SMJENA DODIKA I SILAJDŽIĆA
Jedan dio političke a i prostonarodne javnosti u BiH, pošto javno mnijenje ne postoji, već skoro tri godine uzima viagru koja je u kriznim psiho-političkim apotekama registrovana pod imenom Smjena Dodika i Silajdžića.
I nekidan su novinari pitali Am. amb. Ingliša da li je tačno da je od njegove zemlje traženo da smijeni Dodika i Silajdžića. Ili tako nešto.
Nekoliko površnih teza kruži iznad Bosne i Hercegovine.
Jedna je da reforme spašavaju BiH.
Druga je da je ukidanje Republike Srpske vrhunska, vrhunaravna i kultna reforma.
Treća je da se jednog jutra pojavio Dodik i zaustavio rajski put BiH koji je već bio popločan ukidanjem Vojske Republike Srpske a trebao je da se pozlati ukidanjem policije Republike Srpske u ustavnim reformama mnogo sretnijim nego što je aprilski paket.
Četvrta je da bi smjena Dodika riješila sve
Peta je da bi uz Dodika trebalo smijeniti i Silajdžića da tako demonstriramo multietnički kurban, da se vlasi ne dosjete.
Kakogod cijenili Dodika, problem BiH nije Dodik. Problem je sama klica BiH. Ali to zahtijeva dužu elaboraciju.
Dodik i Silajdžić nisu čak ni kao original i falsifikat. Ni po čemu se ne mogu svrstati pod ista mjerila kako bi ih se istovremeno moglo smijeniti. Rejting jednog i drugog neusporediv je. Čak i ako ne vrtimo izborno kolo unatrag, jasno je, na osnovu skorašnjih lokalnih izbora, da Silajdžić političku snagu crpi samo iz svog mjesta u Predsjedništvu BiH. On nema stranku ili je ima minornu. On nema stranački program kojeg prepoznaju birači, i na lokalnom i na parlamentarnom planu.
Silajdžić nema iza sebe nikakve reference osim ratnih. A to su reference skoro za rešetke. Dodik ima iza sebe neprestano udvostručavanje izbronih rezultata i, što je epohalno važno, osnivanje stranke poslije rata.
Silajdžić nije iza sebe ostavio ništa sagrađeno. Nije bio ni šef vatrogasnog društva u sastavu jednog TAM-a i četiri dobrovoljca. Dodik je prošao ubrzan razvoj jedne male pribanjalučke opštine, stvorio privatnu fabriku namještaja, bio predsjednik Vlade Republike Srpske i otvorio je prema svijetu. Sada je opet graditelj ekonomije i napretka koji prestiže prosjek plata i BDP u Federaciji iako je Republika Srpska startala iz arteškog bunara.
A najvažnije: Silajdžić laže po svijetu o broju silovanih i ubijenih i zahtijeva da se ukine Republika Srpska kako bi Bošnjaci sami vladali „Bosnom“ a Dodik zahtijeva poštovanje ustava i Dejtonskog sporazuma te trajni ostanak Republike Srpske u okviru BiH (za referendum ima vremena, op. R.V.). Te djelatnosti se ne mogu dovoditi u zajednički razlog za smjenu.
Šta se krije iza „Smjene Dodika i Silajdžića“?
Analitičari tog političkog amalgama smatraju da bi odstranjivanjem Dodika sa političke scene Savez nezavisnih socijaldemokrata iskopnio čime bi politička scena u Republici Srpskoj bila značajno devastirana jer više ne bi bilo jake stranke. Čak i kada bi se dio glasača prelio prema nacionalističkoj desnici to ne bi bio problem jer se ta desnica lako može ucjenjivati ratnim zločinima i kriminalom a mamiti slastima vlasti. Na tom dijelu pozornice zadugo se ne bi pojavio veliki igrač. Pogledajte, kažu, političku scenu u Hrvata, kakva je nakon odstranjivanja Jelavića. Teško bi nekome palo na pamet da neku novu ili staru stranku vodi ponovo tim putem, kao što sada Hrvate niko ne vodi putem hrvatske samouprave. Osim toga, potrebno je petnaest godina da se stvori pobjednička stranka a za to vrijeme posao bi bio završen. Bosna bi bila kalajisana.
Odstranjivanjem Silajdžića, bošnjačka politička scena ne bi izgubila ništa. Samo bi ojačala jer bi dvojac IZ – SDA imao jasniji mozaik i veći izbor političko-vjerskog alata – ne bi više smetali Haris i Lagumdžija.
Stoga molitva za smjenu Dodika i Silajdžića je u stvari molitva da jednom za svagda Bosnom i Hercegovinom zavlada bošnjaštvo u svojoj ovozemaljskoj formi islama.
Tačno je da se smjenom Harisa ne bi ni na stranačkoj ni na bošnjačkoj političkoj sceni dogodilo ništa. Jedino bi manje marlbora bilo popušeno u Predsjedništvu BiH.
Ali računica sa smjenom Dodika nije tačna. Malo je komplikovanija. Nisam plaćen da za tuđi račun analiziram tri posljednje orkanske izborne pobjede Dodika i Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

KOMŠINICA TIHIĆ
Sulejman Tihić kao komšinica: Ponesi, bona, svoju šećernicu da pijemo kavu, pa koliko treba kocke uzećemo a koliko ne treba vratićemo.
„Treba da završimo više priču o prenosu nadležnosti, pa neka se prenese ono što treba a ako ima nešto što ne treba – neka se vrati.“
Taj koncept komšijskog naivca kojeg je lansirao Alija Izetbegović u formi trostrukog multi... vica kao budućnosti bosanskohercegovačkog raja, neborojeno je puta viđen u BiH. I isto toliko puta propao jer je bio obmana s predumišljajem.
Bošnjačkim liderima više niko ne vjeruje, naročito Srbi i Hrvati, čak ni njihovi birači. Haris Silajdžić je na ovim izborima još više ispraznio glasačku kasu svoje stranke, Lagumdžija traži otpad za političke stranke a ni Tihić nije postigao neki uspjeh, govori o nešto više glasova u odnosu na SNSD a ne govori o tome iz kolike glasačke baze su izvučene jedna i druga količina glasova.
Naročito im se ne vjeruje nakon desetina potpisanih i uspostavljenih pa pogaženih dogovora. Ne vjeruje im se nakon austrougarskog odnosa prema Hrvatima u Federaciji BiH. Ne vjerujem im se da žele funkcionalnu i ravnopravnu državu BiH jer se u svakoj „državnoj“ instituciji provodi dominacija bošnjačkih uposlenika ili finansijska eksploatacija.
Tako treba promatrati i Tihićevu Bajku o Dogovoru – kao rečenicu sa komšiničinog prozora.
Nema više prenosa nadležnosti.
Bosni i Hercegovini ne treba više ništa nego što je dobila Dejtonskim sporazumom. Da sve može funkcionisati i ekonomski i politički, bez međunacionalnih incidenata i napetosti, pokazuje Republika Srpska. Znači, može i Federacija. A ako oba entiteta idu naprijed, BiH će biti sretna zemlja.
Priča o prenosu nadležnosti je koperfildovski trik.
Federacija BiH i ne zna šta su joj nadležnosti niti ima ikakav projekt korištenja svojih nadležnosti. Federacija je mrtvac, jednostavno životari, održavaju je na aparatima dok se čeka da Republika Srpska postane mrtvac. Tihić, i slične komšinice, misle da se od dva mrtvaca može stvoriti jaka država.
Dakle, kogod priča o prenosu nadležnosti sa entiteta na BiH, misli u stvari na Jednostranu Donatorsku Konferenciju u kojoj je Republika Srpska jedini donator a svi ostali čekaju vitalne organe i pare.
Zato je priča o prenosu nadležnosti završena prije nego što je i počela.
Nigdje niko nije pronašao trunku iskrenosti da se doista gradi moderna evropska država. Sve je smišljeno kao završetak rata i ostvarenje Cerićevog sna o narodu koji treba da dobije svoju državu kao i Slovenci, Hrvati... jer je tu klanjao pradjed Porobljivač.
Bošnjaci, kakogod se u istoriji zvali, kroz svoju političku i vjersku artikulaciju, nikada nisu demonstrirali iskrenost u stvaranju multietničke, multikonfesionalne i multikulturne zajednice Bosne i Hercegovine, od saradnje sa Kalajem, preko dodvorništva esesovcima do vezivanja zastave SDA i šahovnice.
Stoga je Tihićeva srceparajuća rečenica ubjedjiva koliko i rečenica svake kone s kojom ostale piju kavu pedeset godina i znaju je kao svoj kredenac.

