DA LI JE ENTITETSKO GLASANJE PODVALA
Još od Butmira 1 mnogi međunarodni zvaničnici, stacionirani ovdje ili u svojim zemljama, papagajski pjevaju, i kad ih se ne pita, pjesmu o tome kako entitetsko glasanje nije na dnevnom redu.
A insistira se na promjenama Predsjedništva BiH, Savjeta Ministara, Predstavničkog doma, Doma naroda, oduzimanju zemlje za potrebe Evropske unije i NATO-pakta te na naknadnom upisu u Ustav svega onog što je proizvod dizanja one stvari visokim i nižim predstavnicima a ukazalo se kao nametanje i naturanje i nakon čega je Savjet ministara od tri člana narastao do pantljičare ist.
Istovremeno, o entitetskom glasanju, koje je sarajevskim bošnjačkim liderima bilo mrskije od slaninom umazanog četnika u njihovom dnevnom boravku, niko od Zainteresovane Strane sa Miljacke, ne prozborijeva ni slovka. Čak ni Lagumdžija, u emisiji kod svog jataka Bakira.
Smišljena je podvala, dakle.
Glavni cilj je potpuno potiranje ravnopravnosti tri nacije u BiH. U tom slučaju, entitetsko glasanje ostaje na čistini i nema više efekt kao sada, kada funkcioniše ukupan mozaik.
Prvo, ravnopravnost nacija se manifestuje u Predsjedništvu BiH, njegovim trojnim izborom, trojnim odlučivanjem sa pravom veta koji povlači uključivanje Narodne skupštine Republike Srpske i rotacijom. Uvođenjem jednog predsjednika i prebacivanjem njegovih nadležnosti na Vladu Bosne, nestaje tronacionalne ravnopravnosti na vrhu države. Onda nije ni bitno ko je predsjednik, ako je protokolaran, ukrasan, plastificiran.
Drugo, pretvaranje Savjeta ministara u Vladu Bosne u kojoj nema nacionalne zastupljenosti, nacionalnog glasanja i čiji predsjednik ne može narednih osam godina biti Srbin, jedna je od najopasnijih centralizacija u BiH, još od doba Benjamina Kalaja.
Treće, isključivanje Doma naroda iz zakonodavne procedure takođe poništava tronacionalnu ravnopravnost a povećanje broja poslanika u Predstavničkom domu PS BiH, otvara mogućnost ulaska svakojake stranačke mrake, pa i na osnovu izbornog inženjeringa, kao što u evropski parlament mogu da budu izabrani i kurve i kerovi. Takvim sastavom PD PS BiH lako se manipuliše i u njemu više nije bitna nacionalna komponenta.
Četvrto, uključivanje u ustav BiH svega onog što je bio proizvod kurcodiza visokih predstavnika a što je evidentno bilo na štetu Srba i Republike Srpske, dalje legalizuje i betonira nacionalnu neravnopravnost.
Krajnji cilj je građanska BiH, kako to izjavljuje generalni sekretar Venecijanske komisije, odnosno novi ustav koji će se temeljiti na građanskim principima. To znači: Islamska Republika.
Bosna i Hercegovina, Srbi i Hrvati, uhvaćeni su u zamku evroatlantskih integracija pod kojima se nastoji provesti centralizacija, unitarizacija i islamizacija. Dobrovoljnim ucjenama.
Efekt tog procesa mogao bi biti integracijsko čišćene BiH od Srba i Hrvata.

ZLOUPOTREBA BEOGRADA
(ŠTO NIJE DOGOVORENO SA REPUBLIKOM SRPSKOM, NIJE NI DOGOVORENO)
Kurve uvijek imaju više lica.
Jedno za tetku iz provincije, drugo za prijateljicu iz susjedstva, treće za obožavaoce i udvarače... mislim i na muške kurve, jer kurve i kurvari nisu isto.
Tako, ovih dana, sarajevski mediji, i nekoliko beogradskih, u stranom vlasništvu, pokazuju svoj kurvanjski profil. A pokazuju ga i neki međunarodni zvaničnici.
Kada predsjednik Srbije dođe na otvaranje neke škole u Republici Srpskoj, onda je to agresija Beograda na suverenu, nedjeljivu, jedinstvenu, međunarodno priznatu zemlju i nastavak velikočetničke i megakokardaške koncepcije preuređenja Balkana u skladu sa Srbijom do Blajburga.
A kada treba slomiti Republiku Srpsku, onda se lansira teza o tome kako je Beograd poslao Vuka da poruči Dodiku da ne pravi pizdarije. Ide patka preko Drine; kako je Beogradu obećano da će se odmrznuti SPP ako slomi Dodika, a oni će slomiti Holandiju; kako stranci idu u tajnu misiju u Beograd; kako Tadić poziva sve stranke iz Republike Srpske da im kaže da podviju Rep jer je u pitanju Matica Majka...
U tu svrhu i one dvije kurve iz PBiH odustaju od protestne note Srbiji povodom Tadićeve posjete otvaranju škole.
Beograd nije više agresor. Kad treba ukinuti Republiku Srpsku, Beograd je Majčina Dušica, Nana, Melem, Bokvica. Za rane.
Dakle, i ostaci ratnih medija i ostaci evropskih i američkih političkih predradnika, navikli na politiku pacovskih jazbina, sporazuma sa đavlima i svakojakih nagodbi, laganja poput Holbrukovog naivnom Raši, pokušavaju da ožive mrtvu prošlovjekovnu tehnologiju koja je stoljećima tako dobro uspijevala na Balkanu.
Treba podsjetiti na još jednu Balkansku osobinu.
Tvrdobrdost.
Alija Ratni Huškač, Izetbegović, svojevremeno je u Lisabonu potpisao mir i nagodbu pa došao u Sarajevo i rekao da ne vrijedi. Rašo Paljanski, u Grčkoj je nešto potpisao a onda došao Na Pale i rekao da ne vrijedi. Mora Skupština da kaže svoju riječ. Onda došao Sloba Dedinjski Na Pale. Pa nije pomoglo.
Dakle, ta tehnolgija nije pouzdana, najčešće ne propušta struju, ne drži vodu.
Sarajevu, i službenom i medijskom, Briselu i Vašingtonu, i onom i ovom, treba da bude jasno:
Ono što nije dogovoreno sa Republikom Srpskom, nije ni dogovoreno.
Zdraviji dio Republike Srpske, da ne kažem Savez nezavisnih socijaldemokrata, i kada je bio mali, a tada veliki Slobo Faktor Mira Marković, nije prihvatao ulogu otirača i morbidnu tezu tog Miloševića: jebeš, bre, narod, važno je šta će reći istorija.

