ČAVIĆ/IVANIĆ
BABE TRAČARE
Veliki koncept Demokratskog Progresa Mladena Ivanića olinjao se na zalaganje da se jedna važna ekonomska grana – javne ćenife – rastereti obaveze da se uvedu fiskalne kase kako bi se smanjili fiksni troškovi i olakšao napredak te pišaoničke grane privrede.
Istovremeno, na globalnom političkom planu Demokratski Progres je došao do zaključka da SNSD radi za strance. Ivanić kaže da ima pouzdane podatke jer su mu to stranci rekli.
Čavić, pak otvoreno kaže da se sastaje sa stranim ambasadorima i opet će, ako bude sreće. Jer je SNSD sekta.
Očito je da su obojica na cuclama stranaca i to na malo boljoj hrani. Samo što su stranci za njih pripremili opsežan program, od promjena faca i smijuljenja u emsijama, do suštine njihovog političkog djelovanja gdje im je precizno rečeno: samo smetajte.
Ivanić i Čavić su to shvatili bukvalno pa se uhvatili trača o strancima, čećeru, sektama, o tome kako je PDP napustio saradnju sa SNSD jer SNSD nije htio smanjiti stopu PDV...
Poznat je vic o kosmičkom projektu u kome su u svemir poslana Lajka i njen ljubavnik, pas, dabome, i inženjer Huso. Zemaljska kontrola leta je precizno izdiktirala kuji Lajki i njenom partneru šta da rade, koje eksperimente da obave i šta da preračunaju o putanji zvijezda. Nakon toga: klik. Inženjer Huso misli da je greška. Alo, zemlja, šta ja da radim. Ineženjeru Huso, ti samo nahrani pse.
Tako i politički marginalci dobijaju zadatke iz oblasti trača i ometanja.
Ta kalkulantska politika ima pokazatelje i u istraživanju javnog mnijenja. Bez obzira što se Ivanić javno čudi postocima podrške koje ima SNSD, on zna da je to tako. Njegova laž o tome kako je SNSD na lokalnim izborima pao, jer je osvojio 39 načelničkih mjesta a PDP čvrsto zadržao svojih 60.000 glasova jer nije osvojio ni jedno načelničko mjesto, spada u sam vrh ekspertskih tumačenja izbora. Skoro kao Husina misija u svemiru. Ili teza da se od tvrde one stvari dobija rak maternice.
Skala podrške javnosti u kojoj, osim Dodika i SNSD, slijedi Marko Pavić pa tek onda Ivanić, Bosić, Čavić i na dnu, sa o,6%, Napoleon iz Bosanskog Novog, govori sve to tome kako obični ljudi razumiju ko šta radi. Pavić, koliko vidim, ne razbacuje se susretima sa stranim ambasadorima, ne zna da su stranci odlučili da SNSD radi za njih, nije poslanik u Narodnoj skupštini, nije u Strazburu, nije u Domu naroda PS BiH i ne zalaže se za javne ćenife... pa ipak ima najveći rejting od svih tih lidera.
Jasno je da će Čavićeva izjava o sekti i Ivanićeva laž da SNSD radi za strance, naći svoje mjesto kad se bude opet istraživalo javno mnijenje, među onim sitnicama kao 0,0...%.

FUDBALSKA REPREZENTACIJA BiH

FUDBAL KAO ŠARENA LAŽA
Radio Kopar je jutros snimio polusatni intervju sa mnom. O stanju u BiH.
Prvo pitanje je bilo: da li sam gledao utakmicu BiH i Belgije.
A nekidan, sjetih se, i u Oslobođenju me prozivaju kako se nisam javio na poziv a baš su htjeli da me pitaju o toj briljantnoj pobjedi u Genku i da li sam se „otrgao“ od šefa Dodika i uživao u prenosu.
Nisam sinoć gledao tu reprezentaciju BiH, iako to nije reprezentacija BiH, ali nisam gledao ni, kako bi voljeli da čuju Patriote sa Miljacke, ni utakmice Andore i Švedske.
Reprezentaciju BiH vodi fudbalski cirkusant Ćiro Blažević, poznat kao lizac lika i djela Franje Tuđmana, a i žene mu. Iako je rođen u Travniku, nije podoban za tu važnu političku funkciju.
U reprezentaciji BiH igraju, možda su najbolji, momci koji su rođeni po Evropi. Ne treba sporiti porijeklo ali bi bilo dobro da glavnu riječ vode igrači koji igraju u ovdašnjim klubovima. Dabome, znam da ih nema za reprezentaciju, pa bih, držeći se toga, i ja igrao lijevog beka.
Treće, to je reprezentacija od Sarajeva do Zenice. Samo u ta dva grada može da igra a da ne doživi neugodnosti.
Sada patriot-romantičari nastoje da od dvije pobjede fudbalske reprezentacije stvore Goblen Sreće na temu Država BiH. I Boris Dežulović, vidim, buja od ustreptalosti kako je, onomad, primijetio kako se naš Boro i Ramiz krste i ljube dok se smjenuju na aut-liniji.
Praktično, fudbalska reprezentacija BiH ne postoji.
Srbe, Hrvate i Bošnjake možete imati na spisku, i na travi, ali reprezentaciju nikad nećete imati u glavi.
Ne mogu da govorim u ime Srba. Ali gledajući sa strane, stvar stoji dvojako. Oni koji igraju ili su igrali za reprezentaciju BiH, čine to isključivo radi kupoprodajnog rejtinga jer, kao reprezentativci mogu postići obimniji ugovor ako dođu u priliku da se prodaju u inostranstvu. Tu nema reprezentativnog patriotizma ni u tragovima. Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate?
Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.
Sjećali se neko utakmice Plavih protiv Holandije, prije demokratskih ratova na ovom praistorijskom prostoru, kada je čitav zagrebački maksimirski stadion zviždao tuđoj, jugoslovenskoj ekipi?
Nema tog vaba koji će ih namamiti ponovo u taj tor.
A kako je prošla BiH u Zenici?

ČAVIĆ, DAKLE
Bivši član Socijalističke partije, iz doba Živka Radišića, i šire, i bivši član Esdeesa, iz doba konačnog poraza te nacioidne, kriminoidne i dodvorničke kamarile, Dragan Čavić, sada kod CIK-a evidentiran kao Depeče, Demokratska Partija Čavić, izjavio je da je SNSD sekta.
Znam da esdeesovci ne čitaju knjige, a naročito ne koriste rječnike, pa je, s moje strane, neumjesno postavljati pitanje o tome zna li Čavić šta je sekta i kako to da tu sektu, prema prošlonedjeljnim istraživanjima javnog mnijenja, podržava 83,7% birača.
Ako je SNSD sekta, Čavić je paramecijum.
Istovremeno, na pitanje: Kojem od navedenih političara trenutno najviše vjerujete? 1,7%, jedanzarezsedamposto, pomenulo je Čavića. Bosiću vjeruje 2,7%. Za Čavićevu utjehu, osim jednog, zna on kojeg, svi su ispod 4,4%, koliko vjeruje Marku Paviću.
Dakle, taj pripadnik sekte stranih ambasada, jer se i sam hvali kako se u posljednje vrijeme vidio sa američkim, norveškim i francuskim ambasadorima a veoma brzo će, kaže, imati sastanak i sa britanskim ambasadorom, nisam ni sumnjao, sa visokom delegacijom iz Amerike... ne stoji baš najbolje u javnosti. Nije kec na koji vrijedi igrati.
To je i logično.
Političar koji pod stare dane formira stranku i krene iz opozicionog predvorja, u velikoj je nuždi.
Iz opozicije se kreće kad si mlad, lijep i pametan.
Istovremeno, političaru koji je izgubio mjesto Predsjednika Republike i mjesto predsjednika Esdeesa, samo budala može dati glasove na četverogodišnje čuvanje.
Ponižavajuće je biti u tom koloritu mrmaka, termita i gubara kojima je glavni zadatak da okrnje i izgrizu ugled SNSD i Milorada Dodika.
Čavić, kao bivši Predsjednik Republike, treba da otvori Memorijalnu biblioteku na Čokorskim poljima a ne da osniva priručne, naručene i navučene stranke za potrebe nevidljivih upravljača i manipulatora bosanskohercegovačkom političkom scenom.

