NEUSTAVNI SUD BiH
Dakle, Ustavni sud BiH. A kadgod počnem tako, sa Dakle, izražavam gadljivost. Prema Ustavnom sudu BiH, dabome.
To je još jedna zajednička institucija, kako to pripitomljeno zvuči, koja je formirana da bi zloradila, da bi razarala, da bi podjarljimavala, da bi stvarala tenzije i nepovjerenje u BiH.
Nije potreban neki naročiti argument za sve to. Dovoljna je činjenica da su u Ustavni sud infiltrirana trojica stranaca koji su, u kombinaciji sa domaćim državozborcima, donosili odluke preglasavanjem pa su tako dva Bošnjaka u Ustavnom sudu BiH, donijela, mimo Srba i Hrvata, odluke kojima se drastično mijenja Dejtonski sporazum, Ustav i organizacija vlasti.
Takav ustavni sud nije najviši, nezavisni, nepristrani tumač ustavnosti, nego samoregulirajuće neartikulisano konglomeratno tijelo, kao Regulatorna agencija za komunikacije ili kao Konkurencijsko vijeće.
Taj Ustavni sud je, nekidan, razriješio Krstana Simića, sudiju. Koliko shvatam, zbog toga što je pisao pismo Dodiku i počeo sa Šefe...
Dabome, ne želim da pišem o tom slučaju niti da budem advokat advokatu. Zdrava logika govori o tome da se Krstan Simić nije uklopio u neki sistem, pošto je skoro imenovan, ili ga sistem nije prihvatio. Zdrava logika gori i to da se ustavni sud bavi korisničkim predmetima a ne ustavnošću. Sud rješava žalbe. Tako se pretvorio u Nadžalbeni sud a ne u ustavni sud. Neke žalbe se rješavaju preko reda o čemu je govorio Simić ali i bivša predsjednica Suda. Pa se etablirao i kao Prekordeni korisnički sud.
U tom samoodmetnutom institutu, koji sam sebe konotroliše, čim sam može da istjera svog sudiju, pojedinačni mandat traje do sedamdesete godine života.
Te dvije činjenice, o nekontroli i o skorodoživotnosti, dovoljan su razlog ozbiljnog razmatranja svrhe postojanja Ustavnog suda BiH, u ovakvom obliku.
Posljednji slučaj, izbacivanje sudije iz Suda, samo je čaša vode u živi pijesak u kome se odavno nalazi Ustavni sud.
Sud se mora načiniti nekome odgovornim. I neko mora da ga konotroliše. U svjetskoj demokratskoj i sudskoj praksi ne postoji Automatski sud. Kao Automatski pilot. Stoga je korisno vidjeti kako to rade u Njemačkoj koja je savezna država. Sastoji se od država kao i BiH. Jer entiteti i kantoni su države pošto imaju svoje ustave, svoje parlamente i svoje vlade.
Savezni ustavni sud Njemačke bira se dvotrećinski kako bi se spriječio presudan uticaj vladajuće koalicije. Mandat traje 12 godina, bez ponavljanja ali do 68 godina života. Partijska, stranačka proporcija je presudna: dvije velike političke grupacije, CDU/CSU i SDP, od 76. godine, imaju pravo da u svakom od senata suda predlože po četiri sudije. Po jedno mjesto od toga mogu da daju svojim manjim koalicionim partnerima. Trojica sudija svakog senata moraju biti iz najviših saveznih sudova kako bi se osigurala linija iskustva i veza sa ostalim sudovima. Niko od sudija ne može biti član parlamentarnih ili izvršnih tijela vlasti, osim univerzitetski profesor, a kada se uprazni mjesto, predlog i popuna je pod kontrolom one stranke koja polaže pravo na to mjesto. Jasno je da političke stranke, kao direktni dobitnici glasova, kontrolišu sud, prije svega procesom kandidovanja jer kasnije nemaju nikakav uticaj.
Savezni ustavni sud je ustavni organ i u rangu je sa Bundestagom, Bundesratom, predsjednikom države i Saveznom vladom. On nema egzekutivu za sprovođenje svojih odluka ali se smatra gospodarem postupka i ima potpunu slobodu da postigne provođenje odluke na najpogodniji, najbrži, najjednostavniji i najefikasniji način.
Savezni ustavni sud ima ogroman ugled i kredibilitet.
Može se onda zaključiti da je SUS Njemačke odgovoran društvu, javnosti i parlamentu ali da je svoju odgovornost potkrijepio samoizborenim kredibilitetom.
Usporedimo li sve to sa ustavnim sudom BiH, izgubićemo želju da se smatramo demokratskom ljudskom zajednicom.
To je još jedna zajednička institucija, kako to pripitomljeno zvuči, koja je formirana da bi zloradila, da bi razarala, da bi podjarljimavala, da bi stvarala tenzije i nepovjerenje u BiH.
