srpska ne može uticati na globane tokove. Može samo na svoje. Ali ne na način demokratskog progresa. Sada treba razmišljati o formiranju klasične „državne“ banke koja će se jakom kontrolom držati u okvirima sigurnog poslovanja. Inostrane banke koje sada djeluju u Republici Srpskoj, samo iznose profit, kao i Birač, a podložne su krizi koja ih može pokositi ili njihovo poslovanje svesti na minimum.
A za prodaju uvijek ima vremena.

STAMBOL U GLAVI
Šteta što sarajevski nedjeljnik Dani, jedna od novina-sponzoruša, iz arsenala „jedan čovjek – jedne novine“, ima mali tiraž, od 1100 do 1200 primjeraka.
U zadnjem broju Nerzuk Ćurak, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka, aktuelizovao je stav Alije Izetebegovića na Prvom i Jedinom bošnjačkom saboru: Bosna Hercegovina nije cilj, nego sredstvo.
Zbog te, i zbog izjave, Alijine, takođe, da će za BiH žrtvovati mir, kao i zbog geovjerske teze reisula Cerića da i muslimani, koje on pretpremijerno zove Bošnjacima, trebaju imati svoju državu jer su svoje države, na prostoru bivše SFRJ, dobili i Slovenci, etiničku čistu, i Hrvati, etnički čistu, i Albanci, etnički čistu... treba se čuvati Bosne i Hercegovine.
Ni sam Ćurak ne zna na šta je mislio Izetbegović ali tvrdi da je to jedna od najspornijih stavki kod njega.
Očekivano od jednog intelektualca. Ali to se tiče prošlosti. Ono što Ćurak zbori o sadašnjosti nije očekivano od inetektualca.
Njegovi stavovi, uopšteno, svode se na dijagnozu: Dejton je u samom nukleusu neostvariv, mora se mijenjati, moramo razgovarati i stvarati „politike prijateljstva“ a da bi sve to radili treba ukinuti Republiku Srpsku jer je ona u svim razgovorima u prednosti – jer postoji.
Da bi se do toga došlo prof. dr. Nerzuk Ćurak predlaže da se ustoliči Evropski visoki predstavnik koji bi imao Bonska Ovlaštenja, koja bi se zvala Briselska Ovlaštenja i da se ustoliči Visoki predstavnik OHR koji bi bio Amerikanac i koji bi imao Bonska Ovlaštenja. Samo je rat kataklizmičnija varijanta za BiH.
Razumijem zašto sarajevska politička artikulacija, političke stranke, traži ostanak Ohaera, Visokog Predstavnika i Bonskih Ovlaštenja. Zato što nemaju političkog programa koji bi pridobio veliki broj glasova za BiH kakvu žele, unitarnu, sarajevsku i muslimansku. I zato što su to ratne stranke kojima je i vojnički i krvavi cilj bio da se stvori unitarna, jednovjerska BiH, stoposto BiH, multietnička samo za Mirka Pejanovića i Jovana Divjaka.
Ne razumijem zašto intelektualci ne mogu da se odmaknu od tog povratnog recepisa Stambola i Austrougarske, od izaslanika nekog dalekog i moćnog carstva koji će ovdje imati sva prava, da suneti, uzima nevinost, nabija na kolac, mezi zerdelije, nadijeva imena, određuje vjeru, ubire trećinu i jebe sve živo i mrtvo.
Šta je u utrobi te zemlje, da prostiš, bosanskohercegovačke, tako usudno i umobolno, provincijalno i pretpatrijarhalno, samonaguzivačko i mazohističko, felacijofilsko i antiistorijsko, da vijekovima može služiti nekom tuđincu, davati mu poreze i zemlju, blaga i um, slušati ga i ginuti za njega, ubijati i prekrštavati za tuđina a ne može smisliti dva svoja politička retka realnog koncepta?
Dabome da ne znam.
Ali znam da je takva BiH opasna po život i smrt. Ispod takve BiH se treba izvlačiti što prije. Nakon te mnogostoljetne istorije na ovim prostorima, valjda je došlo vrijeme da se ne živi po receptu Stambola, Beča, Brisela, Zagreba, Sarajeva pa i Beograda.

KAKO SARAJEVSKA BOSNA
MISLI U EVROPSKU UNIJU?
Bosna i Hercegovina bi, a kad kažem Bosna i Hercegovina mislim na Sarajevo, trebala da na važna strateška pitanja gleda dugoročnijim očima.
Postoje najmanje dva strateška pitanja za BiH koja za Republiku Srpsku nisu bitna.
Jedno je Evropska unija.
Drugo je suštinska decentralizacija i demokratizacija zemlje.
Za Republiku Srpsku nisu bitna jer Republika Srpska već uživa, i brani, decentralizaciju. Ali želi da ona bude primijenjena u cijeloj BiH. Evropska unija postaje nebitna ako se BiH ne može decentralizovati i demokratizovati i jer Republika Srpska ne može sama u EU.
Na put ka EU treba gledati dugoročnije i suštinski. Sarajevo sada na taj put gleda samo kao na mogućnost da se ukine Republika Srpska. Umjesto da gleda da se u projekt demokratizacije i decentralizacije uključe i Hrvati, hrvatski narod.
Hrvatska je sada servilna prema BiH jer vodi vlastitu bitku da uđe u EU i jer ima probleme sa Slovenijom. Možda i stoga Mesić egzaltira o jedinstvenoj BiH. Onog dana kada Hrvatska postane članica EU, politika prema BiH promijeniće se potpuno. Na red će doći granica i položaj Hrvata u BiH. Odmah će se postaviti pitanje jednakopravnosti i zahtijevati, ako ne od BiH a ono od FBiH, da se Hrvati izjednače u strukturama, da jezik u medijima bude ravnopravan, da se finansije pravedno dijele, da se sudi za zločine nad Hrvatima...
To će zakočiti BiH na putu kao EU i u NATO. Na mnogo banalnijem pitanju malo mora i malog brda, Slovenija sada blokira Hrvatsku.
Neka niko ne ima iluzija da je Hrvatska veći prijatelj, ako je uopšte, Sarajevu, nego Hrvatima u BiH.
Kratkovidost Sarajeva ima domete samo do druge obale Miljacke. Za bosanskohercegovačke, da ne govorim o balkanskim, razmjere, to je neoprostivo kratko. S tim se ne ide u svatove.
Takođe, na Srbiju niko ne misli. I Srbija je u prednosti na putu EU. Jedno hapšenje može je drastično ubrzati i može se dogoditi da Srbija uđe prije. A to može značiti zatvaranje vrata BiH.
Sarajevo, a kad kažem Sarajevo mislim na ono što je ostalo od Bosne i Hercegovine, treba da dublje stavi prst na čelo, da dugoročnije misli. Da bude dobro sa svojim susjedima, izvanredno dobro, i da bude dobro sa sastavnim bosanskohercegovačkim dijelovima. Onda će EU biti bliža i realnija.

DEMOKRATSKI POTOMAK
ALIJE SIROTANOVIĆA
Svetozar Pudarić, Srbin u multietničkom entitetu Esdepe, diskutovao je, koliko čujem, na nekoj skupštini kantona, i pomenuo nacionalističke stranke, rat i tako to. Agresivci iz Esdea su se našli uvrijeđeni i tražili prekid sjednice.
Pudarić je uljudan, iako je iz Esdepea. Ne radi se o nacionalističkim strankama. Radi se o političko-kriminalnom talogu u vrijednosnom prečistaču otpadnih voda nastalom nakon samoraspada sistema socijalističkog samoupravljanja. Radi se, najmanje, o ultranacionalistima, kriminogenim zlotvorima, nacistoidnim opsjenarima, ušljivcima, siledžijama i profiterima iz tri stranke koje će istorija upamtiti kao jednu – SDSDAHDZ. Ta bulumenta, da krenem sa sjevera, Janša, Tuđman i co., Alija Izetbegović, Karadžić, Boban, Milošević, Šešelj... i svi koji su im ljubili skute i dupe, doista spadaju u jednu stranku. Stranku mrtvozornika i ukoponika, đavoljevih svjedoka i ortaka, bezočnih pljačkaša i narodnih gulikoža. Oni svoje narode nisu ogolili do gole kože nego do gole kosti.
Ferid Sinan, negdje kod Kaknja, živi u jami koju novinari pokušavaju da zovu rudnikom, ilegalno kopa ugalj, prodaje ga i tako kupuje cigarete. Po licu mu vidim da ne jede svakog četvrtka.
Ferid je bivši borac Armije BiH. Armija BiH je jedno od militarističkih krila stranke SDSDAHDZ. On je direktan potomak politike koju su ti „nacionalisti“ projektovali, promovisali, organizovali i proveli. On je dijete iz kolijevke KON - Kriminalizovane Odbrane Nacije. Ferid Sinan je simbol ojađenog naroda na svetri strane. Tolike su pare, krv i meso potrošili, ne vlastite, da bi Ferid živio u zemunici kao jazavac. Dabome, Ferid i drugi su nasjeli, glasali su za gorepobrojane, dali im legitimitet i prava, glasali i puške uzeli, za njih u zemlji trunuli i ubijali. Pomogli im da sruše samoupravni socijalizam i biste narodnih herorja iz antifašističke borbe u Drugom svj. ratu.
Ferid Sinan je živa slika transformacije jednog „totalitarnog, nedemokratskog i neljudskog“ poretka u višestranačku demokratiju, praskozorje tržišta i veliki prasak ljudskih prava.
Ferid Sinan je dokaz u šta se sve može transformisati Alija Sirotanović, banovićki ili tamo negdje oko Tuzle, rudar koji je bio svjetski socijalistički prvak u kopanju i utovaru rudničkog uglja sa posebno krojenom lopatom velikom kao stolnjak.
I u šta balkanske usrane demokrate iz Kriminalizovane Odbrane Nacije mogu pretvoriti živog čovjeka.

AKO LAŽE KOSOR, NE LAŽE ROG
U Banjaluci je organizovan okrugli sto o povratku izbjeglica. Prisustvovali su i politički faktori iz Sarajeva. To je dobro. Da se nešto bosanskohercegovačko događa u Banjaluci. Prisustvovali su i politički faktori iz Hrvatske. Vječna Prva Pratilja Ive Sanadera, Jadranka Kosor. I to je dobro. Nije dobro da se stekne utisak da je problem svih problema u povratku Hrvata i Bošnjaka u Republiku Srpsku.
Jer, kada se govori o povratku i postotku, onda se o Republici Srpskoj govori istina. Kad se govori o Sarajevu i Hrvatskoj onda se laže.
Svojevremeno je Alija Izetbegović rekao da se u Sarajevo vratilo više od stotinu hiljada srpskih duša. Pogledajte telefonski imenik, rekao je. Takav telefonski fašizam ostao je nekažnjen a Srba nema u Sarajevu, to je jasno i golubovima sa Baščaršije. Nije dobro da je samo problem povratka u Republiku Srpsku a nije problem povratka u Glavni Grad.
Jadranka Kosor, Prva Pratilja, koja se, uz Sanadera, doima uglavnom gluvonijemom, slagala je okrugli sto u Banjaluci. Kaže: Hrvatska je za obnovu 145.000, stotinučetrdesetpet hiljada, kuća, utrošila 2,13 mlrd eura – 14.572 eura za svaku kuću, prosječno. A za povrat Srba je izdvojila, Hrvatska, više od 5 mlrd eura.
Istovremeno, Prva Pratilja reče, na tom okruglom stolu, kako je Hrvatska sve uradila što je obavezna prema srpskoj nacionalnoj manjini. Čudi me kako srpska nacionalna manjina ima toliki stamabeni prostor od 145.000 kuća, puta tri ili četiri člana domaćinstva, plus ono što imaju oni koji su tamo ostali cijelo vrijeme Agresije na Hrvatsku.
Nema riječi za ljudsku osobinu koja može da dođe u Banjaluku i da priča o povratku Hrvata a povratak Srba u Hrvatsku smatra riješenim. Takvu osobu, ili predstavnike takve politike, ne treba zvati na razgovor.
Ili, da svi pričamo o nacionalnim manjinama.
Nije istorijski pravedno da ljudi koji su izbjegli iz Hrvatske danas budu ništa, bez dokumenata, imovine, porijekla, državljanstva... bilo da su u Republici Srpskoj ili Srbiji. I da im se oduzme zemlja jer je neobrađuju pošto nemaju vremena od brige za 145.000 kuća. A da o svim ostalima vodimo brigu i kratkoročnu i dugoročnu, kreditnu, političku, internacionalnu.
Nisam primijetio da je na okruglom stolu zamijećen neko ko govori u ime tih nepostojećih ljudi iz Hrvatske. Srba.
Misli se, valjda, da je dovoljno da se dnevnica Prve Gluvonijeme Pratilje uračuna u sumu koja je utrošena u povratak Srba u Hrvatsku.