USTAV – KATALOG PODVALA
Mislim da Ustav BiH, u ovom obliku državne svojine, nema nikakvu šansu da preživi ustavnu krizu koja je poprimila zabrinjavajuće razmjere.
Da li bi pomoglo da se pokuša privatizacija Ustava BiH, preko neke neutralne agencije, uz početnu cijenu od Ivanićevog Jednog Eura.
Onomad se Haris Silajdžić, zarad svojih uskostranačkih i uskopolitičkih razloga, pravio pametan i oborio Aprilski paket. Sada je Sulejman Tihić, zarad svojih uskopredsjedničkih interesa, na nivou stranke, podvalio nekima u Domu naroda.
Gladna opozcija, gladna vlastitih ideja i programa, konkretnih poteza i vizija, dočekala je to kao neslogu u SNSD-u. Kao, domonarodna Dušanka Majkić i domopredstavnički Milorad Živković, upali u nesaglasje.
Izjavu Milorada Živkovića treba tumačiti isključivo kao samo još jedno potcrtavanje onoga što je, iz Republike Srpske, hiljadu puta poručeno. Potrebno je znati da, štagod se i gdjegod se nešto govorilo o Ustavu BiH, treba uvijek imati na umu stavove koji se ne mogu zaobići, preskočiti ili ignorisati: Republika Srpska nedirnuta i neokrnjena, amandmanska tehnologija i trajno entitetsko glasanje.
A formulacija o srednjem nivou vlasti ili teritorijalnoj organizaciji BiH, koja je ušla u Dom naroda, može da znači i ujedinjene tri županije, davanje većih ovlaštenja srednjem nivou... Ustavni amandman o Brčko Distriktu, govori mnogo o BiH a malo o Brčkom. Predložio bih BiH, i svima koji od ustavnih promjena žele da naprave album za životinjsko carstvo, da taj tekst drže pod jastukom i da ga čitaju na gladan stomak ujutro i nepsredno prije spavanja.
A o Tihićevoj podvali. Kada se izlupao o prisajedinjenju Bijeljine Tuzli i Bihaća Banjaluci, dobio je Dodikova tri predustavna uslova. Kada je gurnuo papir u Dom naroda dobio je Živkovićevu poruku.
Samo je pitanje šta će još ubalegati do Kongresa.

ABU HAMZA

USTAVNI ABU
Odluke ustavnog suda se ne komentarišu.
Osim ako ne pravi budalu od sebe.
Ustavni sud.ba prihvatio je apelaciju Abu Hamze i naložio Sudu BiH.ba da ponovi postupak i razmotri da nisu, slučajno, oskrnavljena ljudska prava iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava od prava.
Abu Hamza je jedan od abu hamza, jedan od hiljada koji su ovdje došli ratovati protiv Srba, Hrvata i muslimana koji su vijekovima mislili da je Islam glavna stvar a ne rat u ime Islama. Te horde su došle mimo svih mogućih prava o bilo čemu a kamoli o ljudima. Kasnije su im, bez ikakvih prava, data i dokumenta Nepostojeće Republike BiH što je, još kasnije, prevedeno u dokumente BiH.
Horde tih ljudi su odsijecale glave na Ozrenu i sa njima su igrale fudbal. To su snimali i koristili u svoje propagandne svrhe. Radi proširenja poptrošnje ljudskih odsječenih glava. Kao da se radi o koka-koli. Greškom su to bile glave Srba.
Horde tih ljudi su prikrivale mrežu onih koji su ubili Ameriku 11. septembra.
Sada Ustavni sud.ba traži da se još jednom razmotre ljudska prava tog Abua, da ne bi, slučajno, bila narušena njegovim protjerivanjem iz BiH, kako je naloženo u dispozitivu.
U dejtonskom sporazumu stoji obaveza da svi strani ratnici napuste BiH.
Ako nije Dejtonski sporazum, i humanitarni Holbruk, postavljao pitanje ljudskih prava, čemu sada taj ustavni upit.
Pošto dotični Abu ni po kom osnovu ne može biti državljanin BiH, niti Bosne, jer ni njegov prapraprapradaidža nije ovdje sjekao glave ni imao ljubavnicu pa da bi na osnovu toga om imao daljnje rođake, nije razumljivo kako se može obratiti Ustavnom sudu. Za takve protuve nadležna je policija i imigracione vlasti.
Pošto Sapunica Abu traje do daljnjeg, jedino rješenje će biti da se iz BiH deportuje ministar bezbjednosti u Savjetu ministara, Tarik El Sadović, osvjedočeni ljubitelji zaštitnik ljudskih abu-prava.

APSOLUT I SLOBODA
Petnaest godina sam radio u dnevnim medijima. Ne moram još stopedeset da slušam svakovrsne stupidelicije o medijima.
Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrenih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
Da li je sloboda medija tako jevtina koliko nekompetentni autisti seru o njoj?
Da li je moguće da se ni nakon toliko vijekova poslije Gutneberga, sloboda slova traži na poklon. I ta istorija rezbarenih drvenih, gumenih, olovnih i sada elektroničkih slova, a i sva druga istorija ljudskog političkog miljea, govori samo jedno: za slobodu se moraš izboriti.
Am.amb. u BiH je u Oslobođenju, direktnom nasljedniku poznatih medijskih sloboda iz vremena kad je am.amb. bio mali, izjavio da Mediji moraju imati apsolutnu slobodu. I u svemu tome, jedna stvar se ne smije ugroziti: sloboda i pravo medija da izvještavaju o istini onako kako je oni vide.
Ovo su apsolutno novi horizonti anarhoradikalizma. Ko ne bude zadovoljan, može da se obrati nadležnim institucijama kao što su RAK i Savjet za štampane medije.
Dosad su pravo da o istini govore onako kako je oni vide imali samo diktatori, uzurpatori i slični izvršioci apsolutne vlasti.
Ako se i ne čudim što se jedan ambasador toliko zalaže za apsolutnu slobodu medija i istinu kako je oni vide, mada bih se ja više zalagao za slobodu onih koji su u Americi pod hipotekom, čudim se toj novomilenijskoj kolhozaciji gdje sve mora biti onako kao kaže nedodirljivi kolhoz.
Koliko se razumijem u rebuse, ovdje se radi o zaštiti slobode šezdesetminutaša, atevaša, stavaša i bivše profesorice. Na šta je spala sloboda, nekad su se za nju borili šezdesetosmaši, danas šezdesetminutaši.
Rebus je već viđen. Kao i poziv federacijskom premijeru Nedžadu Brankoviću da ide u rudarske jame. Poslao sam mu brzopis: Nedžade, ne idi u rudnik. Tako je i Stipe Šuvar onomad namamljen u rudarska okna Trepče pa sve otišlo u trepču materinu.
Ta sloboda medija, koliko vidim, uključuje prevashodno izazivanje socijalnih nemira, pod zemljom i nad zemljom. Pod zemljom je izvođač radova BATV a nad zemljom ATV koga toliko svrbi pitanje: kad će štrajk, da će ga početi postavljati i savezu modelara, mušičara i opančara.
A socijalni nemiri uglavnom služe, pozanto je, za kuturno-umjetničko uzdizanje, prosvjećivanje i intelektualno dozrijevanje Naroda i Države. Ne za rušenje vlasti i instalaciju služinčadi.
I za uveseljavanje diplomatskog kora.
*
Apsolutnu slobodu imaju samo budale. Ali, njih je bog, a ne niko ispod, oslobodio od svega.

