1
2
3
KLIZEĆI START ZA MOG DRUGA NIKOLU NIKIĆA
Igram fudbal sa Nikolom Nikićem.
To je velika čast.
Nekada brzo krilo Želje i odličan strijelac, jedan od onih fudbalera koji su obilježili onog Želju iz prijašnje pitome Bosne i Hercegovine, odavno je u Modriči, u Skugriću. Ja sam rođen s druge strane Trebave, prema Doboju. Iz Koprivne, opet tu niz Trebavu, bio je Milan Jelić, pokojni predsjednik Republike Srpske, veliki zaljubljenik u fudbal koji je omogućio da se upoznam sa Nikićem kada smo igrali jednu utakmicu protiv Selekcije novinara. Nikića sam sretao na terenima i negdje pred kraja rata ali se nismo znali.
Na toj utakmici sam klizećim startom pokupio fotoreportera Nezavisnih novina i svi su to primijetili jer se, vjerovatno, od političara očekuje da nosi stomačinu i ubija ljude dosadnom pričom a ne da u pedesetpetoj godini stigne nekog na krilu i izbije ga iz kopački.
Kada je moj zemo Milan umro, Nikić me nastavio zvati u tu modričku selekciju veterana. Dobro mu dođe što mogu igrati i lijevog i desnog beka, kaže. Igrali smo, nedavno, u izbornoj kampanji, protiv selekcije veterana Srbije s kojima je došao i Marko Valok, legenda. Pričali smo o tome kako je bio trener banjalučkog Borca, kako je igrao u Beču prije „sto godina“. Oni su doveli Mirkovića, doskorašnjeg reprezentativca Srbije, i Živkovića, kojima skoro mogu biti otac. Teško je igrati protiv takvih aždaja ali fudbal se svrstava u igre a ne u pobjede.
Jednom prilikom me Nikić pitao gdje sam naučio klizeći start.
Ne znam. Moj fudbal je seljački fudbal, kao i njegov. I ja sam to učio po livadama i sa fotografija u novinama. Da me, kao dijete, imao ko naučiti osnovnim stvarima, kakvu sam brzinu, izdržljivost i volju imao, rekao sam to milion puta, igrao bih u Barseloni.
Igrao sam centarfora, bio brz i imao dobar skok i šut glavom. Ali niko u mojoj Krajini, u kojoj sam kasno počeo, nije imao vremena da igru prilagođava meni. Seoski i prigradski tereni nisu pogodni za pasove u prazno a i malo je igrača koji razumiju tu vrstu igre. Puno je bolje učiniti nešto s loptom da bi dokazao svoju vještinu nego je dati meni u prostor i trk.
Kako ti godine prolaze počinješ igrati beka. Ja sam kao bek volio potpuno spriječiti krilo da igra. Dva načina postoje za takvu igru. Klizeći start i neprestana flasterska trka sa njima kako mu nikad niko ne bi ni uputio loptu. Pošto sam još uvijek bio brz, mogao sam koristiti oba načina ali je moj omiljeni bio klizeći start. Ako je neka ozbiljna utakmica u pitanju klizeći start je nenadmašan za uništavanje volje i morala krila i cijele ekipe. Tad sam klizeći izvodio na način da mu nakon starta pertle odložim na jednu stranu, kopačke na drugu a igrača na treću. Najveći užitak se postiže kada igrač bude evakuisan van aut-linije ili na atletsku stazu.
Igrajući sa ekipom veterana Borac-Krajine, negdje, odmah poslije rata, izveo sam u Gradišci dvadesetak klizećih starteva, najčešće bez dosuđenog prekršaja. Pobijedili smo ekipu Borče Sredojevića sa 4 – 2 a igrao sam sa Ćelom Malbašićem, Kimetom Marjanovićem...
Ozbiljno, klizeći start ima svoja pravila zbog kojih je, možda, sve rjeđi na savremenim terenima.
· Za klizeći start igrač mora imati nadprosječnu brzinu. Mora biti brz kao onaj ko je krenuo u trk sa loptom. Klizeći start se ne izvodi kao sačekuša, niti se izvodi nad igračem koji u mjestu rola loptu.
· Ne smije se izvoditi s leđa, danas je to, najčešće, crveni karton
· Koristi se isključivo jedna noga, najčešće vanjska jer unutrašnja je sporija, manjeg dometa a i rizikuje se povreda vanjskih žila koljena ili mišića neposredno i iznad koljena, od udarca protvničkim koljenom ili čak kopačkom u punom trku. Druga noga mora biti savijena u koljenu i služi sa odnošenje lopte ako sve noge prođu preko nje i ona zaostane iza oba igrača.
· Kopačka mora biti tokom cijele putanje na travi. Ako se kopačka podigne onda se ide otvorenim kramponima i povreda protivnika je veoma moguća. To je onda prekršaj i pogibeljna igra. Nepripremljen klizeći ili klizeći sporog igrača kao i zakašnjeli klizeći dovode do dizanja kopačke sa trave, osim kada se radi o namjeri da se protivnik „izuje“.