DA LI SU PRVO
NASTALI MEDIJI ILI
PARAMECIJUMI
Kada je Noe dobio poslanje da će povodanj, potop i smak, sagradio je veliku lađu od cedrovine. Kao poslanik nije predvidio ofis sa internetom za sebe nego je nastojao da sakupi što više tog životinjskog naroda i da spasi seks, okot i porod kao tehnologiju. Pouzdano se zna da je na lađu pozvao i medije, da se i oni pare tokom istorije a sagradio je samo jednu kancelariju, kancelariju za Regulatornu Agenciju za Komunikacije. Kada je lađa krenula, nije francuska, govorim o vascijelom čovječanstvu, došlo je do nesreće, pomora i crkavanja, stradali su svi, samo su na obalu Novog Svijeta isplivali, jedini preživjeli, mediji. Tek nakon nekoliko miliona godina i dvije smjene ledenog doba i ceodva kupola, nastali su paramecijumi, pa plankton itd. Političari su nastali među zadnjima.
Mediji se u svijetu ponašaju kao da je ova storija tačna.
Otvoreno, oni koji plaćaju, potplaćuju i preplaćuju medije.
Engleski tabloid San nedavno je na naslovnoj strani poručio laburistima da su izgubili njihovu podršku. Mnogo prije sam govorio laburistima da nije dobro imati „svoje“ medije. Griješ guju u njedrima. Čim osjeti proljeće i sunce izađe iz njedara i prvo što ugleda je tvoj vrat za ujed. Tum.
Američki predsjednik Obama je izborom postao stanovnik kaveza punog otrovnih guja, financijuša, berzuša, liberaluša, armijuša, desnikuša i svih drugi buša. Ali između svih njih izmilila je i medijska guja – televizija Foks koja je bila bezobrazna prema njemu i vlastima, nešto slično kao Ateve ovdje, ne budi priminuto, pa im je morao javno reći da podržavaju republikance i da neće da daje intervjue za njih. Baš me zanima šta će reći regulatorna agencija za komunikacije, tamo u Americi, šta će reći američki Kemica.
Nezavisne Novine, koje svaki dan objavljuju kartu BiH bez entitita, objavile su javno mišljenje svog vlasnika o tome kako je Butmirski Vojni Udar pun paketa za Republiku Srpsku, kako Republika Srpska treba da za Novu Godinu slavi Djeda Butmira a ne Djeda Mraza, kako, nakon Austrougarske, Španije, Južnoslavenije, Antifašizma, Informbiroa... Srbi treba da ginu, politički, i za funkcionalniju Državu... napisao je javno mišljenje kao da mu je neko drugi pisao. Uredu, gospodin je vlasnik. Nemam ništa protiv toga što je to objavljeno. Onaj gore, u Sarajevu, ima svoje novine pa osniva svoju stranku. Pa ništa. Ali u Nezavisnim, odmah pored Javnog Mišljenja Vlasnika protiv mene, jer se ja nisam ni sjetio Države a kamoli da sanajam da bude funkcionalnija, objavljena je senzacija da je Musolini, onaj fascioidni krmak, radio za MI5, englesku obavještajnu kuvaricu torti, tako što je pisao u svojim novinama i dobijao za to sedam hiljada eura nedjeljno.
Znamo svi kako funkcioniraju nezavisni mediji, San, Foks... ali ne treba to objavljivati na nezgodnim mjestima. Tamo negdje, među čituljama ili oglasima za kafeze sa tičicama.
Mediji su, dakle, kapitulirali.
Jer nisu istinski proizvod demokratskog društva. Da jesu, ne bi u staroj Grčkoj bilo polisa i tržne demokratije uz učešće svih nego bi sluge raznosile kamene ploče sa uklesanim Svojim Mišljenjem. A ko neće, udare ga u glavušu.
Dakle, mediji su u svom zametku alatka manipulacije. Nisu demokratska alatka. Njihove slobode se treba čuvati. Njima slobodu ne treba davati. Neka se sami izbore za nju.
Ali neka nam svaki dan ne lažu da je imaju.

REPORTAŽE VIŠE NEMA
Plaćeničke novine diljem Balkana, skoro svakodnevno, objavljuju naručena uljepšavanja favorizovanih nacija, teritorija, koncepata i vlastitih interesa.
Strob Talbot je, tako, u sandžačkom Danasu, imao intervju u kome opisuje vrijeme kad je bio novinar i pravio intervju sa Čaušeskuom, a to je bilo kad se ja još nisam ni brijao, dok mu je žena putovala na more kroz hercegovačke vukojebine i imala udes. Tada su joj mještani, i jedan magarac, pomogli da izvuče kola iz jarka a ona, kad je podigla pogled, veli Strob, vidjela pravoslavnu bogomolju, katoličku bogomolju i džamiju i vidjela kako pravoslavci, katolici, muslimani i ostali (magarac), žive u sreći i ljubavi kao što su živjeli i kada su tu vladali otomanci, habsburgovci i slično.
Ne znam da li je Strob, koji je bio involviran u događanja u BiH i bio zamjenik Madlen Olbrajt, htio da naglasi ovu sreću pod tuđom vlašću ali znam da je zastao u vremenu poslijeratnih reportaža opismenjenih partizana koje su tada bile znak najvećeg novinarstva onih koji su svoju nemogućnost da budu književnici, iskaljivali u kafani i u posebnoj novinarskoj djelatnosti – putujući reporter. Kao Tihomir Lešić u Politici. Najveća vrijedost tih reportaža jeste u tome što život i likovi iz njih nigdje ne postoje, osim u glavama reportažista.
Naročito Stzrob Talbot ne zna da je danas i u BiH 2009. godina.
Nekidan je GOŠK iz Gabele igrao fudbal u Goraždu. Tamo su ih navijači vrijeđali do iznemoglosti i, po kazivanju vođstva hrvatskog kluba, samo su ih jake policijske snage spasile linča još na stadionu. Kada smo se dočepali sigurne teritorije Republike Srpske bili smo sretni, izjavili su u novinama. Reportažno. Tako bi, nekad, partizanski ilegalci odahnuli kada su ih prebacivali na slobodnu teritoriju.
Koji dan ranije, održana je sjednica Vlade Federacije. Vlada muslimansko-hrvatske Federacije, da Strob zna, sastoji se od ministara Hrvata i ministara Bošnjaka, uglavnom. Jednom ministru Hrvatu je umro neko važan u obitelji pa je otišao na pokop a drugi ministar, finansijski, otišao je na sahranu zbog poštovanja prema kolegi. Na prevaru je, javljaju, zakazana sjednica Vlade F i donijeto je noliko važnih odluka bez mogućnosti izjašnjavanja ministara Hrvata. Ništa naročito, reklo bi se, Bošnjaci, tj. muslimani, su navikli da donose odluke na prevaru. Tako je bilo i u Skupštini BiH, prije nego što je počeo rat, kada je donijeta sudbinska odluka bez delegata Srba, odmah pošto su zamakli iza ugla.
Ne znam da li je Strob Talbot shvatio.
Da BiH odavno nije reportaža.
Da BiH odavno nije za reportažu.
Da neki stranci, neka vrsta njegove vrste, od one četvorice, žele barem još trojicu da pretvore u magarce.
Pa su, baš danas, postavili uslov da se u Evropsku uniju ne kreće bez promjena ustava, kako bi država bila funkcionalna.
Jebeš državu pred koju ne možeš postaviti zahtjev da bude funkcionalna.
Samo što funkcionalne države nema nigdje, ni u reportažama Vlade Dijaka i Tihomira Lešića.

SRBIJA KAO KROTITELJ DODIKA
Sarajevo, već istorijski karavan-saraj za iscrpljene bjelosvjetske i domaće unitariste, centraliste i državofile, na prelazu između dvadesetog i dvadesetprvog vijeka, živjelo je u teškom smogu u kome je specijalnom politikospektrijom konstatovana emisija otrovnih gasova u odnosu: Ukidanje Republike Srpske - 34%, Srpska genocidnost – 33% i Agresorska, razbijačka i dreserska uloga Beograda – 33%.
Od tih otrovnih gasova živi najveći dio političke flore i faune, minorci i kapitalci, koji nastoji izgraditi finu i sveobuhvatnu mrežu gasovoda do svakog nesretnog Bošnjaka, muslimana ili bosanca, zavisno kako se ko osjeća.
Ta gama otrovnih gasova produkuje halucinacije o tome kako, aktuelno, Dodik neprestano pita Beograd kako da rasklima BiH, Beograd neprestano šalje glasnike orlušine o tome kako da Dodik BiH dovede do raspada, kao što je to prije radio Sloba u protivprirodnom bludu sa Rašom, a onda kada Velikosrpski Beograd vidi da je Dodik pretjerao, onda pošalje Vuka da mu uvrne ruku i zakuje je za plećku kako ne bi mogao da se nogata i rukata u tom finom društvu sarajevske i bečke gospode kojoj se povremeno pridruži i stokolhomska, briselska i piroščizmarska, ili ga pozovu u Beostol i očitaju mu bukvicu.
Na te otrovne gasove, ovih dana, vidim, navlači se i neki neuki deo Srbije, građanski pokret i evropske incijative, ili građanska inicijativa i evropski pokret, u liku izvesnih Miljenka Derete i Milana Simurdića, neprofilisanih politprotuva koji u udbaškom delu Politike dobijaju prostor pre intelektualne, rodoljubive i modernoevropejske Serbije, da daju svoj nevešti glas tutorstva. Navlači se i književnik Basara, kao da je sveže odmamuran, u prosandžačkom Danasu, te se, skupno, zalažu za srbijansko jačanje BiH, protiv Dodikovog osiljavanja, protiv Dodikovih pizdarija...
Ta ćuftinska, somunska, niskopendžerska Srbija, koja se kao korov probija kraj zdrave, mlitave i nezainteresovane Srbije, pokušava da, zajedno sa Sarajevom, pokaže da još, živi u doba Miloševića, Brace, Raše i Mome u kome najmanje dvojica od njih kleče pred kanabetom spremni na one stvari, u doba Sankcija na Drini. Samo što bi da se sada njih pita i da nadoknade svo vreme koje su, za vreme Slobe, bre, proveli pod balegom, u vlastitoj bedi straha i drhtavice.
Ta niskopendžerska Srbija ne shvata da se radi o ovdašnjem srpskom pravu na teritorijalno-politički okvir, demokratiju i vlastiti politički, evropski i strateški interes. Da se radi o posljednjoj srpskoj grupaciji i kolektivitetu koji ne želi da se odvoji od svoje ovdašnje zemlje koju su mu priznale i sve velike sile pariško-dejtonskim sporazumom, kao što je ta ili Slobina Srbija odvojila Srbe od svoje kninske, bilogorske, petrinjske, kosovske, petrovačke, glamočke... zemlje. Da se radi o istorijskoj vagi: odvojiti se od Sarajeva ili od svoje zemlje i svog bića; opstati ili nestati; živjeti samostalno ili podjarmljeno.
Ta bulumenta, u koju spadaju razne biserke i druge ženskoiskompleksirane serke, Mesić, predsjednik sa ulogom fikusa, neki međunarodni otpadnici koji pokušavaju i zvanični Beograd ubijediti u tu mentorsku, dušebrižničku, mirnodopskosankcionašku ulogu nad Dodikom i Republikom Srpskom, a taj zvanični Beograd se drži Dejtonskog sporazuma i dogovora tri naroda, posljednji su krajputaši tužne srpske istorije na prelazu iz dvadesetog u dvadestprvi vijek. Oni su svoje ratove završili. Do posljednjeg Srbina su pametovali i borili se protiv svih i svakoga. Tako je došlo, umjesto Svbije do Kavlobaga, do posljednjeg izvansrbijanskog srpskog staništa - Republike Srpske.
Ako već ne shvataju srpsku politiku Republike Srpske, neka ne smetaju, neka ne koriste svoj podrepaški položaj muve konjare, jevtinog plaćenika i umišljene uloge pripadnika Službe, halucionidonog evropejstva, ljudskih prava i jednakosti sa pederima, i neka, barem jednom, ostave srpski kolektivitet da uobliči svoju realnu politiku opstanka bez služenja nebeskim idejama ili tuđim dvorovima.