KANDIDATI ZA PREDSJEDNIKE

KULT SLIČNOSTI
Cerić, sveprisutni i svenadležni efendija, rekao je nedavno da predsjednik SDA treba da bude lijep i mudar i da ima bekgraund. Ako je Reisul mislio na onoga na koga ja mislim, onda hitno mora da ide kod očnog i da mu se odrede naočare.
Ali o mudrosti i zaleđini bi se moglo razgovarati.
Kandidovanje za pravo prirodnog posjedstva nad babovinom je jedna vrsta mudrosti. Samo bi konj eksplicirao nemudrost i ne bi iskoristio takvu mogućnost. A i ta pozadina je logičan slijed. Ako je Alija na osnovu deklaracijskog i zatvorskog bekgraunda dobio pravo da vodi stranku muslimana (tada se operisalo sa tim terminima) što ne bi to pravo pripalo i na osnovu porodične loze.
U Hrvatskoj takođe idu izbori, na malo višoj razini nego izbori za predsjednika Esdea. Ali svejedno, tikvenjak, to jest loza, igra veliku ulogu. Miroslav Tuđman odlučio je da se kandiduje za Predsjednika Hrvatske.
Miroslav i Bakir bi trebalo da znaju da sinovi velikih tata nikada ne postaju velike tate jer i njihove tate nisu bili sinovi velikih tata. Da jesu, ne bi im dozvolili da budu u zatvoru ili da navijaju za beogradski Partizan.
Ta zamjena komunističkog mraka, porodičnom lozom, pradjed Toman sa Trebave za to je koristio riječ nepotizam, jedna je od posljednjih nus-pojava prekomjerne upotrebe pogrešno shvaćenih demokratskih lijekova sa kriminogenom i sirovom nacionalističkom primjesom.
Tuđman, veći i stariji, demonstrirao je to pričom o stotinu jakih i bogatih porodica koje bi trebale vladati Hrvatskom. Izetbegović, veći i stariji, uobličio je to u Islamsku deklaraciju. A ni jedan ni drugi nisu se, po toj matrici, odmakli mnogo od ustrojstva države iz vremena otomanske/austrougarske imperije.
Sinovi velikih tata su vjerovatno svjesni da je njihova politička arhitektura isporučena sa značajnom falinkom ali ih uz vjetar guraju određeni slojevi, klike i klanovi koji su stekli odgovarajuću moć za vrijeme ili zaslugom njihovih očeva pa sada pokušavaju sebi otvoriti dvojake mogućnosti: taj imetak zaštititi i po mogućnosti oploditi i, drugo, uticati na društvene i državne tokove preko porodične i nesposobne političke nejači.
Modelirani i upakovani životinjski nagoni često prate ljudske biografije i životopise.

ŠIROKOUGAONI OBJEKTIV
Novoimenovanog visokog predstavnika Valentina Incka, koji je s porodicom doputovao u Sarajevo, novinari su dočekali po sili posla. I postavili uobičajena pitanja: koga će prvog objesiti, šta će prvo ukinuti?
I jedno autističko provincijalno: da li navija za Sarajevo ili za Želju?
Kolikogod bosanskohercegovačko novinarstvo uživalo u uzletu, nakon obilne strane pomoći u idejama, a još više u novcu, od koga su mnogi postali alkoholičari, i kolikogod se razlijevala pjesma: Dobro došlo objektivno i nezavisno novinarstvo a ekrani javnih emitera bili prepuni javnog interesa, još uvijek se potkrade neki neosviješteni novinar koji ne shvati svu širinu Državnog i Sveopšteg Bosanskohercegovačkog Interesa.
Gledao sam mnoge televizijske priloge u kojima se govori u kojoj se ulici nešto dogodilo ali se ne pominje u kom gradu. To znači da i novinari, ponekad, žive tako da im je njihov sokak sav svijet.
Incka, finog i uljudno preplašenog diplomatu, koji vjeruje BiH, jer inače ne bi doveo porodicu, upitali su u Sarajevu za to navijanje kao da je sva Bosna a i Hercegovina, luda za Željom i Sarajevom. Kao da ništa drugo ne postoji osim Sarajeva u kome igraju ta dva klubića. Kakav neukus i diplomatska neučtivost. Možda čovjek navija za Ljubić iz Prnjavora ili za Čelik iz Zenice.
Vidim da je širokougaoni objektiv izbačen iz upotrebe. O panoramcu da i ne govorim. A o rotacionom...
Nije to sve. I Incko, čujem, upotrbljava riječ Bosna kad, vjerovatno, misli na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevski političari, kad kažu: Mi, ne misle čak ni na Sarajevo. A o manjem bh entitetu da i ne govorimo. Pa se oni iz SDA, odjeljak Republika Srpska, bore za pravo glasa i veće zastupljenosti.
Politička optika je vrlo ozbiljna stvar. Ni Karl Cajs, Jena, ne bi imao odgovor na to, u svojim najboljim istočno-lagerskim danima.

ALKALAJ - ARNAUT

SVI HARISOVI LJUDI
Oduvijek sam se divio Harisu Silajdžiću.
Zbog kvalitetnih saradnika koje okuplja.
I čudio se gdje ih pronalazi.
Ne mislim na Safu iz energo-porno filma.
Mislim na Svena Alkalaja i Damira Arnauta.
Sreća da postoji Tarik Sadović. Inače bi Alkalaj, ministar inostranih poslova cijele BiH i Harisa Silajdžića, bio ubjedljivo najlošiji ministar u Savjetu ministara. Da zanemarim takve sitnice kao što je nemogućnost da ode u bilo koji svjetski diplomatski centar i tamo prezentuje intererse BiH ili nešto uradi za BiH, moram da se sjetim te putovnice. Ministar inostranih poslova ima pasoš, putovnica me više asocira na sprovodni list, druge, makar i susjedne zemlje. Barem za mandata bi trebalo da se uzdržava od takvih balkanalija jer to šteti suverenitetu BiH. Zatim, sukob sa Anom Trišić-Babić, zamjenicom. Ministar, kome je stalo do BiH, ne razdire svoj tim, bez obzira što nije pozvan da ga lično okuplja.
Sada su mu dijagnosticirali članstvo u nekom upravnom odboru što ga je dovelo u sukob interesa. Sud BiH je odbio žalbu ili tužbu, svejedno. Svaki bi pošteni ministar, što je vjekovna bosanskohercegovačka osobina, naročito na tom, bosanskohercegovačkom nivou, sam odstupio sa položaja, izjavivši: ovo je mali korak nazad za mene ali veliki korak naprijed za BiH.
Znajući Harisa, Alkalaj to nikad neće učiniti.
Dok sam se bavio tim istraživanjima pročitam izjavu: Mosta kopno – Pelješac nema bez dogovora sa Sarajevom. Mislim ministar. A u stvari savjetnik Harisa Silajdžića, člana Predsjedništva, Damir Arnaut. Nazovem Sanaderov kabinet, kažu nemoj ga sada, zatvorio se u neku kancelariju, sav depresivan i utučen. Slovenci, EU, Hag, pa sad i Arnaut.
I još Arnaut kaže da je BiH očita pomorska zemlja jer ima više obale od Iraka i Zaira. I drvenih kola od Danske.
Ako već nemamo nekog sposobnog da kalajiše ineterse BiH u inostranstvu i susjedstvu, ne treba dopuštati da se tim bavi i amaterski savjetnik koji „prati situaciju s mostom“. Prvo, kaže odrediti granicu na moru, pa onda pričati sa Hrvatskom o mostu koji mora biti toliko visok da avioni na dubrovački aerodrom mogu da lete ispod a ne iznad mosta.
Pošto se ovo područje prima u Evropsku uniju a ne u Otomansku imperiju, ne treba praviti probleme sa Hrvatskom. To nije samoponiženje, to je interes BiH jer tako otklanja prepreke za evropske integracije. Ne treba zatezati granicu na Uni, mostove na Savi i granice na moru.
Sve će se vratiti sa kamatama.
Mada tada Arnauta nigdje biti neće.

