RADNI SJEVER I PARADNI JUG
(da nam živi, živi rad)
Zadesim se u Deželi, u srijedu. Ljubljana. Prešern. Tromostovlje. Oduševljen. Blejska krempita ima da sjedne ko budali šamar. Vidjeću lijepe djevojke, slovenačke, sa mandarinama pod džepovima eurounijskih farmerica, sa sunčanih strana Alpa.
Kad, tamo štrajk. Žute pištaljke, žute trake, naljepnice, malo piva, malo trave, studenti, policijske sirene, helikopteri, ima blejske krempite ali konobari unezvijereno gledaju u nebo, ima djevojaka i farmerica, ali farmerice za dvanaest brojeva veće, ne vidim obličje mandarina, na transparentima: Rad oslobađa, Malo rada, malo prostitucije... Neko nas, balkance, zajebava. Kakav rad među omladinom. Na Tromostovlju velika bina, miting, svirka, govori, na Parlamentu kamenice i jaja, ima povrijeđenih.
Odgonetnem da su se studenti uštrajkovali zbog toga što im je Vlada smanjila količinu rada kojeg mogu imati kao plaćeni dodatni izvor prihoda. Preko omladinskih zadruga ili slično. Nezaposlenost i kod njih.
Dabome, prva asocijacija: Grčka.
Dole protesti zbog smanjenja plata. Finansijska salaukovina ih opet utjerala u sapunicu Propali ko Grčka. Pale banke i ubijaju službenike. Kome, nama umanjivati privilegije. Imamo deset godina kraći penzisjki radni staž od EU, imamo velike plate i penzije, ko jebe vladu, dugove i javnu potrošnju.
Razlika je uočljiva i iznenađujuća.
Ne radi se samo o razlici sjever – jug. Mada je iznenađujuće da se hladni mladi Slovenci toliko uzbuđuju zbog umanjenja rada. A da Grci, stari demokrati, pa i socijaldemokrati, ginu i pale se zbog prava na platu. Pravo na rad, da. Ali pravo na platu? O tome Marks nije govorio.
Radi se i o dugotrajnijoj fascinaciji i infekciji finansijskim influencama u kojima je zemlja, i vlast, obezbjeđivala lagodan život neradnom narodu a sebi mandate. Dugovi, finansijski aranžmani i njihovi derivati, obveznice i akcije i svastike njihovih tetaka, upakovane u pakete pa prodavane putem banaka sa kurvanjskim bordelskim imenima, Fani Me, Ketrin Zita Džons, Fredi Mak, Dita fon Tize... pojeli su Grčku, njenu sadašnjost i budućnost. Prst u dupe i prst u uvo pa gladuj. A u Sloveniji, s druge strane, radi se o starim radnim navikama, i u socijalizmu, i o prekratkom boravku u EU kao razvojnom, platnom i neradnom raju u kome je, pored svih briselskih sranja, komesara i izmećara, moguće sakriti finansijusko stanje jedne države pa čak i tako banalne podatke o javnoj potrošnji i državnom dugu.
Slovenija nije stigla da se pokvari.
Zato podržavam slovenačke mlade studente koji se makar i zajebavaju sa parolom Rad oslobađa. To su najbolji budući socijaldemokrati, najbolji brižnici svoje sudbine i države.
Tako je komunistička Kina načinila čudo. Rad. Veliki rad. Zapad mislio da je potrošnja generator svega. Bez potrošnje nema oporavka ekonomije, proseravaju se svi zapadni nobelovci. Brez rada nema ekonomije uopšte, shvatili su čak i slovnački brucoši.
Kina i SAD su, okvirno, kao i Slovenija i Grčka. Na primjeru Kine stvar je uočljivija. Mnogo rada stvara mnogo vrijednosti i donosi moć. Kinezi danas drže zlato i američke dolare u ambarima ko Vojvođani kuruz u klipu. Mnogo finansijskog masturbiranja donosi malo ejakulata i mnogo glavobolje.
Dolaze teška vremena. Nafte, uglja i plina će nestati za pedeset, šezdeset godina. S njima će nestati i lake droge Potrošnja kao motor razvoja.
Nuklearne energane, male, ukopavaće se u zemlju, radi sigurnosti, kao danas septičke jame. Ali će se plaćati krvavo zarađenim novcem. To će biti izvor eneregije za sve. Ko ne bude imao para da kupi svoju nuklearku, neće puniti elektromobil, neće se brijati, neće praviti djecu jer se u hladnoći stvrdne samo led.
Doći će vremena kad će se samo jednom pišati dnevno. Sve ostalo će ići na znoj.
Još danas uživajmo u petnaest pišanja dnevno. Sok, pivo, espreso, zero, votka, pa opet espreso, vino, bevanda, špricer, i espreso. Između pišanje. Ništa rad.

SRPSKI NACIONALNI MUDROSERI
Susret Dodika i Čović u Banjaluci i najava potpisivanja sporazuma 25. juna o stranačkoj saradnji izazvali su stratege, umnjake i mudrace Esdeesa i Pedepa, Crnatka i Govedaricu, poznate po epohalnim uspjesima u odbrani ministarstva odbrane od bilo čega korisnog za Republiku Srpsku/virtuelnom guslarskom festivalu Oj Gatačko polje i goveda moja, da saopšte nekolicinu arheoloških srboidnih gluposti a predoče ih kao ozbiljnu opozicionu kritiku vlasti i poteza Esenesdea.
Saopštili su da se ovim sporazumom revitalizuje sporazum Pijade – Budak, da se oživljava Prudski sporazum, da se BiH dijeli na četiri entiteta, da Srbi treći put prave Hrvatima državu, da SNSD sarađuje sa onima koji su Srbima u guzicu turili Bljesak i Oluju...
Dovoljan argument Esdeesu je: Jebo vas Milošević.
Ali za one koji nemaju detaljniji uvid, stvar ću ipak morati da objasnim.
Esenesde smatra Republiku Srpsku političkim projektom, zadatkom i programom.
Sam Esenesde nema prečeg projekta i boljeg programa. Kao stranka je pobijedio gdjegod se kandidovao i kogod je izašo na igralište. Na svakim isborima smo uduplavali rezultat a na zadnja tri izborna čina smo pobijedili tako da smo u Republici Srpskoj i BiH imenovali, ili izabrali, sve. Osim Visokog predstavnika. Za papu i patrijarha smo zakasnili sa registracijom kod Cika.
Dakle, u politički posao nema potrebe da idemo prevashodno za svoj račun. Preče je da idemo za račun Republike Srpske.
A kad je Republika Srpska u pitanju, onda moram da kažem da je bitno nekoliko stvari:
• Republika Srpska nije Sveti Georgije da sama ubija ažbahu. Kad se braniš od krvoždera, potrebno je da nisi sam.
• Srbi u BiH moraju sve učiniti da izađu iz jedinice u onom omjeru 2 : 1 i da budu u dvojci.
• Srbima Republike Srpske je najprirodnije da u dvojci budu sa hrišćanima makar oni sebe nazivali kršćanima
• Srbi u BiH ne mogu svojom dnevnom, strateškom i budućom politikom da ispravljaju Jasenovce, Oluje, Kninove i Bljeske. Ako Crna Goveda misle da mogu, neka uzmu puške i neka oslobode Jasenovac i Knin. Za Knin predlažem Vukotu. Kršni momak za krševit teren. A za Jasenovac, Crnatka. Pogodniji je za ravnicu.
• Radi se o granici hrišćanstva koju treba učvrstiti od daljeg pomijeranja na zapad a za to nisu odgovorni hrišćani Zagreba i Beograda nego ovdašnji. Mada ne treba imati ilizija o epohalnim i milenijumskim poslovima ali, jamačno, nemamo pravo doprinositi najezdi i prodoru islama na zapad.
• Hrvati u BiH su nekada bili u onoj dvojci pa su onda, slušajući velike stratege poput Crnatka i Govedarice, još pri ulasku u dvojku, došli dotle da nisu ni u jedinici. Nisu nigdje. Saradnja sa Hrvatima pomaže i Hrvatima ali pomaže i Srbima. Ako Hrvati u BiH imaju svoju državu, Republika Srpska je znatno rasterećenija. Gotovo je nemoguće ukinuti dva entiteta a moguće jedan.
• Nije važno da li je mačka bijela ili crna. Važno je da lovi lavove. Republika Srpska je presudna a ako će, u procesu njenog očuvanja, države formirati Krivi Do, Svrdlovci i Brgula, jebe mi se. Nije problem što se Hrvatima treći put pravi država, mada je to sranje Gatačkog Govedarice, nego je problem da Srbi naprave svoju.
• Sporazum Dodik – Čović upravo je znak kraha Prudskog procesa.
Za ostala pojašnjenja će morati da plate, mislim na dvojac C/G.
Srpska politika mudrosera koji iz svoje vrtače, duplje i jazbine vode stratešku politiku, usmjerenu u vijekove unazad, zanoseći muda Hajduk Stanka sad prema ovoj strani svijeta, sad prema onoj, dovela je do velikog prosperiteta Srba u Hrvatskoj, Srba u Federaciji, Srba na Kosovu. I Srba u Crnoj Gori.
U tu sortu mudrosera spadaju i C/G.