PITER GALBRAJT ILI

REGISTROVANA

POJAVA LJUDOŽDERSTVA
Ratni američki ambasador u Hrvatskoj za čijeg vremena je Neovisna Hrvatska izvela niz deratizacija, redarstvenih manifestacija, kulturno-umjetničkih performansa te neometeno klanje, paljenje i protjerivanje Srba, njih 400.000, a on to mirno promatrao, potpomagao i odobravao, Piter Galbrajt, izjavio je u nekoj emisiji da mu je žao što nisu dozvolili da združene snage muslimana i Hrvata ne sataru Srbe na kraju višenacionalnih ratova u BiH.
I izjavio je da su Srbi genocidni fašisti.
Ne postoji politički metar za karakterisanje ovakve izjave.
To spada u poremećaje uma.
To niko nikad nije izjavio ni za Nijemce koji su imali fašističku državu, fašistički politički sistem i fašističku silu za realizaciju. Naprotiv, pobjednici Drugog svjetskog rata, kako svjedoči Čerčil u svojim memoarima, i u toku rata su planirali i dogovarali kako sačuvati njemački narod jer narod ne može da nestane zbog toga što se njihova država i vlast izrodila u fašizam. A Srbi su samo jedan od učesnika građanskog rata, vjerskog rata i kriminalizovane odbrane nacije i nikako se ne mogu uspoređivati sa Hitlerovom Njemačkom da bi ih se moglo nazvati fašistima.
Piter Galbrajt je genetski potomak bijelaca koji su istrijebili Indijance na sjevrenoameričkom kontinentu, otevši im pri tome zemlju, prirodu i bogatstva. Piteru Glabrajtu je proradio pradjedovski gen koji je zadužen za masovno istrebljenje i on sada svjedoči da je imao podsvjesnu želju da Srbi budu istrijeblljeni. On to klasificira kao: „pokoreni“ što je u slučaju sjevernoameričkih Indijanaca realizovano kroz rezervate.
Piter Glabrajt se može svrstati u kategoriju masovnih ubica jer je to ionako američki pronalazak. Samo savršena demokratska i ekonomski stabilna društva mogu da porode, odoje i odnjeguju ljude koji bez razloga ubiju dvadeset, trideset ljudi za pola sata.
Moja klasifikacija za Pitera Galbrajta: ljudožder.
Jer njegova ratna djelatnost i ono što javno govori ne može se smatrati političkim niti socijalnim djelovanjem.
Kladim se da noću sanja da u dnevnom boravku ima tam-tam bubnjeve prevučene sasušenom ljudskom kožom nekog Srbina koga su redarstvenici živog zakopali za vrijeme akcije koju su organizovali i pomagali on i američki eksperti.
Tu osionost, koju šire pojedini američki zvaničnici po svijetu, pa i ovdje, a koju preuzimaju razni Šmunkovi i Voskuleri, ne može suzbiti Al-kaida i 11. septembar. To se može urušiti samo ekonomskom propašću društva koje je iznjedrilo takve ljudožderske sklopove svijesti.
Jer, ta svijest je i produkovana kapitaložderstvom i unesrećivanjem svega živog oko sebe. Prljavo bogatstvo hrani ovakvu kolektivnu i pojedinačnu krvoločnu ljudoždersku svijest. Kada nestane te hrane, možemo se nadati i nestanku takve svijesti.
Ta svijest je produkovana i nedostatkom kulturno-istorijske, civilizacijske i vrijednosne posteljice za društvo iz koga je ponikao Piter Galbrajt. To su ljudi koji su došli niotkuda, nisačim i nizbogčega. Stoga njima nacija ne znači ništa. Bili to Srbi ili neko drugi. Oni i ne znaju da nacija znači čitavu istoriju i da to nije tek puko statističko obilježje, to nije „ilegalni meksikanac“ koji je noću roveći pijesak prešao granicu u Teksasu, to nisu „afroamerikanci“ ili „latinoamerikanci“, kako Galbrajtovi vole da skupno zovu nacije, kao da se radi o redu insekata.
Nacija je evropsko dostignuće istorije, kulture i socijaliteta. Druga područja nisu stigla dotle, neka nidokle. Neka područja planete stigla su tek do misticizma i sekti, neka do vjere i idolopoklonstva, neka do ljudožderstva. Samo Evropa svu svoju istoriju ljudi koncentriše u nacije, u njima čuva sve dragocjenosti, dostignuća, bogove, vjere, vremena, kulture, umjetnosti, društvene regulacije...
Zato su nacije u Evropi važne. I zato je nacijama važna Evropa.
Onome kome ništa nije važno, on ide u Ameriku.

REFERENDUM ILI RASPAD
Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske neće biti pominjan referendum. Barem u zaključcima.
Ambasador, Bosanski Ohaer, Stipe Fikus, Bosansko Sarajevo i Država BiH d.o.o. mogu odahnuti. I Tačka.
Ali nepodnošljiva tortura laganja o žrtvama i silovanjima, o genocidnosti svake žive vrste koja ima veze sa Srbima i Republikom Srpskom, o potrebi da i javni nužnici budu u državnoj korporaciji i da se ukine nadležnost Republike Srpske čak i u segmentu pranja ulica, time neće biti otklonjena.
Sve to što praktikuje Sarajevski Bošnjački Krug u posljednjim godinama, a naročito u posljednje tri, otkako bauk referenduma kruži nad Bosnom i Hercegovinom, ne djeluje u korist referenduma nego djeluje u korist raspada.
To je zamka u koju neprestano upadaju akteri SBK.
Svako protivljenje referendumu, jednako kao i svaki zahtjev za jačanjem državnih organa, što je impresionističko pomagalo kojim se približno opisuje unitarizacija i centralizacija, vodi ka raspadu BiH a ne ka referendumu.
U tu zamku su upali i Ambasador, Bosanski Ohaer, i Tačka.
Radi nekoncentrisanih čitalaca, moram da kažem da treba razlikovati referendum, secesiju i raspad. Referendum je hiperrealističko slikanje stvarnosti čije je obrazloženje sadržano u pravu na samoopredjeljenje. Secesija je odvajanje dijela narodne imovine u vidu teritorije od ostatka države, pod uslovom da od države nešto ostane. Raspad je raspad. Kao, po mnogim teorijama prava, u slučaju Titove Jugoslavije. U narodnom tumačenju prava signirano pod: svako sebi.
Bosna i Hercegovina ne može opstati na ovaj način.
Nemoguće je da Republika Srpska neprestanim dokazivanjem dejtonskih činjenica od koje je njaveća da je u istom trenutku nastala i priznata i BiH, i Federacija, i Republika Srpska, i neprestanim ekonomskim iskoracima, sačuva BiH.
Nemoguće je pronaći kompromis jer nema aktera za kompromis. Ne može Republika Srpska činiti kompromis sama sa sobom. Ne može Republika Srpska o sudbini BiH pregovarati sa nepostojećim Agama Sarajlijama i Tačkom jer ne predstavljaju nikoga. Haris Silajdžić i Sulejman Tihić ne predstavljaju nikoga osim svoje političke stranke. Ne predstavljaju ni Predsjedništvo BiH niti predstavljaju Sarajevo.
Pravi realni i jedino moguće djelotvorni pregovarači su Federacija i Republika Srpska. Ta dva subjekta mogu da stvore Državu ili da je rastvore. Koliko interesa nađu da dva entiteta, toliko će je i biti.
Na dosadašnji način ne može se stvoriti ništa.
Država BiH sa p.o. ne može se stvoriti ukidanjem grba Republike Srpske. I drugo ovdje ne spomenuto.
Ako Age Sarajlije, Ambasador i Tačka budu insistirali na dosadašnjem traženju nepostojeće elementarne atomske čestice unitarizacije i na pokušaju da se uništi neuništiva čestica referenduma, neće se dogoditi ni referednum ni secesija.
Dogodiće se raspad.
A tu onda neće pomoći ni Dejtonski sporazum, kao što SFRJ nije pomogla Jalta, ni međunarodno pravo, ni noćne more.

GLOGINJE I KLJUSE
Nije dobro da hvalim Avaz, pašće im tiraž.
Ali, Sead Numanović je danas napisao prostonarodno naravoučenije vidljivo svima i golim okom. Jedino što nije vidljivo svoj sili savjetnika, lobista, analitičara, i stranačkih funkcionera okupljenih oko lidera bošnjačkih sarajevskih stranaka.
Temelj svake politike je ekonomija. Ono što je SNSD rekao 2006. Naprijed Srpska znači napredak u ekonomiji, razvoju, zapošljavanju, socijalnoj sferi, kulturi. To smo i uradili. To su ljudi i prepoznali na izborima.
Gologuz ne vlada ničim.
Od 2006. naovamo u Federaciji BiH i u Sarajevu, niko nije pominjao napredak. Jeste hrvatski živalj radio na ekonomskom jačanju svojih područja. Mislim na Vitez, Grude... ali to je više stvar privatnog prljavog i čistog kapitala nego što je u bilo kojoj mjeri stvar političke stranke i dugoročno artikulisanog programa.
Dobro im je Sejo rekao, ako budu znali slušati, treba ekonomski jačati Federaciju, u stvari treba je spasiti od bankrota. Treba i učvršćivati institucije BiH jer su napadima na Republiku Srpsku i Dodika, dovedene u poziciju da se bore za goli opstanak. Ne pravi se Država BiH tako što ćeš organizovati šezdesetminutaške hajke na Dodika a BHT guta pare ko septička jama u kraškom području.
Dabome, nismo Generalići, nije se neki Bakir slučajno sjetio Dodika, niti se neki Haris nešto uščešao pa lupetao po Njujorku i Briselu, niti se Tihić zbog bolesti uzjogunio pa hoće da vrati Republiku BiH koja je vladala teritorijom od tunela do Miljacke, nije se niko slučajno sjetio ukidanja Republike Srpske. Oni jesu slučajni donosioci bombe. Otkrivaju se neprestanim zahtjevima da neko drugi mlati gloginje umjesto njih. Dok im kljuse, u koje se još mogu pouzdati, lipsava od gladi.
Bitni su naručioci ali donosioci trotila moraju da shvate da rade protiv BiH, i ovakve, dejtonske i bilo kakve. Nručioce neće zasvrbjeti ni guzica ni glava pa oni u egzistencijalnom sadašnjem a ni u budućem smislu nisu važni.
Narod je davno rekao: sve što radiš sebi radiš a samo ponekad misliš da radiš drugome.

