SLOVO O MIROSLAVU
„On je zauzeo opasan kurs djelovanja, opasan po sebe lično u političkom smislu i opasan po Republiku Srpsku“, veli Lajčak za Milorada Dodika.
Poručuje to odnekle iz inostranstva.
Iz čega zaključujem najmanje dvije stvari:
· Milorad Dodik je postao opasan i za Lajčaka čim ne smije to da kaže u BiH, makar u Sarajevu, ako ne u Banjaluci
· On je u bijeli svijet otišao da pita šta da uradi sa Dodikom, ili šta će oni uraditi sa Dodikom
Tako se i VP ML uključio u zagranične djelatnosti koje je patentirao Haris Silajdžić.
Miroslav Lajčak se na taj način, možda čak i nehotično, uključio i u akciju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite „Pokoravanje Republike Srpske 1995 – 2015“ (zadnja godina se može mijenjati, ovisno o djelotvornosti ranijih berbi).
Pristupio je i tajnom pokretu „Banalizacija uzroka i posljedica u BiH“.
Sarajevski festival malih horova već dvije-tri godine ilače o tome kako je Dodik zaustavio reforme. A reforme znače obezglavljivanje, oskrnavljivanje, devastiranje, izvlašćivanje, derogiranje, erodiranje... Republike Srpske i njenih dejtonski i ustavnih pozicija. Tako se došlo do specifičnog govora političkih životinja uobličenih u bosnu (govor prirodnih životinja uobličava se u basnu) iz čega se može rastumačiti da biti protiv Dodika znači biti za unitarističku BiH, da zahtijevati reforme znači ukidati Republiku Srpsku, da insistiranje na trajnosti Republike Srpske u BiH znači pokušaj prisajedinjenja Beogradu, da Dodikova ravnodušnost prema BiH znači da ga BiH obožava a on joj ne uzvraća ljubav...
Ima samo pregršt sitnica na koje ni ML ne obraća pažnju:
· Nije samo Dodik, tu je i rukovodstvo Saveza nezavisnih socijaldemokrata
· Nije samo SNSD, tu je i još nekoliko stranaka, barem onih koje čine skupštinsku većinu u NS Republike Srpske (jer Esdees u svom procesu ili sanaderizacije ili ubrzanog trulenja, može biti spreman i na demokratski odnos na koljenima)
· Nije samo pomenuta grupa stranaka, tu je i građanstvo Republike Srpske, poznatije pod skupnim nazivom referendum
· Nije samo građanstvo, odnosno Srbi, tu je i Dejtonski mirovni sporazum koga su potpisale sve velike i male sile koje više nikad niko neće okupiti oko iste mastionice.
Razumijem da bijeli svijet komunicira simbolima. Problem Alžira je nekad bio Ben Bela, problem Rimljana Isus, problem Egipta Sadat, problem Nato Najezde Putin, problem Buša Osama... Ali valjda ta dugovjeka istorija simboliziranja i uprošćavanja može nečemu da nauči.
Nije dovoljno nekoga staviti u kućni pritvor, atentirati ili amandatirati pa da najednom više ne postoji Alžir, Egipat ili Rusija. Ili Republika Srpska.
Nije dovoljno hodati po svijetu i tužakati ukućane.
Potrebno je shvatiti da je odnos Sarajeva i dijela Internacionalnih Bosanskih Brigada prema Republici Srpskoj a to znači i prema Srbima u BiH, stvorio „dodika“. Po staroj dobroj makrsističkoj materijalističkoj teoriji, da nije Milorada, pojavio bi se neki drugi dodik.
Kao što se u nedostatku Austrougarske i Benjamina Kalaja pojavio neki drugi Ohaer.
Uglavnom, Lajčakova izjava i istovrsne djelatnosti, sigurno će doprinijeti većoj ljubavi u BiH, poboljšaće reforme, učiniće da entiteti ne smetaju, da Republika Srpska spakuje sve svoje nadležnosti u brodolomački kovčeg i pusti niz Miljacku, stvoriti rajsku oazu na Balkanu u koju će na studijska putovanja dolaziti sva EU da se divi i uči o zajedništvu, suljubavi i Državi bez RS... Ili će, pak izazvati grafit tipa: Odredi procenat, Miroslave.

EKSPERTI ZA ATENTATE
Atentat na Ivu Pukanića, koji je imao nevjerovatnu želju da bude novinar, nema veze sa novinarstvom ali ima veze sa novinama.
Hrvatska policija na velikim je mukama. Ne zbog ubijenog Pukanića već zbog sebe.
Na povijesnom je testu jer je atentat na Pukanića jedna vrsta umanjene verzije atentata na Zorana Điniđića, po mjestu izvršenja – centar grada, po političkoj pozadini, po odjeku na kompletnu državu i društvo, i stoga ima obavezu da stvar riješi barem jednako efikasno kao srpski policajci.
U igru se, naravno, uključuju i provjereni balkanski igrači oko logorske vatre zločina: beogradski mediji, eksperti za crnogorsku mafijašku duvansku floru i faunu, poznavaoci krajnjih pipaka Gospodina Legije... Lansirane su vijesti da je Pukanića ubila duvanska mafija sa mora, Canetova mafija, Jocina mafija... Beogradski mediji su u tome eksperti a javnost se na to pali „ko muva na lepak“.
Zagrebačkoj policiji, koja je zagrebačka a nije više srpska, što je bitno pošto su komunistički policijaci bili uglavnom Srbi i svoj posao vršili tako žandarmerijski odano vlastima i politici da im ni rođena majka nije mogla izbjeći pendrek, maricu i rešetke a hrvatski policajci su decenijama uplitani u krimalno-ratni-vojni koloplet i stoga su genetski izgubili profesionalnost, godilo bi da atentat bude tuđi a ne hrvatski. Bilo bi dobro da su to neki bjegunci iz Srpskih Balvan Regiona, neki zločinci iz Legijine Crvene Legije, neki Crnogorci, Sirijci, Azijati... bilo ko samo ne Hrvati.
Moj prezimenjak Vasić, iz Vremena i Danasa, ekspert za djelatnost armade Gospodina Legije, nekoliko puta im je javno poručio da su analize koje se i iz policije plasiraju u javnost amaterske i da to tako ne ide. Onda su ga počeli izbjegavati.
Zagrebačka policija je objavila da su utvrđeni izvršioci i da se sada traga za naručiocima. Zahvalila se građanima za dojave o tome ko je bio ispod kacige i na fotorobotu, više im nisu potrebne dojave. Ima jedna sitnica: izvršioci su u bjekstvu.
Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Fotorobot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja. U Doboju je nađena kaciga, navodno identična onoj koju je nosio donosilac eksploziva i vozač skutera kao i ostali školski pribor lopova. U Kladuši je uhapšen momak koji je imao eksploziv i ostali crtaći pribor zločina a mediji su javili da je on bio u Zagrebu na dan atentata pa da je čak i odnio eksloziv, ali policija Hrvatske ne traži izručenje.
Cijenim atentatore kao specijaliste sa životinjskim instinktom za samoodržanje i smatram da su na primjeru atentata na Đinđića, nekoliko mjeseci učili gradivo i radili školske zadaće. Znači, sve ono što je bilo pogrešno u realizaciji tog atentata, nijedan ozbiljan kriminalni krug ili pojedinac, neće ponoviti a nijedan nasručilac, koji je uvijek super ozbiljan, neće angažovati slabe đake. Nošenje eksploziva iz Kladuše u Zagreb, nošenje kacige iz Zagreba u Doboj, skidanje kacige pred bezbjedonosnim kamerama nakon toliko osmatranja i izviđanja, krađa skutera kojeg će raznijeti eksploziv i ostaviti na mjestu atentata, amaterski su potezi i nisu vjerovatni. Kriminalci su u ovakvim prilimama uvijek u bijegu jer znaju da njih prve hapse.
Čini mi se da cijela istraga, i sve što će se ubuduće događati, neodoljivo podsjeća na atentat na Arkana.
Treba znati da je Pukanić bio upetljan u sve ratne i postratne tokove u Hrvatskoj. A oni su polit-kriminogeni. Zločinački. Mafijaški. Petljao se i u tokove duvanskog biznisa Caneta Subotića i Mila Crnogorca. Ali, neosporna je jedna stvar: da bi se kandidovao za te internacionalne transverzale, bilo je potrebno da nekoliko dobrih, možda i desetinu, sezona odigra u domaćoj premijerligi i da se uvijek plasira u vrh. Dakle, sve što mu se dogodilo, korijene ima u Hrvatskoj.
A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna sa eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kom mjestu triju država iz Titovog katastra,. Kosovo ne računam pošto je to vojna baza.
Umalo, da ne zaboravim, smješniji od policije Hrvatske, samo je moj omiljeni Stipe jer je važno izjavio da treba saslušati onu nesretnicu, udovicu, jer možda ona zna više od svih. A žena nema šta da jede.

