DAN REPUBLIKE
Neko mi je ovdje rekao da se u mojim tekstovima nakupilo mnogo mržnje a da sam, dok sam bio novinar, bio dobar.
Možda neko to vidi i kao mržnju.
Ja znam da se u meni nakupilo mnogo gadljivosti prema svemu što se dogodilo u vremenu od predvečerja nastanka demokratskih ultranacionalista.
Danas, kad je 29. novembar, Dan Republike, socijalističke federativne, osjećam upravo gadljivost.
Ne mogu reći da osjećam nostalgiju. Nisam otišao nikud. Otišla je moja zemlja. Ne mogu reći da zbog toga osjećam tugu jer nije to živo biće da je otišlo nekuda pa ću tugom lakše prebroditi vrijeme dok se ne vrati. Nije ni umrla ta zemlja, nema groba pa da tuga može da se ispoljava u posthumnom poštovanju. Ne mogu reći da su uzeli nešto moje, nisam se borio za tu zemlju, rođen sam nakon posljednjih gladnih godina koje je iskorijenila ta Moja Zemlja. A jedan moj djed, koga su Nijemci sasjekli rafalom mitraljeza, kod Đakova, tako da je jedva preživio, beskrajno je volio kralja. Drugi moj djed je nosilac partizanske spomenice a četnici, u stvari vucibatine i ostaci, ubili su ga na Trebavi 45. Dakle, nisam ni iz direktne partizanske porodice pa da mi je žal za Jugom porodično nasljeđe.
Danas, na Dan Republike, osjećam poštovanje prema toj zemlji koju su uništili divljaci, marginalci, sitni lopovi, šizofrenici i perverznjaci.
Ona mi je, kao siromašnom seljačetu, dala školovanje, uz položen prijemni ispit i bez ponižavajućeg potplaćivanja za upis, i slala mi pare svakog mjeseca dok sam studirao, dala mi je posao, na televiziji, na poštenom konkursu, bez veza, bogatih rođaka i kriminalaca koji su me tamo progurali.
Ova zemlja, koju neki zovu BiH, uzela mi je posao koji sam izgrađivao deceniju i pol i za koji sam se školovao. Uzela mi je ime jer sam na tom poslu izgradio i malu novinarsku marku na ovdašnjim prostorima, prvom prilikom, 1. novembra 91., gurnula mi u ruke poziv za rat i pušku koju nisam znao ni rasklopiti.
Da se razumijemo: to je uradila Bosna i Hercegovina Esdeesa, Esdea i Hadezea koji su sve učinili da unište Moju Zemlju.
Da li neko očekuje da volim tu zemlju koja mi je sve uzela?
Ali ne traba očekivati ni da je poštujem.
Zadnje poštovanje iskoristila je Moja zemlja i 29. novembar.
Neko mi je ovdje rekao da se u mojim tekstovima nakupilo mnogo mržnje a da sam, dok sam bio novinar, bio dobar.
Možda neko to vidi i kao mržnju.
Ja znam da se u meni nakupilo mnogo gadljivosti prema svemu što se dogodilo u vremenu od predvečerja nastanka demokratskih ultranacionalista.
Danas, kad je 29. novembar, Dan Republike, socijalističke federativne, osjećam upravo gadljivost.
Ne mogu reći da osjećam nostalgiju. Nisam otišao nikud. Otišla je moja zemlja. Ne mogu reći da zbog toga osjećam tugu jer nije to živo biće da je otišlo nekuda pa ću tugom lakše prebroditi vrijeme dok se ne vrati. Nije ni umrla ta zemlja, nema groba pa da tuga može da se ispoljava u posthumnom poštovanju. Ne mogu reći da su uzeli nešto moje, nisam se borio za tu zemlju, rođen sam nakon posljednjih gladnih godina koje je iskorijenila ta Moja Zemlja. A jedan moj djed, koga su Nijemci sasjekli rafalom mitraljeza, kod Đakova, tako da je jedva preživio, beskrajno je volio kralja. Drugi moj djed je nosilac partizanske spomenice a četnici, u stvari vucibatine i ostaci, ubili su ga na Trebavi 45. Dakle, nisam ni iz direktne partizanske porodice pa da mi je žal za Jugom porodično nasljeđe.
Danas, na Dan Republike, osjećam poštovanje prema toj zemlji koju su uništili divljaci, marginalci, sitni lopovi, šizofrenici i perverznjaci.
Ona mi je, kao siromašnom seljačetu, dala školovanje, uz položen prijemni ispit i bez ponižavajućeg potplaćivanja za upis, i slala mi pare svakog mjeseca dok sam studirao, dala mi je posao, na televiziji, na poštenom konkursu, bez veza, bogatih rođaka i kriminalaca koji su me tamo progurali.
Ova zemlja, koju neki zovu BiH, uzela mi je posao koji sam izgrađivao deceniju i pol i za koji sam se školovao. Uzela mi je ime jer sam na tom poslu izgradio i malu novinarsku marku na ovdašnjim prostorima, prvom prilikom, 1. novembra 91., gurnula mi u ruke poziv za rat i pušku koju nisam znao ni rasklopiti.
Da se razumijemo: to je uradila Bosna i Hercegovina Esdeesa, Esdea i Hadezea koji su sve učinili da unište Moju Zemlju.
Da li neko očekuje da volim tu zemlju koja mi je sve uzela?
Ali ne traba očekivati ni da je poštujem.
Zadnje poštovanje iskoristila je Moja zemlja i 29. novembar.
