ZAKAZAO EGZORCIZAM
Suveren Brčko Distrikta, Rafi Gregorijan, donio je odluku da poslanicima u skupštini te Pančićeve omorike, endemske političko-teritorijalne vrste, obustavi primanja za janauar i dalje jer nisu ni četvrti put uspjeli da izaberu vlast – predsjednika vlade i predsjednika skupštine distrikta.
U Mostaru, gdje nekad šetaše lijepa Emina sa dimijama od sevdaha i snova, vijećnici takođe nisu ništa uradili u izboru gradonačelnika.
U Sarajevu, podno Trebevića i Avazovog tornja, izabran je višestoljetni esdepeovac iako to nema nikakve veze sa životom. Esdepe se pokazao vrhunskim tehnologom u manipulaciji nacionalnom pripadnošću pa je taj šaroliki kaleidoskop nacija na listi te Partije sa Liderom, omogućio izbor Behmena pred očima Esdea i Esbeiha koje se od muke prevrću u vlastitom stomaku.
Esdepe je ekstremno vješt arheoetnolog jer nađe Srbe čak i u Sarajevu. Treba ih pustiti u Visoko da nađu te piramide, da se Samir više ne pati.
Šta, dakle, zbore ova tri primjera?
Internacionalna operacija istjerivanja đavola koja je ovdje poduzeta, najprije, uz upotrebu rata, klanja i istrebljenja a onda nastavljena pikiranjem multietničnosti, nije uspjela. Brčko distrikt se danas pokazuje kao apsolutni bogalj samostalnog življenja te ću se založiti da se Rafiju Gregorijanu dodijeli doživotna titula supervizora sa pravom trgovine naftom, žitaricama i sitnom stokom uz korištenje luke na Savi i slobodne trgovine sa Dubrovnikom, samo da ostane tu i taj sretni živalj drži na okupu u onom G-vagonu na koji mi liči sala skupštine Distrikta. Takvog bogalja ne treba vezati za ustav BiH jer se bojim da će upropastiti i to sretno mitsko biće, pola tvorevina pola teritorija.
Međunarodni donatori se nisu sjetili, kad su gradili novi stari most, za koga se čudim kako ga nisu srušili Srbi a još se više čudim kako Čede nisu optužene za to, da izgrade još jedan takav pa da se konačno riješi ujedinjenje Mostara. Ovako, sa jedinstveno elegantnim jednim mostom, svi mislimo da je to sretno ujediniteljstvo u opštoj virtuoznosti, kao kad je Andrićeva Aska plesala pred vukom, kako nam sugeriše kamen sa dušom. Ali, nije. Rekli su to i Lajčaku Ministru – ostali ste nam dužni.
I konačno, esdepeova lista koja je potpomogla izbor Behmena za novog Valtera Sarajeva, kao i onomad kad je na prevaru izabran Komšić, samo je još jedna iluzija Dejvida Koperfilda o prolasku kroz multietnički prostor-vrijeme do gole podjele.
Egzorcisti, dabome, nisu ni imali bolje nakane. Da jesu, ne bi najaveći ulagači u BiH, u posljednjih pet godina, ne računajući terorističke fondove, bili Austrija, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Švicarska... sve same stare i važne evropske zemlje.
Egzorcisti znaju da se na ovaj način najlaške upravlja tamnim bihlajetom.

ODAKLE SE POJAVILA
DRŽAVNA IMOVINA
I NJENA RASPODJELA
Međunarodna zajednica je do sada govorila o raspodjeli imovine između BiH i entiteta.
Mada je to pravno potpuno upitno.
BiH je u Djetonskom sporazumu sastavljena od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. To podrazumijeva da ta dva entiteta u BiH, nigdje nije rečeno državu, ili državu BiH, unose svoju imovinu. Pravno je nemoguće identifikovati stanje u kome je BiH imala imovinu a onda su se u njenom sastavu pojavila dva entiteta. BiH se pojavila zajedno sa entitetima, da ne kažem: sastavili su je od dva teritorijalno-nacionalna realiteta koje su nazvali entitetima.
Dakle, nakon Dejtona nije se imalo šta dijeliti. Imovina je već pripadala entitetima. Na tom osnovu je obavljena i privatizacija i sve ostalo.
Pojavom Velikog Lorda Manipulatora, Ešdauna, pojavio se i fantom imovine.
Sada Visoki predstavnik sa stalnim mjestom boravka u Slovačkoj, Liderima Pruda šalje sitnu knjigu u kojoj govori o raspodjeli državne imovine koja će se najprije knjižiti na ime BiH a onda neposredno na ime drugih nivoa vlasti.
Prije svega, nejasno je otkud se sada pojavila Državna imovina kad se nigdje ne spominje država i kada joj u Dejtonu ništa nije pripalo? Drugo, otkuda se pojavila Raspodjela? Treće, otkuda se pojavilo Knjiženje na ime BiH?
Znajući ponašanje neartikulisanog lažova Tihića, čini mi se da je smišljen igrokaz u kome će se imovina uknjižiti na ime BiH a onda će Tihić sa tim papirom otići u nepoznatom pravcu i dobiti Državu i Imovinu na prevaru.
Nije prvi put.
Nije nebitna ni tehnologija koju koristi Visoki Ministar Predstavnik.
On kaže: U svjetlu mojih nedavnih diskusija o ovom pitanju postalo je jasno da dalji napredak u ispunjavanju uslova vezanog za državnu imovinu koje je potrebno u tranziciji ureda VP (OHR) ured SPEU (EUSR), iziskuje pojašnjenje pravnog osnova...
Ovo mi liči na Kim Il Sunga: u svjetlu mojih svijetlih zasluga za vašu očaranost mojom pojavom...
Ne vidim zbog čega se VP ima miješati u dogovor Tri Lider Pruda. Koliko se razumijem, nisu tako napisali u rečenici vezanoj za imovinu. To što Tihić tako tumači, nije pravni osnov.
A Pravni Osnov se ne pojašnjava, moj ministre inostranih dela, Pravni Osnov ili postoji ili ne postoji.
BiH se može poručiti: uzmi ono što ti treba za savezne institucije i sjedi tu gdje si, jer i za to, gdje si, nisi.

REPUBLIKA SRPSKA IMA
PRAVO NA OTCJEPLJENJE
BEZ REFERENDUMA
Iako Tihić žonglira o prisajedinjenju Stoca Šekovićima, Cazina Čajniču, Vukosavlja Livnu i Janje Uskoplju, kako bi se stvorile četiri miltinacionalne i ekonomske regije, stvar sa ustavnim promjenama i ustavom u Bih uopšte treba uozbiljiti.
U budućem ustavu BiH treba da stoji odredba o pravu naroda na otcjepljenje kao temeljna politIčka poveznica i garancija BiH sastavljene na federativnom principu. Bez obzira što će zemlja, ako je bude, biti sastavljena od teritorija, entiteta ili federalnih jedinica, ona je, de fakto, sastavljena od naroda (ovdje se pod narodom smatra nacija jer se kaže „srpski narod“ a misli se na srpsku naciju), što se i u ustavu određuje kao konstitutivni narodi.
Pravo naroda na otcjepljenje u BiH pravno je, ustavno, političko i faktičko nasljeđe.
U Ustavu SFRJ, čuvenom, iz 1974. stoji:
Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi...
Jasno je da je pravo naroda na samoopredjeljnje, uključujuči i otcjepljenje, konzumirano na prostoru bivše SFRJ a na osnovu ustava iz 1974. Pravo su konzumirali Slovenci, Šiptari, Hrvati i Crnogorci (nešto kasije) kao narodi a potom i BiH i Makedonija kao teritorije.
BiH i Makedonija su slučajevi koji nisu dozvolili pravo naroda na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje. To pravo nije dozvoljeno Šiptarima, Srbima i Hrvatima. To pravo su prigrabile socijalističke republike kojega u ustavu nisu imale jer se nisu slobodnom voljom one udružile u SFRJ nego narodi. I Hrvati su to izveli u ime naroda ali u obliku socijalističke republike. U sva tri slučaja to je dovelo do rata.
Ustav SFRJ, dakle, nije govorio o pravu republika na otcjepljenje nego o narodima Jugoslavije i njihovim pravima. Ni jedna odredba tog ustava iz 1974. niti nekog drugog ustavnog akta, ne daje ni natuknice da se pravo na opredjeljenje i otcjepljenje ne odnosi na cijeli narod već samo na segmente koji su većinski na nekoj terioriji – socijalističkoj republici.
Dakle, srpski i hrvatski narod u BiH imaju pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje jer to pravo pripada srpskom i hrvatskom narodu Jugoslavije a ne samo Srbima u Srbiji i Hrvatima u Hrvatskoj (kao SR). Međunarodnopravno, ne postoje dvje vrste jednog naroda – većina naroda sa pravima i manjina naroda bez prava.
Drugo bitno nasljeđe, ali i inače temelj svake demokratske i slobodne države, jeste slobodno izražena volja koja u slučaju jednostarne secesije BiH nije postojala najmanje kod jednog naroda. Zemlja koja nije nastala slobodno izraženom voljom njenih naroda ili njenog naroda u cjelokupnom demokratskom smislu, ne može se smatrati zemljom koja ne dozvoljava pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje.
Republika Srpska, ustavnom analogijom, iako nije bila socijalistitčka republika (ali to nije bilo ni Kosovo) ima pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje, bez referenduma. Jer su to pravo umjesto naroda iskoristile teritorije socijalističkih republika, ne pitajući manjine o tome (Hrvatska, naročito).
Stoga ustav BiH, ako ga bude, da bi bio izraz slobodno izražene volje njenih naroda i da bi bio istinski demokratski ugovor između naroda o stvaranju države (jer BiH još nije država) i između svakog naroda i države, mora sadržavati pravo na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje.
Pod tim uslovom Republika Srpska i srpski narod može dati svoju slobodno izraženu volju za prvi ustav BiH.