DVA DRAGANA
Nekidan je jedan prošli dvojac iznio lokalnu kandidaturu za povratak na globalnu scenu. Pedi i Holi. Pisao sam o tome. Tužna je scena kad olinjale stare koke počnu da se, sa do dvije do tri peruške, šepure pred mladim pjevcem. Možda mogu da razumijem Holija koji misli da će mu malo priče u Avazu, malo priče na HRT-u omogućiti kandidaturu za državnog sekretara. Baš me jutros zove Obama: kako ti se čini Holbrukov intervju, nisam stigao da pogledam... ma ja...
Ali balkanska sapunica se nastavlja.
Dragan Čavić i Dragan Kalinić su razgovarali i zaključili da onaj Bosić uništi, osramoti i unakazi Esdees i da se to više ne može dozvoliti. Kako čitam, vratili bi se.
Čavić je čak tako dobro, u Nezavisnim, a gdje će, analizirao izborne rezultate da ne ostavlja mjesta sumnji da je čvrsto odlučio da se vrati. Bosić ima sve manje manevra jer sve manje ljudi može smijeniti i raspustiti.
Bez obzira što bi bio red da Čaviću prenesem da je moj pradjed Toman, onomad, dok smo tovarili drva u Trebavi, govorio: kad kola krenu nizbrdo ne hvataj se za kola nego za bukvu, moram biti hladnokrvniji. Dobro je da se vrate dva Dragana. Ili barem jedan. To je siguran krah tih esdeesovskih avetinjskih kostura, koji su još u obličju političke stranke i koji još plaše ljude u političkoj noći koja prolazi.
Dabome, prepoznajem rukopise izvjesnih ambasada i „diplomata“ iz večernje špijunske škole, nedokazanih umjetnika koji nisu bili kadri za akcije svrgavanja državnika i promjenu režima pa im se dopustilo da na ovdašnjem poligonu demonstriraju svoje vještine i naukovine, dok im vijek trajanja polako prolazi.
Takođe bih i njima trebao reći da se može desiti da mrtvac prdne ali rijetko. Ono što im svakako treba reći jeste to da nemaju nikakvu koncepciju o tome šta uraditi u BiH i u Republici Srpskoj. I ne treba da imaju, oni ovdje samo predstavljaju zemlju iz koje dolaze. Kao što Baščaršija nema nikakvu koncepciju za BiH, osim podjarmljivačke.
Vraćanje vodeničkog kola unazad nikada od brašna nije stvorilo zrnevlje. Korištenje nacionalnog pokreta, ili straha, u stranačke svrhe nikada od šatorsko-mitingaške atmosfere nije stvorilo kvalitetan politički program. Nijedna mlada nije na svadbi odbacila mladoženju i udala se za starog svata. Čerčil je poslije trijumfalno dobijenog rata izgubio demokratske izbore. Esdees se dugo i držao poslije izgubljenog vlastitog stranačko-kriminalizovanog rata. Oni su, u skladu sa mojim iskonskim demokratskim uvjerenjima, trebali biti zabranjeni kao i cijeli paket SDSDAHDZ. Igrati na kartu Esdeesa sada jednako je kao 51. ići šumu i priključiti se četnicima.

OHR KAO BERIJA
Visoki predstavnik u BiH ispričao je detaljnu priču o OOUR-u ELIOT NES u sastavu Složene organizacije udruženog rada OHR.
Radi se o instituciji umilnog naziva: Antikorupcioni tim ofisa visokog predstavnika. Lajčak kaže: OHR ima antikorupcioni tim koji radi vrlo intenzivno. Naravno, nije njegov cilj da dokumentira kriminalne aktivnosti Milorada Dodika. Taj tim skuplja informacije od građana BiH koji više vjeruju OHR-u nego domaćim institucijama i pomaže da relevantne informacije dospiju do domaćih institucija.
Radi se o nekoliko bitnih stvari:
· Ne postoji nikakav pravni i ustavni osnov da neko u BiH formira Antikorupcioni tim koji je izvan legalnih institucija BiH na bilo kom nivou a naročito za to ne postoji osnov kada su u pitanju ad hoc i privremene institucije međunarodne zajednice.
· OHR ne može formirati institucije koje djeluju u bilo kojoj oblasti na području BiH ili nekog njenog ustavnog dijela, osim u svojim prostorima, dakle, u prostorima onog O u OHR, ofisa (dali neko krade sapune ili tonere u prostorijama i sl.).
· Za takvu djelatnost OHR nema odluku niti osnov u PIC-u jer i sam je PIC samoniklica, bez ikakvog utemeljenja u odluci bilo koje institucije a naročito ne institucije UN.
· Za takvu djelatnost OHR nema odluku niti osnov u stavovima strana potpisnica koje prihvataju OHR na teritoriji BiH.
Nekoliko je i upitnih stvari:
· Zašto Lajčak, ničim potaknut, pominje sintagmu „kriminalne aktivnosti Milorada Dodika“ na način kao da je to evidentna, dokazana i presuđena stvar ali se, eto, samo ohaerov antikorupcioni tim time ne bavi.
· Po kom osnovu antikorupcioni tim OHR skuplja informacije od građana. To je takođe jedna vrsta neovlaštenog prisluškivanja i stvaranje svjedoka bez zakonske institucije zaštite svjedoka.
· Kakvu pravnu validnost imaju informacije od građana ako su iz anonimnog izvora i ako su prošle filitracione pragove ohaerovog tima pa proslijeđene nadležnim institucijama.
· Kako objasniti Lajčakovu tvrdnju da građani više vjeruju OHR-u nego institucijama (kad to sigurno nije tačno na prostoru Republike Srpske) a OHR onda te iste informacije prosljeđuje institucijama kojima se ne vjeruje jer ništa ne rade.
· Kako objasniti stvaranje rusko-staljinističkog miljea u kome je svako svakom špijun.
· Kako objasniti balkanski makartizam kojeg produkuje OHR kroz svoj antikorpucioni tim jer je to, bez svih procedura ustvnih i zakonskih institucija, čisti voluntarizam o tome koga ćemo antikorupcionirati a koga ne.

VALTER BRANI MOSTAR
Sulejman Tihić ima novi prijedlog u skladu sa najboljom međujetrvskom praksom u BiH.
Dajemo Sarajevo Hrvatu, dajte Mostar Bošnjaku.
Sulejman Tihić se očito uživio u pobjedu na lokalnim izborima shvativši da se odjednom probudio preporođen, u obličju velikog nukleusa novih političkih rješenja. Prva visibaba tog novog lika bila je ona rečenica o nadležnostima BiH: dogovorimo se šta nam treba zajedničko, ostalo vratimo.
Sada Tihić predlaže novu maglu nad Travnikom. Etnički sterilno, mjestimično vehabizirano, Sarajevo bi se dalo Hrvatu, da pokažemo dobru volju. Da zamažemo oči svijetu, da sakrijemo činjenicu da tamo nema ni Hrvata ni Srba, da trgujemo, da dobijemo Mostar gdje izborni glasovi ne vrijede jednako... da lažemo i sebe međusobno i na svečetiri strane. Podijeljeni Mostar sa bošnjačkom manjinom bi se dao Bošnjaku, da kažemo kako sve behara i sve cvjeta...
Zar nije bolje biti politički realan i reći da u Sarajevu nema Hrvata ni toliko da imaju šefa stanice a kamo li gradonačelnika i da je 150.000 Srba otišlo, ako ne stoji da je protjerano, a za Mostar reći da je životnije i političkije podijeliti ga pa da svako vlada tamo gdje ima glasove jer je ionako podijeljen da ga ne može zakrpiti ni međunarodni statut, ni Bošnjak kao gradonačelnik pa čak i kada bi betonom pokrili Neretvu.
Opasna je Tihićeva igra jer kupuje vrijeme i mandate čekajući Bonskog Visokog Predstavnika ili neku drugu silu, jer stvara lažnu sliku BiH, jer stvara nezadovljstvo velikih razmjera među Sarajevskim Bošnjacima i Mostarskim Hrvatima
Tako se BiH pokušava izgraditi kao zemlja Desnica i Komšića. Kao zemlja političara i namjesnika koje niko nije izabrao i koji nemaju legitimitet niti stvarnu političku moć da djeluju u bilo čije ime u BiH. Praktično govoreći, volio bih vidjeti tu političku protuvu koja bi prihvatila da bude na tako važnom mjestu namještena jevtinom trgovinom i ponudom bez potražnje. Jadan bi bio gradonačelnik koji je tu doveden kalamarstvom Sulejmana Tihića. A glavno što bih volio vidjeti jeste to kome bi takva spodoba odgovarala za svoj rad.
To se mora registrovati kao nova politička orijentacija klasifikovana pod neobosforizam što se može protumačiti i kao pokušaj smještanja političkog centra „u Stambolu na Bosforu“ a može i kao skraćenica od „bosanska fora“.