RAŠČLANIMO BUTMIR
Karl Bilt je u Butmiru ispucao rafal od četiri olovna đuleta:
· Proces evropskih integracija
· Transfer nadležnosti
· Ljudska prava
· Izvršna vlast.
Za proces evrpskih integracija potrebno je promijeniti ustav, jer dejtonski nije dovovoljno precizan, i vladi dati potrebna ovlaštenja za evropske integracije. STVARNI EFEKT: centralizacija i invalidizacija Republike Srpske.
Transfer nadležnosti podrazumijeva unošenje u Ustav onoga što je dosad izmoždeno iz Republike Srpske čime bi se legalizovao ustavni terorizam kojeg su provodili visoki predstavnici i deklaracije od Sintre do Bona. STVARNI EFEKT: legalizacija centralizacije i zapečaćena invalidizacije Republike Srpske
Ljudska prava podrazumijevaju mogućnost da se svi kandidujemo za člana Predsjedništva BiH, čak i mi koji je ne volimo i nismo se za nju borili, da se bira jedan član iz Republike Srpske a ne Srbin. Ovo je podmukli zahtjev, mada su ljudska prava u pitanju i mada kandidovanje ne znači ni čak teoretsku mogućnost izbora, jer se može narušiti trojnost BiH, trojno zastupanje sva tri naroda u obavljanju funkcije šefa države. Raznim manevrima tipa Komšić 2006. može se postići da u Predsjedništvu BiH ne sjede po jedan Srbin, Hrvat i Bošnjak, nego jedan Srbin i dva Bošnjaka, kao što je to slučaj... STVARI EFEKT: dekonstitutivizacija nacija u BiH i prevlast Bošnjaka.
Izvršna vlast je na dnevnom redu samo utoliko ukoliko Savjet ministara treba da postane Vlada a predsjedavajući premijer. U tu svrhu od Predsjedništva koje je, kaže Bilt, nejasno definisano, treba oduzeti nadležnosti i svesti ga na protokolarnu ulogu, da ljubi ruke kraljicama, klanja se zastavama i šalje saučešća. Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države i znak ravnopravnosti tri nacije a njegove nadležnosti su proizvod polupredsjedničkog koncepta države. STVARNI EFEKT: centralizacija vlasti u rukama jednog čovjeka, premijera i devastacija Republike Srpske.
Kod bezviznog režima dva su uslova: biometrijski pasoš, što je tehničko pitanje, i izbor novog Sadovića, što nema veze ni sa kim nego sa onima koji su imenovali pa smijenili lošeg Sadovića.
U pogledu imovine, Bilt je iznio tezu da četiri vlade (?) treba da donesu papire o vlasništvu da bi onda „država napravila spisak imovine potrebne za evroatlantske integracije“. Nije jasno ko je „država“ pošto je konstatovano da je još nema. Zatim, nije jasno, da li se imovina spiskuje, popisuje, radi „države“ ili radi EU i NATO.
Bilt je još rekao: Danas ne žvaćemo entitetsko glasanje.
STVARNI EFEKT: ponudićemo šargarepu zaobilaskom entitetskog glasanja a uzeti sve ostalo.
Sve je moguće riješiti jednostavnije:
· Bez obzira što NATO nikada ne zahtijeva od neke zemlje da pristupi bloku, bilo bi dobro da se ta asocijacija izjasni o tome kako bi BiH znala koliko vrijedi na toj integracijskoj ljestvici.
· EU bi trebala da se izjasni da li je njen praktični i dugoročni interes da se u članstvo uvrsti i BiH. Ako jeste, pretpostavljam da ima tačan terminski plan, petoljetku, tri semestra, deceniju, po kome može da kaže: učlanićemo vas, npr, 2013. Drugo: EU treba da kaže šta će ona uraditi po tom pitanju, koje će odluke donijeti, koje svoje odredbe promijeniti. Treće: treba jasno saopštiti koliko plaća nevjestu. Pretpristupni fondovi su sad ga vidiš sad ga ne vidiš. Ako EU nije zainteresovana, da se ne izjedamo međusobno. Ima još strana svijeta.
· Bošnjačke stranke treba se izjasne da li su za integraciju u EU. Dosad to nismo čuli. Neprestano čujemo zahtjeve za državom.
· Ako se ispune prethodne dvije tačke, onda tri „vlade“ u BiH treba da potpišu sporazum, može u prisustvu eusvjedoka, da će omogućiti provođenje svega što je uslov za pristupanje EU. Naprimjer, iz oblasti poljoprivrede: Savjet ministara, Vlada FBiH i Vlada Republike Srpske potpisuju sporazum o usvajanju i provođenju propisa, standrdizacije u poljoprivredi i slično. I tu više nema rasprave, butmirisanja, liderisanja, monitoringa. I ne treba ministarstvo poljoprivrede BiH. Ako se nešto ne provede, sporazum locira krivca.
· Ako sad može da se ne razgovara o entiteskom glasanju može uvijek. A ako može bez promjene entitetskog glasanja, može bez svega. Entitesko glasanje, nadležnosti Predsjedništva, entitetska imovina, savjet ministara, tripartitnost, neodvojivi su elementi BiH. Nije moguće ukinuti dva o staviti tri, ukinuti tri a ostaviti jedan.
· Ako se sve dosadašnje nasilne i protivustavne promjene, osim odbrane, žele unijeti u ustav, najprije treba upisati sljedeće članove:
o Srpski narod u BiH, zastupan po Republici Srpskoj ima pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja što se postiže: referendumom sa crnogorskim postotkom nadgledanim od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, sporazumom sa Federacijom o nesmetanom protoku roba, ljudi i novca na području bivše BiH...
o Ako se od SM želi načiniti vlada onda u ustav prethodno treba upisati odredbu da Republika Srpska, kao federalna jedinica, daje 49% mininistara u saveznoj vladi...
Konačno je došlo vrijeme da se kaže da krajnji cilj unitarizacije i centralizacije i devastacije, izvlašćivaja ili ukidanja Republike Srpske, nije prosta reforma radi integracija, nego islamizacija Bosne i Hercegovine.
Bez obzira da li butmirci znaju šta rade.

