MANJAK SRBA
Onaj podzemni naprednjak, napreduje ali je još uvijek na dnu arteškog bunara na Kalemegdanu, ministar informacija Slobodana Požarevca, šešeljjugendovac na liniji Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag, vatreni protivnik izdajnika Dodika i Biljane Plavšić i cijele koalicije Sloga pa i šire, plačizvečka povodom raspada Srpske radikalne stranke doktor Voja, Aleksandar Vučić, prešao u Srpsku naprednu stranku predsjedničkog kandidata Tomislava Nikolića i otišao u hrvatsku krajinu na svetoj srpskoj zemlji u Hrvatskoj.
Boris Tadić primio u ispovjedaonicu Dačića i dačiće, i dao im oprost pa dežmekasti lider socijalista postao ministar kožnih kaputa.
Onda kaputaši kandidovali svoje Liliće i Anđelkoviće za neke upravne odbore itd.
Sve je u Srbiji naglavačke i naopako.
Lider partije koja je kriminalizovala celu Srbiju, koja je omogućila kriminalu da se razvije, da se obogati i da se napije krvi ekonomije i življa srbijanskog, koja je omogućila da se vazdigne Gospodin Legija, postaje ministar unutrašnjih poslova, ministar za taj gubisvet, nesvet i zlosvet.
Predsjednik SRJ, Savezne Republike Jugoslavije, bre, treba da bude predsjednik nekog upravnog odbora. Ne zna čovjek šta je jadnije, ili ta SRJ, ili taj predsjednik, ili taj upravni odbor. Jebeš vozvođu koji pere nužnike na ranžirnoj željezničkoj stanici.
Da, i taj Nikolić se odvojio, Od Vojio se. To ne znači da je Nikolić postao naprednjak nego im je neko naznačio da se Šešelj nikada neće vratiti pa treba stvarati Novu Alternativu.
Cijeli proces, od odlaska Vučića na pusta srbišta Hrvatske, što je prije jad politike nego politika jada, do farse sa Predsjednikom SRJ, znači samo da Srbija nema ljudi, Srbija prežvakava veće jednom opašenu travu, Srbija liže jasle po napuklinama, vrti se za svojim repom. Od mučkog ubistva Đinđića, pa još daleko unaprijed, Srbija ne može pronaći nove ljude.
To isto se događa i Sarajevu. I Zagrebu.
Pored političara, koji olako troše koncepcije, vrijeme i programe, u kolu su i nacije koje olako troše lidere pa se onda, bez stida, vraćaju na linjalište i ponovo izvode islužene.
Uz osjećaj uskisle rđe u kaci prošlogodišnjeg kupusa, neopranoj od januarskog koma. Slično kao osjećaj u svijesti Srba u Hrvatskoj koje je posjetio Vučić.

ZAMKE MASOVNOSTI
Moj odnos prema religiji je gori nego marksistički – religija je opijum za mase.
Mislim da je religija opasna manipulacija masama.
Opasna zbog toga što je nepromjenjiva u vremenu i nezaustavljiva u prostoru. Dabome, i politika je još praktičnija manipulacija masama ali je ograničena izborima, zakonima i granicama ali i međunarodnim regulama i normama.
Moj odnos prema vjeri je veoma jednostavan i čist. Volio sam nekad, jer toga više nema, da čujem hodžu kako, bez razglasa, uči sa minareta. Nisam znao šta uči, kao ni većina življa na zemlji oko džamije, ali sam smatrao to nečim uzvišenim i nečim što ima značenje. Volim da odem u crkvu staru nekoliko stotina godina ili da vidim tako staru fresku na vjersku temu. Smatram uzvišenim nešto što je stvorila ljudska ruka, i um, a da traje dok mi umiremo.
Kada bih imao vremena, uz još malo istraživanja, napisao bih knjigu o tome kako su sve vjere jedna vrsta prikrivanja politike u najširem smislu.
U najširem smislu politika je sredstvo upravljanja ljudima, njihovim odnosima, granicama, imovinom, umnim sposobnostima i zlim osobinama.
Politika, kao i sva druga oružja za masovno upravljanje, veoma rijetko hoće da upravlja dobrim osobinama ljudi. Jer od njih niko nema koristi.
Ako je Isus govorio bilo šta protiv Rimljana onda je to politika. Kao i to što su Rumljani uopšte tamo došli i uspostavili vlast, tj. politiku. Kao i to šti su ga kaznili političkom kaznom raspinjanja na krst. Ako u saudijskom izdanju Kuran pominje artiljeriju, to je politika. Ako islam govori o neprijateljima, to je politika.
Poštujem svaku vjeru samo kao ispoljavanje unutrašnjeg duhovnog bića pojedinca. Već dvije individue vjeru mogu lako da pretvore u politiku. Masovnost u ljudskoj istoriji je veoma opasna pojava. Još je opasnija manipulacija ljudskom masovnošću, ne samo zbog posljedica već zbog toga što individuu čini bezvrijednom, homogenizovanom, pasterizovanom i kratkotrajano sterilizovanom, do njegove konačane upotrebe u obliku mase, do obilježavanja neprijatelja.
Religije su različite po tehnologiji. Slažem se sa muslimanima koji smatraju da ne treba da postoje zemaljski posrednici između vjernika i alaha – sveštenici, ali mnogi islamski reisuli i drugi, koriste svoj položaj mnogo pogubnije nego sveštena lica u sjaju zlata i privilegija svog posredništva. Neke formule se jednako primjenjuju bez obzira u kojim društvenim grupama – sportu, vjeri, vojsci, politici...
Islamska religija je masovna centrigugalna totalitarna religija koja briše nacije i granice i ubija pojedince u njegovoj individualanosti. Možda je ubijanje tog individualizma i kreativnosti dovelo do ličnog čina bombaša samoubice kao protesta sveopštosti upravljanja. Simbolično je sedam krugova obilaska oko svetog kamena jer je to jedna velika centrifuga.
Katolička verzija hrišćanstva takođe donekle ubija pojedinca, postrojava, vagonira, vuče crtu bojišnicu, komandira, nadzire, crpi moć nad zadnjim vjernikom iz jednog centra, svete stolice, što je opasno po materijalni svijet.
Pravoslavna verzija ostavlja slobodu pojedincu, dozvoljava običaje po individualnom prohtjevu, naglašava pojedinačnu kreativnost i slobodu, nema vjerskih knjiga koje se moraju znati napamet, vjersku amrofnost i nertikulisanost često prenosi na druge koektivitete pravoslavaca, što je opasno po ovozemaljski kolektivitet kao što su države ili druge velike ljudske organizacije jer ih se ne može dovoljno čvrsto organizovati.
Ljudski rod će opstati ili propasti na umijeću ili nesposobnosti da odredi granicu kada masovnost postaje opasna i za pojedinca i za kolektivitet.

SEKSUALNI ODNOSI U DISTRIKTU
Nakon formiranja svesrpskih koalicija u Brčko Distriktu i Srebrenici, sa glavnim ciljem da se oslabi i onemogući SNSD, pravio sam se ćorav na jedno oko pa nisam htio da kažem da lokalne budale žive u virtuelnom usranom kaleidoskopu sastavljenom od saznanja o vlastitom nadprirodnom političkom značaju i njihovoj neminovnoj pobjedi, od uvjerenja o krahu Dodikovih Socijaldemokrata i od samoužitka podaništva u dobrovoljno zauzetom položaju spremnosti za felacio jevtinim strancima koji su dijelom učestvovali u tim aranžmanima.
Mislim na te koalicije SDSPDPSPDNS, mada su prisutne neke različite nijanse za Brčko i Srebrenicu. Ali, da nije bilo te koalicije SNSD bi imao načelnika u Srebrenici, red je kad kao vlasnik Vlade odlučuje o ulaganjima. Mada ne mislim da je tragedija da je Bošnjak načelnik jer i to je red. Ovdje govorim o podaničkom ponašanju koje nema veze sa načelnikom Srebrenice.
Ali ima veze sa Psihijatrijskim Rafijem. U Brčkom.
Slab sam u vezi sa tim kriminogenim krugovima ali bih rado izdejstvovao, u onoj CIPIRIPI instituciji, da Glavni Urednik Brčkog i Distrikta dobije našu ličnu kartu, da mu formiramo stranku pa da organizujemo lokalne izbore samo za njega i samo za Brčko. Pa neka onda sastavlja vlast kako želi.
Ne želim da istražujem da li je tačno sve što novine o tome pišu, i baljezgaju, kao danas onaj pivarski bilten, ali je nešto sumnjivo u tom letu iznad kukavičjeg gnijezda. Bilo je sve jasno i lako dogovoreno dok se nije umiješao Psihijatrijski Rafi. Sad je najednom sporna neka rezolucija Narodne skupštine Republike Srpske pa ako doktor Pajić izađe na trg i kaže da to ne važi onda može. Sporni su, navodno i oni koji su dosad bili u izvršnoj vlasti. Sporni su SDS i SNSD pa se traže četiri jahača GMS, genetski modifikovanih Srba. Da li bi pomoglo da Đapo promijeni vjeru?
Istovremeno, na drugom kraju dunjaluka, Lajčak, supervizor za OHR, knjigu bijelu piše sirotom ministru Ljubiću oko nekog amandmana koji nudi poseban seksualni odnos nezavisnom RAK-u.
Zaključujem da taj uredan seksualni život ima samo jedan cilj: neidentifikovani strani faktor želi da upravlja komunikacijskim bogatstvom BiH i Didstriktom Brčko. Na dugi rok.
Sve drugo, pa i objašnjenje kako evropski standardi i ministrica za RAK u EU zahtijeva ovo ili ono, kako u Distriktu treba stabilna vlast... priče su za male čitateljke revije ČIK.

IDEJA JUGOSLAVIJE
Bilo je nekoliko tekstova o jugoslaviji, ne toliko o državama koliko o ideji jugoslavije. Neki su, kao u Danasu, govorili o tome kako je neminovno da se opet stvori ta neuronska struktura i da ćemo svi shvatiti kako je pijemontalizacija brdusina Balkana samo pitanje vremena.
O ideji jugoslavije govorili su i Muharem Bazdulj i Šaćir Filandra. Načitani ljudi kako i ne doliči ovom vremenu. Šteta što žive u Sarajevu koje nije leja intelektualistike. To je danas gašistički, reisistički, usokačeni, provincijalni sferarij u kome ne uspijevaju intelektualci. I druge polumetropole, od sončanih stran Alp na dole, u sličnom su stanju.
Kao ljudi od intelekta iskazali su poštovanje prema istorijskoj ideji bez obzira na mnoge njene praktične degeneracije.
Govorio sam ovdje o Danu Republike, dakle i o ideji jugoslavije, iz posve ličnog ugla. Mislio sam da ne ulazim u šire koordinate jer bi morao iskazati sumračnost njenog kraha kao i tmu posljedica.
Ali ako je već u ta dva ili u još kojem tekstu, iskazano poštovanje, moram da kažem i nešto o posljedicama.
Jer, mi živimo u tim tragičnim posljedicama raspada Ideje jugoslavije. Na nama je da Ideju ukupamo do kraja, da joj se ne mogu uzeti ni uzorci za DNK-analizu. Našli smo se u toj ulozi, svi koji su u situaciji da rade posao javnosti, bez obzira šta misle o Ideji ili o relizaciji i šta bi nekad uradili da su imali priliku. Našli su se u tom ukopu svi osim onih koji su uništavali Ideju. Razgraditelji su kao lešinari, dođu, raskrvare, raskopaju, napiju se krvi, opljačkaju, odu u svoju tamu iz skoje su došli, bogatiji i važniji nego što su došli. Lešina ostaje da smrdi na suncu.
Mi smo u situaciji mrava i crva koji treba da završe posao tako da ni kosti ne ostanu da se bjelasaju na mjesečini.
Kraj raspada Ideje tiče se samo još Bosne i Hercegovine.
Ovdje se Ideja završava.
Ovdje, gdje su još na okupu tri različite nacije koje se udaljavaju kao galaksije svemira ali između kojih barem nema državnih granica, u trenutku Kraja Ideje, vidljiva je sva pogubnost što su mase koje su umislile da su krahom Eskaju ušle u demokratiju, a to je izgledalo smrdljivije nego da su ušle u poljski nužnik, počele da se bave politikom i tako dale legitimitet ultranacionalističkim i animalističkim kriminalcima svog naroda, Rušiteljima. Jer, Ideja jugoslavije bila je vjesnik evropske unije, mnogo prije zajednice za ugalj i čelik.
Paradoksalno je: idejom evropske unije definitivno je sahranjena Ideja i jugoslavije i Jugoslavije.
Zarad istorijske odgovornosti, ostaje ovom prostoru zadatak da se sve dosljedno podijeli do kraja.
Da svi budu nasljednici a ne samo neki. A neki kopilad koja nemaju prava.
Da se Ideja ne bi repetirala kao ideja, drugi put kao totalitarna farsa. Da ne bi sve mane Ideje jugoslavije, u minijaturi došle do sve svoje pogubnosti u punom sjaju.