UKLANJANJE CRKVE U DIVIČU

SRBI AZIJATSKOG TIPA
Kolektivni strah koji je zahvatio Srbe u Bosni i Hercegovini, nakon višenacionalističkih izbora i nakon vezivanja zastava sa šahovnicom i polumjesecom, što se imalo shvatiti kao najava jasenovačke reprize, nije artikulisan i podržan kvalitetnim i realnim političkim konceptom i obuven u odgovarajući teritorijalno-politički interes. Za to su odgovorni Esdees i Slobodan Mire Marković. Umjesto političkog program, na scenu je lansiran koncept KOS, Kriminalizovana Odbrana Srpstva. Kao i KOM i KOH, uostalom. O tome je sve poznato.
Za širu analizu ponašanja kolektiviteta, najbitnija je činjenica o odustvu realnog političkog koncepta. Neki slaboumni a egzaltirani Srbi su mislili da je dovoljno imati Esdees i da je sam Esdees politički koncept. Oni, Srbljaci, Srbi Divljaci, nisu imali pojma o tome šta je država, šta je ekonomija, šta je vlast, šta je dugoročni interes a šta kratkoročna taktika. Kao otpadnici i iskompleksirani talog komunizma, a koga komunizam, odnosno Savez Komunista, nije htio u svoje redove, taj i nije nizašta, imali su krajnji domet u nekoj opštinskoj upravi prihoda, radi pljačke, dabome.
Usljed nedostatka političkog koncepta pa onda, na osnovu toga, odvojenosti vojske o civilne vlasti itd. došlo se u anarhičnu situaciju da svaka budala tumači srpski interes, sa univerzalnom preambulom: Moj Narod...
Tako je došlo do „istorijske odluke“ da se na mjestu srušene džamije u Diviču izgradi crkva. Budale koje su to uradile, nisu mislile da posljedice neće stići njih nego Moj Narod.
Danas se došlo dotle da ogromni napori cijele zajednice, nakon više od decenije, dovedu do uklanjanja crkve jer joj tu nije mjesto.
Ako ostavimo po strani mazohizam u vidu gradnje džamije na srpskoj zemlji, rušenja crkava i džamija, gradnje crkve na temeljima džamije itd., na slučaju Diviča očigledno je počinjen četverostruki zločin: prema islamskoj vjeri, prema islamskom narodu, Bošnjacima, prema pravoslavnoj vjeri i prema Srbima.
Taj azijatski začahureni mentalitet neprestanog jahanja za zločinom i krvlju, dok ti je hrana živo krvavo meso ispod sedla, nastojao je da se nametne kao univerzalni sklop, u ovom slučaju, kao pravoslavna potka bogomolja, kao da je neko u vrhu pravoslavne crkve o tome odlučio (tako su radili i drugi, ali ovaj put govorim o Srbima) a nije.
Jedna od najznačajnijih potrebnih edukacija jeste da je za interes kolektiviteta bitan i pijedinačni i kolektivni čin ali da pojedinačni čin uvijek može biti anarhičniji i destruktivniji od kolektivnog. Jer nema filtera, kontrola i koncepta.

NEKA SE SPREMI EU
Svjetska kriza para, proizvodnje i deetatizacije, mnogo je složeniji proizvod 20. vijeka nego što se to vidi u propasti Braće Leman, AIG-a i onih velikih banaka ženskih imena.
Svjetski ekonomisti, pametnjakovići, mnogi među njima nobelvoci a skoro svi oni koji su kreirali ili saučestvovali u stvaranju haosa, bogaćenja, monopola, upravljanja politikama, državama i ratovima, plasiraju zamagljujuće uzročnike krize – naduvavanje balona hipoteka. Neki od njih doista ne vide šta je pravi uzrok, drugi prikrivaju svoju krivicu, kao kriv je Džon jer je htio kupiti kuću a nije imao love pa je onda malo kriv i Džek jer je nudio povoljan kredit sa hipotekom na kuću koju tek treba kupiti, pa je onda savjetnik u nekoj velikoj banci prodao ta potraživanja a njegov drugar, kupac tih potraživanja, podijelio ih u druge pakete pa preprodao... sad je Džon ostao bez kuće. Nije, dakle, Džon kriv niti taj balon koji je zahvatio Džona. Džon i prije ovoga nije imao ništa, nema ni sada. Ta činjenica da Džon nije imao, suština je svega. Odgovorno društvo, bilo ono socijaldemoktatsko, odnosno socijaltržišno, trulokapitalističko ili digitalfinansijsko, mora stvoriti uslove da Džon nešto proizvodi i da na osnovu toga kupi kuću.
Operacija, koju od WWII vodi Amerika, i sateliti, imala je glavni cilj potčinjavanje svijeta, njegovu eksploataciju, ali čitavog svijeta, kao što je to radio kapital nad radničkom klasom u doba Marksovih analiza. Ta eksploatacija korištena je za nadomještavanje nedostatka proizvodnje nove vrijednosti. Jer, koka-kola i ostale opčinjavajuće drangulije nisu mogle prikriti činjenicu da se u proizvodnom sektoru ne radi ništa. Čeličane, javni radovi, Huverove brane, putevi, autoindustrija zaostali su na rang-listi, i unutrašnjoj i onoj sa svjetskom konkurencijom. Sav svijet se utrkivao, decenijama, u izgradnji brzih pruga i visokotehnoloških vozova, samo Amerika nije prstom mrdala. Čitav svijet je tražio jevtiniju a produktivniju proizvodnju superštedljivih automobila, samo je Amerika proizvodila automobile sa većom zapreminom rezervoara nego što je prostor za putnike. Čitav svijet je koristio umno i brižno svoje ljudske i prirodne resurse za stvaranje nove vrijednosti, samo je Amerika ratovala po svijetu, Beograd, Bagdad, Kabul... Čitav svijet je tražio svoje mjesto u svjetskom mozaiku izvoza te nove vrijednosti samo je Amerika tražila dlaku u jajetu kineskih igračaka i sad je konačno došla do pronalaska iz prošlog vijeka: kupujmo američko.
Kriza koja tutnji u srcu američkog dijela zemljine kore samo je ispostavljanje računa za te decenije neodgovorog ekonomsko-proizvodnog ponašanja. Ne finansijskog. Cijena je i za sve ratove, igranje svjetskom demokratijom i svjetskim policajcem i planetarnom eksploatacijom. Samo, račun još nije zasključen. Ne samo zato što, sa SAD, taj račun plaćaju i drugi, oni koji su bili eksploatisani. Paradoksalno je, kao u priči o sjekiri i malju, dobar dio uzroka, ili aditiva i katalizatora, nalazi se u padu Berlinskog zida i slomu SSSR. Razulareni kapitalizam je od tada podivljao i našao je cilj samo u vlastitoj autokapitalizaciji okapitalizovanog kapitala.
Ako nikome nije jasno zašto je propala Amerika, treba da analizira zašto se uspela Kina. Na potpuno suprotnim parametrima i ciljevima. Kina će vrlo brzo biti sjedište jedne od svjetskih valuta. Drugo sjedište mora biti Evropska unija. Političko prirepništvo i podvodništvo evroatlantskim integracijama, u stvari teritorijalnom opkoljavanju Rusije, kratkoročna je služinačka politika koju Evropu može pretvoriti u pustoš. Okretanje tržištu, proizvodnji i jakoj valuti, jedini je spas za Evropu.
Inače će, u padu dolara, koji će se svesti na mnogo manji dolarland nego što iko može sada pretpostaviti, i u usponu valute koja će simbolizovati Kinu ili taj dio svijeta, Evropa ličiti na zgarište crne kuge.
Na vrijeme se treba pripremiti za tektonski sukob civilizacija, slavenske, žute i islamske.