PROCJENA POLITIČKE METEOROLOGIJE
Postoje tužne političke stranke koje žive bez plana, od vlasti do vlasti, od gazde do gazde, od naručioca do naručioca, bez pravog shvatanja političkog života osim kao prividno demokratizovane progresije esdeesovske društvene halapljivosti.
Karakterno, tim strankama najbliže je stvorenje u narodu poznato kao miš mekinjar. Kadgod neko uđe u pojatu, on iskoči iz džaka i sakrije se u ćošak. Čim kućepazitelj izađe, on se popne u džak da se najede mekinja.
I tako iz vlasti, u vlast. Sad u ovaj džak, sad u onaj džak.
Njegovo, mišije, shvatanje vremena i prostora ne postoji, kao ni kod takve stranke. Procjena vlastite realne snage, snage drugih, i relativitet, politička vremenska prognoza, za njih je teslina umotvornost. Takve stranke kandiduju svoje najbolje takmace na izborima gdje je realno da će biti treći.
Takve stranke, zbog svoje demokratske progresije, potrče uz prvi novi džak koji se otvori u ostavi. Tako su potrčali uz neki veliki jutani džak koji je neko ostavio u Butmiru. Navijestili im da je unutra veliki paket za vlast u kome ima mjesta i za njih. I za neke male miševe, tek orepljene. I za neke olinjale miševe iz Sarajeva, sa starom ispucalom repinom.
Uslov je sitan: Samo promijeniti ustav i uzeti ključeve onog ko drži pojatu zaključanu od izbora 2006. I malo pripomoći da se pojata uruši.
Pa su Pedepe i Čavić, pošto je Depe samo registrovana a inače ne postoji, istrčali sa zahtjevima da se unakazi entitetsko glasanje, da se forsira građansko a ne srpsko, da se čuva BiH kao malo Bosne na dlanu, da se ne priča o referendumu.
Ostale stranke koje su protiv Republike Srpske, mislim, sarajevske, mudro su ćutale. Niko nije govorio o ukidanju entiteta, o ukidanju entiteskog glasanja, protiv Republike Srpske. Uzdali su u paket u džaku. Samo su ta dva miša mekinjara istrčali gologuzi među gloginje. Rudnik srpskih budala je nepresušan.
Čavić, iz registrovanog Depea, nije izdržao i prvi se izbacio iz Survivor Butmir.
Pedepe je išao da vidi džak i paket ali još uvijek ima zadnje noge u gvožđima enitetskog glasanja pa je vrlo rano, još prije otvaranja vreće mekinja u Butmiru, počeo da ponavlja nedodirljivost interesa Republike Srpske, zaštitu enititeskog glasanja, da ponavlja ono što Esenesde zbori od 2006. Ko da je narod glup.
Ali ne propušta priliku da podmuko, smrdljivo, naglasi da je na vladajućim strankama da nađu rješenje.
Žalibože što takve stranke zauzimaju mjesto na ideološkoj i programskoj lepezi, mada tu nema ni programa ni ideologije, i na klupama.
Zbog takvih treba uvesti demokratski institut vanparlamentarne političke čekaonice u koju bi izabrani predstavnici naroda svraćali jednom u četiri godine, da čuju imaju li stranke koje to misle da jesu, šta da kažu.
Ako imaju, na izbore, ako nemaju, nazad u čekaonicu.

ZEMLJA BOSNA
Muhamed Filipović, komunistički opozicionar, neuklopljivi musliman, vatreni saboraš, objavio je kratku skicu svog novog mišljenja o Bosni, teritoriji i ljudima.
Tunjo Filipović se o Bosni izriče kao zadivljeni turistički vodič, nabraja rijeke i brda, jezera i visoravni, citira Francuza koji navodi da je sam bog poslao toliko geološke zanimljivosti i šarolikosti na jedan teren kojeg Tunjo zove naša zemlja. Zemlja Naše Države.
Veli, ova teritorija je uobličena prije tri hiljade godina a formirana prije hiljadu i pet stotina godina. Mi smo slika svoje zemlje i ona je slika nas, kaže.
Tunjo Filipović, u stvari, promoviše geocizam, teritorija iznad svega, kao što nacizam kaže: naša rasa iznad svega. Da bi tom tromilenijumskom istorijom stvorio kolektivno pravo da se čuva zemlja od komadanja, te brdusine od razdvajanja i te rijeke od raslivljavanja.
Tunjo Filipović nije u pravu. Ne postoji nikakva veza teritorije i ljudi. Teritorija upotrebljava ljude kao i sav živi i biljni svijet. Prirodno. A kada ljudi upotrebljavaju teritoriju onda to nije prirodno. To je nasilno, to je agresvino, to je osvajački, to je okupacijski. Ako je toliko ta teritorija skladna, uobličena i dragocjena, kako su se Mehmed Fatih i bratija usudili posjeći je sabljom i osvojiti.
Nije u pravu, jer se ta teritorija, milosna slika rijeka, brda i ljudi, geološko-humanoidni dragulj i rezervat, 95. jedva održala a danas, vidimo, raspada se. Jedna Neretva skreće na zapad, druga na istok, Bosna nije više zajednička rijeka, nema više Krajišnika, nema Posavaca...
Na okupu tu Našu Zemlju Države Bosne drži šačica ambasadora, i neka priznanja na osnovu jednog međunarodnog sporazuma. Oni koji su se borili za tu Našu Zemlju nemaju podrušku onih koji se nisu borili za nju.
Ne treba se pozivati ni na kakve milenijume. Fudbal je najbolji skener. Za BiH ne navijaju više ni svi oni koji su se borili da se raspadne SFRJ. U njoj ne igraju djeca heroja borbe za Našu Zemlju, nego djeca rođena u Njemačkoj. Isto veče, djeca rođena u Modriči i Banjaluci, igraju za reprezentaciju Srbije.
Naša zemlja nije više naša.
Onaj ko danas kaže Naša Zemlja i Naša Država, ima zle namjere.
Tunjo Filipović, kao uman i životno iskusan čovjek, morao bi da uzme u obzir činjenicu da se posjedovanjem teritorije ne može stvoriti nacija. To je pokušano sa Jugoslovenima. Trebao bi da uzme u obzir činjenicu da se teritorija ne može odbraniti kao što se ne može ni osvojiti. Da se osvajanjem teritorije samo prikriva osvajanje ljudi. Onaj ko kaže Naša Zemlja, podrazumijeva da ima i Naše Ljude. Sirotinju Raju.
Bosna nije moja zemlja. Da ne govorim u ime drugih. Svih onih koji nisu bili za raspad jedne druge Naše Zemlje.
Ali Bosna, pošto je nema i pošto postoji samo ugovorni papirni oblik koji se u zemljišnim knjigama vodi kao Bosna i Hercegovina, ne može biti ni zemlja onih koji su bili za raspad Naše zemlje. Tako se uvijek Vaše Našim vraća.
Šta se može učiniti, osim sladostrasja geografijom, geodezijom i geologijom?
Uvažavati ljude a ne teritoriju.
Da su Fatihovi dželati uvažavali ljude ne bi nikada okupirali Našu Teritoriju i pretvorili je u Njihovu Teritoriju pa su je onda oni ozbiljni muzičari iz Beča anektirali i pretvotili u Austrougarsku Teritoriju. I tako sve do Našeg Tunje.