PROĐI KRAJ CRKVE KAO KRAJ TURSKOG GROBLJA
Jučer je stigla vijest da je američki ambasador boravio u Srebrenici i pomenuo cijelu zajednicu te posjetio Hram Pokrova presvete Bogorodice.
Istovremeno je stigla vijest da je počeo sudski proces Dva Starovlaha protiv Države BiH jer ih je, onomad, unakazio SFOR, tražeći Brata Radovana. SFOR se tako, u tom slučaju, demonstrirao kao orgnizacija Divljaka i Amatera. Znade se da Brat Radovan nije volio popove pa je nelogično da su ga popovi krili.
Ta dva događaja su možda kućice na graničnom prelazu između smatranja Srba u BiH, i pravoslavaca, psima, i uvažavanja činjenice da Srbi, ipak, postoje u BiH.
Dosad su svi strani zvaničnici, čast mikroskopskim izuzecima, prolazili kraj pravoslavne crkve kao kraj turskog groblja. Valjda će, odsad, pamtiti šta rai ambasador.

Tara, šest godina, OŠ Ivo Andrić, Banjaluka, DJEVOJČICA, crtež

THE NEW YORK TIMES NA SMETLJIŠTU
Zagrebački Poslovni dnevnik jednom nedjeljno objavljuje veliki dodatak sa izborom prevedenih tekstova iz Njujork tajmsa.
Neko bi rekao: Kakve to veze ima. Danas? Kad je kraj novinarstva. Kada se novinama više ne pokrivaju beskućnici, kada su izmišljene hemikalije za bolje čišćenje stakala, kada se u novine ne zamataju potrepštine u seoskim prodavnicama, kada novine ne služe ni za stavljanje u gumene čizme, dva broja veće, radi topline za duge, oleđene, seoske zime.
Danas? Kada je sve na internetu. Kada je svako sebi i novinar, i urednik i čitalac.
Šta će nam, danas, Njujork tajms.
Dabome da nam neće pomoći.
Osim što ćemo vidjeti gdje je to naše novinarstvo, novinstvo i mediji. Dobronamjerni će vidjeti da je ovo što imamo ovdje samo puko smetljište mediokriteta a ne medija, strvinara a ne novinara, jebivjetara a ne rajtera, lisaca a ne pisaca, svodnika a ne urednika.
Akteri neće vidjeti ništa. Oni su sistem bez očiju, ušiju i znanja.
Ovdje još drže ratne polupismene pizdulje i brdnjake, od najavljivačica prave samostalne urednice, a od onih nedovršenih nastaju portparoli po raznim institucijama, ni jednog novinara za dvadeset godina pred kojima bi se javnost, političari i razni zvaničnici ukočili, pa se iznjedrio lagumdžisani Bakiroid, koji, kažu, ima, neku emisiju u Sarajevu, koju smatraju novinarstvom. Čak se i onaj Sienen rješava ratne Amanpurke a ovi naši jednakom čvrstinom drže svoje ratne kapitalce karikaturalce.
Dobronamjerni će vidjeti da Njujork tajms piše o granici između Irana i Iraka bolje nego je Andrić pisao o Ćupriji, da životno i stručno analiziraju vijest o grčkoj krizi, da pišu o kilogramu kave od 500 dolara a koja dolazi iz guzice cibetke na Sumatri koja jede samo najbolje zrnevlje i fermentira ga za čudesnost napitka, da futuristički pišu o plaćanju karticom preko mobilnog...
Ovi, naši, novinaroidi, neće vidjeti ništa. Jer njihov naslov nema veze sa tekstom a u podnaslovu je ono što akter u tekstu nije rekao. Ovdje je lakše postati novinar nego ekspert na mješalici za beton. Ovdje je ideal nalijepiti ga, danas Čovića, sutra Dodika, pa onda Sulju. Pa sutradan reakcija. Pa se onda dokopaj nekih tabela pa ubi gledaoce brojkama koje ne razumiješ. Pa objavljuj naručene tekstove. Pa pretvori svoj usrani medij u političku stranku. Pa širi defetizam, besperspektivnost, tmu, jad, bijedu, nađi krezubu siroticu kojoj je neki idiot napravio petoro djece pa je nagovori da kaže da im vlada nije ništa pomogla. Pa uzmi pare od nekoga da objaviš ili da ne objaviš. Pa uzimaj izjave i mišljenja od propisanih analitičara. Pa se pojavljuj na sesijama koje organizuju stranci. Pa puši stranom polušpijunu kako bi uvećao svoju veličinu u alkoholom i dimom uništenim vlastitim očima. Pa sarađuj sa službama i poluslužbama. Pa, kad govoriš o novinarstvu i medijima, počni sa: Ja...
Ovdje je vrhunac novinarstva intervju sa onom šlaufarom koja je svoju blistavu karijeru lidera deposa žrtvovala za analnitičke usluge samopušilačkim medijima.
Novinarstvo je, ovdje, spalo kurcu za uši.