SAFA I NIHAD – TREĆA PETOLJETKA
Avaz je više uradio za BiH nego oni naučnici iz švicarsko-njemačkog tunela za elementarnu fiziku, ako pronađu Higsov bozon.
Ekspertski razgovori Safe i Nihada, koje u nastavcima objavljuje, transkribovane sa ilegalne video-kasete, otkrivaju:
· svu složenost bosanskohercegovačke ekonomske situacije
· strukturalne manjkavosti privrede koja je izašla iz rata i od strane većeg bh-entiteta dodijeljena ratnim profiterima, varalicama, opsjenarima i teferič-majstorima
· slabost koncepta derivata i prenešenih, ustupljenih ili prodatih prava na bavljenje biznisom sa „n“ i biznisom sa „m“
· zle namjere ogromnih firmetina po svijetu koje ne žele da ulažu u naše poslove jer su sitni i za njih bezvrijedni
· savršenu sarajevsku teoriju i praksu procenata
· krajnja dostignuća pozitivnog prava u koncipiranju ugovora
· veliku vještinu pregovaranja sa jednim jedinim pitanjem: Procentualno?
· dosad nepoznat sistem ekonomije koji se zove samofinansiranje
· preciznu količinu novca u opticaju i u željama
· ogromnu pacovsku moć razmnožavanja jebivjetara, gulikoža i varalica koju je pokrenuo proces nastanka višenacionalističkog kriminalizovanog sistema nakon rušenja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja
· presudan uticaj Hećine žene na koncept kapitalnog energetskog razvoja
Sad shvatam zašto Federacija ekonomski propada. Tolika borba koncepata, procenata i kreativaca, preintevizirala se. Ekonomska podloga i politički okvir su preuski za takav zamah neoliberalizma. Inflacija zdravih i kreativnih tržišnih ideja, uslovljenih Hećinom ženom, svastikinim butom, plavom ribom, Harisovim putovanjima do brata Gadafija, angažmanom Austrijanaca, Istrijanaca i Amerikanaca, začinjenih espertizama Sulejmana, Bakira i Beriza te Zlaje iz sjenke, dovela je do sloma zdravog ekonomskog temelja većeg bh-entiteta.
Nažalost, tragična realnost je nešto sasvim drugačija. Ne postoji nigdje nikakav koncept. Niko ništa ne planira i ne pokušava. Zato i miševi mekinjari kolo vode. Sarajevo se pretvorilo u skup sokaka iz kojih se ne vidi izlaz.
Tako je u ekonomiji, tako je i u političkom koncepetualizmu. Neprestano uzdanje u Našu Bosnu, ukidanje Republike Srpske i Čekanje Bonskih Ovlaštenja, dovelo je do potpune političke i ekonomske žabokrečine u kojoj ovakvi punoglavci, Safa i Nihad, a takvih je na hiljade, čine nevidljivo kancerogeno tkivo sarajevskog i federalnog još živog organizma.
To je klasična formula po kojoj se završava građanski rat za pljačku, dominaciju i destrukciju.
Ne treba biti optimist.
Nema više Lenjina da iz džepa izvadi neku revoluciju i da se krene ispočetka.
Kao da je počela višestoljetna čaršijska noć.

SANADER U BEOGRADU
Predsjednik Vlade Hrvatske boravio je u Beogradu.
Rezultati posjete su nikakvi.
U skladu sa očekivanjima.
Ali i Beograd i Zagreb su znali da će rezultati biti takvi jer su problemi između Srbije i Hrvatske nepremostivi. Ne radi se samo o dvjema tužbama. Povratak Srba u Hrvatsku biće vječna tema između ove dvije zemlje. Hrvatska će, pak, Srbiju, i Srbe, vječno, za unutrašnju i spoljnu upotrebu, smatrati i predstavljati genocidnim agresorom.
Uz to, Hrvatska, pošto je prerano shvatila da je miljenik Europe, Zapada i Unije, da je izgradnjom tri tunela i dva puta prema moru, postala visokorazvijena zemlja sama sebi dovoljna, ne dopušta ulazak srbijanskog kapitala u domoljubne atare. Srbija, pak, slavenski širokogrudna, ili naivna, otvorila je kapije pa Hrvatska, kao i Slovenska preduzeća, ostvaruju ulaganja i akvizicije.
Provala u svjetskim medijima, kako Hrvatska traži srbijanske turiste za svoj propali Jadran, nije realna. Srbijanski turisti, bez obzira na niske cijene hrvatske obale, koje nisu vidljive ali su možda moguće, nije više u tom filmu. Samo je postojanje Juge dovodilo bosanskohercegovačke i srbijanske turiste na zajedničko more. Sada je to more hrvatsko i pored slanosti ima i dozu gadljivosti.
Sanader, stari folirant, prije svega svojih birača, nudi zajedničke sjednice dviju vlada. Europa neće pasti na to.
Jer, ova posjeta je samo pokušaj opčinjavanja Europe. To se odnosi i na Hrvatsku i na Srbiju. I Beogradu i Zagrebu treba znak regionalne i susjedske saradnje, demonstracija odsustva problema, kako bi se kompenzirali problemi, na jednoj strani sa Slovenijom a na drugoj sa Kosovom i Mladićem.
Za Hrvatsku, posjeta je došla, slučajno, u nepovoljnijem tajmingu.
Sanader je , koji dan prije, na summitu europske pučke stranke, Hrvati uživaju da se pucaju tim nebalkanskim sintagmama, doživio pepeljaru kao livadić, što u starom beogradskom slengu može da znači: popušio ko seljak. Očekivao je deklaraciju o ubrzanju pregovora sa EU koji su blokirani, ne samo zbog Slovenije. Ali Angela Merkel, Berluskoni, Martens pa i Petering, ostali su gluvonijemi. Nema više egzaltacije iz doba svehrvatske popevke Danke Dojčland.
U tom svjetlu, odlazak u Beograd djeluje ponižavajuće. Povratak u staro dvorište koje su posljednjih dvadeset godina pljuvali, zapišavali i ponižavali do iznemoglosti. Samo gore od toga je iznuđeno demonstriranje saradnje, finoće i dobrosusjedstva. Iz džepa starog foliranta je i izjava da Hrvatska neće Srbiji raditi to što njoj radi Slovenija. No niko se ne zavarava. Tada Sanadera neće biti na sceni a da i bude on to u ime Hrvatske ne može sada obećati i provesti. Ustašoidni dželati iranskog porijekla, samo ako dođu u situaciju da iz tvrđava članstva EU mogu da pokažu europejstvo i zapadnjaštvo prema bizantskom krmećaku, činiće to cijeli vijek. Srbija u tom pogledu ne treba biti naivna.
No, jedan ozbiljan nauk je bitan. Nema ništa od rumunsko-bugarskih formula ulaska u EU. Još ćemo mi mnogo decenijskih otirača poderati pred vratima EU.
Kome uopšte bude stalo do ulaska u Evropsku uniju.

