THE NEW YORK TIMES NA SMETLJIŠTU
Zagrebački Poslovni dnevnik jednom nedjeljno objavljuje veliki dodatak sa izborom prevedenih tekstova iz Njujork tajmsa.
Neko bi rekao: Kakve to veze ima. Danas? Kad je kraj novinarstva. Kada se novinama više ne pokrivaju beskućnici, kada su izmišljene hemikalije za bolje čišćenje stakala, kada se u novine ne zamataju potrepštine u seoskim prodavnicama, kada novine ne služe ni za stavljanje u gumene čizme, dva broja veće, radi topline za duge, oleđene, seoske zime.
Danas? Kada je sve na internetu. Kada je svako sebi i novinar, i urednik i čitalac.
Šta će nam, danas, Njujork tajms.
Dabome da nam neće pomoći.
Osim što ćemo vidjeti gdje je to naše novinarstvo, novinstvo i mediji. Dobronamjerni će vidjeti da je ovo što imamo ovdje samo puko smetljište mediokriteta a ne medija, strvinara a ne novinara, jebivjetara a ne rajtera, lisaca a ne pisaca, svodnika a ne urednika.
Akteri neće vidjeti ništa. Oni su sistem bez očiju, ušiju i znanja.
Ovdje još drže ratne polupismene pizdulje i brdnjake, od najavljivačica prave samostalne urednice, a od onih nedovršenih nastaju portparoli po raznim institucijama, ni jednog novinara za dvadeset godina pred kojima bi se javnost, političari i razni zvaničnici ukočili, pa se iznjedrio lagumdžisani Bakiroid, koji, kažu, ima, neku emisiju u Sarajevu, koju smatraju novinarstvom. Čak se i onaj Sienen rješava ratne Amanpurke a ovi naši jednakom čvrstinom drže svoje ratne kapitalce karikaturalce.
Dobronamjerni će vidjeti da Njujork tajms piše o granici između Irana i Iraka bolje nego je Andrić pisao o Ćupriji, da životno i stručno analiziraju vijest o grčkoj krizi, da pišu o kilogramu kave od 500 dolara a koja dolazi iz guzice cibetke na Sumatri koja jede samo najbolje zrnevlje i fermentira ga za čudesnost napitka, da futuristički pišu o plaćanju karticom preko mobilnog...
Ovi, naši, novinaroidi, neće vidjeti ništa. Jer njihov naslov nema veze sa tekstom a u podnaslovu je ono što akter u tekstu nije rekao. Ovdje je lakše postati novinar nego ekspert na mješalici za beton. Ovdje je ideal nalijepiti ga, danas Čovića, sutra Dodika, pa onda Sulju. Pa sutradan reakcija. Pa se onda dokopaj nekih tabela pa ubi gledaoce brojkama koje ne razumiješ. Pa objavljuj naručene tekstove. Pa pretvori svoj usrani medij u političku stranku. Pa širi defetizam, besperspektivnost, tmu, jad, bijedu, nađi krezubu siroticu kojoj je neki idiot napravio petoro djece pa je nagovori da kaže da im vlada nije ništa pomogla. Pa uzmi pare od nekoga da objaviš ili da ne objaviš. Pa uzimaj izjave i mišljenja od propisanih analitičara. Pa se pojavljuj na sesijama koje organizuju stranci. Pa puši stranom polušpijunu kako bi uvećao svoju veličinu u alkoholom i dimom uništenim vlastitim očima. Pa sarađuj sa službama i poluslužbama. Pa, kad govoriš o novinarstvu i medijima, počni sa: Ja...
Ovdje je vrhunac novinarstva intervju sa onom šlaufarom koja je svoju blistavu karijeru lidera deposa žrtvovala za analnitičke usluge samopušilačkim medijima.
Novinarstvo je, ovdje, spalo kurcu za uši.
Zagrebački Poslovni dnevnik jednom nedjeljno objavljuje veliki dodatak sa izborom prevedenih tekstova iz Njujork tajmsa.
Neko bi rekao: Kakve to veze ima. Danas? Kad je kraj novinarstva. Kada se novinama više ne pokrivaju beskućnici, kada su izmišljene hemikalije za bolje čišćenje stakala, kada se u novine ne zamataju potrepštine u seoskim prodavnicama, kada novine ne služe ni za stavljanje u gumene čizme, dva broja veće, radi topline za duge, oleđene, seoske zime.
Danas? Kada je sve na internetu. Kada je svako sebi i novinar, i urednik i čitalac.
Šta će nam, danas, Njujork tajms.
Dabome da nam neće pomoći.
Osim što ćemo vidjeti gdje je to naše novinarstvo, novinstvo i mediji. Dobronamjerni će vidjeti da je ovo što imamo ovdje samo puko smetljište mediokriteta a ne medija, strvinara a ne novinara, jebivjetara a ne rajtera, lisaca a ne pisaca, svodnika a ne urednika.
Akteri neće vidjeti ništa. Oni su sistem bez očiju, ušiju i znanja.
Ovdje još drže ratne polupismene pizdulje i brdnjake, od najavljivačica prave samostalne urednice, a od onih nedovršenih nastaju portparoli po raznim institucijama, ni jednog novinara za dvadeset godina pred kojima bi se javnost, političari i razni zvaničnici ukočili, pa se iznjedrio lagumdžisani Bakiroid, koji, kažu, ima, neku emisiju u Sarajevu, koju smatraju novinarstvom. Čak se i onaj Sienen rješava ratne Amanpurke a ovi naši jednakom čvrstinom drže svoje ratne kapitalce karikaturalce.
Dobronamjerni će vidjeti da Njujork tajms piše o granici između Irana i Iraka bolje nego je Andrić pisao o Ćupriji, da životno i stručno analiziraju vijest o grčkoj krizi, da pišu o kilogramu kave od 500 dolara a koja dolazi iz guzice cibetke na Sumatri koja jede samo najbolje zrnevlje i fermentira ga za čudesnost napitka, da futuristički pišu o plaćanju karticom preko mobilnog...
Ovi, naši, novinaroidi, neće vidjeti ništa. Jer njihov naslov nema veze sa tekstom a u podnaslovu je ono što akter u tekstu nije rekao. Ovdje je lakše postati novinar nego ekspert na mješalici za beton. Ovdje je ideal nalijepiti ga, danas Čovića, sutra Dodika, pa onda Sulju. Pa sutradan reakcija. Pa se onda dokopaj nekih tabela pa ubi gledaoce brojkama koje ne razumiješ. Pa objavljuj naručene tekstove. Pa pretvori svoj usrani medij u političku stranku. Pa širi defetizam, besperspektivnost, tmu, jad, bijedu, nađi krezubu siroticu kojoj je neki idiot napravio petoro djece pa je nagovori da kaže da im vlada nije ništa pomogla. Pa uzmi pare od nekoga da objaviš ili da ne objaviš. Pa uzimaj izjave i mišljenja od propisanih analitičara. Pa se pojavljuj na sesijama koje organizuju stranci. Pa puši stranom polušpijunu kako bi uvećao svoju veličinu u alkoholom i dimom uništenim vlastitim očima. Pa sarađuj sa službama i poluslužbama. Pa, kad govoriš o novinarstvu i medijima, počni sa: Ja...
Ovdje je vrhunac novinarstva intervju sa onom šlaufarom koja je svoju blistavu karijeru lidera deposa žrtvovala za analnitičke usluge samopušilačkim medijima.
Novinarstvo je, ovdje, spalo kurcu za uši.