VOJSKA DRŽAVE BiH
To je kao kad bih rekao Skijaški savez Zapadne Sahare, rodna ravnopravnost kod talibana, komunizam u redovima čikaške mafije za vrije Alje Kaponija, kao bosonogo penjanje na Mont Everest...
Veliki strateg odbrambene politike, civilni nadglednik oružanih snaga BiH, jedan iz CC-dvojca na čelu ministarstva odbrane BiH, Cikotić, Selmo, govori o tome da je ideja o demilitarizaciji, koju godinama, zastupa SNSD, naivna ili nedobronamjerna.
Moj dobri Selmo je, u stvari, naivan.
Jebeš vojsku u kojoj pripadnici idu pješke kući, u uniformi, i u plasttičnoj vrećici, providnoj, nose jogurt, pola ljeba i dva krastavca, ženi da napravi ručak, koji biciklom i mopedom dolaze na posao u Kasarnu Oružanih Snaga, koji po krugu i po gradu nose kišobrane...
A da pomenem i ozbiljnije argumente:
Postoji najmanje trideset ljudi u BiH koji sutra mogu izaći i reći da pripadnici njihove nacije i vjere istupe iz Oružanih Snaga BiH i oni će to učiniti za pet i po minuta.
Svaka vojna baza u BiH, može biti za dva sata blokirana od tetaka, snaša, jetrva i komšinica, kako je to rađeno za vrijeme JNA.
Stotinu dobrih specijalaca će svaki od tih reprezentativnih pukova razbiti za tri dana. Dovoljno je da im pokradu bicikle, mopede i polutrule pasate i propade im mobilizacija.
Ta vojska košta BiH velikih para jer ovdje je i 350 miliona maraka velika para. Ja to tretiram kao pronevjeru u budžetu. Daju se pare za Oružane Snage BiH a njih nema. Pranje novca. Pranje vojske.
Odbranu BiH neću ni pominjati. Ta vojska je ne može odbraniti ni od koga, mada ne znam ko bi napadao tuberana na umoru.
Da li nam je potrebna vojska da bi bili članica NATO. Važnije je pitanje da li treba da budemo članica NATO, ali eto. Može se biti članica tog saveza i bez vojske. To je, koliko razumijem duh i suštinu moderne vojne alijanse bez kontratega u Varšavskom paktu, demokratska, ljudskopravna, nacionalnointeresna organizacija a ne militaristička, agresivna i osvajačka horda.
Što se mene tiče, a i SNSD-a, od vojske može biti samo kakav stroj za svečano postrojavanje duž tepiha, mada je sve manje onih koji dolaze u BiH a zaslužuju tepih, držanje geometrijske zastave BiH, stajanje u stavu mirno dok svira Zajednička Himna, uz prethodno upozorenje s pomoću megafona: pozor, ide Himna, jer je niko neće prepoznati pa nema smisla da vojska drži ruke u džepovima i igra džepni bilijar za vrijeme Himne, i odlazak u neku simboličnu misiju Plavih šljemova koji su malo uvaženiji od OSBiH.
I, može Cikotić, Selmo, komada jedan, do penzije da u tom postrojenom stroju drži zastavu Oružanih snaga BiH.

MIHAJLJICA VOĐA OPOZICIJE
NAPOLEON IZ ZADNJE KLUPE
Mihajlo Mihajljica, Budiša srpske političke scene (vječni gubitnik), Napoleon iz Zadnjih klupa Narodne skupštine, sve bolja kopija Staneta Dolanca, javno je izmolio ambicionoznu božiju zapovijest u ime svih narcisa političke pozornice – red bi bio da ja budem vođa ujedinjene opozicije, krvarim, evo u Skupštini već dvije godine u teškoj borbi protiv onog Dodika. Mihajljica se tako predstavio i kao Lažni Car Ujedinjene opozicije u Republici Srpskoj.
Kako krvari na sjednicama Narodne skupštine, vidljivo je po sve većem podvoljku koji ga vuče na stolicu i po sve većoj sličnosti sa Dolancom. Treba procijeniti trenutak kad više ne treba razvezivati kravatu. Toliko se namučio da je postao panavižn.
No, ozbiljno, da pogledamo koga bi Mihajljica mogao ujediniti i kome bi trebao biti Vođa:
· Ivanić i Pedepe – Ivanić nije htio da mu Dodik bude vođa pa neće pristati ni na Lažnog Cara Mihajla Malog. A pitanje da li će i oni u Pedepeu htjeti da im Ivanić bude vođa. Daleko je 2010. a mnogi imaju veće ambicije od podvoljka.
· Bosić i Esdees – državotvorna stranka ne može dozvoliti da ima vođu nad vođama. Bosić to teško može podnijeti jer se jedva riješio Čavića pa da tovari na leđa Mihajla. I njegovo mjesto boravka se turilo u amandman a Napoleonovo je negdje u zabačenim zapadnim krajevima.
· Čavić i Depe – Čavić se jedva izborio da predvodi neku grupu ljudi koja se zove stranka a već bi mu se trebao nabaciti jaram. Osim toga, bio je predsjednik, predsjednički kandidat i onda ništa. Jedva se popeo na zalenu granu gdje ga podržava garaža jedne strane ambasade.
Siroti Napoleon iz zadnje klupe nije shvatio.
Niko od tih inostranih manipulatora, elevatora i motokultivatora nema namjeru da jača opoziciju i da je okuplja. Ima namjeru da ruše Dodika i SNSD. Ne znaju šta će ni sa normalnom progresivinom političkom koncepcijom. Što će im jak suludi konglomerat retrogradnih foliranata.
A Mihajlo Bonaparta već vidi sebe kao Predsjednika Bosne i Hercegovine (a zamjenici mu Bakir Izetbegović i Željko Komšić). Ili kao Predsjednika Vlade Republike Srpske sa sjedištem u policijskoj kućici ispred zgrade pošto ne želi da svojom poštenom krvavom opozicionom nogom kroči u kritikovano zdanje.
Što se mene tiče, opozcija se ne okuplja, opozicija se uništava.

OPERATIVAC MESIĆ
Tito je na ove prostore stizao uvijek sa Istoka.
Ponekad i iz Bugojna.
Ovaj put je Tito stigao sa Zapada, prvo u Bihać. Tito se ukazao u liku Stipana Mesića, istorijskog marginalca za koga je mlahđani načelnik Bihaća Hamdija Lipovača Zlajin, rekao da su samo tako Tita dočekivali.
Lako je Tita i Mesića, što nisu tako dočekivali Fikreta Abdića.
Stipan Mesić je onda otišao u Sarajevo i održao predavanje.
Na tom putu cvijeća, mira, sreće i bespameti, Mesić je izrekao niz teza, jednako nerazumljivih kao što je i činjenica da ide u Bihać i Sarajevo, da mu u Bihaću daju plaketu čuvara zarđalog ključa gradskih kapija ili slično:
· Hrvatima nećemo pomagati na račun BiH
· Neka Beograd kaže Republici Srpskoj...
· BiH može prema EU sa visokim predstavnikom
· Iako nam Dejton daje to pravo, mi svjesno odustajemo od specijalnih paralelnih veza sa entietima jer nam je prioritetni interes cjelovitost susjedne države a duboko sam uvjeren da je to interes i njezinih građana uključujući i Hrvate
· Izdvajanje bilo kojeg dijela BiH, zbog mira u Evropi, ne smije biti moguće
· Na području Republike Srpske prije rata je živjelo 48% nesropskog življa
Stipan Mesić se, još od vremena prije zatvorskog boravka u Gradišci Staroj, ponaša kao operativac jedne moćne tajne službe velike evropske zemlje. One iste kojoj je stalo da ima šapu nad Hrvatskom, kojoj je bilo stalo da se razbije i SFRJ. Zato je Mesić i rekao: ja sam svoj zadatak obavio. Tako govore samo obavještajni operativci a ne političari. Ta zemlja ima pretenzije da ima šapu i nad BiH. Zato joj BiH, u ovoj fazi, prije podšapljivanja, treba cjelovita i jedinstvena. Samo tako je može, fazno, pokoriti. Stoga Mesić i govori ovako o Hrvatima u BiH. To je morbidni nacionalni odnos. Ako je interes Hrvata nešto drugo, oni bi morali slušati Mesića i zalagati se za jedinstvenu i cjelovitu BiH. Stoga Mesić i govori o ukidanju Republike Srpske. Ako bude federalizacije, kaže Mesić, onda to moraju biti nacionalno mješovite jedinice. Po uzoru na Hrvatsku, preciziram ja. Šizofrena ličnost Mesić upada u suprotnost jer ne želi da vodi politiku Hrvata u BiH ali zahtijeva od Beogrda da vodi politiku Srba u BiH.
To im i jeste problem – Srbi u BiH imaju svoj politički koncept i ne gledaju ni na Beograd, ni na Sarajevo, ni na Mesića.

IZVJEŠTAJ VLADE REPUBLIKE SRPSKE SAVJETU BEZBJEDNOSTI
VISOKI PREDSTAVNIK ČEGA ILI KOGA
Vlada Republike Srpske liznula je olovku, presavila papirus i uputila pismo Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. U borbi protiv niskih poriva visokih predstavnika, koju sam lično počeo još protiv Vestendorpa i njegovih idiota u Kancelariji Visokog Predstavnika a povodom ustanovljenja PBS, bosanskohercegovačke televizije, Republika Srpska je ukazala na brojne neutemeljenosti PIK-a, Upravnog odbora PIK-a, nadležnosti i poteza Visokog predstavnika i djelovanja osoblja Kancelarije Visokog Predstavnika (OHR). Međunarodno pravo je na strani Republike Srpske i BiH a nelegalna ovlaštenja i djela su na strani glavnih junaka sevdalinke Vino piju, nane, Unitarne Sarajlije, na Miljacki, vodi Pikovoj.
U Izvještaju Vlade Republike Srpske se kaže: Kao što je opštepoznato, upotreba imperativnih izvršnih naredbi i ovlaštenja za smjenjivanje od strane Visokog predstavnika ne predstavlja ništa novo. Od 1997. godine, kada su ova ovlaštenja prvi put predstavljena, Visoki predstavnik je izdao više od 800 odluka, smjenjujući više od 120 lica sa javnih funkcija, i proglasio ili preinačio više od 300 zakona.
Ni jedan Visoki predstavnik nije imao utemeljenja za tako nešto, ni u pojedinačnom aktu vezanom za BiH, ni u Djetonskom sporazumu, ni u međunarodnom pravu.
Jedan od suludih visokih predstavnika je čak poništio i jednu odluku Ustavnog suda BiH koji je njegov izliv niskih strasti ocijenio neustavnim.
Djelovanje Visokog predstavnika počelo je saglasnošću strana potpisnica, ugovornih strana u koje spadaju BiH, Federacija BiH i Republika Srpska što se potvrđuje i potpisima na odnosni dio Dejtonskog sporazuma. Ovlaštenja reguliše, dakle, Aneks 10. Aneks 10 ovlaštenja daje isključivo Visokom predstavniku. Ne ni osoblju kancelarije visokog predstavnika, ni kancelariji visokog predstavnika, ni prvom zamjeniku visokog predstavnika. Kancerlaija visokog predstavnika ne postoji u Aneksu 10.
U Aneksu 10 stoji:
Imajući u vidu složene uslove sa kojima su suočene, strane traže (među stranama potpisnicama je i Republika Srpska) da se odredi Visoki predstavnik koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama SB UN, u cilju olakšavanja napora strana i, po potrebi, koordinacije aktivnosti organizacija i agencija uključenih u civilne aspekte mirnog rješenja izvršavanjem dolje navedenih zadataka koji su im povjereni rezolucijom SB UN.
Zadaci su sadržani u Članu II pod nazivom Mandat i metodi koordinacije i održavanje veze.
Pa se kaže: Visoki predstavnik će:
a) Nadgledati provođenje mirovnog rješenja
b) Održavati tijesne kontakte sa Stranama da bi one u potpunosti poštovale sve civilne aspekte mirnog rješenja i visoki nivo saradnje između njih i organizacija i agencija koje učestvuju u tim aspektima.
c) Koordinirati aktivnosti civilnih organizacija...
d) Olakšati, ukoliko procijeni da je to potrebno, prevazilaženje svih teškoća koje nastanu u vezi sa civilnim provođenjem.
e) Učestvovati na sastancima donatora...
f) Periodično izvještavati UN, EU, SAD, Rusku Federaciju...
g) Davati smjernice i primati izvještaje komesara EUPM...
Dakle, nigdje nema tzv. Bonskih ovlaštenja koja su svih proteklih godina Srbima i Republici Srpskoj, uglavnom, jebale majku uzduž i poprijeko.
Nema ni PIK-a jer nigdje ni jednim aktom niko nije formirao PIK u koji je ušlo 55 zemalja i organizacija. Taj PIK je dao Bonska ovlaštenja a ona su prerasla u Bosanska ovlaštenja.
Vlada je jasno, bez ikakve političke primjese, pokazala da ovlaštenja koja je dobio i prigrabio Visoki predstavnik, OHR i Prvi zamjenik, krše međunarodno pravo. Na to je upozoravala i Venecijanska komisija i drugi.
Nije glavno pitanje da li će Savjet bezbjednosti UN razmotriti Izvještaj Vlade Republike Srpske i da li će išta preduzeti.
Glavno pitanje je dokle Republika Srpska, odnosno BiH, može da podnosi Visokog Predstavnika i Kancelariju Visokog Predstavnika.
Trenutno internacionalne transverzale mudruju koga imenovati, u čije ime, sa kojim ovlaštenjima, umjesto da imenuju bilo koga sa jednim zadatkom: pogasiti svjetla u OHR-u na Miljacki, izmiriti dugove, organizovati koktel, pozdraviti se i otići.
Šteta koju je VP i OHR nanio Republici Srpskoj, Srbima u BiH, samoj BiH i iščekujućim političkim Strankama sa Miljacke, nepopravljiva je. Pogledajate samo najnoviji primjer. SIPA se ponaša kao OHR i Visoki predstavnik. Obrazac je isti. Ko zna koliko je još genetski modifikovanih SIPA u BiH i u glavama političkih i drugih kretenoida, idiotikusa i luđaka.