DVA UKRASA NA BALEGI
Kada bih imao vremena i energije da napišem Hroniku crnih rupa svakodnevne BiH, možda bih se i proslavio. Dotad, zabilježiću samo dva ornamenta na usranoj svakodnevici.
*
Izvjesni inokosni uživalac prava da se bavi novinarstvom, Vasković, svojevoljno je otišao u Trebinje da za tv-program Bakir Geografic načini storiju o divljim životinjama na tom području (procjena je bila da divljaštvo ne vlada samo u Banjaluci). Dolje su ga verbalizovali građani u i ispred crkve a potom i ispred neke nevladine klike u čije prostorije se, kao, sklonio. Iz Trebinja je izašao u pratnji specijalne policije a na slobodnoj teritoriji pokazao razbijeno zadnje staklo na automobilu što bi trebalo biti dokaz kamenovanja. Nisam primijetio da su ga katranisali i uvaljali u perje.
Novinar može da ima problema sa političarima, direktorima, policijom, čak i sa sudovima a da pri tome bude pošten i nevin.
Kada ima problema sa običnim ljudima i javnošću, vrijeme je da se više time ne bavi. To je pouzdan znak. Tada ne pomažu ni saopštenja novinarskih udruženja, odbrana prava i sloboda novinara, zaštita regulatornih tijela...
A kad sam već kod saopštenja – simpatično je, i simptomatično, da su oštar protest povodom slučaja Vasković uputili Ivanićeva Pedepe, Čavićeva Depe i Američka ambasada (ostali se uobičajeno trzaju, po slobodnoj dužnosti).
*
Haris Silajdžić i njegov vjerni pratilac, esdepe junoša Komšić, predstavljajući se kao članovi Predsjedništva BiH, primili su u zvaničnim dverima, u prijateljsku istorijsku posjetu članove ratnog predsjedništva... sad sam ostao u nedoumici, predsjedništva čega, da li Ratne Bosne, Republike BiH, Ratnog Ostataka Od Referenduma ili samo Ratnog Sarajeva... sve same marginalce polupoturice: Tatjanu Ljujić-Mijatović, Ivu Komšića, Miru Lazovića i Ejupa Ganića Jugoslovena.
Ne znam što baš njih. Bio sam u ratu pa ne znam ko je sve bio u tom predsjedništvu ali mi se čini da ih ima još.
Očekujem da će dvojac bez predsjedavajućeg u slijedećoj seansi primiti Atifa Dudakovića i druge kandidate za zločince kako bi ih utješio i strah razbio.
Ili da im tamo, u Predsjedništvu BiH, u nekom ćošku i državnom trošku, neko instalira montažnu ispovjedaonicu pa da Komšić i Haris, na smjenu, sjede, zatamnjeni, samo s riječima: reci, živ bio, šta si ugriješio...

AMANDMANI NA USTAV REPUBLIKE SRPSKE

20% VITALNOG NACIONALNOG INTERESA
U Republici Srpskoj su pripremljene ustavne promjene. Došlo se do amandmana i bez Pruda.
Promjene se odnose na uobičajene stvari, ljudska prava, evropske norme itd. Ustav, koji je u svom kosturu donijet od strane paljanskog Esdeesa, mijenjan je nekoliko puta. To je, u stvari, sada ustav amandmana a ne članova. Kako su esdeesovci pravili ustav, dobro je išta od toga i ostalo. Oni su se, na čelu sa Radovanom, u to razumjeli kao Mara u krivolov.
Ima još jedna uobičajena stvar – amandmani određuju da je Banjaluka glavni grad Republike Srpske, što se vidi iz priloženog, još iz vremena kad je Biljana Plavšić, kao predsjednik Republike počela da stoluje u Banjaluci a naročito iz vremena kad je Milorad Dodik u Banjaluku evakuisao Vladu Republike Srpske sa Pala, odnosno sa Privremeno zauzete teritorije.
Mudro rukovodstvo, na čelu sa Radovanom, upisalo je onomad u Ustav Republike Srpske da je glavni grad – Sarajevo. U međuvremenu su Srbi istjerani iz svog glavnog grada. Da nisam urođeno uljudan, rekao bih da su se oni, esdeesovci, na čelu sa Radovanom, konstantno zajebavali sa Srbima.
Danas smo u situaciji da Srbi opet žive u svom glavnom gradu, Banjaluci, što ustavotvorac želi da jednostavno konstatuje i u Ustavu, čemu se Esdeees, kad je bio jak u Narodnoj skupštini, opirao i nogama i rukama, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor sa petnaestog sprata.
No, sada se tome opiru Bošnjaci, poslanici u narodnoj skupštini Republike Srpske. Kada usvojeni prijedlog amandmana stigne do Vijeća naroda Republike Srpske, logično je očekivati da će klub Bošnjaka biti protiv i time će amandmani, ljudska prava, demokratske norme i glavni grad, popadati u vodu. Jer, Bošnjaci traže da se u tom amandmanskom paketu nađe i odredba da Glavni Grad ima skupštinu u kojoj je ustavno zagarantovano 20% Bošnjaka među odbornicima. Ako ne, upotrijebiće se taj klupski vitalni nacionalni interes.
Amatersko sitnošićardžijsko shvatanje vitalnog nacionalnog interesa dovelo je do opšteg haosa u BiH, pa se kod zapošljavanja u javnim službama traži ovoliki ili onoliko postotak pripadnika te i te nacije, određuje se broj ministara u vladama, broj poslanika u entitetskim skupštinama. A sada se traži od ustava i tih 20%. Na taj način se masovno krše ljudska prava onih koji su stručniji za javne službe od prisilno zaposlenih po osnovu nacionalne pripadnosti, ljudska prava sposobnijih za ministarska mjesta, ljudska prava svih koji izlaze na izbore ili se kandiduju. Sada se u Banjaluci želi takođe uništitti ljudsko i demokratsko pravo izbora za gradsku skupštinu.
Ta ucjena od 20% Bošnjaka među odbornicima je potpuno apsurdna. Postotak bilo koga u bilo kom izbornom tijelu, određuju izbori. U to se ne smije dirati. Direktni izbori nisu delegatske skupštine komunističkih samoupravnih interesnih zajednica. Interes Bošnjaka u Banjaluci, ili bilo gdje, reguliše se na drugi način i na drugim niovima. Rasprodaja akcija nacionalnog interesa po sniženoj cijeni od 20% običan je šićar onih koji bi bili u tim odborničkim klupama a od kojih Bošnjaci u Banjaluci ne bi imali nikakve koristi.
Dabome, cijela ucjena ima za cilj nešto drugo – dalju devastaciju i onemogućavanje Republike Srpske.
Samo da se zna s kojim namjerama se ide u ustavne promjene uopšte.