UDAR NA NEOVISNU DEMOKRACIJU
Kad u nekoj zemlji medijski mogul voda svoju ženu skoro na priuzi od policije do ludnice, i ponižava je, kad otac ubijene advokatske pripravnice, ne naročito potresen, hoda okolo sa tamnim naočarima kao estradna zvijezda za jutarnjeg mamurluka, kad vodoinstalater postane general i vlasnik velikog naftnog snabdjevačkog lanca, kad razvozač jogurta postane vlasnik tvornica, kad novozapečeni general mijenja dragulje za oružje... jasno je da je u pitanju velika kolektivna nužda.
Dakle, puklo je i ispod Pukanića.
Državni vrh je proglasio mobilizaciju u borbi protiv organizovanog kriminala, šahtovskog kriminala, običnog kriminala i zlostavljanja djece.
Međutim, stvar je otišla preduboko, bez obzira što su nedavne dvije žrtve relativno nebitne i što, možda, jedna nema veze sa politkrimom ratnog porijekla. I Pukanić je sporedni krajputaš u cijeloj osnovnoj potki Hrvatske. To što mu je neko dao mogućnost da ima novine samo je bila ovjerena dozvola da mu neko drugi može da uzme i život.
Događaji u Hrvatskoj, ovi mali i malobrojni vidljivi, a još više oni nevidljivi, pokazatelj su sve pogubnosti Koncepta Kriminalizovane Obrane Hrvatstva. Na tom opštem konceptu Kriminalizovane Odbrane Nacije nastale su skoro sve državice i ultranacionalističko-kriminalni pokreti na prostoru bivše SFRJ. Za to neko mora platiti, ili sirotinja, ili krajputaši.
Svako ima svog Legiju.
Hrvatska Potka, ona na kojoj je sazdana Hrvatska u ratu i nakon rata, poručuje da se niko ne igra demokracije. Pukanić jeste nebitan u novinarskom i poslovnom smislu ali je bitan mrtvac koji može prenijeti poruku.
Ta nevidljiva Potka jača je nego što bi se moglo zamisliti. Opljačkani kapaital je legalizovan, ogroman broj ljudi iz ranog nacionalizma došao je do moći mnogo veće od one koju im je davalo oružje i izgon Srba, cijeli sektori ekonomskog života su u rukama pojedinaca i onih koji stoje iza njih tako da je uticaj Vlade minimalan i samo se očituje u daljem zaduživanju Hrvatske do skorog trenutka kada se to više neće moći podnositi.
Ta Potka vlada Hrvatskom a Sanader i Mesić mogu ponešto da prozbore o ustaštvu, evropskim integracijama i Republici Srpskoj.
Od ovog trenutka, kada bi se učinilo sve što je maksimalno moguće, Hrvatskoj je potrebno 15 godina da ukloni Kriminalizovanu Potku. To znači: nikad. Samo će doći vrijeme kada će postati neprepoznatljiva.
Boravak Delte u Briselu sa Renom, znakovito je naviješće za Hrvatsku ali i za sve političke aktere na ovim prostorima. Nisam Generalić da to raščlanjujem.
Uglavnom, svuda u svijetu organizovani kriminal nastoji da se infiltrira u državu, vlast i politiku. Samo su na Balkanu hrvatski, srpski, muslimanski... ultranacionalistički divljaci koji o državi i društvu ne znaju ništa, pokušali, i uspjeli, da se infiltriraju u organizovani kriminal i da za njega obavljaju važne, ko biva, nacionalne i istorijske poslove.
Tako je stradao Đinđić.
A neki drugi Đinđići nisu uspjeli ni da se pojave.

MITSKO BIĆE, POLA EŠDAUN, POLA HOLBRUK
Kakva li je sila spojila Holbruka Buldožera i Bageristu Ešdauna?
Po nekim svjetskim novinama objavljuju zajednički autorski tekst o stanju požara, elementarnih nepogoda i usložnjavanja situacije u lijepoj zemlji BiH.
To mitsko balkanoidno biće, sastavljeno od pola Holbruka i pola Pedija, uključilo se u jevtino tržišno lobiranje za ostanak Bonskog Ohaera. Jedino je to suvislo što se može prepoznati u toj autorskoj dvobesjedi.
Sve ostalo su nerealne nebuloze ili prašnjavi relikti.
Dvojac HP govori o „premijeru bosanskih Srba“.
Jasno je da govore ratnim jezikom iz vremena kada su Alijino Sarajevo i Radovanove Pale bile glavne zvijezde beskonačne trake kriza Sienena i sličnih. Ne postoje bosanski Srbi i bosanski Hrvati, kako se to tokom rata, i poslije, htjelo predstaviti. Htjelo se svijetu reći da postoji Bosna, bosanska, muslimanska, tada još ne bošnjačka, i da u njoj, eto, ima i nešto bosanskih Srba i ostalih. Postoji BiH sa tri ustavna naroda koji nisu ničiji.
Dvojac HP govori o tome da je Dodik „usvojio program rada nacionalističke Srpske demokratske stranke“.
Jasno je da se u njihovim glavama još sve vrti oko Esdeesa i ratnih aktera. Njihova svijest trajno je zarobljena u te ha-dva-o jednostavne formule da je potpuno besmisleno navoditi razlike između Esenesdea i Esdeesa. Jedna od najbitnijih je postratni datum nastanka Saveza nezavisnih socijaldemokrata. SNSD i Milorad Dodik su političku poziciju Republike Srpske, ne „bosanskih Srba“, koordinirali na ovdašnjem političkom interesu. Taj interes je lociran u BiH a ne u Velikoj Srbiji, Srbiji do Vladivostoka... lociran je u Dejtonskom sporazumu i činjenici da je istovremeno nastala i BiH i Republika Srpska i Federacija BiH i kantoni.
Koliko razumijem, HP se zalažu za ostanak Bonskog Ohaera koji bi drastično revidirao taj dejtonski mozaik.
Ne razumiju da je daljim ostankom Ohaera BiH sve bliža raspadu, kao nekada što je ostanak Benjamina Kalaja doveo do aneksije BiH.
Uvođenjem, po hiljaditi put, izglodanih, olinjalih i operutanih fosilnih aktera, Lajčak je pričao i sa Barnsom, vraća BiH u prošli vijek, na buvljak antikvarijata i staretinarnicu bjelosvjetskih improvizatora.

HRVATSKA SE SVRSTALA
Izjavom ministra vanjskih dela Hrvatske, izvjesnog Jandrokovića, da je Dejtonski sporazum samo zaustavio rat a da sa njim BiH ne može dalje i da Hrvatska lobira da se fokus Evrope ponovo vrati na BiH, doveden je u pitanje opstanak Hrvata u BiH ili opstanak same BiH.
Zvanična Hrvatska, ne samo kroz izjave svog fikus-predsjednika, svrstala se na stranu sarajevskih unitarista bosanske i muslimanske provenijencije. Jer, izjava ministra vanjskih poslova je najzvaničniji stav jedne države. To daje pravo zvaničnoj Srbiji, da glede BiH, priča štagod hoće, mada to u Srbiji nema ko da uradi.
Možemo tumačiti da to Hrvatska ne može da čini jer je i sama potpisnica Dejtonskog sporazuma, ali, znamo - ne pije vode. Hrvatska je sporazum potpisala jer je morala, jer je dobila neovisnot i jer je više nije bilo briga za Hrvate u BiH, jer je istjerala Srbe iz Nezavisne Države, a ne zbog neke brige o BiH. Nju BiH zanima koliko i konja u slučaju kad mu se prevrnu kola.
Ovakvim zvaničnim stavom Hrvatska želi da sebi obezbijedi neku dnevnu korist u evroatlantskim integracijama. Kao i Crni Monte priznanjem Kosova.
Ako se Hrvatska zalaže za promjenu Dejtonskog sporazuma, i ako obezbijedi podršku nekog jakog evropskog igrača, mada sumnjam jer u toj Evropi, nema jakih igrača, pred Američanima, ili nema muda, svejedno, to može značiti samo ukidanje entiteta kao okosnicu politike podrške iz Hrvatske. U tom slučaju, BiH ide ka raspadu a Hrvati Bosne i Hercegovine mogu opet da postanu vjerska zajednica koju će da okupljaju samostani i propovijedi.
Nevjerovatno je kako kratkovidost Hrvatske danas, 2008. ima istu dioptriju kao i kratkovidost Srbije za vrijeme Slobe Bre Slobode. I jedni i drugi imaju utemeljenu bivolsku političku orijentaciju: nije važno šta će biti sa Srbima/Hrvatima u BiH. Nevjerovatno je kako su oba Kriminalizovana Koncepta Nacije, i beogradski i zagrebački, koristili ovdašnji nacionalni živalj za svoje potrebe. Nakon upotrebe: odbaci.
Jandroković je premlad da bi se izdojio na takvoj politici. Ali su jaki oni koji uživaju plodove te politike Hrvatske i predočili su mu šta da kaže. Jandroković se tako svrstao u red vrsnih hrvatskih diplomata koji utiče na globalne evropske trendove. Koliko i moj komšija na proizvodnju hibridnog kukuruza u Americi.
Šta da se radi?
Hrvatska politička artikulacija mora sačiniti formulu vlastitog interesa u BiH a ne zagrebačkog. I Republika Srpska je postala bitan faktor u BiH tek kad je prestala ići u BGD po svoje mjesto na kanabetu.
A Zagreb i Beograd neka vode svoju politiku.

SPLAV - SIDRENJE NA AKUMULACIONIM JEZERIMA

Gradnja splava i bože pomozi. To može da se obavi amaterski. ali dva važna koraka: transport od splavogradilišta sa niskim gazom do krajnjeg odredišta i sidenje splava na akumulacionim jezerima hidroelektrana gdje nivo vode može da za noć opadne i 20 metara, posao je profesionalaca.