SLOVO O SUVERENITETU
Suverenitet posebno zvuči kad o njemu govori američki ambasador pola godine nakon ekspresnog prizanja nezavisnosti ekspres-lonca zvanog Kosovo.
Riječi ambasadora Igliša:
„Pitanje teritorijalnog integriteta BiH je riješeno.“
„Bosna i Hercegovina je suverena država a Republika Srpska to nije.“
Pitanje teritorijalnog integriteta BiH nije riješeno.
Doklegod imamo otvorene zahtjeve za ukidanjem entiteta, preciznije Republike Srpske kao ovakve ili onakve tvorevine, pri čemu se zaboravlja da je BiH, u stvari, tvorevina, pitanje tetritorijalnog integriteta nije riješeno. Doklegod imamo činjenicu da jedan narod, hrvatski, nije zadovoljan svojim položajem u BiH, ili u entitetu Federacija BiH, i uz saznanje da je taj narod proglasio Hrvatsku samouprvau koja mu je ukinita i zabranjena, pitanje teritorijalnog integriteta nije riješeno.
Bosna i Hercegovina nije suverena država.
Doklegod jedan ambasador može da kaže da je jačanje države zahtjev evroatlanstkih integracija, BiH nije suverena. Suverenost je da BiH, njeni narodi i njeni entiteti, jer tako piše u Ustavu (BiH nije ništa, samo je BiH a sastoji se od dva entiteta sa tri ustavna naroda), odluče da li su za evroatlantske integracije a nije suverenost da neki ambasador o tome odluči, ili pak te evroatlantske integracije, i da onda na osnovu toga zahtijeva reforme, jačanje i gradnju države. Ako ambasador Ingliš nije eksplicitan, ja ću: ovaj prostor treba da bude u evroatlantskim inetracijama, konkretno: u NATO-paktu, sve ostalo nije bitno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, suverenost, integritet...
Ako je BiH u članstvu evroatlanstskih integracija, onda nema suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je valjda jasno. Teoriju ograničenog suvereniteta nije lansirao samo Varšavski pakt i sovjetski teoretičari države. To je slika svijeta poslije Drugog svjetskog rata. Neke zemlje, koje su pod plaštom SAD, ni danas nemaju suverenitet. To što su se neke ukrajine otele ispod plašta SSSR, ne znači da imaju suverenitet. Ako je suština evroatlantskih integracija ograničena upotreba suvereniteta i teritorijalnog integriteta po principu: ja ga konzumiran kad hoću a ti koliko možeš, zašto bi onda sada bila važna suverenost i teritorijalni integirtet BiH, na primjer.
Republika Srpska ima teritorijalni integritet i suverenitet u onolikoj mjerti koliko je to određeno Dejtonskim sporazumom, Ustavom BiH i Ustavom Republike Srpske. Svaki čovjek, podanik države, ima teritorijalni integritet, ako posjeduje zemlju, i suverenitet, onaj djelić koliki je propisan zaštitom privatne imovine i koliko je moguće u odnosu na broj stanovnika. Čim ga u svijetu, na osnovu pasoša, priznaju kao državljanina BiH, on ima suverenittet, svoj dio suvereniteta.
Čak i ambasador Ingliš ima svoj dio suvereniteta i teritorijalnog integriteta u BiH, iako nije državljanin BiH. To mu je, na osnovu međunarodnog prava, delegirala BiH od svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Kada bih htio da budem dobar učenik ambasadorov onda bih samo rekao: Država Srbija je država a Kosovo to nije.
Iako ga je Amerika priznala odmah.
Kao što ambasador kaže: „BiH je priznata kao nezavisna, suverena država od Sjedinjenih država 1992. godine...“ ali tim činom se ne postaje država a još manje suverena ili integritetna. Postaje se samo ako njeni podanici samostalno donešenim ustavom potvrde ugovor (ustav) da stupaju u državnu zajednicu u koju unose svoj suverenitet i teritorijalni integritet i prenose na nju prava da silom, pravom i demokratijom, uređuje buduću zajednicu – dok nas unitaristi ili referendum ne razdvoji.

KRAH FINANSIJSKOG IZVIKIVANJA
Čitam da svi znaju sve o finansijama i krizama, i onoj iz 29. i ovoj iz 8. A sve je propalo.
Pa gdje su bili ranije. Ili ne znaju ništa.
Lenjin i komunisti su opet u pravu. Kapitalizam je truo.
Seru o svim tim sekundarnim kreditima i prenaduvanom balonu, o rizičnim transakcijama i o bankarskim gigantima. Stvar stoji ovako:
Imamo nesagledivo duboku provaliju nad kojom je pauk razapeo mrežu. Oko provalije stoje finansijski magovi iz američkog sna, čiji su preci u Ameriku došli kao golje, kriminalci i očajnici bez hrane i zuba, i puše, kube, dabome, koja je, svaka, valjana na unutrašnjoj finoći kože ženske bedre nevine kreolke. Nedaleko od provalije, lokalni šumar na ulici ispred svoje prikolice u kojoj živi, prodaje po kile ljeba jer mu je to višak od obroka tog dana pa želi da unovči a ne da baci. Siromašni Crnac stišće u ruci dolar i omišlja se da kupi po ljeba jer cijeli ljeb u prodavnici košta pet dolara. U taj čas jedan od bogataša predlaže mu da kovanicu dolara stavi na paučinu pa ako paučina ne pukne i dolar ne ode u bezdan daće mu dolar i deset centi. Ako ode, nikom ništa. Crnac vjeruje bogatašima i daje dolar. Oni stavljaju dolar na puačinu i on ne propada. Crnac traži svoje pare i dividende ali drugi bogataš kaže: stani, plaćam ti dolar i po ako ne propadne za sat. Prvi bogataš kaže: dobro ali prvo moraš meni platiti otkup opcije. Drugi plaća dolar i deset centi a prvi mirno puši kubu i stavlja lovu u džep. Drugi pita Crnca: OK? Crnac kaže: Yes. Treći iz američkog sna nudi dva dolara da dolar neće propasti za sat. Ali sada nudi Drugom iz Sna. Crnca više niko ne pita, on sam klima glavom. Drugi kaže: OK i uzima dva dolara i puši u tamnu noć... Ako sve bude OK, Crnac treba dobiti od Trećeg svoj dolar i deset centi.
Negdje pred zoru svi puše i čekaju razvoj događaja jer je opcija produžavana nekoliko puta, pare se prelijevale u razne džepove, Crnac drijema, sunce izlazi, paučina slabi opterećena rosom i puca, dolar propada u bezdan. Prodavač viška hljeba je svoj hljeb prodao drugoj skitnici, Crnac ostao gladan jer se samo slagao sa opcijama a izgubio dolar. Onaj Drugi koji je isplatio dolar i deset centi Prvom, zapalio je treću kubu koja košta 28 dolara i mirno sjeo u crnu limuzinu čuvši na radiju da centralna banka daje dva dolara kako bi se smirilo finansijsko tržište.
Eto, to je suština krize u ulici Wall koja uništava svjetske finansije.
Beskrupulozna trka za kapitalom i profitom stvorila je poseban sistem samoregulirajućeg sticanja bogatstva – na osnovu izvikivanja astronomskih vrijednosti za teško stečene tuđe pojedinačne sitne vrijednosti. Svi su zaboravili Marksa i njegovu storiju roba-novac-roba. Zaboravili su da je nova vrijednost samo proizvedena vrijednost a ne i izlicitirana vrijednost. Nije znak da je američka, kapitalistička ekonomija propala samo u krahu Ulice Wall nego, prije svega, u činjenici da propada američka industrija automobila, na primjer. Ako ne možete stići zaraditi na Fordovom istorijskom kapitalističkom izumu – pokretnoj traci u industriji, znači da ste propali. Izvikivanje vrijednosti vašeg automobila, makar i do basnoslovnih visina, neće poboljšati vašu produktivnost do isplativosti za vas, radnike i poresku upravu.
Propali ste.
Svijet mora naći način da internacionalnim zakonom zabrani Igre tipa Wall street u kojima milijarde vlasnika jednog dolara finansiraju kubaše, neproduktivnu industriju, budžetske deficite, rat u Iraku, world-žandarmeriju i instant demokratiju - i da se okrene socijalnoj državi i socijalnom tržištu. Inače će propasti i prije stvaranje vještačke crne rupe zbog Higsovog bozona.