ZLOTVOR MOMČILO
Neslavno je, dakle, završio Momčilo slavnog prezimena, Krajišnik, prigradski sarajevski Srbin sa skoro stalnim boravkom u Hagu. Dobio je dvadeset godina a sedam mu je umanjeno.
Momčilo Krajičnik je smiješna mrlja na sudbenom pravedničkom poslu Haškog tribunala, kao i mnogi drugi s tim što je Šešelj cirkusantska mrlja, Milošević amaterska mrlja etc.
Momčilo Krajišnik je bio ilegalac u paljanskom ornamentariju. Uvijek u sjeni intelektualizma Koljevića i Plavšićeve, paraknjiževno-boemskog iluzionizma Karadžića, školovanog soldatizma Mladića i izvornog kriminalizma ostalih iz bulumente. On je prvo bio prigrarski Srbin a onda pristolni član ekipe da bi na kraju pokušavao neskrivenim paralelizmom sebi stvoriti moć propagirajući se na terenu kao neko ko misli o vascijelom srpskom interesu na ozbiljan, skupštinski, saborni način, okupljajući i stvarno pridobijajući ljude, utrkujući se da bude u što više upravnih odbora, kao u Glasu Srspkom, npr. iako nisam siguran da li je micao usnama kad čita ili nije i, na kraju, pokušavajući da sebi stvori alterantivno sjedište u Slatini blizu Banjaluke, jer je Karadžić stolovao kod Roguljića u Bomiju. Krajišnik je radio tako da svi odu usrani a on ostane na bijelom konju (jedne prilike ću morati da opišem taj epohalni vic), angažujući fotografa da samo njega snima, za istoriju, dabome, peglajući kosu da bi mu frizura bila epsko-politički perfektna. Sjećam se scene na jednoj sjednici Narodne skupštine, dok je Krajišnik bio član Predsjedništva BiH, u doba diskusija da li da Predsjednuštvo bude smješteno u zgradi muzeja u Sarajevu ili ne, pokojni Nenad Baštinac se u diskusiji obraća Krajišniku i kaže: Vi ste doista zaslužili da budete u muzeju... a Krajišnik oduševljeno narasta kao hljeb sa previše kvasca na pretoplom šporetu, popravljajući neposlušne čuperke... jer vas je vrijeme pregazilo, završi Baštinac a Krajišnik ostade smiješan u vazduhu kao napuhani tetrijeb.
Dakle, to je Krajišnik. Nikakav on zločinac nije, jer nije bio u poziciji da bilo šta odlučuje, niti ga je ko pitao o tome. On je, prije svega izrod, koji je kriv srpskom narodu i Republika Srpska bi mu trebala suditi, kao i Karadžiću, za ono što je činio Srbima (izjava o Srđanu Kneževiću, npr.) i drugima u ime Srba. Ovako, osuđujući ga i smanjujući mu kaznu u Hagu, on postaje faktor podjela u BiH. Kone sada jauču: džaba su ga sudili kad mu je djelo živo (njegovo djelo nije Republika Srpska, on je obična prigradska mlatipara), drugi nariču: živ će izaći iz zatvora...
Ta morbidnost ne doprinosi pravdi, pomirenju i povjerenju, osim ako misija Haškog tribunala nije baš to.

DRŽAVNA IMOVINA

POPIS IMETKA
Jebeš zemlju gdje se ne može napraviti popis stanovnika a može popis državne imovine.
Popis državne imovine u BiH, kao neodložan i sudbonosni korak, nova je hit tema koju lansira kogod stigne, od Prvog Zamjenika do posljednjeg unitariste sa Miljacke.
Mene oko kičme hvata neki strah: popis imetka se obično pravi pred ostavinsku raspravu i podjelu. Valjda nije dotle došlo.
Unitaristi zahtijevaju da se sve što postoji u BiH popiše kao državna imovina, da se u sudu knjiži kao državna imovina a da onda Država da na korištenje entitetima i opštinama nešto što im je neophodno za svakodnevne poslove. Slobodoumniji prijedlozi idu za tim da se taj Državni popis imetka u istom zakonu, jednovremeno, sudski knjiži na državu a onda preknjižava na entitet i lokalne zajednice. Realisti, pak, kažu da ne postoji državna imovina jer je Dejtonskim sporazumom, na osnovu kojeg su istovremeno registrovane BiH, Federacija i Republika Srpska, rečeno da je imovina koja se zatekla na području entiteta entitetska – tako je provedena i privatizacija, dakle prodaja koju može vršiti samo vlasnik, jedan kroz jedan. Država, koja ne postoji, može dobiti neke zajedničke zgrade, ako se Federacija odrekne, strane ambasade koje su pripale BiH i neku drugu imovinu iz sukcesije. U stvari, to ne dobija Država jer je nema, u Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje, nego bi dobijali zajednički organi na korištenje.
Zašto je opasan popis državne imovine i njegovo sudsko knjiženje na BiH, pa makar odmah bilo preknjiženo na entitet i lokalne zajednice?
Opasno je stoga, što se u nekom narednom vremenu može dogoditi da nekim preglasavanjem, kao u doba donošenja odluke o referendumu bez srpskih delegata u skupštini BiH, ili na neki drugi način, bez validnog učešća legitimnih predsatvnika tri naroda i dva entiteta, donese odluka o poništenju zakona po kome se imovina knjiži na entitete i lokalne zajednice. Za sporovođenje te odluke može se upotrijebiti sila – policija ili vojska. Zato je neprihvatljivo bilo kakvo popisivanje državne imovine, bilo kakvo knjiženje na BiH i bilo kakvo stvaranje oružane policijske sile na nivou BiH.
Očigledan je proces u BiH: najprije stvarati tzv. zajedničke institucije, ovladati njima, ukidati entitetske nadležnosti (vojska, policija...) zaposjesti imovinu, ustavnim promjenama u dovoljnoj mjeri ukinuti entitete a onda mirno, sa Miljacke, napraviti popis življa.
Prvo ovladati a onda popisati podanike. Slično kao u otomansko doba, dajte godišnju trećinu i dukate, ne morate se ni popisivati.

FOLKLORNA BiH
Gernot Erler, savezni ministar Njemačke, kako to savezni zvuči ubjedljivo i evropski, boravio je nedavno u BiH, bio i u Banjaluci. Kod Dodika i rekao mu, kako prenosi sarajevski komšiluk, sve u lice: BiH je cjelovita, nema secesije. Dodik njemu odgovori: Mi se nikad secesionirali i nismo, osim ako o ukidanju ne stigne pismo.
To me podsjeti na prepisku mladih jugoslovenskih komunista sa Staljinom, drugom, u doba IB krize. Staljin članstvu KPJ, zaobilazeći Tita i Centralni komitet, šalje pismo. Onda omladina KPJ štampa letak, u obliku telegrama, u kome stoji: Da se ne bojimo, Staljin nama šalje pismo a mi odgovaramo da se nikad ni bojali nismo.
To što je Erler zaobišao savezne, zajedničke, bosanskohercegovačke, institucije, i obratio se direktno Dodiku, takođe se završilo pismom. Usput je dao intervju Nezavisnim novinama, banjalučkom odjelu, što je, koliko sam shvatio korišteno i za Dojče vele, tezga je tezga, gdje je rekao da oni sipaši rade tako da to pas s maslom ne bi pojeo i da je to proučeno i da neko treba odgovarati.
Onda stiže pismo iz Ambasade Savezne Republike Njemačke. Nije ministar dao intervju za NN. NN imaju snimak i svjedoke, i to ambasadora. Zaključujem da su se pomiješale brzine, kao na traktoru, kad mu rikne mjenjač.
U stvari, sve je normalno. U folklornoj zajednici BiH. Kao i u životu: voliš plavuše, zabavljaš se sa smeđokosom a oženiš crnku. Savezni ministar, ako je dobar, ima jednu priču za Dojče vele, jednu za Nezavisne, jednu za Dodika, jednu za Sarajevo. Ako dobro ne pazi i uključi automatskog pilota, izjave se pomiješaju. Onda ambasada vadi pismo iz vatre a savezni ministar se nikada više neće pojaviti u BiH.
Ministra su ovdje iskoristili, ko seosku snašu na prelu, iza sijena. Idi ti reci Dodiku. Reci mu i nasamo da se malo zamisli. Kakvo je stvarno stanje, pita ministar. Usrano, naročito to sa SIPA, sarajevske budale sve rade da razbiju BiH, ali naša opcija je cjelovitost i nevinost.
Iz svega je dobro samo to da znamo da oni znaju, da su proučili stanje i da su shvatili da postoje neregularnosti. Ni nama, ni njima, to, ipak, neće pomoći.
Dok oni jedno misle, drugo rade, treće pričaju, ovdje najveći dio aktera radi a da ništa ne misli i ništa ne priča.

