REPUBLIKA SRPSKA IMA
PRAVO NA OTCJEPLJENJE
BEZ REFERENDUMA
Iako Tihić žonglira o prisajedinjenju Stoca Šekovićima, Cazina Čajniču, Vukosavlja Livnu i Janje Uskoplju, kako bi se stvorile četiri miltinacionalne i ekonomske regije, stvar sa ustavnim promjenama i ustavom u Bih uopšte treba uozbiljiti.
U budućem ustavu BiH treba da stoji odredba o pravu naroda na otcjepljenje kao temeljna politIčka poveznica i garancija BiH sastavljene na federativnom principu. Bez obzira što će zemlja, ako je bude, biti sastavljena od teritorija, entiteta ili federalnih jedinica, ona je, de fakto, sastavljena od naroda (ovdje se pod narodom smatra nacija jer se kaže „srpski narod“ a misli se na srpsku naciju), što se i u ustavu određuje kao konstitutivni narodi.
Pravo naroda na otcjepljenje u BiH pravno je, ustavno, političko i faktičko nasljeđe.
U Ustavu SFRJ, čuvenom, iz 1974. stoji:
Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi...
Jasno je da je pravo naroda na samoopredjeljnje, uključujuči i otcjepljenje, konzumirano na prostoru bivše SFRJ a na osnovu ustava iz 1974. Pravo su konzumirali Slovenci, Šiptari, Hrvati i Crnogorci (nešto kasije) kao narodi a potom i BiH i Makedonija kao teritorije.
BiH i Makedonija su slučajevi koji nisu dozvolili pravo naroda na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje. To pravo nije dozvoljeno Šiptarima, Srbima i Hrvatima. To pravo su prigrabile socijalističke republike kojega u ustavu nisu imale jer se nisu slobodnom voljom one udružile u SFRJ nego narodi. I Hrvati su to izveli u ime naroda ali u obliku socijalističke republike. U sva tri slučaja to je dovelo do rata.
Ustav SFRJ, dakle, nije govorio o pravu republika na otcjepljenje nego o narodima Jugoslavije i njihovim pravima. Ni jedna odredba tog ustava iz 1974. niti nekog drugog ustavnog akta, ne daje ni natuknice da se pravo na opredjeljenje i otcjepljenje ne odnosi na cijeli narod već samo na segmente koji su većinski na nekoj terioriji – socijalističkoj republici.
Dakle, srpski i hrvatski narod u BiH imaju pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje jer to pravo pripada srpskom i hrvatskom narodu Jugoslavije a ne samo Srbima u Srbiji i Hrvatima u Hrvatskoj (kao SR). Međunarodnopravno, ne postoje dvje vrste jednog naroda – većina naroda sa pravima i manjina naroda bez prava.
Drugo bitno nasljeđe, ali i inače temelj svake demokratske i slobodne države, jeste slobodno izražena volja koja u slučaju jednostarne secesije BiH nije postojala najmanje kod jednog naroda. Zemlja koja nije nastala slobodno izraženom voljom njenih naroda ili njenog naroda u cjelokupnom demokratskom smislu, ne može se smatrati zemljom koja ne dozvoljava pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje.
Republika Srpska, ustavnom analogijom, iako nije bila socijalistitčka republika (ali to nije bilo ni Kosovo) ima pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje, bez referenduma. Jer su to pravo umjesto naroda iskoristile teritorije socijalističkih republika, ne pitajući manjine o tome (Hrvatska, naročito).
Stoga ustav BiH, ako ga bude, da bi bio izraz slobodno izražene volje njenih naroda i da bi bio istinski demokratski ugovor između naroda o stvaranju države (jer BiH još nije država) i između svakog naroda i države, mora sadržavati pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje.
Pod tim uslovom Republika Srpska i srpski narod može dati svoju slobodno izraženu volju za prvi ustav BiH.
PRAVO NA OTCJEPLJENJE
BEZ REFERENDUMA
Iako Tihić žonglira o prisajedinjenju Stoca Šekovićima, Cazina Čajniču, Vukosavlja Livnu i Janje Uskoplju, kako bi se stvorile četiri miltinacionalne i ekonomske regije, stvar sa ustavnim promjenama i ustavom u Bih uopšte treba uozbiljiti.
U budućem ustavu BiH treba da stoji odredba o pravu naroda na otcjepljenje kao temeljna politIčka poveznica i garancija BiH sastavljene na federativnom principu. Bez obzira što će zemlja, ako je bude, biti sastavljena od teritorija, entiteta ili federalnih jedinica, ona je, de fakto, sastavljena od naroda (ovdje se pod narodom smatra nacija jer se kaže „srpski narod“ a misli se na srpsku naciju), što se i u ustavu određuje kao konstitutivni narodi.
Pravo naroda na otcjepljenje u BiH pravno je, ustavno, političko i faktičko nasljeđe.
U Ustavu SFRJ, čuvenom, iz 1974. stoji:
Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi...
Jasno je da je pravo naroda na samoopredjeljnje, uključujuči i otcjepljenje, konzumirano na prostoru bivše SFRJ a na osnovu ustava iz 1974. Pravo su konzumirali Slovenci, Šiptari, Hrvati i Crnogorci (nešto kasije) kao narodi a potom i BiH i Makedonija kao teritorije.
BiH i Makedonija su slučajevi koji nisu dozvolili pravo naroda na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje. To pravo nije dozvoljeno Šiptarima, Srbima i Hrvatima. To pravo su prigrabile socijalističke republike kojega u ustavu nisu imale jer se nisu slobodnom voljom one udružile u SFRJ nego narodi. I Hrvati su to izveli u ime naroda ali u obliku socijalističke republike. U sva tri slučaja to je dovelo do rata.
Ustav SFRJ, dakle, nije govorio o pravu republika na otcjepljenje nego o narodima Jugoslavije i njihovim pravima. Ni jedna odredba tog ustava iz 1974. niti nekog drugog ustavnog akta, ne daje ni natuknice da se pravo na opredjeljenje i otcjepljenje ne odnosi na cijeli narod već samo na segmente koji su većinski na nekoj terioriji – socijalističkoj republici.
Dakle, srpski i hrvatski narod u BiH imaju pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje jer to pravo pripada srpskom i hrvatskom narodu Jugoslavije a ne samo Srbima u Srbiji i Hrvatima u Hrvatskoj (kao SR). Međunarodnopravno, ne postoje dvje vrste jednog naroda – većina naroda sa pravima i manjina naroda bez prava.
Drugo bitno nasljeđe, ali i inače temelj svake demokratske i slobodne države, jeste slobodno izražena volja koja u slučaju jednostarne secesije BiH nije postojala najmanje kod jednog naroda. Zemlja koja nije nastala slobodno izraženom voljom njenih naroda ili njenog naroda u cjelokupnom demokratskom smislu, ne može se smatrati zemljom koja ne dozvoljava pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje.
Republika Srpska, ustavnom analogijom, iako nije bila socijalistitčka republika (ali to nije bilo ni Kosovo) ima pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje, bez referenduma. Jer su to pravo umjesto naroda iskoristile teritorije socijalističkih republika, ne pitajući manjine o tome (Hrvatska, naročito).
Stoga ustav BiH, ako ga bude, da bi bio izraz slobodno izražene volje njenih naroda i da bi bio istinski demokratski ugovor između naroda o stvaranju države (jer BiH još nije država) i između svakog naroda i države, mora sadržavati pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje.
Pod tim uslovom Republika Srpska i srpski narod može dati svoju slobodno izraženu volju za prvi ustav BiH.