SOCIJALNO POVJERENJE U BiH
Fondacija Fridrih Ebert finansirala je studiju o socijalnom povjerenju u BiH, o socijalnom kapitalu, o premoštavanju, o generalisanom i partikulisanom socijalnom povjerenju... i o čitavom nizu stručnih kategorija. Objavljeno je to, i nedavno predstavljeno, u posebnoj knjizi a istraživanje je komentarisao i uvodne studije napisao zagrebački doktor nauka Berto Šalaj.
Dabome da pravo stanje zna i FES ali je dobro da je dobijena i naučna potkrepa.
BiH je rascijepljeno društvo.
Prevaziđena je kategorija koju koriste evropski mehaničari država i društava – duboko podijeljeno društvo.
Bošnjaci: 78% mogu prihvatiti da im drugi budu projatelji, 84% ih prihvata da drugi žive u istoj ulici, 86% ih prihvata da im drugi budu radne kolege, 90% Bošnjaka prihvata da drugi budu u istoj državi.
Hrvati: 80% mogu prihvatiti prijatelje, 84% mogu tolerisati druge u istoj ulici, 86% ih mogu raditi sa drugima, 88% ih prihvata da u istoj državi ima i druge.
Srbi: 84% prihvata druge kao prijatelje, 88% prihvata ih u ulici, 90% prihvata ih u državi.
Ali kada se radi o stupanju u rodbinske veze onda 54% Bošnjaka prihvata rodbinske veze sa drugima, 42% Hrvata a 53% Srba.
89% Bošnjaka je ponosno i izrazito ponosno što je državljanin BiH. 63% Hrvata je ponosno i izrazito ponosno a 34% Srba je ponosno i izrazito ponosno što je državljanin BiH. U Evropi je to između 85 i 95%.
BiH je, dakle, na dnu evropskih država po povjerenju u institucije i državu u kojoj žive.
Slučajevi sa Sudom BiH za kojeg Hrvati traže da se raspusti i slučajevi sa bludnom radnjom dijelova Sipe sa samom Sipom i državom te u vezi sa tim i slučaj Tužilaštva BiH, srozalo je dalje Šalajeve postotke. Povjerenje u Sipu je potpuno igubljeno što se tiče Srba i Republike Srpske. Da li Tužilaštvo i Sud BiH bolje stoje, veliko je pitanje. Kada bi se provela detaljnija istraživanja, ne samo sa obzirom na socijalno povjerenje, mislim da bi podaci bili katastrofalni.
Država čiji su geni takvi, neumitno propada. Ovdje nije čak ni pitanje da li će se to desiti za dvije, pet ili pedeset godina. Pitanje je političke svijesti o tome. Politička artikulacija mora uvažavati ono što misle birači, građani, stanovnici i pripadnici nacija. Mogu pokušati da utiču na te trendove ali sa jasnoćom da ih ne mogu okrenuti u drugom pravcu. Sva vještina politike je uvažiti i praktično provesti, bezbolno po zajednicu i pojedinca.
Bolna varijanta je primijenjena u trodjelnom ratu u BiH.

ŠTA BLEBETA BETA
Beogradska agencija Beta, što može biti skraćenica od Beogradski Talibani, ona koja je objavila vijest da je podignuta krivična prijava protiv Dodika a onda su nadležni iz tih obrazli institucija rekli da je to bila samo dopuna izvještaja a da i inače sintagma krivična prijava u tim avlijama ne postoji, pala je na dno. Obratili su se pismom Miloradu Dodiku, onom istom koga su obalegali u svojoj vijesti koju je gurnula dopisnica iz Banjaluke, na osnovu dobro obaviještenih izvora u Sarajevu, zahtijevajući da ih se zaštiti od mojih vrijeđanja i slično. Onda je juče došla vijest da je portaprol obrazli Tužilaštva BiH rekao da je vijest Bete medijska manipulacija.
Bio sam novinar u dnevnoj redakciji petnaest godina. Mogu da saosjećam sa novinarima. Ali pušače, potkupljivce, manipulante, perverznjake u seksulanom odnosu sa činjenicama, ne mogu da podnesem ni u svinjcu.
Kad sam radio za Televiziju Sarajevo, radio sam ne po svojoj savjesti nego po činjenicama. Napadao sam Izvršno vijeće SR BiH, tadašnju vladu Bosne i Hercegovine, Centralni Komitet, tadašnji Ohaer Bosne i Hercegovine, Socijalistički savez radnog naroda, opštinu Bananjaluka i sve ostale okolne, međuopštinske organe vlasti... svi su raspravljali o mojim tekstovima, zvali na sastanke uredništvo TVSA itd. ali nikada nisu demantovali ni jedan moj tekst, nikada nisu slali na sud ni jedan moj tekst i nikada niko nije potegao partijske kazne za mene (što je bila jedna od mjera za ukolijenčavanje novinara i drugih). Nemam vremena da te tekstove sklopim u knjigu pa da mlađani, a i oni iskompleksirani i plitkoumni, novinari vide kako se to radi.
Odgovornost novinara nije prema slobodi medija niti prema svojoj savjesti, prema konzumentima i gazdama, nego samo prema činjenicama. Znam da mnogi funkcionišu na balkanskom sistemu „jesam ga razvalio“ ali to nije novinarstvo. Dobar novinar mora raspolagati činjenicama, relacijama i koordinatama bolje nego ministar. Svaki dobar novinar trebao bi da zna znanje tako da može sutra biti ministar iz neke oblasti (pri čemu ministar nikada ne može biti novinar, kolikogod zna). Da bi se posjedovale činjenice potrebno je mnogo truda, čitanja, dokumentacije i rada. Dobro obaviješteni izvori posjeduju samo podvale. To bi svaki novinar trebao da zna. Skupljanje papira od administrativaca iz bilo kog organa vlasti, unaprijed je sumnjivo. Nikome od njih nije stalo do istine, činjenice, napretka i demokratije, nego do svog uskoguzičnog interesa. Ili, što je još gore, do skrivenog upravljanja trendovima i državama, jer su u nečijoj službi, a siroti mali novinarčići se upljuvaše, ovlažiše i isfelaciraše u opštoj egzaltaciji slobode medija.
Betagradno.

SMIRIVANJE AFERE

„PARALELNA SIPA“
POSTAVLJA NOVA PITANJA
Nakon početnog šoka koji se očitovao u nedostatku stava u Sarajevu i kod međunarodnih zvaničnika u Sarajevu, povodom ilegalnog odlaska osoblja SIPA kod osoblja Tužilaštva BiH a u svrhu dostavljanja izvještaja protiv Dodika i društva za organizovani kriminal, evidentna je mnogomjesna tendencija smirivanja situacije.
To se ne može tumačiti kao znak da je neko pretjerao ili pobudalio, pa se stvar mora stišavati.
Snage koje su projektovale cijelu tehnologiju, tačno su znale šta treba preduzeti i šta će se dogoditi. Prema tome su i birale vrijeme.
Sada se događa nešto što nisu očekivali. Blaga šutnja se ne uklapa u scenario pa su tehnolozi paralelizma ostavljeni na čistini. Lukač novinare upućuje na direktora, beogradska agencija traži pomoć od Dodika da je zaštiti od napada na njenu petnaestogodišnju profesionalnost, čelnici SIPA i Tužilaštva mede ministru Selmanu, kako se ništa nije desilo, samo su neki papiri dopunjeni, i dalje je EnEn u pitanju, nije Dodik, nema krivične prijave...
Da je sve tako, vijest beogradske agencije bila bi demantovana istu veče.
Ali nije.
SIPA i Tužilaštvo moraju očistiti svoje redove. Akteri moraju biti smijenjeni i udaljeni. Javnost mora tačno znati šta se dogodilo. Direktor Obavještajni mora lično referisati Predsjedništvu BiH i predsjedavajućem Savjeta ministara o tim koncentričnim krugovima koji nastaju oko 3.600 sekundi. Sve po redu, ko s kim i gdje, kao nekad, u dobra stara udbaška vremena. Ako najodgovorniji ljudi u BiH ne znaju šta se dešava, BiH će propasti vrlo brzo.
Smirivanje mi liči na pokušaj da se sve zataška, da se negdje malo progriješilo, pa da se operacija bolje pripremi.
Sve mi se čini da kurva ima više svodnika.

KASIMOVA VRSTA
FEDERALIZMA
Kasim Trnka, izgleda profesor i pravni ekspert, unaprijedio je teoriju i praksu podvala u BiH.
Složio se da bi se u BiH moglo raspravljati i omogućiti federalizam ali ne na nacionalnoj osnovi. “Može federalizam, i to čak uz neke elemente autonomije, ali na ekonomskoj osnovi recimo, na bazi regionalnog privlačenja uz velike gradove.“
Mislim da ovako nešto o državi ne bi rekao ni stručnjak za francuski ključ, potkivač brdskih konja a ni pregledač kola na željezničkoj stanici Strizivojna.
Federalizam je imanentan višenacionalnim zemljama. To su znali čak i drug Tito, Đuro Pucar Stari i mnogoidejni Edvard Kardelj. Pa su stvorili federativnu narodnu a kasnije socijalističku federativnu. Federalizma nije izmišljen zbog teritorija nego zbog nacija. Da je zbog teritorija, državama bi vladali geometri, Kasime.
Federalizam nacijama daje garanciju, ako već žive u istoj državi. Ako nemaju federalizam i nemaju teritorijalno-političke garancije, onda nisu nacije nego nacionalne manjine.
Razumijem da prof. dr. Kasim Trnka to zna. Ne razumijem zašto svoju stručnost spušta tako nisko da služi nekakvoj nerazumljivoj ideji o BiH kao jedinstvenoj i jakoj centralnoj državi regija. Zašto on, Haris Silajdžić i Sulejman Tihić centralizovanu podjarmljivačku državu uvijaju i umotavaju u regionalizam koji ničim nije utemeljen. Regije okupljene oko većih gradova o kojima govori Kasim Trnka takav je državni i ustavni stupidarijum kao kada bi neko rekao da je Bosna i Hercegovina država slivova Bosne, Sane, Neretve i Crkvene.
Savezna država ili federativna (ne federalna, federalna je jedinica) država koju predlaže SNSD, već je upola u realitetu. BiH ovim uređenjem dobija mnogo jer postaje država, savezna država. Sada BiH nije država. Ona je samo BiH. Savezna država je upola u realitetu jer je tako i stvorena kao asimetrična federacija sa elementima konfedralizma, jer je FBiH već federacija koja je u ustavno-ugovornom odnosu sa Republikom Srpskom.
Bosna i Hercegovina je država tri nacije. U Dejtonu i Parizu svoj potpis na Opšti okvirni sporazum za mir stavili su predstavnici Srba, Hrvata i muslimana/Bošnjaka. Samo je Koljević bio ispred Republike Srpske. Niko nije bio ispred Federacije BiH i niko nije bio ispred BiH. BiH nije postojala u Dejtonu. Republika BiH se ne može računati jer je jednostrana ratna voluntaristička tvorevina koja nije imala vlast ni na pola teritorije za koju se predstavljala.
A pošto je BiH država nacija, mora da bude federativna ili savezna. Ili čak savez država.
Kada sam im predelagao tri entiteta, moja ph vrijednost je bila izuzetno niska, to je bila bokvica, ili majčina dušica, u odnosu na ovo do čega su sada došli.