DEJTONSKA PILULA ZA
POTENCIJU VIŠE NE DJELUJE
Kad su poslodavci javili Čaviću, posljednjem Srbinu koji se bori za Bosnu i Hercegovinu, da ne ide, jasno je bilo da se butmirovanje ljulja. A kada je Vilijam Montgomeri, podsjetio da nacionalne zajednice u BiH nisu lude da prihvate svoj ukop te da se nacionalnim entitetima mora dati pravo na odcjepljenje, uz unparijed propisane procedure, bilo je jasno da je butmirovanje propalo.
U stvari, sve pretvorilo u produženi ukop Ohaera, u sahranu na kojoj svi nose crninu a niko ne plače. Poneka plaćena seoska naricaljka, u vidu Sulejmana Tihića, zakuka: na stolu je aprilski paket plus.
A glavna i jedina novost i dobit Butmirske incijative jeste redizajnirani Oli Ren.
Realne posljedice po BiH mogu biti sljedeće:
· Beskrajno razgovaranje uz lagano osipanje što će se postizati slanjem zamjenika, popredsjednika itd.
· Odugovlačenje euintegracijskih procesa (vize, zahtjev za članstvo, aranžman sa MMF...) što je dio ciljeva međunarodne zajednice
· Dugotrajno mrcvarenje sadašnjih lidera i stranaka na vlasti (Lagumdžija, Čavić i Borenović neprestano, po uputstvu stranih mentora, upiru prstom na vladajuću koaliciju, petorku i stranke na vlasti da nađu rješenje)
· Slabaljenje biračkog i refleksa javnosti prema strankama na vlasti, naročito prema Dodiku i SNSD, kako bi se stvorila ravnodušnost i neizvjesnost (slomiće, ih neće ih slomiti, potpisaće, neće potpisati, ukinuće županije, ukinuće entitete, protjeraće kninske i ostale Srbe u Hrvatsku...) i tako smanjio njihov glasački fond na izborima sljedeće godine. U tu svrhu će se Butmirska inicijativa produžavati kolikogod je to moguće.
· Utjerivanje otpalih glasova od vladajućih stranaka, naročito od Esenesdea, na dvije adrese. Prva su one stranke u koje su organizatori Butmirske inicijative uprli prstom i pozvali ih: SDP, PDP, DP. Druga grupa koja je izvan a koja može profitirati na glasovima ravnodušnih i razočaranih, indoktriniranih, jeste Esbebe i Esdees. Krajnji cilj takvog scenarija je da se nakon izbora 2010. dobije ujednačen politički tucanik koji bi se lako oblikovao za nesmetano upravljanje Bosnom i Hercegovinom.
Moja prognoza, koju ne naplaćujem: u bošnjačkom biračkom tijelu profitiraće Esbebe ako govori o bošnjačkom a ne o bosanskohercgovačkom interesu i profitiraće Esenesde jer govori o interesu Republike Srpske a ne BiH.
Ono što se može utrpati u slova SDPDP, može lako da klizne do izbornog praga. Najveći gubitnik će biti SBiH i SDA.
I biće zanimljivo ko će od Butmirskih inicijatora, doći 20.

UNIŠTENO NOVINARSTVO
Jedna od tragedija Bosne i Hercegovine jeste u činjenici da je novinarstvo za vrijeme ortodoksnog komunizma bilo slobodnije i kreativnije nego danas. Novinar koji je htio da piše onako kako misli mogao je to i da radi, ili barem da pokušava.
Novinari u BiH su svoju dušu, profesionalizam i kreativnost bacili u septičku jamu onog trenutka kada su pristali da za prljave nacionalističke horde SDSDAHDZ obavljaju javne poslove pismonoša i mrzonoša do masa koje je trebalo sluditi i pustiti ih u tor rata i klaonice.
Moram da kažem, bez obzira što će me opet kritikovati dežurna obzornica za ja pa ja, ego i prošlost, da sam za petnaest godina televizijskog staža u BiH Branka, Nikole i Hamdije, objavio više neplaćenih, vlastitih, nenaručenih, kritičkih tekstova o vlasti nego na desetine novinara za ovih petnaest godiona, zajedno. O meni su raspravljali i opštinski i međuopštinski komiteti eska, i socijalistički savez radnog naroda i opštine, i ceka, i zadnji kongres eskabeiha. I da nisam htio da titram jajca pobjednicima na višenacionalističkim izborima pa su me istjerali iz televizije i donijeli poziv za rat. Nećeš pero, hoćeš pušku.
Dakle, mogu da kažem novinarima da su pali na veoma niske grane.
Nema više ni druge strane kojoj su ih učili usrani stranci. Danas u Avazu, Dragan Čavić se raskrilio sadržajima svog debelog crijeva o Dodiku, Republici Srpskoj i o tome kako neka Vasićeva štamparija dobija poslove bez tendera. Takve laži neću da pobijam jer je besmisleno polemisati sa čovjekom koji još uvijek vrši proces felacija kadaveričnom Ešdaunu – puši mrtvacu.
To ništa ne govori o Čaviću. Govori o novinarstvu.
Kao i aktuelna storija o Bazi Butmir. Niko od novinara ne smije da kaže ništa o takvom načinu rješavanja sudbine jedne zemlje. Naprotiv, svi su oduševljeni i svi se utrkuju ko će istorijskiji naslov plasirati, kad bi moglo, na četiri a ne na dvije stranice. Dejton Dva, Svemirski Dejton, Kosmički Dejton... kao da su zaboravili da su popušili sa takvim ushićenjima pred Bajdenovu posjetu.
Ona esdeesovka na erteeresu, frizurisala se, specijalni mejkap, stajling, okrečila fejs, osmijeh iz filma o egzaltaciji Snježane kad su je sedam patuljaka... dok izvještava o tome kako je Baza spremna da im jebe mater. Uživa, i ona i drugi, u toma da neki zastavnik govori kad će izabrani političari ove usrane zemlje smjeti da telefoniraju a kada ne.
Umjesto da kažu da je to pokušaj vojnog udara na Bosnu i Hercegovinu i da tog seksa nema u suverenim demokratijama.
Nisu samo političari zaduženi za duh i stvarnost nekog društva, za kritiku ili ideološku borbu, za napredak ili za konzervaciju. Zaduženi su i novinari, pisci, intelektualci.
A šta sada imamo?
Svaki uniformisani, internacionalizovani ili europeizirani skorojević, nikogvić, mediokritet i kreten, diže kurčić na sve i svakoga u BiH, sa naglaskom na Republiku Srpsku, a Kumrovec spava, keruše spavaju, kokoši spavaju, novinari spavaju, samo poneki reketira ili lešinari nad sudbinom lidera, sa naglaskom na Dodika, pisci mamuraju, intelektualci se uknjižarili...
Kao da još vladaju Turci Otomanci.

STO USLOVA I DVJESTA UVJETA
Bez obzira da li je tačno da procurjeli dokument Evropske komisije sadrži zahtjev prema BiH da se prije bilo kakvih euintegracijskih koraka ovdje izvrše ustavne promjene, samo je pitanje dana kada će se to postaviti na dnevni red. Kao što je rekao i Rasmunsen.
Evorpska unija će sve učiniti da BiH nikada ne ispuni sve uvjete i uslove za prijem u članstvo. A najmanje do trenutka kada sama unutar sebe sredi sve relacije i stvori mehanizme unutrašnjeg funkcionisanja bez pritisaka njihovog Ohaera. A to će biti kad žabe budu nosile tange.
Ne znam da li ima svrhe prevoditi aktuelnu političku situaciju onima koji su je i kreirali i trude se da je dalje produkuju takvom – nekreativnom, samoblokiranom i neupotrebljivom.
Novi ustav BiH je jedna od najboljih tačaka Dejvida Koperfilda. Nešto kao prolazak kroz kineski zid. Na ovakav i na sve dosadašnje načine, novi ustav se neće nikada donijeti. Novi ustav može nastati samo ratom. A rata neće biti jer su se oni koji su ga pokrenuli za područje Bivše SFRJ, namirili i više ih ne zanima Sirotinja Raja sa Balkana.
Šta je, dakle, rješenje?
Njegovati dejtonski mozaik ko malo vode na dlanu.
Jer, ako se i to izgubi neće više niko skupiti regionalno-feudalne faktore, plemena i stada po ovim božijim brdusinama u bilo šta što ima granice i što bi moglo da liči na državu.
Konačno se mora prestati sa politikom upravljanja Bosnom i Hercegovinom po sistemu: život drumom a mi Butmirom.
Čak je i onaj idealistički, državozborni i sarajevocentrični komentator Oslobođenja prihvatio realnost: Ljud u BiH se mrze.
Ako Butmir hoće na tom nuklearnom reaktoru da gradi Atomsku centralu BiH, onda je to pogrešna odluka. ČernoBiH.
Potrebno je decentralizovano rješenje koje će rasteretiti tenzije a ono se gradi unutrašnjim dogovorom koji neće biti lak ni kratak. Neki pomaci, su ipak, optimistični. Hrvatske stranke su aktuelizovale kreševsku deklaraciju, SBB govori o ekonomiji i politilčkom interesu Bošnjaka a ne o maglovitom interesu zvani sto posto BiH.
A Evropska komisija, promjena ustava...
To su samo plivadoni za glavobolju izazvanu idealizacijom i samoobmanom.

