MIROSLAVE, POMILUJ
Ministar inostranih poslova Slovačke pomilovao je 15 bezbožnika, od 93 bosanskohercegovačka rjaba, kojima je oduzeo dokumente o rođenju, životu i državljanstvu, i vratio im ih.
Pri tome je, s pomoću priglupih i ujalovljenih saopštenja i izjava, mudro osoblje Ohaera saopštilo da se neće objavljivati imena onih koji su počašćeni dokumentima niti oni imaju pravo da traže bilo kakvu nadoknadu i satisfakciju. Najbolje bi bilo, preciziram, da se ne javljaju da su živi.
Vraćanjem tih 16-17% dokumenata, Lajčak je priznao da je taj prvotni čin oduzimanja dokumenata bio nezakonit i izlišan. Ta neka mreža podrške optuženima za ratne zločine ili učešće u ratnim zločinima ne mogu biti dokazane kao inkriminisane radnje od strane Visokog Predstavnika niti uz pomoć oduzimanja dokumenata.
Visoki predstavnici u BiH, pa i ministar inostranih poslova Slovačke, odnosili su se prema bosanskohercegovačkim živiteljima kao kalamari na marvenoj pijaci prema sitnoj stoki. Nema djela koje se kažnjava oduzimenjem dokumenata niti se neko djelo može sankcionisati na taj način. Sve što je neko počinio u BiH, pa i najteže zločine, moguće je procesuirati pred ovdašnjim institucijama. Formirali smo Medžidu, Barašina, imamo Lukača, Foču, Kulu, Zenicu.
Trebalo bi prekopati dokumentaciju pa vidjeti koliko je ljudi stradalo od strane Ohaera i visokih predstavnika a bez ikakvog razloga i dokaza. Zajedničke institucije bi onda morale pred međunarodnim pravnim institucijama i pred institutima ljudskih prava, pokrenuti proceduru da se te odluke i sankcije, kao i sve druge nametnute i druge odluke osoblja i predstavnika, običnih i visokih, ponište. Tada bi se otvorila mogućnost da svako pojedinačno, ili kolektivno, traži nadoknadu i satisfakciju.
Samo jedno se čudo ne može ničim otkloniti.
Hajde da se ne čudim što je neko nevidljiv formirao PIK, dakle grupu zemalja koje, kao oficijelnog tijela, nema ni u jednom međunarodnom dokumentu, hajde što je taj PIK formirao Upravni odbor, što su onda ambasadori tih zemalja postali bitni, hajde što je neko neformiran i neovlašten, na Bonskoj konferenciji, dao visokom predstavniku Bonska ovlaštenja mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma, hajde...
Ali kako ti uvaženi i dosebedržeći Europljani, sve redom učeni, kulturni i dostojanstveni, dozvoliše sebi da primjenjuju ta nepostojeća Bonska ovlaštenja data od nepostojećeg tijela i da se ponašaju kao ovdašnji vezači mirovnjaka za bandere, rušitelji brane na Drini i mosta na Neretvi. Kao barbari, osvajači i rušitelji civilizacijskih normi.
Da su visoki predstavnici u BiH bili krotitelji slonova i bengalskih tigrova, ili vračevi sa Kilimandžara, ili predsjednici upravnih odbora još neotkrivenih amazonskih džunglaških plemena, razumio bih.
Ali, Evropljane, ne razumijem.
Ministar inostranih poslova Slovačke pomilovao je 15 bezbožnika, od 93 bosanskohercegovačka rjaba, kojima je oduzeo dokumente o rođenju, životu i državljanstvu, i vratio im ih.
Pri tome je, s pomoću priglupih i ujalovljenih saopštenja i izjava, mudro osoblje Ohaera saopštilo da se neće objavljivati imena onih koji su počašćeni dokumentima niti oni imaju pravo da traže bilo kakvu nadoknadu i satisfakciju. Najbolje bi bilo, preciziram, da se ne javljaju da su živi.
Vraćanjem tih 16-17% dokumenata, Lajčak je priznao da je taj prvotni čin oduzimanja dokumenata bio nezakonit i izlišan. Ta neka mreža podrške optuženima za ratne zločine ili učešće u ratnim zločinima ne mogu biti dokazane kao inkriminisane radnje od strane Visokog Predstavnika niti uz pomoć oduzimanja dokumenata.
Visoki predstavnici u BiH, pa i ministar inostranih poslova Slovačke, odnosili su se prema bosanskohercegovačkim živiteljima kao kalamari na marvenoj pijaci prema sitnoj stoki. Nema djela koje se kažnjava oduzimenjem dokumenata niti se neko djelo može sankcionisati na taj način. Sve što je neko počinio u BiH, pa i najteže zločine, moguće je procesuirati pred ovdašnjim institucijama. Formirali smo Medžidu, Barašina, imamo Lukača, Foču, Kulu, Zenicu.
Trebalo bi prekopati dokumentaciju pa vidjeti koliko je ljudi stradalo od strane Ohaera i visokih predstavnika a bez ikakvog razloga i dokaza. Zajedničke institucije bi onda morale pred međunarodnim pravnim institucijama i pred institutima ljudskih prava, pokrenuti proceduru da se te odluke i sankcije, kao i sve druge nametnute i druge odluke osoblja i predstavnika, običnih i visokih, ponište. Tada bi se otvorila mogućnost da svako pojedinačno, ili kolektivno, traži nadoknadu i satisfakciju.
Samo jedno se čudo ne može ničim otkloniti.
Hajde da se ne čudim što je neko nevidljiv formirao PIK, dakle grupu zemalja koje, kao oficijelnog tijela, nema ni u jednom međunarodnom dokumentu, hajde što je taj PIK formirao Upravni odbor, što su onda ambasadori tih zemalja postali bitni, hajde što je neko neformiran i neovlašten, na Bonskoj konferenciji, dao visokom predstavniku Bonska ovlaštenja mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma, hajde...
Ali kako ti uvaženi i dosebedržeći Europljani, sve redom učeni, kulturni i dostojanstveni, dozvoliše sebi da primjenjuju ta nepostojeća Bonska ovlaštenja data od nepostojećeg tijela i da se ponašaju kao ovdašnji vezači mirovnjaka za bandere, rušitelji brane na Drini i mosta na Neretvi. Kao barbari, osvajači i rušitelji civilizacijskih normi.
Da su visoki predstavnici u BiH bili krotitelji slonova i bengalskih tigrova, ili vračevi sa Kilimandžara, ili predsjednici upravnih odbora još neotkrivenih amazonskih džunglaških plemena, razumio bih.
Ali, Evropljane, ne razumijem.