INTERVJU ZA FOKUS
FOKUS: SNSD je posvetio posebnu sjednicu Izvršnog odbora situaciji koja je nastala nakon što je drugi čovjek SIPE podnio izvještaj Tužilaštvu BiH protiv Milorada Dodika i ostalih. Da li je SNSD zabrinut za sudbinu Milorada Dodika?
VASIĆ: U velikoj političkoj stranci nema zabrinutosti. Mi moramo da imamo rješenje i stav za svaku situaciju. I imamo ih. Ali sve što se događa nije samo stvar odbrane Milorada Dodika. Radi se i o Republici Srpskoj i o Bosni i Hercergovini, kolikogod to može zvučati socrealistički. Odbraniće se Dodik sam a odbranićemo ga i mi. Suština koja stoji iza toga može urušiti Bosnu i Hercegovinu. I zbog toga je SNSD, pored toga što se radi o našem predsjedniku, održao sjednicu Izvršnog odbora. Htjeli smo još jednom da kažemo da institucije BiH moraju otkloniti paralelizam i neregularne procedure iz svog rada inače će Republika Srpska morati da se zaštiti.
FOKUS: Šta znači „Koristiti sva demokratska sredstva“.
VASIĆ: Neću da govorim o detaljima. Ima jedna vrsta štrajka protiv koje nema odbrane a ni zakona. To je situacija kada se svakog minuta svakog dana, svakog mjeseca, cijele godine, samo poštuju propisi. Na primjer, poštovati pravilo da voz ne krene dok se sva vrata ne zatvore. A to dovodi do potpune blokade. To ni jedno preduzeće, ni jedna država ne može izdržati. Bosna i Hercegovina treba dobro da se zamisli oko ovoga što je uradila. Ja očekujem da se politički faktori u Sarajevu, i institucije, oglase i osude ovakav postupak. To je minimum. Država se ne može graditi na neregularnim postupcima, na lancu iskompleksiranih, potkupljenih i ucijenjenih ljudi kojima upravlja osrednji špijun balkanskog blata. Država ne može počivati na zajedničkim institucijama koje se grade samo zato da bi se iskoristile protiv Republike Srpske i protiv srpskog naroda u BiH.
FOKUS: Mislite da je ovo upereno protiv Srba?
VASIĆ: Normalno, samo što je to jedna etapa u toj borbi, jedna faza, jedan uvod, artiljerijska priprema za krajnji cilj stvaranja Bosne od BiH. Niko i ne krije da je svima cilj ukidanje Republike Srpske a bez tog državotvornog teritorijalno-političkog okvira srpski narod ima samo šansu da postane manjina, kao i u Hrvatskoj. Da bi se to uradilo treba oslabiti najjaču stranku, treba stvoriti utisak u javnosti da je sve kriminalizovano, da sve što se radi ne radi se za narod nego za vlastitu kriminalnu korist. Kada oslabite najjaču stranku onda će kao važan politički faktor postati male i nebitne stranke kojima se lako upravlja i koje se lako ucjenjuje a koje, i inače, nemaju nikakav koncept. Šta mislite da Republika Srpska zavisi od Esdeesa u raspadu, od PDP koji je ucijenjen da izađe iz saradnje sa SNSD da bi nas oslabio, od Mihajljice, od Čavića. To je cilj dijela igrača međunarodne zajednice i Sarajeva. A mali igrači u medijima, rashodovani špijunčići, samozaljubljeni liderčići stranaka bez koncepta... ovdje služe samo kao upotrijebljeni prezervativi.
FOKUS: Ko su ti ljudi iz medija, političari, plaćenici?
VASIĆ: Ma, oni se sami otkrivaju. Ta usrana Beta koja je iz Banjaluke i za vrijeme prve vlade Milorada Dodika radila protiv nas i protiv Koalicije Sloga, emitovala lažne i tendeciozne vijesti. To je taj prezervativ koga je iskoristio neki lukačić negje u Sipi, gdje ga je postavio OHR. To su oni mediji koji u svakom dnevniku lansiraju sumorne priče u javnost, kao da ništa drugo ne postoji u Republici Srpskoj. To je cijeli jedan plaćenički i instrumentalizovani crni talas u medijima. Da o onim federalcima i ne govorim. Šaraba, koji opravdava ovu nelegalnu i paralelnu aktivnost jer mu je vraćeno pravo da se bavi politikom i mora da se oduži. I oni koji ćute i oni se slažu sa Lukačem i potajno likuju, misleći da će to donijeti kojeg poslanika 2010. Ili ne smiju da kažu jer su na nečijim jaslama. Gospođa ministarka finansija koja je izostavljena iz tog ministarskog finansijkog niza za optužbu, a čija biografija je zanimljiva i jednim dijelom vezana za Englesku. Svi oni koje je Gregorijan svojevremeno okupio u banjalučkim prostorijama OHR. Nisam čuo da sada izražavaju svoju slobodu zbora i dogovora na koju su se tada žalili. Svi će se otkriti i sami sebe etiketirati.
FOKUS: Da li će to sve oslabiti SNSD?
VASIĆ: Nema govora. Doklegod ljudima jasno izlažemo svoj program i političke stavove i provodimo ih, ljudi će nam vjerovati i glasati za nas. To smo radili od osnivanja i neprestano na izborima dobijali sve više i više glasova.
FOKUS: Ko će onda imati štetu od cijele ove akcije?
VASIĆ: Imaće Bosna i Hercegovina, ona koja toleriše i produkuje ovakvu upotrebu institucija ili stvaranje parainstitucija. Ne znam koliko će vode proteći dok neko ponovo da pristanak da se stvori neka zajednička instuitucija. Šteta je već uknjižena u Mostaru. I biće je još. Tri uslova koja su postavljena i u zvaničnoj formi a o kojima je SNSD govorio od 2005., dakle od vremena prije Dodikovog preuzimanja Vlade Republike Srpske, nepremostiva su za BiH, odnosno za lidere sadašnjih stranaka u Sarajevu. To mogu prihvatiti samo neki novi politički igrači a na njih treba čekati. Republika Srpska mora imati trojnu garanciju: da je svi politički faktori koji žele da učestvuju u kreiranju ustavnih promjena, unaprijed priznaju kao konstantu, da se izjasne da entitesko glasanje ostaje u ustavu i da prihvate da se u ustav ugradi pravo na samoopredjeljnje do otcjepljenja. Republika Srpska se mora osigurati da je svakog mjeseca neka protuva ne čeka u zasjedi.

CIJENU PLAĆA BiH
Briga Otomanske imperije i Austrougarske carevine bila je majčinska u osnosu na Birgu Sarajeva i uortačenih otpadaka međunarodne zajednice za BiH.
Čaša sa paralelizovanom procedurom prikupljanja podataka, instaliranja ljudi u istražno-tužilački-sudsko-medijski lanac, korištenjem ucijenjenih i vrbovanih protuva i podnošenjem izvještaja Tužilaštvu BiH protiv Milorada Dodika i grupe ministara, medijskih, privrednih i drugih ličnosti, prevršila je mjeru.
BiH je došla do kraja.
Možda će postojati još i nekoliko decenija ali više se ne može smatrati vlastitom državom niti zaslužuje da se za nju bilo šta uradi.
Možda stvar može popraviti zvanična osuda paralelenog nelegalnog ponašanja Sipe i Tužilaštva, od strane svih sarajevskih institucija i političkih faktora. No, do toga nikada neće doći. To znači da se sa očaravajućom lakoćom gleda na takav parasistem zajedničkih institucija. To znači da su zajedničke institucije i formirane da bi se koristile kao priručno sredstvo za uništenje Republike Srpske i svođenje srpskog naroda na nivo nacionalne manjine. Izvještaj Sipe protiv Dodika ima jasan cilj da se politički umanji on sam ali i SNSD na izborima 2010. Ali, struktura ljudi iz izvještaja ima širi cilj da dokaže da je cijela Republika Srpska kriminalizovna. Tako bi se kombinovala propaganda genocidnosti sa propagandom o kriminalizaciji. Izostavljanje Debele Berte sa spiska iz izvještaja, a uključivanje svih ostalih ministara finansija u nizu, samo dokazuje ko je čiji igrač. Ona je, uostalom, bila na obuci u Kembridžu (vidjeti biografiju u Nezavisnim novinama od 4. novembra 2005.). Istup Šarabe, trebinjskog esdeesovca koji niječe da je ovo udar na Republiku Srpsku nego na kriminalnog pojedinca, mada njegova stranka nije tako istupila, svjedoči o tome da ga je Ešdaun isključio pa vratio u politički život i tako ga učinio dužnikom (što je vraćao i kandidaturom za načelnika u Trebinju). Treba vidjeti ko će još reagovati pozitivno za paraistražni postupak a ko će mudro ćutati. Otkriće se sve. Kogod bude makar ćutao, staviće se na stranu prećutnih ukopnika Republike Srpske. Upotreba frustriranog provincijalnog marginalca, nacionaliste kafanskog tipa, kojeg je Ohaer nametnuo u Sipu, da na osnovu iskaza neartikulisanih medijskih alkoholičara, sačini izvještaj i samo ga ubaci u dvorište Tužilaštva, govori o tome kakva je svrha zajedničkih institucija. Ali jamči da će još mnogo istorije istrunuti na ovim prostorima, dok se pristane na još neku zajedničku instituciju.
Sipu i Tužilaštvo BiH, nakon ovog slučaja, treba raspustiti i rasformirati. Strane tužioce, inače sumnjivog kredibiliteta, treba proglasiti nepoželjnim osobama u našoj dragoj i lijepoj Bosni i Hercegovini. Sve namještene protuve, domaće i strane, treba zaputiti na zavode za zapošljavanje. A zbog udara na ustavni poredak i institucije BiH tog Lukača treba uhapsiti.
Mostarska isporuka jasnih uslova Republike Srpske, od strane Milorada Dodika, za bilo kakav dalji razgovor o BiH, odnosno o ostalom dijelu BiH, može se povezati sa unutrašnjim udarom u Sipi i pokušajem državnog udara u BiH i prijavom protiv njega, ali treba imati na umu da je SNSD, stranka Milorada Dodika, u svom prvom političkom programu, kod osnivanja, rekla da je za nju BiH, BiH sa dva entiteta i tri ravnopravna naroda. Danas se možemo odreći svega, samo se ne možemo odreći jednog entiteta i ravnopravnosti srpskog naroda.
To je danas rečeno u Mostaru, odnosno u platformi SNSD koju im je ostavio Dodik.

NEPRIHVATLJIVA ZEMLJA BOSNA
Kosani odrezak, mljeveno meso, rječnički udrobljeni agregat jezika koji se koristi na teritoriji Dejtonije, koga je posebna komisija nazvala himnom, prava je slika živog tuberana koji se zove BiH.
Himna u kojoj se u prvoj strofi pjeva Zemlji Bosni, majci našoj i u kojoj se kaže: Ti si svjetlost duše, vječne vatre plam... tebi pripadam, netačna je himna.
Ne postoji Zemlja Bosna, a očita je namjera Posebne Komisije (autore ne treba miješati jer je tekst himne skrpljen od dva odvojena autorska teksta) da to dokaže jer se u ostalim strofama pominje hercegovina ispod plavog neba i krajina predaka. Samo je, dakle, Bosna zemlja.
Bosna ne postoji. Postoji Bosna i Hercegovina. Bosna se u zadnjih dvadeset godina veže isključivo za muslimane i Bošnjake. Sarajevo je i lansiralo u svijet ime Bosna za sve ono što smatra svojim. Bosna je direktna riječ unitarističke težnje koja isključuje Srbe i Hrvate. Hrvati se ničim ne vežu za Bosnu nego samo za Hercegovinu. Tačno je da ih ima i da ih je bilo uz rijeku Bosnu ali to ne znači da to ime može da im zamijeni Hercegovinu. Srbi nikad nisu za svoju otadžbinu govorili Bosna.
Krpljene himne tragikomično je oblačenje golog cara a u stvari balkanskog sušičara, posmrtnog ostatka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji se zove BiH. Ako je svrha tog amalgama da se izvodi samo na utakmicama fudbalske reprezentacije Bosne u Zenici i Sarajevu, onda je taj posao nepotreban.

POKUŠAJ DRŽAVNOG UDARA
Naknadna informacija o tome da je inokosni sipaš Lukač, samoinicijativno podnio izvještaj tužilaštvu koji zamjenjuje krivičnu prijavu protiv Dodika, ministara i poslovnih ljudi kao navodne zločinačke organizacije okupljene oko navodnih 145 miliona maraka, bez znanja svog preduzeća i direktora, tj. Menadžmenta Preduzeća SIPA, iznenadila me mnogo više nego sama vijest udbetaške novinske agancije.
Kolikogod bilo svijesti o tome da su sve takozvane državne i još takozvanije zajedničke institucije, puka improvizacija i instrumentalizacija, teško je vjerovati da se nešto takvo događa, čak i u BiH.
Radi se o pokušaju odloženog državnog udara. Krajnja namjera svakako je da se šestojanuarskom diktaturom sruši Republika Srpska, kao nekad Herceg Bosna. Ako je to državni udar sa odloženim dejstvom u BiH onda je, istovremeno to i državni udar izvjesnog Lukača u Sipi.
Država, ako išta od nje postoji, morala bi još noćas uhapsiti tog avanturistu uz optužnicu za rušenje ustavnog poretka.
Mada je šteta nepopravljiva. Niko više neće vratiti povjerenje u Sipu i druge zajedničke institucije.
Ostaje, nakon svega, samo jedna riječ, samo jedan politički program – podijeliti.

O SUVERENOSTI
Možda je beznadno u Bosni i Hercegovini raspravljati o suverenosti.
Kad imate na sceni domaće ratne budale i međunarodne poratne protuve sa ovlaštenjima Kim Il Sunga, onda je jasno da BiH nema suverenosti. Ona ima samo međunarodno postojanje.
Za subotnji skup u Mostaru Dragan Čović je pripremio svoj papir. BiH je predviđena nenormalno centralizovana, sa tri entiteta (federalne jedinice) i Sarajdistriktom. A o suverenosti Čović kaže:
Sverenitet Bosne i Hercegovine neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Onaj ko je pisao ovu rečenicu sa devet riječi poznaje, sigurno i suštinu suvereniteta i suštinu države koja počiva na tako definisanom suverenitetu. Ako je on tako određen onda nema federativne države. Apsolutni suverenitet ne ostavlja mjesta složenoj državi. Država koja počiva na ovakvom suverenitetu, prosta je centralizovana država. Mogao bih sada to dokazivati predviđenim nadležnostima federalnih jedinica od kojih je najznačajnija raspodjela frekvencija za tv i radio, ali to nije ovdje bitna tema.
Suverenitet imaju države. Može da ga vrši neko u ime države, kralj, car, suveren. Ako su države federativne suverenitet je podijeljen između države i federalnih jedinica što se potvrđuje pravom na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Suverenitet može da pripada i vladajućoj klasi ili narodu. Pošto je neznatna razlika između federalnih jedinica i naroda suverenitet pripada i jednom i drugom političkom faktoru i može se reći, u slučaju Republike Srpske, suverenitet koji pripada toj federalnoj jedinici dijele Republika Srpska i srpski narod.
U federativno - saveznim državama, kakva je BiH, suverenitet ostvaruju federalne jedinice ili države a na nivou savezne – federativne države, samo kada je to u zajedničkom interesu. Tako je bilo u SFRJ. Tako je, de fakto, i sada u BiH. Jer i BiH i njeni entiteti, nastali su istovremeno, kao što je to bio slučaj sa FNRJ i narodnim republikama. Stoga je suverenitet u samom početku, u samom nastanku podijeljen i u BiH.
Čovićeva formulacija, stoga, vraća stvari unazad u BiH. Radi se o skrivenom cilju stvaranja centralizovane države u kojoj bi ulogu bijelog satena federativnosti odigrale tanke nadležnosti federalnih jedinica, veliki kontigent podijeljenih nadležnosti između fedralnih jedinica i države te jak, mnogo jači nego dejtonski, kontigent isključivih nadležnosti države.
Da bi sve bilo jasno i dugoročno, narodi odnosno federalne jedinice/države u BiH, moraju imati pravo na samoopredjeljnje do otcjepljenja.