MURINJO MOTOKULTIVATOR
Dakle, onaj Murinjo.
Provikan je kao veliki trener na osnovu uspjeha izvedenih na Romanovim parama. Ali, pošto ga je Roman otjerao i pošto Roman zna koje su dobre pare a koje ne, ja vjerujem da zna ko je dobar trener a ko ne.
Može se dogoditi da Inter, čije je šampionske temelje postavio Manćini pa, prema tome, uspjesi Intera nisu samo uspjesi Murinja, i osvoji Ligu šampiona. Ali neće. A i ako osvoji to neće biti dokaz da je Murinjo dobar trener. Čak ni trener. Njega velikim trenerom čine samo rutinerska privincijalna pera sportskih novinara.
Da je veliki trener, pobijedio bi Barselonu igrom, taktikom, koncepcijom. Naučio bi, za tolike godine, kako se pobjeđuje Barselona.
No, njegova taktika, nakon nezasluženo dobrog rezultata u Milanu, bila je ova: Uđite vas devetorica u šesnaesterac, pozatvarajte prozore i vrata, zabarikadirajte se, olovni katenačo da se Helenio Herera usere a ne prevrne u grobu, dvojica se popnite na prečku, pa, ako Mesi, Čavi ili Bojan uđu u šesnaest, polijte ih vrelom vodom.
Dobro, Internacionale nema igrače i tim za pobjedu nad Barselonom i nije lako doći tamo igrati se lopte i popušiti naočigled. Ali to niko ne bi uzeo kao manu Murinju. Ovako, Murinjo je uništio igru po cijenu jedne eliminacije boljeg tima. Onemogućio je igrače Intera da igraju, da pokažu hrabrost i znanje, da se nadmeću u vještini, što i jeste fudbal. Murinjovo je bilo samo, na primjer, da ne kaže Etu da igra peticu kao nekad Holcer. Murinjo je imao obavezu da Eta iskoristi bolje nego što je to radio Pepe, prije nego što se zajebao i dao ga za Ibragejimovića. To bi bio veliki trener. Ali, Murinjo je veliki trener kao što je motokultivator veliki traktor. U stvari, Murinjo je motokultivator u fudbalu. Njegov činak je takav, na travnjak, na tehniku, na taktiku: samelji, zdrobi, pojedi busen, samo ispljuni prskalicu, izvali mu zglob, razgrimasaj se, poliži kameru, pogini za loptu.
Murinjo, sa njuškom rovokopača i fudbalskim intelektom oklopne kornjače, običan je ubica fudbala.
Nešto kao Real koji je ubica trenera. Fudbala i fudbalera.
Nepravedno je da dobija medijsku prednost nad desetinama dobrih trenera koji marljivo rade godinama i decenijama da bi stvorili nekoliko igrača, stvorili tim ili igru, nadmudrili druge fudbalske skupine i njihove učitelje, bez pozorišta, krljanja, divljanja i mrzovolje. Kao što je nepravedno da Pelegrini, nesporno vrijedan trener i stvaralac, puši u bolesnom Realu gdje će ga mediji sada uništiti i raspljuvati ko pljuvaonicu u grudnoj bolnici. A dragulj je u odnosu na Murinja.
Neće pobijediti Bajerna. Iz nekoliko razloga.
Najprije, Bajern ima urođenu motivacionu strukturu tima koju je Olić, samohodni gusjeničar, igrač koji je u stanju da pojede svoju nogu dok trči prema protivničkoj mreži i postiže gol, dodatno unaprijedio. Bajern ima sistem igre i timski sklop bolji od Intera. Bajern nema igrače koji „vise“ kao što neki u Interu „vise“ okačeni sa strane, Eto, Baloteli...
A i ako ga pobijedi, poznato je da ja teže mijenjam mišljenje nego što se krokodil presvlači.

DVOJAC SUMNJIVOG MORALA
(Ivanić – Tadić)

Velika opoziciona koalicija „Imal ko još da bi mogo s nama“, pod lažnim imenom Zajedno za Srpsku, poškropila je javnost i birače Republike Srpske svetom vodicom Dva kandidata, oba plagijata.
Mladen Ivanić je konačno postao kandidat za člana Predsjedništva BiH i sjeo na panj sudskog postupka u predmetu Malo šume za moje jarane.
Ognjen Tadić je još ranije objavio kandidaturu, koju je podržao čak i novogradski Lažni car Mihajlica Mali.
Ivanić u utrku ulazi sa ubjedljivim referencama:
• U sarajevskim Danima, i Noćima, izjavio je, crvenim slovima, na dvije strane, da bi prihvatio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici
• O Butmiru sve najbolje, rekao je: Bez neke sitnice, sve se može prihvatiti
• O entitetskom glasanju sve najgore, rekao je: Dodik i Režim ga zolupotrebljavaju, entitetsko glasanje treba pripitomiti, shvatio sam
• Vodio je mnoge svoje ministre oko sudova i u sudnice
• Dok neki iza sebe ostavljaju tornjeve, rafinerije, investicije, on, Ivanić iza sebe ostavlja panjeve. Dajte šume našem prijatelju. Idi, usijeci. Sad je na sudu, na panju, zbog tog predmeta Jurišić i ogranci. Žalosni usud je moguć. Vidim, kad bacim grah, sarajevske naslovnice: Predsjednik Republike Srpske na panju. Podnaslov: Mladen Ivanić, proglašen krivim, zloupotrijebio položaj šumara.
• Grci su decenijama prodavali bostan po marku, dok im konačno, ove 2010. nisu propale banke. Ivanić je genije, odjednom je prodao banke po marku, ko i bostan. Tako nas je spasio grčkog bankrota. Ako nemaš banke, ne možeš da propadneš.
Ognjen Tadić, reference:
• Vatreni šešeljjugend, učesnik otadžbinskih kongresa što je zabilježeno i u debelim knjigama
• Mladi prebjeg iz Otadžbinskih Radikala Kavlovca, Vivovitice i Kavlobaga u Srpsku Demokratsku Stranku
• Advokat, branilac aktera Kriminalizovane Odbrane Srpstva
• Sumnjivac u porijeklu imovine jer njegov advokatski kabinet vrijedi više od onoga što se može zaraditi nadnicama narodnog poslanika.
Dakle, Dva Kandidata zrače sumnjivim moralom.
Koalicija Esdeesa, Pedepea i trabanata, bacila je u oči javnosti, biračima i srpstvu, uvredu, kandidujući za najviše pojedinačne funkcije, ljude koji su svoj moralni stub pojeli prije nego što su ga i formirali.
Koja će budala glasati za Ivanića vjerujući da će sačuvati Republiku Srpsku a nije umio sačuvati barem jednu banku, jer je kao ekonomist, trebao pretpostaviti da će nam trebati.
Republika se ne čuva na panju.
Koja će budala glasati za Ognjena Tadića, koji se, kao mlad političar dao u velike prebjege i veliko kurvanje.
Od mlade kurve nema carice.