PRESIJA NA SRBE
U ZAJEDNIČKIM INSTITUCIJAMA

Intenzivna medijsko-politička presija na rukovodeće i odgovorne kadrove u zajedničkim institucijama BiH iz Republike Srpske dio je smišljenog i agresivnog pritiska na Republiku Srpsku ali providne pragmatike kako bi se izdejstvovao ostanak mnogih bošnjačkih rukovodilaca na važnim mjestima i u drugom mandatu kao što su to Regulatorna agencija za telekomunikacije ili Upava za indirektno oporezivanje.
Nacionalno prebrojavanje koje se lansira iz Sarajeva samo je pokušaj da se u javnosti i u međunarodnoj zajednici stvori utisak da «Srbi drže sve u BiH» i da Bošnjaci moraju dobiti više funkcija kako bi se nacionalni balans, navodno, popravio.
Normalno je da se u svim institucijama gdje se ne odlučuje konsenzusom ili tripartitnim učešćem, striktno primjenjuje princip nacionalne rotacije a da se u pojedinim užim segmentima kao što je bezbjednost ili sudstvo, primjenjuje mozaik odgdovarajućeg nacionalnog rasporeda.
Nikakva kumulativna nacionalna analiza nikome ne daje pravo da zadrži drugi mandat za pripadnike istog naroda.
Sarajevska hajka na «Srbe koji drže sve u BiH» i na «Srbe koji mogu da blokiraju svaku odluku» samo je maskrina predstava kako bi se od tih istih Srba, a i Hrvata, otele pozicije za druge mandate i tako trajno prigrabile najvažnije funkcije na nivou BiH.

SPIRITUALNI NACIONALNI INTERES
Trebalo bi nekoliko pasusa da kažem šta se dogodilo u sudskoj proceduri u predmetu Vitalni nacionalni interes Bošnjaka protiv zakona o zastavi, grbu i himni u Republici Srpskoj.
Uglavnom, nadležni dio Ustavnog suda Republike Srpske odlučio je da je zahtjev Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, prihvatljiv.
Postoje filozofski apsekti ovog i sličnih pitanja.
Ako storiju o vitalnom nacionalnom interesu posmatramo kao ozbiljan pravno-politički proces, onda se mora zaključiti da je vitalni nacionalni interes bošnjačkog, muslimanskog naroda da Republika Srpska traje hiljadu godina i tako dalje. Pošto je ta želja takva i ozbiljna, Klub Bošnjaka u Vijeću naroda zahtijeva da se ta želja verificira i u grbu, da i bošnjački narod bude garant i supotpisnik postojanja Republike Srpske.
Ako storiju gledamo kao epizodu španske sapunice Neka vise Rosalinda i Pedro, onda ćemo detektovati spiritualni nacionalni interes. I sigurno doći do prljavog egzistencijalizma u kome će zadovoljenje jednog vitalnog nacionalnog interesa pokrenuti proces ugrožavanja drugog vitalnog nacionalnog interesa na istom grbu. Klupko bi se moglo odmotati do zahtjeva Austro-Ugarske, ili Austrije i Ugarske, da se i njihov biljeg nađe na grbu jer su, božemioprosti, ostavili ovdje svoj dublji trag od nekih ovosezonskih aktera.
Dabome, jasno je da nikakav komadić grba ne može zaštititi vitalni nacionalni interers, pa ni cijeli grb. U situaciji kada nikome nije važan grb Federacije BiH, grb i zastava BiH, tragikomično djeluje važnost grba Republike Srpske Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske i mom drugu Kemi iz Kaknja.
Glavni cilj je onemogućiti da ljudi u Republici Srpskoj imaju neko obilježje svoje teritrijalno-političke cjeline. To je samo varijanta zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske. Stoga tu pojavu imenujem spiritualnom u vračarskom, lažnomađionišarskom smislu.
Za svakog poštenog živitelja BiH, a naročito za Bošnjake kao najbrojniji narod, treba da bude ponižavajuće geometrijsko obilježje Države na zastavi i grbu. I njihove boje. Da sam stigao jučer ovdje, iz bijelog svijeta, pomislio bih da je BiH geodetska uprava.
Dakle, čak i ako nadležni oour Ustavnog suda donese za Klub Bošnjaka zadovoljavajuću odluku, ništa se neće riješiti nego će podjela biti veća.
Nisu grb i zastava BiH takvi zbog toga što je neko grafički konj nego što je stanje BiH takvo i još gore.
A stanje se ne popravlja uljepšanim grafikama kao što se mrtvac ne oživljava etiketama za marmeladu.

DAN REPUBLIKE
Neko mi je ovdje rekao da se u mojim tekstovima nakupilo mnogo mržnje a da sam, dok sam bio novinar, bio dobar.
Možda neko to vidi i kao mržnju.
Ja znam da se u meni nakupilo mnogo gadljivosti prema svemu što se dogodilo u vremenu od predvečerja nastanka demokratskih ultranacionalista.
Danas, kad je 29. novembar, Dan Republike, socijalističke federativne, osjećam upravo gadljivost.
Ne mogu reći da osjećam nostalgiju. Nisam otišao nikud. Otišla je moja zemlja. Ne mogu reći da zbog toga osjećam tugu jer nije to živo biće da je otišlo nekuda pa ću tugom lakše prebroditi vrijeme dok se ne vrati. Nije ni umrla ta zemlja, nema groba pa da tuga može da se ispoljava u posthumnom poštovanju. Ne mogu reći da su uzeli nešto moje, nisam se borio za tu zemlju, rođen sam nakon posljednjih gladnih godina koje je iskorijenila ta Moja Zemlja. A jedan moj djed, koga su Nijemci sasjekli rafalom mitraljeza, kod Đakova, tako da je jedva preživio, beskrajno je volio kralja. Drugi moj djed je nosilac partizanske spomenice a četnici, u stvari vucibatine i ostaci, ubili su ga na Trebavi 45. Dakle, nisam ni iz direktne partizanske porodice pa da mi je žal za Jugom porodično nasljeđe.
Danas, na Dan Republike, osjećam poštovanje prema toj zemlji koju su uništili divljaci, marginalci, sitni lopovi, šizofrenici i perverznjaci.
Ona mi je, kao siromašnom seljačetu, dala školovanje, uz položen prijemni ispit i bez ponižavajućeg potplaćivanja za upis, i slala mi pare svakog mjeseca dok sam studirao, dala mi je posao, na televiziji, na poštenom konkursu, bez veza, bogatih rođaka i kriminalaca koji su me tamo progurali.
Ova zemlja, koju neki zovu BiH, uzela mi je posao koji sam izgrađivao deceniju i pol i za koji sam se školovao. Uzela mi je ime jer sam na tom poslu izgradio i malu novinarsku marku na ovdašnjim prostorima, prvom prilikom, 1. novembra 91., gurnula mi u ruke poziv za rat i pušku koju nisam znao ni rasklopiti.
Da se razumijemo: to je uradila Bosna i Hercegovina Esdeesa, Esdea i Hadezea koji su sve učinili da unište Moju Zemlju.
Da li neko očekuje da volim tu zemlju koja mi je sve uzela?
Ali ne traba očekivati ni da je poštujem.
Zadnje poštovanje iskoristila je Moja zemlja i 29. novembar.

RAFINERIJA I KRLEŽA
Miroslav Krleža, književnik, enciklopedist, ensiklopolitik, multivjekovni intelektualac, imao je tih svojih dobrih zagorskih pjesničkih slika. Sjećam se da je nešto išlo sa spava ovaj, spava onaj a živi pijesak, kal i amonijak nadiru.
Sjećam se, kao i svi iz stare dobre sfrj, karavana i seoskih pasa.
Republika Srpska je od pojave proljeća 2006. uradila nekoliko kapitalnih stvari:
· Formirala je realan politički koncept Republike Srpske, pa i srpskog naroda, u BiH
· Stabilizovala političku scenu
· Stabilizovala ekonomski milje
· Zaustavila bunilo unitarizacije i sarajevizacije
· Prodala telekom operatera, za nevjerovatne pare
· Potpisala ugovor o gradnji „krsta autoputeva“ koji će Republiku Srpsku unutra povezati a vani otvoriti prema Hrvatskoj i Srednoj Evropi i prema Jadranskom moru
· Prodala i omogućila da se pokrene Rafinerija u Brodu. Može nešto da uspije i što počinje sa rafi.
Kad kažem Republika Srpska, na ovom mjestu, mislim na Milorada Dodika i SNSD.
Neke od ovih tačaka bilo je teže realizovati nego se bos popeti na Mont Everest.
Rafinerija je najbolji primjer.
Na rafineriji se vidi sva pogubnost srbljačkog (Srba divljaka) koncepta Kriminalizovane Odbrane Srpstva. Svi su nastojali da je opljačakaju, na licu mjesta i na djevičanskim finansijskim otocima, od radnika koji su krali elektromotore, do direktorčića, ministara, predsjednika vlada pa čak i Republike. Ta politika propasti, koja je imala dvije parole, jednu za srbljad: prodaj pušku, kupi kravu, a drugu za sebe: kradi za sebe a galami za državu, skinuta je sa političke scene opet zahvaljujući Dodiku i SNSD-u.
Na rafineriji se vidi da je Republika Srpska sa nekim strankama, znate vi dobro kojim, izgubila najmanje osam godina napretka. Rafinerija je mogla ovako početi i 2000. godine, da ne kažem da je Dodikovu Vladu spriječio frontalni napad na Koaliciju Sloga i na njega lično (i tada zbog „kriminalizacije“) da se još prije 2000. uradi nešto.
Sada opet čujem Krležine peseke iza zagorskih kleti.
Republika Srpska je kao karavana na dugom putu kroz noć.
Spava sarajevo,
spava federacija,
spava politička baščaršija,
spava ohaer,
spava pik...
a veoma je teško naći put kad svi hrču.
Samo ne spavaju oni iz Grupe G zbog kojih mi se čini da je Krleža bio vidovit.
Ako ne podnesu tužbu za pokretanje rafinerije, izgubiće i zadnji kredibilitet u mojim očima.
Psi laju a karavana prolazi.

PISMO IMAMA LATIĆA
Dr. Džemaludin Latić, intelektualac i profesor na Fakultetu islamskih nauka, jedan od osnivača Esdea... uputio je pismo imamima u BiH. Vjerskim službenicima.
Ne znam kakve su islamske nauke, ali, prema Latićevim ispisima, veoma liče na pravoslavne i katoličke nauke, koje, ako sam dobro evidentirao, ne postoje.
Profesor Latić u tom pismu sitno piše da „Dodik, Ćosić i srbijanska politika...“, „aktuelni lider SDA, stranke koja valjda ne bi ni postojala da joj mi imami...“, „a skromnog heroja našeg naroda, Mehmeda Žilića, koji je u državnom parlamentu odbio četničko-bušovsko uništenje naše države i katastrofu našeg i hrvatskog naroda, kao što je poznato, lider SDA istjerao je iz ove političke organizacije...“. Itd.
Na kraju pisma Latić kaže: „Ovaj autor svim svojim bićem je uvjeren da izrazita većina članova i funkcionera SDA (od kojih su mnogi imamski sinovi ili potekli iz najpobožnijih muslimanskih familija) ne slijedi politiku aktuelnog lidera ove stranke kada su najvažniji nacionalni interesi u pitanju“.
Latić je takođe rekao da nema ni primisli da se opredjeljuje za ovog ili onog lidera već ima iskrenu namjeru da „svi skupa odigramo svoju vjersku ulogu u spašavanju naše države i našeg naroda“.
Jasno je:
· Latić ne prtežira Harisa Silajdžića već ide na rušenje Sulejmana Tihića
· Kreće džamijska priprema terena za utakmicu koju će odigrati strukture SDA na terenu što će biti zanimljivo pratiti u neposrednom vremenu ispred nas
· Time se otvara put za Bakira Izetbegovića kao lidera koji će iza sebe imati „spontan“ stav članstva a ne pedigre pučiste, vjersku strukturu, nacionalno spasilaštvo i porodično porijeklo – dovoljno za lidersku poziciju dovijeka
· Ruši se Prudski Sporazum koji, zbog toga, na dugi rok nema realne izglede
· Otkriva se da je Esdea nikla kao, i jedno vrijeme bila, radikalna islamska politička organizacija i da se takvom ima ponovo uspostaviti
· Zaustavlja se narodnjačka evropeizacija Esdea koju su neki prepoznali u Tihićevim nakanama
· Latić pokušava da potpuno mobiliše vjerske službenike islama i samo je pitanje koliko on ima upliva u toj strukturi i da li to radi samostalno ili sa još nekim iza sebe
· Može se očekivati radikalizacija sarajevskih političkih platformi uz paralelnu dvorsku borbu aktera u obličju lidera stranaka i samih stranaka u kojoj će neki definitivno ispasti iz igre kako bi se politička scena 2010. raščistila a na izborima se pojavio jedan lider u Bošnjaka sa čvrstim islamskim, vjerskim blokom iza sebe. Bakir, nema drugog.
Nemam ništa protiv pisma Latića imamima.
Opasno je, međutim, što to znači kreiranje islamske države, jednog dijela države, vjerske države, da budem blaži.
I opasno je što se bošnjačka politička scena islamizira a to znači da i dalje neće imati autentičan politički koncept koji odražava interes bošnjačkog naroda, a ne samo vjerskog sloja, i da će i dalje ići epskim stazama izbjegavajući četničko-bušovske zamke kao što je nekada paljansko jazbinsko medijsko ludilo upozoravalo Srblje na vatikansko-teheranske koalicije.
Kakav falsifikat nakon petnaest godina.