PROPAGANDNA AKCIJA
Vijest o krivičnoj prijavi protiv Dodika, nekih ministara i poslovnih ljudi Republike Srpske, lansirana prvo u određenim agencijama, i na način privatnog novinarsko-špijunskog lanca, može se smatrati nastavkom propagandne akcije protiv Republike Srpske koju je poveo Rafi Gregorijan razgovorom u Banjaluci sa navodnim intelektualcima i predstavnicima medija koji vape za slobodom i poklonjenjem tadašnjeg v.d. tužioca BiH u prostorijama OHR-a.
Zanimljivo je da zvanične institucije koje se pominju u vijestima Bete i Fene nisu izašle sa svojim informacijama što može značiti da vijest nije tačna (onda bi je trebalo demantovati) ili je tačna ali se operacija izvodi na ovakav diverzantski način kako bi se izmamile reakcije onih na koje se to odnosi a onda ih se „pobilo“ zvaničnim objavljivanjem. Treća moguća varijanta je da instrumentalizovani zvaničnici sipe i tužilaštva nemaju elemenata za procesuiranje pa se koristi ovakav informativno-propagandni balon da se postigne kakav-takav efekt.
Beta nije slučajno prva objavila vijest.
A Fena je nije slučajno odmah preuzela.
Beogradska agencija Beta je i za vrijeme prvog mandata Milorada Dodika djelovala subverzivno i lansirala mnoge netačne vijesti. Očito je da sloboda privatnog kreveta ima veze sa slobodom medija. Bilo bi zanimljivo načiniti popis netačnih informacija koje je u proteklih deset godina objavila agencija Beta iz Banjaluke. Takva djelatnost je samo dio crnog medijskog talasa koji je kreiran u Republici Srpskoj i BiH a provode ga plaćenički mediji, uglavnom eklektronski.
Međunarodna zajednica i domaći izdajnici oprobano koriste sindrom kriminalizacije za prekrajanje političke scene BiH i same BiH. U to se na izborima koji su donijeli odlazak Dodika i dolazak Ivanića, uključivao i OSCE svojom kampanjom „Nadglasajte korupciju i kriminal“ i time direktno uticao na izbore. Čavić je tada, kao agilni poslanik Esdeesa, ko grlica pjevao o kriminalu Dodikove vlade i svih insutitucija Republike Srpske.
Da ne pominjem kriminalizaciju Herceg Bosne, Jelavića, Čovića, Šarovića i Dodika u prvom naletu. Ova propagandna akcija vodi se po istoj formuli i iz istog centra kao i ranije. Kriminalizacija je u BiH stvar koja se ne mora dokazivati i za koju se ne moraš pravdati i izvinjavati. Dovoljno je da se dugo o tome priča i smatraće se istinitom.
Sada će, pošto je pao snijeg da optkrije trag, lako da se načini katastar onih koji su u đavolskom leglu ukidanja ili sakaćenja Republike Srpske. Da li je Ivanić obaviješten o ovoj hajci i da li mu je sugerisano sa da se odmakne dovoljno daleko. Da li će to imati uticaj na proces njemu zbog panjeva, biće zanimljivo vidjeti.
Svakako treba uzeti u obzir trenutak lansiranja vijesti, prije mostarskog sastanka i prije izbora novog visokog predstavnika kome se priprema lavirint u kojem će morati da djeluje.

DA LI VJERUJEŠ SVOJIM OČIMA
ILI SVOJOJ VJERI
Kada je nedavno Milorad Dodik rekao da je nezadovoljan radom sudstva BiH i da nama neće suditi muslimani, digla se velika demokratska prašina - kakve to veze ima, sudstvo je nezavisno, profesionalno, u skladu sa najboljim evropskim standardima... pa je došlo do javnog izvinjenja.
Sva komunistička dojenčad je naglo zaboravila da je u tom crnom ideologiziranom sistemu velika pažnja bila usmjerena na bratstvo i jedinstvo pa je kod suđenja za sve veće, važne i osjetljive predmete uvijek sudija određivan iz one nacije/naroda i vjere iz koje je i optuženi. Nije to bilo nikakvo nepovjerenje nego se htjelo otkloniti bilo kakvu mogućnost da neko manipuliše pripadnošću vjeri ili naciji jer će neuki svijet to lakše primiti nego objašnjenja paragrafa i tumačenje zakonske osnove. Nisam uočio, iako sam u tom komunizmu škole učio i novine čitao decenijama, da je neka nevladina demokratska organizacija ili vlada i međunarodna asocijacija, protestovala kod nadležnih u SFRJ zbog toga.
Onda je reisul Cerić otišao u Gluhu Bukovicu, tamo gdje su hodžu optužili i u prvom krugu osuduli, da je seksualno zloupotrebljavao djevojčicu, i rekao Dušku Tomiću da se ne petlja puno jer on nije musliman i ne razumije muslimanski živalj (prepričavam Cerića). Dakle, u islamskoj vjeri je trpanje čupave stare muške ruke u gluhe dječije gaćice potpuno drugačije od istog takvog svetogrdnog čina od strane pravoslavne ručurde u hrišćanskoj bogomolji. I teško je da to pravoslavna ruka razumije. I obratno. Reisul je, u stvari, rekao isto što i Dodik. A onda su i roditelji još dosolili: vjeruju Dušku Tomiću a ne vjeruju našoj djeci (onoj koja plače zajedno sa hodžom i listom kaže da je hodža dobar i da nije nikad ništa uradio loše).
Ta kastanizacija vjere, stvaranje vjerskog pravnog poretka, povjerenja i sistema vrijednosti, odbacivanje civilnog sudskog sistema i traženje pravde direktno kod svog vjerskog poglavara, znak je da je podjela bosanskohercegovačkog društva otišla mnogo dublje od političkog nivoa. Otišla je do nivoa svakog neukog džematlije podno Vlašića.
Krhka je linija koja spaja. Kao što je bilo krhko i bratstvo i jedinstvo koje su trozločinački đavoli uništili čim su dobili po kilu baruta.

PADA INDEKS
POLITIČKE PRIPADNOSTI
Vijest da još uvijek više ljudi odlazi iz Pedepea nego što ih se učlanjuje u DPČ – demokratsku partiju čavić, jeste jedna od najboljih dijagnoza međusobnih odnosa ljudi i glodara. Kad tone ovaj brod...
Ali ta dijagnoza treba da zamisli i međunarodnu zajednicu koja okuplja trule brodove i male miševe, pokušavajući da sa njima načini opozicioni blok Dodiku i SNSD-u, odnosno Republici Srpskoj. Njen potop je krajnji cilj, inače bi svi bili sretni što je Republika Srpska dobila jednu jaku stranku i stabilizovala političku scenu pa tako i BiH. No, međunarodna zajednica nije uobzirilia sve elemente. SNSD nije bilo kakav protivnik. To je protivnik koji je sa političke scene sklonio Esdees utemeljen na kriminalu kao važnom političkom sredstvu poslije prvih višenacionalističkih izbora u strahu, na širenju masovne histerije i podsticanju na zločine, na ujedinjenju sveg svijeta protiv Srba kao loših momaka. SNSD je protivnik koji je neprestano rastao pa se taj trend ne može objasniti ni jednim pojedinačnim eksternim faktorom osim unutrašnjim, u samom SNSD-u, kvalitativnim. To je protivnik koji 2010. ima za cilj da sve te važne igrače, Čavića, Ivanića i Mihajljicu, i još ponekog ko se eventualno prijavi u taj soj, smjesti u sadašnji broj Esdeesovih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Broj i kvalitet izlazaka iz Pedepea govori nam da je taj trend krenuo. Ne želim da ovdje izlistavam imena, ali svi zanju da se radi o važnim ljudima, i još će se o važnijim raditi, koji izlaze iz Pedepea ali ne prelaze u neku drugu opciju. To ipak čini odmak od srpskog političkog kurvanja sa stranačkim legitimacijama, čas na obrazu, čas naguzici. To kurvanje je ovdje uobičajeno. Veliki je junak koji promijeni mnogo stranaka. U svijetu, čak i u prljavoj Americi, nije tako, to je stvar porodične tradicije, demokrate ili republikanci, to je stvar obraza pa onda i političkog opredjeljenja. Ali odlasci bez prelazaka znak su da je nešto trulo u progresu demokratskom. A i oni Bosićevi, koji su otišli, pa bi i mandate ponijeli, zarad lizala Depečea, znak su da je prljadika zahvatila opozicionu političku scenu, mada ja u tome ne mogu da detektujem opoziciju.
Da li je korist bila glavni razlog boravka u nekoj stranci? O tome je moguće samo nagađati. Interesi su legitiman razlog dobrovljnog ili vrbovanog svrstavanja u neku stranku. Ali kratko traju. Interesi su uvijek kraći od političkog života. Ideja donosi dugoročnost pa i izvanstranački zagrobni život. To je razlika između kvalitetnih velikih stranaka i stranaka na koje igraju manipulatori ambasadskih garaža blatnjavog balkana.
U trojednoj opozciji u Republici Srpskoj prepoznajem pišanje u istu tikvu, iz narodnog sjećanja. Ali problem kod tikve u koju se piša, jest pitanje ko, od trojice, drži tikvu.

JEDNA OD
SARAJEVSKIH PLATFORMI
I Esdea ima platformu za ustavne promjene.
Tamo stoji: Predsjednik Bosne i Hercegovine, Vlada Bosne i Hercegovine...
Neki politički krugovi u BiH imaju ekstremne sposobnosti da rade sizifove poslove.
BiH je u Dejtonu dobila institucije koje nose identične nazive kao i institucije Evropske unije – savjet ministara i parlamentarna skupština... što znači da se integrativnost BiH može kretati u granicama integrativnosti Evropske unije. Da li neko može da pomisli da će se formirati Vlada Evrope? Da li neko može da očekuje da će se ukinuti evropski entiteti Francuska i Njemačka? Da li neko može da traži ukidanje Katalonije?
Ozbiljne političke stranke treba da predvide realne trendove i na njih utiču u realnoj mjeri, onoliko koliko to mogu iz svoje kože i u svom okruženju. Napredak jedne zemlje nikada se ne mjeri ukidanjem unutrašnjih sastvnih dijelova niti ukidanjen njihovih ovlaštenja. To se u praksi države i ustava naziva tortura, diktatura, unitarizacija i centralizacija. Napredak neke zemlje ne mjeri se depresijacijom nacija i nacionalnih interesa nego slobodama i mogućnostima.
Sve to u Esdea ne moraju da znaju. Kao što ne znaju šta bi BiH donio jedan predsjednik osim nepodrške kakvu sada uživa fudbalska reprezentacija BiH. Dakle, dalje bi je dijelio. Šta će BiH jedan predsjednik koji neće smjeti otići u Teslić ili u Livno? U Esdea ne moraju da znaju da se preko predsjednika ne pravi država. Tako je Kraljevina Jugoslavija imala kralja i vladu u Londonu a Tito je na terenu pravio državu. U BiH na terenu postoje tri nacije i Republika Srpska, pošto Federacija ne iskazuje veliku želju da kaže da postoji. Dakle oni, prave, ili ne prave, državu a ne predsjednik u Sarajevu.
Ali, dobro, neka platforma drži vodu do kongresa Esdea.

PUŠTANJE VJERE
U PRIVATNI ŽIVOT
Skoro da su svi ogluvili od Gluhe Bukovice.
Siroma reisul je morao da potegne tamo i da razgovara sa svima. Da se, kao najviši vjerski dostojanik, ponižava i pita djevojčicu gdje joj držao ruku a gdje je držala ona svoju i da li mu se digao, da prostiš.
I ranije su stizale vijesti o tome da neki popovi zloupotrebljavaju svoj položaj kod vjerskog puka. Zna se da katolički nemaju žene a i pravoslavni lako zaobiđu popadiju, kao sav muški šovinistički šljam.
Problem je kad se terorišu djeca. Očupavljele ženke i mužujaci nek rade šta hoće, na obraz im.
Seksualizacija Gluhe Bukovice, koja je dovela dotle da se seoske djevojčice instrumentalizuju i da čine prateće vokale jauka uz tenor nepravosnažno osuđenog imama, da se selo zavadi, da kuće ne govore, da se mora uključiti vjerski vrh, da se angažuju advokati druge vjere koji ne razumiju islam, da imam koristi odbranu „nisam, alaha mi“, kao kad sam ja 63. loptom razbio prozor kod komšije pa se odbranio sa „nisam, majke mi“, posljedica je nekontrolisane upotrebe vjere u opštedruštvene i političke svrhe kao i nekontrolisanog infiltriranja pučine i pastve, pojedinačno i kolektivno, u vjerske tokove i institucije, uglavnom mimo suštinskog ispovijedanja vjere.
Vjera je dominantno lična stvar. Kolektivni opseg može da doseže samo do zajedničke molitve u bogomolji. Sve drugo omogućuje devijacije zloupotrebnog, sektaškog ili vjerskopolitičkog sadržaja. Nedopustivo je da hodže i popovi podučavaju djecu mimo legalnog društvenog školskog i obrazovnog sistema. Ako je dopustivo onda i roditelji imaju odgovornost ako djecu dobrovoljno daju nekome na nauk. I trebaju da odgovaraju pred zakonom ako se dogoodi seksualna zloupotreba.
U vremenu opšte seksualne otuđenosti, pojedinačne seksualne nemoći i poplave internetskih i štampanih informacija o tome kako se sav svijet ševi ko mršava svinjčad, pojedinačna svijest, i dječija, i hodžina, teško, svaki put, može da odoli iskušenjima.
Spajanje vjernika i službenika mimo molitve nosi rizik svih svjetovnih zala ili osebujnosti, svejedno.
Rješenje je u odvajanju vjere od države, crkve od civilnog života, džamije od sokaka i privatnosti. Ultranacionalisti bosanskohercegovačkog rata upotrijebili su crkvu i džamiju da bi lakše srušili komunizam i sebi dali legitimitet. Neosviješteni i lakomi popovi i hodže, prigrlili su politiku, kroz pojedine stranke, kao instrument izlaska iz geta crkve i džamije, kao pravo građanstva i kao mogućnost za nove svjetovne demokratilije – pljačku, šverc, nelegalnu moć, društvenu i vjersku, opšti probitak, reketiranje društva za gradnju vjerskih objekata i uspon na internoj vjerskoj hijerarhijskoj listi.
Ali, to odvajanje biće mnogo teže nego raskršće sa komunizmom. Komunizam je formalizovao odnos sa čovjekom a vjerske institucije ga zamotavaju u nadsvjesno i podsvjesno, mistično, sve do guranja svjetovne ruke u duhovni svijet dječijih gaćica.

