RADNI SJEVER I PARADNI JUG
(da nam živi, živi rad)
Zadesim se u Deželi, u srijedu. Ljubljana. Prešern. Tromostovlje. Oduševljen. Blejska krempita ima da sjedne ko budali šamar. Vidjeću lijepe djevojke, slovenačke, sa mandarinama pod džepovima eurounijskih farmerica, sa sunčanih strana Alpa.
Kad, tamo štrajk. Žute pištaljke, žute trake, naljepnice, malo piva, malo trave, studenti, policijske sirene, helikopteri, ima blejske krempite ali konobari unezvijereno gledaju u nebo, ima djevojaka i farmerica, ali farmerice za dvanaest brojeva veće, ne vidim obličje mandarina, na transparentima: Rad oslobađa, Malo rada, malo prostitucije... Neko nas, balkance, zajebava. Kakav rad među omladinom. Na Tromostovlju velika bina, miting, svirka, govori, na Parlamentu kamenice i jaja, ima povrijeđenih.
Odgonetnem da su se studenti uštrajkovali zbog toga što im je Vlada smanjila količinu rada kojeg mogu imati kao plaćeni dodatni izvor prihoda. Preko omladinskih zadruga ili slično. Nezaposlenost i kod njih.
Dabome, prva asocijacija: Grčka.
Dole protesti zbog smanjenja plata. Finansijska salaukovina ih opet utjerala u sapunicu Propali ko Grčka. Pale banke i ubijaju službenike. Kome, nama umanjivati privilegije. Imamo deset godina kraći penzisjki radni staž od EU, imamo velike plate i penzije, ko jebe vladu, dugove i javnu potrošnju.
Razlika je uočljiva i iznenađujuća.
Ne radi se samo o razlici sjever – jug. Mada je iznenađujuće da se hladni mladi Slovenci toliko uzbuđuju zbog umanjenja rada. A da Grci, stari demokrati, pa i socijaldemokrati, ginu i pale se zbog prava na platu. Pravo na rad, da. Ali pravo na platu? O tome Marks nije govorio.
Radi se i o dugotrajnijoj fascinaciji i infekciji finansijskim influencama u kojima je zemlja, i vlast, obezbjeđivala lagodan život neradnom narodu a sebi mandate. Dugovi, finansijski aranžmani i njihovi derivati, obveznice i akcije i svastike njihovih tetaka, upakovane u pakete pa prodavane putem banaka sa kurvanjskim bordelskim imenima, Fani Me, Ketrin Zita Džons, Fredi Mak, Dita fon Tize... pojeli su Grčku, njenu sadašnjost i budućnost. Prst u dupe i prst u uvo pa gladuj. A u Sloveniji, s druge strane, radi se o starim radnim navikama, i u socijalizmu, i o prekratkom boravku u EU kao razvojnom, platnom i neradnom raju u kome je, pored svih briselskih sranja, komesara i izmećara, moguće sakriti finansijusko stanje jedne države pa čak i tako banalne podatke o javnoj potrošnji i državnom dugu.
Slovenija nije stigla da se pokvari.
Zato podržavam slovenačke mlade studente koji se makar i zajebavaju sa parolom Rad oslobađa. To su najbolji budući socijaldemokrati, najbolji brižnici svoje sudbine i države.
Tako je komunistička Kina načinila čudo. Rad. Veliki rad. Zapad mislio da je potrošnja generator svega. Bez potrošnje nema oporavka ekonomije, proseravaju se svi zapadni nobelovci. Brez rada nema ekonomije uopšte, shvatili su čak i slovnački brucoši.
Kina i SAD su, okvirno, kao i Slovenija i Grčka. Na primjeru Kine stvar je uočljivija. Mnogo rada stvara mnogo vrijednosti i donosi moć. Kinezi danas drže zlato i američke dolare u ambarima ko Vojvođani kuruz u klipu. Mnogo finansijskog masturbiranja donosi malo ejakulata i mnogo glavobolje.
Dolaze teška vremena. Nafte, uglja i plina će nestati za pedeset, šezdeset godina. S njima će nestati i lake droge Potrošnja kao motor razvoja.
Nuklearne energane, male, ukopavaće se u zemlju, radi sigurnosti, kao danas septičke jame. Ali će se plaćati krvavo zarađenim novcem. To će biti izvor eneregije za sve. Ko ne bude imao para da kupi svoju nuklearku, neće puniti elektromobil, neće se brijati, neće praviti djecu jer se u hladnoći stvrdne samo led.
Doći će vremena kad će se samo jednom pišati dnevno. Sve ostalo će ići na znoj.
Još danas uživajmo u petnaest pišanja dnevno. Sok, pivo, espreso, zero, votka, pa opet espreso, vino, bevanda, špricer, i espreso. Između pišanje. Ništa rad.
