SLOVO O SUVERENITETU
Suverenitet posebno zvuči kad o njemu govori američki ambasador pola godine nakon ekspresnog prizanja nezavisnosti ekspres-lonca zvanog Kosovo.
Riječi ambasadora Igliša:
„Pitanje teritorijalnog integriteta BiH je riješeno.“
„Bosna i Hercegovina je suverena država a Republika Srpska to nije.“
Pitanje teritorijalnog integriteta BiH nije riješeno.
Doklegod imamo otvorene zahtjeve za ukidanjem entiteta, preciznije Republike Srpske kao ovakve ili onakve tvorevine, pri čemu se zaboravlja da je BiH, u stvari, tvorevina, pitanje tetritorijalnog integriteta nije riješeno. Doklegod imamo činjenicu da jedan narod, hrvatski, nije zadovoljan svojim položajem u BiH, ili u entitetu Federacija BiH, i uz saznanje da je taj narod proglasio Hrvatsku samouprvau koja mu je ukinita i zabranjena, pitanje teritorijalnog integriteta nije riješeno.
Bosna i Hercegovina nije suverena država.
Doklegod jedan ambasador može da kaže da je jačanje države zahtjev evroatlanstkih integracija, BiH nije suverena. Suverenost je da BiH, njeni narodi i njeni entiteti, jer tako piše u Ustavu (BiH nije ništa, samo je BiH a sastoji se od dva entiteta sa tri ustavna naroda), odluče da li su za evroatlantske integracije a nije suverenost da neki ambasador o tome odluči, ili pak te evroatlantske integracije, i da onda na osnovu toga zahtijeva reforme, jačanje i gradnju države. Ako ambasador Ingliš nije eksplicitan, ja ću: ovaj prostor treba da bude u evroatlantskim inetracijama, konkretno: u NATO-paktu, sve ostalo nije bitno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, suverenost, integritet...
Ako je BiH u članstvu evroatlanstskih integracija, onda nema suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je valjda jasno. Teoriju ograničenog suvereniteta nije lansirao samo Varšavski pakt i sovjetski teoretičari države. To je slika svijeta poslije Drugog svjetskog rata. Neke zemlje, koje su pod plaštom SAD, ni danas nemaju suverenitet. To što su se neke ukrajine otele ispod plašta SSSR, ne znači da imaju suverenitet. Ako je suština evroatlantskih integracija ograničena upotreba suvereniteta i teritorijalnog integriteta po principu: ja ga konzumiran kad hoću a ti koliko možeš, zašto bi onda sada bila važna suverenost i teritorijalni integirtet BiH, na primjer.
Republika Srpska ima teritorijalni integritet i suverenitet u onolikoj mjerti koliko je to određeno Dejtonskim sporazumom, Ustavom BiH i Ustavom Republike Srpske. Svaki čovjek, podanik države, ima teritorijalni integritet, ako posjeduje zemlju, i suverenitet, onaj djelić koliki je propisan zaštitom privatne imovine i koliko je moguće u odnosu na broj stanovnika. Čim ga u svijetu, na osnovu pasoša, priznaju kao državljanina BiH, on ima suverenittet, svoj dio suvereniteta.
Čak i ambasador Ingliš ima svoj dio suvereniteta i teritorijalnog integriteta u BiH, iako nije državljanin BiH. To mu je, na osnovu međunarodnog prava, delegirala BiH od svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Kada bih htio da budem dobar učenik ambasadorov onda bih samo rekao: Država Srbija je država a Kosovo to nije.
Iako ga je Amerika priznala odmah.
Kao što ambasador kaže: „BiH je priznata kao nezavisna, suverena država od Sjedinjenih država 1992. godine...“ ali tim činom se ne postaje država a još manje suverena ili integritetna. Postaje se samo ako njeni podanici samostalno donešenim ustavom potvrde ugovor (ustav) da stupaju u državnu zajednicu u koju unose svoj suverenitet i teritorijalni integritet i prenose na nju prava da silom, pravom i demokratijom, uređuje buduću zajednicu – dok nas unitaristi ili referendum ne razdvoji.