OMLADINSKA RADNA AKCIJA
„TIHIĆ 2009“
Sad vidim da je opštedruštvena potreba da se organizuje radna akcija kojoj je isključivi cilj da ostavi Tihića na površini, u Stranci Izetbegović i u Sarajevu, na političkom MES-u.
Izgleda da Tihić hoće sve nas da upregne u tu akciju. I Bakira mu, i Harisa, i Zlatka, i OHR, i Dodika, i Čovića. Ako je već tako, ja bih predložio da Sulejman vidi šta može učiniti Mihajljica, bivši pripadnici Stranke za Kralja i Otadžbinu, Asocijacija geomatera BiH... svi se trebamo fokusirati do Kongresa SDA. Jer, ne znamo šta je bolje: da dođe Bakir ili da ode Sulejman.
Nakon podvale o četiri ekonomske regije, čime je dobri, narodnjački i umiljati Sulejman imao namjeru da vikne i Dodiku i Čoviću odjednom, a naročito da „oslabi“ Dodika računajući da će male ajkule Esdeesa pokazati svoju krvoločnost i ovaj put, Tihić lansira nedientifikovane leteće objekte o pet regija plus Brčko pod nazivom Regija Đapo, plus Sarajevo u okviru predratnih deset općina, što uključuje i Općinu Han Pijesak, i fenomenalnu piruetu o tome kako će u Mostaru prvo tražiti da se reducira entitetsko glasanje.
Pošto je očito da Tihić svaki dan nastoji da nekom podvali nešto, ovaj put podvaljuje Harisu. Borim se da se ukine to entitetsko glasanje za šta se i ti boriš. Sutra ću se boriti za nešto Zlatkovo, prekosutra sam obećao Bakiru a za ono tvoje ću se opet zalagati u utorak.
Iz cijelog osinjaka jedino je jasno da Tihić nema kada da formuliše svoj generalni politički stav. A i kad ga formuliše, kao onaj o tome da Bošnjaci trtebaju napustiti filozofiju žrtve i okrenuti se filozofiji dogovora i napretka, onda ga mjesecima troši i razjeda sitnim malim pijačarskim ustupcima i kalkulacijama.
Pošto se to pretvara u generalnu liniju neiskrene političke koncepcije, savez država, federalizacija, konsocijacija, elegantna podijeljenost, spasonosno je rješenje. Nema niko istorijskog i političkog vremena da ga baca na odgonetanje koliko su koje političke koncepcije iz Sarajeva iskrene a koliko su smišljene podvale, dok se Vlasi ne dosjete.

SAVEZ DRŽAVA BiH
Srpski državotvorni Esdees i bošnjačka Esdea zajednički su pozvali na uzbunu nakon Dodikove bijeljinske promocije savezne države.
26. januara prošle godine, dakle, prije više od godinu dana, Glavni odbor Saveza nezavisnih socijaldemokrata imao je sjednicu i donio zaključke podijeljene u tri grupe. Jedna je bila unutrašnjo-organizaciona, nakon pobjede našeg kandidata na prijevremenim predsjedničkim izborima. Druga grupa je bila o evropskim integracijama a treća o ustavnim promjenana. U toj trećoj grupi, zaključak broj 15 kaže:
Glavni odbor smatra da:
· BiH ustrojena Dejtonskim sporazumom i na osnovu Ustava BiH, ima karakteristike federacije i da, u skladu s tim, federalne jedinice imaju karakter država u saveznoj državi a ne status lokalne samouprave kako to pokušavaju predstaviti nelegalni zahtjevi i neustavna politička praksa. U skladu sa demokratskim standardima i prema Povelji Ujedinjenih nacija, federalne jedinice mogu imati i pravo na samoopredjeljenje.
Dakle, oni koji žele da se bave političkim aktivnostima, koji žele da glume ozbiljne stranke, da utiču na politička rješenja i trendove, demonstriraju sada nedostatak elementarnih sposobnosti za to. Ako nikome nije bilo zanimljivo zašto zasijeda Glavni odbor SNSD, najjače političke stranke u BiH, i stranke koja vlada svim pozicijama u Republici Srpskoj i BiH, onda je izgubljen legitimitet da se bude ozbiljan na javnoj političkoj sceni. Ono što očekujem od opozicije i političkih protivnika jeste da barem na sajtu pročitaju zaključke nekog važnog organa stranke. Ne moraju da uče napamet. Ako mi iz SNSD-a možemo da analiziramo stavove svakavih marginalaca, protuva, plaćenika, prevrtljivaca pa i minornih opozicionara, mogu i oni, koji pretenduju da na izborima rastu, da paze šta zastupaju pobjednici. A ne da se sada čude i daju panična saopštenja o tome kako Predsjednik Republike Srpske treba da spašava situaciju ili kako je opasna igra saveznom državom.
Čudi me, samo, otkud SDS i SDA u tom istom protestantskom vozu? Da nije proradila stara predratna i ratna krvožedna i pljačkaška ljubav?
Politički primitivci treba da znaju da organizacioni politički napredak neke države ne ide ka ukidanju njenih sastavnih elemenata, kakvog god su nivoa i nadležnosti. Napredak ide ka autonomiji, samostalnosti, većim nadležnostima, većoj ulozi u političkom odlučivanju svake sastavne jedinice. To važi i za BiH. Kada nije od početka nastala kao unitarna država, i kada nije imala prirodne teritorijalne, političke, nacionalne i ekonomske pretpostavke za to, neće nikada ni nastati. Svako insistiranje na tim procesima vodi direktno u Domanovićevu Stradiju.

KAKO SARAJEVO
OD REPUBLIKE SRPSKE
PRAVI DRŽAVU
Unatoč općem protivljenju alkalajisanog Ministvarstva inostranih poslova BiH, „razotkrivanju mutnih ciljeva“ od strane stopostotnih silajdžićevaca, i plasiranju, na dnu strane, sarajevskih Nezavisnih novina, ispod monumentalnog teksta o Amandmanu, Distriktu i Ustavu BiH, uz Špirićevu slikovnicu na kojoj mu iznad glave u svetačkoj oreoli lebdi Bosna i Hercegovina na svim jezicima, otvoreno je Predstavništvo Republike Srpske u Briselu.
To se može tumačiti
· kao korak do referenduma
· kao opšti izraz državnosti Republike Srpske
· kao rušenje BiH i onemogućavanje MIP-a da radi svoj opis i popis poslova
· kao korak secesije
· kao EU pristajanje na podjelu BiH...
Svejedno mi je.
Mislim da je najbolje stvar prepustiti samoj sebi. Tako smo uradili i 2006. i nismo se pokajali. Samo smo pomenuli referendum a Sarajevo je obavilo ostalo.
Ozbiljni stopostotovac, Beriz Belkić, kaže da je stvar u ciljevima. Mi, veli, ne vjerujemo da su oni korektni i u skladu sa općim interesima BiH.
Ne razumijem to „mi“ ali ne razumijem ni šta tu ima da ne bude u skladu sa općim interesima BiH. Još 2005. EU je objavila kartu evropskih regija na kojoj su im i granice iscrtane. Ima ih na stotine. Tu je i Republika Srpska, doduše, ispisana krupnijim slovima jer je i entitet u okviru BiH. Norveška ima 18 podmuklih ciljeva koji nisu u skladu sa općim interesom te zemlje. Junajtid Kingdom ima 87 podmuklih ciljeva protiv općih interesa i kraljice.
Mislim da bi BiH, Sarajevo, i Belkić, trebali biti sretni ako bi u Briselu svoja predstavništva otvorili Sapna, Krajišići i Ostružnja Gornja.
Ovako, sve liči na komšiju i potrebu da mu sve krave pocrkaju. I njemu i devetom mu koljenu.
Racionalna politika je morala do sada shvatiti da EU ovdje, u BiH, neće doći jer nema ni ekonomskog, ni političkog, ni vojnog razloga. Da joj je stalo do BiH, ekonomski bi je već podigla na noge jer traži manje para od spasavanja automobilskog kocerna PSA a i ne bi dozvolila da bude rata. Moramo mi ići u EU, ekonomski i politički, pošto još nemamo toliku zajedničku vojsku.
A ako neko u Predstavništvu Republike Srpske u Briselu vidi ambasadu Republike Srpske, ja mu se zahvaljujem.

PETNAESTOGODIŠNJI INGLIŠ
Američki ambasador Čarls Ingliš u Sarajevu je otpredavao jednu zanimljivu konstataciju: Bosna i Hercegovina nije koncept i država stara petnaest godina. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali žive u njoj, u miru i kao susjedi, mnogo duže.
Tačno je da Oni ovdje žive mnogo duže. Dodao bih: u ratu i miru, nekiput kao susjedi, nekiput kao komšije, nekiput kao krvnici.
Ali sa petnaest godina se ne mogu složiti.
Problem BiH i njene istorije i jeste što nema državnoga ili organizaciono-državnog ili organizaciono-ustavnog kontinuiteta. Istorija BiH je istorija iza ćoškova, istorija iz zasjede, istorija zabrana, nije istorija kontinuiteta. To u dobroj mjeri uslovljava nepovjerenje i odsustvo zajedničke pripadnosti. Ovdje ne postoji bosanskohercegovački narod kao što postoji američki narod. Susjedstvo je maksimalni podjeljak na ljestvici zajedništva.
Dakle, imali smo Kulina i Tvrtka. To je bio feudalizovani konglomerat i ne treba ga ubrajati u istoriju države i prava na ovom području. Možda bi od toga nešto i bilo da nisu došli Turci, Sablje, Horde i Osvajači.
Imali smo kalajisanu Austrougarsku, mrskog eksploatatora koja je ovdje instalirala civilizovanu državnu upravu (zemljišne knjige, popisi, evidencije, činovništvo...) ali za svoje potrebe a ne za potrebe konstitucionalizma BiH.
Dali da pominjem Endehaziju i ko je s kim kolaborirao i na kojoj je strani ko bio?
Da li da pominjem Samostalnu Radionicu Branka i Hamdije, SR BiH, koju su nove demokrate zgazile pod noge, popljuvale i popišale, da bi mirno i ljudski krenule u trojni rat za teritoriju. To što su zgazile demokrate nije bila država a nije ni uspjela postati država.
Stoga se, za razliku od Ingliša, ja divim petanestogodišnjoj istoriji države na prostoru BiH. To je prvi put u istoriji. Ali to ne znači istoriju.
Jedino što se može reći jeste da će ovdje, i poslije Države, biti Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.
Na tome je preče raditi nego na državi.
Država može da sjebe narode zauvijek a narodi mogu da stvore državu kad hoće.

BRČKO PROTOTIP
Brčko je postiglo istorijski uspjeh – na površini je opstao feudalac koji je vladao proteklih godina, Đapo, i postao predsjednik skupštine Distrikta. Đapo je takođe uspio jer je od prosječno uhranjenog esdepeovca za sve te godine postigao veliki napredak u povećavanju trbuha i podvoljka. To znači da su mandati prošli u jelu i pilu. To je osebujnost nove demokratije.
Brčko bi trebalo biti obrazac za svu BiH, vele mudri unitaristi.
Sreća da se radi o nerealnoj opciji. Nema toliko hrane u BiH da se svi udebljamo kao Đapo.
Znam, oni misle na multietničnost, raffiniranost, demokratičnost, transparentnost, budžetiranost... a ne na žderanje.
Ta demokratičnost koju je donijela i ustločila međunarodna zajednica, jer Brčko nije pod vlašću BiH, niti entiteta nego nekog samozatajnog Tribunala i čuvara pečata, odnosno delegata Raffija, jedva je donijela ustoličenje vlasti. Zaboravio sam kad su bili izbori a oni su tek sada dobili vlast. Raffi je nekoliko puta prekidao utakmicu, ukidao plate, tražio da svi budu u vlasti pa mi je ostalo nejasno što smo išli na izbore. Mogli smo to jevtinije da riješimo.
Ali, sad je vlast izabrana. Na demokratski način.
Za Đapu, Bošnjaka iz Esdepea, nije glasao ni jedan Srbin a ima ih iz više stranaka. Za Ivana Krndelja, zamjenika Srbinu iz SNSD, nije glasao ni jedan Bošnjak, a ima ih iz više stranaka. I u Brčkom je normalno da SNSD ne podnosi SDP, da SDS ne podnosi niko, da SDA podnosi makar neke Hrvate. Ali nije normalno da baš svi Srbi i baš svi Bošnjaci budu toliko homogenizovani.
To treba da bude recept za BiH?
Ili to već jest recept a samo se Igra Supervizora koristi kao lasvegaška kulisa opšte sreće, raja i države sunca.
U Brčkom bi ulice trebale da imaju tri strane. Da svaka grupa glasača može da ide svojom stranom. U izuzetnim političkim trenucima sreće koristili bi se glasački prelazi za pojedine vrste koalicija.
Brčko je primjer kako međunarodni amateri, koji sebe zovu Tribunal ili Vladin Službenik, od inače smjerno divljih naroda, mogu da načine kretene koji nisu u stanju ništa da izglasaju.
To se pokazuje i u Mostaru Gradu Alekse Šantića. Tao je OHR i njegovo Mudro Osoblje, dalo tumačenje da je od 35 većina 18, ali 18 od 35 a ne od onih koji su došli. Totalitarni, autoritarni, ortodoksni, hermetizirani, podjarmljivački komunizam nas je ovdje decenijama učio da je većina većina od prisutnih a ne od izabranih i njihove rodbine i školskih drugova. Sada Mudro Osoblje ima tumačenje. Ali po tome nije mogao da se izabere gradonačelnik pa su odlučili da traže novo Tumačenje Tumačenja. Moguće je da će Osoblje ostati pri dosadašnjem stavu ali uz dopunu da ako nema jednog od tih osamnaest glasova od 35 izabranih, mogu ga televotingom zamijeniti njegove dvije tetke ako nisu dalje od mjesta zasijedanja od 4,5 kilometra.
Pošto su ljude ubijedili da je Mostar jedinstven grad, čudi me kako ne mogu da ih ubijede u tu većinu od izabranih.
Za koju godinu će postojati samo dva izlaza za BiH – ili da je stranci napuste, do zadnjeg, ili da je mi napaustimo i prepustimo strancima.