Potrebna su dva jača čamca sa motorima iznad deset konja kako bi se obezbijedio manevar i skratilo vrijeme transporta mada splav ne može da plovi velikom brzinom. Dabome, potrebni su i iskusni piloti čamaca.

Najveća greška koju čine splavari ribari amateri jeste u običnom vezivanju splava za obalu čeličnom sajlom kojoj "nema smrti". Prvi pad nivoa vode dovešće splav u situaciju da osrtane da visi niz suvu obalu, polomljen ili prevrnut.

Potrebno je sačiniti vez tako da amortizuje svaki pad nivoa ali svaki pa i maksimalni rast.

jedini način je veziivanje splava "sa obale na obalu". Potrebno je odabrati obalu koja će biti bliža splavu (radi izlaska i dolaska, korištenja hlada, ureženja prostora...) i za jako drvo vezati sajlu ili plastični pleteni jaki konopac otoran na vlagu a na drugom kraju teg od bureta punog betona. Sajla može da bude duga deset metara. Bure za koji se veže još jedna sajla od 15-20 metara, pušta se na dno. Drugi kraj te duže sajle veže se za splav. Isti postupak se ponavlja na drugoj obali ali je sajala sada znatno duža i opuštenija, bliža dnu jezera. Na nju se učvršćuje slobodnoklizeći teg od deset-petnaest kilograma koji smanjuje utucaj vjetra ili velikih valova na splav.

Tako kraća sajla služi sa odstojanje od izavrane obale a duža je amortizer koji omogućuje splavu da se diže i spušta sa vodostajem. Ako je izabrana obala pod vodom blago strma, splav treba odmaknuti da ne može doći do dna ako se jezero isprazni. Ako je obala vertikala sa dovoljnom dubinom, splav može biti odmah uz stijenu.

Da sam prekjuče umro ne bih sve ovo znao, kako kaže narod. Zato je red da i drugi saznaju pa sam neke svoje posjetioce bloga, vjerovatno, davio.

RIJEDAK DOKUMENT KOJI SVJEDOČI O TOME DA I JA NEKAD JEDEM.

BAREM FASADA I PAKOVANJE PUSTOLOVA.

VJEŠTAČKA DILEMA: DA LI ĆE PROĆI ISPOD MOSTA PREMA JAJCU?

SLIKARSKI I UMJETNIČKI DUH JE DOŠAO DO IZRAŽAJA.

EVO SAJLE O KOJOJ SAM GOVORIO. NA MANJEM JEZERU TREBA 300 METARA.

MOGUĆE I BESPLATNE USLUGE UPUTA I SAVJETA.

Prošli su izbori pa smo konačno prenijeli nadležnosti užitka sa svakodnevice na splav koji smo nazvali Sveta rijeka.

Splav je transportovan sa splavogradilišta koje sko koristili kod ribnjaka TROPIK RIBARSTVA mog prijatelja Rise, na mjesto stalnog boravka.

Bilo je dagare, rada, sajli, farbanja... biće još fotosa.

SIPA ZAPLIJENILA
ORUŽJE ČIČE ROMANIJSKOG
Jedna od bezbjednosnih ispostava u BiH, OOUR SIPA-Nesalomivi, objavila je veliku žetvu oružja i municije čime je, kako se sugeriše, prekinula lanac šverca oružjem koje je bilo namijenjeno Evropi a ne za domaći terorizam. Još će neke ljude, koji su sada u inostranstvu, sačekati da pristignu pa će ih pitati za neke stvari, reče naozbiljeni visoki operativac Eliot L.
Zaplijenjeno oružje sastoji se od: mitraljez šarac kojim je pucao Čiča Romanijski, ili Joja sa Kozare, neutvrđenog dana, po mrskim Švabama i ostalim kolaboracionistima – komada 4, pištolj bereta sa prigušivačem napravljenim od auspuha motora Tomos APN – komada 3, ručna bomba kragujevka, zelenjuša, koju je Čedo najradije nosio kući na odmor kako bi se kurčio u lokalnoj kafani i koju je, kadgod je imao priliku, prodavao balijama za šteku cigareta – komada 10 ili više...
Odmah sam zamislio kako je oružje prodano u Holandiju, na primjer, i kako je tamo neki Vand der Vim uletio sa šarcem i bordel i zatražio da se poskidaju sve prodavačice vještačkih orgazama ili će pucati. Mogu zamisliti paniku kad ga je Van der isukao onako rđavog i konzerviranog. Ili, nedaj bože, zamišljam da je oružje došlo u Njemačku, nekom unuku od onih po kojima je taj šarac pucao, pa da je proradila ta germanska sklonost ka korišenju istog. Sa tim mitraljezom bi ojadio banke gore nego svi sekundarni krediti iz američkog legla zajedno.
SIPA ovim sramoti ne samo sebe nego i zemlju za koju radi.
Neko treba da kaže tim ljudima da je to farsa kao i zapljena dva grama heroina za cijelu noć.
Znam da su htjeli da daju ozbiljnost zajedničkoj instituciji Države BiH d.o.o. nakon što im je iz Republike Srpske poručeno da trebaju da imaju nalog za svoje poslove oko zgrade Vlade. Ako će oni što su presjekli lanac neovlaštenog prometovanja zarđale gvožđurije istraživati i poslove u građevinarstvu, ne smijem ni zamisliti rezultat.
Takvog oružja, i u mnogo većim količinama, ima po trapovima duž rovovskih linija u BiH, gdjegod zakopate. Da ne optužujem ljude koji su bili borci i koji su to oružje, nek se nađe, nosili kući i zakopavali za dan kada im se unuk bude ženio, pošto je odlazak u vojsku propao kao svetkovina za probavanje dugih cijevi.
Das nisam čuo ton iz te tv storije, pomislio bih da se radi o nekoj aukciji.
Jer, nemoguđe je da niko u ovoj zemlji ne zna kako je, recimo, oružje iz BiH došlo u Gruziju a da nam se servira kako su sipavci otkrili četiri zarđala šarca.
Da ne pominjem ilegalni ulazak oružja pred rat i u toku rata i sankcija za prodaju oružja i municije BiH.

SMJENA DODIKA I SILAJDŽIĆA
Jedan dio političke a i prostonarodne javnosti u BiH, pošto javno mnijenje ne postoji, već skoro tri godine uzima viagru koja je u kriznim psiho-političkim apotekama registrovana pod imenom Smjena Dodika i Silajdžića.
I nekidan su novinari pitali Am. amb. Ingliša da li je tačno da je od njegove zemlje traženo da smijeni Dodika i Silajdžića. Ili tako nešto.
Nekoliko površnih teza kruži iznad Bosne i Hercegovine.
Jedna je da reforme spašavaju BiH.
Druga je da je ukidanje Republike Srpske vrhunska, vrhunaravna i kultna reforma.
Treća je da se jednog jutra pojavio Dodik i zaustavio rajski put BiH koji je već bio popločan ukidanjem Vojske Republike Srpske a trebao je da se pozlati ukidanjem policije Republike Srpske u ustavnim reformama mnogo sretnijim nego što je aprilski paket.
Četvrta je da bi smjena Dodika riješila sve
Peta je da bi uz Dodika trebalo smijeniti i Silajdžića da tako demonstriramo multietnički kurban, da se vlasi ne dosjete.
Kakogod cijenili Dodika, problem BiH nije Dodik. Problem je sama klica BiH. Ali to zahtijeva dužu elaboraciju.
Dodik i Silajdžić nisu čak ni kao original i falsifikat. Ni po čemu se ne mogu svrstati pod ista mjerila kako bi ih se istovremeno moglo smijeniti. Rejting jednog i drugog neusporediv je. Čak i ako ne vrtimo izborno kolo unatrag, jasno je, na osnovu skorašnjih lokalnih izbora, da Silajdžić političku snagu crpi samo iz svog mjesta u Predsjedništvu BiH. On nema stranku ili je ima minornu. On nema stranački program kojeg prepoznaju birači, i na lokalnom i na parlamentarnom planu.
Silajdžić nema iza sebe nikakve reference osim ratnih. A to su reference skoro za rešetke. Dodik ima iza sebe neprestano udvostručavanje izbronih rezultata i, što je epohalno važno, osnivanje stranke poslije rata.
Silajdžić nije iza sebe ostavio ništa sagrađeno. Nije bio ni šef vatrogasnog društva u sastavu jednog TAM-a i četiri dobrovoljca. Dodik je prošao ubrzan razvoj jedne male pribanjalučke opštine, stvorio privatnu fabriku namještaja, bio predsjednik Vlade Republike Srpske i otvorio je prema svijetu. Sada je opet graditelj ekonomije i napretka koji prestiže prosjek plata i BDP u Federaciji iako je Republika Srpska startala iz arteškog bunara.
A najvažnije: Silajdžić laže po svijetu o broju silovanih i ubijenih i zahtijeva da se ukine Republika Srpska kako bi Bošnjaci sami vladali „Bosnom“ a Dodik zahtijeva poštovanje ustava i Dejtonskog sporazuma te trajni ostanak Republike Srpske u okviru BiH (za referendum ima vremena, op. R.V.). Te djelatnosti se ne mogu dovoditi u zajednički razlog za smjenu.
Šta se krije iza „Smjene Dodika i Silajdžića“?
Analitičari tog političkog amalgama smatraju da bi odstranjivanjem Dodika sa političke scene Savez nezavisnih socijaldemokrata iskopnio čime bi politička scena u Republici Srpskoj bila značajno devastirana jer više ne bi bilo jake stranke. Čak i kada bi se dio glasača prelio prema nacionalističkoj desnici to ne bi bio problem jer se ta desnica lako može ucjenjivati ratnim zločinima i kriminalom a mamiti slastima vlasti. Na tom dijelu pozornice zadugo se ne bi pojavio veliki igrač. Pogledajte, kažu, političku scenu u Hrvata, kakva je nakon odstranjivanja Jelavića. Teško bi nekome palo na pamet da neku novu ili staru stranku vodi ponovo tim putem, kao što sada Hrvate niko ne vodi putem hrvatske samouprave. Osim toga, potrebno je petnaest godina da se stvori pobjednička stranka a za to vrijeme posao bi bio završen. Bosna bi bila kalajisana.
Odstranjivanjem Silajdžića, bošnjačka politička scena ne bi izgubila ništa. Samo bi ojačala jer bi dvojac IZ – SDA imao jasniji mozaik i veći izbor političko-vjerskog alata – ne bi više smetali Haris i Lagumdžija.
Stoga molitva za smjenu Dodika i Silajdžića je u stvari molitva da jednom za svagda Bosnom i Hercegovinom zavlada bošnjaštvo u svojoj ovozemaljskoj formi islama.
Tačno je da se smjenom Harisa ne bi ni na stranačkoj ni na bošnjačkoj političkoj sceni dogodilo ništa. Jedino bi manje marlbora bilo popušeno u Predsjedništvu BiH.
Ali računica sa smjenom Dodika nije tačna. Malo je komplikovanija. Nisam plaćen da za tuđi račun analiziram tri posljednje orkanske izborne pobjede Dodika i Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