TIHIĆ CIRKUSANT
Beriz Belkić, potpredsjednik Stranke za BiH, predočio je da Harisova stranka podržava stavove Kolegija Esdea koji je podržao Tihićev koncept četiri multetničke ekonomske regije umjesto dva entiteta.
Tako se ispostavlja da je Tihić od početka igrao cirkusantsku igru iskoristivši Čovićeve tri federalne jedinice i distrikt Sarajevo da lansira pjesmicu o regijama kao šatorska pevaljka komadić šunda. Uz to, još dodaje da je Dodik, navodno, rekao da će, dok se ne dogovore, braniti stav da je Republika Srpska neupitna.
Tako je Tihić pokušao da oslabi i Dodika i Čovića jednim udarcem sarajevske šibicarske čaršije.
Pokazao je klasičnu osobinu velikih lažova u koje ubrajam Aliju koji se vratio iz Lisabona i sve porekao kao i Karadžića koji se vratio iz Grčke i porekao potpis.
Igra nije samo jednosmjerna. SBiH je sada znatno poništila Tihićevu narodnjačku ideju o odustajanju od primarne Politike Žrtve i okretanju mogućem dogovoru i bosanskohercegovačkom realitetu. Belkić je svojom izjavom za tiražni Avaz predočio javnosti činjenicu da je Tihić ipak došao na njihov politički stav o ekonomnskim multietničkim regijama i ukidanju entiteta.
Tihić je tako svojom suludom, i cirkusantskom pričom o Bihaću i Banjaluci, koje su i u doba socijalističkog samoupravljanja bile dvije različite osnovne privredne komore, ne samo uništio šanse za realan razvoj dvoentietske BiH u trojnu federativnu zajednicu zadovoljnih naroda, nego je poništio i svoj otklon od neprekidne priče o žrtvi genocida kao nosiocu apsolutnih prava na političko određenje i teritorije i drugih nacija u BiH.
A kod ozbiljnih bošnjačkih analitičara, pravnika i intelektualaca od početka je o sebi sugerisao smiješnu i neozbiljnu predstavu.
Nakon svega, postavlja se potanje ko će ubuduće od Tihića i sa Tihićem očekivati neki ozbiljan razgovor.
Jer, opravdanja za ovako šarlatansko ponašanje nema ni u činjenici da se nakon banjalučkog razgovora vratio u Sarajevo sa šansama da preživi kao manekenka sa anoreksijom u kavezu sedam starih gladnih lavova.
Bakir Izetbegović može mirno da trljucka bradicu i čeka kogresno posijelo i procjenjuje da li će tada biti najbolje da uleti.

PDP U OPOZICIJI
Partija za pedeve i panjeve ide u opoziciju.
Tako se završava skoro decenijska politička fatamorgana o uticaju demokratskog progresa na srpskog seljaka, na srpskog građanina koji hoće da preko noći zaboravi da je srpski seljak, na one koji misle da su eksperti i intelektualci, na srpskog poreskog obaveznika koji je zaljubljen u Milicu Bisić i na pjevače progresivne pjesme: Dosta nam je više borbe mrske, ukidano Vojsku Republike Srpske.
Završava se era političke opsjene.
Sada valja sa programom izaći na političku pijacu. A taj program mora da sadrži odgovore na svako pitanje koje politička aždaja može da postavi. Mora da ima fleksibilnost primjene i preživljavanja u svakoj situaciji. Stranka koja je u opoziciji a koja ima običaj da se smatra važnom, mora da ima čitavu garnituru lidera koja djeluje kao tim i koja je spremna da podnese sve terete a da ih ne ostavi vođi na glavi.
Prvi politički zakon kaže: Nema jake, pouzdane i velike stranke koja nije provela u opoziciji najmanje dva mandata.
Birači i građani moraju da se uvjere s kim imaju posla. Ako se prvo u to uvjeravaju dok je stranka na vlasti, onda je njihovo uvjerenje tanko i šupljikavo. Stranka na vlasti mora da radi i ono što birači ne vole pa ako nemaju opoziciono sjećanje da se radi o pouzdanom čuvaru izbornih glasova, onda manje praštaju. Stranka na političkom barometru pada. To se dogodilo Esdeesu koji je prvo bio na vlasti pa u opoziciji.
Oni koji su produkovali slobodno leonovanje ili pedepeovanje u političkom kosmosu Republike Srpske, bez pupčane vrpce koja prenosi hranu od SNSD, oni iz PDP, iz vrha ili sredine, treba da znaju da su mala partija iako oni misle da su velika. DNS iz Prijedora osvojio je tri načelnička mjesta u Republici Srpskoj. SRS iz Novog Grada i PDP nisu osvojili ni jedno načelničko mjesto.
Mala partija mora da provede deset godina u opoziciji da bi se temeljnim stepenicama popela na vlast. Povratnicima se rok produžava najmanje na onoliko vremena koliko su prethodno proveli na vlasti.
Ali, najbitnija činjenica jeste u tome da sve što se sada nalazi u opoziciji hoće da se smjesti malo desno. Jednostavno, nema dovoljno mjesta na političkoj sceni za sve dešnjake. A sve su ostale političke katastarske čestice zauzete programom SNSD-a koji može da se obrati i ljevici i centru i onima koji su nešto desno od centra.
Teško je poslije Tesle govoriti o naizmjeničnoj struji. Ili poslije Andrića pisati Na Drini Ćupriju.