ŠTA JE DOBRO
A ŠTA JE RAFI?
Kadgod ujutro otvorim političke oči i ne znam šta je dobro a šta loše, mogu da posegnem za nekoliko mjernih jedinica i da, obrnutim rakursom, ustanovim šta je šta.
Jedna od tih mjernih jedinica je Rafi Brčak.
Vidim da je narcisoidni Rafi, samoljubiv skoro kao Zlatko Lagumdžija, odmah pošto je postao vršilac dužnosti, izdejstvovao cijelu stranu u Avazu kako bi se predstavio u ozbiljnoj pozi službenika američke vlade koji neće da odgovori šta bi bilo kada bi mu pinudili da bude Visoki Predstavnik.
Odbio bi kao i ja što bih odbio da zaigram na Nou Kampu.
Ali, skala.
Rafi kaže da je nesretna okolnost da je Ivanić otišao iz saradnje sa SNSD-om.
To je sretna okolnost. Nakon krvave desetogodišnje borbe u opoziciji, doista nema smisla da SNSD sada za sobom vuče neke politilčke prosjake, udavače bez miraza i interesdžije kao vojska što za sobom vuče kišu, kurve i kerove. Da je PDP ostao sa SNSD, samo bi slabio opciju jer malu korist daje a veliku uzima. Maloj stranci zobnica je nezajažljiva. Stranka koja nije bila u opoziciji nema pravu predstavu o svojom veličini ili o svojoj minornosti. Ta stranka je opterećena vlastnošću kao uslovom bez kojeg se ne može. Opozicioni mandat je najbolja vakcinacija protiv vlastite nerealnosti, epohalnosti i nezamjenjivosti.
Eto vam Ivanić i PDP, kao sretna okolnost.
Kaže Rafi: četiri jedinice su nesretno skretanje trojke. Ja bih govorio o entitetima, ali eto. Dakle Prudska Trojka je govorila o tri entiteta i četvrtoj jdinici kao kompenzaciji i garanciji Bošnjacima i ne vidim šta je tu nesretno. Ovu zemlju treba da podijele njeni akteri i narodi. Ako treba, a ne prolazni krajbalkanski probisvijeti. Ako Rafi, Arbitražni tribiunal, Milošević, Holbruk... pokušao sam hodati unatrag, mogu od usranog Brčkog da prave Distrikt, zašto Hrvati od svoje zemlje ne bi mogli napraviti entitet.
Rafi laže o tome kako bi nekoliko pisama građana, u Americi, proizvelo promjene u politici ali to u BiH ne može da se dogodi iako Savjet ministar i Parlamentarna skupština ništa ne rade nakon potpisivanja SAA.
Da li državni službenik doista misli da politički sistemi i državna administracija funkcionišu na pismima građana?
I na kraju, zbog čega ovo i pišem: strah me je da Rafi ne ostane ovdje dok ne postane arheološka iskopina.
Kaže da neće otići dok se posao ne završi.

ŽRTVUJ DOBROG MINISTRA,
ŽRTVUJ VAŽAN RESOR,
ŽRTVUJ SVOJE REFERENCE...
Dobri ministar Boško Tomić, čovjek blage riječi i uvijek uviđavnog lica, ko stvoren za radne i boračke slojeve, podnio je ostavku na mjesto ministra rada i boraca u Vladi Republike Srpske.
Boško Tomić je prva prava žrtva Pedepeove političke klaonice.
Svi ostali kadrovi i funkcioneri Pedepea nisu obavljali tako važan posao kao Tomić, nisu ga obavljali tako dobro kao Tomić i nisu imali tako pozitivan odjek u javnosti kao Tomić.
Sam Boško Tomić, čovjek koji se na Palama, onomad, nije htio prikloniti Esdeesu, moralna je figura politike. Stoga je i sada podnio ostavku. Njegovo poimanje ljudskih odnosa nije mu dozvolilo da napusti stranku, s kojom se, čini mi se, ne slaže u ovom slučaju, da bi ostao na poziciji ministra. Taj isti metar mu ne dozvoljava da napusti i stranku i ministarsko mjesto jer misli da se u Pedepeu još uvijek nešto može učiniti. U šta nisam uvjeren.
Iz svakodnevnog posla znam koliko se do detalja borio za interese svoje partije, i kad je bilo do njega i kad nije, za svako mjesto direktora osmoljetke ili člana upravnog odbora, gdjegod je postojala šansa da prtijska struktura ima koristi, njemu kao ministru nije bilo teško da razgovara sa nama ili našim stranačkim ljudima na terenu.
Partija koja žrtvuje takve ljude mora propasti.
Ali Pedepe je ovim svojim raskidom sa SNSD, učnio još mnogo šteta a ne samo izgubio jednog dobrog partijskog radnika.
Prije svega, žrtvovao je ministra koji je u skoro dva mandata radio posao bez mrlje, ne samo za Pedepe, nego za građane i borce, za Republiku Srpsku i njene insititucije. To veliko iskustvo nije isksustvo seoskog matičara, nego državnog ministra. Pedepe je žrtvovao i odnos prema borcima i radnicima koji je uvijek mogao knjižiti sebi, kao svoju političku dobit. Žrtvovao je i jedan dobar, medijski eksponiran i politički profitabilan resor koji im je mogao služiti kao frekventna komunikacija, i referenca, sa širokim slojevima i javnosti. Ako se ne nađe adekvatna zamjena, ili dok se novi ministar uhoda, žrtvovan je i položaj tih kategodija, barem u nekom postotku.
Sve je to Pedepe bacio pod noge da bi sutra svojim nalogodavcima mogao da kaže: evo mi smo učinili sve da okrnjimo snagu Esenesdea, kakvo lizalo i šarene bombone dobijamo.
Posao koji je pod okriljem Vlade Republike Srpske radio PDP, odnosno njegovi ljudi, posao ja za Republiku Srpsku a ne za SNSD kako su to oni protumačili.
I nisu shvatili da se politička težina Esenesdea ne može umanjiti njihovim odlaskom. SNSD samo može dobiti jer će građani reći da nije korektno ostaviti SNSD sada na vjetrometini kada je potreban politički blok Republike Srpske prema posljednjim nasrtajima na dejtonski mozaik BiH.
Ali priručnoj pozicionerskoj stranci pričao, ne pričao.

ZAŠTO SE STALNO
UKAZUJE MESIĆ
Stipe Mesić, biši zatvorenik KaPe doma Gradiška Stara, sada na mjestu predsjednika Hrvatske, više priča o BiH od Stranke za BiH.
Ispočetka sam mislio da na taj način popunjava prazniku svoje vještačke tuzemne dužnosti jer tamo ima ustavnu mogućnost da daje svoje mišljenje o radu nedjeljom, o nula promila vina u krvi i o Blajburgu. Poslije sam mislio da ima ambicije da se bavi regionalnim misionarstvom pošto mu je neko od njegovih savjetnika natuknuo da je Hrvatska regionalni faktor pa i on, kao prvi među inim, to jeste.
No, nakon što je proučio Banjalučki dogovor Dodika, regionalnog Tihića i trožupanijskog Čovića, i izašao sa stavom da Republika Srpska, u ustavnim promjenama, ne može ostati neokrnjena, shvatio sam da je instrumentalizovan od neke naftoplodne fundamentalne zemlje da se bori za integralnu BiH. U Cvrtkovcima, Gornjim Hasićima i Skipovcu, ovdašnjim podnebljima, instrumentalizovan znači ili plaćen ili nagužen.
Dobro što Mesić govori protiv Repulike Srpske, traži njeno ukidanje i stvaranje cjelovite i cjelodnevne BiH. Ali on na ovaj način definitivnio pokopava Hrvatski narod u BiH. Ako Mesić misli da Republika Srpska u teritorijalnim razgovorima ne može ostati neokrnjena, ja mu mogu poručiti da može ostati po strani pa će BiH, ovakva, sa depresiranim Hrvatima, ostati vječna. Jer ako Republika Srpska ne učestvuje u ustavnim promjenama, njih neće ni biti. Dejtonska BiH je zakovana međunarodnim sporazumom kojeg su potpisale sve velike sile. I Mesićeva Hrvatska.
Mesić nema pravo tražiti promjenu unutrašnjih dejtonskih granica BiH. Nema pravo govoriti o Hrvatima koji su nekad živjeli na prostoru Republike Srpske ako ne govori o Hrvatima i Srbima koji su nekad živjeli na području Federacije BiH i ako ne govori o Srbima koji su nekad živjeli na području Hrvatske.
A njegovo zalaganje za cjelovitu BiH, bez entiteta i bez Republike Srpske, naročito, jednako je validno kao i zalaganje Milana Sijerkovića za pljuskove snijega u julu i avgustu.

KAMELEONSKA I

MNOGOBOJNA
TAKTIKA PDP
Vijest da je direktor Fond PIO, inače kadar PDP i član njihove institucionalne strukture, izašao iz stranke da bi se za štićenike Fonda borio kao nestranačka ličnost, nije me iznenadila.
Koliko vidim, nije iznenadila ni stranačke čelnike Pedepea.
To mi je sumnjivo. Može biti dogorena dvostruka igra u kojoj bi se sačuvale pozicije.
Neki njihovi kadrovi (uz riječ „partija“ ide i riječ „kadrovi), već su se oglašavali u javnosti kako su oni došli na ta mjesta na osnovu konkursa, dakle na osnovu neospornih bogomdanih kvaliteta nad kojima su komisija za rangiranje i nadzorni ili upravni odbor, listom ostali skamenjeni. Neki su čak, kao Kadar iz banjalučkog pozorišta, saopštili da bi njegova smjena bio kulturološki udar na Banjaluku. Ili nešto slično.
A stranačka taktika PDP je, na kraju, zvanično i javno saopštena: mi očekujemo da predsjednik Vlade Republike Srpske i predsjedavajući Savjeta ministara smijene i razriješe naše kadrove. To se u narodu, naročito na područjima gdje su velike površine pod šikarama i šipražjem, kaže: hoće da tuđim, onim, mlate gloginje.
Organizovana politička stranka, a ne amorfna pozicionersko-foteljaška, ima minimum političke discipline da provede odluke svoje stranke, Partije u ovom slučaju, i da napusti položaje koje drži a ne da javno moli fukcionere izvršne vlasti da ih smjenjuju. Ta mnogobojnost Pedepea samo znači da je njena amorfna struktura stvorena kao priručno političko sredstvo. U prvom mandatu je cilj bio da se revitalizuje Esdees i ostavi na vlasti pa je Pedepe bio formalni nosilac posla, i to debelo naplatio uzimanjem mnogih važnih pozicija. Esdees je to morao da da kao ustupke iako ih je to koštalo i javne pozicije i unutrašnje čvrstine. Sada je Pedepe pokušao istu taktiku da primijeni i prema SNSD-u. Višestruko da naplati svoju saradnju. Oni, kao mala stranka, koja nije uspjela da osvoji ni jedno načelničko mjesto u tolikoj BiH, imali su od SNSD-a samo koristi. SNSD je imao samo umanjenu političku moć zbog ustupaka njima. A birači rezultate očekuju od SNSD a ne od Pedepea.
Takva takitika Pedepea legitimira ih kao družbu za službu.
Političkog programa i stranačke organizacije tu nema ni na vidiku.
Činjenica da je Ivanić dobio poziciju u Strazburu a da su svi ostali na vjetrometini istupanja iz članstva i po osnovu toga javnog profanisanja, lobiranja da ih SNSD upiše u svoju prostupnicu ili opiranja smjenama i razrješenjima, može dovesti do raskola u toj Partiji. I oko istupanja iz saradnje sa SNSD-om Pedepe nije bio jedinstven. Sada, kada neki ljudi ostaju bez pozicija, ni krivi ni dužni, logično je da će početi da reže jedni na druge. Čak i ako se ne dogodi formalni rascjep, to će oslabiti poziciju Partije na sljedećim opštim izborima jer će njen stepen aktivacije i kohezione strukture znatno pasti.
Uglavnom, stopa PDP može da padne i do izbornog praga.