OMEKŠAVANJE
Sastanak u Butmiru bio je najavljen kao mistični skup istjerivača đavola i lokalnih drakula i orangutana. Obavještenje o sastanku lično je uručivano sa važnim napomenama da će Istorijska Salveta čekati na stolu a da se prije toga neće znati ništa. Usput je stigla vijest da je Nosač Aviona na odmoru kod Neuma. Slobodni Mediji su najavljivali Dejton Dva, Rajt Butmir. Čak i danas Blic, koji je pod Njihovom Kontrolom, puca naslov: Učesnike čeka veliko iznenađenje.
Političke partije koje su dobile poziv za mobilizaciju uspostavile su krizne štabove. Za lidere su pripremljeni dentalni i higijesnski pribor, štapići za uši, vježbanje potpisa: pristajem, pristao sam, pristali smo, zapakovane su čiste gaće, kao kad se ide u proboj na frontu, pa da se poslije pobjede nedolično ne smrdi, pripremljeni priglavci jer su donosioci poziva rekli da se može ostati dok se ne dogovori, dodvori ili podvori, da nema islaska iz vojne baze.
A onda smo obaviješteni da za svoje lidere trebamo naći civilni smještaj na kontaminiranom području.
Potom je novi ruski ambasador u velikom intervjuu samo rekao jednu važnu rečenicu i ponovio: to je inicijativa EU i Nato a mi nismo član ni jedne od tih organizacija. Time je jasno stavio do znanja da suština sastanka ne može biti preustroj i deratizacija BiH jer je ona pod patronatom Ujedinjenih nacija ili čak samozvanog ali mnogo šireg tijela kao što je PIC.
Danas je u Pivarskom Biltenu osvanuo naslov na dvije strane, sa važnom fotografijom, jedan ulijevo a drugi udesno: Ne treba očekivati čudo u Butmiru, rekli su ambasadori Švedske i SAD.
Stvari se omekšavaju, neće biti jutarnje fiskulture i iščašenih ramena. BiH nije stvar Brisela i Vašingotna. Ili samo Brisela i Vašingtona, nego, prije svega, BiH je stavr BiH.
Mislim da je predstava Butmir sarajevskih Malih i eksperimentalnih scena, došla malo kasno, jer Federacija trune, i malo prerano jer su izbori tek 2010.
Stanje u Federaciji Neravnopravnih Naroda i Ravnopravnih Huligana, došlo je do tačke raspada. Nikakvi Butmiri i Dejtoni ne mogu nabiti obruče na kacu čvršće države ako su dvije duge protrule.
BiH se, dakle bavi maglom.
Za opstanak BiH ključno pitanje je Federacija BiH sa svojim ekonomskim krahom, socijalnim krahom, međunacionalnim krahom.
Ako je moguće, zamolio bih da se Butmir prestroji na tu temu.

ŠUMNJAK IZ AGENCIJE
Lijepo sam govorio da se ne formira fantomska Agencija za šume Republike Srpske.
Prvo, to nije gramatički ispravno. Republika Srpska nema svoje šume. Treba da stoji: Agencija Republike Srpske za šume.
Drugo, zašto formirati Agenciju pa omogućiti pražnjenje srpskim šuma i šikara tako što će neki šumnjaci poletjeti u Agenciju.
Treće, kada strani okupatori, a njih uvijek ima oko tora ko pasa oko mesare, iako više nema stare birokratizovane Austrougarske, budu poželjeli šume, mogu uvrnuti jajčiće Agenciji i tako dobiti šume na panju.
Mnogi poslanik koji u Narodnoj skupštini sjedi ko kostur pod pepelom Vezuva, ne govoreći ništa, glasao je za Agenciju iz jedostavnog razloga da bi, prije stranog okupatora, neko, na terenu, mogao da divlja srpskim šumama i golosječama.
Sada je formirana ta Agencija i iz nje odmah izašla aždaja koja suče vatru tri koplja unaprijed a pet kopalja u direktora Šuma Republike Srpske. Izvjesni Srđan Ljubojević, bezazlenog imena i prezimena, pokazao je svu konfuziju i haos mladog proljetnog stršljenika i nabacao naramke beslovesnih teza kao što su: prevashodna profitabilnost Šuma Republike Srpske, direktor Šuma odlučuje o svemu, gubici, nema šumara, ima viška zaposlenih, nema sistematizacije a oni, Agencija, je imaju...
Većih budlaština o Šumama Republike Srpske nisam čuo još od zvjezdanih trenutaka Radovana Karadžića koji je svakom borcu u Vojsci Republike Srpske dodijelio deset dunuma šume.
Jasno je da je Agencija instrumentalizovana od nekih šumskih poslanika, nekih aktera iz Ministarstva za šume i ostale vododerine, nekih neformalnih i formalnih lobija koji odavno znaju da najveći šverc, krađa i profit nije u nafti i cigaretama nego u šumama. Potrebno je samo odstraniti direktora JPŠ.
A njen direktor, kao da je pao iz šume direktno u agenciju. Njegovo objašnjenje bračnog trougla između Šuma Republike Srpske, preduzeća, dakle, Vlade Republike Srpske, vlasnika, pak, i Agencije jeste ovako: „Vlada daje šume, koje su javno dobro, na upravljanje JPŠ Šume Republike Srpske, da unaprijedi stanje u toj oblasti. Grubo rečeno, Agencija je arbitar u toj priči koja prati kako se sprovode želje Vlade.“
Suština je u tome čije još želje provodi Direktor Agencije.
Moram da konstatujem da je pametniji od Austrougara. Oni su za srpske šume, i šire, formirali samo ŠIP a.d.
Da su znali, jadnici, da formiraju i agenciju za želje i pozdrave po šumama i gorama.

SVJETLUCAVO LIZALO
Konačno se ogoljava svo šarenilo i blještavilo draperija avangardne predstave pod nazivom Euroatlantske integracije.
Bosna i Hercegovina ne treba nikome, samo što to Unitaritivno Sarajevo još nije shvatilo, kao zemlja demokratije prosperiteta i područje za strana ulaganja. BiH je potrebna samo kao KČ.
Stoga su nenaoružani službenici NATO-a bili u pratnji Ohaerovih komisionara u geodetskim upravama Republike Srpske. Zanima ih vlasništvo vojne imovine koja je bitna za NATO i natointegracije.
Stoga se i digla prašina oko izjava političkih faktora o tome da ne treba odbacivati neku vrstu provjere o tome šta misle građani o natointegri pa je RGRGRJN odmah rekao da se o tome već glasalo.
Stoga je i saopšteno Srbiji da uslov za ulazak u EU nije priznavanje Kosova, jer se ulazak u EU paketira sa ulaskom u NATO.
Stoga se nekidan izlanuo stari zamašćeni Žak Klajn: Prvo NATO pa onda EU. Ja to odmah mogu da prevedem. Prvo Nato a EU kad i Turska. To znači nikad. Kaže: Ako BiH propadne, šta će biti sa Afganistanima, Iracima, Somalijama. Jebe mi se, kao što se i njemu jebe za Srbe, Hrvate i muslimane.
Ogoljava se polako sudbina BiH.
Ona je samo teritorijalna odrednica i glavna pitanja se vode o tome ko će gazdovati i kome će koliki komad pripasti jedan kroz jedan. SHB su tu samo podstanari.
Jedini način da se to preduprijedi jeste da političke stranke artikulišu i uobličavaju stvarni politički, ekoniomski i civilizacijski interes naroda u BiH, Srba, Hrvata i muslimana, a ne da artikulišu i zastupaju interese teritorijalne mafije koja će svoje da provede i ode a kezmad, janjci i pijevci u bosanskohercegovačkoj jebarnici neka se snalaze kako znaju i umiju. Tako je Hans Ditrih Genšer ostvario svoje parateritorijalne fantazije, ne samo svoje, dabome, i otišao u legendu i penziju. Izdejstvovao je priznanje Slovenije, Hrvatske i BiH a sa žrtvama šta bude. Ekshumacija, satanizacija, autopsija, N.N. Nema veze.
Kogod danas paktira ili traži podršku izvana za rješavanje unutarbosanskohercegovačkih pitanja dnevne ili trajnije prirode, radi protiv BiH i njenih naroda, svih ili dva. I protiv Svog Naroda.
Dabome, pitanje koliko ko ima istorijskog karaktera, humanizma i odgovornosti da se odmakne od Popisivača Imovine, od Prvo Nato Ljudi, od Države sa jednom adresom, od Laži Integracija...
Sva istorija BiH sa svim dodvoravanjima Vatikanu, Stambolu, Caru Rusu, Hitleru, Habsburgovcima, Staljinu, istorija je koljeniziranog spolnog odnosa koji se širio vijekovima brže od ambrozije.
Malo ljudi ima koji mogu da prekinu taj odnos i da ovdašnjem življu pogleda u oči.