INTERVJU BANJALUČKOM FOKUSU
· FOKUS: Kako ocjenjujete rezultate lokalnih izbora koje je postigao Savez nezavisnih socijaldemokrata? Prije izbora stizale su različite prognoze i ciljevi. Dodik je govorio o 30 opština a vi ste govorili o 50.
· VASIĆ: Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ima obavezu da bude realniji. Nije dobro da se predsjednikove prognoze ne ostvaruju. Ja, kao kućepazitelj SNSD-a, imam obavezu da pokrećem mašineriju tako da ostvari što veći rezultat. Cilj koji je postavljen, na jednoj od sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora SNSD bio je da se ide na pobjedu u svakoj opštini gdje imamo kandidate. Dabome, nismo mogli reći: ovdje hoćemo, ovdje nećemo. Na osnovu toga sam govorio o pobjedi u 50 opština. Ja bih mogao sada da se pravim pametan pa da kažem da imamo relativnu većinu glasova u 48 opština i da je to to. Međutim, ja sam mislio na 5o načelnika, 46 u Republici Srpskoj i 4 u Federaciji.
· FOKUS: Gdje ste promašili?
· VASIĆ: Promašio sam u Bosanskom Petrovcu, svi smo promašili jer niko nije pominjao kao validnog tog kandidata iz Naše stranke. Promašio sam za Ugljevik, Šekoviće, Gacko, Istočni Stari Grad... Bijeljinu, Prijedor...
· FOKUS: Kako objašnjavate uspjeh Srpske demokratske stranke u Bijeljini i Doboju?
· VASIĆ: Ne bih to nazvao uspjehom. To je zadržana pozicija koja je posjedovana. Uspjeh je osvojiti nove pozicije. Mi smo sa 18 načelnika na ovim izborima došli do 41 ili čak do 42 načelnička mjesta u BiH (čeka se rezultat u Srebrenici). Srpska demokratska stranka je prije četiri godine imala 33 načelnika a sada 15. Mi smo im uzeli 15 opština. Dakle, nije uspjeh zadržati dvije opštine a izgubiti 18. Osim toga, U Bijeljini i Doboju nije na sceni vlast SDS-a nego je to više vlast kriminalizovano-pljačkaškog kolopleta čiji nastanak se veže za predvečerje rata. To je, dakle, građeno 18 godina, za to vrijeme odraste čovjek a SDS je za to vrijeme spleo interese, pljačku, kriminal, nelegalne poslove, pozicije, usluge, koristi i veliki broj ljudi povezao regularnim i neregularnim interesima. SDS kao stranka tu je dospio u drugi plan. U klasičnom smislu, tamo i ne postoji stranačka struktura. Ako neki Mićić mjesecima nosa pečene prasiće i dijeli narodu po bijeljinskim selima onda to nije stranka. Doboj se, pak pozicionirao, kao međugranični distrikt lopovluka i kombinatorike. A obje sredine su, u stvari, kriminalizovane enklave, ne politički prostori i tim punktovima ćemo u našoj organizaciji posvetiti posebnu političku pažnju. To su feudalizovani areali, to su fosilizovani konglomerati koji otkrivaju u šta bi se pretvorila Republika Srpska da je na vlasti SDS. Republike Srpske ne bi ni bilo. Ako i ne bi bila ukinuta ili prodana, sastojala bi se od petnaestak ili dvadeset područja u vlasništvu Esdeesovih kriminalaca ili kriminalnih klanova. Stoga je tamo teško pobijediti klasičnim političkim sredstvima, političkim tehnologijama. Naš uspjeh tamo je veliki, bez obzira što nismo pobijedili. Osvojen je veliki broj glasova i za to treba zahvaliti našim kandidatima i organizacijama. Mi ćemo sada sva iskustva iz ovih izbora analizirati i pripremati izbore za 2012. Htio bih da naglasim da su u rezultate ovih izbora utkane sve naše slabosti u tim opštinama na proteklih nekoliko izbora. Ne radi se samo golom rezultatu sadašnjih kandidata i sadašnje stranačke strukture.
· FOKUS: Čelnici SDS-a objašnjavaju da je to oporavak nakon cunamija 2006. i da kreću ka usponu.
· VASIĆ: Divim se alhemičarima koji sami sebe i druge ubjeđuju da od kalaja, blata i balege mogu, kuvanjem u izbornim porazima, proizvesti pobjednika. Ne postoje aditivi koji bi od SDS-a stvorili pobjedničku stranku. Nekoliko puta sam objašnjavao da je ta struktura nastala kao kajmak na narodnom, nacionalnom pokretu i da se umjesto gradnji stranke okrenula ka pljački. Kada su pljačkaši ojačali, otišli su, legalizovali svoj kapital a od svega je ostalo samo ime i predsjednik stranke. Kiša je pala, i kiša se nikad ne pada iz blata u nebo. Podsjetiću da smo 2004. imali za odborničke liste skoro identičan broj glasova, i mi i SDS – po 120.000. To je već tada bio krah SDS-a. Ovo je nastavak. Oni se zavaravaju Tadićevim glasovima na prijevremenim predsjedničkim izborima prošle godine. Ali to nisu lampice na osnovu kojih se donose zaključci ni za ove izbore ni za naredni period. Ove godine smo za liste dobili skoro 200.000 glasova i sa 330 odborničkih mjesta skočili na 460 mjesta u skupštinskim klupama lokalnih zajednica. Ukupno je 1.330 odborničkih mjesta u Republici Srpskoj.
· FOKUS: Kako onda ocjenjujete rezultat SNSD-a?
· VASIĆ: Prije svega, to nije cunami kako ga ocjenjuje predsjednik SDS-a. Nije ni iznenađenje kako ga ocjenuju neki strani posmatrači, mislim na 2006. Nije ni preuzimanje i nastavljanje nacionalističke retorike. Uspon SNSD-a je zakonit rast. Mi smo uvijek na izborima imali dvostruki rezultat ili više. I sada je to tako. Što to niko neće tako da posmatra, mi nismo krivi. Na ovaj rezultat, kome još trebamo dodati 45 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na izborima 2010., gledam kao na završetak dugog puta u svjetlost. Dozvolite da poredam nekoliko bitnih činjenica koje nadilaze dnevni katastar:
o SNSD je očistio političku scenu Republike Srpske od kriminalizovane desnice utemeljene na ratnom humusu i kriminalizovanoj odbrani srpstva
o SNSD je postao najjača politička stranka u BiH bez koje se ništa ne može dogovoriti niti realizovati.
o Ovim izborima SNSD je stabilizovao obje političke scene, i ovdašnju i tzv. bosanskohercegovačku.
o Lokalna vlast SNSD-a, u kombinaciji sa republičkom, konačno je trasirala trajnost Republike Srpske u njenim dejtonskim okvirima u BiH.
o Porazili smo imputiranu kriminalizaciju šezdestminutaške, esdeesovske pa i ambasadske provenijencije jer su ljudi glasali za nas prepoznajući te optužbe kao montiranu diskvalifikaciju
o Porazli smo imputiranu podjelu na istok i zapad Republike Srpske jer smo pobijedili na cijelom području Republike. Ljudi su glasali za napredak lokalne zajednice a ne za podjele o kojima trabunja SDS.
o SNSD je politički proces i političke skupove, uz uloženu ogromnu dvanaestogodišnju energiju, uspio preobratiti iz mračnjačkih manifestacija SDS-a na kojima se ljude plašilo ustašama, balijama i izdajnicima, u događaje pune elana, pjesme i radosti, na kojima se pjeva i dolazi sa porodicom i djecom. To je najveći rezultat SNSD-a: promijenili smo stanje i svijest kolektiviteta i pojedinca. SNSD je i formiran da mijenja stanje jer je nastao 1996. kada se od SDS-a nije moglo ni disati a kamo li biti čistač ulice.
· FOKUS: Kažu da je u prostorijama Glavnog odbora u nedjelju, na dan izbora bilo neuobičajeno tiho, kao da nisu izbori. Neki kažu da niste kampanju organiozovali sa glavnim izbornim štabom.
· VASIĆ: Mi smo pripreme za ove izbore počeli odmah poslije Božića. Na terenu, u našim opštinskim organizacijama smo bili već sredinom februara. Mi imamo predizbornu tehnologiju postavljenu na viši nivo od svega što postoji na ovom prostoru. Imamo fleksibilno izborno tijelo koje nije klasični izborni štab. Imamo savjet kampanje u kome su čelnici i rukovodstvo stranke na čelu sa predsjednikom i koje se ne bavi operativnim poslovima nego samo strategijom i glavnim pravcima te eventualnom korekcijom. Naša predizborna tehnolgija je utemeljena na pokretanju i funkcionisanju cijele stranke kao izbornog štaba a ne na centralizovanom upravljanju i naređivanju. Naših 130.000 članova je u najvećem broju dio predizborne strukture koja funkcioniše sinhronizovano. To nema ni jedna stranka niti se to može organizovati ad hoc. To je tehnologija koja se gradila svih 12 godina. Mogu da odam jednu tajnu: još nismo ni izbliza iskoristili krajnje mogućnosti te nove stranačke tehnologije. O detaljima ne mogu govoriti ali mogu reći da je ključ u planiranju i raspodjeli posla na mnogo ljudi. Mi smo ovladali svim potrebnim procesima i imamo kreatore i izvršioce za sve. Čak i ako zanemarimo rezultat, po svemu ostalom, od slogan do scenografije i kandidata, mi odskačemo od drugih nekoliko decenija.
Ali mogu da im kažem da odskačemo nekoliko decenija i po rezultatu. Tek treba da se formira stranka koja nam u budućnosti može konkurisati.

SOKO SULEJMAN
I Sulejman Tihić bi ratovao. Opet.
Osokolilo ga to što je dobio 37 opština. Misli da je to 37 biragada. SNSD je dobio 44% teritorije, kao što navode Fokusovi geometri, pa šta?
Doslovno je u intervjuu Avazu rekao: „Može doći do ugrožavanja postignutog napretka, do podjela i, ne daj Bože, sukoba. Kada bi OHR sada otišao, to bi bila neminovnost. Ovo su naše procjene kao stranke koja ima najveći broj glasača u BiH.“
Iz čega zaključujem da pozive u vojsku neće dobiti oni Harisovi i Lagumdžijini. A Orić je u pritvoru.
Nije se Tihić samo osokolio. To je, izgleda zvanična politika i stav SDA. Jer sa takvim prijetnjama je izlazio i Bakir Izetbegović. Možda mogu da prihvatim da Tihić malo kupuje Bakira kako bi na kongresu sljedeće godine lakše prošao u trci za predsjednika stranke.
Ali, opasna je igra vatrom koju nazivamo ratom.
Sulejman Tihić je ipak premali lider za prevelike ambicije koje ima SDA i za očekivanja glasača, Bošnjaka i muslimana. Za takvog lidera, koji se oslanja na glasače, kojih je najveći broj, kako kaže, potrebna je veća mjera realnosti, mnogo veća od ratobornosti. I njemu mogu da kažem da ću mu pomoći da iskopa zimski rov na Trebeviću, a može i u nekoj pitomini, i lično ću biti njegov pomoćnik komandira rova za MPV (moralno-političko vaspitanje) i informisanje i telaliću pozive u rat. Pa da vidimo ko bi pošao sa Suljom u boj.
Osim toga, o kakvom napretku Tihić govori? Napredak u BiH je, koliko se razumijem, vidljiv samo u Republici Srpskoj.
Odlaskom OHR-a neće biti ništa ugroženo a sve će postati realno.
Realno je da Tihićevi i birači SDA nisu glasali za sukobe. To bi Tihić trebao da zna.
Krajnji cilj ovakvih istupa i zahtjeva da OHR ostane vječno, jeste ukidanje Republike Srpske i svođenje Srba na manjinu. Tihić bi htio da sebe i SDA predstavi janjetom sa vučjom krovločnošću i da glumi narodnjačku umjerenu stranku a da istrebljivački dio posla obavi OHR.
Tipični balkanoid.