ZAKAZAO EGZORCIZAM
Suveren Brčko Distrikta, Rafi Gregorijan, donio je odluku da poslanicima u skupštini te Pančićeve omorike, endemske političko-teritorijalne vrste, obustavi primanja za janauar i dalje jer nisu ni četvrti put uspjeli da izaberu vlast – predsjednika vlade i predsjednika skupštine distrikta.
U Mostaru, gdje nekad šetaše lijepa Emina sa dimijama od sevdaha i snova, vijećnici takođe nisu ništa uradili u izboru gradonačelnika.
U Sarajevu, podno Trebevića i Avazovog tornja, izabran je višestoljetni esdepeovac iako to nema nikakve veze sa životom. Esdepe se pokazao vrhunskim tehnologom u manipulaciji nacionalnom pripadnošću pa je taj šaroliki kaleidoskop nacija na listi te Partije sa Liderom, omogućio izbor Behmena pred očima Esdea i Esbeiha koje se od muke prevrću u vlastitom stomaku.
Esdepe je ekstremno vješt arheoetnolog jer nađe Srbe čak i u Sarajevu. Treba ih pustiti u Visoko da nađu te piramide, da se Samir više ne pati.
Šta, dakle, zbore ova tri primjera?
Internacionalna operacija istjerivanja đavola koja je ovdje poduzeta, najprije, uz upotrebu rata, klanja i istrebljenja a onda nastavljena pikiranjem multietničnosti, nije uspjela. Brčko distrikt se danas pokazuje kao apsolutni bogalj samostalnog življenja te ću se založiti da se Rafiju Gregorijanu dodijeli doživotna titula supervizora sa pravom trgovine naftom, žitaricama i sitnom stokom uz korištenje luke na Savi i slobodne trgovine sa Dubrovnikom, samo da ostane tu i taj sretni živalj drži na okupu u onom G-vagonu na koji mi liči sala skupštine Distrikta. Takvog bogalja ne treba vezati za ustav BiH jer se bojim da će upropastiti i to sretno mitsko biće, pola tvorevina pola teritorija.
Međunarodni donatori se nisu sjetili, kad su gradili novi stari most, za koga se čudim kako ga nisu srušili Srbi a još se više čudim kako Čede nisu optužene za to, da izgrade još jedan takav pa da se konačno riješi ujedinjenje Mostara. Ovako, sa jedinstveno elegantnim jednim mostom, svi mislimo da je to sretno ujediniteljstvo u opštoj virtuoznosti, kao kad je Andrićeva Aska plesala pred vukom, kako nam sugeriše kamen sa dušom. Ali, nije. Rekli su to i Lajčaku Ministru – ostali ste nam dužni.
I konačno, esdepeova lista koja je potpomogla izbor Behmena za novog Valtera Sarajeva, kao i onomad kad je na prevaru izabran Komšić, samo je još jedna iluzija Dejvida Koperfilda o prolasku kroz multietnički prostor-vrijeme do gole podjele.
Egzorcisti, dabome, nisu ni imali bolje nakane. Da jesu, ne bi najaveći ulagači u BiH, u posljednjih pet godina, ne računajući terorističke fondove, bili Austrija, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Švicarska... sve same stare i važne evropske zemlje.
Egzorcisti znaju da se na ovaj način najlaške upravlja tamnim bihlajetom.

ODAKLE SE POJAVILA
DRŽAVNA IMOVINA
I NJENA RASPODJELA
Međunarodna zajednica je do sada govorila o raspodjeli imovine između BiH i entiteta.
Mada je to pravno potpuno upitno.
BiH je u Djetonskom sporazumu sastavljena od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. To podrazumijeva da ta dva entiteta u BiH, nigdje nije rečeno državu, ili državu BiH, unose svoju imovinu. Pravno je nemoguće identifikovati stanje u kome je BiH imala imovinu a onda su se u njenom sastavu pojavila dva entiteta. BiH se pojavila zajedno sa entitetima, da ne kažem: sastavili su je od dva teritorijalno-nacionalna realiteta koje su nazvali entitetima.
Dakle, nakon Dejtona nije se imalo šta dijeliti. Imovina je već pripadala entitetima. Na tom osnovu je obavljena i privatizacija i sve ostalo.
Pojavom Velikog Lorda Manipulatora, Ešdauna, pojavio se i fantom imovine.
Sada Visoki predstavnik sa stalnim mjestom boravka u Slovačkoj, Liderima Pruda šalje sitnu knjigu u kojoj govori o raspodjeli državne imovine koja će se najprije knjižiti na ime BiH a onda neposredno na ime drugih nivoa vlasti.
Prije svega, nejasno je otkud se sada pojavila Državna imovina kad se nigdje ne spominje država i kada joj u Dejtonu ništa nije pripalo? Drugo, otkuda se pojavila Raspodjela? Treće, otkuda se pojavilo Knjiženje na ime BiH?
Znajući ponašanje neartikulisanog lažova Tihića, čini mi se da je smišljen igrokaz u kome će se imovina uknjižiti na ime BiH a onda će Tihić sa tim papirom otići u nepoznatom pravcu i dobiti Državu i Imovinu na prevaru.
Nije prvi put.
Nije nebitna ni tehnologija koju koristi Visoki Ministar Predstavnik.
On kaže: U svjetlu mojih nedavnih diskusija o ovom pitanju postalo je jasno da dalji napredak u ispunjavanju uslova vezanog za državnu imovinu koje je potrebno u tranziciji ureda VP (OHR) ured SPEU (EUSR), iziskuje pojašnjenje pravnog osnova...
Ovo mi liči na Kim Il Sunga: u svjetlu mojih svijetlih zasluga za vašu očaranost mojom pojavom...
Ne vidim zbog čega se VP ima miješati u dogovor Tri Lider Pruda. Koliko se razumijem, nisu tako napisali u rečenici vezanoj za imovinu. To što Tihić tako tumači, nije pravni osnov.
A Pravni Osnov se ne pojašnjava, moj ministre inostranih dela, Pravni Osnov ili postoji ili ne postoji.
BiH se može poručiti: uzmi ono što ti treba za savezne institucije i sjedi tu gdje si, jer i za to, gdje si, nisi.

REPUBLIKA SRPSKA IMA
PRAVO NA OTCJEPLJENJE
BEZ REFERENDUMA
Iako Tihić žonglira o prisajedinjenju Stoca Šekovićima, Cazina Čajniču, Vukosavlja Livnu i Janje Uskoplju, kako bi se stvorile četiri miltinacionalne i ekonomske regije, stvar sa ustavnim promjenama i ustavom u Bih uopšte treba uozbiljiti.
U budućem ustavu BiH treba da stoji odredba o pravu naroda na otcjepljenje kao temeljna politIčka poveznica i garancija BiH sastavljene na federativnom principu. Bez obzira što će zemlja, ako je bude, biti sastavljena od teritorija, entiteta ili federalnih jedinica, ona je, de fakto, sastavljena od naroda (ovdje se pod narodom smatra nacija jer se kaže „srpski narod“ a misli se na srpsku naciju), što se i u ustavu određuje kao konstitutivni narodi.
Pravo naroda na otcjepljenje u BiH pravno je, ustavno, političko i faktičko nasljeđe.
U Ustavu SFRJ, čuvenom, iz 1974. stoji:
Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi...
Jasno je da je pravo naroda na samoopredjeljnje, uključujuči i otcjepljenje, konzumirano na prostoru bivše SFRJ a na osnovu ustava iz 1974. Pravo su konzumirali Slovenci, Šiptari, Hrvati i Crnogorci (nešto kasije) kao narodi a potom i BiH i Makedonija kao teritorije.
BiH i Makedonija su slučajevi koji nisu dozvolili pravo naroda na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje. To pravo nije dozvoljeno Šiptarima, Srbima i Hrvatima. To pravo su prigrabile socijalističke republike kojega u ustavu nisu imale jer se nisu slobodnom voljom one udružile u SFRJ nego narodi. I Hrvati su to izveli u ime naroda ali u obliku socijalističke republike. U sva tri slučaja to je dovelo do rata.
Ustav SFRJ, dakle, nije govorio o pravu republika na otcjepljenje nego o narodima Jugoslavije i njihovim pravima. Ni jedna odredba tog ustava iz 1974. niti nekog drugog ustavnog akta, ne daje ni natuknice da se pravo na opredjeljenje i otcjepljenje ne odnosi na cijeli narod već samo na segmente koji su većinski na nekoj terioriji – socijalističkoj republici.
Dakle, srpski i hrvatski narod u BiH imaju pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje jer to pravo pripada srpskom i hrvatskom narodu Jugoslavije a ne samo Srbima u Srbiji i Hrvatima u Hrvatskoj (kao SR). Međunarodnopravno, ne postoje dvje vrste jednog naroda – većina naroda sa pravima i manjina naroda bez prava.
Drugo bitno nasljeđe, ali i inače temelj svake demokratske i slobodne države, jeste slobodno izražena volja koja u slučaju jednostarne secesije BiH nije postojala najmanje kod jednog naroda. Zemlja koja nije nastala slobodno izraženom voljom njenih naroda ili njenog naroda u cjelokupnom demokratskom smislu, ne može se smatrati zemljom koja ne dozvoljava pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje.
Republika Srpska, ustavnom analogijom, iako nije bila socijalistitčka republika (ali to nije bilo ni Kosovo) ima pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje, bez referenduma. Jer su to pravo umjesto naroda iskoristile teritorije socijalističkih republika, ne pitajući manjine o tome (Hrvatska, naročito).
Stoga ustav BiH, ako ga bude, da bi bio izraz slobodno izražene volje njenih naroda i da bi bio istinski demokratski ugovor između naroda o stvaranju države (jer BiH još nije država) i između svakog naroda i države, mora sadržavati pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje.
Pod tim uslovom Republika Srpska i srpski narod može dati svoju slobodno izraženu volju za prvi ustav BiH.

TIHIĆ CIRKUSANT
Beriz Belkić, potpredsjednik Stranke za BiH, predočio je da Harisova stranka podržava stavove Kolegija Esdea koji je podržao Tihićev koncept četiri multetničke ekonomske regije umjesto dva entiteta.
Tako se ispostavlja da je Tihić od početka igrao cirkusantsku igru iskoristivši Čovićeve tri federalne jedinice i distrikt Sarajevo da lansira pjesmicu o regijama kao šatorska pevaljka komadić šunda. Uz to, još dodaje da je Dodik, navodno, rekao da će, dok se ne dogovore, braniti stav da je Republika Srpska neupitna.
Tako je Tihić pokušao da oslabi i Dodika i Čovića jednim udarcem sarajevske šibicarske čaršije.
Pokazao je klasičnu osobinu velikih lažova u koje ubrajam Aliju koji se vratio iz Lisabona i sve porekao kao i Karadžića koji se vratio iz Grčke i porekao potpis.
Igra nije samo jednosmjerna. SBiH je sada znatno poništila Tihićevu narodnjačku ideju o odustajanju od primarne Politike Žrtve i okretanju mogućem dogovoru i bosanskohercegovačkom realitetu. Belkić je svojom izjavom za tiražni Avaz predočio javnosti činjenicu da je Tihić ipak došao na njihov politički stav o ekonomnskim multietničkim regijama i ukidanju entiteta.
Tihić je tako svojom suludom, i cirkusantskom pričom o Bihaću i Banjaluci, koje su i u doba socijalističkog samoupravljanja bile dvije različite osnovne privredne komore, ne samo uništio šanse za realan razvoj dvoentietske BiH u trojnu federativnu zajednicu zadovoljnih naroda, nego je poništio i svoj otklon od neprekidne priče o žrtvi genocida kao nosiocu apsolutnih prava na političko određenje i teritorije i drugih nacija u BiH.
A kod ozbiljnih bošnjačkih analitičara, pravnika i intelektualaca od početka je o sebi sugerisao smiješnu i neozbiljnu predstavu.
Nakon svega, postavlja se potanje ko će ubuduće od Tihića i sa Tihićem očekivati neki ozbiljan razgovor.
Jer, opravdanja za ovako šarlatansko ponašanje nema ni u činjenici da se nakon banjalučkog razgovora vratio u Sarajevo sa šansama da preživi kao manekenka sa anoreksijom u kavezu sedam starih gladnih lavova.
Bakir Izetbegović može mirno da trljucka bradicu i čeka kogresno posijelo i procjenjuje da li će tada biti najbolje da uleti.

PDP U OPOZICIJI
Partija za pedeve i panjeve ide u opoziciju.
Tako se završava skoro decenijska politička fatamorgana o uticaju demokratskog progresa na srpskog seljaka, na srpskog građanina koji hoće da preko noći zaboravi da je srpski seljak, na one koji misle da su eksperti i intelektualci, na srpskog poreskog obaveznika koji je zaljubljen u Milicu Bisić i na pjevače progresivne pjesme: Dosta nam je više borbe mrske, ukidano Vojsku Republike Srpske.
Završava se era političke opsjene.
Sada valja sa programom izaći na političku pijacu. A taj program mora da sadrži odgovore na svako pitanje koje politička aždaja može da postavi. Mora da ima fleksibilnost primjene i preživljavanja u svakoj situaciji. Stranka koja je u opoziciji a koja ima običaj da se smatra važnom, mora da ima čitavu garnituru lidera koja djeluje kao tim i koja je spremna da podnese sve terete a da ih ne ostavi vođi na glavi.
Prvi politički zakon kaže: Nema jake, pouzdane i velike stranke koja nije provela u opoziciji najmanje dva mandata.
Birači i građani moraju da se uvjere s kim imaju posla. Ako se prvo u to uvjeravaju dok je stranka na vlasti, onda je njihovo uvjerenje tanko i šupljikavo. Stranka na vlasti mora da radi i ono što birači ne vole pa ako nemaju opoziciono sjećanje da se radi o pouzdanom čuvaru izbornih glasova, onda manje praštaju. Stranka na političkom barometru pada. To se dogodilo Esdeesu koji je prvo bio na vlasti pa u opoziciji.
Oni koji su produkovali slobodno leonovanje ili pedepeovanje u političkom kosmosu Republike Srpske, bez pupčane vrpce koja prenosi hranu od SNSD, oni iz PDP, iz vrha ili sredine, treba da znaju da su mala partija iako oni misle da su velika. DNS iz Prijedora osvojio je tri načelnička mjesta u Republici Srpskoj. SRS iz Novog Grada i PDP nisu osvojili ni jedno načelničko mjesto.
Mala partija mora da provede deset godina u opoziciji da bi se temeljnim stepenicama popela na vlast. Povratnicima se rok produžava najmanje na onoliko vremena koliko su prethodno proveli na vlasti.
Ali, najbitnija činjenica jeste u tome da sve što se sada nalazi u opoziciji hoće da se smjesti malo desno. Jednostavno, nema dovoljno mjesta na političkoj sceni za sve dešnjake. A sve su ostale političke katastarske čestice zauzete programom SNSD-a koji može da se obrati i ljevici i centru i onima koji su nešto desno od centra.
Teško je poslije Tesle govoriti o naizmjeničnoj struji. Ili poslije Andrića pisati Na Drini Ćupriju.