петак, 9. октобар 2009.

UNIŠTENO NOVINARSTVO
Jedna od tragedija Bosne i Hercegovine jeste u činjenici da je novinarstvo za vrijeme ortodoksnog komunizma bilo slobodnije i kreativnije nego danas. Novinar koji je htio da piše onako kako misli mogao je to i da radi, ili barem da pokušava.
Novinari u BiH su svoju dušu, profesionalizam i kreativnost bacili u septičku jamu onog trenutka kada su pristali da za prljave nacionalističke horde SDSDAHDZ obavljaju javne poslove pismonoša i mrzonoša do masa koje je trebalo sluditi i pustiti ih u tor rata i klaonice.
Moram da kažem, bez obzira što će me opet kritikovati dežurna obzornica za ja pa ja, ego i prošlost, da sam za petnaest godina televizijskog staža u BiH Branka, Nikole i Hamdije, objavio više neplaćenih, vlastitih, nenaručenih, kritičkih tekstova o vlasti nego na desetine novinara za ovih petnaest godiona, zajedno. O meni su raspravljali i opštinski i međuopštinski komiteti eska, i socijalistički savez radnog naroda i opštine, i ceka, i zadnji kongres eskabeiha. I da nisam htio da titram jajca pobjednicima na višenacionalističkim izborima pa su me istjerali iz televizije i donijeli poziv za rat. Nećeš pero, hoćeš pušku.
Dakle, mogu da kažem novinarima da su pali na veoma niske grane.
Nema više ni druge strane kojoj su ih učili usrani stranci. Danas u Avazu, Dragan Čavić se raskrilio sadržajima svog debelog crijeva o Dodiku, Republici Srpskoj i o tome kako neka Vasićeva štamparija dobija poslove bez tendera. Takve laži neću da pobijam jer je besmisleno polemisati sa čovjekom koji još uvijek vrši proces felacija kadaveričnom Ešdaunu – puši mrtvacu.
To ništa ne govori o Čaviću. Govori o novinarstvu.
Kao i aktuelna storija o Bazi Butmir. Niko od novinara ne smije da kaže ništa o takvom načinu rješavanja sudbine jedne zemlje. Naprotiv, svi su oduševljeni i svi se utrkuju ko će istorijskiji naslov plasirati, kad bi moglo, na četiri a ne na dvije stranice. Dejton Dva, Svemirski Dejton, Kosmički Dejton... kao da su zaboravili da su popušili sa takvim ushićenjima pred Bajdenovu posjetu.
Ona esdeesovka na erteeresu, frizurisala se, specijalni mejkap, stajling, okrečila fejs, osmijeh iz filma o egzaltaciji Snježane kad su je sedam patuljaka... dok izvještava o tome kako je Baza spremna da im jebe mater. Uživa, i ona i drugi, u toma da neki zastavnik govori kad će izabrani političari ove usrane zemlje smjeti da telefoniraju a kada ne.
Umjesto da kažu da je to pokušaj vojnog udara na Bosnu i Hercegovinu i da tog seksa nema u suverenim demokratijama.
Nisu samo političari zaduženi za duh i stvarnost nekog društva, za kritiku ili ideološku borbu, za napredak ili za konzervaciju. Zaduženi su i novinari, pisci, intelektualci.
A šta sada imamo?
Svaki uniformisani, internacionalizovani ili europeizirani skorojević, nikogvić, mediokritet i kreten, diže kurčić na sve i svakoga u BiH, sa naglaskom na Republiku Srpsku, a Kumrovec spava, keruše spavaju, kokoši spavaju, novinari spavaju, samo poneki reketira ili lešinari nad sudbinom lidera, sa naglaskom na Dodika, pisci mamuraju, intelektualci se uknjižarili...
Kao da još vladaju Turci Otomanci.