KOGA OKUPLJA SDS
Vođa cijelog samodesetkovanog i brčanskog Esdeesa, Stranke za Bosansku Fiskalizaciju, Bosić, izdao je istorijski proglas kojim želi okupiti opozicione male i nebitne stranke, nevladine intelektualce i nevladine organizacije, kako bi spriječio „katastrofične“ posljedice banjalučkog dogovora Dodika, Tihića i Čovića.
Esdees je masonska loža za stvaranje panike kod srpskog naroda. Njihov politički angažman je uvijek kasnio za važnim političkim i sudbinskim trendovima, po srpski narod, na ovom području. Tako su došli u situaciju da sa zakašnjenjem reaguju na vezivanje zastava hadeze-esdea, da zakasne u civilnoj i vlastnoj podršci Vojsci Republike Srpske koju će, kasnije, proglasiti unutrašnjim neprijateljem broj 1, da zakasne za pregovaračkim muljažama Slobodana Mire Miloševića i međunarodnih multimuljaroša. To ju značilo da nemaju nikakav koncept za odbranu interesa srpskog naroda i za sporazum sa ostalim krvožednim vođstvima druga dva naroda, osim da na koljenima čine ono Slobodanu Mirinom Julovom i da se bave kriminalom (Alo, Ljiljo, jesu stigle sve pare. Nisu Radovane, fali petnest iljada. Ja sam uzo da se kartam).
Sada bi Bosić da pokaže da Esdees ima koncept.
Lider koji ne razumije da Hrvatima treba dati federalnu jedinicu, da Bošnjacima treba dati federalnu jedinu, kako bi se ojačala pozicija Republike Srpske i njeno željno ukidanje sa Miljacke uslovilo i ukidanjem političko-teritorijalne imovine Hrvata i Bošnjaka, ne razumije ništa dalje od nosa do Brčkog. Kao i njegov zastarjeli junoša Tadić koji postavlja jednako istorijski besmisleno pitanje: zašto mi Hrvatima treći put pravimo državu? Normalno je da se baš on to pita jer su on i njegova stranka Vojvode od Haga tako uspješno pravili srpsku državu da je sve otišlo u pepeo, vjetar i sram. Ima bolja srpska dvoriječ za to.
Kredibilitet Bosića da okupi zabrinutu bulumentu jednak je kredibilitetu Mihajljice da bude ministar vjera.
On time želi postići dvije stvari. Jedna je da prikupi mogućnost da se organizuju razni masovni protesti, zahtjevi, mitinzi, šetnje i parade kako bi se nekoga ubijedilo da je javnost protiv vlasti. A Esdees jaše na bijelom konju, na čelu kolone.
Druga je pokušaj da se Bosić ustoliči kao vođa i Pijemont Opozicije. Stanje na opozicionoj sceni se usložnjava, što bi rekli komunisti. DPČ, demokratski pokret čavić, PDP, SRSMM, srpska radikalna stranka Mihajla Mihajljice, Napoleona iz Novoga Grada... počinje borba za prvoga.
Znajući kakva je narciosoidno-sujetna i voždoumišljena hemija među njima, od te ljubavi nema ništa. Bosić čini uzaludan posao. Svi koje sam pomenuo misle da je on blijeda tužna slika prašnjavog političkog albuma.
Da bi se neko legitimirao kao opozicija, mora imati granitni program sa odgovorom na sva pitanja pa i na ona koja može politički postaviti onaj koji sada uči slovo g, gandijevsku strpljivost, odsustvo gena za kurvanje i podaništvo i sitnicu: razumijevanje političke aritmetike.
Ništa od toga Bosić i Esdees nemaju. Kao ni druge opozicione stranke i protuve. Stranka za Bosansku Fiskalizaciju, Esdees, udžbenički je primjer kako upropastiti političku poziciju. I svoju, i biračku, i narodnu.

FETIŠIZACIJA POTROŠNJE
Situacija u svjetskoj ekonomiji je zanimljiva.
Amerika spašava svoju industriju i finansije a sav svijet spašava Ameriku, kapitalizacijom, otkupom, akvizicijama (mada sada pojedini autoriteti savjetuju da se ni na koji način ne ulazi sa novcem u Ameriku jer će to tuzemci iskoristiti kao pozajmicu koju nikad neće vratiti).
Prema Herald Tribjunu, u svemu ima i neke svijetle niti. Jer, Amerika i Kina proučavaju socijalna iskustva, iskustva socijalne države i socijaldemokratije uopšte u Evropi, kako bi ih primijenili u vlastitim zabranima. Kolikogod to bilo pozitivno i evrosimpatično, radi se, ipak o vatrogasnim odredima jer je ogromna sirotinja Amerike ostala bez igdje ičega i nije više dovoljan kazan da se prehrane.
Ali zajednička svjetska nit koja se provlači u planovima za izlaz iz krize, pa čak i u Kini, osim državnog davanja i preuzimanja banaka, jeste ponovno ukazivanje Svete Potrošnje kao Gospe od Međugorja.
Amerika daje još 888 mlrd $ kako bi potakla potrošnju. Kina razmatra koliko je efikasna njena politika prevelike štednje. Amerika sada ne daje suve pare nego smanjuje poreze, najvećim dijelom. Smanjenje priliva u poreske jasle smatra se davanjem države. Te mjere za povećanje potrošnje i za smanjenje poreza kako bi se povećala kupovna spirala, govore o tome da se potrošačko društvo, društvo balonizirane vrijednosti, ekonomiju izvikanih cijena i izdeklarisanog bogatstva na berzi, samozavarava trula društva u njihovoj strategiji za izlazak iz krize. To je put koji je i doveo do krize. Tim putem se ne može i izaći. Svako društvo počiva na stvaranju nove vrijednosti a ne na povećanoj potrošnji već postojeće vrijednosti. Nova proizvedena, sada već i stvorena, vrijednost, jer postoje vrijednosti i mimo golog rada i industrijske proizvodnje, određuje dalje novčane procese, roba-novac-roba ili roba-novac-roba/repromaterijal. Ili, pak roba-novac-novac i odeđuje ukupno društveno bogatstvo u tom trenutku, ukupnu sumu novca u opticaju i bogatstvo svakog pojedinca. Čim imate više novca u opticaju, a novcem se danas smatraju i rizični krediti i sva druga novčana teleportiranja pa čak i vrijednost akcija i njihov dnevni skok na berzi, nešto sa društvom nije u redu.
Američka berzanska ekonomija se toliko balonizirala da je zaboravljen prvi početni postulat o vezi količine novca i stvaranja vrijednosti. Da bi pobjegli od novca kao glavnog pokazatelja stvaranja vrijednosti, i da bi pobjegli od stvaranja nove vrijednosti, posegli su za baloniziranjem i licitiranjem vrijednosti. Za tom im podloga nije bilo stvaranje nove vrijednosti nego pljačka pojdinačnih društvenih dobara jer američki beskućnik je stvarnom vrijednošću svoje kuće, koja je otišla na doboš pošto je bila pod hipotekom, platio početni ulog za virtuleno bogaćenje američke kapitalističke neoliberalne manjine.
Kapitalizam jer propao u Americi.
Jedino je loše što je propao tamo gdje nije nastao. Moguće je da će vijest o tome biti naknadno objavljena ali na scenu, u 21. vijeku, stupa država koja će kontrolisati stvaranje nove vrijednosti i novčane tokove. Vol strit, Fol Strit, odmetnuo se od svih vlasti i postao nadsuverena institucija čak i jednoj SAD. Tamo neki fosilni mešetar je decenijama držao u rukama delegiranu moć neoliberalnih kapitalista i upropastio sve (počelo je još sa mjerama onog holivudskog predsjednika Amerike) istovremeno upravljajući ne samo Amerikom nego i okolnim ekonomijama.
Samo država koja kreira i nadgleda privatno vlasništvo i incijativu, tržište i socojalno upravljivo sticanje bogatstva, profita i kapitala, može opstati kao suugovarač sa svojim građanima, pa i kapitalistima, o zajedničkom bivstvovanju u obliku države a na osnovu ustava. Vladavina neoliberalnih ajkula iznad države i socijalne sudbine svakog pojedinca iz širokog sloja koji je tkivo svakog društva, unaprijed je osuđena na propast.

GRB FEDERACIJE
Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji. Crna i Zelena boja, možda idu u oznake rudnika ali za federaciju, čiji sam naziv govori o osebujnosti, šarenilu i raznovrsnosti, ne idu nikako.
Uz to još jedna četeresnica na sjednici Parlamenta FBiH: Irfan Ajanović, poslanik, u stilu svojih šešeljevskih uzora u Skupštini Srbije, kleo je one koji bi glasali za grb sa pravoslavnim/srpskim oznakama.
Djeluje komično tražiti grb i zastavu Federacije iako je opštepotznato da nikome do toga nije stalo. Čim je ustavni sud rekao da to ne važi, pohitali su staviti „državna obilježja“ kao privremenu mjeru.
Djeluje i deprimirajuće biriti se oko srpskih simbola, kao konstitutivnog naroda, na grbu i zastavi a tog istog konstitutivnog naroda nema na licu, odnosno na teritoriji.
Realnost je teško priznati.
Sva Hrvatska se čudi kako je irski sud dao politički azil nekom Srbinu koji je izjavio da bi, povratkom, njegova djeca u Hrvatskoj bila ugrožena.
Morbidno je protjerati nekoliko stotina hiljada ljudi, popaliti im na hiljade kuća i onda se čuditi što se dvoje djece osjeća ugroženo.
Jednako je i insistiranje bošnjačkih stranaka na velikim budžetskim sredstvima za povratak onih istih ljudi kojima su, čim su počeli rat, savjetovali i organizovali kolektivno iseljavanje kako bi potkrijepili predstavu o srpskoj agresiji i genocidu. Nekim kreditom, za čiji je pronalazak zadužen Savjet ministara, neće se očistiti obraz a naročito se ljudi neće vratiti. Isto tako je, kao i Esdea, Esdees, selio svoje a nakon rata im savjetovao, a gdje je mogao i zabranjivao, povratak u Federaciju. Oni su, pak, od srama, prestali i pričati o tim ljudima.
A, možda je bolje da se sačekaju ustavne promjene, još jedno deset-petnaest godina pa da se onda ide u usvajanje grba i zastave Federacije.
Možda će nove generacije pronaći bolje boje od crne.

