REPORTAŽE VIŠE NEMA
Plaćeničke novine diljem Balkana, skoro svakodnevno, objavljuju naručena uljepšavanja favorizovanih nacija, teritorija, koncepata i vlastitih interesa.
Strob Talbot je, tako, u sandžačkom Danasu, imao intervju u kome opisuje vrijeme kad je bio novinar i pravio intervju sa Čaušeskuom, a to je bilo kad se ja još nisam ni brijao, dok mu je žena putovala na more kroz hercegovačke vukojebine i imala udes. Tada su joj mještani, i jedan magarac, pomogli da izvuče kola iz jarka a ona, kad je podigla pogled, veli Strob, vidjela pravoslavnu bogomolju, katoličku bogomolju i džamiju i vidjela kako pravoslavci, katolici, muslimani i ostali (magarac), žive u sreći i ljubavi kao što su živjeli i kada su tu vladali otomanci, habsburgovci i slično.
Ne znam da li je Strob, koji je bio involviran u događanja u BiH i bio zamjenik Madlen Olbrajt, htio da naglasi ovu sreću pod tuđom vlašću ali znam da je zastao u vremenu poslijeratnih reportaža opismenjenih partizana koje su tada bile znak najvećeg novinarstva onih koji su svoju nemogućnost da budu književnici, iskaljivali u kafani i u posebnoj novinarskoj djelatnosti – putujući reporter. Kao Tihomir Lešić u Politici. Najveća vrijedost tih reportaža jeste u tome što život i likovi iz njih nigdje ne postoje, osim u glavama reportažista.
Naročito Stzrob Talbot ne zna da je danas i u BiH 2009. godina.
Nekidan je GOŠK iz Gabele igrao fudbal u Goraždu. Tamo su ih navijači vrijeđali do iznemoglosti i, po kazivanju vođstva hrvatskog kluba, samo su ih jake policijske snage spasile linča još na stadionu. Kada smo se dočepali sigurne teritorije Republike Srpske bili smo sretni, izjavili su u novinama. Reportažno. Tako bi, nekad, partizanski ilegalci odahnuli kada su ih prebacivali na slobodnu teritoriju.
Koji dan ranije, održana je sjednica Vlade Federacije. Vlada muslimansko-hrvatske Federacije, da Strob zna, sastoji se od ministara Hrvata i ministara Bošnjaka, uglavnom. Jednom ministru Hrvatu je umro neko važan u obitelji pa je otišao na pokop a drugi ministar, finansijski, otišao je na sahranu zbog poštovanja prema kolegi. Na prevaru je, javljaju, zakazana sjednica Vlade F i donijeto je noliko važnih odluka bez mogućnosti izjašnjavanja ministara Hrvata. Ništa naročito, reklo bi se, Bošnjaci, tj. muslimani, su navikli da donose odluke na prevaru. Tako je bilo i u Skupštini BiH, prije nego što je počeo rat, kada je donijeta sudbinska odluka bez delegata Srba, odmah pošto su zamakli iza ugla.
Ne znam da li je Strob Talbot shvatio.
Da BiH odavno nije reportaža.
Da BiH odavno nije za reportažu.
Da neki stranci, neka vrsta njegove vrste, od one četvorice, žele barem još trojicu da pretvore u magarce.
Pa su, baš danas, postavili uslov da se u Evropsku uniju ne kreće bez promjena ustava, kako bi država bila funkcionalna.
Jebeš državu pred koju ne možeš postaviti zahtjev da bude funkcionalna.
Samo što funkcionalne države nema nigdje, ni u reportažama Vlade Dijaka i Tihomira Lešića.
Plaćeničke novine diljem Balkana, skoro svakodnevno, objavljuju naručena uljepšavanja favorizovanih nacija, teritorija, koncepata i vlastitih interesa.
Strob Talbot je, tako, u sandžačkom Danasu, imao intervju u kome opisuje vrijeme kad je bio novinar i pravio intervju sa Čaušeskuom, a to je bilo kad se ja još nisam ni brijao, dok mu je žena putovala na more kroz hercegovačke vukojebine i imala udes. Tada su joj mještani, i jedan magarac, pomogli da izvuče kola iz jarka a ona, kad je podigla pogled, veli Strob, vidjela pravoslavnu bogomolju, katoličku bogomolju i džamiju i vidjela kako pravoslavci, katolici, muslimani i ostali (magarac), žive u sreći i ljubavi kao što su živjeli i kada su tu vladali otomanci, habsburgovci i slično.
Ne znam da li je Strob, koji je bio involviran u događanja u BiH i bio zamjenik Madlen Olbrajt, htio da naglasi ovu sreću pod tuđom vlašću ali znam da je zastao u vremenu poslijeratnih reportaža opismenjenih partizana koje su tada bile znak najvećeg novinarstva onih koji su svoju nemogućnost da budu književnici, iskaljivali u kafani i u posebnoj novinarskoj djelatnosti – putujući reporter. Kao Tihomir Lešić u Politici. Najveća vrijedost tih reportaža jeste u tome što život i likovi iz njih nigdje ne postoje, osim u glavama reportažista.
Naročito Stzrob Talbot ne zna da je danas i u BiH 2009. godina.
Nekidan je GOŠK iz Gabele igrao fudbal u Goraždu. Tamo su ih navijači vrijeđali do iznemoglosti i, po kazivanju vođstva hrvatskog kluba, samo su ih jake policijske snage spasile linča još na stadionu. Kada smo se dočepali sigurne teritorije Republike Srpske bili smo sretni, izjavili su u novinama. Reportažno. Tako bi, nekad, partizanski ilegalci odahnuli kada su ih prebacivali na slobodnu teritoriju.
Koji dan ranije, održana je sjednica Vlade Federacije. Vlada muslimansko-hrvatske Federacije, da Strob zna, sastoji se od ministara Hrvata i ministara Bošnjaka, uglavnom. Jednom ministru Hrvatu je umro neko važan u obitelji pa je otišao na pokop a drugi ministar, finansijski, otišao je na sahranu zbog poštovanja prema kolegi. Na prevaru je, javljaju, zakazana sjednica Vlade F i donijeto je noliko važnih odluka bez mogućnosti izjašnjavanja ministara Hrvata. Ništa naročito, reklo bi se, Bošnjaci, tj. muslimani, su navikli da donose odluke na prevaru. Tako je bilo i u Skupštini BiH, prije nego što je počeo rat, kada je donijeta sudbinska odluka bez delegata Srba, odmah pošto su zamakli iza ugla.
Ne znam da li je Strob Talbot shvatio.
Da BiH odavno nije reportaža.
Da BiH odavno nije za reportažu.
Da neki stranci, neka vrsta njegove vrste, od one četvorice, žele barem još trojicu da pretvore u magarce.
Pa su, baš danas, postavili uslov da se u Evropsku uniju ne kreće bez promjena ustava, kako bi država bila funkcionalna.
Jebeš državu pred koju ne možeš postaviti zahtjev da bude funkcionalna.
Samo što funkcionalne države nema nigdje, ni u reportažama Vlade Dijaka i Tihomira Lešića.
