PUŠTANJE VJERE
U PRIVATNI ŽIVOT
Skoro da su svi ogluvili od Gluhe Bukovice.
Siroma reisul je morao da potegne tamo i da razgovara sa svima. Da se, kao najviši vjerski dostojanik, ponižava i pita djevojčicu gdje joj držao ruku a gdje je držala ona svoju i da li mu se digao, da prostiš.
I ranije su stizale vijesti o tome da neki popovi zloupotrebljavaju svoj položaj kod vjerskog puka. Zna se da katolički nemaju žene a i pravoslavni lako zaobiđu popadiju, kao sav muški šovinistički šljam.
Problem je kad se terorišu djeca. Očupavljele ženke i mužujaci nek rade šta hoće, na obraz im.
Seksualizacija Gluhe Bukovice, koja je dovela dotle da se seoske djevojčice instrumentalizuju i da čine prateće vokale jauka uz tenor nepravosnažno osuđenog imama, da se selo zavadi, da kuće ne govore, da se mora uključiti vjerski vrh, da se angažuju advokati druge vjere koji ne razumiju islam, da imam koristi odbranu „nisam, alaha mi“, kao kad sam ja 63. loptom razbio prozor kod komšije pa se odbranio sa „nisam, majke mi“, posljedica je nekontrolisane upotrebe vjere u opštedruštvene i političke svrhe kao i nekontrolisanog infiltriranja pučine i pastve, pojedinačno i kolektivno, u vjerske tokove i institucije, uglavnom mimo suštinskog ispovijedanja vjere.
Vjera je dominantno lična stvar. Kolektivni opseg može da doseže samo do zajedničke molitve u bogomolji. Sve drugo omogućuje devijacije zloupotrebnog, sektaškog ili vjerskopolitičkog sadržaja. Nedopustivo je da hodže i popovi podučavaju djecu mimo legalnog društvenog školskog i obrazovnog sistema. Ako je dopustivo onda i roditelji imaju odgovornost ako djecu dobrovoljno daju nekome na nauk. I trebaju da odgovaraju pred zakonom ako se dogoodi seksualna zloupotreba.
U vremenu opšte seksualne otuđenosti, pojedinačne seksualne nemoći i poplave internetskih i štampanih informacija o tome kako se sav svijet ševi ko mršava svinjčad, pojedinačna svijest, i dječija, i hodžina, teško, svaki put, može da odoli iskušenjima.
Spajanje vjernika i službenika mimo molitve nosi rizik svih svjetovnih zala ili osebujnosti, svejedno.
Rješenje je u odvajanju vjere od države, crkve od civilnog života, džamije od sokaka i privatnosti. Ultranacionalisti bosanskohercegovačkog rata upotrijebili su crkvu i džamiju da bi lakše srušili komunizam i sebi dali legitimitet. Neosviješteni i lakomi popovi i hodže, prigrlili su politiku, kroz pojedine stranke, kao instrument izlaska iz geta crkve i džamije, kao pravo građanstva i kao mogućnost za nove svjetovne demokratilije – pljačku, šverc, nelegalnu moć, društvenu i vjersku, opšti probitak, reketiranje društva za gradnju vjerskih objekata i uspon na internoj vjerskoj hijerarhijskoj listi.
Ali, to odvajanje biće mnogo teže nego raskršće sa komunizmom. Komunizam je formalizovao odnos sa čovjekom a vjerske institucije ga zamotavaju u nadsvjesno i podsvjesno, mistično, sve do guranja svjetovne ruke u duhovni svijet dječijih gaćica.
U PRIVATNI ŽIVOT
Skoro da su svi ogluvili od Gluhe Bukovice.
Siroma reisul je morao da potegne tamo i da razgovara sa svima. Da se, kao najviši vjerski dostojanik, ponižava i pita djevojčicu gdje joj držao ruku a gdje je držala ona svoju i da li mu se digao, da prostiš.
I ranije su stizale vijesti o tome da neki popovi zloupotrebljavaju svoj položaj kod vjerskog puka. Zna se da katolički nemaju žene a i pravoslavni lako zaobiđu popadiju, kao sav muški šovinistički šljam.
Problem je kad se terorišu djeca. Očupavljele ženke i mužujaci nek rade šta hoće, na obraz im.
Seksualizacija Gluhe Bukovice, koja je dovela dotle da se seoske djevojčice instrumentalizuju i da čine prateće vokale jauka uz tenor nepravosnažno osuđenog imama, da se selo zavadi, da kuće ne govore, da se mora uključiti vjerski vrh, da se angažuju advokati druge vjere koji ne razumiju islam, da imam koristi odbranu „nisam, alaha mi“, kao kad sam ja 63. loptom razbio prozor kod komšije pa se odbranio sa „nisam, majke mi“, posljedica je nekontrolisane upotrebe vjere u opštedruštvene i političke svrhe kao i nekontrolisanog infiltriranja pučine i pastve, pojedinačno i kolektivno, u vjerske tokove i institucije, uglavnom mimo suštinskog ispovijedanja vjere.
Vjera je dominantno lična stvar. Kolektivni opseg može da doseže samo do zajedničke molitve u bogomolji. Sve drugo omogućuje devijacije zloupotrebnog, sektaškog ili vjerskopolitičkog sadržaja. Nedopustivo je da hodže i popovi podučavaju djecu mimo legalnog društvenog školskog i obrazovnog sistema. Ako je dopustivo onda i roditelji imaju odgovornost ako djecu dobrovoljno daju nekome na nauk. I trebaju da odgovaraju pred zakonom ako se dogoodi seksualna zloupotreba.
U vremenu opšte seksualne otuđenosti, pojedinačne seksualne nemoći i poplave internetskih i štampanih informacija o tome kako se sav svijet ševi ko mršava svinjčad, pojedinačna svijest, i dječija, i hodžina, teško, svaki put, može da odoli iskušenjima.
Spajanje vjernika i službenika mimo molitve nosi rizik svih svjetovnih zala ili osebujnosti, svejedno.
Rješenje je u odvajanju vjere od države, crkve od civilnog života, džamije od sokaka i privatnosti. Ultranacionalisti bosanskohercegovačkog rata upotrijebili su crkvu i džamiju da bi lakše srušili komunizam i sebi dali legitimitet. Neosviješteni i lakomi popovi i hodže, prigrlili su politiku, kroz pojedine stranke, kao instrument izlaska iz geta crkve i džamije, kao pravo građanstva i kao mogućnost za nove svjetovne demokratilije – pljačku, šverc, nelegalnu moć, društvenu i vjersku, opšti probitak, reketiranje društva za gradnju vjerskih objekata i uspon na internoj vjerskoj hijerarhijskoj listi.
Ali, to odvajanje biće mnogo teže nego raskršće sa komunizmom. Komunizam je formalizovao odnos sa čovjekom a vjerske institucije ga zamotavaju u nadsvjesno i podsvjesno, mistično, sve do guranja svjetovne ruke u duhovni svijet dječijih gaćica.