KAD TE MAMIM
KREDITOM TE VABIM
Okolje prave Evrope, Evrozone, Evropske Unije, jad i čemer predgrađa, bivši komunistički sokaci, zemlje u tranzistorima, predkandidatkinje, imaju mogućnost da čekaju da ih kriza koju su izazvali halapljivi i proždrljivi Američani Kapitalaisti, koji su tako finansijski opažljivi da su u Meril Linču, jednoj od Rikavela Banaka, u jednom potezu menadžerima isplatili 4 mlrd $, slovima: četirimilijardedolara, bonusa, kobiva, nagrade, znajući, pri tome, da su im šanse da pobjegnu jednake sakatom pužu u mokrom pijesku.
U toj mogućnosti, zvuči nestvarno, nudi im se novac, što besplatan, što kreditni.
Tri su mogućnosti za dolazak do novca.
· Pojedine zemlje, kao što su prvi dio Austro-Ugarske, Austrija, plasiraju u Istočnu Evropu oko 200 mlrd E kredita i na osnovu toga njihove banke sada procjenjuju treba li pokrenuti akciju spašavanja banaka kako bi mehanizam duga funkcionisao i u narednimm decenijama. Trebaš biti dužan. Izvjesni Herbert Stepić, volkscroat očito, iz uprave Reiffeisen International kaže: borili smo se 50 godina kako bismo ih izbavili ispod komunizma, ne možemo ih sada ostaviti na cjedilu. Tipično franjojosifovsko nefinansijsko kolonijalno sranje. Ovdje zemljice iz predsoblja teško šta mogu učiniti jer je sve ranije aranžirano a svojih državnih banaka nemaju. Truli kapitalizam u Evropi nije privatizovao svoje banke a balkanske golje su privatizovale sve. Opet mu moram nabiti na nos: neke i za jedan euro.
· EBRD. Njeno veličanstvo Evropska banka zaobnovu i razvoj. Jedan od novijih gulikoža zemalja iz predsoblja. Npr. Hrvatskoj za koju se prognozira ovogodišnjka stopa rasta od nula, u stvari stopa stagniranja, obećava se 200-300 miliona eura samo za ugovore sa tuzemnim bankama za malo i srednje preduzetništvo. Znači, jedan zdravi segment privrede treba zadužiti. Nemamo namjeru kupovati vlasništva, udjele u bankama, samo im hoćemo dati kredite, kažu u EBRD. Ako misliš dobro nekome, uđi u suvlasništvo. Ako misliš da pripneš na kratku priuzu, daj mu kredut. U regiji EBRD tako daje 7 mlrd E.
· Nepovratna sredstva Evropske Unije, ne na kraju po važnosti. Ta sredstva su skoro uvijek veća nego što ih zemlje mogu konzumirati. Ali i ako se dobiju, zahtijevaju komplikovane i stroge procedure kontrole i utroška. Svaka greška dovodi do toga da se nepovratna sredstva pretvaraju u otplatu. EU je strategiju davanja nepovratnih sredstava izgradila na dugi rok. Sada se daju sredstva u skladu sa strategijom do 2o13. Niko ne zna šta će tada biti a ni šta poslije te godine. Zemlje koje konzumiraju nepovratna sredstva plaćaju ih evropskom a ne svojom strategijom i plaćaju ih ovisnošću o toj strategiji i njenoj djelotvornosti. Dakle, gubitak autonomije i imuniteta.
Sadašnja kriza daje dobar primjer. Male zemlje, koje nisu inkorporirane u svjetske finansijske podvale, relativno su zaštićene od kriznih valova. To govori da budući razvoj treba planirati sa dobrom skalom izolacionizma. Ako trebate pokazati nešto iz šlica ne skidajte košulju, kaput i bundu, rekli bi učtivi Inglezi. Integracije su dobar ekonomski oblik samo ako snaga jedinke garantuje korist i mogućnost eksploatacije drugih. Inače su uvijek srednjovjekovna sprava za cijeđenje.
Krajnje je vrijeme da zemlje u tranziciji, u kandidaturi, positkomunističke zemlje, Republika Srpska, svakako, krenu u formiranje jakih državnih banaka. Škoditi neće a uvijek se može prodati.

USTAVNE PROMJENE
Cilj ustavnih promjena u BiH, pošto to nisu evropske integracije jer EU ne postavlja to kao uslov, može biti samo:
· Ukidanje entiteta sa naglaskom na Republiku Srpsku, mada je isto tako teško ukidanje i nekih županija
· Rješenje hrvatskog pitanja
· Otklanjanje straha bošnjačkog naroda da će se BiH raspasti i da će ostati bez države u kojoj su najznačajniji faktor, barem po brojnosti
Republika Srpska već postoji i srpski narod je riješio svoj konstitucionalno-teritorijalni okvir pa nema potrebe za ustavnim promjenama. Što se tiče Republike Srpske, BiH ovakava kakva je može da postoji hiljadu godina. Ukidanje entiteta, odnosno ukidanje Republike Srpske ili bilo kakvo mijenjanje nadležnosti ili obima, nije moguće bez saglasnosti njenih žitelja. Ona, to je izvjesno, nikada neće doći.
Kada se situacija analizira realno, ustavne promjene treba da sačuvaju BiH, makar u dejtonskim vanjskim granicama i da riješe hrvatsko pitanje.
Sve drugo što se iznosi na sto, radi protiv BiH.
Stoga me čude izjave Sulejmana Tihića o pripajanju Bijeljine Tuzli, Bihaća Banjaluci i Trebinja Mostaru. Kao i izjave Dragana Čovića o tome da su moguće teritorijalne promjene Republike Srpske. Na taj način oni otežavaju posao Miloradu Dodiku i tjeraju ga da se povuče iz ustavnih promjena. A bez Dodika i Republike Srpske, taj posao je propao.
Razumljivo je, donekle, da Tihić nešto mora da relativizira kako ga sarajevske barakude na čelu sa ajkulom Harisom, ne bi oglodale za sekundu. Ali igra predratnom kartografijom potpuno je nerealna kao što je nerealna i promjena granica Republike Srpske.
Razumljivo je i da je Tihiću teško da odmah predoči da je prihvaćen Čovićev prijedlog o tri teritorijalne cjeline za tri naroda i Sarajevo distrikt, jer bi bio optužen da je popustio ne samo Dodiku nego i Hrvatima.
Ali na ovaj način, čitavu priču su predozirali do neozbiljnosti jer se može odmah zaključiti da svi pričaju potpuno različite priče i da, u stvari ne žele da se dogovore. Politički faktori koji bi potencijalno podržali ustavne promjene banjalučke trojke, počeli su javno da demonstriraju neslaganje sa takvim konceptima.
Projekt može lako da dođe u pitanje.
Lego-ustav koji se u raznim kombinacijama varira diljem bosanskohercegovačkih tvrđava, može stvoriti samo nove emotivne animozitete. Već čujem kako Bihać ni u ratu nije pao pa zašto bi pao sada a iz Bijeljine na tuzlansko oduševljenje: dobićemo Bijeljinu i sve do Foče, da će tražiti status kao što ga ima Brčko.
Realno, takve Tihićeve ili Čovićeve kombinacije politički bi uništile BiH, sreća da rata ne bi moglo biti zbog međunarodnih okolnosti i prisustva u BiH. Ekonomski još i više. Nikakve ekonomske regije ne postoje u Evropi. Regije su za narodne nošnje, etnoturizam i čuvanje slivova rijeka. Sve ostalo moraju da rješavaju cjeline koje imaju ustavne temelje. Koja je budala shvatila da regija može da funkcioniše bez ustava. A koja bi budala pristala da regije imaju ustave.
Radi se, u suštini o feudalizaciji BiH, koja bi imala svoje sitne i jadne feude a glavni feudalac bi bio u Sarajevu.
Mislim da će Una prije da se ulijeva u Kupresu nego će neko izdejstvovati rješenja o kojima govori Tihić i drugi kartografozborci.
Ako neko želi realitet on je maksimalno sadržan u tri federalne jedinice i Sarajevu kao distriktu, pošto mu se, jednonacionalnom, na drugi način ne može pomoći.