AMANDMANSKI NEKROLOG ZA RAFIJA
Veliki, gromadni, granitni, preuzvišeni i presvijetli sin naših triju naroda i brčanskih narodnosti, naših dva entiteta i jednog jedinog distrikta, žezleni stub demokratskog, pravnog i pravednog Ohaera, stvoritelj oružanih snaga BiH i Selme Cikotića, strujni stodesetkilovoltni transformator, naš dragi Rafi Gregorijan, sa ovom tužnom godinom, završava svoju misiju u sretnoj zemlji BiH.
Teško da će BiH ikada više imati tako svijetlog sina svoji naroda i brčanskih narodnosti.
U ovom teškom času treba da ostanemo dostojanstveni i nepokolebani.
Zemlja koja ima takvu budućnost, kao BiH, ne treba da se brine za svog Rafija.
*
Demokratski kongresmen Hauard Berman uputio je u proceduru amandmansku dopunu 17. poglavlja američkog Zakona o imunitetu. U tom amandmanu se kaže da zakon obuhvata i kancelariju Visokog predstavnika u BiH i kancelariju Međunarodnog civilnog predstavnika na Kosovu.
Očito je da u BiH, glede Ohaera, kao i na Kosovu, tradicionalnoj šiptarskoj pravničkoj zemlji, caruje pravo u svim svojim nijansama i vrlinama. Pa saučesnike, američke državljane, mora da štiti američki zakon o imunitetu.
Očigledno je, nakon najava Vlade Republike Srpske da sprema tužbe protiv Ešdauna, drugih visokih predstavnika i međunarodnih aktivista ZPU, Zelenog Pokreta Unitarizacije, podiže se pravna bodljikava žica oko svijetlih granitnih usvojenih sinova naših naroda. Dobro, jednog od Naših naroda.
Ako američke zakonodavne insitucije prihvate i proglase ovaj amandman, biće to veliko priznanje Bosni i Hercegovini za njeno objeručke prihvaćeno pravno utemeljeno djelovanje međunarodnih svilenih diverzanata, terorista i špijuna. Treća ruka, srpska, eto, nije se baš potrudila.
I priznanje da je sve rađeno mimo prava i zakona. I Dejtonskog sporazuma.
I biće to perfektan amandmanski politički nekrolog za Rafija.
Ovdje, u amandmanu, počiva uspravna pravna ikona, zajednički Rafi.

SARAJEVSKI MOLERI
Sarajevska Država je jedna obična molersko-farbarska radnja.
Kada je došlo do pojave svijetlog bosanskohercegovačkog oružja na jugu Italije, a zna se u čijim rukama može biti oružje na tom jugu, počele su horske pjesme i sevdalinke: u našim magacinima sve je na broju, kod na je sve na spisku, u našim evidencijama nema izvoza u Italiju, naš organ nije izdao dozvolu, mi nismo donijeli nikakvu odluku...
Počelo je gletovanje, farbanje, moleraj, zamazivanje organa.
Dabome, da nijedna budala neće prodati oružje direktno samostalnoj zanatskoj radnji Koza nostra. Promijeniće pet otpremnih listova. Dabome, da ono što se ne prodaje i ne ilegališe, stoji uredno zapakovano i popisano. Dabome, da se tragovi počinju zatirati izdaleka: prepakuj, premiještaj, razvozi, zaprimi, razduži, utovari, istovari... pa se onda dogodi da se neki sanduk u transportu slučajno otvori i u njemu - klanfe. A piše municija.
Šverc oružja može stati jedino ako se svi dužnosnici ministarstva odbrane, uključujući i Delićevog ukop-majstora Cikotića, i svi uposlenici privatnih i drugih firmi koje skladište ili uništavaju naoružanje i municiju, pohapse i drže u humanitarnom pritvoru jedno tri godine.
Oružje u BiH, prje početka ozelenjavanja beretki, ubijanja svatova i staračke nejači u Sijekovcu, velike odbrane od regresije u Dobrokoljačkoj, nije došlo legalno.
Iz BiH neće legalno ni izaći.
Nemojte da imamo iluzija.
A to što su jučer 85 pušaka pregazili tenkom i malo oprljili brenerom... za to treba nekog uhapsiti. Sto litara skupe bosanskohercegovačke nafte su potrošili u tenku da bi savili cijevi tih 85, inače zarđalih, tandžara iz Svetog Patriotskog Rata.
Kao: počelo je transparentno uništavanje.
Ta smiješna scena u Molersko-farbarskoj radnji BiH, slika je i prilika same BiH. Fol, opsjena, predstava, prevara, obmana, slikovnica za javnost.
Glet-služba za odnose sa javnošću.

R. Vasić, RATNIK, 2008.

SPOMENIK NEZNANOM OTOMANU
Onaj ko se sjetio da predloži donošenje zakona o zabrani fašističkih organizacija u BiH, dobro se prevario.
Neiscrpan je rudnik zabrana u BiH.
Istorija joj je toliko uneređena, puna zlatnih likova plemenitog krvoločnog kova da bi produktivna Parlamentarna skupština BiH mogla da zasijeda neprekidno, kao nekada francuska revolucionarna giljotina, i nebi stigla zabraniti sve.
Recimo, potrebno je hitno zabraniti izgradnju spomenika Neznanom Junaku Jugoslovenske Narodne Armije na Baščaršiji. Tako je, povikaše Sarajlije. I sandžaklije.
To su okupatori, agresori, zločinci, podjarmljivači, komunjare, petokrakaši, rušitelji, upravitelji.
Dobro, onda bi mogli zabraniti i spomenike, veličanje, uspomene, podsjećanja i na druge agresore, okupatore, utamnjivače.
Vrzmao se tu Rim, Napoleon, Austrougarska i Kalaj, Mađari su jurišali po BiH, Endeha, Talijani, Treći Rajh. Da. Svi. Svi. I JNA. Sve goli agresori. Zabraniti. Umalo da zaboravim. Otomanska imperija. Njih ne možemo zabraniti, povikaše Sarajlije, sandžaklije i ministar Davutoglu. To je Istorijska Otomanska Stabilnost. Naše veze su opipljive i treba ih revitalizovati. Ne smijemo dozvoliti greške koje čine beogradski Srbi koji skidaju table sa imenima ulica ruskih maršala i heroja i tako ih zabranjuju a zajedno su oslobađali Beograd i druge gradove ubijajući njemačke gadove. Sreća da Rusi nisu Beograd oslobađali, onomad, od nas.
Tako je završio moj razgovor sa otomanskim đavolom.
Doista, ko nas ovdje zajebava?
Zabranićemo organizacije koje veličaju Handžar diviziju a veličaćemo Otomansku imperiju. Mnoga zdanja nose imena svijetlih velikana petostoljetnog otomanskog mraka, mnoge ulice, izletišta, svetišta, kule i gradine, džamije. I nikom ništa. Šta bi bilo kad bi bila neka crkva sa imenom Svetog Ante Pavelića ili Crkva Draže Mihajlovića Preuzvišenoga. U Bosni, pita otomanski đavo. Da, u Bosni i Hercegovini.
Mislim da je prije svih zakona o zabranama potrebno donijeti temeljni Zakon o zabrani veličanja, oblilježavanja i pominjanja okupacije, porobljavanja i kolonijalizma Otomanske imperije.
To bi uključivalo isključivanje svih zvaničnika Otomanske imperije po bilo kom osnovu, vojnom, poreskom, prosvjetnom, državnom, koljačkom. Osim vjerskih imena koja nisu imala dozvolu za nošenje sablje. A takvih nema. Ovdje niko od Otomanovića nije dolazio misionariti vjeru, kao stari dobri banjalučki Trapisti. Ovdje su dolazili samo da uzimaju krv.
Taj zakon bi uključivao zabranu da se obilježava i ono mjesto kod Sanskog Mosta, u okolini Kamengrada, čini mi se, gdje je čadorovao onaj Mehmed Fatih. I Ferhatpašina džamija bi bila pod udarom zakona i svi drugi objekti u Glavnom Gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu.
Dok je država zajednička.
Nema smisla da druga dva naroda, Srbi i Hrvati, gledaju kako se obiljažavju tužne činjenice iz istorije koja ih je poturčivala, skraćivala i porobljavala. O trećini neću da govorim. U vremenima današnje ekonomske krize, nepristojno je govoriti o pljački.
Nema smisla zabraniti čakijaše a slaviti sabljaše.
A taj zakon o zabrani slavljenja i obiljažavnja Otomanske imperije može, možda, pomoći BiH da uđe u EU.
Brže nego što uđe Turska. A Grčka izađe.