IZBORI KO’ KINO
U dva, u četiri, u šest, u osam... tako se kod nas nižu izbori kao predstava u kakvom boljem kinu glavnog grada neke sretne zemlje.
Strani izdajnici su oduvijek, odmah poslije rata, izbore koristili kao mogućnost upravljanja ovom zemljom i njenim izratovanim narodima. To se u razvijenim zapadnim demokratijama kaže: manipulacija.
Prvo su pokušavali forsirati neke stranke koje nisu ratne, umjesto da su jednostavno zabranili ultranacionalističke kretenoide koji su se organizovali u SDSDAHDZ. To je išlo sporo, naročito sa folirantima iz Ceka. Potom su nastojali izbornim procesima suzbijati Esdees jer tako slabe Republiku Srpsku. A onda je Stranka nezavisnih socijaldemokrata ojačala pa je učinjeno sve da Esdees legne na rudu i koristi seksulani užitak u narodu poznat „s koljena“, sa istim ciljem – slabljenja Republike Srpske.
Znam da je mnogim stranim izdajnicima sada prisjela Igra Izbora jer je SNSD, neprestano udvostručavajući rezultat, došao do pozicije koja upravlja Bosnom i Hercegovinom.
No, to je njihov problem a naročito problem nedoučenih i nedoraslih eksperata i specijalista za najbolju evropsku i druge prakse.
Sada, kada je barem u uspješnijem, organizovanijem, stabilnijem, ekonomski utemeljenijem bh entitetu, politička scena stabilizovana i konačno uobličena u respektabilan generator realnosti i političkih stavova, neprestani izbori nisu više od koristi nikome. Dok su svi mali i nebitni, dok nema države i demokratske procedure i dok su na sceni samo strani plaćenici, izbori su svima dobri.
Nije dobro imati izbore svake dvije godine.
Bilo bi dobro sastaviti opšte i lokalne izbore. To bi doprinijelo daljoj kompaktnosti političke scene a stranke bi nakon izbora imale validniji legitimitet u vođenju društva, BiH i entiteta.
Ovako, imamo „slučaj Silajdžić“. Njegova stranka je na opštim izborima dobila rezultat koji joj omogućuje učešće u vlasti na nivou BiH a sam Haris je izabran za Člana. Sada je SBiH doživjela poraz. Haris i stranka imaju svoje pozicije i one se ne temelje na ovim rezultatima ali u sjeni stoji pitanje uvjerljivosti.
Istovremeno obavljanje opštih i lokalnih izbora dalo bi realniju sliku snage svakog političkog subjekta, uštedjelo bi koju paru svim budžetima, pročistilo bi scenu od bolesnika i BiH bi brže vodilo ka izlazu iz magli tipa Haristoposto.
Ali, kome to da kažem? Kada je još uvijek na velikoj sceni ukidanje, homogenizovanje, pojezičavanje, bosanizacija... sto posto Haris do Harisa.
A Haris nikome za nauk.

KONFERENCIJA ZA NOVINARE
7. oktobar 2007.
· POLITIKA SAVEZA NEZAVISNIH SOCIJALDEMOKRATA I KAO I IZVRŠNA POLITIKA VLADE REPUBLIKE SRPSKE DOBILA JE APSOLUTNU PODRŠKU I NAKON VREMENSKOG TESTA OD 2,5 GODINE
o NA NAŠIM GLAVNIM SKUPOVIMA BILO JE 230.000 LJUDI, ŽENA I DJECE
o NAŠE ODBORNIČKE LISTE DOBILE SU 196.000 GLASOVA. 2004. NA LOKALNIM IZBORIMA SNSD JE DOBIO 120.000 GLASOVA
o NAŠI KANDIDATI ZA NAČELNIKE SU DOBILI 267.000 GLASOVA
o DOBILI SMO NAČELNIKE, PREMA PRELIMINARNIM REZULTATIMA, U 41 OPŠTINI U BiH, OD ČEGA JE 38 U REPUBLICI SRPSKOJ OD 62 OPŠTINE
o 2004. SMO OSVOJILI 348 ODBORNIČKIH MANDATA U REPUBLICI SRPSKOJ A SADA, OKVIRNO 450 MANDATA
o TRI ŽENE SU NAČELNICI OPŠTINA A BILO JE OSAM KANDIDATKINJA
· PRVA POLITIČKA ČINJENICA JE DA JE SAVEZ NEZAVISNIH SOCIJALDEMOKRATA POSTAO POLITIČKA SNAGA BEZ ČIJE SE VOLJE NIŠTA U BiH NE MOŽE DOGOVORITI I PROVESTI
· SNSD JE POTPUNO PORAZIO RATNU KRIMINALIZOVANU DESNICU I POČISTIO JE SA POLITIČKE SCENE. TO ŠTO SU U RUKAMA ESDEESA OSTALI BIJELJINA I DOBOJ, TO NE ZNAČI DA JE ESDEES PREŽIVIO – RADI SE O KRIMINALIZOVANIM I FEUDALIZOVANIM ENKLAVAMA KOJE SAMO POTVRĐUJU PRAVILO O PROPASTI ESDEESA. ESDEES JE IZGUBIO VLAST U 15-16 OPŠTINA A NIJE OSVOJIO VLAST U DOBOJU I BIJELJINI NEGO JE SAMO ZADRŽAO.
· NA OSNOVU PODRŠKE GRAĐANA SNSD JE PORAZIO ŠEZDESETMINUTAŠKE, ZGRADAŠKE I KRIMINALIZOVANE OPTUŽBE KOJE PREMA NAMA I PREMA REPUBLICI SRPSKOJ VODE SARAJEVSKI POLITIČKI BULJUCI, OSTACI RADIKALA, ESDEES I DIO MEŽUNARODNE ZAJEDNICE
· POPTUNO JE PROPALA ESDEESOVA IMPUTIRANA PODJELA NA ISTOK I ZAPAD REPUBLIKE SRPSKE JER JE SNSD OSVOJIO LOKALNU VLAST I U SJEVERNOM POJASU I NA ISTOČNOJ VERTIKALI
· NAMA, ZANATLIJAMA, KOJI SE BAVIMO POLITIČKOM KOLEKTIVIZACIJOM, POSEBNO JE DRAGO ŠTO SMO USPJELI DA POLITIČKE SKUPOVE NA KOJIMA SRBE PLAŠE USTAŠAMA I BALIJAMA PRETVORIMO U POLITIČKE PRAZNIKE SA PJESMOM, RADOŠĆU I APLAUZOM, NA KOJE LJUDI DOLAZE SA PORODICOM I DJECOM. SNSD SE ISTINSKI ZAHVALJUJE BIRAČIMA I GRAĐANIMA ZA POLITIČKU RADOST I PRAZNIK KOJI SMO ZAJEDNO KREIRALI U POSLJEDNJIH 45 DANA.

HRVATSKI OPSTANAK
Izbori su naša borba za opstanak, poručio je uzoriti kardinal Vinko Puljić.
To možda govori o tome koliko se i kako vjerski dužnosnici miješaju u politiku ali govori i o tome da nešto temeljno u Državi BiH nije u redu.
Izbori bi trebali biti demokratski poligon u borbi za nijanse boljeg života, u ovom slučaju na lokalnom nivou.
Ali, mi nemamo tu sreću.
Sarajevo, u saradnji sa Internacionalnim unitaristima d.o.o. neprestano nameće tehnologiju ukidanja Republike Srpske. Sada vidimo da se i Hrvati, narod, nacija, dakle, ne teritorijalno politički kolektivitet, osjećaju predukinuto. Dakle i Hrvati a i Srbi su u situaciji da predupređuju ukidanje i da se bore za opstanak. U takvom okružju i ozračju teško je izbore organizovati kao društveni odabir ili sociološki događaj.
Savez nezavisnih socijaldemokrata borio se za lokalnu razvojnu tematiku ovih izbora kolikogod je to mogao. Više od 250 hiljada ljudi je bilo na našim skupovima. To je pregledno na našem sajtu. Ponegdje su nas ljudi čekali i do 23 časa, kao u nekad tvrdim esdeesovim Štrpcima kod Prnjavora. U Smrtićima je bilo više od hiljadu ljudi iako nije dolazio niko od rukovodstva SNSD-a. Svuda smo predstavljali sve kandidate za odbornike, ukupno njih 1.570. U svakoj opštini su govorili nosilac liste i kandidat za načelnika. To je znak dominacije lokalnih tema, o čemu su svjedočile i neke nevladine organizacije. Jasno je da se nacionalnim, ustavnim i bh pitanjima uopšte ne bave nosioci lista i kandidati za načelnike. SNSD se nije bavio ni drugim strankama jer nije imao kime da se bavi. To što postoji od opozicije to je samo ime stranke i poneka individua u liku predsjednika.
Drugi su se bavili zgradama, avionima, vilama, podjelom Republike Srpske...
Hrvatska javnost, dio, ove izbore upotrebljava i kao temelj novih nadajućih prekrajanja u BiH. Kao: ako svi izađemo i glasamo obilježićemo precizno naš teritorij i onda ćemo zahtijevati da to u ustavnim promjemnama bude naše.
U tu svrhu se lansira i teza da će Republika Srpska nakon ovih izbora narasti na 52% teritorije BiH jer će Drvar, Glamoč, Grahovo i B. Petrovac imati Srbe za načelnike a kantonalna i federalna vlast, i tako, godinama ne kontaktira sa vlastima u tim opštinama (ne znam za kantonalne ali federalna ne kontaktira ni sama sa sobom).
Ta teza želi da te opštine ugura u Republiku Srpsku kako bi se utemeljio zahtjev za nova prekrajanja.
Eto, i za to služe izbori.
Nema ništa od prekrajanja. Može SNSD pobijediti i u Sarajevu ali dejtonske unutrašnje granice su svetinja.
Mada, privatno, ne bih imao ništa protiv kada bi neki kanton donio odluku da se pripoji Republici Srpskoj.