BANJALUČKI USTAV
Politički autisti i autsajderi iznijeli su sav niz nipodaštavanja.
Esdees je pojasnila da su Dodik i SNSD učinili besramnu izdaju i odustajanje od Dejtonskog sporazuma te pristali na ukidanje Republike Srpske.
Silajdžić je o svom bunilu govorio tradicionalno: nedajte im imovinu onda više s vama neće sjediti ni u Prudu.
Ohaer je rekao da još ne zna o čemu se radi. Dobro je da u ovoj zemlji nešto pođe i prođe mimo Ohaera.
Esdepe je saopštio da je to zavaravanje javnosti. Dok ne vide konkretne amandmane.
Tihić je ostao usamljen kod Bošnjaka u borbi za moguću BiH. Svi ostali se bore za nemoguću BiH.
Za mene je bitno šta kažu Ostaci Esdeesa jer je prosvjetiteljski, za njihovo preostalo biračko tijelo, kako ta stranka i ta ideologija nikada ništa ne shvata, od svoje uloge u društvu do sudbine cijelog društva. Kako Esdees realizuje koncpet srpstva uopšte i Republike Srpske, pokazalo je ratno i poratno vrijeme. Sačuvaj me bože esdeesovog srpstva.
Nekoliko bitnih relacija Banjalučkog ustava treba uzeti u obzir.
· Govori se o četiri teritorijalne cjeline srednjeg nivoa vlasti. Radi se o entiteskom nivou vlasti. Brčko distrikt je izvan tog nivoa i slučaj je za sebe. U tom paketu nisu ni Silajdžićeve regije.
· Dragan Čović je prvi i jedini govorio o četiri federalne jedinice, unazad nekoliko godina u šta je uključivao i Sarajevo kao distrikt.
· Čović ne bi učestvovao u dogovorima i realizaciji Prudskog sporazuma kako bi dalje depresirao Hrvate i kako Hrvati ne bi bili ravnopravni i jednakopravni i kako se ne bi našli u jednoj od te četiri teritorijalne cjeline srednje razine.
· SNSD je prije svih početaka rekao da je Republika Srpska nedodirljiva
Sutra će voajeri i egzibicionisti Banjalučki ustav tumačiti na još desetine načina. Izvan potpisanog papira u Banjaluci ne treba tražiti tumačenja i varijante. Šta je pisac htio da kaže, nije politička kategorija, na čemu insistira Čavić. Pisac Čavić je svoje rekao. Da su autori okvira za dogovor o ustavu hjeli i mogli dati detalje, svakako bi to učinili.
Ne treba da javnost bude zavarana činjenicom da će malo svijetlih tumačenja biti. Uglavnom će se slušati tamna gustavovska bojenja svega postojećeg u crno. Dok se, na kraju, svaki od tih autista i sam ne oboji u crno, nepostojeće crno. Kao što to radi Silajdžić koga više niko ne želi da sluša jer nije realan.
Svijetla tačka je politička odlučnost lidera koji su potpisali Prudski sporazum i Banjalučki ustav. Odlučnost je u tome da se učini nešto za BiH, da ona krene dalje. Inače, ostajanje u toru auditoruijuma za Lagumdžiju, Silajdžića, Esdees... ide se ubrzano ka raspadu BiH.
Zato Banjalučki ustav treba da pozdrave mnogi od onih koji će sutra trošiti tone crnog pigmenta za bojadisanje debakla, kraha i izdaje koji to nisu.

TAKTIKA PDP
Mitska je ljubav Pedepea prema činjenici da je vlast esenesdivna. Da je na vlasti SNSD.
Nakon opštih izbora, prije onih pobjedničkih za Esenesde, Ivanić je imao šansu da sa Dodikom ide u vlast, čak je potpisan i jedan papir o tome, uz prisustvo međunarodnih djelatnika. Ali je sutradan Ivanić otišao sa Esdeesom.
Poslije je došao Mikerević. Takođe iz Pedepea.
Potom je došao Bukejlović. On je niotkud.
Bio je to tužan kraj jedne amaterske političke epizode koja je Republiku Srpsku koštala mnogih ne prenešenih nego poklonjenih nadležnosti. Jedan račun za PDV, Vojska Republike Srpske, na desetine drugih funkcija.
Sada ta Pedepe i Ivanić pričaju o svom političkom stavu da treba da postoji manja stopa PDV za manje ljude – sirotinju.
I postavalja još cijeli niz ucjena za SNSD. Ili će izaći iz vlasti i ostaviti SNSD da sam bude većina. Da sam makar portir u Vladi Repubkike Srpske pokazao bih im vješalicu, da uzmu svoje kapute, obavijestio portirnicu da im uzmu propusnice i tako bi završila epizoda u republičkoj vlasti Velike Stranke koja na lokalnim izborima nije mogla da osvoji ni jedno načelničko mjesto u cijeloj BiH.
PDP je pritisnut od snaga koje se više ničim ne bave nego samo time kako umanjiti snagu SNSD, makar na 33%. To je zadatak kojeg su projektovali Veliki Manipulatori. Pošto im je propao plan da ga potope na lokalnim izborima, sve karte bacaju na opštre 2010. Pritisnut je PDP, njihov vrh ili neki njihovi ljudi rade za Međunarodne Garaže. Iz tih Amabasadnih Garaža potekla je Čavićeva Demtokratska koja svoje prve glasove već ima u AmAmb. Ne bih se iznenadio ako amateri naprave stranku, ponovo, i Cenićki i Bukejloviću, mogla bi da se zove Demokratski Trudbenik. Tu su još i Ostaci Esdeesa, pa neke nevladine stranke kao što je Navodni Front. Svi će oni da jurišaju na SNSD.
Trenutno je u toku strašni boj između PDP i DPČ oko toga ko će biti vođa opozicije 2010.
PDP kontinuirano postavlja nova pitanja i nove uslove pred SNSD kako bi se etablirao kao ozbiljan ukazivač na slabosti Esenesdea i kako bi, kad izađe iz vlasti, rekao da su jedva izdržali i da sada dolaze kao spasilac naroda u vidu manjeg pedevea. Iz onolikog PDP prerasli su u manji PDV.
Sjećam se, kao danas, kako je jaka delagacija PDP, na čelu sa Ekspertom za Pedeve, došla na razgovor sa nama i kada je Mladen Ivanić rekao: znam da možete sami, mi ćemo vas podržati u skupštini i ne tražimo ništa. Imam svjedoke i Dodikovom rukom zapisanu taj nezahtjev.
Šta je sad?
Osim da su legli na rudu.

OSNIVAM INSTITUT ZA KRETENOIDE
Barak Omaba doista ima crnački posao u Americi.
Biti predsjednik svakovrsnim kretenoidima a govoriti onako zanesenjački na inauguraciji, zahtijeva neku od energija za kojima traga kvantna fizika.
Danijel Server iz insituta za mir, američkog, dabome, kaže da BiH klizi nizbrdo, da je ovdje uspostavljen nepravedni mir, ustav se mora mijenjati i to je neizbježno...
Razmatra i ideju o tome da li rado u rat ide Bošnjak. Ali nemaju potrebe, veli, Srbi klize u Srbiju a Hrvati u Hrvatsku, Srbija ne može da ratuje ni na Kosovu ni u diolini Ibra pa ne bi mogla ni u BiH i Bošnjaci bi pobijedili glat.
Takav idiot razmatra ideje kako da se prevaziđe Dejton. Jedan od njihovih planova su, tvdi, ustavni amandmani.
Bez obzira šta mislim o BiH, a mislim da je treba utemeljiti na elegantnoj podijeljenosti, jer sve što se dijeli treba da se i podijeli, i da je treba organizovati tako da radimo zajedno samo ono što nam je u interesu, sve što moramo da radimo zajedno upropaštava nas, BiH ne klizi nizbrdo. Zašto bi bila tragedija i kliz nizbrdo ako ne može da prođe Sarajevska Bosna pored Federativne BiH? Zašto bi bilo nizbrdo ako propadaju mladomuslimanski snovi o Zemlji Islamske Deklaracije? Zašto bi bilo nizbrdo ako nema ništa od jednovjerske, unitarističke i državne države? Zašto bi bilo nizbrdo ako propadaju ideje zeničkih zatvorenika o jednoj naciji i jednom jeziku?
Nije ovdje nametnut nepravedan mir.
Ovdje je nametnuta cijela država. Svaki put iznova moram podsjećati: da se prije Dejtona demokratski pitalo teritorije, ne Srbe ili Hrvate, da li bi ostali u BiH ili bar u lego odnosu u BiH, svi bi se izjasnili da ne bi.
Šta je onda nepravedno u BiH, osim same BiH?
Ali, u redu, nije lako izaći iz države a nije lako ni ući u državu, kad se kome prohtije. Istorija ima svoje prilike ali nema tacnu pa treba čekati.
A rat? Bošnjaci nisu htjeli ići ni u prošli rat. Njima je rat nametnut kao i Srbima i Hrvatima. Njihov rat je trebao da donese tu jednovjersku novonacionu i novojezičku državu. Srpski rat je trebao da spriječi novi Jasenovac koji je najavljen vezivanjem šahovnice i mirnodopske zastave Esdea (neki drugi srpski ratnici trebali su da donesu Karlovac i Karlobag a ako ne donese – jebiga. Barem su Sloba i Orkestar Budala učestvovali u istoriji). Hrvatski rat je trebao da donese Neovisnu Državu Hrvatsku ali ne ovdje, nego kod Franje. A s njima šta bude.
Vrhunsko je poniženje da ćoravi i klempavi stručnjak institituta za mir sere o ratu za jedan narod, makar i balkanski.