FAŠIZAM JE KAD SI TI FAŠIST
Sveusranevijesti.ba, ba-portal sa Miljacke, donosi tekst o tome kako SNSD ima svoju definiciju fašizma. I sliku Dodika sa zelenom titovkom, crvenom petokrakom i tri prsta. A povodom neslaganja delegata SNSD u „državnom parlamentu“, jebo ih natamina on, parlament, da se donese zakon o zabrani fašističkih organizacija.
Šta je pisac htio da kaže? Dodik je fašist. Dabome.
Državnom Sarajevu, Patriotskom Bošnjaštvu i Fudnalentalnim Unitaristima, Bosni, potreban je zakon protiv fašističkih organizacija i protiv negiranja genocida, isključivo kao zakonska alatka protiv Srba. A po mogućnosti i protiv Hrvata.
U predloženom zakonu pominju se ustaše, četnici i Handžar divizija. Pošto je prošli rat donio novu leksiku u kojoj su svi Hrvati ustaše a svi Srbi četnici, ostao jer problem Bošnjaka, muslimana koji su dobri, koji su patrioski dobri bošnjani, državozborci, multiljudi, bosnograđani... to što ih se nazivalo balijama, to nije u rangu ustaša i četnika
Da bi se zadovoljila komunistička trojna formula, ubacićemo i handžar diviziju.
Da se odmah ne razumijemo:
• O fašizmu i zabrani fašističkih organizacija ne mogu da seru, zbore, zakonodavišu i popuju potomci fašista ili kolaboracionista.
• Ko nije bio antifašist, pod petokrakom, ne kažem komunist, taj ne može da brabonja o antifašizmu
• Ko je dovodio teroriste ovdje, u lijepi, umilni dobri međukoljačlki bratski rat, taj ne može da kenja o antifašizmu.
• Ko izjednačava ustaše i četnike, ne može da govori o antifašizmu.
• Ko misli da trpanjem samo Handžarke u fašističke organizacije može da prikrije želju da od ovog geografskog sranja u rasulu napravi Bosnu za jednu vjeru, taj ne može da govori o antifašizmu.
Ustaše i četnici su, u svom korijenu i nastanku, bili nacionalni borci iz najboljih namjera. Ustaše su ustanici a četnici su čete iz ustanaka. To što se, kasnije, ta leksika iskoristila za nazivanje fašističkih ustaških vojski ili četničkih bradatih koljača srpske vojske, to ne znači da je ustaštvo i četništvo potpuno crno ili da je uvijek bilo crno. A nikako se ne mogu izjednačavati ustaše koje su imale logore za istrebljenje sa četnicima, teritorijalnim koljačima ili pljačkašima, ovisno o potrebi, ali i sa postojećim, ne masovnim, činjenicama o njihovoj borbi protiv njemačke okupacijske armade.
Handžarlije su, pak, bili čiste grkljandžije, genetski kolaboracionisti, što im i ime govori. Iz užitka. Divljaci. Ejakulati Mehmeda Sabljaka.
Zakoni protiv fašističkih organizacija i negiranja genocida, potrebni su samo da bi se Srbe, a i Hrvate, držalo u toru, dok se ne otvore vratnice prema Srbiji ili prema Hrvatskoj.
Ja, u Sarajčaršiji, propisujem šta je genocid.
Ko lane, u zatvor.
Kome se ne sviđa neka ide iz Bosne ali ne može ništa sa sobom da ponese.
To je popevka, to nije fašizam.

PRLJAVO ORUŽJE STVARA ČISTU ISTORIJU

Ajde!
Otkud naše svijetlo oružje, iz patriotsko-odbrambenog, šehidsko-zadržavnog i pravedno-protivagresorskog rata, u rukama italijanske mafije. I to na jugu, da je barem kod Trsta. Odnijeli sforovci, kad su išli kući na odmor, svako po tandžaru, pištoljče i eto, više nismo ni imali. Ali, mafija ima visoku tehnologiju ubijanja i ne kupuju bofl, to je oružje iz viška naoružanja, iz Državnog viška Državnog naoružanja, smještenog u Državna skladišta i popisanog u Državnim spiskovima. Talijani traže istragu. Ko to tamo naoružava njihovu Patriotsku mafiju.
Ministar odbrane Selmo Cikotić, koji se uvijek fino uodijeli, kao južnotalijanski mafijaški bosovi, božemeoprosti ne budi priminito, koji su prestali ubijati prije dvije decenije i sada samo upravljaju porodicama, direktno je odgovoran za pojavu tog oružja u Italiji. Zato treba dati ostavku ili ga Špirić treba smijeniti, tražiti njegovu smjenu, i svaki put, prije početka sjednice Savjeta ministara pitati: Šta ćeš ti, Selmudine, ovdje?
Jer, ovo je samo jedan incident u redeniku sranja sa oružjem, odbranom i vojskom. Unišatavanje neperspektivnog viška naoružanja i, sa njime, uništavanje podataka o tome, sahrana zločinca Delića ka vladike, zahtijevanja da se u Afganistanu kampuje pod turskim čadorom... sad još i naoružavanje mafije.
Ko da se radi o ministarstvu odbrane Sicilije, sunce ti jebem.
A, šta je na stvari?
Prljavo oružje koje je došlo, preko Bratske Neovisne Hrvatske, da bi se u BiH obavljali prljavi poslovi i žrtvovanje mira za Bosnu, trajno je uprljalo ovu finu beskrvnu zemlju i trajno je uvrstilo u itinerar svjetskih transverzala gliba šverca, mafije i prljavog novca. Kao što je nekad ovo područje bilo na putu svile, duvana, rijetkih metala i ostalih svjetskih trgovinsko-dubrovačkih tokova, sada je na putu šverca ilegalnog oružja i terorizma.
Kad bi kako moglo i Selmudina u sanduk, konzervirati pa dobro zakovati. I prodati sa ostalim starim naoružanjem, negdje, daleko, u Pizdostan.

