VALTER BRANI MOSTAR
Sulejman Tihić ima novi prijedlog u skladu sa najboljom međujetrvskom praksom u BiH.
Dajemo Sarajevo Hrvatu, dajte Mostar Bošnjaku.
Sulejman Tihić se očito uživio u pobjedu na lokalnim izborima shvativši da se odjednom probudio preporođen, u obličju velikog nukleusa novih političkih rješenja. Prva visibaba tog novog lika bila je ona rečenica o nadležnostima BiH: dogovorimo se šta nam treba zajedničko, ostalo vratimo.
Sada Tihić predlaže novu maglu nad Travnikom. Etnički sterilno, mjestimično vehabizirano, Sarajevo bi se dalo Hrvatu, da pokažemo dobru volju. Da zamažemo oči svijetu, da sakrijemo činjenicu da tamo nema ni Hrvata ni Srba, da trgujemo, da dobijemo Mostar gdje izborni glasovi ne vrijede jednako... da lažemo i sebe međusobno i na svečetiri strane. Podijeljeni Mostar sa bošnjačkom manjinom bi se dao Bošnjaku, da kažemo kako sve behara i sve cvjeta...
Zar nije bolje biti politički realan i reći da u Sarajevu nema Hrvata ni toliko da imaju šefa stanice a kamo li gradonačelnika i da je 150.000 Srba otišlo, ako ne stoji da je protjerano, a za Mostar reći da je životnije i političkije podijeliti ga pa da svako vlada tamo gdje ima glasove jer je ionako podijeljen da ga ne može zakrpiti ni međunarodni statut, ni Bošnjak kao gradonačelnik pa čak i kada bi betonom pokrili Neretvu.
Opasna je Tihićeva igra jer kupuje vrijeme i mandate čekajući Bonskog Visokog Predstavnika ili neku drugu silu, jer stvara lažnu sliku BiH, jer stvara nezadovljstvo velikih razmjera među Sarajevskim Bošnjacima i Mostarskim Hrvatima
Tako se BiH pokušava izgraditi kao zemlja Desnica i Komšića. Kao zemlja političara i namjesnika koje niko nije izabrao i koji nemaju legitimitet niti stvarnu političku moć da djeluju u bilo čije ime u BiH. Praktično govoreći, volio bih vidjeti tu političku protuvu koja bi prihvatila da bude na tako važnom mjestu namještena jevtinom trgovinom i ponudom bez potražnje. Jadan bi bio gradonačelnik koji je tu doveden kalamarstvom Sulejmana Tihića. A glavno što bih volio vidjeti jeste to kome bi takva spodoba odgovarala za svoj rad.
To se mora registrovati kao nova politička orijentacija klasifikovana pod neobosforizam što se može protumačiti i kao pokušaj smještanja političkog centra „u Stambolu na Bosforu“ a može i kao skraćenica od „bosanska fora“.
Sulejman Tihić ima novi prijedlog u skladu sa najboljom međujetrvskom praksom u BiH.
Dajemo Sarajevo Hrvatu, dajte Mostar Bošnjaku.
Sulejman Tihić se očito uživio u pobjedu na lokalnim izborima shvativši da se odjednom probudio preporođen, u obličju velikog nukleusa novih političkih rješenja. Prva visibaba tog novog lika bila je ona rečenica o nadležnostima BiH: dogovorimo se šta nam treba zajedničko, ostalo vratimo.
Sada Tihić predlaže novu maglu nad Travnikom. Etnički sterilno, mjestimično vehabizirano, Sarajevo bi se dalo Hrvatu, da pokažemo dobru volju. Da zamažemo oči svijetu, da sakrijemo činjenicu da tamo nema ni Hrvata ni Srba, da trgujemo, da dobijemo Mostar gdje izborni glasovi ne vrijede jednako... da lažemo i sebe međusobno i na svečetiri strane. Podijeljeni Mostar sa bošnjačkom manjinom bi se dao Bošnjaku, da kažemo kako sve behara i sve cvjeta...
Zar nije bolje biti politički realan i reći da u Sarajevu nema Hrvata ni toliko da imaju šefa stanice a kamo li gradonačelnika i da je 150.000 Srba otišlo, ako ne stoji da je protjerano, a za Mostar reći da je životnije i političkije podijeliti ga pa da svako vlada tamo gdje ima glasove jer je ionako podijeljen da ga ne može zakrpiti ni međunarodni statut, ni Bošnjak kao gradonačelnik pa čak i kada bi betonom pokrili Neretvu.
Opasna je Tihićeva igra jer kupuje vrijeme i mandate čekajući Bonskog Visokog Predstavnika ili neku drugu silu, jer stvara lažnu sliku BiH, jer stvara nezadovljstvo velikih razmjera među Sarajevskim Bošnjacima i Mostarskim Hrvatima
Tako se BiH pokušava izgraditi kao zemlja Desnica i Komšića. Kao zemlja političara i namjesnika koje niko nije izabrao i koji nemaju legitimitet niti stvarnu političku moć da djeluju u bilo čije ime u BiH. Praktično govoreći, volio bih vidjeti tu političku protuvu koja bi prihvatila da bude na tako važnom mjestu namještena jevtinom trgovinom i ponudom bez potražnje. Jadan bi bio gradonačelnik koji je tu doveden kalamarstvom Sulejmana Tihića. A glavno što bih volio vidjeti jeste to kome bi takva spodoba odgovarala za svoj rad.
To se mora registrovati kao nova politička orijentacija klasifikovana pod neobosforizam što se može protumačiti i kao pokušaj smještanja političkog centra „u Stambolu na Bosforu“ a može i kao skraćenica od „bosanska fora“.
