KOMŠINICA TIHIĆ
Sulejman Tihić kao komšinica: Ponesi, bona, svoju šećernicu da pijemo kavu, pa koliko treba kocke uzećemo a koliko ne treba vratićemo.
„Treba da završimo više priču o prenosu nadležnosti, pa neka se prenese ono što treba a ako ima nešto što ne treba – neka se vrati.“
Taj koncept komšijskog naivca kojeg je lansirao Alija Izetbegović u formi trostrukog multi... vica kao budućnosti bosanskohercegovačkog raja, neborojeno je puta viđen u BiH. I isto toliko puta propao jer je bio obmana s predumišljajem.
Bošnjačkim liderima više niko ne vjeruje, naročito Srbi i Hrvati, čak ni njihovi birači. Haris Silajdžić je na ovim izborima još više ispraznio glasačku kasu svoje stranke, Lagumdžija traži otpad za političke stranke a ni Tihić nije postigao neki uspjeh, govori o nešto više glasova u odnosu na SNSD a ne govori o tome iz kolike glasačke baze su izvučene jedna i druga količina glasova.
Naročito im se ne vjeruje nakon desetina potpisanih i uspostavljenih pa pogaženih dogovora. Ne vjeruje im se nakon austrougarskog odnosa prema Hrvatima u Federaciji BiH. Ne vjerujem im se da žele funkcionalnu i ravnopravnu državu BiH jer se u svakoj „državnoj“ instituciji provodi dominacija bošnjačkih uposlenika ili finansijska eksploatacija.
Tako treba promatrati i Tihićevu Bajku o Dogovoru – kao rečenicu sa komšiničinog prozora.
Nema više prenosa nadležnosti.
Bosni i Hercegovini ne treba više ništa nego što je dobila Dejtonskim sporazumom. Da sve može funkcionisati i ekonomski i politički, bez međunacionalnih incidenata i napetosti, pokazuje Republika Srpska. Znači, može i Federacija. A ako oba entiteta idu naprijed, BiH će biti sretna zemlja.
Priča o prenosu nadležnosti je koperfildovski trik.
Federacija BiH i ne zna šta su joj nadležnosti niti ima ikakav projekt korištenja svojih nadležnosti. Federacija je mrtvac, jednostavno životari, održavaju je na aparatima dok se čeka da Republika Srpska postane mrtvac. Tihić, i slične komšinice, misle da se od dva mrtvaca može stvoriti jaka država.
Dakle, kogod priča o prenosu nadležnosti sa entiteta na BiH, misli u stvari na Jednostranu Donatorsku Konferenciju u kojoj je Republika Srpska jedini donator a svi ostali čekaju vitalne organe i pare.
Zato je priča o prenosu nadležnosti završena prije nego što je i počela.
Nigdje niko nije pronašao trunku iskrenosti da se doista gradi moderna evropska država. Sve je smišljeno kao završetak rata i ostvarenje Cerićevog sna o narodu koji treba da dobije svoju državu kao i Slovenci, Hrvati... jer je tu klanjao pradjed Porobljivač.
Bošnjaci, kakogod se u istoriji zvali, kroz svoju političku i vjersku artikulaciju, nikada nisu demonstrirali iskrenost u stvaranju multietničke, multikonfesionalne i multikulturne zajednice Bosne i Hercegovine, od saradnje sa Kalajem, preko dodvorništva esesovcima do vezivanja zastave SDA i šahovnice.
Stoga je Tihićeva srceparajuća rečenica ubjedjiva koliko i rečenica svake kone s kojom ostale piju kavu pedeset godina i znaju je kao svoj kredenac.
Sulejman Tihić kao komšinica: Ponesi, bona, svoju šećernicu da pijemo kavu, pa koliko treba kocke uzećemo a koliko ne treba vratićemo.
„Treba da završimo više priču o prenosu nadležnosti, pa neka se prenese ono što treba a ako ima nešto što ne treba – neka se vrati.“
Taj koncept komšijskog naivca kojeg je lansirao Alija Izetbegović u formi trostrukog multi... vica kao budućnosti bosanskohercegovačkog raja, neborojeno je puta viđen u BiH. I isto toliko puta propao jer je bio obmana s predumišljajem.
Bošnjačkim liderima više niko ne vjeruje, naročito Srbi i Hrvati, čak ni njihovi birači. Haris Silajdžić je na ovim izborima još više ispraznio glasačku kasu svoje stranke, Lagumdžija traži otpad za političke stranke a ni Tihić nije postigao neki uspjeh, govori o nešto više glasova u odnosu na SNSD a ne govori o tome iz kolike glasačke baze su izvučene jedna i druga količina glasova.
Naročito im se ne vjeruje nakon desetina potpisanih i uspostavljenih pa pogaženih dogovora. Ne vjeruje im se nakon austrougarskog odnosa prema Hrvatima u Federaciji BiH. Ne vjerujem im se da žele funkcionalnu i ravnopravnu državu BiH jer se u svakoj „državnoj“ instituciji provodi dominacija bošnjačkih uposlenika ili finansijska eksploatacija.
Tako treba promatrati i Tihićevu Bajku o Dogovoru – kao rečenicu sa komšiničinog prozora.
Nema više prenosa nadležnosti.
Bosni i Hercegovini ne treba više ništa nego što je dobila Dejtonskim sporazumom. Da sve može funkcionisati i ekonomski i politički, bez međunacionalnih incidenata i napetosti, pokazuje Republika Srpska. Znači, može i Federacija. A ako oba entiteta idu naprijed, BiH će biti sretna zemlja.
Priča o prenosu nadležnosti je koperfildovski trik.
Federacija BiH i ne zna šta su joj nadležnosti niti ima ikakav projekt korištenja svojih nadležnosti. Federacija je mrtvac, jednostavno životari, održavaju je na aparatima dok se čeka da Republika Srpska postane mrtvac. Tihić, i slične komšinice, misle da se od dva mrtvaca može stvoriti jaka država.
Dakle, kogod priča o prenosu nadležnosti sa entiteta na BiH, misli u stvari na Jednostranu Donatorsku Konferenciju u kojoj je Republika Srpska jedini donator a svi ostali čekaju vitalne organe i pare.
Zato je priča o prenosu nadležnosti završena prije nego što je i počela.
Nigdje niko nije pronašao trunku iskrenosti da se doista gradi moderna evropska država. Sve je smišljeno kao završetak rata i ostvarenje Cerićevog sna o narodu koji treba da dobije svoju državu kao i Slovenci, Hrvati... jer je tu klanjao pradjed Porobljivač.
Bošnjaci, kakogod se u istoriji zvali, kroz svoju političku i vjersku artikulaciju, nikada nisu demonstrirali iskrenost u stvaranju multietničke, multikonfesionalne i multikulturne zajednice Bosne i Hercegovine, od saradnje sa Kalajem, preko dodvorništva esesovcima do vezivanja zastave SDA i šahovnice.
Stoga je Tihićeva srceparajuća rečenica ubjedjiva koliko i rečenica svake kone s kojom ostale piju kavu pedeset godina i znaju je kao svoj kredenac.