KOMŠINICA TIHIĆ
Sulejman Tihić kao komšinica: Ponesi, bona, svoju šećernicu da pijemo kavu, pa koliko treba kocke uzećemo a koliko ne treba vratićemo.
„Treba da završimo više priču o prenosu nadležnosti, pa neka se prenese ono što treba a ako ima nešto što ne treba – neka se vrati.“
Taj koncept komšijskog naivca kojeg je lansirao Alija Izetbegović u formi trostrukog multi... vica kao budućnosti bosanskohercegovačkog raja, neborojeno je puta viđen u BiH. I isto toliko puta propao jer je bio obmana s predumišljajem.
Bošnjačkim liderima više niko ne vjeruje, naročito Srbi i Hrvati, čak ni njihovi birači. Haris Silajdžić je na ovim izborima još više ispraznio glasačku kasu svoje stranke, Lagumdžija traži otpad za političke stranke a ni Tihić nije postigao neki uspjeh, govori o nešto više glasova u odnosu na SNSD a ne govori o tome iz kolike glasačke baze su izvučene jedna i druga količina glasova.
Naročito im se ne vjeruje nakon desetina potpisanih i uspostavljenih pa pogaženih dogovora. Ne vjeruje im se nakon austrougarskog odnosa prema Hrvatima u Federaciji BiH. Ne vjerujem im se da žele funkcionalnu i ravnopravnu državu BiH jer se u svakoj „državnoj“ instituciji provodi dominacija bošnjačkih uposlenika ili finansijska eksploatacija.
Tako treba promatrati i Tihićevu Bajku o Dogovoru – kao rečenicu sa komšiničinog prozora.
Nema više prenosa nadležnosti.
Bosni i Hercegovini ne treba više ništa nego što je dobila Dejtonskim sporazumom. Da sve može funkcionisati i ekonomski i politički, bez međunacionalnih incidenata i napetosti, pokazuje Republika Srpska. Znači, može i Federacija. A ako oba entiteta idu naprijed, BiH će biti sretna zemlja.
Priča o prenosu nadležnosti je koperfildovski trik.
Federacija BiH i ne zna šta su joj nadležnosti niti ima ikakav projekt korištenja svojih nadležnosti. Federacija je mrtvac, jednostavno životari, održavaju je na aparatima dok se čeka da Republika Srpska postane mrtvac. Tihić, i slične komšinice, misle da se od dva mrtvaca može stvoriti jaka država.
Dakle, kogod priča o prenosu nadležnosti sa entiteta na BiH, misli u stvari na Jednostranu Donatorsku Konferenciju u kojoj je Republika Srpska jedini donator a svi ostali čekaju vitalne organe i pare.
Zato je priča o prenosu nadležnosti završena prije nego što je i počela.
Nigdje niko nije pronašao trunku iskrenosti da se doista gradi moderna evropska država. Sve je smišljeno kao završetak rata i ostvarenje Cerićevog sna o narodu koji treba da dobije svoju državu kao i Slovenci, Hrvati... jer je tu klanjao pradjed Porobljivač.
Bošnjaci, kakogod se u istoriji zvali, kroz svoju političku i vjersku artikulaciju, nikada nisu demonstrirali iskrenost u stvaranju multietničke, multikonfesionalne i multikulturne zajednice Bosne i Hercegovine, od saradnje sa Kalajem, preko dodvorništva esesovcima do vezivanja zastave SDA i šahovnice.
Stoga je Tihićeva srceparajuća rečenica ubjedjiva koliko i rečenica svake kone s kojom ostale piju kavu pedeset godina i znaju je kao svoj kredenac.

PITER GALBRAJT ILI

REGISTROVANA

POJAVA LJUDOŽDERSTVA
Ratni američki ambasador u Hrvatskoj za čijeg vremena je Neovisna Hrvatska izvela niz deratizacija, redarstvenih manifestacija, kulturno-umjetničkih performansa te neometeno klanje, paljenje i protjerivanje Srba, njih 400.000, a on to mirno promatrao, potpomagao i odobravao, Piter Galbrajt, izjavio je u nekoj emisiji da mu je žao što nisu dozvolili da združene snage muslimana i Hrvata ne sataru Srbe na kraju višenacionalnih ratova u BiH.
I izjavio je da su Srbi genocidni fašisti.
Ne postoji politički metar za karakterisanje ovakve izjave.
To spada u poremećaje uma.
To niko nikad nije izjavio ni za Nijemce koji su imali fašističku državu, fašistički politički sistem i fašističku silu za realizaciju. Naprotiv, pobjednici Drugog svjetskog rata, kako svjedoči Čerčil u svojim memoarima, i u toku rata su planirali i dogovarali kako sačuvati njemački narod jer narod ne može da nestane zbog toga što se njihova država i vlast izrodila u fašizam. A Srbi su samo jedan od učesnika građanskog rata, vjerskog rata i kriminalizovane odbrane nacije i nikako se ne mogu uspoređivati sa Hitlerovom Njemačkom da bi ih se moglo nazvati fašistima.
Piter Galbrajt je genetski potomak bijelaca koji su istrijebili Indijance na sjevrenoameričkom kontinentu, otevši im pri tome zemlju, prirodu i bogatstva. Piteru Glabrajtu je proradio pradjedovski gen koji je zadužen za masovno istrebljenje i on sada svjedoči da je imao podsvjesnu želju da Srbi budu istrijeblljeni. On to klasificira kao: „pokoreni“ što je u slučaju sjevernoameričkih Indijanaca realizovano kroz rezervate.
Piter Glabrajt se može svrstati u kategoriju masovnih ubica jer je to ionako američki pronalazak. Samo savršena demokratska i ekonomski stabilna društva mogu da porode, odoje i odnjeguju ljude koji bez razloga ubiju dvadeset, trideset ljudi za pola sata.
Moja klasifikacija za Pitera Galbrajta: ljudožder.
Jer njegova ratna djelatnost i ono što javno govori ne može se smatrati političkim niti socijalnim djelovanjem.
Kladim se da noću sanja da u dnevnom boravku ima tam-tam bubnjeve prevučene sasušenom ljudskom kožom nekog Srbina koga su redarstvenici živog zakopali za vrijeme akcije koju su organizovali i pomagali on i američki eksperti.
Tu osionost, koju šire pojedini američki zvaničnici po svijetu, pa i ovdje, a koju preuzimaju razni Šmunkovi i Voskuleri, ne može suzbiti Al-kaida i 11. septembar. To se može urušiti samo ekonomskom propašću društva koje je iznjedrilo takve ljudožderske sklopove svijesti.
Jer, ta svijest je i produkovana kapitaložderstvom i unesrećivanjem svega živog oko sebe. Prljavo bogatstvo hrani ovakvu kolektivnu i pojedinačnu krvoločnu ljudoždersku svijest. Kada nestane te hrane, možemo se nadati i nestanku takve svijesti.
Ta svijest je produkovana i nedostatkom kulturno-istorijske, civilizacijske i vrijednosne posteljice za društvo iz koga je ponikao Piter Galbrajt. To su ljudi koji su došli niotkuda, nisačim i nizbogčega. Stoga njima nacija ne znači ništa. Bili to Srbi ili neko drugi. Oni i ne znaju da nacija znači čitavu istoriju i da to nije tek puko statističko obilježje, to nije „ilegalni meksikanac“ koji je noću roveći pijesak prešao granicu u Teksasu, to nisu „afroamerikanci“ ili „latinoamerikanci“, kako Galbrajtovi vole da skupno zovu nacije, kao da se radi o redu insekata.
Nacija je evropsko dostignuće istorije, kulture i socijaliteta. Druga područja nisu stigla dotle, neka nidokle. Neka područja planete stigla su tek do misticizma i sekti, neka do vjere i idolopoklonstva, neka do ljudožderstva. Samo Evropa svu svoju istoriju ljudi koncentriše u nacije, u njima čuva sve dragocjenosti, dostignuća, bogove, vjere, vremena, kulture, umjetnosti, društvene regulacije...
Zato su nacije u Evropi važne. I zato je nacijama važna Evropa.
Onome kome ništa nije važno, on ide u Ameriku.