OKOVATI ŠPIRIĆA
SDA je nedavno donijela odluku o blokadi Savjeta ministara. Radikali. Pa im je onda neko iz AmAmb, ili slične institucije, rekao da to ne čine pa su olambavili svoj politički stav. Malo je Sadović brljao po Direkciji Za Topčagića a onda je manji potpredsjendik Republike Srpske, Adil Osmanović, izjavio: ne želimo blokirati SM nego želimo blokirati Špirića. Znajući da je i Tihić iz Politike Republike Srpske, kao i Poslanik Tarik, izgleda da Esdea strategiju vode srpskanski kadrovi te stranke.
U isto vrijeme, Špirić je optužen da je kupio neki audi i da se na njemu ne vidi da košta toliko koliko je plaćen. Tužilaštvo BiH je naložilo da se izuzmu zapisnici sa pet posljednjih sjednica. Iz toga sam zaključio da je Savjet ministara držao sjednice o tome da li će kupiti poršeovog, folskvagenovog ili pak to Q auto. Došlo je do ozbiljnih podjela među ministrima pa i opstanak države je u pitanju. Stoga se, zaključujem, uključilo Tužilaštvo BiH koga ljubitelji basni vole da zovu Državno Tužilaštvo. Tako je, kako je dobro primijetio Špirić, pored Dodikove vlade, Brankovićeve vlade, sada okriminalizovana i Špirićeva vlada u liku Savjeta ministara. I triling, naravno.
Kako sam odrastao u komunizmu, slušao sam razne bajke o naddruštvenim moćima i uzurpacijama. Jedna od njih je da su viđeniji udbaši za vrijeme informbroa i golog otoka, partijske drugove slali na golokameno ljetovanje da bi mogli da obljubljuju njihove lijepe žene, zdrav seoski element sa oblinama grčkih skulptura i tvrdoćom jablaničkog granita. Ne vjerujem u to, jer su putnici za golootočje sami kupovali karte svojim izjašnjavanjem, na partijskom sastanku o tome da li su za KPJ ili za Rezoluciju Informbiroa i Kominternu. Ko je rekao KPJ, sačuvao je drugaricu.
Da li ove dvije epizode imaju bilo kakvu vezu.
Nemaju. Na goli otok se išlo zbog svojih iluzija i platonske ljubavi prema Staljinu To je bio častan zatvor: Volim više Staljina nego Tita. Na Stub Srama, danas u BiH, ide se samo zato što pokušavaš da radiš svoj posao a što veliki brat nagradi pa kaže: uzmite mu ogrlicu za imunitet.
Tužilaštvo BiH je pod direktnom palicom Nevidljive Uprave koja kriminalizaciju provodi iz različitih razloga, za tri institucije ali sa istim ciljem, da se tijesto smekša i da se lakše mijesi. Tužilaštvo ima stravičnije metode od Udbe i KPJ. Oni se ponašaju kao Ameri prilikom potrage za oružjem za mosovno uništenje. Predstava sa izuzimanjem zapisnika, koji nisu nikakva tajna, samo je kan-kan za javnost. Bilo bi dobro kad bi imali pravu obavještajnu službu pa da, za pedeset godina, objavimo ko koga i za koga u tom Tužilaštvu i oko njega.
Inventar koristi iz ovog noćnog kluba dug je za ovaj tekst.

GOVOR OBAME
Sjedinjene Američke Države su na velikoj prekretnici straha i egzistencije.
O tome ne svjedoči krah autogiganata ili slom finansijskog krvotoka.
O tome svjedoče Američani koji su došli na inauguraciju Obame i Obama koji je govorio kao da je Sudnji Dan. Masovnost je, u istoriji i sadašnjici, uvijek znak velike društvene opasnosti a izrazi pojedinačnih lica zborila su o kakvoj se nesigurnosti, ličnoj i pojedinačnoj radi. Masa koja je došla, htjela je da čuje govor kakav je održao Obama, kolikogod je realna banalizacija da je taj govor pisao neko drugi ili cijeli tim saradnika. Ali govorio je Obama, da nije mislio tako promijenio bi govor.
Govor Obame, ipak, nije bio na nivou očekivanja mase i Sjedinjenih Država. Niti na nivou situacije u kojoj se nalazi društvo (treba razlikovati američku državu i američko društvo, država je jaka a društvo je slabo) mada je jednom jasno pomenuo da je „strah da Amerika propada jasno uočljiv“, ali nije on to izrekao a na drugom: „naša ekonomija je veoma slaba“. U jednom pasusu je pričao kao da je u našim lokalnim izborima, na mitingu u Kalinoviku: „Izgradićemo ceste i mostove, električne mreže i digitalne linije, iskoristićemo energiju sunca, vjetra i zemlje da bi napunili svoje automoblile.“
Obama je pominjao pretke, ideale naših predaka, osnivačke dokumente, putovanja okeanima, udarce biča, Konkord, Normandiju, naše osnivače, našu istoriju, snijeg umrljan krvlju kod glavnog grada... tokom cijelog govora, do kraja. To je znak da je opterećen mesijanskom ulogom koja mu je dodijeljena i od koje je načinjena velika predstava, umjesto dodjele oskara, upriličena je dodjela mandata. To je znak da mu je lakše govoriti o prošlosti nego o sadašnjosti. Međutim, Obama nije na nivou spasioca, niti to može biti bilo ko, da je na njegovom mjestu. Nije problem Amerike, kao što površno kaže Obama: „To su posljedice pohlepe i neodgovornosti ali i našeg kolektivnog neuspjeha da napravimo teške izbore.“ Jer, stanje je strukturalno, nukleativno generisano. Nije samo Buš upropastio stvar, sjetimo se Regana pa dalje. Svi predsjednici poslije Kenedija birani su da budu na tom mjestu a da, u stvari, neznaju gdje su. Kikiriki, nafta, holivud. Da je stanje loše pokazuju ujedinjena i zakamenjena lica bijelaca i crnaca koja su do kraja odslušala govor mada najveći dio njih nije imao mogućnost da to razumije.
Kao što stanje nije samo površno teško tako je i izlaz koji Obama nudi baš površan: „Svakom živom stvoru obezbijedimo šanse i mogućnosti“, „Bogomdano obećanje da smo jednaki, da smo slobodni i da svi zalužujemo šansu da u potpunosti budemo srećni i živimo u blagostanju“.
Jednake šanse i mogućnosti nisu više dovoljne.
Na dva odvojena mjesta Obama kaže: „Da smo spremni da još jednom preuzmemo vođstvo“ i „Amerika mora da igra svoju ulogu u vođenju tog istog čovječanstva u eru mira.“
A nakon toga: „Svijet se mijenja i mi se moramo mijenjati sa njim“.
To je jaka rečenica ali je protivrječna prethodnim dvjema.
To svjedoči o tome da Barak Obama još ne zna gdje je.
Tvrdnja da će Irak prepustiti Iračanima je poželjna u realizaciji ali to neće spasiti Ameriku kao što je nije spasila ni okupacija Iraka. No, generalno, o spoljnoj politici je govorio očigledno i sa novimama. O ekonomiji i strukturi krize nije rekao ništa. A ako je tačno da će u timu ostaviti one fosile koji su pojeli imovinu i šanse miliona Američana, onda je potpuno promašio.
Apsurdno je ali tačno: najveći znak krize je ujedinjeni izbor crnog čovjeka za predsjednika.
Nesigurnost je izbrisala sve podjele i nepodnošljivosti.
Ovaj vijek neće biti lak za Ameriku.