GREGORIJAN ZA MASOVNO ISTREBLJENJE
Velika je greška Miroslava Lajčaka što je stao u odbranu Operativne Grupe G.
Mogao je jednostavno da kaže, u stilu jalovih saopštenja Ohaera, da nadležni organi treba da obave svoj posao.
Ovako, izjavljujući da Dodik i Vlada, tužbom protiv zločinačkog udruženja, izazivaju međunarodnu zajednicu sugeriše dvije stvari koje ne može pobiti:
· Stvara sumnju da pokušava nešto sakriti i nekoga zaštititi
· Prijeti
Grupa G je evidentna po svom sastavu. Njeni istorijat takođe. Gregorijan je prvu prozivku Grupe G izvršio na teritoriji Ohaera u Banjaluci. Grupa se tada „žalila“ da nema slobodu mišljenja. Nakon toga, sloboda mišljenja nekih članova Grupe G naglo se pojavila u 3.600 sekundi, emisiji FTV, inače vjernoj kopiji miloševićevskog propagandnog rata kojeg je razvijao od Osme sjednice. Potom je G pozvao tužioca, u prostorije sarajevskog Ohaera i, mirno sačekavši da se ovaj upiša u svečane sudbene halje, uručio mu „materijale“ koje treba da procesuira. Tako se tužilac Barašin našao u Grupi G. Kasnije se pridružio i sipaš Lukač koji je nizom istupa u javnosti stvorio utisak da je cijela borba protiv Dodika i Vlade Republike Srpske isključivo njegova lična stvar a ne stvar institucije. Neki drugi iz Grupe G se, nakon prozivke, nisu više aktivirali pa neću da ih navodim.
Tu Grupu G Visoki Predstavnik sada deklariše kao međunarodnu zajednicu koju Dodik izaziva.
U njoj su i jedan paljanski preprodavac, djelatnik nekadašnjeg beogradskog kosovskog glasila protiv Koalicije Sloga i Vlade Republike Srpske i jedan bivši Karadžićev septembarski, a možda i još nečiji, špijun i vojni manipulator.
Gregorijan dolazi iz zemlje koja je izmislila da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje. Na osnovu te laži ta zemlja, i iznuđena alijansa, satrale su Irak, slobodnu zemlju čiji su ljudi imali život, možda pod diktaturom, ali život. Sada nemaju ni život ni oružje za masovno uništenje ni naftu.
Formula Nepostojećeg Oružja za Masovno Uništenje primjenjuje sada i Grupa G. Najprije se izmisli postojanje oružja a onda se ta laž, a navodna sloboda mišljenja, širi preko plaćeničko-podaničko-felacijskog novinarstva da bi se na osnovu toga formirala Alijansa za Irak, Gregodijan-Barašin-Lukač, i onda realizovala invazija na Dodika, Zgradu Vlade, Republiku Srpsku, Zgradu RTRS-a, dva preduzeća...
Visoki Predstavnik je trebao ostati iznad tog blata čiji je cilj stvaranje situacije u kojoj je sve u Republici Srpskoj kriminalizovano i kupovina vremena da se izgradi neki novi manipulativni politički faktor na kojeg će se igrati, neki naprednjaci, narodnjaci, čini mi se, što se ovih dana događa pred našim očima jer se Čavić izlanuo da „ovakav SDS ne može parirati SNSD-u“ čime je otkrio glavni cilj.
Ovako, Visoki Predstavnik je u svoju biografiju, nepotrebno, upisao i ovo sranje Grupe G.

FUDBALOMET
Neka odgovorna lica, a to znači dobar dio, iz Republike Srpske, čim odu u neku zajedničku komisiju, organ ili radnu grupu na nivou BiH, odmah prime islam.
Već nakon Kneževa ili kod toplane u Doboju, zaborave da predstavaljaju institucije Republike Srpske i automatska sklopka ih prebaci u situaciju da predstavljaju BiH mada ih niko ni zašta ne pita.
Jedan dio njih je nekompetentan i karakterno nespreman za odbranu bilo kojih pa i interesa Republike Srpske, te se genetski ponaša po sistemu: Je li Ale? Jeste kapetane. Drugi dio je sticajem okolnosti tu gje je i po bilo koju cijenu želi da zadrži poziciju.
Svi oni, generalno, imaju podaničku svijest Esdeesa i mentalitet provincijalnog odlaska u Stambol po svoje mišljenje, po svoju poziciju i po dopuštenje da onima drugima uradi ono. Za vrijeme komunizma su te svoje genetske stambolske osobine dodatno izvježbavali odlaskom u Ce-Ka, kod Hamdije, Nikole i Branka.
Kada sam bio ministar informacija u prvoj Dodikovoj vladi onda su Unitaristi sa Miljacke, u sadejstvu sa stranim kolaboracionistima, došli na ideju da formiraju PBS, državnu, bosanskohercegovačku televiziju. Trebalo je da mi to, demokratski, prihvatimo, Vlada i ja, bez obzira što je u Dejtonskom sporazumu informisanje u nadležnosti entiteta.
Nisam htio ni da čujem, čak i da je Vlada bila za. Podnio sam ostavku ali nisam potpisao.
Neću da kažem da svi treba, i mogu, da rade po mom receptu ali svi treba da znaju da postoji prag preko kojeg se ne prelazi. Valjda je jasno šta izabrati između interesa svih i vlastitog podgužnjaka.
Vidim, Fudblaski savez Republike Srpske je pristao na neke zajedničke registracijske knjižice za fudbalere. Kažu, to je po preporuci UEFA, bilo još prije tri godine.
To mi ne liči na argument. Interes Republike Srpske je uvijek isti, i sada i prije tri godine.
Ako postoji Fudbalski savez Republike Srpske onda na knjižici za igrače premijer lige mora da stoji, u vrhu: Fudbalski savez BiH a ispod: Fudbalski savez Republike Srpske ili Fudbalski savez FBiH (ako hoće). Karta Bosne i Hercegovine, ili grafički simbol, ne može biti bez granica entiteta. Svaka karta bez unutrašnjih granica je protivustavna. BiH se sastoji od dva entiteta i to piše u Ustavu.
Osim premijer lige, sve ostalo je označeno isključivo Fudbalskim savezom Republike Srpske.
Analogija sa bilo čime drugim u BiH, a naročito sa onim što je predato kao ovlaštenje mimo procedura i ustava, a često i da to niko nije ni tražio, nije validna. Interes Republike Srpske je da ima Fudbalski savez a ne da se utopi u nešto što je sarajevski unitarizam.
Odgovorni ljudi u raznim institucijama na nivou BiH treba da shvate da interes Republike Srpske ne može da se zadovolji samo ćirilicom.

DAVNOBiH
Jedna od tri strane bermudskog trougla smrti, krvi i ljudske nesreće u BiH, ona sarajevska, nevjerovatno uporno insistira na tome da BiH vuče porijeklo od stećaka i bogumila, od Kulina i njegovih prvih ovaca koje je utrpao na berzi u Dubrovačkoj Republici da bi zauzvrat dao pravo da jevtino kupuju po Bosni sve na čemu će se obogatiti i u Dubrovniku graditi dvore, zidine i biti gospari, i oni i njihovih pedeset generacija, od ZAVNOBiH-a, od AVNOJ-a, od Sedam Sekretara SKOJ-a, od... da je sve prije pokolja bilo BiH, da je u vrijeme pokolja sve Bilo BiH, da je u Dejtonu samo rečeno: To je BiH, ajmo dalje.
Taj trostrani trougao imao je najmanje dvije tačke koje su sve učinile, a sve nelegalno i protiuvustavno, ne pominjući međunarodne regule, da sruše SFRJ koja je nastala na tom temelju ZAVNOBiH, AVNOJ itd. Bihaćka i jajačka priča o Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije, instrumenti su komunista, partizana i antifašista koji su tada u porobljenoj Evropi bili svijetlo zrno pijeska u pustinji kolaboracije sa Hitlerovim nacističkim hordama. A Ovdje su kolaboracionisti bili vlasti Nezavisne Države Hrvatske, ustaše, uz koje su išle i muslimanske strukture izuzev jednog manjeg dijela komunistički i ljudski orijentisanih muslimana tipa Osmana Karabegovića čije ime je i ljetos u Milića Gaju, nakon toliko decenija od borbi na Grmeču, dobilo ovacije od srpskog življa od kojeg je najveći dio samo od djedova čuo za Osmana.
Te dvije tačke trougla koje su bratoubilačkim, međuvjerskim i građanskim ratom rušile ono što je stvarano kao zajednički prostor svih a ne jednoga, nemaju nikakav istorijski i moralni kredibilitet da slave 25. Novembar. To je praznik i datum protiv kojeg su se oni borili.
To je simbol zdanja koje su oni srušili.
Istorijski je perverzno krvave ruke zločina, kriminala i rušilaštva dizati u slavu dana koji je bio plemenita tačka ljudskog suživota i zajedničke borbe protiv istrebljivačke germanske i italijanske filozofije i ideologije.
Nepopravljiv je osjećaj duhovne bijede kada se prisustvuje činjenici da jedna marginalna grupa stranputaša, krimonacionalista i perverznjaka pripisuje sebi tuđe zasluge i kiti se tuđim istorijskim lentama.
Uvredljivo je, kao što to čini Oslobođenje, sva ta imena Rodoljuba Čolakoviča, Avde Hume, Branka Ćopića... podvoditi današnjoj BiH, preciznije Bosni. Oni nisu svoje ideale razvlačili po blatu i krvi borbe protziv fašista zarad onoga što su uzurpatori danas stvorili od ovog prostora.
Jevtino je na taj način dobijati legitimitet za ono što je Dejton nazvano prosto i bezlično BiH a za koju se nisu izjasnili i oni sa treće tačke trougla.
Postoji BiH ali ne postoji zajednička BiH.
Stoga je nametanje 25. Novembra tortura kao i referendum o nezavisnosti.
Samo, ovaj put jednostrana a ne dvostrana.

GERMANSKA ALKAIDA NA KOSOVU
Bez obzira šta će se pokazati kao istinito u slučaju epske pjesme Tri Bombaša, Tri Germana na Kosovu Ravnom, da li su u pitanju pripadnici BND, njemačke tajne službe, da li su to samo Nijemci koji su doista bacali bombe na kisiju UN na Kosovu... ostaje činjenica da je na prostoru bivše SFRJ, naročito u njenom nukleusu zasađenom kalašnjikovima, više špijuna i diverzanata u eksplozivskom i političkom smislu nego kriminalaca, pedera, lezabača, liječenih alkoholičara, sidaša i narkomana zajedno.
Oni su veoma dobro maskirani, pomiješani su sa inostranim legalnim instutucijama, domaćim izdajnicima, kupljenicima ili, u najvećoj mjeri, sa onim domaćim regrutima koji i ne zanju da rade za strane špijunske i tajne službe. Na Kosovu je samo došlo do malog incidenta pa su neki Nijemci isplivali. Vjerovatno je obavještajno-diverzantski milje nešto neuređeniji nego što je to bilo u BiH ili su neke tajne službe djelovale izvan sporazumno uređenih granica i interesnih zona. Ili je BND učinio nešto veliko pa im se sada javno vraća na ovakav način što svaku službu unazađuje nekoliko koraka, ili godina.
Sve to je nebitno.
Jasno je da je mnogima na Kosovu stalo da se iskaže netrpeljivost prema UN i da se to okrivi neko. Pa onda idemo u novi krug.
Jasno je i to da su Tajne službe Ovdje odigrale sve. Samo su srpski, hrvatski, muslimanski i šiptarski seljaci odigrali masovne političke i krvave scene. Oni politički svjesniji uključili su se u političke stranke SDSDSAHDZ, koje su svemu dale tuzemni institucionalni i demokratski oblog. Da bi sve izgledalo uvjerljivije nego na filmu, oni koji su učestvovali u krvavim scenama, pojedinačno, proglašeni su šehidima, domoherojima, vojvodama a oni iz masovnih scena pomora, danas se upotrebljavaju u plemenite političke svrhe.
U svjetlu hapšenja Tri Germana na Kosovu Ravnom treba gledati, potpuno ili djelimično, na Markale, Tuzlansku kolonu, Dobrovoljačku, Srebrenicu, odsječene glave na Ozrenu... pa i na Leutara, Kopanju, inženjera iz ZIBL-a...
U tehnologiji tajnih službi, i u političkom i u eksplozivskom segmentu, nije toliko važno šta ćeš uraditi i kome. Važno je kome će se to pripisati. I kome je poruka upućena.
To se lako čita, od Markala pa do Pukanića.