REFERENDUM ILI RASPAD
Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske neće biti pominjan referendum. Barem u zaključcima.
Ambasador, Bosanski Ohaer, Stipe Fikus, Bosansko Sarajevo i Država BiH d.o.o. mogu odahnuti. I Tačka.
Ali nepodnošljiva tortura laganja o žrtvama i silovanjima, o genocidnosti svake žive vrste koja ima veze sa Srbima i Republikom Srpskom, o potrebi da i javni nužnici budu u državnoj korporaciji i da se ukine nadležnost Republike Srpske čak i u segmentu pranja ulica, time neće biti otklonjena.
Sve to što praktikuje Sarajevski Bošnjački Krug u posljednjim godinama, a naročito u posljednje tri, otkako bauk referenduma kruži nad Bosnom i Hercegovinom, ne djeluje u korist referenduma nego djeluje u korist raspada.
To je zamka u koju neprestano upadaju akteri SBK.
Svako protivljenje referendumu, jednako kao i svaki zahtjev za jačanjem državnih organa, što je impresionističko pomagalo kojim se približno opisuje unitarizacija i centralizacija, vodi ka raspadu BiH a ne ka referendumu.
U tu zamku su upali i Ambasador, Bosanski Ohaer, i Tačka.
Radi nekoncentrisanih čitalaca, moram da kažem da treba razlikovati referendum, secesiju i raspad. Referendum je hiperrealističko slikanje stvarnosti čije je obrazloženje sadržano u pravu na samoopredjeljenje. Secesija je odvajanje dijela narodne imovine u vidu teritorije od ostatka države, pod uslovom da od države nešto ostane. Raspad je raspad. Kao, po mnogim teorijama prava, u slučaju Titove Jugoslavije. U narodnom tumačenju prava signirano pod: svako sebi.
Bosna i Hercegovina ne može opstati na ovaj način.
Nemoguće je da Republika Srpska neprestanim dokazivanjem dejtonskih činjenica od koje je njaveća da je u istom trenutku nastala i priznata i BiH, i Federacija, i Republika Srpska, i neprestanim ekonomskim iskoracima, sačuva BiH.
Nemoguće je pronaći kompromis jer nema aktera za kompromis. Ne može Republika Srpska činiti kompromis sama sa sobom. Ne može Republika Srpska o sudbini BiH pregovarati sa nepostojećim Agama Sarajlijama i Tačkom jer ne predstavljaju nikoga. Haris Silajdžić i Sulejman Tihić ne predstavljaju nikoga osim svoje političke stranke. Ne predstavljaju ni Predsjedništvo BiH niti predstavljaju Sarajevo.
Pravi realni i jedino moguće djelotvorni pregovarači su Federacija i Republika Srpska. Ta dva subjekta mogu da stvore Državu ili da je rastvore. Koliko interesa nađu da dva entiteta, toliko će je i biti.
Na dosadašnji način ne može se stvoriti ništa.
Država BiH sa p.o. ne može se stvoriti ukidanjem grba Republike Srpske. I drugo ovdje ne spomenuto.
Ako Age Sarajlije, Ambasador i Tačka budu insistirali na dosadašnjem traženju nepostojeće elementarne atomske čestice unitarizacije i na pokušaju da se uništi neuništiva čestica referenduma, neće se dogoditi ni referednum ni secesija.
Dogodiće se raspad.
A tu onda neće pomoći ni Dejtonski sporazum, kao što SFRJ nije pomogla Jalta, ni međunarodno pravo, ni noćne more.

GLOGINJE I KLJUSE
Nije dobro da hvalim Avaz, pašće im tiraž.
Ali, Sead Numanović je danas napisao prostonarodno naravoučenije vidljivo svima i golim okom. Jedino što nije vidljivo svoj sili savjetnika, lobista, analitičara, i stranačkih funkcionera okupljenih oko lidera bošnjačkih sarajevskih stranaka.
Temelj svake politike je ekonomija. Ono što je SNSD rekao 2006. Naprijed Srpska znači napredak u ekonomiji, razvoju, zapošljavanju, socijalnoj sferi, kulturi. To smo i uradili. To su ljudi i prepoznali na izborima.
Gologuz ne vlada ničim.
Od 2006. naovamo u Federaciji BiH i u Sarajevu, niko nije pominjao napredak. Jeste hrvatski živalj radio na ekonomskom jačanju svojih područja. Mislim na Vitez, Grude... ali to je više stvar privatnog prljavog i čistog kapitala nego što je u bilo kojoj mjeri stvar političke stranke i dugoročno artikulisanog programa.
Dobro im je Sejo rekao, ako budu znali slušati, treba ekonomski jačati Federaciju, u stvari treba je spasiti od bankrota. Treba i učvršćivati institucije BiH jer su napadima na Republiku Srpsku i Dodika, dovedene u poziciju da se bore za goli opstanak. Ne pravi se Država BiH tako što ćeš organizovati šezdesetminutaške hajke na Dodika a BHT guta pare ko septička jama u kraškom području.
Dabome, nismo Generalići, nije se neki Bakir slučajno sjetio Dodika, niti se neki Haris nešto uščešao pa lupetao po Njujorku i Briselu, niti se Tihić zbog bolesti uzjogunio pa hoće da vrati Republiku BiH koja je vladala teritorijom od tunela do Miljacke, nije se niko slučajno sjetio ukidanja Republike Srpske. Oni jesu slučajni donosioci bombe. Otkrivaju se neprestanim zahtjevima da neko drugi mlati gloginje umjesto njih. Dok im kljuse, u koje se još mogu pouzdati, lipsava od gladi.
Bitni su naručioci ali donosioci trotila moraju da shvate da rade protiv BiH, i ovakve, dejtonske i bilo kakve. Nručioce neće zasvrbjeti ni guzica ni glava pa oni u egzistencijalnom sadašnjem a ni u budućem smislu nisu važni.
Narod je davno rekao: sve što radiš sebi radiš a samo ponekad misliš da radiš drugome.

SLOVO O SUVERENITETU
Suverenitet posebno zvuči kad o njemu govori američki ambasador pola godine nakon ekspresnog prizanja nezavisnosti ekspres-lonca zvanog Kosovo.
Riječi ambasadora Igliša:
„Pitanje teritorijalnog integriteta BiH je riješeno.“
„Bosna i Hercegovina je suverena država a Republika Srpska to nije.“
Pitanje teritorijalnog integriteta BiH nije riješeno.
Doklegod imamo otvorene zahtjeve za ukidanjem entiteta, preciznije Republike Srpske kao ovakve ili onakve tvorevine, pri čemu se zaboravlja da je BiH, u stvari, tvorevina, pitanje tetritorijalnog integriteta nije riješeno. Doklegod imamo činjenicu da jedan narod, hrvatski, nije zadovoljan svojim položajem u BiH, ili u entitetu Federacija BiH, i uz saznanje da je taj narod proglasio Hrvatsku samouprvau koja mu je ukinita i zabranjena, pitanje teritorijalnog integriteta nije riješeno.
Bosna i Hercegovina nije suverena država.
Doklegod jedan ambasador može da kaže da je jačanje države zahtjev evroatlanstkih integracija, BiH nije suverena. Suverenost je da BiH, njeni narodi i njeni entiteti, jer tako piše u Ustavu (BiH nije ništa, samo je BiH a sastoji se od dva entiteta sa tri ustavna naroda), odluče da li su za evroatlantske integracije a nije suverenost da neki ambasador o tome odluči, ili pak te evroatlantske integracije, i da onda na osnovu toga zahtijeva reforme, jačanje i gradnju države. Ako ambasador Ingliš nije eksplicitan, ja ću: ovaj prostor treba da bude u evroatlantskim inetracijama, konkretno: u NATO-paktu, sve ostalo nije bitno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, suverenost, integritet...
Ako je BiH u članstvu evroatlanstskih integracija, onda nema suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je valjda jasno. Teoriju ograničenog suvereniteta nije lansirao samo Varšavski pakt i sovjetski teoretičari države. To je slika svijeta poslije Drugog svjetskog rata. Neke zemlje, koje su pod plaštom SAD, ni danas nemaju suverenitet. To što su se neke ukrajine otele ispod plašta SSSR, ne znači da imaju suverenitet. Ako je suština evroatlantskih integracija ograničena upotreba suvereniteta i teritorijalnog integriteta po principu: ja ga konzumiran kad hoću a ti koliko možeš, zašto bi onda sada bila važna suverenost i teritorijalni integirtet BiH, na primjer.
Republika Srpska ima teritorijalni integritet i suverenitet u onolikoj mjerti koliko je to određeno Dejtonskim sporazumom, Ustavom BiH i Ustavom Republike Srpske. Svaki čovjek, podanik države, ima teritorijalni integritet, ako posjeduje zemlju, i suverenitet, onaj djelić koliki je propisan zaštitom privatne imovine i koliko je moguće u odnosu na broj stanovnika. Čim ga u svijetu, na osnovu pasoša, priznaju kao državljanina BiH, on ima suverenittet, svoj dio suvereniteta.
Čak i ambasador Ingliš ima svoj dio suvereniteta i teritorijalnog integriteta u BiH, iako nije državljanin BiH. To mu je, na osnovu međunarodnog prava, delegirala BiH od svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Kada bih htio da budem dobar učenik ambasadorov onda bih samo rekao: Država Srbija je država a Kosovo to nije.
Iako ga je Amerika priznala odmah.
Kao što ambasador kaže: „BiH je priznata kao nezavisna, suverena država od Sjedinjenih država 1992. godine...“ ali tim činom se ne postaje država a još manje suverena ili integritetna. Postaje se samo ako njeni podanici samostalno donešenim ustavom potvrde ugovor (ustav) da stupaju u državnu zajednicu u koju unose svoj suverenitet i teritorijalni integritet i prenose na nju prava da silom, pravom i demokratijom, uređuje buduću zajednicu – dok nas unitaristi ili referendum ne razdvoji.