NEDODIRLJIVI UHAPŠEN KAO PAS
Uhapšen je.
Šehid. Samo što je živ. Junak. Heroj. Simbol pravedne borbe protiv agresora na BiH.
Pripadnik Armije Republike BiH.
Vlasnik prava da podržava kandidata za načelnika. Lokalni reis, patrijarh i papa. I šire.
Pravomoćno oslobođen optužbi za ratne zločine na području Srebrenice jer nema veze ko je klao po srpskim selima oko zaštićene nenaoružane zone i ko je na Badnji dan zakivao zaklanu srpsku djecu na vrata ognjišta koje je zauvijek zatrto i zaklano.
Klijent Advokatice Plavuše.
Dakle, bačen je na pod u nekom sarajevskom ćumez-restoranu, kao pas i svezan kao divlji vepar, Naser Orić.
Sramota.
Tim činom je ukaljana čast šehida i boraca za slobodu, nezavisnost, samostalnost, boraca protiv Srba, dijelom i protiv Hrvata.
Nemoguće.
Čim bude pušten, gospodin Naser (Tako je govorio Koštunica: gospodin Legija – heroj Slobinih Slobodnih Oslobodilačkih Ratova, otomica, ucjena i pljačke – op.a.), treba da bude dopremeljen na zvaničnu audijenciju kod Sulejmana Tihića Bez Bakira i kod Harisa Od Predsjedništva (u zgradi gdje je stolovao Bakirov otac i otac Islamske Deklaracije koja je kao malog idejno nadahnjivala Nasera Orića da krene u istorijski misionarski pokolj, kasnije božjim proviđenjem pobjegne od genocida i kroz hašku Sodomu i Gomoru stigne do pravomoćne slobode).
Ne treba audijencija kod Zlaje Esdepea Za Promjene – isporučiće ga u Gvantanamo.
U stvari, treba sve učiniti da se Naser prvo Oslobodi Svih Optužni pa da se onda pusti iz pritvora. Tako bi izgledalo da se ništa nije desilo i čast boraca za Državu BiH, čast AR RBiH, čast Klinotna koji se borio za BiH i onog Bona iz Ju tu, čast Kristijan Amanpur... bila bi sačuvana.
Nema smisla da neko ko je imao takvu vojsku koja može da kolje djecu, ko je pobjegao ispred srpskog genocida i koga je Haški tribunal, najpošteniji sud od Sudnjeg Dana, oslobodio pravomoćno i poslao direktno u legendu, bude hapšen zbog ucjene i love. To su trivijalne stvari. Pa svi su drugi pljačkali, i u ratu i poslije rata. Gradili sebi pumpe, kupovali preduzeća budzašto i pola grada, neki od fabrike za opuške do fabrike za skinute pivske čepove, švercali oružje. Pa usrani Srbi koji su pljačkali, reketirali, švercali naftu... sada hodaju slobodno. A da naša slika i dika Naser bude u ćumezu.
I da se ruši mit naše časne vojske koja se sastojala od Žutih peruški, Džamijskih šejtana, Zelenih stršljenova ali i isto tako i njihovih časnih vojski (jer nema smisla da smo ratovali protiv običnih bandi), časnih Čedinih koljača golim zubima, Kockatih kamatara (kama za klanje Srba i sličnih).
Da se ruši mit svih časnih ratova koje su nastali iz demokratskog krila SDSDAHDZ.
Neko će reći da se za Državu BiH borio takav šljam kojeg se mora hapsiti sa prljavih sarajevskih podova.
Neko će reći da nema smisla krvave kame miješati sa kamatarenjem.
Neko će reći da je to i tako opljačkan novac pa bolje da ga iznudi i pere Naš Naser nego gulikože koje nisu zaklale ni jednog Srbina.
Neko će, za sto godina reći da to nije bio slobodarski rat nego rat za vježbanje tadašnjih i budućih kriminalaca.
Sramota.

OBILJEŽITI MEĐUENTITETSKU LINIJU
Međunarodne snage koje su ovdje donijele opšti okvirni ram za mir, svojevremeno su precizno obilježile međuentitetsku liniju sa onim metalnim cijevima i crvenim limovima na vrhu. Kako se Država BiH paralelno anarhizovala i demokratizovala a Srpska Dtžavotvorna Demokratska Stranka, uvlačila pod rep strancima zarad produženog boravka na velikom pljačkalištu, nestajala su i obilježja međuentitetske linije. Dio je otišao kao ukraden a dio je sklonjen da ne bi bilo granica među nama.
Od tada su počele reforme koje znače ukidanje entiteta sa naglaskom na Republiku Srpsku.
Međunarodna zajednica pojačava pritisak na BiH, konkretnije: na manji dio bih, na Republiku Srpsku, da se ide u ustavne promjene. To mora da bude kompromis predstavnika tri naroda, kažu.
Ima samo jedna sitnica: nismo imali kompromis kada smo utjerani u Dejtonsku BiH, zašto bi sada bili radi i sposobni za kompromis?
Za realan i djelotvoran početak ustavnih promjena treba učiniti prvi korak: ponovo obilježiti međuentitetsku liniju.
Tada bi elaboracije lobiranih djelatnika, kao što je ona iz Venecijanske komisije, od nekog njenog zamjenika sekretara, bile suvišne ili bi bile realne.
Izvjesni Tomas Merkert izvrsno je naučio sarajevski bosanski jezik pa je lansirao svoje mišljenje, predočivši ga kao stav Venecijanske komisije koja ima značaja za ustavne promjene u BiH kao mini suknja babe Mare za njenu krsnu slavu, o tome da treba ukinuti kantone, vitalni nacionalni interes suziti, entitetsko glasanje potpuno ukinuti ili uštrojiti, pokušati ukinuti Dom naroda Parlamanetarne skupštine BiH, ojačati Vijeće ministara a ujaloviti predsjedništvo BiH, uspostavioti Vrhovni sud BiH, BiH prekomponirati u nekoliko regiona umjesto sadašnjih entiteta...
Da bi izbjegli ovakva internacionalna sranja o tome šta je najbolje za nas, potrebno je ponovo obilježiti međuentitesku liniju.
Da znamo s čim ćemo u svatove.
A ustavne promjene?
O tome sam već govorio, ali da ponovim:
· Republika Srpska nedodirljiva, nepromjenjiva, nepomjerljiva – dejtonske unutrašnje granice u BiH se ne mogu mijenjati
· Entitetsko glasanje betonirati
· Nadležnosti BiH i entiteta vratiti na propisani dejtonski spisak
· Apsolutna tripartitnost u svemu što je na nivou BiH
· Apsolutna konsenzualnost u odlučivanju na niovu BiH
· Ukidanje vojske
Inače će se raspad bivše Jugoslavije završiti u Bosni i Hercegovini.

ZADNJI TRZAJI ESDEESA
Rat kojeg je Esdees počeo i u Doboju a dijelom i u Bijeljini, i time u bitke uvukao i Esenesde, što je prevaziđena izborna tehnologija, znak je posljednje faze raspada i propasti te društvene grupe za ratne štete nad Srbima, Bošnjacima a i Hrvatima.
Esdees, taj univerzalni balkanski ukopnik, taj grobar srpskog naroda u BiH, srpskih teritorija u BiH, fabrika i opštenarodnih dobara, sahranio je sve čega se dotakao. Nije sahranio samo pare koje je stavljao u svoje džepove.
Njihova propast pečatirana je gubitkom na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, 2007. u koje su se toliko uzdali. Pozajmljeni kandidat iz Šešelj-jugenda, stanoviti Tadić, bio je pouzdan znak gubitka mada im se to tada nije moglo dokazati.
Sada su životinjskim instinktom osjetili da su Doboj i Bijeljina dvije posljednje jazbine spasa. I stoga je toliki rat, od kamenica do prljavih riječi. Kupovine glasova i trošenje budžetskih ili privatnih para u te svrhe uobičajeno je krzno Esdeesa koje se nikad ne linja. Kada smo bili u najžešćem političkom sučeljavanju sa radikalima, u eri Rasplašenog Poplašena, oni su nam dokazilvali da nam Esdees uvijek krade između deset i petnaest posto glasova. Onda smo se mi obučili, organizovali i izborne procese doveli do regularnosti koja se može smatrati realnim izrazom volje birača.
Vladavina Esdeesa u Bijeljini i u Doboju presudnija je za njih nego za bilo koju drugu stranku.
To bi bio još uvijek dovoljan izvor neregularnog finansiranja i kadrovskog inkubatora koji bi stranku mogao održati u životu do 2010. Oni se nadaju da će udružene šezdesetminutaške postrojbe, u sadjestvu sa jakim artiljerijskim snagama ilegalnog krila Bosanskog Ohaera a uz podršku topografa iz ambasada kao i intelektualističku logistiku Slobodnih Mišljenja, slomiti Dodika a time i umanjiti značaj Esenesdea. Onda bi dobri truli Esdees ponovo došao u sedlo. Robe za trgovinu još uvijek ima: za plivanje na sceni i dozvolu za pljačku, može se krčmiti samostalnost Republike Srpske još cijelu deceniju.
Ali, mogu da im poručim da su prdnuli u čabar, bez obzira kako će proći u te dvije opštine. Sa vlasti silaze ratni idioti, čak i u jednoj Sloveniji, jedan od najboljih esdeesovaca, Janša, jaše u mrak. Radikali se dijele na elementarne čestice, HDZ (ZG) se evropeizirao...
Čeka se još samo Sarajevo.