SDS – PRELAZAK U FEUDALNU FAZU
Ne volim da se bavim Esdeesom.
Volim da se bavim pojavama i procesima. Esdees je lišaj.
Ali je tačno da to što se događa, u toj skupini pod imenom Esdees, ima veze sa procesima raspada uzurpirane, kriminalizovane i falsifikovane nacionalne svijesti. O tome sam već govorio i cijeli taj proces spada u tokove svijesti koje sam okarakterisao kao Kriminalizovana Odbrana Srpstva.
Esdees je lišaj na tom tkivu.
Njegovo nedefinisnao biće ne može da se opredijeli između kolektivnog kriminalizovanog lobija potrebnog dobojskim i bijeljinskim feudalcima i političkog udruženja građana srpske nacionalnosti bez političkog programa i vizije. Istina je da se Esdees nikada nije mogao opredijeliti između tih i još nekih ponuda. Ta opterećujuća dilema konačno im je došla glave ali treba uzeti u obzir i činjenicu da je Esdees nastao na sarajevskom prigradskom rudištu i da mu ta činjenica nikada nije dozvolila validnu konekciju sa Kamenjarom, Ravnicom i Vrbaskom Banovinom.
Esdees je uvijek bio sarajevski prigradski srpski lopovski pogled na svijet.
Stoga su banjalučki intelektualci veoma kasno prišli i veoma brzo izašli iz tog kruga pakla. Ostali, sa svih strana, i iz Hercegovine, i iz Semberije a i iz Banjaluke, ušli su iz kratkoročnih političkih, grupnih, narcisoidnih, neiživljenih i podaničko-podrepaških razloga.
Njima je Esdees služio samo kao automatski aparat za slikanje na željezničkim stanicama iz sedamdeset i neke.
Kvalitet tih ljudi je bezvrijedan jer se na toj skupini, to nije čak ni simaptizerstvo a kamo li članstvo neke stranke ili organizovane grupe, ne može graditi nikakva organizacija niti planirati razvoj.
Pojava Bosića na čelu te stranke samo je bio znak tog sarajevskog porijekla i kupovina vremena da sarajevska prigradska kamarila preuzme konce. To je bio znak da lišaj evoluira. Drgan Čavić nikada nije imao šanse u jedeinstvenom Esdeesu niti da stvori jedinstveni Esdees. Vjerovatno ga je na tom položaju u nekom vremenu održavao mig Holbrukovog jarana iz kafane Tajni Sporazum.
Sada se Esdees i zvanično feudalizira.
Instaliraju se međuentitetske linije u Esdeesu.
Jedna od najubjedljivijih je ona koju su sami iscrtali u borbi protiv Biljane Plavšić – kod raskrsnice za Smrtiće – što znači da postoji neka vrsta Esdeesa do Doboja i od Doboja. Ali to je samo simbolika. Dobojskoj esdeesovskoj kamarili, jednako kao i bijeljinskoj, ne treba Esdees kao politička stranka Republike Srpske nego isključivo kao pokriće za feudalna nedjela.
Tu će se Esdees najkvalitetnije i održati. Za život tog lišaja potrebno je kriminalizovano feudalno stanište kakvim se predstavljaju Doboj i Bijeljina. Zapadno od Smrtića nema takvog kriminala koji pogoduje uzgoju te biljke. Slično je i u Hercegovini. To što se Čavić upinje i piše pisma, slično Silajdžiću, neće piti vode. Ovdje nemam prostora za pišem novi esej o mrtvacu.
Nastaće nekoliko stranaka podvrste esdees. Šešeljizacija. Dijelom je zbog Esdeesa uslijedilo razbijanje Socijalističke partije a još više Srpskog narodnog saveza, pa i formiranje nekih partija, znate vi dobro koje.
Sada se sudbina vraća.
Nisu samo kenguri pronašli bumerang.

MOSTARSKI UNIVERZITET
Bosna i Hercegovina je jedan veliki Mostarski Univerzitet.
Zbog odnosa svojih naroda prema njoj i zbog odnosa svojih naroda međutrojno. Zbog Dejtonske prinude i zbog koperfildovske multikulturalnosti, multinacionalnosti i multikonfesionalnosti. Zbog novih generacija neupisane škole samoukog nacionalizma i zbog klaonice koja se odvijala pred svima nama a ne tamo daleko, u Ruandi, na primjer. Zbog permanentnog predoziranja vlastitih pripadnika Državom Bosnom koje se drugi boje ko crnci bijelih kapuljača i zbog nametnutog plesa na žici u kome se tri naroda neprestano zbližavaju i rastavljaju. Zbog nemoguće misije da dželati i žrtve na istoj njivi kolju jedni druge, glasaju jedni pored drugih i tvore državu zajedno, kao kad bi to 46. radili Nijemci, Poljaci i Jevreji.
Mostarski Univerzitet je način nepodnošenja, razdvajanja i tučnjave nacija na području Mostara.
To je škola mržnje, podijeljenosti i sukoba civilizacija na otvorenom. To je učenje života za budućnost u kome mlade generacije, koje su tokom višenacionalne trobojne klaonice bile u krevecu i pod cuclom, u nedostatku rata, demonstriraju svoju sklonost ka toleranciji kao temelju raspada.
Sticajem okolnosti te dvije vijesti objavljene su isti dan. Ta o tučnjavi mladih mostaraca, školaraca, po zeleno-kockastoj osnovi i o postojanju nekih selefijskih potencijalnih terorističkih grupa koju je objelodanio direktor policije F.
Stanje u kome vještački živi BiH, kao presa za divlje voće i sirćetnim izrazom lica njenih stanara, proizvodi i jednu i drugu vijest kao prirodnu pojavu.
Osjećanje Mladih Hrvata, potomaka onih kojima su njihovi obećali državu zvana Šahovnica na Drini, a onda ih upakirali u F koja nije ništa i u kojoj oni nisu ništa, zakonito proizvodi genetski protest koji se izražava u još uvijek blagom obliku sirovog nasilja.
Osjećanje muslimana, među koje je islam, ovaj put kao agresivna prefabrikacija, stigao po drugi put i izbio ih iz mira vjere, sevdaha i komšiluka kojeg su remetile samo niz kaldrmu, nano, nanule, kojima je servirana nezavisna država koju oni nisu tražili i koji su radi nje žrtvovani i upotrijebljeni i kojima je, i još uvijek, navučena posteljica žrtve agresije i genocida a dželatima prokazani oni koji su im svaki dan pred očima, zakonito dovodi do smicanja svijesti o vjeri, naciji, državi i neprijatelju što se inficira u ovdje neprirodnim pojavama vanpojmljivog ispoljavanja vjere s pomoću brada, kratkih hlača i ćulapa i ukazanju vehabija, selefija, derviša i svakih drugih genetskih inačica terora nad vlastitom vjerom.
Zakonitost tih pojava samo je znak zakonitog razvoja društva koje živi pod neprestanon presijom.
Bosna i Hercegovina i jeste primitivno načinjena presa za jabuke i kruške divljake. Ona u tom stanju ne može dugo izdržati i to je njen glavni problem a ne protivdržavna i nacionalistička retorika RV ili MD. BiH je u tom stanju pokušala izdržati pod Austro-ugarskom monarhijom pa je AUM propala, pokušala je i pod SHS monarhijom pa je Drugi svjetski rat eksperimentisao sa sukobima i SHM klaonicom, pokušala je, bez pokazivanja kiselog izraza lica i u bratsvu i jedinstvu pa se SFRJ raspala što je konačno identifikovalo Higsov bozon definitivne podjele, pokušava i sada pod dejtonskim nečastivim silama pa...
BiH mora ustanoviti unutrašnji teritorijalno-politički okvir i garantirijum za svoja tri naroda.
U suprotnom, vijesti o kojima pišem biće sve češće ili sve krvavije.

KEMOTERAPIJA
ILI RAK REGULATORNE AGENCIJE
Regulatorna agencija za komunikacije nametnuta je institucija u BiH a njen nepotvrđeni direktor samonametnuta je rukovodeća utvara na čelu te agencije.
Regulatorna agencija jedan je od indikatora funkcionisanja i nastajanja Sarajevske Bosne kao virtuelne unitarističke Države sa Miljacke. Indikatora koji se pale kao lampice u noći černobilske tragedije.
RAK je slobodnolebdeće tijelo koje reguliše nekoliko veoma bitnih segmenata svakog društva, da ne kažem države. Neki od tih segmenata pripadaju isključivo slobodama, neki isključivo teritorijama a neki isključivo parlamentima. Stoga je RAK nemoguća misija i uspostavljen je kao jedan od načina da se izvlasti Republika Srpska.
Frekvencije kojima upravlja RAK pripadaju teritoriji i upravljanje njima izvan tih teritorija znači oduzimanje suverentiteta, nadležnosti i prirodnog prava.
Sloboda medija je stanje iznad bilo kakve birokratske institucije kakva je regulatorna agencija.
Kemal Huseinović je nevalidno izabran na mjesto direktora u drugom mandatu. Možda je taj sarajevski kemica i najveći stručnjak za slobodnolebdeće regulisanje medija i komunikacija ali kao Bošnjak ne može stalno, a ni dvaput uzastopno, da bude direktor. Čak i kada bi RAK bio interesno rješenje svih, na njegovom čelu mora teći neprestana tronacionalna smjena.
On se ovih dana hvali kako je RAK jedno od najvećih dostignuća međunarodne zajednice.
Samo se budala hvali nametnutim institucijama koje nekome oduzimaju prirodne nadležnosti. Jebo ga Benjamin Kalaj.
A sve drugo što RAK svojata kao uspjeh, smiješno je: sloboda medija, ukidanje jezika mržnje, ukidanje huškačkog jezika, liberilazacija telekom tržišta, razvijanje internet ponude... smiješno je jer to nije zasluga RAK-a. A ako jeste, zašto svemoćni i veleslobodni RAK, na primjer, ne zamoli FTV da ne govori o Republici Srpskoj kao o ćenifi.
Ključ svega je poziv Kemala od Raka Savjetu ministara BiH da konačno stane iz Regulatorne agencije za komunikacije.
Kemal Direktor, dakle, svoju misiju shvata kao uspostavljanje državne regulatorne agencije. To je njegov krajnji cilj. A kad misli državne, onda misli na bošnjačke. Kad misli na bošnjačke, misli na sebe kao direktora. Gdje u tome svemu nestade sloboda, regulacija, tržište?
Kemal Direktor bi trebao da se upita da li iza njega stoje mediji i oni koje njegov RAK reguliše. Ako ćemo napit’ po tržištu onda telekome i ostale u dobijanju frekvencija, licenci itd. može da reguliše svaka idiotska komisija – raspiše konkurs i ko plati više, dobije. Ali to nije suština ni države, ni slobode, ni regulacije, samo što to Kemal ne zna.
Niko ne stoji iza RAK-a pa ne može ni SM.
Ako si tako nahvaljeni svevišnji RAK onda ti ne treba SM.
Ne treba RAK.