KRAH FINANSIJSKOG IZVIKIVANJA
Čitam da svi znaju sve o finansijama i krizama, i onoj iz 29. i ovoj iz 8. A sve je propalo.
Pa gdje su bili ranije. Ili ne znaju ništa.
Lenjin i komunisti su opet u pravu. Kapitalizam je truo.
Seru o svim tim sekundarnim kreditima i prenaduvanom balonu, o rizičnim transakcijama i o bankarskim gigantima. Stvar stoji ovako:
Imamo nesagledivo duboku provaliju nad kojom je pauk razapeo mrežu. Oko provalije stoje finansijski magovi iz američkog sna, čiji su preci u Ameriku došli kao golje, kriminalci i očajnici bez hrane i zuba, i puše, kube, dabome, koja je, svaka, valjana na unutrašnjoj finoći kože ženske bedre nevine kreolke. Nedaleko od provalije, lokalni šumar na ulici ispred svoje prikolice u kojoj živi, prodaje po kile ljeba jer mu je to višak od obroka tog dana pa želi da unovči a ne da baci. Siromašni Crnac stišće u ruci dolar i omišlja se da kupi po ljeba jer cijeli ljeb u prodavnici košta pet dolara. U taj čas jedan od bogataša predlaže mu da kovanicu dolara stavi na paučinu pa ako paučina ne pukne i dolar ne ode u bezdan daće mu dolar i deset centi. Ako ode, nikom ništa. Crnac vjeruje bogatašima i daje dolar. Oni stavljaju dolar na puačinu i on ne propada. Crnac traži svoje pare i dividende ali drugi bogataš kaže: stani, plaćam ti dolar i po ako ne propadne za sat. Prvi bogataš kaže: dobro ali prvo moraš meni platiti otkup opcije. Drugi plaća dolar i deset centi a prvi mirno puši kubu i stavlja lovu u džep. Drugi pita Crnca: OK? Crnac kaže: Yes. Treći iz američkog sna nudi dva dolara da dolar neće propasti za sat. Ali sada nudi Drugom iz Sna. Crnca više niko ne pita, on sam klima glavom. Drugi kaže: OK i uzima dva dolara i puši u tamnu noć... Ako sve bude OK, Crnac treba dobiti od Trećeg svoj dolar i deset centi.
Negdje pred zoru svi puše i čekaju razvoj događaja jer je opcija produžavana nekoliko puta, pare se prelijevale u razne džepove, Crnac drijema, sunce izlazi, paučina slabi opterećena rosom i puca, dolar propada u bezdan. Prodavač viška hljeba je svoj hljeb prodao drugoj skitnici, Crnac ostao gladan jer se samo slagao sa opcijama a izgubio dolar. Onaj Drugi koji je isplatio dolar i deset centi Prvom, zapalio je treću kubu koja košta 28 dolara i mirno sjeo u crnu limuzinu čuvši na radiju da centralna banka daje dva dolara kako bi se smirilo finansijsko tržište.
Eto, to je suština krize u ulici Wall koja uništava svjetske finansije.
Beskrupulozna trka za kapitalom i profitom stvorila je poseban sistem samoregulirajućeg sticanja bogatstva – na osnovu izvikivanja astronomskih vrijednosti za teško stečene tuđe pojedinačne sitne vrijednosti. Svi su zaboravili Marksa i njegovu storiju roba-novac-roba. Zaboravili su da je nova vrijednost samo proizvedena vrijednost a ne i izlicitirana vrijednost. Nije znak da je američka, kapitalistička ekonomija propala samo u krahu Ulice Wall nego, prije svega, u činjenici da propada američka industrija automobila, na primjer. Ako ne možete stići zaraditi na Fordovom istorijskom kapitalističkom izumu – pokretnoj traci u industriji, znači da ste propali. Izvikivanje vrijednosti vašeg automobila, makar i do basnoslovnih visina, neće poboljšati vašu produktivnost do isplativosti za vas, radnike i poresku upravu.
Propali ste.
Svijet mora naći način da internacionalnim zakonom zabrani Igre tipa Wall street u kojima milijarde vlasnika jednog dolara finansiraju kubaše, neproduktivnu industriju, budžetske deficite, rat u Iraku, world-žandarmeriju i instant demokratiju - i da se okrene socijalnoj državi i socijalnom tržištu. Inače će propasti i prije stvaranje vještačke crne rupe zbog Higsovog bozona.