ŠKODA MALIH STRANAKA
Predizborne televizijske hronike i ekranizacija kandidatskog, lidersakog i stranačkog obraćanja kao i politički skupovi, saopštenja i posjete ustanovama emotivno-sažaljevačkog miljea stranačkih lidera i nezavisnih kandidata, pokazuju svu prljadiku i crvotočnost politike kao nastrane ljudske sudbine.
Ako je takva demokratičnost, otvorenost i neselektivna dostupnost političke scene sračunata da omogući zadovoljavanje ljudskih prava da se kandiduje, onda je cilj postignut.
Ali šta je sa ljudskim pravima koja su tim činom ponižena?
I šta je sa obavezom da se sačuva ukupna društvena ekonomska, politička i finansijska supstanca?
Birači, građani i javnost uopšte imaju pravo da budu zaštićeni od najezde političkih gubara, mucavaca, tetkinih izbornih favorita, marginalaca iz Anikinih vremena, voajera, onomatopejaca, umišljenih veličina u čijim transverzalama svaka kurvetina sa željezničke stanice ima pravo da javnosti predoči da je Greta Garbo ili Grejs Keli i genetskih protestanata protiv vlasti.
Izborni suverenitet javnosti, izborni dignitet kao i legitimitet mozaika vlasti koji se ustanovi nakon izbora, treba zaštititi od najezde autista, skakavaca i političkih zlatica.
Nisu samo u pitanju pojedinačni nezavisni kandidati ili familijarne stranke u srazmjerama mjesnih zajednica, niti od sumnjivih stranih organizacija instruisani poktreti za ovo i ono. U pitanju su i neke parlamentarne stranke i lokalne prilude koje godinama šibicare i foliraju na političkoj sceni.
Izvjesni azijatski lik Krsmanovića iz Foče godinama zamazuje oči ambasadorima, Bošnajcima, vladikama i unitaristima, govoreći svakom njegovu uhougodu. Dobro što to radi njima ali on to radi i građanima Foče.
Nekidan je izjavio da je on regionalni lider i jedan od lidera istočnog dijela Republike Srpske.
Ova rečenica dijagnosticira individualnu boljku poremećenih skala ali i otkriva iz koje je kutljače i i iz kog čanka je uzeta ova ambasadska kaša koja je suženom podobrvskom političkom obzoru Krsmanovića sugerisala samosvijest o njegovoj veličini.
Kada još dodamo ovome i njegove nejavne pripovijesti po kojima su Američani odlučili da njega promovišu i grade tako da, kada dođe vrijeme, sruši Milorada Dodika, onda je gotova slika bolesti ovog mitskog bića. Ako išta znamo o politici onda je to da bježimo od političara koji nosi ogromne životinjske obrve.
Dakle, tih Krsmanovića, puna je politička scena, od kapitalaca do planktona.
U nekim sredinama koje se zovu opštine, kandidovalo se i po sedam – osam stranaka na čijim listama se, ukupno, nalazi i više od stotinu kandidata. Zna se desiti da je to četvrtina ili petina ukupnog biračkog tijela. Ima porodica koje imaju kandidate na dvije ili tri liste.
Sve je sloboda, razumijem. Ali, šta se događa u praksi. Političke, društvene i ekonomske promjene mogu da provode samo jake stranke koje imaju galsovne zalihe koje im omogućuju da ne podliježu ucjenama i erozivnim nagodbama u odlučivanju. Njih na ostvarenje programa obavezuje upravo ta količina glasova.
Male stranke ne obavezuje ni program jer ga ni nemaju. Ali ih na napredak i rad u korist građana ne obavezuju ni glasovi jer ih imaju tako malo da u tom smislu ne znače ništa. Takvi ljudi, kad budu izabrani, služe samo za podmićivanje, reketiranje, ucjenjivanje i najbezočniju trgovinu za koju je seksualna usluga iza one željezuničke stanice transparentna napredna transakcija.
To rasipanje društvene energije treba spriječiti na svim nivoima izbora u BiH. Inostrani demokratski foleri nastoje stvaranjem tih pokreta i stranaka, u sadejstvu sa domaćim bolesnicima, stvoriti utisak o efektima svog demokratskog rada i oprati pare koje dobijaju za finansiranje demokratske scene.
Domaće inastitucije zakonodavstva moraju podići pragove učešća u izborima kako bi se postigli veći društveni efekti tog demokratskog procesa.
Inače će se sve pretvoriti u igru mnogo olinjalih mečaka ispod poderanih šatora a uz zvuke popucalih bubnjeva i psovke zadriglih dresera.

CJELOVITOST ISPOD DEJTONA
Kad god Lajčak izjavi nešto neutralno, nešto dijagnostički korektno, nešto što govori jednako o svima, odmah se pokaže kako bošnjačke Age Sarajlije Miroslava Lajčka i instituciju visokog predstavnika žele da privatizuju i spuste na niske grane: šta on priča, on je tu da učvršćuje BiH a ne da je razbija.
Koliko shvatam, visoki predstavnik je tu radi Dejtonskog sporazuma a on niti pravi BiH niti je razgrađuje. U njemu već postoje dva entiteta i tri naroda. Ona je u startu dovoljno razgrađena da se ladno raspadne što ni divizija visokih predstavnika ne može spriječiti. Naročito ako se Sarajevo ponaša kao Miloševićev Beograd.
Ne mogu da budem tumač Lajčakovih moždanih vijuga ali se kladima da je upravo na to mislio kada je iznio tezu o Sarajevu i Banjaluci kao kopiji relacija Prag – Bratislava i Beograd – Podgorica.
Jer, druga formula i ne postoji. Neko je iskorišten, neko hoće da dominira. Sve ostalo su pitanja manje ili više sofisticirane tehnologije.
Sarajevo by Sloba, teroriše Bosnu i Hercegovinu već više od decenije i po. Neprestana presija na Republiku Srpsku i na Srbe koji treba da prihvate kolektivnu krivicu za sve genocide ovog svijeta, a u posljednje vrijeme i na Hrvate koji su se drznuli da traže neku sitnicu – televizijski kanal, uz neprestane zahtjeve za centralizacijom i unitarizacijom svega postojećeg, postaje neizdržljiva. Samo tako je Sloba volio Crnu Goru. I samo tako je Sloba pravio državu. I šta je ostalo?
Bošnjačke stranke osule su paljbu na Lajčaka a SDA mu postavlja istorijskih deset pitanja za stanje za koje su oni isključivo odgovorni. Jer, nije Lajčak sa Esdeesom planirao rat i i izvodio podjelu ljudskog, materijalnog i teritorijalnog plijena po BIH, nego upravo Esdea. Sve o čemu sada govore kao o neprovođenju Dejtona, njihovo je eksluzivno djelo. Može biti spora samo u nasljednim pravima sa njihovom posestrimom Lijepom Esdees.
Umjesto da se zapitaju gdje su pogriješili, bošnjački političari, vlasnici bošnjačke teritorije i sirotinje, produbljuju jazove u BiH. Umjesto da nešto urade za BiH, oni je svaki dan dijele. Umjesto da pokažu toleranciju bosanskohercegovačkog islama oni demonstriraju kung-fu ahmadinedžad. Umjesto da uvaže činjenice o dva entiteta i tri ustavna naroda, oni praktično djeluju da od BiH načine begovat, da Srbi i Hrvati kod njih budu u najmu ili da eventualno zemlju dobiju u napolicu.
Ako bišnjačka opcija nije sposobna da politički uobličava relanost i da realno artikuliše političke projekcije, može barem da shvati da su se sve relacije tipa Beograd – Podgorica, završile istim rezultatom.
Za to im ne treba kladionica.
SRJ i Čehoslovačka su bile najklasičnije evropske države. U tim državama svi starinski evropski državni organi su funkcionisali, nije bilo građanskog rata i sukoba između odnosnih dijelova. Pa je sve ipak završeno podjelom ili odvajanjem.
Dejtonski sporazum koji drži BiH na okupu, podvlačim: drži je na okupu, na daleko nižem stepenu je garancije za nešto što se uobličilo u državu, od klasične države kakve su bile SRJ i Čehoslovakia.
Dakle, ako državnost pomenutih dviju zemalja, pa i u slučaju Kosova i Gruzije, nije pomogla u gradnji begovata, ne treba to očekivati ni od Dejtona. To može uraditi samo tolerancija, pravedna raspodjela interesa i prava i čuvanje imetka svih, od vjere do teritorije. To je najbolja garancija za BiH. Inače od nje neće ostati ni i, za godinu ili stotinu, manje je bitno.