Suverenitet posebno zvuči kad o njemu govori američki ambasador pola godine nakon ekspresnog prizanja nezavisnosti ekspres-lonca zvanog Kosovo.
Riječi ambasadora Igliša:
„Pitanje teritorijalnog integriteta BiH je riješeno.“
„Bosna i Hercegovina je suverena država a Republika Srpska to nije.“
Pitanje teritorijalnog integriteta BiH nije riješeno.
Doklegod imamo otvorene zahtjeve za ukidanjem entiteta, preciznije Republike Srpske kao ovakve ili onakve tvorevine, pri čemu se zaboravlja da je BiH, u stvari, tvorevina, pitanje tetritorijalnog integriteta nije riješeno. Doklegod imamo činjenicu da jedan narod, hrvatski, nije zadovoljan svojim položajem u BiH, ili u entitetu Federacija BiH, i uz saznanje da je taj narod proglasio Hrvatsku samouprvau koja mu je ukinita i zabranjena, pitanje teritorijalnog integriteta nije riješeno.
Bosna i Hercegovina nije suverena država.
Doklegod jedan ambasador može da kaže da je jačanje države zahtjev evroatlanstkih integracija, BiH nije suverena. Suverenost je da BiH, njeni narodi i njeni entiteti, jer tako piše u Ustavu (BiH nije ništa, samo je BiH a sastoji se od dva entiteta sa tri ustavna naroda), odluče da li su za evroatlantske integracije a nije suverenost da neki ambasador o tome odluči, ili pak te evroatlantske integracije, i da onda na osnovu toga zahtijeva reforme, jačanje i gradnju države. Ako ambasador Ingliš nije eksplicitan, ja ću: ovaj prostor treba da bude u evroatlantskim inetracijama, konkretno: u NATO-paktu, sve ostalo nije bitno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, suverenost, integritet...
Ako je BiH u članstvu evroatlanstskih integracija, onda nema suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je valjda jasno. Teoriju ograničenog suvereniteta nije lansirao samo Varšavski pakt i sovjetski teoretičari države. To je slika svijeta poslije Drugog svjetskog rata. Neke zemlje, koje su pod plaštom SAD, ni danas nemaju suverenitet. To što su se neke ukrajine otele ispod plašta SSSR, ne znači da imaju suverenitet. Ako je suština evroatlantskih integracija ograničena upotreba suvereniteta i teritorijalnog integriteta po principu: ja ga konzumiran kad hoću a ti koliko možeš, zašto bi onda sada bila važna suverenost i teritorijalni integirtet BiH, na primjer.
Republika Srpska ima teritorijalni integritet i suverenitet u onolikoj mjerti koliko je to određeno Dejtonskim sporazumom, Ustavom BiH i Ustavom Republike Srpske. Svaki čovjek, podanik države, ima teritorijalni integritet, ako posjeduje zemlju, i suverenitet, onaj djelić koliki je propisan zaštitom privatne imovine i koliko je moguće u odnosu na broj stanovnika. Čim ga u svijetu, na osnovu pasoša, priznaju kao državljanina BiH, on ima suverenittet, svoj dio suvereniteta.
Čak i ambasador Ingliš ima svoj dio suvereniteta i teritorijalnog integriteta u BiH, iako nije državljanin BiH. To mu je, na osnovu međunarodnog prava, delegirala BiH od svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Kada bih htio da budem dobar učenik ambasadorov onda bih samo rekao: Država Srbija je država a Kosovo to nije.
Iako ga je Amerika priznala odmah.
Kao što ambasador kaže: „BiH je priznata kao nezavisna, suverena država od Sjedinjenih država 1992. godine...“ ali tim činom se ne postaje država a još manje suverena ili integritetna. Postaje se samo ako njeni podanici samostalno donešenim ustavom potvrde ugovor (ustav) da stupaju u državnu zajednicu u koju unose svoj suverenitet i teritorijalni integritet i prenose na nju prava da silom, pravom i demokratijom, uređuje buduću zajednicu – dok nas unitaristi ili referendum ne razdvoji.