Sreća da je Obamin mandat, ili dva, u tom toku mala dionica.

VOZ ZA BRATISLAVU
Nije vijest da je otišao Lajčak.
Vijest je da je ostao Gregorijan.
Kao što nije čudo da je izabran crnac za predsjednika amerike već je čudo da kako je mogla biti izabrana ona smlata iz Teksasa.
I još u tom stilu: Lajčak odlazi nezavršena posla, nije organizovao refrendum koji mu je najbolja referenca.
Lajčak odlazi, u stvari, uopšte nezavršena posla jer se u BiH posao i nije mogao završiti a to su znali i oni koji su ga poslali ovamo. Znali su jer su prethodno sve radili da se posao ne završi.
Sada je potrebna mudrost koja će nas vratiti sudnjem danu Dejtona i učiniti ono što je moguće na njegovim temeljima. Lajčak je uspio dovesti BiH do zida, pred realnost i to je njaveća dobit i za njega i za BiH. On će svoje mjesto ministra inostranih poslova iskoristiti. Za BiH nisam siguran. Jer, uporedite, i u Evropi se kaže parlamentarna skupština kao i kod nas, kaže se savjet ministara kao i kod nas, i Evropa je sastavljena od dijametralnih cjelina kao i... a čitavo poslijeratno vrijeme sarajevske snage i dio međunarodne zajednice, pa i te Evrope, govorili su o Državnoj Vladi, o Premijeru Državne Vlade, o Državnom Parlamentu, o Državi i odnijeli nam petnaest godina. Sada smo opet na početku, da vidimo da li možemo uvažiti sve ili nećemo uvažiti ništa.
Stoga je Lajčak povukao dobar potez još kada je odustao od izmjene procedura u parlamentarnoj skupštini BiH i onda se ušutio shvativši da to neće ići i da on ne može biti suprotni Švarcšiling. I sada je povukao dobar potez prihvativši realnost ministra inostranih poslova, ostavivši BiH mogućnost da i ona prihvati realnost.
Evropa mora hitno, ne čekajući da se zatvori Ohaer, osnovati ovdje svoje jako partnersko predstavništvo kako bi BiH pogurala prema integracijama. Ako je iskren prijatelj BiH, mada u gepolitici ne postoje prijatelji kao ni među makroima kavaliri.
Bih mora donijeti svoje izmjene ustava i federalizovati se na temeljima dejtonskih unutrašnjih granica. Inače će pola zemlje i jedan narod kliziti u nepovrat. Ovdje svi moraju da se uvažavaju ali i da gledaju svoja a ne tuđa posla.
Neka se Lajčak ne brine, BiH neće ostati mrlja na njegovoj karijeri. Tu mrlju su zaradili oni prije njega. On je došao da konstatuje stanje kliničke smrti Sarajevske Bosne, Pedijeve Bosne, Bosne sa Miljacke.
Njega su poslali u Bosnu a one je otišao iz Bosne i Hercegovine.

SDA & DEI
SRBI SU GLAVNI PROBLEM U BiH
Slučaj DEI, Direkcija za evropske integracije, koja je ostala bez direktora i postala rovovska linija u borbi za nadmoć, otkriva svu nemogućnost reformisane BiH. Reforme, kako ih vidi Sarajevo, znače samo premiještanje pozicija u Sarajevo, u prvoj fazi, i u ruke Bošnjaka u drugoj fazi. Niko ne želi da poštuje za BiH sveti princip Trojne Rotacije. Nego: ono što se jednom zauzme to ostaje moje do kraja istorije.
Sarajevo smatra da Direkcija za evropske integracije treba pripasti Bošnjacima jer je pripadala Bošnjacima.
To nije politički argument. To je nacionalni argument.
Bakir Izetbegović, iz SDA, govorio je o tome nakon odluke nekog organa njegove stranake da blokira rad Savjeta ministara. On kaže, prema novinama: Nacionalni balans već je dobro poremećen u institucijama BiH, i to u korist Srba. Trebali bi neke stvari prepustiti Bošnjacima a ne da zauzimaju i dalje pozicije. Na takav način nećemo moći graditi državu. Srbi dobro znaju da to nije realno i da to ne možemo dopustiti, ne možemo im predati sve poluge u državi.
Međutim, on nije rekao: Stav SDA je... ili: Mi u SDA to nećemo dopustiti... On je govorio u kolektivno ime što se jedino može razumjeti, pošto je stalno pominjao Srbe, da je govorio u ime Bošnjaka.
Teško mi je reći čovjeku sa bradom da laže ali tu je šta je. Netačnom tvrdnjom da je nacionalni balans u državi poremećen u korist Srba, Bakir Izetbegović samo stvara strah od Srba. Jer, nena u starom gradu ne zna šta su balansi i šta ko drži ali zna šta je „u korist Srba“.
Čitajući besjedu B. Izetbegovića, može se zaključiti da su Srbi u neviđenoj političkoj najezdi, da ih, kao stanovništva, ima 80 ili 90% i da drže svu vlast, od šumara do Ohaera. Pa hoće još i mjesto putara na 14. kilometru prema Živinicama.
Zašto Bakir Izetbegović, a mi znamo da on zna pravo stanje, plaši ljude u BiH, muslimane, Srbima?
Zašto neprestano govori o tome da Mi nećemo dozovoliti, da Ohaer treba da reaguje prije nego što Mi reagujemo (onomad, kada sam ga optužio da prijeti ratom)?
Očito mu je to ostalo u nasljeđe od oca Alije. Mi.
Reformisana ešdaunovska BiH je propala, ide se ka zvaničnoj i institucionaliziranoj federalizaciji i zato je Bakir nervozan, zato se množe protivnici Prudskog sporazuma, mada javno zbore da su za. Potrebno je mobilisati mase protiv Srba i u tom kolektivizacijskom haosu onemogućiti normalne dogovore. Potrebno je, usput, i skrenuti pažnju sa propasti Federacije koja je pokazna laboratorijska vježba o tome kako bi izgledala Reformisana Bosna.
Ništa Srbi ne drže u BiH osim onoga što im pripada. Sljedeći na mjestu predsjedavajućeg biće Hrvat i ne vidim u čemu je problem što je sada tu Srbin.
Ako hoćemo državu, lijepu, multi, in, demokratsku, evropsku, moramo se naučiti da na neku poziciju čekamo osam godina. Takav je red.