NAIZGLED SMRT NAVIJAČA
Pokazalo se da smo džaba ratovali.
Ništa nismo naučili od taktičko-formacijskih tehnika i umijeća upotrebe žive sile i materijalno tehničkih sredstava na privremeno zauzetoj teritoriji.
Omanje grupe divljaka nadmudrile su cijelu armadu policijskih snaga, modernizovanih, reformisanih, obučenih i certificiranih (i to smo džaba radili) davanjem lažnih informacija da će rat početi u Mostaru a onda su oslabljene snage policije izgubile kontrolu i stradale u Širokom. Hitro pregrupisavanje, koje se učilo još u školama rezervnih oficira jna, zaboravljeno je, u skladu sa najboljom evropskom praksom garniranom političkim budalaštinama tipa: eto, opstruisan je, nekoliko puta Državni Zakon o Huliganstvu. Da nije, svo kamenje u Širokom bi bilo popisano u Centralnom Državnom Spisku za kamenice, cigle i kaldrmski granit i ništa se ne bi desilo.
Nažalost, ubijen je čovjek u bezrazložnom divljanju.
Moguće je sve, i nedavne događaje u Beogradu, i probleme BBB prirode, objasniti tezom o sociološkoj uslovljenosti frustrirane navijačke sirotinjske baze. Ali to je prevaziđeno englenizirano razmatranje sindroma siromašnih mančesterskih slojeva stanovništva koje svoju pojedinačnu i kolektivnu socijalizaciju traže kroz okupljanje oko klubova kao jedinog društvenog magneta iskrenosti u raljama kapitalizovanog liberalizma.
Ovdje, i u Beogradu i u Zagrebu, na sceni je frustracija raspadom koji je izvukao tlo ispod nogu mnogim generacijama u naponu snage što se na njihove potomke prenosi ubrzanom agresivističkom osmozom.
Samo naizgled, ovdje i u Beogradu, ginu navijači.
Ginu pripadnici drugih nacija.
Nije više bitno dokazati da je Sarajevo bolji igrač fudbala od tima iz Širokog. Treba dokazati da smo Mi bolji od Vas, kad već nismo to uspjeli u ratu.
Iako znam da nije izlaz u autizaciji, atomizaciji i izolaciji, ne odustajem od teze da divljacima ne treba organizovati utakmice i praviti igrališta za nacionalno, vjersko i geografsko divljanje i fašizaciju. Kad kažem: igrališta, mislim i na politička, ili na njih prije svega. Vještačka i prisilna integracija neće rasteretiti nikoga frustracija zbog gubitka države, SFRJ, i sistema odnosa, ne smatrajući da je svima žao te države i tih odnosa ali smatrajući da umjesto gubitka nije ponuđeno ništa kvalitetno i bezbjedno. To podsvijest svakog divljaka pod plaštom navijanja zna. On svoju nesigurnost zbog toga liječi agresijom. Ni kraljevska kobra ne ujeda zato što je agresivna nego zato što je nesigurna.
Uostalom, za evropski razvoj fudbala nije bitno ko je bolji, Zrinjski ili Velež. Sarajevo ili Široki.
Zato treba i odustati od tih utakmica.

JOŠ JEDAN KRUG OKO KOKOŠINJCA
Bez obzira šta mislio o butmirskom kampovanju, SNSD je rekao da će učestvovati. Iznio je i osnovni stav: Republika Srpska i njene dejtonske nadležnosti.
Pedepe, i Čavić Depe se omišljaju. Razmotriće. Pitaju se zbog čega se moralo doći u ovakvu situaciju da se ide u Butmir kao mjesto Zločina i Kazne. Zauzeće stav.
Ta providna igra kokoške kojoj je stara koka nosilja savjetovala da pred pijevcem optrči još jedan krug oko kokošinjca prije nego što legne, uvijek je, i u kokošijem i ljudskom svijetu, služila samo da zavara samog sebe.
Pedepe i Depe omišljaju se i razmatraju kao da javnost u BiH, Srpske prije svega, banjalučka barem, ne zna da su strani dužnosnici kod njih češće nego mljekadžije; da je Čavić sarajevskim medijima davao izjave kako za njegovu Demokratsku partiju nije toliko bitno nacionalno koliko građansko, da svaki građanin bude sretan i zadovoljan. Nek’ je sretan pa nek’ je i Bosanac. Nek’ je tanak pa nek’ je i kratak; da su Pedepe i Ivanić, ničim stimulisani zahtijevali šišanje i štrojenje entitetskog glasanja.
Butmir je samo pokušaj da se ustanovi bazna stanica u usponu na najviši vrh unitarizacije BiH i stvaranja Bosne. Bez Srba i Hrvata. Jer, izjava da su nacionalne tenzije takve da „enititeti moraju ostati još jedno vrijeme“ potpuno isključuje i poništava Hrvate, kao i stav Rasmunsena da su ustavne promjene uslov za natointegracije, jasan je govor koji svakoga mora opredijeliti pa i parakvislinge, namještenike i izdajnike.
Neka se Čavić i Pedepe ne predstavljaju nevještim.
Butmir je i režiran da bi oni bili glumci na toj pozornici. Butmir je smišljen u saradnji sa njima.
Tekst o entitetskom glasanju koga treba ujaloviti, tekst o građanima, tekst o Esenesdeu koji je krivac što se došlo do Butmira, tekst o tezi da se Esenesde ne bori za Republiku Srpsku nego za vlast... napisani su im monolozi i oni su ih dobro naučili. Ne treba im sufler. Svoju ulogu će odigrati i u Butmiru. Ne treba sumnjati.
Ali, ulogu će odigrati i birači na svojoj pozornici.

KO SE MAZI U VOJNOJ BAZI
Američani i europejci sazivaju sastanak osam bosanskohercegovačkih lidera stranaka za sljedeći petak.
Odredište je tradicionalno demokratsko: vojna baza Butmir kod Sarajeva.
Tako je Bosna i Hercegovina ušla u red zemalja sa demokratskim vojnim bazama: Rajt Peterson, Gvantanamo, Bondstil, Irak, Butmir...
Liderima nije poručeno da ponesu čiste gaće, suvu hranu i tablete protiv proljeva ali jeste da se može dogoditi da ostanu subotu i nedjelju. Viski nije pominjan.
Predstava je upotpunjena snažnom neverbalnom komunikacijom: Pismo sa tim pozivom i uputama, donio je u Banjaluku lično am.amb. Politika nisu činjenice, politika je predstava.
Lideri dolaze iz različitih grupa stranaka:
· Iz bošnjačkih unitarističkih ulizica ohaeru, žrtvofila i entitetoždera
· Iz higijensko-tehničke zaštite hrvatskih partikulariteta u BiH čija granulacija je posljedica potčinjenog položaja u entitetu koji je ratna tvorevina većinske dominacije
· Iz lideroljubive, kobiva, multietničke nevine stranke-lolite kominterovske genetske loze
· Iz pripejd stranaka Republike Srpske koje služe kao alatke za nevidljive precizne mehaničare političke scene a poznaju se po tome što im gaće same spadaju kada im se neko važan približava
· Iz najveće bosanskohercegovačke stranke koja sa svojim biračima razgovara javnim jezikom: Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska.
Dakle, nije pozvan lider Esdeesa.
Pripremljen je paket koji se neće otvarati do petka, kada stižu kamperi.
Nekoliko uočljivih taktičkih zamisli mogu da budu zanimljive.
· U pismu se pominje i Međunarodni monetarni fond. Lova! Moguće je da će time biti ucijenjeni lideri a javnosti će se predočiti da su oni, ili on, krivi za propast BiH jer nisu dali ustavne promjene a uzeli lovu. Tako će se povećati međunacionalne tenzije ili će, pak, više stranaka kalirati u transportu do izbora pa će se većom grupom malih stranaka lakše upravljati u sljedećem mandatu.
· Skoro svi će prihvatiti paket, osim Esenesdea. Procjenjuje se! To će olakšati izolaciju i odstrel Dodika i njegove stranke.
· Ako Dodik prihvati paket ili bilo šta, makar i ono što ne krnji nadležnosti Republike Srpske, na izborima jača Esdees a slabi Esenesde što je velika dobit za mentore pripejd stranaka.
· Vojna baza Butmir je direktna prijetnja silom što je znak da je dugoročna sudbina BiH, a naročito Srba, život u strahu i u zemlji gdje strana vojna lica, u civilstvu, doduše, lakše ulaze u zemljišne urede od građana.
· Najvažniji cilj je prije izbora načeti Ustav BiH jer će, nakon izbora slijedeće godine na sceni biti galerija bezmudaša, klimoglava i proizvoda iz vlastite bašte koja će tvoriti Koaliciju za Unitarizaciju, Alijansu za Nikadnedočekani ulazak u EU i Uniju za jednu naciju čiji su pripadnici toliko jednolično prepoznatljivi da tokom cijelog vijeka ne treba organizovati popis stanovništva.
Znam šta će biti.
Samo ne znam koliko će narcisoidne ulizivačke sposobnosti pokazati Lagumdžija; kako će se ponašati Tihić i Silajdžić koji nemaju nikakav kredibilitet a pod upitnikom je da li će na izbore ići kao predsjednici stranaka; kako će svoju izdaju predočiti Pedepe – Depeče; da li će Butmir dobiti status distrikta i ko će pokušati da bude Holbruk.
Ali Butmirska demokratija i Bazni ustav, neprihvatljive su kategorije čak i za ona područja koja nikad neće ući u Evropsku uniju.