STARA ENGLESKA SMRDULJA

Osobina zlih ljudi jeste da se na nekom onečistilištu, na kome su boravili i koje su trajno ubalegali, pojavljuju kao zli duhovi, duhovi iz boce ili kao običan smrad.
Tako se u saraj-čaršiji, na kokošanelpet mirisnoj Miljacki, malo, malo, pojavi smrdljivi duh Pedija Ešdauna. Stara engleska smrdulja ovaj put je uskrsnula nakon poraza mrljavih Braun-Blerovih laburista i dolaska na vlast kameronvativaca potpomognutih koalicijom sa Liberalno-demokratskom partijom. Tu partiju je svojevremeno, kao obavještajni zadatak između dva boravka u posebnim misijama po svijetu, osnovao Pedi Ešdaun. Ona je dugo imala snagu partije bosanskonovskog Mihajlice ali je sada postala važna jer ni laburisti ni konzervativci nisu uspjeli skupiti većinu da sami formiraju vlast kao što je to bilo u proteklih 65 godina.
Sa te platforme sada sere Ešdaun. On je skovao koaliciju. On je njima rekao. On je za dobrobit Velike Britanije. Istina, ima blizu sedamdeset godina ali hoće da pomogne. Ma, ne bih ja bio visokrangirani ministar, inostrane poslove će voditi Hag, moj dobar drug iz druge ideologije. Izaslanik za Balkan. Ma, niko me nije pitao. Ali razmislio bih kad bi me pitao. Sjećam se, u djetinjstvu, kad još nisam znao te važne kosmičke stvari, kako se jevtina kurva Stevka držala za međunožnu šubaru, pred zadružnom prodavnicom, gdje se pila mlaka piva, i pitala: Imal ko šta da me pita.
Saraj, na mirisnoj Miljacki, u stvari, s nostalgijom se sjeća Pedija Ešdauna. Kao i dede sabljosjeka, Mehmeda Osvajača Otomanskog Stabilizatora.
Nije ni lako, stara dobra reformska vremena sve dalja, uhapsili Iliju, mada je Hrvat, ali red je da protestujemo, uhapsili Ganića, junaka, junačinu, ljudinu, komandantčinu, Parlamentarna skupština BiH raspravlja o četnicima oslobodiocima, Rašo koljač pita gdje je roba na Markalama... kuku nama.
Pedi i još nekoliko lijepih stvari iz Naše Istorije, dođu kao melem, bokvica, majčina dušica. Pedijeva dušica.

PATRIOTSKI ILI GRAĐANSKI RAT
Nećemo dozvoliti reviziju Sarajevske Istorije.
Dole nepatriotska žgadija.
Patritska liga naša najveća briga.
Nema metka ako ga nije ispalila zelena beretka.
Bosna puna patriota.
Agresor je naša trajna opasnost i nada.
Smrt agresorima i ostalim bezbožnicima.
To su nevještom patriotskom rukom ispisane parole i transparenti na velikom fiktivnom mitingu Patriotske brige kojeg je organizovao Alija Behmen i Antirevizionistička liga Dobre Naše Istorije.
Istorija Bosne u kojoj je mrski neobrijani agresor divljao i klao a mi dobre patriote, samo se igrali gumenim bombonama i lizalima, nedodirljiva je jer se jedino pomoću nje može igraditi Naša Država, Jedna i Jedina Bosna, većinska, neentitetalna, unitarna, demokratska oaza u naručju hrišćanske Evrope. Nije dovoljno, patriote i patriotkinje, imati Našu Državu. Mi moramo imati i Našu Istinu, Našu Istoriju, Naš Monopol (aplauz, ovacije).
To je jedan isječak govora na fiktivnom mitingu Patriotske brige.
Povremeno stigne kakva vijest koja remeti tu Istorijsku stabilnost. Kažu, u Srebrenici ukopano nekoliko stotina imena živih ljudi. Onda onaj Koljač Rašo stalno pita gdje je roba na tezgama Markala. Pa Gardijan, engleska novina, piše o građanskom ratu. Ko da smo mi ovdje osnivali Građansku ligu. Patriotska liga, koju smo osnovali jasno govori da je na drugoj strani bio agresor. Dobro, Zelene beretke. Nije druge čoje bilo u zemi.
Sve velike tokove istorije prate crno – bijele storije. Tako se lakše upravlja događajima. Tako se ne moraju ispostavljati opravdanja. Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje. Hajde, džentlmen Bler, da mu jebemo mater, i njemu i Iraku. OK. Što će se poslije ispostaviti da nema ni toalet papira za masovno sranje, to nema veze. I što će laburisti, odakle je Bler, izgubiti izbore i vlast, 2010. ni to nema veze. Bitno je da smo tad, kad je trebalo, imali loše momke.
Tako i u BiH. Srbi, sa svojom garniturom priluda, Rašo, Slobo, Šeško, Martić... bili su genijalci za loše momke. Sve je unaprijed sklopljeno a prilude se samo uklopile.
Nakon obavljenog posla i formule dobri – loši momci, činjenice izlaze na vidjelo. Sienen je obavio posao lažnog informativnog omotača. Sad dolazi Al džazira. Činjenice, koje naviru, promijeniće istorijsku sliku ali stvarni efekti storije o dobrim i lošim će malo sačekati.
Morbidna patriotska misao da se od Markala i Srebrenice može vječno živjeti i uživati a da će se država i društvo sami stvarati i obnavljati, genetska je pogreška ićindijske anadolske pripeke i uznojenosti.
Istorija se gleda očima a osjeća guzicom.
Dok ne dođe iz guzice u glavu.
Ne treba Gardijan da nam piše o tome kako BiH nije jednostavna činjenična vreća rogova. Dovoljno je pogledati oko sebe. Nepodnošljiva elegancija mržnje i krvoločnosti na svim pravcima. Kada je ona stara deklaracijska budala, Alija, odlučio za Bosnu žrtvovati mir, umjesto Bosnu za mir, istorija se više nije mogla uljepšati. Ni danas, kad je sve gora i gora. Stara budala i patriotske lude nisu shvatile da se mir uvijek obnavlja i revitalizuje. Ali države ne. Kad jednom počne da se raspada, kao danas Bosna, pa i Bosna i Hercegovina, nema više povratka.
Ne mijenjajte mi istoriju.
To je parola koja se najčešće čuje u paklu.
Neki kažu da je to vapaj.