SLUČAJ VUKOVIĆ
SVAŠTA U TARIKOVOJ BAŠTI
Pošto BiH i Hrvatska nisu u zategnutim odnosima da bi jedna drugoj demonstrirale moć države na svojoj teritoriji, Slučaj Vuković valja shvatiti kao ozbiljnu stvar. Mada je moguće da se pokaže potpuno suprotno, kao predstava bez realiteta.
Kakogod se završi, Slučaj Vuković dijagnosticira nekoliko nivoa leukemije bosanskohercegovačkog društva pri čemu rak nije zahvatio samo koštanu srž i kičmenu moždinu nego i kožu na guzici.
Prvi nivo. Kod ministra Tarika svega ima. Onako zblanut čovjek, ministar bez sistema i nedorastao osrednjem komunlanom preduzeću za velikih kiša ili snjegova, prosto mami neradnike, amatere, probisvijete, folirante, klaniste... u svoje okruženje.
Drugi nivo. Ministru kome se to dogodilo mora se automatski dogoditi i ostavka. A ne da onako nebulozno izjavi kako je dotični Vuković bio blizak američkim obavještajnim strukturama a da ga niko za to nije pitao niti to ima ikakve veze. Čak i da to Sadović samo misli, treba ga otjerati sa tog mjesta. Sadovića, mislim.
Treći nivo. Izuzetno glup ministar znak je da je zemlja u Velikoj Nuždi. Tako nešto se ne izjavljuje po novinama nego se rješava bez javne sramote a pomoćnik se povuče javno zbog porodičnih razloga da oni koji to treba da znaju, da je otišao, mogu da grizu one dvije poslastice pod sobom kad sjede.
Četvrti nivo. Nije slučajno Tarik Sadović postao ministar. Kad izmislite ministarstvo da bi ukrasili Državu, praveći od rage lipicanera za bečki dvor, morate izmisliti i ministra jer ni jedna profesionalna osoba neće da bude tolika budala da radi taj posao bez preduslova.
Peti nivo. BiH mora omogućiti onima koji hoće, a imaju potrebu, da organizuju svoje institucije za zaštitu ustavnog poretka. Mislim prije svega na Republiku Srpsku. Ostali ko hoće. Država BiH ne može to da organizuje na zajedničkom nivou jer je sama Društvo sa ograničenom odgovornošću. Pokušaj sa OBA/OSA je uskisla ideja na samom startu jer su se ratni ultranacionalistički obavještajni slugani SDSDAHDZ, čak i pljačkaši i zločinci, a najprije neprofesionalci i nepotisti, provukli u službu i rade samo za neznamkoga i ponešto za sebe. U BiH već dvadeset godina niko ne školuje bezbjednjake, obavještajce i kontraobavještajce pa je smiješno imati institucije u kojima oni, neškolovani, rade.
Republika Srpska mora imati institucije koje će provjeriti deveto koljeno svakog javnog dužnosnika, i onog koji radi javni i onog koji radi tajni posao. Podrazumijeva se da on mora biti školovan profesionalac. Ulažući pare i očekivanja u zajedničke institucije, gubi se ugled i resursi. Društvo se razgrađuje. Vlast postaje bobičava, narod bi rekao da ima trihinelozu, jer se kriminalne i plaćeničke protuve uvlače u javne strukture na osnovu izbornog legitimiteta. To je korak do gubitka imuniteta na bilo kakvu društvenu boljku koja se automatski pretvara u neizlječivu.
Kao što je neizlječiv Sadović od sindroma stečene nesposobnosti da bude ministar. Čak i u Savjetu ministara.

EVROPSKA UNIJA I BiH
ŠTA JE PRIORITET ZA BiH
Ministar inostranih poslova Slovenije savjetovao je BiH da konkretnim potezima na nivou vlade i parlamenta, pokaže da joj je Evropska unija doista prioritet.
Šta, međutim, Evropska unija treba da pokaže prema BiH? O tome niko ne zbori, ni mlađani ministri inostranih poslova, ni EU.
Da li je Evropska unija takav raj da se za nju treba boriti zatvorenih očiju, bez zahtjeva za pretpristupnu pomoć i dobru volju i bez pitanja šta je preče?
Bosna Hercegovina nije zemlja blizu granica Rusije, kao Ukrajina, pa da je naročito važna vladinim organizacijama EU i NATO. A i sačuvaj nas bože takave važnosti. BiH je zanimljivija pijedinačnim tajnim službama nego javnim evropskim integracijama. Ako BiH drže permanentno rastrzanom i lako upravljivom onda utiču na dva susjeda koji uvijek gledaju na BiH posebnim okom. A onda upravljaš i Balkanom. Da nije tako EU bi ovdje odriješila dobru volju i pomogla ekonomiju. Jer, u EU se ne integriše golguz a ni poderanih gaća.
Dakle, ne pokazuje EU nikakav interes osim ako Ešdaunove nebuloze smatramo interesom da se reformiše BiH kako bi se ljepša udala za nekog europskog probisvijeta.
Drugo, EU ne pokazuje ni neki integracijski i unutrašnji uspon da bi se to u svijesti kandidata dešifrovalo kao bespogovorni magnet za integracije.
Dvadest prvi vijek će biti vijek država a ne integracija. Ima zanimljivih slika iz susreta Putina i Julije u Moskvi. Prvo, Julija je došla u dveri Romeu. Drugo, ko ti pušta plin moraš ga poštovati. Treće, integracija ne može da obezbijedi plin. Četvrto, umjesto da se Putin klanja, makar i blago, jednoj napuderisanoj dami ruralne oreolne frizure, ona se klanja njemu, čiji izraz lica sugeriše hladnoću kao da su mu kosti lobanje s vana a ne iznutra.
Dakle, Država.
Prije evropskih integracija, BiH mora riješiti svoje probleme. Ili će stvoriti decentralizovanu strukturu sa jakim autonomijama i pravima na samoodređenje svakog naroda koji to želi ili će istorijski bankrotirati i raspasti se. Snage betoniranog centralizma uzdaju se da će na putu ka EU i u samoj EU, kroz standarde i druga priručna sredstva, denacionalizovati živalj i druga dva naroda pretvoriti u manjine a onda slobodom religije stvoriti uniteističku ortodoksiju sa evropskom polisom osigurnja. Evropa ne umije da rješava podjele i nacionalne težnje. Da umije ne bi Baskija bila problem Španiji, ne bi Belgija bila podijeljena a Francuska i Njemačka bi bile ujedinjene u Frankrajhland.
BiH svoje probleme ne može riješiti dok ne stvori uslove da se na političkoj sceni na svim bosanskohercegovačkim stranama pojave postratne stranke i postratne političke opcije. Oni koji generišu Čavićeve demokratske stranke, Cenićkine ekspertize, kao i netakodavno demokratski progres, makartističke istrage subdržavnih tužilaštava i sudova, upravo sprečavaju da se pojave nove snage za novi početak BiH. Radi upravljivosti.
Nije pitanje prioriteta EU.
Pitanje je spašavanja BiH.

PRAZNINA ZAJEDNIČKIH PRAZNIKA
Bosna i Hercegovina grčevito traži obilježja koja će potvrditi da postoji. Tekst himne i zajednički praznici trebali bi biti katalizatori opšteg izliva oduševljenja što se živi u BiH i što se živi zajedno za koljačima, žrtvama i agresorima, paliteljima, silovateljima i istrebiteljima. To zaključjujem iz energije koja se troši da bi se došlo do tih stihova i zakona.
Mislim da BiH kao raj zajedništva, egzaltacije i jedinstvenih simbola, vidi još samo posebna vrsta daltonista koji ne razlikuju države od područja.
Himna BiH nikome ne treba. Samo što to uljudni delegati i domovi ne žele da javno kažu. Političko vaspitanje im nalaže da se ponašaju komformistički i u skladu sa prljvaom maticom na kojoj plovi Država.
Jer, prilikama u kojima bi se svirala i pjevala himna, neće prisustvovati masovno žiteljstvo pa za te male grupice službodužnosnika nije potrebno tragati za pjesmicom, stihovima i riječima, koje, kada se isperu kroz sve objektivne mreže za otklanjanje iritacije pripadnika tri naroda i ostlih, dva entiteta i ostalog (mislima na distrikt Brčko), jednu ambasadu i ostale, neće značiti ništa osim što će imati izgled rubikove kocke koju je slagao konj.
Za masovnu upotrebu također ne vidim mogućnosti. Osim na utakmicama Ćirinih Šinova a pošto se te utakmice nikada neće igrati u Banjaluci ili Trebinju, himna će uvijek biti Njihova.
Što se tiče praznika, stvar je još katastrofičnija. Oni datumi koji su bitni za RR BiH, Ratnu Republiku, nisu više bitni nikome a naročito pripadnicima Druga Dva Naroda.
Oni praznici i datumi koje je ustanovio komunizam, samoupravni socijalaizam i partizani, bačeni su pod noge Alijinim ratnim pokličom: Za BiH ću žrtvovati mir. I suicidnom željom za sakatom referendumskom nezavisnošću i samostalnošću. Pričati sada o ZAVNOBiH-u samo je podcjenjvački prema partizanima koji su se borili za zajedništvo, bratstvo i jedinstvo a protiv fašizma i koljaštva njemačkih strijeljanja i ustaških logora. Jer, oni koji o tome zbore, sve to, pa i bratstvo i jedinstvo, bacili su pod noge, strijeljali, popljuvali i ismijali.
A i kada se odrede neki zajednički praznici oni će biti ili Naši ili Njihovi. Ovdje više ne postoji veliko Naši i bezazsleno i neutralno Njihovi.
Vjerski praznici ne mogu biti zajednički ni državni. Zajednički, jer su vjere dovoljno različite a državni jer ovo nije vjerska država niti država vjera.
Stoga je sve to uzaludan posao.
Možda bi, jedino, mogla da se ustanovi sezonska himna BiH. Recimo za jesen/zima 09: U Hrvata i Bošnjaka i Srbina, ove zime nema plina.