INTERVJU BANJALUČKOM FOKUSU
· FOKUS: Kako ocjenjujete rezultate lokalnih izbora koje je postigao Savez nezavisnih socijaldemokrata? Prije izbora stizale su različite prognoze i ciljevi. Dodik je govorio o 30 opština a vi ste govorili o 50.
· VASIĆ: Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ima obavezu da bude realniji. Nije dobro da se predsjednikove prognoze ne ostvaruju. Ja, kao kućepazitelj SNSD-a, imam obavezu da pokrećem mašineriju tako da ostvari što veći rezultat. Cilj koji je postavljen, na jednoj od sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora SNSD bio je da se ide na pobjedu u svakoj opštini gdje imamo kandidate. Dabome, nismo mogli reći: ovdje hoćemo, ovdje nećemo. Na osnovu toga sam govorio o pobjedi u 50 opština. Ja bih mogao sada da se pravim pametan pa da kažem da imamo relativnu većinu glasova u 48 opština i da je to to. Međutim, ja sam mislio na 5o načelnika, 46 u Republici Srpskoj i 4 u Federaciji.
· FOKUS: Gdje ste promašili?
· VASIĆ: Promašio sam u Bosanskom Petrovcu, svi smo promašili jer niko nije pominjao kao validnog tog kandidata iz Naše stranke. Promašio sam za Ugljevik, Šekoviće, Gacko, Istočni Stari Grad... Bijeljinu, Prijedor...
· FOKUS: Kako objašnjavate uspjeh Srpske demokratske stranke u Bijeljini i Doboju?
· VASIĆ: Ne bih to nazvao uspjehom. To je zadržana pozicija koja je posjedovana. Uspjeh je osvojiti nove pozicije. Mi smo sa 18 načelnika na ovim izborima došli do 41 ili čak do 42 načelnička mjesta u BiH (čeka se rezultat u Srebrenici). Srpska demokratska stranka je prije četiri godine imala 33 načelnika a sada 15. Mi smo im uzeli 15 opština. Dakle, nije uspjeh zadržati dvije opštine a izgubiti 18. Osim toga, U Bijeljini i Doboju nije na sceni vlast SDS-a nego je to više vlast kriminalizovano-pljačkaškog kolopleta čiji nastanak se veže za predvečerje rata. To je, dakle, građeno 18 godina, za to vrijeme odraste čovjek a SDS je za to vrijeme spleo interese, pljačku, kriminal, nelegalne poslove, pozicije, usluge, koristi i veliki broj ljudi povezao regularnim i neregularnim interesima. SDS kao stranka tu je dospio u drugi plan. U klasičnom smislu, tamo i ne postoji stranačka struktura. Ako neki Mićić mjesecima nosa pečene prasiće i dijeli narodu po bijeljinskim selima onda to nije stranka. Doboj se, pak pozicionirao, kao međugranični distrikt lopovluka i kombinatorike. A obje sredine su, u stvari, kriminalizovane enklave, ne politički prostori i tim punktovima ćemo u našoj organizaciji posvetiti posebnu političku pažnju. To su feudalizovani areali, to su fosilizovani konglomerati koji otkrivaju u šta bi se pretvorila Republika Srpska da je na vlasti SDS. Republike Srpske ne bi ni bilo. Ako i ne bi bila ukinuta ili prodana, sastojala bi se od petnaestak ili dvadeset područja u vlasništvu Esdeesovih kriminalaca ili kriminalnih klanova. Stoga je tamo teško pobijediti klasičnim političkim sredstvima, političkim tehnologijama. Naš uspjeh tamo je veliki, bez obzira što nismo pobijedili. Osvojen je veliki broj glasova i za to treba zahvaliti našim kandidatima i organizacijama. Mi ćemo sada sva iskustva iz ovih izbora analizirati i pripremati izbore za 2012. Htio bih da naglasim da su u rezultate ovih izbora utkane sve naše slabosti u tim opštinama na proteklih nekoliko izbora. Ne radi se samo golom rezultatu sadašnjih kandidata i sadašnje stranačke strukture.
· FOKUS: Čelnici SDS-a objašnjavaju da je to oporavak nakon cunamija 2006. i da kreću ka usponu.
· VASIĆ: Divim se alhemičarima koji sami sebe i druge ubjeđuju da od kalaja, blata i balege mogu, kuvanjem u izbornim porazima, proizvesti pobjednika. Ne postoje aditivi koji bi od SDS-a stvorili pobjedničku stranku. Nekoliko puta sam objašnjavao da je ta struktura nastala kao kajmak na narodnom, nacionalnom pokretu i da se umjesto gradnji stranke okrenula ka pljački. Kada su pljačkaši ojačali, otišli su, legalizovali svoj kapital a od svega je ostalo samo ime i predsjednik stranke. Kiša je pala, i kiša se nikad ne pada iz blata u nebo. Podsjetiću da smo 2004. imali za odborničke liste skoro identičan broj glasova, i mi i SDS – po 120.000. To je već tada bio krah SDS-a. Ovo je nastavak. Oni se zavaravaju Tadićevim glasovima na prijevremenim predsjedničkim izborima prošle godine. Ali to nisu lampice na osnovu kojih se donose zaključci ni za ove izbore ni za naredni period. Ove godine smo za liste dobili skoro 200.000 glasova i sa 330 odborničkih mjesta skočili na 460 mjesta u skupštinskim klupama lokalnih zajednica. Ukupno je 1.330 odborničkih mjesta u Republici Srpskoj.
· FOKUS: Kako onda ocjenjujete rezultat SNSD-a?
· VASIĆ: Prije svega, to nije cunami kako ga ocjenjuje predsjednik SDS-a. Nije ni iznenađenje kako ga ocjenuju neki strani posmatrači, mislim na 2006. Nije ni preuzimanje i nastavljanje nacionalističke retorike. Uspon SNSD-a je zakonit rast. Mi smo uvijek na izborima imali dvostruki rezultat ili više. I sada je to tako. Što to niko neće tako da posmatra, mi nismo krivi. Na ovaj rezultat, kome još trebamo dodati 45 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na izborima 2010., gledam kao na završetak dugog puta u svjetlost. Dozvolite da poredam nekoliko bitnih činjenica koje nadilaze dnevni katastar:
o SNSD je očistio političku scenu Republike Srpske od kriminalizovane desnice utemeljene na ratnom humusu i kriminalizovanoj odbrani srpstva
o SNSD je postao najjača politička stranka u BiH bez koje se ništa ne može dogovoriti niti realizovati.
o Ovim izborima SNSD je stabilizovao obje političke scene, i ovdašnju i tzv. bosanskohercegovačku.
o Lokalna vlast SNSD-a, u kombinaciji sa republičkom, konačno je trasirala trajnost Republike Srpske u njenim dejtonskim okvirima u BiH.
o Porazili smo imputiranu kriminalizaciju šezdestminutaške, esdeesovske pa i ambasadske provenijencije jer su ljudi glasali za nas prepoznajući te optužbe kao montiranu diskvalifikaciju
o Porazli smo imputiranu podjelu na istok i zapad Republike Srpske jer smo pobijedili na cijelom području Republike. Ljudi su glasali za napredak lokalne zajednice a ne za podjele o kojima trabunja SDS.
o SNSD je politički proces i političke skupove, uz uloženu ogromnu dvanaestogodišnju energiju, uspio preobratiti iz mračnjačkih manifestacija SDS-a na kojima se ljude plašilo ustašama, balijama i izdajnicima, u događaje pune elana, pjesme i radosti, na kojima se pjeva i dolazi sa porodicom i djecom. To je najveći rezultat SNSD-a: promijenili smo stanje i svijest kolektiviteta i pojedinca. SNSD je i formiran da mijenja stanje jer je nastao 1996. kada se od SDS-a nije moglo ni disati a kamo li biti čistač ulice.
· FOKUS: Kažu da je u prostorijama Glavnog odbora u nedjelju, na dan izbora bilo neuobičajeno tiho, kao da nisu izbori. Neki kažu da niste kampanju organiozovali sa glavnim izbornim štabom.
· VASIĆ: Mi smo pripreme za ove izbore počeli odmah poslije Božića. Na terenu, u našim opštinskim organizacijama smo bili već sredinom februara. Mi imamo predizbornu tehnologiju postavljenu na viši nivo od svega što postoji na ovom prostoru. Imamo fleksibilno izborno tijelo koje nije klasični izborni štab. Imamo savjet kampanje u kome su čelnici i rukovodstvo stranke na čelu sa predsjednikom i koje se ne bavi operativnim poslovima nego samo strategijom i glavnim pravcima te eventualnom korekcijom. Naša predizborna tehnolgija je utemeljena na pokretanju i funkcionisanju cijele stranke kao izbornog štaba a ne na centralizovanom upravljanju i naređivanju. Naših 130.000 članova je u najvećem broju dio predizborne strukture koja funkcioniše sinhronizovano. To nema ni jedna stranka niti se to može organizovati ad hoc. To je tehnologija koja se gradila svih 12 godina. Mogu da odam jednu tajnu: još nismo ni izbliza iskoristili krajnje mogućnosti te nove stranačke tehnologije. O detaljima ne mogu govoriti ali mogu reći da je ključ u planiranju i raspodjeli posla na mnogo ljudi. Mi smo ovladali svim potrebnim procesima i imamo kreatore i izvršioce za sve. Čak i ako zanemarimo rezultat, po svemu ostalom, od slogan do scenografije i kandidata, mi odskačemo od drugih nekoliko decenija.
Ali mogu da im kažem da odskačemo nekoliko decenija i po rezultatu. Tek treba da se formira stranka koja nam u budućnosti može konkurisati.

SOKO SULEJMAN
I Sulejman Tihić bi ratovao. Opet.
Osokolilo ga to što je dobio 37 opština. Misli da je to 37 biragada. SNSD je dobio 44% teritorije, kao što navode Fokusovi geometri, pa šta?
Doslovno je u intervjuu Avazu rekao: „Može doći do ugrožavanja postignutog napretka, do podjela i, ne daj Bože, sukoba. Kada bi OHR sada otišao, to bi bila neminovnost. Ovo su naše procjene kao stranke koja ima najveći broj glasača u BiH.“
Iz čega zaključujem da pozive u vojsku neće dobiti oni Harisovi i Lagumdžijini. A Orić je u pritvoru.
Nije se Tihić samo osokolio. To je, izgleda zvanična politika i stav SDA. Jer sa takvim prijetnjama je izlazio i Bakir Izetbegović. Možda mogu da prihvatim da Tihić malo kupuje Bakira kako bi na kongresu sljedeće godine lakše prošao u trci za predsjednika stranke.
Ali, opasna je igra vatrom koju nazivamo ratom.
Sulejman Tihić je ipak premali lider za prevelike ambicije koje ima SDA i za očekivanja glasača, Bošnjaka i muslimana. Za takvog lidera, koji se oslanja na glasače, kojih je najveći broj, kako kaže, potrebna je veća mjera realnosti, mnogo veća od ratobornosti. I njemu mogu da kažem da ću mu pomoći da iskopa zimski rov na Trebeviću, a može i u nekoj pitomini, i lično ću biti njegov pomoćnik komandira rova za MPV (moralno-političko vaspitanje) i informisanje i telaliću pozive u rat. Pa da vidimo ko bi pošao sa Suljom u boj.
Osim toga, o kakvom napretku Tihić govori? Napredak u BiH je, koliko se razumijem, vidljiv samo u Republici Srpskoj.
Odlaskom OHR-a neće biti ništa ugroženo a sve će postati realno.
Realno je da Tihićevi i birači SDA nisu glasali za sukobe. To bi Tihić trebao da zna.
Krajnji cilj ovakvih istupa i zahtjeva da OHR ostane vječno, jeste ukidanje Republike Srpske i svođenje Srba na manjinu. Tihić bi htio da sebe i SDA predstavi janjetom sa vučjom krovločnošću i da glumi narodnjačku umjerenu stranku a da istrebljivački dio posla obavi OHR.
Tipični balkanoid.