TUŽBA PROTIV SRBIJE
Nezrele države poprimaju osobine zavađenih jetrva.
Mislio sam da su Hrvati Hrvatske za posjedovanje vlastite države zreliji čak i od Slovenaca. Imali su tisućljetnu težnju, imali su proljeće, imali su čak i terorističke organizacije i činili zločine po svijetu kada je Bin Laden piškio po pijesku, imali su prijatelje po Evropi koji su im pomogli... Vidim da sam se preračunao.
Hrvatska je demonstrirala nezrelost svojim redarstvenim akcijama i ponašanjem prema Srbima kao prema insektima. Balkanski bolesni državotvorni nacionalisti nisu shvatili da bi im Srbi u Hrvatskoj dali takav legitimetet u Evropi pred kojim bi se klanjale sve članice.
Ali, dobro.
Poslije su, u horu sa BiH, pjevali internacionalne songove o tome kako je Jugoslavija, JNA, SRJ, Srbija, Srbi, Četnici... izvršili agresiju na Hrvatsku. Basove su pjevale srpske budale koje su govorile i radile na projektu Srbija do Rjekjavika, Srbija do Lamanša, Srbija do Vladivostoka, Srbija do šarafa na sjevernom polu...
Onda su tužili Srbiju, jer sada je ostala samo Srbija, za genocid po Hrvatskoj a sud u Hagu se proglasio nadležnim.
Hrvatski vrh, u Vukovaru u šetnji, blago likuje na tu temu. Mislim na Mesića i Sanadera. Mediji takođe.
Moralno pravo Hrvatske da nekoga tuži za bilo šta u ratu, na nivou je dna rimskog arteškog bunara. Zemlja koja je protjerala svojih četiri stotine tisuća Srba (u to računam i one koji su ostali a koji nisu ništa, dakle, kao da ne postoje) i tako stala na drugo mjesto rang liste savršenih etničkih sterilizatora (Sarajevo ubjedljivo drži prvo mjesto iako je uzorak manji), zemlja koja je svojim ishitrenim i izlobiranim priznanjem omogućila pokolj u BiH, zemlja koja ej upotrijebila Hrvate u BiH i ondfa ih odbacila, zemlja koja je u ratna hordiranja na prostoru bivše SFRJ ušla sa ratnim ciljem glavne stranke da se šahovnica postavi na Drini, da im Zemun ne spominjem, nema nikakvo političko i istorijsko pravo da tuži susjednu zemlju za bilo šta. Jer je Hrvatska jednako učestvovala u svemu kao i drugi.
O moralnom pravu neću ni da govorim, Hrvatska to ne razumije kao što ne razumije da nekontrolisanim zaduživanjem vodi državu u propast. I sve njene dobre ljude.
Budućnost Hrvatske je sa susjedima. Kao i svake zemlje. Može Hrvatska da bude član ili pridružena država Ujedinjene Indonezije ali će joj susjedi ostati sadašnji.
Na dugi rok, tužba i Hrvatske i ovdašnjih jadnika iz BiH, biće kolac raskola u budućim odnosima.
Države bi trebale imati veću mudrost od zavađenih jetrva i braće koja se izbi sikirama zbog ašova međe. Sve što radi Hrvatska susjedima, radiće u nekom vremenu i susjedi njoj. A neće uvijek biti Nato pakta, onog usranog ambasadora iz oluje, evropske unije... ne treba nikada kupovati razloge za neki budući rat.
Treba kupovati razloge za mir.
Pošto su države dobijene ratom, u nekom budućem ratu se to više ne može dobiti, može se samo izgubiti.

SILAJDŽIĆ
PROTIV
VJETRENJAČA

Haris Silajdžić postaje član Predsjedništva BiH za pisma i proteste.
Novo otvoreno pismo koje je uputio na razne adrese, ne znači apsolutno nikakav materijal za raspravljanje i ozbiljno bavljenje. Osim što omogućava da se konstatuju dvije obične činjenice:
- Iza Dejtonskog sporazuma stoje sve velike sile koje, vjerovatno, nikada više ni jedan svjetski problem neće okupiti za istim stolom i za istim potpisom. Te sile su sklopile, skrpile i polijepile BiH tako da može da opstane a i ne mora da opstane. Od njih ne zavisi, zavisi od ovdašnjih silajdžića i drugih, boljih od njega. Da su te velike sile htjele da BiH ne bude labava unije entiteta ili da bude Sarajevska Država BiH, primijenile bi silu i učinile to (samo što i to ne bi trajalo dovijeka i nosilo bi sa sobom mrtve krvave glave).
- Sve je jasnije da je Haris Silajdžić, a i drugi živi i mrtvi, ovdje nepomenuti, Dejtonski sporazum potpisao sa podmuklom namjerom da se odmah nakon toga ukine Republika Srpska i da se stvori BiH koju niko neće osim fundmanetalista. Neće je čak ni muslimani, jer da hoće, glasali bi svi za Silajdžića.

Žali bože što će još dvije godine mandata člana PBiH proći u pisanju pisama i liječenju političke psorijaze Harisa Silajdžića.

UNITED BANDITS OF SWITZERLAND
To je nekidan pisalo na transparentu kojeg je nosila jedna simpatična bakica na protestu u Cirihu, protiv državne pomoći banci UBS u iznosu od 60 MLRD švicarskih franaka. Šezdeset milijardi! Policija kaže da je bilo 900 protestanata a sindikati kažu 3.500. Pošto je Švicarska izrazito policijska zemlja, treba vjerovati sindikatima a parola sa transparenta je, vidjeli ste, objašnjenje šta znači UBS.
Pošto nije živ Marks, nije živ Engles, a ni Lenjin, neko mora da kaže da se kapitalizam sastoji od cikličnih krugova pakla i propasti. Nekiput se iz te propasti izrodi komunizam i oktobarska revolucija, nekiput fašizam i nacionalsocijalizam sa dodatkom u vidu svjetskog rata, nekiput se organizuje naftna ratna demokratija u obličju nacionalnog interesa. I tako sve do kančnog sloma planetarnih razmjera iza kojeg slijedi novo ledeno doba.
Drug Marks je bio fini obrazovani germanski intelektualac. Kapitalizam je eksploatacija. Ja nemam tu obavezu: kapitalizam je pljačka. Jer, zanimljivo bi bilo istražiti odakle švicarskoj državi tih 60 MLRD, odnosno, odakle će ih nabaviti da ih namiri. I budale znaju da neće od onih stoljetnih pljačkaša čija je tajnost računa zagarantovana nego od one simaptične bakice dok još bude živa, i od drugih. Naročito, odakle Sjedinjenoj Državi onih 750 MLRD dolara za spašavanje kapitalističkih banaka.
Ali, glavno pitanje je šta će ova propast kapitalizma proizvesti, da li je ovo uvod u novi svjetski rat?
Jer, kolikogod se nevladine organizacije tipa G-ovoliko, G-onoliko, upinjale da zasijedaju i traže rješenja, kolikogod se nobelovci za ekonomiju ispamećivali u analizama i traženju rupe na prezervativu, kolikogod se vlade upinjale da daju pare kapom i šakom što je neuobičajena tržišno-kapitalistička milostivost jer je dosad samo kapital pokazivao milostivost prema državi i njenim predsjednicima, kolikog se prdonje iz Ememefa i Svjetske banke trudili da se vrate na scenu, kolikogod se pominjao novi BW, kapitalizam je propao i čekamo posljedice. Nema uslova za revolucije jer nema crvneoarmejaca i bjelogardejaca itd. ali bićemo sretni ako se stvar ne bude rješavala atomskim klikerima.
Treba znati da naspram angloameričkih kapitalista koji su cijeli prošli vijek pljačkali Majku Kuglicu ne stoje inokosni azijski kapitalisti nego državni divovi: Rusija, Indija, Kina, Japan, UNE (ujednjeni naftni emirati). „Azijski“ ovdje služi za lakše grupisanje aktera a ne kao geografski pojam.
Zbog toga je problem opasniji. Pojedinačni kapitalisti bi se nekako izjeli ali kada države uđu u igru stvar će rješavati oni koji imaju rakete, satelite, sonde na mjesecu – nekidan je otišla još jedna.
Upravo u tome je i rješenje a ne u povratu Ememefa i sličnih međunarodnih eksproprijatora. Vlade moraju da preuzmu odgovornost. Prije svega za svoje dvorište. Koja vlada ne može obezbijediti svoju finansijsku i produkcionu stabilnost moraju joj se uskratiti internacionalne pogodnosti, od izlaska na berze do viznog režima (pa da malo vide kako je živjetu u BiH). Onda će vlade da mirno puste da te sile, UBS, PBS, Meril Linč, Meril Strip, Pivo Stirns, Fani Hani, Fredi Mac, Mic Mac... malo sam izmiješao stvari kao što su oni izmiješali rizične transakcije, propadnu umjesto da ih spašavaju.
Dabome, treba ih pustiti da propadnu, to je surovo tržište, ko ne može da opstane na tržištu ne treba ni da postoji, lako je onima koje komunistička država čuva i u kojima se sposobnima ne da da pokažu sve svoje vrijednosti u gdje svi imaju socijalnu sigurnost i mir.
Sad će SAD da spašava i Ford, GM i druge jer ne mogu da proizvode svoje automobile sa zaradom kao drugi u svijetu. Ne treba da ih spašavaju jer to je isto kao da su ih ustupili Uralskom avtozavodu.
Ako je propao komunizam, može, brate, da propadne i Ford.
I površna analiza kapitalističkih preduzeća lako otkriva da svi nisu zdravi i da treba da propadnu. Koka kola i Pepsi kola. Koka kola zapošljava 90.500 radnika u svijetu. Pepsi kola 185.000 radnika. Prvima je dobit 2007. bila 5,9 MLRD dolara a drugima 5,6 MLRD. Tržišna vrijednost Koka kole 141 MLRD a Pepsi kole 107 MLRD. Kako to da dvaput manje radnika proizvodi jednake i bolje rezultate? Kako to da tržišna kapitalizacija to sve zagladi i homogenizuje? Nije moguće, samo još neko nije objavio bankrot jer jede nečije tuđe pare, kao i one kurvetine Meri i Fani.
Ujedinjeni Banditi Kapitalizma.

Ima li kompromisa u BiH?

most radija slobodna evropa

Mapa BiH
08.11.2008
Omer Karabeg
U najnovijem izdanju Mosta Radija Slobodna Evropa vođen je dijalog o tome da li je u Bosni i Hercegovini moguće postići kompromis koji bi omogućio izlazak iz sadašnje duboke političke krize. Sagovornici su bili dva funkcionera dvije najjače političke partije u Bosni i Hercegovini - Halid Genjac iz Stranke demokratske akcije, vodeće partije u Federaciji Bosne i Hercegovine, i Rajko Vasić iz Stranke nezavisnih socijademokrata, vodeće stranke u Republici Srpskoj.
Bilo je riječi o tome da li Bosni i Hercegovini prijeti kolaps zbog blokade državnih organa, da li strah od drugog karakteriše odnose između Srba, Bošnjaka i Hrvata, mogu li se domaći politički lideri dogovoriti bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice, kao i o tome da li bi polazna osnova za kompromis mogla biti da politički lideri iz Federacije priznaju neupitnost Republike Srpske, a oni iz Republike Srpske da se obavežu da će prestati da prijete otcjepljenjem.
Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina, kao država, je već duže vremena u potpunoj blokadi. Richard Holbrooke (Ričard Holbruk), tvorac Dejtonskog sporazuma, i Paddy Ashdown (Pedi Ešdaun), bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, nedavno su u zajedničkom tekstu ocijenili da se Bosna i Hercegovina suočava sa opasnošću od kolapsa. Da li bi se moglo reći da je ovo najdublja kriza od završetka rata?
Rajko Vasić: Ja nisam pristalica tako katastrofičnih ocijena bilo da dolaze iz domaćih, bilo iz stranih izvora. Prije nekoliko mjeseci bilo je i priče da Bosna i Hercegovina broji svoje zadnje dane, ali ja mislim da sve to nema mnogo veze s realnošću. I u drugim zemljama se ljudi spore oko koncepcije uređenja zemlje ili oko međunacionalnih odnosa. Toga ima i ovdje u Bosni i Hercegovini, ali to ne znači da je na pragu krvoproliće, raspad zemlje, potop.
Halid Genjac: Ni ja nisam sklon katastrofičnim ocjenama, ali mislim da se možemo složiti da postoji problem sa ustavom ove zemlje koji u sebi sadrži određene protivurječnosti, nefunkcionalnosti, nedorečenosti, pa i nepravde što generira ovu krizu.
Omer Karabeg: Pojedini analitičari bosanskohercegovačku krizu svode na sukob dvije nepomirljive opcije. Jedna zagovora ukidanje Republike Srpske, a druga otcjepljenje tog eniteta. Koliko ima istine u tome?
Mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji... Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske...
Rajko Vasić: Mislim da te dvije koncepcije, koje jesu na sceni, ne mogu biti podjednako krive za ovo sadašnje stanje. Zalaganje za ukidanje Republike Srpske je protivdejtonska djelatnost, dok mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji. Za to se ne zalaže ni Stranka nezavisnih socijaldemokrata, ni premijer Milorad Dodik. Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske. Dakle, to su dvije potpuno različite koncepcije, jedna je rušilačka, a druga je za poštovanje Dejtonskog sporazuma.
U Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske...
Halid Genjac: Ja mislim da bi ukidanja Republike Srpske, koje bi bilo izvedeno nelegitimnim i nelegalnim sredstvima, bilo protivustavno i protivdejtonsko. Mislim, međutim, da incijativa za promjenu ustava, koja bi u sebi sadržavala ovakvo ili onakvo uređenje, nije protivdejtonska, ako se to radi na način kako je to propisano Dejtonskim sporazumom. Međutim, u Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske. Bilo je pretencioznih izjava nekih političara, velikih, mada lažnih obećanja, od kojih je poslije bilo teško odustati, pa smo se sada našli u pat poziciji.
Omer Karabeg: Na koje izjave mislite?
Halid Genjac: Pretenciozna je izjava o 100 posto Bosne i Hercegovine koja se može razumijeti kao zalaganje za ukidanje entiteta, kao što je pretenciozno govoriti da će se Republika Srpska otcijepiti ili da će vratiti neke nadležnosti koje su već prenijete na nivo Bosne i Hercegovine.
Da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije...
Rajko Vasić: Za mene je opasnija izjava Sulejmana Tihića da “mi svaki dan radimo na ukidanju Republike Srpske“ od nebuloze Harisa Silajdžića o 100 posto Bosne i Hercegovine. Ali ostavimo izjave, Bosnu i Hercegovinu može spasiti samo prihvatanje realnosti. Jer, da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije. Stvar sa multietničkom Bosnom i Hercegovinom, kakva je bila za vrijeme Tita, Jugoslavije, JNA, Moše Pijade i tako dalje, je završena onog trenutka kada su Evropa i svijet priznali Hrvatsku, jer su u Hrvatskoj živjela dva od tri naroda koji su aketri u Bosni i Hercegovini. Ponovo pričati o nekoj multietničnosti, nastojati da se ožive mrtvi iz prošlog stoljeća, a ne uvažavati današnje realnosti - postojanje Republike Srpske, problem Hrvata, potrebu da Federacija funkcioniše i ekonomski i politički, može samo voditi ka raspadu Bosne i Hercegovine.
Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“... Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa...
Halid Genjac: Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“. Dejtonski mirovni sporazum potpisali su predstavnici sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, potpisali su ga i šefovi susjednih država i predstavnici međunarodne zajednice. Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa.A kad je riječ o uvažavanju realnosti nju treba poimati u njenom cjelokupnom obimu. Bez obzira što su narodi elementi koji konstituišu Bosnu i Hercegovinu, ne postoji država u svijetu u kojoj čovjek kao pojedinac nije postavljen u središte ustavnog sistema i mislim da mi moramo naći balans između etničkog, koje je danas u svakom smislu zaštićeno, i građanskog što bi doprinijelo stabilnosti Bosne i Hercegovine jer ovaj sadašnji sistem, koji preferira etiničko, stalno proizvodi konflikte.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, mislite li vi da je bitno da se nađe balans između etničkog i građanskog?
Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva... Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu...
Rajko Vasić: Ne, to je nerealna stvar. Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva. U Bosni i Hercegovini Hrvati još nisu riješili svoj teritorijalno-politički okvir i zbog toga se boje da će biti svedeni na manjinu ili potpuno nestati, Srbi se, poučeni istorijom i Jasenovcem, boje da će biti ugroženi ako im se oduzme Republika Srpska, dok kod Bošnjaka postoji strah da će ostati bez mogućnosti da formiraju svoju državu ako se sve razdvoji i podijeli na tri dijela. Sve dok je to na sceni teško je govoriti o nekoj građanskoj viziji. Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu.
Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima...
Halid Genjac: Mislim da je ovo što smo čuli u priličnom nesuglasju sa Dejtonskim sporazumom koji prihvata konvencije o ljudskim i građanskim pravima koje su, da tako kažem, nadustavne. Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima. Mislim da ćemo bez toga teško postati dio Evropske unije.
Rajko Vasić: Kao što postoji individualna podsvijest, postoji i kolektivna podsvijest. Hajka na treći televizijski kanal sa hrvatskim jezikom stvara u kolektivnoj podsvijesti Hrvata veliki strah, insistiranje na popisu u kome se nećemo izjašnjavati o naciji i vjeri izaziva kolektivni strah kod Srba, strah od Bosne i Hercegovine. To stvara nepremostive prepreke pogotovo ako se takve stvari sistematski događaju godinama i decenijama. One onemogućavaju da se ostvari ovo o čemu gospodin Genjac govori - nekakva multikulturna, multivjerska i multinacionalna rajska tvorevina.
Omer Karabeg: Gospodin Vasić kaže da kod Srba u Bosni i Hercegovini postoji strah od Bosne i Hercegovine. Gospodine Genjac, kako razbiti taj strah?

