SLUČAJ VUKOVIĆ
SVAŠTA U TARIKOVOJ BAŠTI
Pošto BiH i Hrvatska nisu u zategnutim odnosima da bi jedna drugoj demonstrirale moć države na svojoj teritoriji, Slučaj Vuković valja shvatiti kao ozbiljnu stvar. Mada je moguće da se pokaže potpuno suprotno, kao predstava bez realiteta.
Kakogod se završi, Slučaj Vuković dijagnosticira nekoliko nivoa leukemije bosanskohercegovačkog društva pri čemu rak nije zahvatio samo koštanu srž i kičmenu moždinu nego i kožu na guzici.
Prvi nivo. Kod ministra Tarika svega ima. Onako zblanut čovjek, ministar bez sistema i nedorastao osrednjem komunlanom preduzeću za velikih kiša ili snjegova, prosto mami neradnike, amatere, probisvijete, folirante, klaniste... u svoje okruženje.
Drugi nivo. Ministru kome se to dogodilo mora se automatski dogoditi i ostavka. A ne da onako nebulozno izjavi kako je dotični Vuković bio blizak američkim obavještajnim strukturama a da ga niko za to nije pitao niti to ima ikakve veze. Čak i da to Sadović samo misli, treba ga otjerati sa tog mjesta. Sadovića, mislim.
Treći nivo. Izuzetno glup ministar znak je da je zemlja u Velikoj Nuždi. Tako nešto se ne izjavljuje po novinama nego se rješava bez javne sramote a pomoćnik se povuče javno zbog porodičnih razloga da oni koji to treba da znaju, da je otišao, mogu da grizu one dvije poslastice pod sobom kad sjede.
Četvrti nivo. Nije slučajno Tarik Sadović postao ministar. Kad izmislite ministarstvo da bi ukrasili Državu, praveći od rage lipicanera za bečki dvor, morate izmisliti i ministra jer ni jedna profesionalna osoba neće da bude tolika budala da radi taj posao bez preduslova.
Peti nivo. BiH mora omogućiti onima koji hoće, a imaju potrebu, da organizuju svoje institucije za zaštitu ustavnog poretka. Mislim prije svega na Republiku Srpsku. Ostali ko hoće. Država BiH ne može to da organizuje na zajedničkom nivou jer je sama Društvo sa ograničenom odgovornošću. Pokušaj sa OBA/OSA je uskisla ideja na samom startu jer su se ratni ultranacionalistički obavještajni slugani SDSDAHDZ, čak i pljačkaši i zločinci, a najprije neprofesionalci i nepotisti, provukli u službu i rade samo za neznamkoga i ponešto za sebe. U BiH već dvadeset godina niko ne školuje bezbjednjake, obavještajce i kontraobavještajce pa je smiješno imati institucije u kojima oni, neškolovani, rade.
Republika Srpska mora imati institucije koje će provjeriti deveto koljeno svakog javnog dužnosnika, i onog koji radi javni i onog koji radi tajni posao. Podrazumijeva se da on mora biti školovan profesionalac. Ulažući pare i očekivanja u zajedničke institucije, gubi se ugled i resursi. Društvo se razgrađuje. Vlast postaje bobičava, narod bi rekao da ima trihinelozu, jer se kriminalne i plaćeničke protuve uvlače u javne strukture na osnovu izbornog legitimiteta. To je korak do gubitka imuniteta na bilo kakvu društvenu boljku koja se automatski pretvara u neizlječivu.
Kao što je neizlječiv Sadović od sindroma stečene nesposobnosti da bude ministar. Čak i u Savjetu ministara.
SVAŠTA U TARIKOVOJ BAŠTI
Pošto BiH i Hrvatska nisu u zategnutim odnosima da bi jedna drugoj demonstrirale moć države na svojoj teritoriji, Slučaj Vuković valja shvatiti kao ozbiljnu stvar. Mada je moguće da se pokaže potpuno suprotno, kao predstava bez realiteta.
Kakogod se završi, Slučaj Vuković dijagnosticira nekoliko nivoa leukemije bosanskohercegovačkog društva pri čemu rak nije zahvatio samo koštanu srž i kičmenu moždinu nego i kožu na guzici.
Prvi nivo. Kod ministra Tarika svega ima. Onako zblanut čovjek, ministar bez sistema i nedorastao osrednjem komunlanom preduzeću za velikih kiša ili snjegova, prosto mami neradnike, amatere, probisvijete, folirante, klaniste... u svoje okruženje.
Drugi nivo. Ministru kome se to dogodilo mora se automatski dogoditi i ostavka. A ne da onako nebulozno izjavi kako je dotični Vuković bio blizak američkim obavještajnim strukturama a da ga niko za to nije pitao niti to ima ikakve veze. Čak i da to Sadović samo misli, treba ga otjerati sa tog mjesta. Sadovića, mislim.
Treći nivo. Izuzetno glup ministar znak je da je zemlja u Velikoj Nuždi. Tako nešto se ne izjavljuje po novinama nego se rješava bez javne sramote a pomoćnik se povuče javno zbog porodičnih razloga da oni koji to treba da znaju, da je otišao, mogu da grizu one dvije poslastice pod sobom kad sjede.
Četvrti nivo. Nije slučajno Tarik Sadović postao ministar. Kad izmislite ministarstvo da bi ukrasili Državu, praveći od rage lipicanera za bečki dvor, morate izmisliti i ministra jer ni jedna profesionalna osoba neće da bude tolika budala da radi taj posao bez preduslova.
Peti nivo. BiH mora omogućiti onima koji hoće, a imaju potrebu, da organizuju svoje institucije za zaštitu ustavnog poretka. Mislim prije svega na Republiku Srpsku. Ostali ko hoće. Država BiH ne može to da organizuje na zajedničkom nivou jer je sama Društvo sa ograničenom odgovornošću. Pokušaj sa OBA/OSA je uskisla ideja na samom startu jer su se ratni ultranacionalistički obavještajni slugani SDSDAHDZ, čak i pljačkaši i zločinci, a najprije neprofesionalci i nepotisti, provukli u službu i rade samo za neznamkoga i ponešto za sebe. U BiH već dvadeset godina niko ne školuje bezbjednjake, obavještajce i kontraobavještajce pa je smiješno imati institucije u kojima oni, neškolovani, rade.
Republika Srpska mora imati institucije koje će provjeriti deveto koljeno svakog javnog dužnosnika, i onog koji radi javni i onog koji radi tajni posao. Podrazumijeva se da on mora biti školovan profesionalac. Ulažući pare i očekivanja u zajedničke institucije, gubi se ugled i resursi. Društvo se razgrađuje. Vlast postaje bobičava, narod bi rekao da ima trihinelozu, jer se kriminalne i plaćeničke protuve uvlače u javne strukture na osnovu izbornog legitimiteta. To je korak do gubitka imuniteta na bilo kakvu društvenu boljku koja se automatski pretvara u neizlječivu.
Kao što je neizlječiv Sadović od sindroma stečene nesposobnosti da bude ministar. Čak i u Savjetu ministara.