ZAUSTAVITI ŽIVOT 11. JULA

A SDA pozvala je Predsjedništvo BiH i Fudbalski savez BiH da zatraže od Svjetske fudbalske federacije (FIFA) da promijeni termin odigravanja finalnog meča predstojećeg Svjetskog prvenstva, koji bi trebao biti odigran 11. jula, zbog Dana sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
Moram priznati da svašta očekujem od saraj-bošnjačke kolektivne svijesti koja se pretvara u nezajažljivu crnu rupu koja teži da sve oko sebe proguta, poklopi, upije i oboji.
Ali, ovako nešto nisam očekivao.
Bez obzira što se radi o minornoj stranci, o otpatku otpadaka, ovakav sumanuti zahtjev indikator je dubljih i trajnijih procsa koji su zahvatili muslimansko vjersko i nacionalno biće.
Proces stvaranja nacije od vjerskog supstrata, nezabilježen u istoriji korelacija vjera – nacija, svuda su nacije i narodi primali, usvajali ili bili potčinjavani vjeri, doleko je odmakao. A u tom procesu stvaranje vječnog kolektivnog pateničkog oreola žrtve, prema unutra, u kokektivitetu i u svakom pojedincu, kao i prema vani, u istoriografiji, u svjetskom mnijenju, u diplomatiji, u vjerskim državnim asocijacijama, pa sada i u sportskim, ima presudnu ulogu.
Nacionalna homogenizacija u 21. vijeku nema na izbor alatke koje su velike srodne grupe, od kojih su u Evropi stvarane nacije, tokom ranijih vijekova, imale na pretek.
Sokačka perspektiva poseže za univerzalnim fokusom na malu bosansku čaršiju, zloupotrebljavajući tako žrtve, i njihove potomke, stvarajući im iluziju da su po tom osnovu iznad drugih, i međunarodne organizacije i javnost uopšte.
Da tako funkciniše svijet, nikada se ni jedan događaj ne bi mogao organizovati. Jamačno, postoji više od 365 događaja u svjetskoj istoriji koji su crno djelo zlotvora.
Mislim da ova mala stranka pokazuje i posebnu bolest vještačkog kolektiviteta. Nastoji da mrku tegobu nesreće prenese na lice i um svakog čovjeka oko sebe i na sve zajedno.
Tako se saraj-čaršijska crna rupa izmetnula u centrifugaliju zla i tmine.

R. Vasić
GOLE, NALIJEPLJENE NA DUŠI, 2001.

LEPE ŽENE OPASNE PO ZDRAVLJE

Pročitam naslov u beogradskoj Politici i skamenim se.
Već sam trebao biti mrtav. Ili sam mrtav, samo se čekaju vijenci.
Vijest kaže da su španski istraživači, na univerzitetu u Valensiji, utvrdili da se, nakon više od pet minuta provedenih sa lijepom ženom, u tijelu muškarca povećava nivo kortisola. Kortisol je hormon stresa i njegov nivo raste u psihološkim stresnim situacijama. Kortisol može biti povezan sa dijabetesom, povišenim krvnim pritiskom, problemima rada srca i impotencijom.
Čitav život čovjek voli lijepe žene. Toliko da je jedan život malo. Svaki čovjek, dabome. Samo su načini različiti. I sa napomenom da su sve žene lijepe. Ne postoji ružna žena. Postoje samo negledljive, ružne muške oči. Neke žene su ljepše od drugih. Dok je živ, čovjek voli lijepe žene. Ni ja nisam neka iznimka. Samo što volim žene koje znaju da hodaju kao skulpture. Da sjede kao umjetnička slika. Ili instalacija, barem. Žene nisu lijepe ako su glupe ili pametne.
Žene su lijepe samo ako su žene.
Tu dolazimo do španskog problema.
Završetkom ere matrijarhata, počela je era dominacije mudonja koja se opredmećivala u lovu, donošenju hrane i prinošenju ženskog tijela kao žrtve noći razularenih mesinom i njegovom energijom i alkoholom i njegovom erektivnošću. Žena je bez muškarca bila krokodilče na čije tek raspuklo jaje stane slon. Nastojala je da ga zadrži redovnim međunožnim užicima i između porođaja. Kasnsije se društvo industrijalizovalo, afeže, ravnopravnost polova, rodna ravnopravnost, radna ravnpravnost... i od ženke je postala žena. Okrutno biće bez muda. Odjeća, izdaleka, kao muška. Uniseks. Farmerice. Koje čine da i žene i mušakmrci imaju dobro dupe. I sve jednako dobro, jer farmerice ukalupljuju ono što priroda nije znala. Žena je postala vozač. Koji kurac ti hoćeš, napuši se. Postala je šef, direktor, policajac. Žena je postala inspektor, oficir. Vadi ruke iz džepova pred oficirom. Žena je postala bokser.
Kortisol se dobijao samo u ratu. U barutnom stresu. Poststresni traumatski sindrom. Zato su mušarkci izmislili ratove. Nestalo lijepih žena a muškarci ovisni o kortisolu. Kad nema kortisola u organizmu ukrutnik stalno stoji uspravno i navodi na krvne i seksualne delikte. Ovako, u ratu dobiješ kortisol, šećer, srce koje preskače, impotenciju i onda cugaš, kartaš i tučeš ženu ko sretan.
Žene su, tako, zaboravile da su ženke. To narod, ostaci starog naroda, još kažu ovako: Da zna da ima pišuljicu među nogama, vladala bi cijelim selom.
Razlika između žene i ženke je ogromna. Veća nego između muškarca i žene. Žena koja pametuje, govori, deklamuje, docira, naređuje, određuje, crta, usmjerava, trasira, donosi pare, izdržava... odurnije je biće od svakog muška. Ženka, ljepotica, koja malo zbori, komunicira svojom pameću smjernog bića, iznutra, sitnom, finom, nevidljivom teslinom energijom na daljinu. Zato oni Španci u Valensiji dobiju kortisol. Pokoče se, ko da ih gleda kobra bez trepavica. A kad ženka postane žena, pa počne da pametuje, govori, deklamuje... otvoriš vrata, zatvoriš vrata, pa, onda, kažeš, marš u pizdu materinu. Ladan Jelen. Muškarci znaju zašto. Žuja je zakon.
Žena se tako izvitoperila da je tog kortisola nestalo, kao rijetkih metala.
Probajte, mudonjama se obraćam, jednostavan test. priđite ženi, lijepoj, ili onoj ljepšoj. I odmah joj recite da je volite. Jer, to je istina. Čovjek kad vidi lijepu ženu zine. A to je govor tijela koji se prevodi sa: Volim te. Ni jedna vam neće vjerovati, ismijaće vas, smatraće vas folirantom. Isfur. Leš. Ali bacite, šutke, na stol kakvu robnu marku, ključeve, vulo tebra... bićeš faca. Život.
To znači da su žene postale okrutne. Ništa kortisol. Španci izmišljaju. Ja se čitav život motam oko lijepih žena. Bez uspjeha, dabome. Jedino su mi četiri godine uzeli one nacionalističke budale Rašo, Aljo, Slobo i Franjo. Pa opet imam 52 otkucaja srca, stodesetku pritisak. Ko mi u tijelu nađe kortisol, ljubim ga u dupe. A kad vidim lijepu ženu mrak mi padne na oči. Sreća da moja seljačka uljudnost racionalizuje moje postupke pa umjesto lavljeg skoka prozborim: Lijepa si ko bog. Ti si umjetnina. Bogotvorina. Volim te i tvoj lik koji zemljanu trulež pretvara u svemirsku zlatninu. Moje oči ti prilaze kao prosjak crkvi. Išće. Jesi li ti došao onom crnom mečkom.
Jebo te kortisol.