Halid Genjac, poslanik Stranke demokratske akcije u Parlamentu BiH
Halid Genjac: Ja taj strah respektiram i razumijem. Ja shvatam da, kada mi insistiramo da se ovom prilikom popis uradi bez pitanja o naciji i vjeri, izazivamo sumnju da hoćemo da preferiramo apstraktnu naciju, nekakvo bosanstvo. Međutim, treba respektirati i strah Bošnjaka da bi se rezultati takvog popisa mogli iskoristiti za legitimiranje i legaliziranje jednog procesa koji je na ovim prostorima izvršen, a koji nije bio nimalo ni legalan, ni legitiman, mislim na na etnička čišćenja, progone i protjerivanja stanovništva.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, kako odagnati strah Bošnjaka od legalizacije etničkog čišćenja?
Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli...
Rajko Vasić: Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Ja nisam sretan zbog toga, ali nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli. Takvo je stanje. Nedavno sam sreo jednog svoga prijatelja čija je porodica decenijama živjela u Banjoj Luci. Dobro smo živjeli, ali danas taj čovjek nema nikakvu realnu potrebu da se ovdje vrati. Niti on krivi mene zbog toga, niti ja njega, stvari su se jednostavno promijenile. Očekivati da se ostvari nešto što se ne može ostvariti može samo produžavati sadašnji status quo, a to je antagonizam. A što se tiče popisa, nejasna je argumentacija gospodina Genjca. Čak je i totalitarni drug Tito popisivao Srbe, Hrvate i Bošnjake. U Bosni i Hercegovini niko ne zna koliki je bruto nacionalni proizvod, ali svako zna ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je Bošnjak. Mi ne možemo pobjeći od toga.
Mislim da nije dobro dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju...
Halid Genjac: Ja se slažem da nakon rata stopostotni povratak nigdje u svijetu nije zabilježen. Manji ili veći procenat ljudi zauvjek ostane tamo gdje su otišli, ali se jedan dio ipak vrati. Mislim da nije dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju. Osim toga, rezultati takvog popisa bi mogli biti upotrebljeni za razne dnevno-političke ciljeve što bi još više zaoštrilo konfrontacije na ovom prostoru.
Omer Karabeg: Nakon rata nijedan dogovor u Bosni i Hercegoni nije postignut bez direktnog angažovanja i pritiska međunarodne zajednice. Njeni predstavnici su vrlo često bili i autori predloga. Mogu li se ovoga puta politički predstavnici konstitutivnih naroda dogovoriti o tome kako treba da izgleda zajednička država bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice?
Ako Ured Visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom...
Rajko Vasić: Čitavo vrijeme nakon Dejtonskog sporazuma, koji je bio urađen briljantno za uslove u kojima se tada nalazila Bosna i Hercegovina, u ovoj zemlji su kao predstavnici međunarodne zajednice sjedili politički amateri, ja bih rekao nerealni ljudi i egzibicionisti. Zamislite da gospodin Genjac i ja odemo u Zimbabve, ili ne znam gdje, i da im počnemo da propisujemo kako da organizuje školstvo, sudstvo i ne znam šta. Ja nikada ne bih imao tu hrabrost. Njihove improvizacije su dobrim dijelom nepovratno uništila jedan dio budućnosti Bosne i Hercegovine. Umjesto da se međusobno dogovaraju, političke snage su se uzdale u strance da će za njih nešto riješiti - neki Bošnjaci da će biti ukinuta Republika Srpska, a opet neki Srbi, SDS-ovci, da će neki Slobo ili Rusi, Crvena armija i Bog otac riješiti njihov problem - i, naravno, vrijeme je izgubljeno. Što se prije riješimo stranaca, prije ćemo sjesti jedni s drugima i početi se dogovarati. U suprotnom, neće biti nikakve budućnosti. Ako Ured visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom. Sva visoka predstavništva su završila katastrofalno po Bosnu i Hercegovinu, pri tome mislim na Benjamina Kalaja (austrougarski državnik, upravljao Bosnom i Hercegovinom od 1882. do 1903. godine, prim. red.), na NDH, pa čak i na avnojevsku Bosnu i Hercegovinu, odnosno komunističku Jugoslaviju, koja očito nije mogla izdržati istorijske provjere. Nemojmo se uzdati u nekog drugog, nego sjednimo sami sa sobom i suočuimo se sa realnošću.
Posao međunarodne zajednice, koju predstavlja Visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma...
Halid Genjac: Mi imamo pat poziciju iz koje je vrlo teško krenuti u neohodnu reformu ustavno-pravnog sistema. S druge strane, posao međunarodne zajednice, koju predstavlja visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. To još nije urađeno, pogotovo nisu napravljeni mehanizmi za otklanjanje tih smetnji. Sa ovakvim ustavom Bosna i Hercegovina nema mehanizme odbrane od prijetnji iznutrra i spolja. Donošnje nekog zakona, koji je izuzetno potreban Bosni i Hercegovini, može se bezbroj puta spriječiti u parlamentu. Dovoljno ja da, recimo, poslanici iz Republike Srpske taj zakon neće - i tačka. Ne moraju čak ni objašnjavati zašto ga neće. To se mora riješiti prije nego što se završi uloga Visokog predstavnika. Slažem se, međutim, da domaći politički akteri treba da sjednu i pokušaju da pronađu rješenja. Trebalo bi pri tome poći od nekih elementarnih principa - da Bosna i Hercegovina ima svoj teritorijalni integritet i suverenitet, da posjeduje međunarodni subjektivitet, što znači da samo Bosna i Hercegovina može u Evropsku uniju i NATO pakt, a ne i entiteti, i da zbog toga Bosna i Hercegovina mora imati sve ono što je potrebno da bi bila funkcionalna i kredibilna država. Ništa više i ništa manje. To bi trebalo da budu polazne osnove za dogovor.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, da li se slažete s ovim polaznim osnovama koje je iznio gospodin Genjac?
Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka...
Rajko Vasić: Potrebna je samo jedna sitnica. Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka. U svakom drugom slučaju Bosna i Hercegovina će se raspasti sama od sebe. Devastacijom Republike Srpske Hrvati će se osjećati sve ugroženiji, a Bošnjaci sve moćniji, to je dovoljno humusa za tenzije svake vrste. A što se tiče Evropske unije, mislim da Bosna i Hercegovina može da uđe u Evropsku uniju sa svojim unutrašnjim mozaikom koji vuče korijene iz Dejtonskog sporazuma.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, shvatio sam da je za vas minimum za postizanje kompromisa to da političke stranke i politički lideri iz Federacije priznaju Republiku Srpsku kao neupitnu. Da li bi to onda značilo da će se vodeće stranke iz Republike Srpske obavezati da neće pominjati referendum o osamostaljenju?

Rajko Vasić, izvršni sekretar Stranke nezavisnih socijademokrata
Rajko Vasić: Ma, nema ni potrebe da ga pominju. Nama je dovoljna i ovakva samostalnost u Bosni i Hercegovini. Mi ne možemo pobjeći iz Bosne i Hercegovine. Nema mjesta na nekoj drugoj planeti.
Omer Karabeg: Gospodine Genjac, da li postoji spremnost vodećih snaga u Federaciji da se prizna Republika Srpska kao neupitna tvorevina?
Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska...
Halid Genjac: Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska. Mislim da se ne može osporiti potreba da se o cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta govori kako sa pozicije ustavnih principa kojima se štiti konstitutivnost naroda, tako i sa pozicije konvencija o ljudskim i građanskim pravima koje su u Dejtonskom mirovnom sporazumu prihvaćene kao nadustavni principi. Dakle, treba da vidimo šta je sa sadržajem oba entiteta poštujući činjenicu da se Bosnom ne može vladati iz Sarajeva, da u Bosni niko ne može vladati onim drugim, ali i da niko ne smije biti ugrožavan i ugnjetavan od onog drugog. Dakle, trebalo bi razgovarati o tome kako entitete učiniti dobrim mjestom življenja za svakog građanina Bosne i Hercegovine.
Rajko Vasić: Kamo sreće da se svi koji su živjeli u Republici Srpskoj i u Federaciji vrate svojim kućama, da dođu čak i oni koji nikada nisu živjeli u Republici Srpskoj. Međutim, to se neće nikada dogoditi. Ali ja bih i tada zagovarao dejtonske granice Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Halid Genjac: Vratiće se oni koji se žele vratiti. Naše je da napravimo pretpostavke za taj povratak, pa ćemo onda vidjeti koliko će ih se vratiti.
Omer Karabeg: I na kraju, šta ako svi pokušaji da se postigne dogovor propadnu, šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom?
Rajko Vasić: Neće biti ništa, neće biti rata, neće biti pomjeranja stanovništva. Biće, naravno, usporenog ekonomskog razvoja, biće zaostajanja, ali će Bosna i Hercegovina i dalje biti na okupu, sastavljena iz svih svojih dijelova.
Halid Genjac: Nakon rata dobili smo jedan ustav koji je donesen iz nužde da bi se zaustavili dalja stradanja, progoni i uništavanje. Ako ovo sadašnje stanje potraje, i ako se domaći akteri ne potrude da se dogovore, mislim da je obaveza međunarodne zajednice da opet iz nužde, da bi spriječila konflikte, pomogne da se nađe primjereno rješenje. Ja se nadam da do toga neće doći i vjerujem da će se naši akteri, lideri političkih stranaka, potruditi da postignu dogovor. Dogovora, međutim, neće biti, ako pozicije budu isključive i zakovane, kao što je to sada slučaj, ako i jedna druga strane postave dogme od kojih nisu spremne odstupiti, ako se budu razgovaralo u stilu “ovo i ovo mora biti ovako i tačka“. Taj pristup samo garantuje dalje konflikte. Mislim da mora biti spremnosti na kompromis uz puno poštivanje činjenice da je Bosna i Hercegovina država u kojoj žive tri konstitutivna naroda i ostali.