SUSRET FUDBALSKIH REPREZENTACIJA VETERANA SRBIJE I REPUBLIKE SRPSKE,

MODRIČA, 30.09.2009.

Moj prijatelj, selektor, Nikola Nikić, pozvao me u selekciju veterana Republike Srpske, na osnovu mog prijateljstva sa pokojnim Milanom Jelićem s kojim sam posljednju zajedničku utakmicu odigrao na stadionu koji danas nosi njegovo ime i na kojem je i preminuo prije dvije godine.

Bila mi je to velika čast. Igrao sam zajedno sa Marinovićem, Špicom, Mulinom, Đukom, Gajom... protiv Govedarice iz mlađe garde srbijanskih veterana ili protiv Pešića, starijeg igrača Napretka iz Kruševca i Hajduka iz Splita.

KATOLIČKA CRKVA U JASENOVCU
Kardinal Bozanić i još tristo uzoritih katoličkih vjerodostojnika crkve u Hrvata, bili su u Jasenovcu, fašističkom logoru Nezavisne Države Hrvatske.
Mnogo je o tome rečeno a najbolje je prozborio Slavko Goldštajn, Jevrej iz Hrvatske.
Bozanić je stao na pola puta. Nije otišao do monumentalnog Kamenog cvijeta. Navodno je kasnio za protokolom. Baljezgarije i banalizacija! Događaj koji se očekuje šest i po decenija, ne planira se tako da ga pritišće satnica odlaska u Viroviticu.
Bozanić i crkva su namjerno izbjegli dolazak do spomenika i kripte. Namjerno su govorili o žrtvama fašističkih kolaboracionista u Blajburgu gdje su partizani, pobjednici, bez suda, pobili gamad. Nedolično je, civilizacijski nedolično, nad kostima više desetina ili više stotina hiljada ubogih Srba, Jevreja i tadašnjih malobrojnih ljudskih Hrvata, govoriti o žrtvama u Blajburgu, ustašama, domobranima, četnicima... koji su bježali od svoje krivice i zločina koje su počinili. Ostale ustaše i četnici, koji nisu počinili zločine, ostali su tada u FNRJ i nije im dlaka s glave pala. Osim što nisu mogli biti članovi Kapeju.
Bozanićev akt je smišljen i dogovoren sa vrhom u Vatikanu, sa isključivom pragmatičnom namjerom:
· Pred Evropom i evropskim integracijama demonstrirati formalnu osudu fašističkog logorovanja i to zauvijek skinuti kao mogućnost Jermenskog utega Hrvatskoj
· Oprati crkvu od fašističkih krvorisa po Hrvatskoj, makar bila i Nezavisna Država, čije su žrtve bili i neki svećenici koji su se usprotivili pokolju. Jedan od njih je, čini mi se, dospio i do Jasenovca.
· Pripremiti uzlet kardinala Stepinca u svece, što papa može učiniti već sljedeće godine, čime će se, u vjerskom i crkvenom smislu iznivelisati, zagletovati, zašpahtlati, ne, taj mračni dio povijesti Hrvata i katoličke crkve na području Hrvatske, i
· Konačno zaboraviti Jasenovac.
Upravo je to i vrhunski cilj. Nikada više kardinal Bozanić, ili neki drugi Bozanić, neće doći u Jasenovac. Hrvatska tamo neće voditi svoju djecu i mladež da im da nauk kako ne treba biti čovjek takvog vremena niti treba stvarati vrijeme takvih ljudi.
Ovom posjetom Hrvatska je pokopala Jasenovac.
Odlazi i stari ukrasni predsjednik, nekatolik, Mesić. Neće se više niko zalagati za antifašizam. A kerumpirana Hrvatska će nastaviti širiti šovinizam, gazirani fašizam i estradiziranu folklornu mržnju. Uz napomenu da je priludi Kerum samo vrh ledenog brijega, kao i Hebrang, kandidat. Običan puk, kojeg doji Bozanić, misli, i ponašao bi se, stoput gore.
Žrtve Jasenovca, barem one koje su kolonama odvožene sa ove strane Save, mogu se upokojiti u miru vječnog sjećanja izgradnjom odgovarajućeg spomenika u Gradini, na našoj strani.
Nedopustivo je da se o Jasenovcu svijet podsjeća u Jad Vašemu a ne i na samom krvilištu.
To nije naš dug prema bilo kome, niti prst u oko. To je naš dug prema budućnosti.

U SASTAVU TURSKE
Nisam siguran da li postoji putovanje kroz vrijeme, brzinom većom od brzine svjetlosti, u budućnost, ili, pak, propadanje kroz neki iskop u prošlost, po mogućnosti sa blagom.
Ali vidim da Selmo Cikotić, član Savjeta ministara za oblast odbrane i oružanih snaga, imena i prezimena pogodnijeg za neke humanitarne organizacije nego za ministra vojnog, vraća Bosnu i Hercegovinu u vrijeme neposredno poslije 1389. ili poslije pada Smedereva pod naletom Oružanih Snaga Turske onog doba.
Stotinu bh-vojnika, radi se o posebnoj sorti specijalaca koji pod punom ratnom opremom trče na sto metara devet i manje sekundi, pucaju po 1.950 metaka u minuti i puze čak i ako im mina odbije jednu nogu i jednu ruku a najbolje rezultate postižu u poslovima kerovođe, obilaska stražarskih mjesta unutar debelih zidina i poznavanju stranih jezika, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog, treba da se nađe u sastavu Turskog kontigenta u Afganistanu.
Ako nadležni odluče.
Nadležni su članovi Predsjedništva BiH.
Nudili smo se Njemačkoj, takođe provjerenoj tehnološkoj sili u vojnim osvajanjima, ali Nijemci su na uljudan način iskazali gadljivost prema našim specijalcima.
Cikotić ciči i cijuče, već neko vrijeme, o tome kako je Turska Majka odmah prihvatila da primi naše vitezove i šehide, iz čega zaključujem da je glavni cilj Sarajeva da BiH uđe u sastav Turske a ne u sastav Evropske Unije. Sarajeva, dabome, jer ne vjerujem da j Selmo, alah ga poselamio, o tome postigao saglasnost sa Esdeesom i Depečeom.
Kolika je ta sklonost Sarajeva prema Turskoj, nije vidljivo samo po proglašavanju, od strane najviših vjerskih krugova, Mehmeda Osvojitelja Fatiha „našim predjedom“, nego i po naturanju sulude odluke Halidu Bešliću, da nakon saobraćajne nesreće ide u Tursku da spasi oko, i tako, možda, nesretnik, izgubi dragocjene nedjelje.
Oči se više ne operišu sabljom, nego laserom.
Bosna i Hercegovina ne treba da ima svoje vojnike ni oružane snage. Ako ih već ima, ne treba da ih šalje po kojotskim mrestilištima po svijetu da bi služili kao topovska hrana airdemokratiji iračkog-kosovskog tipa.