· Klizeći start se ne može izvesti iz pasivne pozicije. Današnji bekovi igraju i krilnog igrača pa su u situaciji da se odmaraju čekajući krilo, i pomijerajući se nazad, u dijagonalnoj postavci tijela kako bi se moglo krenuti za njim ako krene ili unutra ili vani. To je pasivna pozicija i ne omogućava klizeći start. Potrebno je biti dio kompletnog pokreta oba tima ili dijela igrača na krilu. Tada se može putanja prilagoditi tako da se pripremi i izvede klizeći start. Iz još jednog razloga se ne smije čekati igrača koji ima loptu – postoje brzi igrači, kao što je bio i Nikić, koji beka driblaju i izbacuju iz igre na sedam-osam metara i prolaze kraj njega kao kraj bandere.
· Klizeći, kada se prvi put izvede efikasno i bez prekršaja, može odmah na početku utakmice odstraniti krilo iz igre jer će izgubiti volju da se pozicionira tako da krene u trk ili mu saigrači neće davati loptu pošto nisu uvjereni da može donijeti efekt. Suprotno, ako se prvi put i na početku utakmice izvede sa prkrešajem i kartonom, može beka izbaciti iz igre i vezati mu noge u strahu od drugog žutog.
· Klizeći je možda doveo do igre sa manje dodira lopte, jer ako ćete vući loptu od centra a nemate jasnu prednost, rizikujete povredu. Onda je bolje ići na dva dodira i tako onemogućiti klizeći.
Današnji način igre možda i ne omogućava klizeći start. Zgusnuta velika količina igrača na trećini terena oko centra ne daje prostora bijegu krila a i ako se to dogodi to je klasični bijeg sa ivice ofsajda pa se klizeći start može pokušati tako da igrač kreće kao da startuje u sprintu na sto metara što je nemoguće. Današnja igra je previše frekventna, manje prostorna, previše kontakt igra u kojoj slijedi lom noge ili zgloba, start na koljeno ili lakat u skoku a manje ima prostora za pas u prazno i za trk krila i beka.
Našao sam tri fotografije istog klizećeg starta kojeg sam izveo na stadionu Vrbasa u Banjaluci, ne znam kad je to bilo a radi se o nekoj utakmici veterana. Izuo sam mog prijatelja Zubija jer je vjerovatno ranije kupio taj malo grublji klizeći. Ali, ipak, u pitanju je jedna noga i kopačka na travi. Protivnik je stradao jer se pokušao okrenuti i proturiti mi loptu kroz noge.
Pokazujem ih najviše radi mog prijatelja Nikića.
2
3
KLIZEĆI START ZA MOG DRUGA NIKOLU NIKIĆAIgram fudbal sa Nikolom Nikićem.
To je velika čast.
Nekada brzo krilo Želje i odličan strijelac, jedan od onih fudbalera koji su obilježili onog Želju iz prijašnje pitome Bosne i Hercegovine, odavno je u Modriči, u Skugriću. Ja sam rođen s druge strane Trebave, prema Doboju. Iz Koprivne, opet tu niz Trebavu, bio je Milan Jelić, pokojni predsjednik Republike Srpske, veliki zaljubljenik u fudbal koji je omogućio da se upoznam sa Nikićem kada smo igrali jednu utakmicu protiv Selekcije novinara. Nikića sam sretao na terenima i negdje pred kraja rata ali se nismo znali.
Na toj utakmici sam klizećim startom pokupio fotoreportera Nezavisnih novina i svi su to primijetili jer se, vjerovatno, od političara očekuje da nosi stomačinu i ubija ljude dosadnom pričom a ne da u pedesetpetoj godini stigne nekog na krilu i izbije ga iz kopački.
Kada je moj zemo Milan umro, Nikić me nastavio zvati u tu modričku selekciju veterana. Dobro mu dođe što mogu igrati i lijevog i desnog beka, kaže. Igrali smo, nedavno, u izbornoj kampanji, protiv selekcije veterana Srbije s kojima je došao i Marko Valok, legenda. Pričali smo o tome kako je bio trener banjalučkog Borca, kako je igrao u Beču prije „sto godina“. Oni su doveli Mirkovića, doskorašnjeg reprezentativca Srbije, i Živkovića, kojima skoro mogu biti otac. Teško je igrati protiv takvih aždaja ali fudbal se svrstava u igre a ne u pobjede.
Jednom prilikom me Nikić pitao gdje sam naučio klizeći start.
Ne znam. Moj fudbal je seljački fudbal, kao i njegov. I ja sam to učio po livadama i sa fotografija u novinama. Da me, kao dijete, imao ko naučiti osnovnim stvarima, kakvu sam brzinu, izdržljivost i volju imao, rekao sam to milion puta, igrao bih u Barseloni.
Igrao sam centarfora, bio brz i imao dobar skok i šut glavom. Ali niko u mojoj Krajini, u kojoj sam kasno počeo, nije imao vremena da igru prilagođava meni. Seoski i prigradski tereni nisu pogodni za pasove u prazno a i malo je igrača koji razumiju tu vrstu igre. Puno je bolje učiniti nešto s loptom da bi dokazao svoju vještinu nego je dati meni u prostor i trk.