(da nam živi, živi rad)
Zadesim se u Deželi, u srijedu. Ljubljana. Prešern. Tromostovlje. Oduševljen. Blejska krempita ima da sjedne ko budali šamar. Vidjeću lijepe djevojke, slovenačke, sa mandarinama pod džepovima eurounijskih farmerica, sa sunčanih strana Alpa.
Kad, tamo štrajk. Žute pištaljke, žute trake, naljepnice, malo piva, malo trave, studenti, policijske sirene, helikopteri, ima blejske krempite ali konobari unezvijereno gledaju u nebo, ima djevojaka i farmerica, ali farmerice za dvanaest brojeva veće, ne vidim obličje mandarina, na transparentima: Rad oslobađa, Malo rada, malo prostitucije... Neko nas, balkance, zajebava. Kakav rad među omladinom. Na Tromostovlju velika bina, miting, svirka, govori, na Parlamentu kamenice i jaja, ima povrijeđenih.
Odgonetnem da su se studenti uštrajkovali zbog toga što im je Vlada smanjila količinu rada kojeg mogu imati kao plaćeni dodatni izvor prihoda. Preko omladinskih zadruga ili slično. Nezaposlenost i kod njih.
Dabome, prva asocijacija: Grčka.
Dole protesti zbog smanjenja plata. Finansijska salaukovina ih opet utjerala u sapunicu Propali ko Grčka. Pale banke i ubijaju službenike. Kome, nama umanjivati privilegije. Imamo deset godina kraći penzisjki radni staž od EU, imamo velike plate i penzije, ko jebe vladu, dugove i javnu potrošnju.
Razlika je uočljiva i iznenađujuća.
Ne radi se samo o razlici sjever – jug. Mada je iznenađujuće da se hladni mladi Slovenci toliko uzbuđuju zbog umanjenja rada. A da Grci, stari demokrati, pa i socijaldemokrati, ginu i pale se zbog prava na platu. Pravo na rad, da. Ali pravo na platu? O tome Marks nije govorio.
Radi se i o dugotrajnijoj fascinaciji i infekciji finansijskim influencama u kojima je zemlja, i vlast, obezbjeđivala lagodan život neradnom narodu a sebi mandate. Dugovi, finansijski aranžmani i njihovi derivati, obveznice i akcije i svastike njihovih tetaka, upakovane u pakete pa prodavane putem banaka sa kurvanjskim bordelskim imenima, Fani Me, Ketrin Zita Džons, Fredi Mak, Dita fon Tize... pojeli su Grčku, njenu sadašnjost i budućnost. Prst u dupe i prst u uvo pa gladuj. A u Sloveniji, s druge strane, radi se o starim radnim navikama, i u socijalizmu, i o prekratkom boravku u EU kao razvojnom, platnom i neradnom raju u kome je, pored svih briselskih sranja, komesara i izmećara, moguće sakriti finansijusko stanje jedne države pa čak i tako banalne podatke o javnoj potrošnji i državnom dugu.
Slovenija nije stigla da se pokvari.
Zato podržavam slovenačke mlade studente koji se makar i zajebavaju sa parolom Rad oslobađa. To su najbolji budući socijaldemokrati, najbolji brižnici svoje sudbine i države.
Tako je komunistička Kina načinila čudo. Rad. Veliki rad. Zapad mislio da je potrošnja generator svega. Bez potrošnje nema oporavka ekonomije, proseravaju se svi zapadni nobelovci. Brez rada nema ekonomije uopšte, shvatili su čak i slovnački brucoši.
Kina i SAD su, okvirno, kao i Slovenija i Grčka. Na primjeru Kine stvar je uočljivija. Mnogo rada stvara mnogo vrijednosti i donosi moć. Kinezi danas drže zlato i američke dolare u ambarima ko Vojvođani kuruz u klipu. Mnogo finansijskog masturbiranja donosi malo ejakulata i mnogo glavobolje.
Dolaze teška vremena. Nafte, uglja i plina će nestati za pedeset, šezdeset godina. S njima će nestati i lake droge Potrošnja kao motor razvoja.
Nuklearne energane, male, ukopavaće se u zemlju, radi sigurnosti, kao danas septičke jame. Ali će se plaćati krvavo zarađenim novcem. To će biti izvor eneregije za sve. Ko ne bude imao para da kupi svoju nuklearku, neće puniti elektromobil, neće se brijati, neće praviti djecu jer se u hladnoći stvrdne samo led.
Doći će vremena kad će se samo jednom pišati dnevno. Sve ostalo će ići na znoj.
Još danas uživajmo u petnaest pišanja dnevno. Sok, pivo, espreso, zero, votka, pa opet espreso, vino, bevanda, špricer, i espreso. Između pišanje. Ništa rad.
