NOVINAR BOGOČOVJEK
Poznato je šta mislim o novinarstvu koje je obilno začinjeno, ultranacionalizmom, ratom, tajkunizacijom, tranzicijom i inostranom pomoći u dobroj vjeri i lošoj namjeri.
Mislim da novinarstvo ne postoji, postoji samo upotrebna vrijednost novinarstva koja nema veze sa stvarnom vrijednošću profesije, znanja i društvene odgovornosti, nešto kao akcije na berzi, kao kurve na željezničkoj stanici, podložna uticajima svake vrste.
Gledam šta se radi živom Sulejmanu Tihiću, kojem, kao neko iz dnevne političke mješalice, mogu da zamjerim svašta i da kažem još i gore, od nedostatka političkog koncepta do strašljivog pipkanja i obaziranja na svaki šum, ali mu se mora priznati i mnogo pokušaja, od ukidanja Republike Srpske do sporazumijevanja.
Sarajevski tisak različito reaguje na Tihića. Već prema uobičajenoj podjeli uloga u ljubiteljstvu Heće, Cerića, Ćele, Gašija, Harija, Zlaje...
Jedan segment tog tiska, iz onog najcrnjeg sloja kojeg hemičari identifikuju kao „jedan čovjek – jedne novine“ a kojeg distributeri jedva evidentiraju jer se radi o tiražu od 700-800 primjeraka, odnose se prema Tihiću divljački, kao crnačke poglavice iz rasističkih viceva koje ulovljenog bijelca daju namočiti u kazan prethodno mu izbušivši kožu i uz ovacije prisutnih plemenika: zumba, zumba!
Neki novinstvenici su, u oba entiteta, umislili da su bogoljudi a ne novinari, da su predsjednici stranaka, da su Očevi Države i da znaju bolje šta je dobro za Ovu Zemlju, od svih onih koji glasaju i onih izglasanih. Zaboravili su da nikad nisu bili ni novinari i da je besmisleno da pokušaju da budu nešto drugo. Njihov jedini uspjeh je što su uspjeli umisliti da nisu više obični plaćenici nego stvoritelji koji su zaduženi da valorizuju šta je Tihić, ili neko drugi, uradio u skladu sa njihovom predodžbom, dobro za Ovu Zemlju. Taj soj novinara misli da može jednog predsjednika ponižavati pred gledateljstvom dvije države, da može članu Predsjedništva BiH skakati u oči kao da je sa njim pred razvodom...
Takve spodobe su proizvodi stranjskih eksperimenata nad živim ljudima u BiH, imali su donacije ili jevtina davanja u finasijskom smislu, imali su logistiku u hardverskom i drugom smislu, imali su priliku da se tajkunizuju u moralnom smislu, imali su priliku da ucjenjuju političare u civilizacijskom smislu a sada hoće da sebi stvore priliku da se prema javnim ličnostima odnose kao onaj poglavica.
Ne vidim ikakve realne potke za toliko umišljenosti o sopstvenoj ulozi u izgradnji Ove Zemlje. Krajnje je vrijeme da neintelektualne kafanizirane i zadrigle muške face i ravnousnati iskompleksirai ženski likovi u novinarstvu shvate da je njiova uloga tek transimisiona kada su informacije u pitanju a minorna kada je sve drugo u pitanju i da na način kako se ponašaju mogu završiti samo kao velike političke zvijezde tipa Kljujića, Mihajljice, Vuka Draškovića, Mirnesa Ajanovića... koji su takođe mislili da su bogoljudi, samo u politici.
Poznato je šta mislim o novinarstvu koje je obilno začinjeno, ultranacionalizmom, ratom, tajkunizacijom, tranzicijom i inostranom pomoći u dobroj vjeri i lošoj namjeri.
Mislim da novinarstvo ne postoji, postoji samo upotrebna vrijednost novinarstva koja nema veze sa stvarnom vrijednošću profesije, znanja i društvene odgovornosti, nešto kao akcije na berzi, kao kurve na željezničkoj stanici, podložna uticajima svake vrste.
Gledam šta se radi živom Sulejmanu Tihiću, kojem, kao neko iz dnevne političke mješalice, mogu da zamjerim svašta i da kažem još i gore, od nedostatka političkog koncepta do strašljivog pipkanja i obaziranja na svaki šum, ali mu se mora priznati i mnogo pokušaja, od ukidanja Republike Srpske do sporazumijevanja.
Sarajevski tisak različito reaguje na Tihića. Već prema uobičajenoj podjeli uloga u ljubiteljstvu Heće, Cerića, Ćele, Gašija, Harija, Zlaje...
Jedan segment tog tiska, iz onog najcrnjeg sloja kojeg hemičari identifikuju kao „jedan čovjek – jedne novine“ a kojeg distributeri jedva evidentiraju jer se radi o tiražu od 700-800 primjeraka, odnose se prema Tihiću divljački, kao crnačke poglavice iz rasističkih viceva koje ulovljenog bijelca daju namočiti u kazan prethodno mu izbušivši kožu i uz ovacije prisutnih plemenika: zumba, zumba!
Neki novinstvenici su, u oba entiteta, umislili da su bogoljudi a ne novinari, da su predsjednici stranaka, da su Očevi Države i da znaju bolje šta je dobro za Ovu Zemlju, od svih onih koji glasaju i onih izglasanih. Zaboravili su da nikad nisu bili ni novinari i da je besmisleno da pokušaju da budu nešto drugo. Njihov jedini uspjeh je što su uspjeli umisliti da nisu više obični plaćenici nego stvoritelji koji su zaduženi da valorizuju šta je Tihić, ili neko drugi, uradio u skladu sa njihovom predodžbom, dobro za Ovu Zemlju. Taj soj novinara misli da može jednog predsjednika ponižavati pred gledateljstvom dvije države, da može članu Predsjedništva BiH skakati u oči kao da je sa njim pred razvodom...
Takve spodobe su proizvodi stranjskih eksperimenata nad živim ljudima u BiH, imali su donacije ili jevtina davanja u finasijskom smislu, imali su logistiku u hardverskom i drugom smislu, imali su priliku da se tajkunizuju u moralnom smislu, imali su priliku da ucjenjuju političare u civilizacijskom smislu a sada hoće da sebi stvore priliku da se prema javnim ličnostima odnose kao onaj poglavica.
Ne vidim ikakve realne potke za toliko umišljenosti o sopstvenoj ulozi u izgradnji Ove Zemlje. Krajnje je vrijeme da neintelektualne kafanizirane i zadrigle muške face i ravnousnati iskompleksirai ženski likovi u novinarstvu shvate da je njiova uloga tek transimisiona kada su informacije u pitanju a minorna kada je sve drugo u pitanju i da na način kako se ponašaju mogu završiti samo kao velike političke zvijezde tipa Kljujića, Mihajljice, Vuka Draškovića, Mirnesa Ajanovića... koji su takođe mislili da su bogoljudi, samo u politici.