GREGORIJANSKI KOLOTOK
U čemu je istorijski značaj velikog Sipa-Projekta u borbi Države protiv Republike Srpske?
U tome što neki misle da je to mali korak za Sipu a veliki za Državu.
Sipa je pokazala svu svoju jad i bijedu manipulativnog amorfnog tijela za istrage i zaštitu čiji su najveći dosadašnji uspjesi u provjeravanju kandidacionih i predizbornih navoda političara o tome u kojim su strankama bili čalnovi i koliko automobila imaju, jer je dozvolila da bude poluga prisile kojom upravlja šezdesetminutaški lobi logiciran i instruiran u antidodikovskom terorističko-diverzantskom kampu od strane neidentifikovanih ambasadora i begova.
Sipa nagovještava ozbiljniju orijentaciju sistematske upotrebe zajedničkih, državnih, ustavnih i nametnutih organa BiH protiv jednog svog temeljnog dijela. Sipa i sarajevski član Predesjednoštva BiH, Haris Silajdžić, glume državne male staljine u pokušaju disciplinovanja jednog sastavnog dijela države BiH.
Tome nije cilj da se pokaže efikasnost samonazvane države i samonazvanih državnih organa već da se suzbije ukupna efikasnost Republike Srpske i dokaže kriminalizacija svega postojećeg u Republici Srpskoj. Nije moguće drugačije objasniti ekonomski skok i preskok koji je izvela Republika Srpska nad Federacijom, što priznaju i objektivni posmatrači u sarajevskim medijima. Zadnji adut je kriminalizacija.
To je dugoročni projekt sračunat do 2010. i opštih izbora ali i do 2014. Međunarodni kombinatori imaju vremena.
Drugi kolosijek tog projekta je genocidiziranje Republike Srpske.
U kombinaciji ta dva procesa, računaju, sarajevski i internacionalni Dabići, stvoriće se uslovi da ukidanje Republike Srpske postane stvar koju ne treba objašnjavati i za koju se ne treba izvinjavati.
Potpomoći će i treći kolosijek – kolosijek svjesne samodestrukcije Federacije BiH jer će to poslužiti kao dokaz da entiteti ne mogu da opstanu.
U tu svrhu se pokreće sva mašinerija protiv bilo čega hrvatskog u BiH, od entiteta do tv-kanala.
Dakle, nije cilj samo pokoriti Republiku Srpsku i Srbe u BiH, inače bi se revitalizovala stara ratna savezništva šahovnice i Esdea-barjaka. Cilj je pokoriti cijelu BiH, i Srbe i Hrvate.
Pomoći će i četvrti kolosijek sa domaćim izdajnicima. Nije slučajno Esdees tužio Vladu Republike Srpske za izgradnju zgrade Vlade. U tom gregorijanskom kolotoku Esdees igra ulogu kao kninski Srbi kod Miloševića: ako nešto naprave, dobro je, ako ne naprave, koje jebe, bre narod, važno je šta će reći istorija.
Nekoliko stvari je sumnjivo u slučaju Sipa protiv BiH-neprijatelja Br. 1 – Republike Srpske.
Zašto je Sipa zahtijevala dokumente bez sudskog naloga i sudskih procedura?
Zašto su se naknadno pojavili ti nalozi?
Zašto je američki ambasador javno negodovao što Vlada Republike Srpske ne pušta Sipu u svoje dveri?
Na osnovu čega je Tužilaštvo pokrenulo cijelu proceduru?
Da li je za to dovoljno iznošenje sumnji i diskvalifikacija u manipulisanim i instrumentalizovanim sarajevskim medijima koje društvo trpi kao javne a oni se legitimišu kao prostitualni?
Da li je cilj nad Republikom Srpskom provesti Proceduru Jelavić?
Kakogod IQ-domaći i strani idioti odgovorili na ovaj test, rezultat će biti isti: dalji gubitak povjerenja u BiH, dalja samodestrukcija tih državnih, krovnih ili zajedničkih institucija, dalje onemogućavanje gradnje novih zajedničkih funkcija, onemogućavanje evropskog puta...
Sa krajnjim rezultatom: Bratislava/Podgorica one way ticket.

OPASNA IGRA GENOCIDOM
Bosanskohercegovački lažov Broj Jedan, sa vrhunskim rangom jer je predsjedavajući PBiH, Haris Silajdžić, poznat po monstruoznim lažima o stotinama hiljada silovanih muslimanki u Prvom bosanskohercegovačkom ratu, od strane Srba, naravno, nekidan je neovlašteno lagao u ime Države, pred Ujedinjenim nacijama. „200.000 ljudi je ubijeno tokom rata, od čega 12.000 djece, 50.000 žena je silovano...“ rekao je HS.
Haris Silajdžić nije obični lažov.
On je monstruozni lažov jer laže sa predumišljajem i sviješću da će ono što se kaže u zgradi Ujedinjenih nacija ući u zapisnike i dokumente i ostati arhivirano za sva vremena. Nakon nekoliko decenija to će poslužiti kao dokaz da su Srbi genocidan narod koji nema pravo da živi u BiH.
Haško tužilaštvo je objelodanilo da će u izmijenjenoj optužnici za Radovana Karadžića, paljanskog opsjenara teretiti za nekoliko genocida, najmanje za dva. Prvi optužujući genocid je u deset opština za devet mjeseci 92. A drugi genocid je u Srebrenici.
Predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH je rekao: „Dobro je za nas ukoliko može doći do presude za genocid u tim opštinama“. Rekao je i da mu je obećano da će se u optužbi za genocid naći dvadeset opština i da će on insistirati da se u genocid uvrsti i Doboj.
Haris Silajdžić je rekao da je Dejton trebao da poništi rezultat genocida a to znači da ukine Srbima u Bosni i Hercegovini sva kolektivna prava, pa čak i pravo na evidenciju jezika, vjere i nacije, kako se sada nastoji postići sterilisanim popisom dvonožnih živih bića u BiH. Kako to nije uradio Dejton, on zahtijeva da to uradi UN, ukidanjem Republike Srpske i oduzimanjem Srbima svih prava. Jer, to proizlazi iz njegovog zahtjeva.
Bošnjačka politika je sve karte bacila na genocid, od tužbe protiv SRJ, preko srebreničke tragedije kao političkog programa do licitiranja sa ubacivanjem opština i mjesnih zajednica u genocidnu mapu puta kojim treba istjerati Srbe iz BiH.
Bez obzira što rizikujem da budem optužen za svašta, moram reći da se genocid ne ustanovljuje sudskim spisima čak i u slučaju kad se presuđuje. Genocid je stvar istorijske nauke i činjenica koje se ne mogu ustanoviti u politizovanom sudu i tužilaštvu niti u podivljaloj nacional-vjerskoj šizofreniji.
Da bi se ustanovio genocid mora postojati država i vlast koja svojim pravnim sistemom, sistemom sile i izvršnom vlašću sistematski djeluje na istrebljenju jednog naroda. Genocid se ne ustanovljuje presudom jednog suda, molbom tužuiocu da uvrsti ovu opštinu ili mjesnu zajednicu u genocidna područja, ne realizuje se za tri dana i ne može se smatrati za genocid masovni divljački zločin kojeg su počinili i pripadnici regularnih jedinica ali i pripadnici paravojnih formacija koje nisu bile pod komandom bilo koga a naročito se ne može ustanoviti genocid ako nemate ni jednog akta, odluke ili zakona koji nalaže i organizuje čin uništenja jednog naroda.
Haški sudovi su politizovani sudovi. O tome nema spora.
Za zločine koji su počinjeni u Srebrenici i drugim opštinama, kao i u Sijekovcu, Konjicu... nigdje ne postoje odluke nijednog organa vlasti. I o tome nema spora.
Igra genocidom, u koju je uključen i Haški tribunal, ima jedan jedini cilj: stvaranje islamske republike na području BiH. Drukčije nije moguće objasiti „želju“ „žrtve“ da u jedinstvenoj državi, bez entiteta, živi sa svojim „dželatom“.
Za posljedicu će, međutim, vjerovatno imati realizaciju relacija Bratislava – Prag i Beograd – Podgorica.
O kojima je prvi govorio Miroslav Lajčak, što me neobično veseli.

STARIJI RAZVODNIK TIHIĆ
Sulejman Tihić: „Ukoliko bi se OHR povukao prije implementacije Dejtona onda bi, vjerovatno, došlo i do sukoba“.
Izrekao je to Tihić objašnjavajući zahtjeve Esdea o tome da se vrati ustav BiH dok je ona bila Republika, odnosno mitsko biće, pola fildžan pola sarajevska čaršija s desne strane Miljacke.
Stvar sa Republikom BiH je završena onog dana kada je potpisan Sporazum o parafiranju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. A koliko se sjećam potpisali su Mate Granić i Milan Milutinović i još neko u ime BiH.
U Članu 1 se kaže: „Završeni su pregovori o Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH i njegovim aneksima. Strane i entiteti koje one predstavljaju obavezuju se da će potpisati ove sporazume u Parizu u njihovoj sadašnjoj formi, u skladu sa članom III čime će oni stupiti na snagu i što će predstavljati datum od kada će postati operativni“.
U Parizu su sporazumi potpisani, kao što je poznato.
Zašto je bitan ovaj citat?
Bitan je jer su Američani već u Dejtonu Republiku BiH i njene organe smatrali mrtvima kao što i jesu bili. Stoga je i zahtijevano i potpisano to „što će predstavljati datum kada će postati operativni“.
Nije, dakle, uzeta u obzir ratifikacija jer bi se sve moglo ratifikovati u parlamentima SR Jugoslavije i Hrvatske ali se nije imalo gdje ratifikovati u BiH pošto su RBiH i njen parlament bili mrtvi i nepostojeći. Ta RBiH nije imala ni teritoriju, ni podanike ni organe niti je mogla emitovati vlast.
Sada Tihić prijeti ratom.
Kao i njegov prethodnik, rahmetli Izetbegović koji je rekao da će za BiH žrtvovati mir a to znači ljude, muslimane, Bošnjake.
Kao i njegov potpredsjednik Bakir.
To što radi Tihić i SDA nije više ni samo politički autizam. To postaje prijetnja BiH. Šta god ko uradi, prijeti se ratom, sukobima i raspadom.
Tek se sada vidi kakvu je šansu prokockao Lagumdžija koji je samozaljubljeno poletio u ratnu vlast, umjesto da je bio opozicija i poslije rata iskoristio taj kredit da na scenu stupi kao politički faktor postratne, mirne BiH.
Sada, sva tri ljiljana, nemaju realnu političku opciju, osim kvaziratne. Nerealno se uzdati u Ohaer i potpuno provođenje Dejtona jer to potpuno provođenje znači ukidanje Republike Srpske. Nerealno je komponovati ilahije i kaside o RBiH.
Nerealno je prijetiti sukobima. Neka Tihić uzme puškicu, neka iskopa sebi rov, evo ide idealno kišno i zimsko vrijeme za rovove, pa neka vidi ko će mu se pridružiti.
Neralno je da će se ispuniti želje unitarne čak i ako bi OHR ostao cijeli ovaj milenijum.
Vrijeme je za neke druge Tihiće, moj Sulejmane.