MIROSLAVE, POMILUJ
Ministar inostranih poslova Slovačke pomilovao je 15 bezbožnika, od 93 bosanskohercegovačka rjaba, kojima je oduzeo dokumente o rođenju, životu i državljanstvu, i vratio im ih.
Pri tome je, s pomoću priglupih i ujalovljenih saopštenja i izjava, mudro osoblje Ohaera saopštilo da se neće objavljivati imena onih koji su počašćeni dokumentima niti oni imaju pravo da traže bilo kakvu nadoknadu i satisfakciju. Najbolje bi bilo, preciziram, da se ne javljaju da su živi.
Vraćanjem tih 16-17% dokumenata, Lajčak je priznao da je taj prvotni čin oduzimanja dokumenata bio nezakonit i izlišan. Ta neka mreža podrške optuženima za ratne zločine ili učešće u ratnim zločinima ne mogu biti dokazane kao inkriminisane radnje od strane Visokog Predstavnika niti uz pomoć oduzimanja dokumenata.
Visoki predstavnici u BiH, pa i ministar inostranih poslova Slovačke, odnosili su se prema bosanskohercegovačkim živiteljima kao kalamari na marvenoj pijaci prema sitnoj stoki. Nema djela koje se kažnjava oduzimenjem dokumenata niti se neko djelo može sankcionisati na taj način. Sve što je neko počinio u BiH, pa i najteže zločine, moguće je procesuirati pred ovdašnjim institucijama. Formirali smo Medžidu, Barašina, imamo Lukača, Foču, Kulu, Zenicu.
Trebalo bi prekopati dokumentaciju pa vidjeti koliko je ljudi stradalo od strane Ohaera i visokih predstavnika a bez ikakvog razloga i dokaza. Zajedničke institucije bi onda morale pred međunarodnim pravnim institucijama i pred institutima ljudskih prava, pokrenuti proceduru da se te odluke i sankcije, kao i sve druge nametnute i druge odluke osoblja i predstavnika, običnih i visokih, ponište. Tada bi se otvorila mogućnost da svako pojedinačno, ili kolektivno, traži nadoknadu i satisfakciju.
Samo jedno se čudo ne može ničim otkloniti.
Hajde da se ne čudim što je neko nevidljiv formirao PIK, dakle grupu zemalja koje, kao oficijelnog tijela, nema ni u jednom međunarodnom dokumentu, hajde što je taj PIK formirao Upravni odbor, što su onda ambasadori tih zemalja postali bitni, hajde što je neko neformiran i neovlašten, na Bonskoj konferenciji, dao visokom predstavniku Bonska ovlaštenja mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma, hajde...
Ali kako ti uvaženi i dosebedržeći Europljani, sve redom učeni, kulturni i dostojanstveni, dozvoliše sebi da primjenjuju ta nepostojeća Bonska ovlaštenja data od nepostojećeg tijela i da se ponašaju kao ovdašnji vezači mirovnjaka za bandere, rušitelji brane na Drini i mosta na Neretvi. Kao barbari, osvajači i rušitelji civilizacijskih normi.
Da su visoki predstavnici u BiH bili krotitelji slonova i bengalskih tigrova, ili vračevi sa Kilimandžara, ili predsjednici upravnih odbora još neotkrivenih amazonskih džunglaških plemena, razumio bih.
Ali, Evropljane, ne razumijem.

SDP dobio predsjednika
VIKEND VIJESTI
Ima vijesti koje samim svojim rođenjem poručuju da su nebitne. To su vijesti koje se obznane vikendom ili nekom drugom ne-zgodom. Osim onih koje se namjerno plasiraju vikendom kako bi dobile veći prostor na tržnoj podlozi oskudne ponude.
Kongresmenica Edi Berns Džonson je pisala državnoj sekretarki Hilari Klinton o tome kako je u BiH stanje loše i kako zahtijeva angažman SAD kako savezne države, čitaj: entiteti, ne bi mogli blokirati cijelu zemlju. Koja ima neodoljivu težnju da postane država. To je kao kad bih ja pisao Borjani Krišto da je upozorim na velike probleme u nelegalnom korištenju krečnjaka na uzurpiranim malim kamenolomima u opštini Konjic.
U Sarajevu nebitne vijesi imaju prođu. Bitno je da je unitarizam na vidiku.
Nebitno je i da je Zlatko Lagumdžija izabran za predsjednika SDP. Iako se oko ishoda tog kongres-glasanja nedjeljama vodila rasprava, iza sarajevskih firangi, da li je u redu da nema protivotrova, pardon, protivkandidata, te da li je to socijaldemeokratija ili je otjerajihkratija (pa je profesor Miris Tamjana, poznatiji kao Nijaz Duraković, nabrajao koga je sve Zlatko L otjerao iz stranke), te zašto niko nema mu tačka da da se kandiduje iako ga je članstvo pominjalo.
Normalno je da pobijedi Lagumdžija. Normalno je da kapetan zadnji napušta brod koji tone. Zato ne mijenjajte kapetana. Stanje u toj stranci je takvo da je, objektivno, najrpoduktivnije da Lagumdžija bude predsjednik. Svako drugo Kadrovsko Rješenje, donijelo bi štete.
Glavni problem Esdepea nije Zlatko Lagumdžija.
Problem je program i genetska struktura stranke.
U samom početku, to je bila stranka nižerazrednih birokratizovanih komunjara koji nisu imali prolaz ni u jednoj novostrukturi naciokriminala i kriminalizovane odbrane nacije. Duraković i neki drugi, imali su pedigre profesora ili direktora, imali su osjećaj da se prebace na ilahije i kaside bez galame. Taj srednji šljam, komunistički talog i otpad a pun ambicija, narcisoidnosti i elitizma, okupio se oko transformisane arhivske prašine i imenovao se socijaldemokratskom partijom. Čim su pomenuli partiju, trebalo je znati da od toga nema ništa.
Politički program, stvaran u vremenu uništenja države, sistema i ideologije, nije mogao predvidjeti društvo poslije Sezone Klanja pa tako je to samo skup nekih pamfletnih rečenica. Kasnije su se tome dodavale aktuelne tričarije kao što su ustavne promjene i ukidanje entiteta, lagalo se Evropi kako se radi o socijaldemokratiji, sarađivalo sa laburistima i ovima i onima.
Dabome, da političke programe stranaka ne čitaju ni njihovi članovi ali duh stranke je taj koji okuplja a on izlazi iz programa ili početne ideje. Esenesde je nastao poslije rata i njegov politički program, kakavgod nekome izgledao, polazi od duštva koje je tada stvoreno i od poslijeratnog vremena. Okrenut je budućnosti, dakle. Okrenut je poslijeratnim pitanjima. Program i duh Esdepea, kad je nastajao, morao je biti okrenut ratu, pljački dobara, zgrada, novca i pozicija. Odgovori na poslijeratna pitanja nisu bili ni na vidiku niti su bili mogući.
Zato Esdepe propada.
Nema odgovore.
Džaba je imati Lagumdžiju.