NEUSTAVNI SUD BiH

Dakle, Ustavni sud BiH. A kadgod počnem tako, sa Dakle, izražavam gadljivost. Prema Ustavnom sudu BiH, dabome.
To je još jedna zajednička institucija, kako to pripitomljeno zvuči, koja je formirana da bi zloradila, da bi razarala, da bi podjarljimavala, da bi stvarala tenzije i nepovjerenje u BiH.
Nije potreban neki naročiti argument za sve to. Dovoljna je činjenica da su u Ustavni sud infiltrirana trojica stranaca koji su, u kombinaciji sa domaćim državozborcima, donosili odluke preglasavanjem pa su tako dva Bošnjaka u Ustavnom sudu BiH, donijela, mimo Srba i Hrvata, odluke kojima se drastično mijenja Dejtonski sporazum, Ustav i organizacija vlasti.
Takav ustavni sud nije najviši, nezavisni, nepristrani tumač ustavnosti, nego samoregulirajuće neartikulisano konglomeratno tijelo, kao Regulatorna agencija za komunikacije ili kao Konkurencijsko vijeće.
Taj Ustavni sud je, nekidan, razriješio Krstana Simića, sudiju. Koliko shvatam, zbog toga što je pisao pismo Dodiku i počeo sa Šefe...
Dabome, ne želim da pišem o tom slučaju niti da budem advokat advokatu. Zdrava logika govori o tome da se Krstan Simić nije uklopio u neki sistem, pošto je skoro imenovan, ili ga sistem nije prihvatio. Zdrava logika gori i to da se ustavni sud bavi korisničkim predmetima a ne ustavnošću. Sud rješava žalbe. Tako se pretvorio u Nadžalbeni sud a ne u ustavni sud. Neke žalbe se rješavaju preko reda o čemu je govorio Simić ali i bivša predsjednica Suda. Pa se etablirao i kao Prekordeni korisnički sud.
U tom samoodmetnutom institutu, koji sam sebe konotroliše, čim sam može da istjera svog sudiju, pojedinačni mandat traje do sedamdesete godine života.
Te dvije činjenice, o nekontroli i o skorodoživotnosti, dovoljan su razlog ozbiljnog razmatranja svrhe postojanja Ustavnog suda BiH, u ovakvom obliku.
Posljednji slučaj, izbacivanje sudije iz Suda, samo je čaša vode u živi pijesak u kome se odavno nalazi Ustavni sud.
Sud se mora načiniti nekome odgovornim. I neko mora da ga konotroliše. U svjetskoj demokratskoj i sudskoj praksi ne postoji Automatski sud. Kao Automatski pilot. Stoga je korisno vidjeti kako to rade u Njemačkoj koja je savezna država. Sastoji se od država kao i BiH. Jer entiteti i kantoni su države pošto imaju svoje ustave, svoje parlamente i svoje vlade.
Savezni ustavni sud Njemačke bira se dvotrećinski kako bi se spriječio presudan uticaj vladajuće koalicije. Mandat traje 12 godina, bez ponavljanja ali do 68 godina života. Partijska, stranačka proporcija je presudna: dvije velike političke grupacije, CDU/CSU i SDP, od 76. godine, imaju pravo da u svakom od senata suda predlože po četiri sudije. Po jedno mjesto od toga mogu da daju svojim manjim koalicionim partnerima. Trojica sudija svakog senata moraju biti iz najviših saveznih sudova kako bi se osigurala linija iskustva i veza sa ostalim sudovima. Niko od sudija ne može biti član parlamentarnih ili izvršnih tijela vlasti, osim univerzitetski profesor, a kada se uprazni mjesto, predlog i popuna je pod kontrolom one stranke koja polaže pravo na to mjesto. Jasno je da političke stranke, kao direktni dobitnici glasova, kontrolišu sud, prije svega procesom kandidovanja jer kasnije nemaju nikakav uticaj.
Savezni ustavni sud je ustavni organ i u rangu je sa Bundestagom, Bundesratom, predsjednikom države i Saveznom vladom. On nema egzekutivu za sprovođenje svojih odluka ali se smatra gospodarem postupka i ima potpunu slobodu da postigne provođenje odluke na najpogodniji, najbrži, najjednostavniji i najefikasniji način.
Savezni ustavni sud ima ogroman ugled i kredibilitet.
Može se onda zaključiti da je SUS Njemačke odgovoran društvu, javnosti i parlamentu ali da je svoju odgovornost potkrijepio samoizborenim kredibilitetom.
Usporedimo li sve to sa ustavnim sudom BiH, izgubićemo želju da se smatramo demokratskom ljudskom zajednicom.

Ustavni sud BiH je svoj autonomni sitnokorisnički položaj našao između činjenice da je BiH savezna država i postojanja bošnjačko-inostranog konzorcijuma za unitarizaciju pa je, po prećutnom sporazumu, dobio dozvolu da se bavi koristoljubivim predmetima kao što je Slučaj Alijagić a da u glavnom domenu obavlja unitarizaicju za potrebe Alije, Sulejmana...

Ustavni sud je kao gljiva na truloj vrbi, BiH, da prostiš. tvrda i žilava a nizašta ne služi.

EKSTAZA ESDEPEA
Ljudi koji za sebe kažu da su stranka a da nisu reketaši, esdepeovci, predlažu zatvor za mišljenje.
Ko iskaže mišljenje da se se treba otcijepiti od BiH ili dio BiH pripojiti drugoj državi, ima da se kazni zatvorom u trajanu od najmanje tri godine. Predlažu.
Ja sam za samostalnost Republike Srpske. U okviru BiH. A ako ne može u BiH, onda izvan BiH. Pa ako mora i otcjepljenjem. Apsolutno zahtijevam da se u ustav unese odredba o pravu naroda na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje po međunarodno priznatim i ustavom verifikovanim granicama.
Ali ne priznajem sud Esdepea ni BiH.
Za vrijeme komunizma, kad je neko pjan u birtiji jebo mater Titi, zaglavio je zatvora. Ne baš tri godine. Zlatni Reket još nije bio narastao za politiku.
Komunizam je, i zbog toga, propao. Zna se.
Esdepeovci rade još gore. Ko javno poziva, zahtijeva, predlaže... to bi bilo uvođenje zatvora za mišljenje.
Ali od ljudi koji sebe nazivaju strankom i stranke koja tvrdi da je sastavljena od ljudi i koja je u stanju podjebavati cijeli jedan narod u BiH, kandidujući Neželjeno Dijete Komšića, ili zahtijevajući od Socijalističke internacionale da izbaci Esenesde iz svog članstva, može se očekivati još mnogo gorih stvari.
Sreća da reket drže u lijevoj ruci.