ZLOTVOR MOMČILO
Neslavno je, dakle, završio Momčilo slavnog prezimena, Krajišnik, prigradski sarajevski Srbin sa skoro stalnim boravkom u Hagu. Dobio je dvadeset godina a sedam mu je umanjeno.
Momčilo Krajičnik je smiješna mrlja na sudbenom pravedničkom poslu Haškog tribunala, kao i mnogi drugi s tim što je Šešelj cirkusantska mrlja, Milošević amaterska mrlja etc.
Momčilo Krajišnik je bio ilegalac u paljanskom ornamentariju. Uvijek u sjeni intelektualizma Koljevića i Plavšićeve, paraknjiževno-boemskog iluzionizma Karadžića, školovanog soldatizma Mladića i izvornog kriminalizma ostalih iz bulumente. On je prvo bio prigrarski Srbin a onda pristolni član ekipe da bi na kraju pokušavao neskrivenim paralelizmom sebi stvoriti moć propagirajući se na terenu kao neko ko misli o vascijelom srpskom interesu na ozbiljan, skupštinski, saborni način, okupljajući i stvarno pridobijajući ljude, utrkujući se da bude u što više upravnih odbora, kao u Glasu Srspkom, npr. iako nisam siguran da li je micao usnama kad čita ili nije i, na kraju, pokušavajući da sebi stvori alterantivno sjedište u Slatini blizu Banjaluke, jer je Karadžić stolovao kod Roguljića u Bomiju. Krajišnik je radio tako da svi odu usrani a on ostane na bijelom konju (jedne prilike ću morati da opišem taj epohalni vic), angažujući fotografa da samo njega snima, za istoriju, dabome, peglajući kosu da bi mu frizura bila epsko-politički perfektna. Sjećam se scene na jednoj sjednici Narodne skupštine, dok je Krajišnik bio član Predsjedništva BiH, u doba diskusija da li da Predsjednuštvo bude smješteno u zgradi muzeja u Sarajevu ili ne, pokojni Nenad Baštinac se u diskusiji obraća Krajišniku i kaže: Vi ste doista zaslužili da budete u muzeju... a Krajišnik oduševljeno narasta kao hljeb sa previše kvasca na pretoplom šporetu, popravljajući neposlušne čuperke... jer vas je vrijeme pregazilo, završi Baštinac a Krajišnik ostade smiješan u vazduhu kao napuhani tetrijeb.
Dakle, to je Krajišnik. Nikakav on zločinac nije, jer nije bio u poziciji da bilo šta odlučuje, niti ga je ko pitao o tome. On je, prije svega izrod, koji je kriv srpskom narodu i Republika Srpska bi mu trebala suditi, kao i Karadžiću, za ono što je činio Srbima (izjava o Srđanu Kneževiću, npr.) i drugima u ime Srba. Ovako, osuđujući ga i smanjujući mu kaznu u Hagu, on postaje faktor podjela u BiH. Kone sada jauču: džaba su ga sudili kad mu je djelo živo (njegovo djelo nije Republika Srpska, on je obična prigradska mlatipara), drugi nariču: živ će izaći iz zatvora...
Ta morbidnost ne doprinosi pravdi, pomirenju i povjerenju, osim ako misija Haškog tribunala nije baš to.
Neslavno je, dakle, završio Momčilo slavnog prezimena, Krajišnik, prigradski sarajevski Srbin sa skoro stalnim boravkom u Hagu. Dobio je dvadeset godina a sedam mu je umanjeno.
Momčilo Krajičnik je smiješna mrlja na sudbenom pravedničkom poslu Haškog tribunala, kao i mnogi drugi s tim što je Šešelj cirkusantska mrlja, Milošević amaterska mrlja etc.
Momčilo Krajišnik je bio ilegalac u paljanskom ornamentariju. Uvijek u sjeni intelektualizma Koljevića i Plavšićeve, paraknjiževno-boemskog iluzionizma Karadžića, školovanog soldatizma Mladića i izvornog kriminalizma ostalih iz bulumente. On je prvo bio prigrarski Srbin a onda pristolni član ekipe da bi na kraju pokušavao neskrivenim paralelizmom sebi stvoriti moć propagirajući se na terenu kao neko ko misli o vascijelom srpskom interesu na ozbiljan, skupštinski, saborni način, okupljajući i stvarno pridobijajući ljude, utrkujući se da bude u što više upravnih odbora, kao u Glasu Srspkom, npr. iako nisam siguran da li je micao usnama kad čita ili nije i, na kraju, pokušavajući da sebi stvori alterantivno sjedište u Slatini blizu Banjaluke, jer je Karadžić stolovao kod Roguljića u Bomiju. Krajišnik je radio tako da svi odu usrani a on ostane na bijelom konju (jedne prilike ću morati da opišem taj epohalni vic), angažujući fotografa da samo njega snima, za istoriju, dabome, peglajući kosu da bi mu frizura bila epsko-politički perfektna. Sjećam se scene na jednoj sjednici Narodne skupštine, dok je Krajišnik bio član Predsjedništva BiH, u doba diskusija da li da Predsjednuštvo bude smješteno u zgradi muzeja u Sarajevu ili ne, pokojni Nenad Baštinac se u diskusiji obraća Krajišniku i kaže: Vi ste doista zaslužili da budete u muzeju... a Krajišnik oduševljeno narasta kao hljeb sa previše kvasca na pretoplom šporetu, popravljajući neposlušne čuperke... jer vas je vrijeme pregazilo, završi Baštinac a Krajišnik ostade smiješan u vazduhu kao napuhani tetrijeb.
Dakle, to je Krajišnik. Nikakav on zločinac nije, jer nije bio u poziciji da bilo šta odlučuje, niti ga je ko pitao o tome. On je, prije svega izrod, koji je kriv srpskom narodu i Republika Srpska bi mu trebala suditi, kao i Karadžiću, za ono što je činio Srbima (izjava o Srđanu Kneževiću, npr.) i drugima u ime Srba. Ovako, osuđujući ga i smanjujući mu kaznu u Hagu, on postaje faktor podjela u BiH. Kone sada jauču: džaba su ga sudili kad mu je djelo živo (njegovo djelo nije Republika Srpska, on je obična prigradska mlatipara), drugi nariču: živ će izaći iz zatvora...
Ta morbidnost ne doprinosi pravdi, pomirenju i povjerenju, osim ako misija Haškog tribunala nije baš to.