Kako ti godine prolaze počinješ igrati beka. Ja sam kao bek volio potpuno spriječiti krilo da igra. Dva načina postoje za takvu igru. Klizeći start i neprestana flasterska trka sa njima kako mu nikad niko ne bi ni uputio loptu. Pošto sam još uvijek bio brz, mogao sam koristiti oba načina ali je moj omiljeni bio klizeći start. Ako je neka ozbiljna utakmica u pitanju klizeći start je nenadmašan za uništavanje volje i morala krila i cijele ekipe. Tad sam klizeći izvodio na način da mu nakon starta pertle odložim na jednu stranu, kopačke na drugu a igrača na treću. Najveći užitak se postiže kada igrač bude evakuisan van aut-linije ili na atletsku stazu.
Igrajući sa ekipom veterana Borac-Krajine, negdje, odmah poslije rata, izveo sam u Gradišci dvadesetak klizećih starteva, najčešće bez dosuđenog prekršaja. Pobijedili smo ekipu Borče Sredojevića sa 4 – 2 a igrao sam sa Ćelom Malbašićem, Kimetom Marjanovićem...
Ozbiljno, klizeći start ima svoja pravila zbog kojih je, možda, sve rjeđi na savremenim terenima.
· Za klizeći start igrač mora imati nadprosječnu brzinu. Mora biti brz kao onaj ko je krenuo u trk sa loptom. Klizeći start se ne izvodi kao sačekuša, niti se izvodi nad igračem koji u mjestu rola loptu.
· Ne smije se izvoditi s leđa, danas je to, najčešće, crveni karton
· Koristi se isključivo jedna noga, najčešće vanjska jer unutrašnja je sporija, manjeg dometa a i rizikuje se povreda vanjskih žila koljena ili mišića neposredno i iznad koljena, od udarca protvničkim koljenom ili čak kopačkom u punom trku. Druga noga mora biti savijena u koljenu i služi sa odnošenje lopte ako sve noge prođu preko nje i ona zaostane iza oba igrača.
· Kopačka mora biti tokom cijele putanje na travi. Ako se kopačka podigne onda se ide otvorenim kramponima i povreda protivnika je veoma moguća. To je onda prekršaj i pogibeljna igra. Nepripremljen klizeći ili klizeći sporog igrača kao i zakašnjeli klizeći dovode do dizanja kopačke sa trave, osim kada se radi o namjeri da se protivnik „izuje“.
· Klizeći start se ne može izvesti iz pasivne pozicije. Današnji bekovi igraju i krilnog igrača pa su u situaciji da se odmaraju čekajući krilo, i pomijerajući se nazad, u dijagonalnoj postavci tijela kako bi se moglo krenuti za njim ako krene ili unutra ili vani. To je pasivna pozicija i ne omogućava klizeći start. Potrebno je biti dio kompletnog pokreta oba tima ili dijela igrača na krilu. Tada se može putanja prilagoditi tako da se pripremi i izvede klizeći start. Iz još jednog razloga se ne smije čekati igrača koji ima loptu – postoje brzi igrači, kao što je bio i Nikić, koji beka driblaju i izbacuju iz igre na sedam-osam metara i prolaze kraj njega kao kraj bandere.
· Klizeći, kada se prvi put izvede efikasno i bez prekršaja, može odmah na početku utakmice odstraniti krilo iz igre jer će izgubiti volju da se pozicionira tako da krene u trk ili mu saigrači neće davati loptu pošto nisu uvjereni da može donijeti efekt. Suprotno, ako se prvi put i na početku utakmice izvede sa prkrešajem i kartonom, može beka izbaciti iz igre i vezati mu noge u strahu od drugog žutog.
· Klizeći je možda doveo do igre sa manje dodira lopte, jer ako ćete vući loptu od centra a nemate jasnu prednost, rizikujete povredu. Onda je bolje ići na dva dodira i tako onemogućiti klizeći.
Današnji način igre možda i ne omogućava klizeći start. Zgusnuta velika količina igrača na trećini terena oko centra ne daje prostora bijegu krila a i ako se to dogodi to je klasični bijeg sa ivice ofsajda pa se klizeći start može pokušati tako da igrač kreće kao da startuje u sprintu na sto metara što je nemoguće. Današnja igra je previše frekventna, manje prostorna, previše kontakt igra u kojoj slijedi lom noge ili zgloba, start na koljeno ili lakat u skoku a manje ima prostora za pas u prazno i za trk krila i beka.
Našao sam tri fotografije istog klizećeg starta kojeg sam izveo na stadionu Vrbasa u Banjaluci, ne znam kad je to bilo a radi se o nekoj utakmici veterana. Izuo sam mog prijatelja Zubija jer je vjerovatno ranije kupio taj malo grublji klizeći. Ali, ipak, u pitanju je jedna noga i kopačka na travi. Protivnik je stradao jer se pokušao okrenuti i proturiti mi loptu kroz noge.
Pokazujem ih najviše radi mog prijatelja Nikića.