Nije potreban neki naročiti argument za sve to. Dovoljna je činjenica da su u Ustavni sud infiltrirana trojica stranaca koji su, u kombinaciji sa domaćim državozborcima, donosili odluke preglasavanjem pa su tako dva Bošnjaka u Ustavnom sudu BiH, donijela, mimo Srba i Hrvata, odluke kojima se drastično mijenja Dejtonski sporazum, Ustav i organizacija vlasti.
Takav ustavni sud nije najviši, nezavisni, nepristrani tumač ustavnosti, nego samoregulirajuće neartikulisano konglomeratno tijelo, kao Regulatorna agencija za komunikacije ili kao Konkurencijsko vijeće.
Taj Ustavni sud je, nekidan, razriješio Krstana Simića, sudiju. Koliko shvatam, zbog toga što je pisao pismo Dodiku i počeo sa Šefe...
Dabome, ne želim da pišem o tom slučaju niti da budem advokat advokatu. Zdrava logika govori o tome da se Krstan Simić nije uklopio u neki sistem, pošto je skoro imenovan, ili ga sistem nije prihvatio. Zdrava logika gori i to da se ustavni sud bavi korisničkim predmetima a ne ustavnošću. Sud rješava žalbe. Tako se pretvorio u Nadžalbeni sud a ne u ustavni sud. Neke žalbe se rješavaju preko reda o čemu je govorio Simić ali i bivša predsjednica Suda. Pa se etablirao i kao Prekordeni korisnički sud.
U tom samoodmetnutom institutu, koji sam sebe konotroliše, čim sam može da istjera svog sudiju, pojedinačni mandat traje do sedamdesete godine života.
Te dvije činjenice, o nekontroli i o skorodoživotnosti, dovoljan su razlog ozbiljnog razmatranja svrhe postojanja Ustavnog suda BiH, u ovakvom obliku.
Posljednji slučaj, izbacivanje sudije iz Suda, samo je čaša vode u živi pijesak u kome se odavno nalazi Ustavni sud.
Sud se mora načiniti nekome odgovornim. I neko mora da ga konotroliše. U svjetskoj demokratskoj i sudskoj praksi ne postoji Automatski sud. Kao Automatski pilot. Stoga je korisno vidjeti kako to rade u Njemačkoj koja je savezna država. Sastoji se od država kao i BiH. Jer entiteti i kantoni su države pošto imaju svoje ustave, svoje parlamente i svoje vlade.
Savezni ustavni sud Njemačke bira se dvotrećinski kako bi se spriječio presudan uticaj vladajuće koalicije. Mandat traje 12 godina, bez ponavljanja ali do 68 godina života. Partijska, stranačka proporcija je presudna: dvije velike političke grupacije, CDU/CSU i SDP, od 76. godine, imaju pravo da u svakom od senata suda predlože po četiri sudije. Po jedno mjesto od toga mogu da daju svojim manjim koalicionim partnerima. Trojica sudija svakog senata moraju biti iz najviših saveznih sudova kako bi se osigurala linija iskustva i veza sa ostalim sudovima. Niko od sudija ne može biti član parlamentarnih ili izvršnih tijela vlasti, osim univerzitetski profesor, a kada se uprazni mjesto, predlog i popuna je pod kontrolom one stranke koja polaže pravo na to mjesto. Jasno je da političke stranke, kao direktni dobitnici glasova, kontrolišu sud, prije svega procesom kandidovanja jer kasnije nemaju nikakav uticaj.
Savezni ustavni sud je ustavni organ i u rangu je sa Bundestagom, Bundesratom, predsjednikom države i Saveznom vladom. On nema egzekutivu za sprovođenje svojih odluka ali se smatra gospodarem postupka i ima potpunu slobodu da postigne provođenje odluke na najpogodniji, najbrži, najjednostavniji i najefikasniji način.
Savezni ustavni sud ima ogroman ugled i kredibilitet.
Može se onda zaključiti da je SUS Njemačke odgovoran društvu, javnosti i parlamentu ali da je svoju odgovornost potkrijepio samoizborenim kredibilitetom.
Usporedimo li sve to sa ustavnim sudom BiH, izgubićemo želju da se smatramo demokratskom ljudskom zajednicom.
Ustavni sud BiH je svoj autonomni sitnokorisnički položaj našao između činjenice da je BiH savezna država i postojanja bošnjačko-inostranog konzorcijuma za unitarizaciju pa je, po prećutnom sporazumu, dobio dozvolu da se bavi koristoljubivim predmetima kao što je Slučaj Alijagić a da u glavnom domenu obavlja unitarizaicju za potrebe Alije, Sulejmana...
Ustavni sud je kao gljiva na truloj vrbi, BiH, da prostiš. tvrda i žilava a nizašta ne služi.
