PRAZNINA ZAJEDNIČKIH PRAZNIKA
Bosna i Hercegovina grčevito traži obilježja koja će potvrditi da postoji. Tekst himne i zajednički praznici trebali bi biti katalizatori opšteg izliva oduševljenja što se živi u BiH i što se živi zajedno za koljačima, žrtvama i agresorima, paliteljima, silovateljima i istrebiteljima. To zaključjujem iz energije koja se troši da bi se došlo do tih stihova i zakona.
Mislim da BiH kao raj zajedništva, egzaltacije i jedinstvenih simbola, vidi još samo posebna vrsta daltonista koji ne razlikuju države od područja.
Himna BiH nikome ne treba. Samo što to uljudni delegati i domovi ne žele da javno kažu. Političko vaspitanje im nalaže da se ponašaju komformistički i u skladu sa prljvaom maticom na kojoj plovi Država.
Jer, prilikama u kojima bi se svirala i pjevala himna, neće prisustvovati masovno žiteljstvo pa za te male grupice službodužnosnika nije potrebno tragati za pjesmicom, stihovima i riječima, koje, kada se isperu kroz sve objektivne mreže za otklanjanje iritacije pripadnika tri naroda i ostlih, dva entiteta i ostalog (mislima na distrikt Brčko), jednu ambasadu i ostale, neće značiti ništa osim što će imati izgled rubikove kocke koju je slagao konj.
Za masovnu upotrebu također ne vidim mogućnosti. Osim na utakmicama Ćirinih Šinova a pošto se te utakmice nikada neće igrati u Banjaluci ili Trebinju, himna će uvijek biti Njihova.
Što se tiče praznika, stvar je još katastrofičnija. Oni datumi koji su bitni za RR BiH, Ratnu Republiku, nisu više bitni nikome a naročito pripadnicima Druga Dva Naroda.
Oni praznici i datumi koje je ustanovio komunizam, samoupravni socijalaizam i partizani, bačeni su pod noge Alijinim ratnim pokličom: Za BiH ću žrtvovati mir. I suicidnom željom za sakatom referendumskom nezavisnošću i samostalnošću. Pričati sada o ZAVNOBiH-u samo je podcjenjvački prema partizanima koji su se borili za zajedništvo, bratstvo i jedinstvo a protiv fašizma i koljaštva njemačkih strijeljanja i ustaških logora. Jer, oni koji o tome zbore, sve to, pa i bratstvo i jedinstvo, bacili su pod noge, strijeljali, popljuvali i ismijali.
A i kada se odrede neki zajednički praznici oni će biti ili Naši ili Njihovi. Ovdje više ne postoji veliko Naši i bezazsleno i neutralno Njihovi.
Vjerski praznici ne mogu biti zajednički ni državni. Zajednički, jer su vjere dovoljno različite a državni jer ovo nije vjerska država niti država vjera.
Stoga je sve to uzaludan posao.
Možda bi, jedino, mogla da se ustanovi sezonska himna BiH. Recimo za jesen/zima 09: U Hrvata i Bošnjaka i Srbina, ove zime nema plina.
Bosna i Hercegovina grčevito traži obilježja koja će potvrditi da postoji. Tekst himne i zajednički praznici trebali bi biti katalizatori opšteg izliva oduševljenja što se živi u BiH i što se živi zajedno za koljačima, žrtvama i agresorima, paliteljima, silovateljima i istrebiteljima. To zaključjujem iz energije koja se troši da bi se došlo do tih stihova i zakona.
Mislim da BiH kao raj zajedništva, egzaltacije i jedinstvenih simbola, vidi još samo posebna vrsta daltonista koji ne razlikuju države od područja.
Himna BiH nikome ne treba. Samo što to uljudni delegati i domovi ne žele da javno kažu. Političko vaspitanje im nalaže da se ponašaju komformistički i u skladu sa prljvaom maticom na kojoj plovi Država.
Jer, prilikama u kojima bi se svirala i pjevala himna, neće prisustvovati masovno žiteljstvo pa za te male grupice službodužnosnika nije potrebno tragati za pjesmicom, stihovima i riječima, koje, kada se isperu kroz sve objektivne mreže za otklanjanje iritacije pripadnika tri naroda i ostlih, dva entiteta i ostalog (mislima na distrikt Brčko), jednu ambasadu i ostale, neće značiti ništa osim što će imati izgled rubikove kocke koju je slagao konj.
Za masovnu upotrebu također ne vidim mogućnosti. Osim na utakmicama Ćirinih Šinova a pošto se te utakmice nikada neće igrati u Banjaluci ili Trebinju, himna će uvijek biti Njihova.
Što se tiče praznika, stvar je još katastrofičnija. Oni datumi koji su bitni za RR BiH, Ratnu Republiku, nisu više bitni nikome a naročito pripadnicima Druga Dva Naroda.
Oni praznici i datumi koje je ustanovio komunizam, samoupravni socijalaizam i partizani, bačeni su pod noge Alijinim ratnim pokličom: Za BiH ću žrtvovati mir. I suicidnom željom za sakatom referendumskom nezavisnošću i samostalnošću. Pričati sada o ZAVNOBiH-u samo je podcjenjvački prema partizanima koji su se borili za zajedništvo, bratstvo i jedinstvo a protiv fašizma i koljaštva njemačkih strijeljanja i ustaških logora. Jer, oni koji o tome zbore, sve to, pa i bratstvo i jedinstvo, bacili su pod noge, strijeljali, popljuvali i ismijali.
A i kada se odrede neki zajednički praznici oni će biti ili Naši ili Njihovi. Ovdje više ne postoji veliko Naši i bezazsleno i neutralno Njihovi.
Vjerski praznici ne mogu biti zajednički ni državni. Zajednički, jer su vjere dovoljno različite a državni jer ovo nije vjerska država niti država vjera.
Stoga je sve to uzaludan posao.
Možda bi, jedino, mogla da se ustanovi sezonska himna BiH. Recimo za jesen/zima 09: U Hrvata i Bošnjaka i Srbina, ove zime nema plina.