NOVINAR BOGOČOVJEK
Poznato je šta mislim o novinarstvu koje je obilno začinjeno, ultranacionalizmom, ratom, tajkunizacijom, tranzicijom i inostranom pomoći u dobroj vjeri i lošoj namjeri.
Mislim da novinarstvo ne postoji, postoji samo upotrebna vrijednost novinarstva koja nema veze sa stvarnom vrijednošću profesije, znanja i društvene odgovornosti, nešto kao akcije na berzi, kao kurve na željezničkoj stanici, podložna uticajima svake vrste.
Gledam šta se radi živom Sulejmanu Tihiću, kojem, kao neko iz dnevne političke mješalice, mogu da zamjerim svašta i da kažem još i gore, od nedostatka političkog koncepta do strašljivog pipkanja i obaziranja na svaki šum, ali mu se mora priznati i mnogo pokušaja, od ukidanja Republike Srpske do sporazumijevanja.
Sarajevski tisak različito reaguje na Tihića. Već prema uobičajenoj podjeli uloga u ljubiteljstvu Heće, Cerića, Ćele, Gašija, Harija, Zlaje...
Jedan segment tog tiska, iz onog najcrnjeg sloja kojeg hemičari identifikuju kao „jedan čovjek – jedne novine“ a kojeg distributeri jedva evidentiraju jer se radi o tiražu od 700-800 primjeraka, odnose se prema Tihiću divljački, kao crnačke poglavice iz rasističkih viceva koje ulovljenog bijelca daju namočiti u kazan prethodno mu izbušivši kožu i uz ovacije prisutnih plemenika: zumba, zumba!
Neki novinstvenici su, u oba entiteta, umislili da su bogoljudi a ne novinari, da su predsjednici stranaka, da su Očevi Države i da znaju bolje šta je dobro za Ovu Zemlju, od svih onih koji glasaju i onih izglasanih. Zaboravili su da nikad nisu bili ni novinari i da je besmisleno da pokušaju da budu nešto drugo. Njihov jedini uspjeh je što su uspjeli umisliti da nisu više obični plaćenici nego stvoritelji koji su zaduženi da valorizuju šta je Tihić, ili neko drugi, uradio u skladu sa njihovom predodžbom, dobro za Ovu Zemlju. Taj soj novinara misli da može jednog predsjednika ponižavati pred gledateljstvom dvije države, da može članu Predsjedništva BiH skakati u oči kao da je sa njim pred razvodom...
Takve spodobe su proizvodi stranjskih eksperimenata nad živim ljudima u BiH, imali su donacije ili jevtina davanja u finasijskom smislu, imali su logistiku u hardverskom i drugom smislu, imali su priliku da se tajkunizuju u moralnom smislu, imali su priliku da ucjenjuju političare u civilizacijskom smislu a sada hoće da sebi stvore priliku da se prema javnim ličnostima odnose kao onaj poglavica.
Ne vidim ikakve realne potke za toliko umišljenosti o sopstvenoj ulozi u izgradnji Ove Zemlje. Krajnje je vrijeme da neintelektualne kafanizirane i zadrigle muške face i ravnousnati iskompleksirai ženski likovi u novinarstvu shvate da je njiova uloga tek transimisiona kada su informacije u pitanju a minorna kada je sve drugo u pitanju i da na način kako se ponašaju mogu završiti samo kao velike političke zvijezde tipa Kljujića, Mihajljice, Vuka Draškovića, Mirnesa Ajanovića... koji su takođe mislili da su bogoljudi, samo u politici.

ISLAMSKO-KOMUNISTIČKI IDENTITET REISULA CERIĆA
Bosanci postoje, barem u mom sjećanju, još samo u prašnjavim vicevima sa glavnim likovima: otac međed, majka bukva ili iz nešto sofisticiranijih varijanti gdje dotični kopa, do prsa, drugu rupu u zemlji a Haso će: Zašto kopaš? Da se slikam za pasoš, do prsa, rekli su. Pa imaš jednu rupu. Trebaju dvije slike, budalo.
U drugom kontekstu ti bosanci ne postoje. Ni u praktičnoj, komunističko-partijskoj arhivi i dokumentaciji, Kardeljevim pravcima razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, ni u ustavima i zajedničkom domaćinstvu. Znam da bi za neke bilo idelano da se SFRJ raspala na Slovence, Srbe, Šiptare, Hrvata, Crnogorce, Makedonce i Bosance. Ali nije.
Bosna ne postoji. Pa tako ni bosanci.
Danas se samo glup čovjek, iz onog braka, može osjećati bosancem umjesto muslimanom, katolikom, pravoslavcem, Srbinom, Hrvatom pa i Bošnjakom (jer najveći dio ljudi iz zadnje odrednice jedino se iskreno, oduvijek, osjećao muslimanom, pripadnikom islamske vjere).
Imao je ef. Cerić, reisu-l-ulema Sarajeva i cijele Bosne bez Hercegovine, veliki intervjuu u Jutarnjem listu, zagrebačkom.
Rekao je, za svoju učenost i titulu među učenima, nekoliko uobičajenih stvari koje su neobično komunističke, totalitarne, kominterovske, naturajuće:
· Tako se isto Bošnjak, Srbin i Hrvat može biti samo po rođenju, ali po državnoj pripadnosti svi su Bosanci
· Isto se kaže da je svaki Bošnjak Bosanac a svaki Bosanac nije Bošnjak
· To je ono u čemu Bošnjaci trebaju biti avangardni na putu prema europskim integracijama – da afirmiraju bosanstvo kao zajednički državni nazivnik. To miriše na jugoslovenstvo, kaže novinar. Ne! Jer, bosanstvo nije isto što i jugoslovenstvo. Prvo je povijesna činjenica a drugo je politička tvorevina za jednokratnu upotrebu. Kulin ban je bio Bosanac.
· Bosanska država je demokratska pa tako i sekularna u smislu jednakopravnosti svih vjera
· Dakle, budućnost BiH je u jasnom i nedvosmislenom artikuliranju državnobosanskog indentiteta.
Kad bih ja, na primjer, počeo obrazlagati odnos vjere – teritorije i pojedinca tokom duge povijesti islama, vjerovatno bi se našlo manje antiistoričkih ispada nego u ovih nekoliko citata Cerićevih.
Ne mogu da komentarišem očigledne laži o demokratskoj i sekularnoj državi. Jer toga nema u zemlji u kojoj se djeci u vrtićima nameće vjeronauk a Hrvatima se odmeće RTV na nacionalnom jeziku.
Mogu da kažem da je svijest ef. Cerića, ona nadvjerska, tipični komunistički proizvod Jugoslovenskog Ujednačenog Standarda.
Kolikogod se upinjao da razlikuje jugoslovenstvo i bosanstvo, Cerić klizi istom bob-stazom istorijskog sunovrata koji, ako se bude insistiralo na tom državnobosanskom identitetu, može završiti samo kao i jugoslovenstvo pri čemu u je, u prvom slučaju, u haosu ostala BiH a u drugom će ostati muslimani koje Cerić sluđuje odrednicama bosanac, Bošnjak, musliman, državnobosanski identitet... umjesto da pusti ljude da budu vjernici kao što su uvijek i bili.
Cerićev analfabetski državnovjerski um hoće istovremeno da produkuje dvije nacije, bosansku i bošnjačku, za razliku od komunističkih totalitaraca koji su u istoriji uspjeli dostići samo izmišljanje jedne nacije u jednom vremenu.
Srećom, islamski pogled na svijet, Ovdje, nije isključivo Cerićev. Profesor Mustafa Spahić sa velikom islamskom ljudskošću, govori o pravu djece da do sedme godine imaju samo igru i pravo na svijet kakogod ga postave. Cerić, dabome, govori o vjeronauci u vrtićima, jaslicama i obdaništima. Cerićev totalitarizam je dvosmjerni: sve nas učiniti bosancima a svu djecu vjernicima.
Jasno je šta hoće Cerić: onaj idealistički raspad SFRJ dok onih bespravnih jadnike iz vrtića ne bude dovoljan broj da svi ostali budu manjina.
Za istražitelje iz OHR-a: priznajem da je ovih mojih 568 riječi, antidržavna retorika.

Nikićeva veteranska ekipa Modriče gostovala je u subotu u Brčkom, kod veterana Jedinstva koje je okupio naš drug Teša. Izgubili smo ali to nije bitno. Vidjeli smo stadion-čudo u izgradnji i družili se.

12
3

KLIZEĆI START ZA MOG DRUGA NIKOLU NIKIĆA
Igram fudbal sa Nikolom Nikićem.
To je velika čast.
Nekada brzo krilo Želje i odličan strijelac, jedan od onih fudbalera koji su obilježili onog Želju iz prijašnje pitome Bosne i Hercegovine, odavno je u Modriči, u Skugriću. Ja sam rođen s druge strane Trebave, prema Doboju. Iz Koprivne, opet tu niz Trebavu, bio je Milan Jelić, pokojni predsjednik Republike Srpske, veliki zaljubljenik u fudbal koji je omogućio da se upoznam sa Nikićem kada smo igrali jednu utakmicu protiv Selekcije novinara. Nikića sam sretao na terenima i negdje pred kraja rata ali se nismo znali.
Na toj utakmici sam klizećim startom pokupio fotoreportera Nezavisnih novina i svi su to primijetili jer se, vjerovatno, od političara očekuje da nosi stomačinu i ubija ljude dosadnom pričom a ne da u pedesetpetoj godini stigne nekog na krilu i izbije ga iz kopački.
Kada je moj zemo Milan umro, Nikić me nastavio zvati u tu modričku selekciju veterana. Dobro mu dođe što mogu igrati i lijevog i desnog beka, kaže. Igrali smo, nedavno, u izbornoj kampanji, protiv selekcije veterana Srbije s kojima je došao i Marko Valok, legenda. Pričali smo o tome kako je bio trener banjalučkog Borca, kako je igrao u Beču prije „sto godina“. Oni su doveli Mirkovića, doskorašnjeg reprezentativca Srbije, i Živkovića, kojima skoro mogu biti otac. Teško je igrati protiv takvih aždaja ali fudbal se svrstava u igre a ne u pobjede.
Jednom prilikom me Nikić pitao gdje sam naučio klizeći start.
Ne znam. Moj fudbal je seljački fudbal, kao i njegov. I ja sam to učio po livadama i sa fotografija u novinama. Da me, kao dijete, imao ko naučiti osnovnim stvarima, kakvu sam brzinu, izdržljivost i volju imao, rekao sam to milion puta, igrao bih u Barseloni.
Igrao sam centarfora, bio brz i imao dobar skok i šut glavom. Ali niko u mojoj Krajini, u kojoj sam kasno počeo, nije imao vremena da igru prilagođava meni. Seoski i prigradski tereni nisu pogodni za pasove u prazno a i malo je igrača koji razumiju tu vrstu igre. Puno je bolje učiniti nešto s loptom da bi dokazao svoju vještinu nego je dati meni u prostor i trk.
Kako ti godine prolaze počinješ igrati beka. Ja sam kao bek volio potpuno spriječiti krilo da igra. Dva načina postoje za takvu igru. Klizeći start i neprestana flasterska trka sa njima kako mu nikad niko ne bi ni uputio loptu. Pošto sam još uvijek bio brz, mogao sam koristiti oba načina ali je moj omiljeni bio klizeći start. Ako je neka ozbiljna utakmica u pitanju klizeći start je nenadmašan za uništavanje volje i morala krila i cijele ekipe. Tad sam klizeći izvodio na način da mu nakon starta pertle odložim na jednu stranu, kopačke na drugu a igrača na treću. Najveći užitak se postiže kada igrač bude evakuisan van aut-linije ili na atletsku stazu.
Igrajući sa ekipom veterana Borac-Krajine, negdje, odmah poslije rata, izveo sam u Gradišci dvadesetak klizećih starteva, najčešće bez dosuđenog prekršaja. Pobijedili smo ekipu Borče Sredojevića sa 4 – 2 a igrao sam sa Ćelom Malbašićem, Kimetom Marjanovićem...
Ozbiljno, klizeći start ima svoja pravila zbog kojih je, možda, sve rjeđi na savremenim terenima.
· Za klizeći start igrač mora imati nadprosječnu brzinu. Mora biti brz kao onaj ko je krenuo u trk sa loptom. Klizeći start se ne izvodi kao sačekuša, niti se izvodi nad igračem koji u mjestu rola loptu.
· Ne smije se izvoditi s leđa, danas je to, najčešće, crveni karton
· Koristi se isključivo jedna noga, najčešće vanjska jer unutrašnja je sporija, manjeg dometa a i rizikuje se povreda vanjskih žila koljena ili mišića neposredno i iznad koljena, od udarca protvničkim koljenom ili čak kopačkom u punom trku. Druga noga mora biti savijena u koljenu i služi sa odnošenje lopte ako sve noge prođu preko nje i ona zaostane iza oba igrača.
· Kopačka mora biti tokom cijele putanje na travi. Ako se kopačka podigne onda se ide otvorenim kramponima i povreda protivnika je veoma moguća. To je onda prekršaj i pogibeljna igra. Nepripremljen klizeći ili klizeći sporog igrača kao i zakašnjeli klizeći dovode do dizanja kopačke sa trave, osim kada se radi o namjeri da se protivnik „izuje“.
· Klizeći start se ne može izvesti iz pasivne pozicije. Današnji bekovi igraju i krilnog igrača pa su u situaciji da se odmaraju čekajući krilo, i pomijerajući se nazad, u dijagonalnoj postavci tijela kako bi se moglo krenuti za njim ako krene ili unutra ili vani. To je pasivna pozicija i ne omogućava klizeći start. Potrebno je biti dio kompletnog pokreta oba tima ili dijela igrača na krilu. Tada se može putanja prilagoditi tako da se pripremi i izvede klizeći start. Iz još jednog razloga se ne smije čekati igrača koji ima loptu – postoje brzi igrači, kao što je bio i Nikić, koji beka driblaju i izbacuju iz igre na sedam-osam metara i prolaze kraj njega kao kraj bandere.
· Klizeći, kada se prvi put izvede efikasno i bez prekršaja, može odmah na početku utakmice odstraniti krilo iz igre jer će izgubiti volju da se pozicionira tako da krene u trk ili mu saigrači neće davati loptu pošto nisu uvjereni da može donijeti efekt. Suprotno, ako se prvi put i na početku utakmice izvede sa prkrešajem i kartonom, može beka izbaciti iz igre i vezati mu noge u strahu od drugog žutog.
· Klizeći je možda doveo do igre sa manje dodira lopte, jer ako ćete vući loptu od centra a nemate jasnu prednost, rizikujete povredu. Onda je bolje ići na dva dodira i tako onemogućiti klizeći.
Današnji način igre možda i ne omogućava klizeći start. Zgusnuta velika količina igrača na trećini terena oko centra ne daje prostora bijegu krila a i ako se to dogodi to je klasični bijeg sa ivice ofsajda pa se klizeći start može pokušati tako da igrač kreće kao da startuje u sprintu na sto metara što je nemoguće. Današnja igra je previše frekventna, manje prostorna, previše kontakt igra u kojoj slijedi lom noge ili zgloba, start na koljeno ili lakat u skoku a manje ima prostora za pas u prazno i za trk krila i beka.
Našao sam tri fotografije istog klizećeg starta kojeg sam izveo na stadionu Vrbasa u Banjaluci, ne znam kad je to bilo a radi se o nekoj utakmici veterana. Izuo sam mog prijatelja Zubija jer je vjerovatno ranije kupio taj malo grublji klizeći. Ali, ipak, u pitanju je jedna noga i kopačka na travi. Protivnik je stradao jer se pokušao okrenuti i proturiti mi loptu kroz noge.
Pokazujem ih najviše radi mog prijatelja Nikića.

