IDEJA JUGOSLAVIJE
Bilo je nekoliko tekstova o jugoslaviji, ne toliko o državama koliko o ideji jugoslavije. Neki su, kao u Danasu, govorili o tome kako je neminovno da se opet stvori ta neuronska struktura i da ćemo svi shvatiti kako je pijemontalizacija brdusina Balkana samo pitanje vremena.
O ideji jugoslavije govorili su i Muharem Bazdulj i Šaćir Filandra. Načitani ljudi kako i ne doliči ovom vremenu. Šteta što žive u Sarajevu koje nije leja intelektualistike. To je danas gašistički, reisistički, usokačeni, provincijalni sferarij u kome ne uspijevaju intelektualci. I druge polumetropole, od sončanih stran Alp na dole, u sličnom su stanju.
Kao ljudi od intelekta iskazali su poštovanje prema istorijskoj ideji bez obzira na mnoge njene praktične degeneracije.
Govorio sam ovdje o Danu Republike, dakle i o ideji jugoslavije, iz posve ličnog ugla. Mislio sam da ne ulazim u šire koordinate jer bi morao iskazati sumračnost njenog kraha kao i tmu posljedica.
Ali ako je već u ta dva ili u još kojem tekstu, iskazano poštovanje, moram da kažem i nešto o posljedicama.
Jer, mi živimo u tim tragičnim posljedicama raspada Ideje jugoslavije. Na nama je da Ideju ukupamo do kraja, da joj se ne mogu uzeti ni uzorci za DNK-analizu. Našli smo se u toj ulozi, svi koji su u situaciji da rade posao javnosti, bez obzira šta misle o Ideji ili o relizaciji i šta bi nekad uradili da su imali priliku. Našli su se u tom ukopu svi osim onih koji su uništavali Ideju. Razgraditelji su kao lešinari, dođu, raskrvare, raskopaju, napiju se krvi, opljačkaju, odu u svoju tamu iz skoje su došli, bogatiji i važniji nego što su došli. Lešina ostaje da smrdi na suncu.
Mi smo u situaciji mrava i crva koji treba da završe posao tako da ni kosti ne ostanu da se bjelasaju na mjesečini.
Kraj raspada Ideje tiče se samo još Bosne i Hercegovine.
Ovdje se Ideja završava.
Ovdje, gdje su još na okupu tri različite nacije koje se udaljavaju kao galaksije svemira ali između kojih barem nema državnih granica, u trenutku Kraja Ideje, vidljiva je sva pogubnost što su mase koje su umislile da su krahom Eskaju ušle u demokratiju, a to je izgledalo smrdljivije nego da su ušle u poljski nužnik, počele da se bave politikom i tako dale legitimitet ultranacionalističkim i animalističkim kriminalcima svog naroda, Rušiteljima. Jer, Ideja jugoslavije bila je vjesnik evropske unije, mnogo prije zajednice za ugalj i čelik.
Paradoksalno je: idejom evropske unije definitivno je sahranjena Ideja i jugoslavije i Jugoslavije.
Zarad istorijske odgovornosti, ostaje ovom prostoru zadatak da se sve dosljedno podijeli do kraja.
Da svi budu nasljednici a ne samo neki. A neki kopilad koja nemaju prava.
Da se Ideja ne bi repetirala kao ideja, drugi put kao totalitarna farsa. Da ne bi sve mane Ideje jugoslavije, u minijaturi došle do sve svoje pogubnosti u punom sjaju.
Bilo je nekoliko tekstova o jugoslaviji, ne toliko o državama koliko o ideji jugoslavije. Neki su, kao u Danasu, govorili o tome kako je neminovno da se opet stvori ta neuronska struktura i da ćemo svi shvatiti kako je pijemontalizacija brdusina Balkana samo pitanje vremena.
O ideji jugoslavije govorili su i Muharem Bazdulj i Šaćir Filandra. Načitani ljudi kako i ne doliči ovom vremenu. Šteta što žive u Sarajevu koje nije leja intelektualistike. To je danas gašistički, reisistički, usokačeni, provincijalni sferarij u kome ne uspijevaju intelektualci. I druge polumetropole, od sončanih stran Alp na dole, u sličnom su stanju.
Kao ljudi od intelekta iskazali su poštovanje prema istorijskoj ideji bez obzira na mnoge njene praktične degeneracije.
Govorio sam ovdje o Danu Republike, dakle i o ideji jugoslavije, iz posve ličnog ugla. Mislio sam da ne ulazim u šire koordinate jer bi morao iskazati sumračnost njenog kraha kao i tmu posljedica.
Ali ako je već u ta dva ili u još kojem tekstu, iskazano poštovanje, moram da kažem i nešto o posljedicama.
Jer, mi živimo u tim tragičnim posljedicama raspada Ideje jugoslavije. Na nama je da Ideju ukupamo do kraja, da joj se ne mogu uzeti ni uzorci za DNK-analizu. Našli smo se u toj ulozi, svi koji su u situaciji da rade posao javnosti, bez obzira šta misle o Ideji ili o relizaciji i šta bi nekad uradili da su imali priliku. Našli su se u tom ukopu svi osim onih koji su uništavali Ideju. Razgraditelji su kao lešinari, dođu, raskrvare, raskopaju, napiju se krvi, opljačkaju, odu u svoju tamu iz skoje su došli, bogatiji i važniji nego što su došli. Lešina ostaje da smrdi na suncu.
Mi smo u situaciji mrava i crva koji treba da završe posao tako da ni kosti ne ostanu da se bjelasaju na mjesečini.
Kraj raspada Ideje tiče se samo još Bosne i Hercegovine.
Ovdje se Ideja završava.
Ovdje, gdje su još na okupu tri različite nacije koje se udaljavaju kao galaksije svemira ali između kojih barem nema državnih granica, u trenutku Kraja Ideje, vidljiva je sva pogubnost što su mase koje su umislile da su krahom Eskaju ušle u demokratiju, a to je izgledalo smrdljivije nego da su ušle u poljski nužnik, počele da se bave politikom i tako dale legitimitet ultranacionalističkim i animalističkim kriminalcima svog naroda, Rušiteljima. Jer, Ideja jugoslavije bila je vjesnik evropske unije, mnogo prije zajednice za ugalj i čelik.
Paradoksalno je: idejom evropske unije definitivno je sahranjena Ideja i jugoslavije i Jugoslavije.
Zarad istorijske odgovornosti, ostaje ovom prostoru zadatak da se sve dosljedno podijeli do kraja.
Da svi budu nasljednici a ne samo neki. A neki kopilad koja nemaju prava.
Da se Ideja ne bi repetirala kao ideja, drugi put kao totalitarna farsa. Da ne bi sve mane Ideje jugoslavije, u minijaturi došle do sve svoje pogubnosti u punom sjaju.