AFŽ I DŽENDER
Postoje problemi sa ravnopravnošću žena.
Čak i na Brdovitom Balkanu.
Stranjskim inicijativama ovdje su osnovani gender centri, forumi, paneli i slično. Srbi, Hrvati i Bošnjaci sve to u svezi sa ženama imenuju kao džender. Mnogi od njih pojma nemaju o čemu se radi a ni po guzici se ne češu zbog istopravnosti različitih polova.
Ipak, riječ „džender“ ne treba upotrebljavati iz dva razloga: ni one ne znaju šta je to a i ritmika i nemelodičnost tog izgovora mene asocira na umilnu šovinističku mušku poetsku odrednicu za ženu – ženturača.
Sve što je u BiH organizovano na tu temu ravnopravnosti polova nije imalo nikakvog efekta. Poslije odlaska komunista i dobrovoljne predaje vlasti bez krvi, na scenu su stupili azijati iz klana SDSDAHDZ . Od njih se nije moglo očekivati da posvete dužnu pažnju ženama jer su mržnja i ultranacionalizam zauzeli sav vidljivi i nevidljivi dio emotivnog spektra. Na takvom tlu okrugli džender stolovi i slične radionice duha zaista su neefikasni pa, možda i kontraproduktivni. Pokazali su to lokalni izbori.
Nekidan je bio neki džender okrugljak. Vijest kaže da je konstatovano da od 140 načelničkih mjesta u opštinama BiH, samo četiri pripadaju ženama. Ostalo mudonjama.
Tu ih čekam.
Svečetiri načelnice opština u BiH su kandidatkinje i članice Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Drvar, Kalinovik, Novi Grad, Oštra Luka. Imali smo osam kandidatkinja i mislim da smo mogli i bolje.
Kako je SNSD došao do toga da ljudi izaberu četiri naše načelnice.
Jednostavno – nismo mudrovali po okruglim stolovima nego smo, na osnovu odgovornosti koju imamo kao velika stranka i kao stranka na vlasti, prije izbornog procesa, na početku prošle godine, kroz odluke Glavnog odbora postavili kriterije za odborničke i načelničke liste. Jedan od kriterija je bio da na listama mora biti 50% mladih i žena. I dobili smo takvu strukturu kandidata i kandidatkinja. Nakon izbora, mogu da kažem da je od 456 odbornika u Republici Srpskoj izabrana 101 žena a to je 22%. I četiri načelnice.
Ne znam strukturu kod drugih stranaka ali činjenica da su jedine četiri načelnice iz SNSD dovoljno je ubojita.
Dakle ono što ne može niko riješiti mogu političke stranke. Samo ovisi o tome da li su demokratske i da li su okrenute ravnopravnosti i ljudima.
Lično, polazim od stava da su žene najveći rezervoar djelatnika za političke, javne i opštedruštvene poslove. Mušakrci se troše na kafane i alkohol, na prljave i čiste pare, na nerealne i nezajažljive ambicije pa i na bježanje od žena i kuće.
Žene su agilne i komunikativne i ne opterećuju se pomenutim trošenjima.
Ali glavna činjenica koja žene legitimiše za politiku je neoboriva realnost da se u politici muškarci kurvaju a (uz izvinjenje) žene ne. Muškarci mijenjaju stranke ko cigan konje i uopšte ih nije sramota. Čak se time i diče.
Žene veoma rijetko mijenjaju stranke i to političko poštenje treba cijeniti i uzdati se u njega.

SRBI, HRVATI, BOŠNJACI I FEUDALCI
Postoji i ta četvrta nacija u BiH koja je nastala mnogo prije tog društvenog sistema i prije nego su Germani Stjepanovo područje nazvali hercog.
Stvar je istorijski uslovljena.
Starim Slavenima je dosadilo da žive na sojenicama pa su se premjestili na brda i pogrešno shvatili kosmički nepostojeći pojam posjeda. Posjedovanje proplanka uključivalo je i posjedovanje mrmaka, leptira i uticaj na brak kod glista sa tog područja. Da bi zadržao posjed možeš promijeniti vjeru i ženu, ubiti sina i postati lopov što je sitnica u odnosu na pređašnje. Bolje je i tako pogrešno pojmiti nego posjed smatrati dozvolom za istrebljenje bivola i Indijanaca.
U Tesliću neki Rade, evidentiran kao načelnik, pošto je na izborima izgubio, izgubio se u nepoznatom pravcu i nije prisustvovao primopredaji, tom uzvišenom činu u kome uživa čak i onaj Buš. Odvezao je, kažu novine, i službeni pežo, odnio laptop. I kancelarijske papuče, dodajem ja. Taj Rade je mjesto načelnika shvatio tako jednostavno da mu nisu trebali izbori: Ko vas jebe, ja sam sa Dodikom dogovorio da ostanem načelnik. Građani i viđeniji ljudi, i izvan stranke novog načelnika, pak, dogovorili su se drukčije pa je tako i bilo. Izvjesni bivši načelnik Teslića je poznat i po tome što je prvi evidentirani feudalac koji je primio socijalističku vjeru i bio član SP RS. Poznat je i po tome što je u svojoj načelničkoj kancelariji sagradio čardak da stranke koje mu dolaze a i važne ljude, može gledati sa visina kao što i dolikuje.
Dakle, sve to pišem ne radi Rade Prvog Teslićkog nego radi predstavljanja te feudalističke nacije.
Na formiranje te nacije uticalo je i predtursko vrijeme ali i turski vakat pa i neka božija sila koja postoji ispod ovog komada zemljine kore.
Uglavnom, cijela BiH tehnološki je postavljena na podsvjesnom a praktičnom sistemu feudalizma. Moj feud, moj narod, moja država, moja stranka, moja opština, moj rudnik, moja elektroprivreda, moja žena (bože mi oprosti)...
Cijeli slojevi življa i generacija za generacijom ponašaju se prema svemu u egocentričnom duhu poznatom kao „ja pa ja“ a sva njihova veza sa sistemom, društvom, okolinom... je carigradski sindrom komunikacije sa pašom. Pri tome se koriste i laži kao tradicionalna ravničarska osobina koju su preuzeli i unakazali brđani – u Republici Srpskoj je ta sintagma poznata kao „reko Mile“, u Sarajevu, vjerovatno, „reko ba, šef“. Sa narodom, sveto je pravilo, ne komuniciraj nikada. Osim ako koristiš Miloševe upute: ako šute olabavi, ako protestuju steži.
Feudalistički sindrom razjeda sve napore kolektiviteta, okupatorskog, diktatorskog, kraljevskog, komunističkog, ohaerovskog, svejedno. Da li ste primijetili da EU i Lajčak stalno pričaju o liderima. I oni naprosto žele da od njih načine feudalce. A kada Dodik kaže referendum, da pitamo ljude, onda nastaje problem. Iz čega zaključujem da oni hoće da pitamo Dodika šta da radimo narodu.
Feudalnu naciju je teško iskorijeniti. Ali barem možemo iskorijeniti generatore feudalizma i uporno insistirati na sistemu i izbornoj volji.
Za ovu zemlju su jednako opasni i Rade Prvi Teslićki i Ohaer Bosanski. Radi se samo o nivoima.

CRNO - BIJELI SVIJET

Samo novinari početnici i novinari alkoholičari površno čitaju novine.
Vidim, Vildana Oslobođenica površno čita novine i površno prati događaje.
Prudski sporazum njoj je znak da sve što se događalo od 2006. – naprosto ne važi.
Još je rekla da je vaga za tačno mjerenje Dodikove iskrenosti itd. Rajko Vasić, Dušanka Majkić...
Kao bitno je to što je D. Majkić, dan nakon Prudskog sporazuma rekla da BHRT treba da ide u stečaj. A, kobiva, bitno je šta će reći R.V. jer on je gebels (nisu to Vildanine riječi), zapaljivi retoričar, antidržavni element. Dodik se, jadnik, živ namre straha kad nešto potpisuje – šta će reći njegovi iz stranke.
Vildana Oslobođenica nije kvalitetno pratila političku platformu i političke stavove 2006. pa na ovamo. Naručito ono što se odnosi na SNSD.
Neću da joj to objašnjavam. To košta.
Neću da kažem ni da je Silajdžić u pravu. Ali je jasno da je najveći dio platforme SNSD u posljednje tri godine garantovan ovim sporazumom.
Ali treba čitati.
Nije dovoljno produkovati crno – bijeli svijet BiH kakvim su ga produkovali oni strani i domaći izdajnici sa glavnom tezom: Genocidni Srbi i Žrtveni Bošnjaci i kakvim ga i danas produkuje osoblje Bosanskog Ohaera koje je sadržano u vijesti BHT koju sam gore prikazao. Crno – bijelo je i sve u platformi i glavi Harisa Siladjžića. Njegov rječnik i njegovi simboli su „ultimatum“, „genocid“, „100%“... a to je uvijek CB. Crno – bijelo je sve u kolumni Vildane Selimbegović u Oslobođenju.
Samo je njena slika u koloru.
A da ne zaboravim: Za BHRT preveliko je dobročinstvo stečaj. To treba ukinuti. Postao je problem koji svađa i dijeli BiH. I ne treba nikome. Upitne su i druge stvari koje pominje Vildana: Sud BiH, Tužilaštvo BiH, RAK... jer sve su te institucije iz CB svijeta i njih crnobjelaši ne shvataju kao istinske zajedničke institucije koje će zadovoljiti interese BiH, entiteta i tri naroda nego kao još jedan osvojen rovu u pokoravanju cjelovite BiH, da ne kažem Republike Srpske.
A mislim.