I KUČAN VIDI RJEŠENJE
Bivši slovenački komunist, a kasnije i Predsjednik Dežele, izjavio je u Sarajevu da Srbi i Hrvati, osim Komšića, još BiH smatraju privremenom tvorevinom pa je treba urediti kao federaciju ali da je njena budućnost u EU, samo ne navarat-nanos da bi se zataškali problemi, i u građanskoj državi.
Sve skupa, klasični bezmudi slovenački komunist. Onakav kakve nikad nisam volio. Il si komunist, il si pička.
Ipak, sa udivlenijem, čitam to o federaciji. Još 2006. sam i ja govorio o tome.
Ali sa uzeblenijem se pitam da li je prošlo vrijeme za federaciju.
Jer, nastupilo je vrijeme raspada po više koordinata.
Država je počela da se otima sa entitetima za pare. EU i NATO izbjegavaju zagrljaje sa BiH. Sam Incko, inače uvijek ljigavo optimističan, kaže da se ne treba nadati EU deset godina. A za deset godina ni Grčka neće stati na noge. Turska se umiješala. Ustavne promjene padaju ko trule petrovnjače. Sejdić i Finci neće, kako je zapelo, ući ni u Veselu svesku a kamo li u Ustav.
Ako jedan narod, znate vi dobro koji, ponovo izabere dva člana Predsjedništva, BiH će se raspuknuti sa one a ne sa ove strane. Republika Srpska može mirno da posmatra procese.
Da je EU htjela jedinstvenu i cjelovitu BiH, ona bi je primila kroz prste, kao i Bugarsku i Rumuniju. Ali ona je drži izvan tora, kao Tursku. Time EU daje znak, prvo, da je BiH ne zanima, drugo, da može da se raspadne, rascijepi, raspoluti, rastroluti. Turska može pomoći. Ako osokoli Bošnjake i progura Silajdžića za doživotnog predsjednika Prvog entiteta, bošnjačkog, Srbija bi mogla pristati da taj entitet na Balkanu da Turskoj. Bolje nego Sandžak. Hrvatska bi, takođe, mogla pristati a da zauzvrat dobije Treći entitet za Hrvate. EU bi, tako, imala dvije turske kandidature pred vratima, ali to joj je manji problem od neprestane bezbjedonosne bombe na pragu.
Možda bi nešto pomoglo, u miroljubivoj federalizaciji i smanjenju tenzija, kada bi Komšić odustao od kandidature. Ali, pošto je on ektremno ljiljaniziran, to se ne može desiti.
U svakom slučaju, federalizacija, umilno, ili raspad, okrutno rečeno, kucaju na prozor.

INCKO ĆE BRANITI SRBE
U nekoj od emisija bijeljinske sojenice Esdeesa i mračnjačke manipulativne tevetvorine, nastale u srpskoj borbi za svijetle Srbe i mutne pare, kao blještav primjer Kriminalizovane Odbrane Srpstva, Been televizije, pred zmijskim očima Suzane Puls, siroma Valentin Incko, u semberskom narodu, a i šire, poznat kao Vicko Navijač, saopštio je umiljato i ljigavo kako Republika Srpska nije ugrožena i kako, kada bi se to dogodilo Srbima, i on bi branio Srbe.
Nejasno mu je kako ga napadaju kada je on samo malo koristio Bonska ovlaštenja, kod produženja mandata stranim sudijama. Sitnica. I kada je pred Savjetom bezbjednosti, učestvujući zajedno sa Harisom Istambulskim, pohvalio Republiku Srpsku.
To isto, o neugroženosti Republike Srpske, povodom stalne Esenesdeove primjene Entitetskog glasanja, pričao je i Mladen Ivanić. Samo se nije tako smijuljio kao Vicko.
Stoga nije slučajno Navijač došao u emisiju Been teve.
Navijač je, u stvari, želio da poruči gledaocima tog ravničarskog medija, da vlast u Republici Srpskoj pogrešno radi kada provodi svoj program odbrane i zaštite Republike Srpske na osnovama Dejtonskog sporazuma a od raznih Ovlaštenja koja nisu utemeljena na tom sporazumu niti u ustavu BiH.
Vicko Navijač se tako svrstao u opoziciju u Republici Srpskoj. Samo još nije rekao kojem bloku ili kojoj samostalnoj političkoj radnji će se pridružiti.
I red je da to saopšti na tom svijetlom mediju.
Našta su spali Srbi u BiH. Da ih brani Valentin Incko.

KONFERENCIJA ZA MEDIJE
SKICA NASTUPA
OPOZICIJA SUDNJEG DANA I OPŠTE PROPASTI

TAKTIČKI SMO IH NADMUDRILI. OBZNANILI SMO SLOGAN SRPSKA ZAUVIJEK ŠTO JE OPOZICIJA SHVATILA KAO POČETAK KAMPANJE PA JE POŽURILA SA SPORAZUMIMA, DOGOVORIMA, NASTUPIMA U JAVNOSTI I U NEDOSTATKU KONCEPTA, SLOGE I PROGRAMA JEDNOSTAVNO IZDUVALA KAO AMERIČKI FINANSIJSKI BALON. KADA NISU SPOSOBNI DA SHVATE JEDNOSTAVNU TAKTIČKU IGRU, KAKO BI SE TEK SNALAZILI U VOĐENJU DRUŠTVA. VEĆ SE TADA VIDJELO DA SU IM IZGLEDI MALI I DA JE LJESTVICA PREVISOKO POSTAVLJENA.
• OPOZICIONA SCENA, ČETIRI MJESECA PRIJE IZBORA NE POSTOJI. RAZBIJENA JE U JEDNU SKRPLJENU KOALICIJU, SDS-PDP-RADIKALI NOVOG GRADA, JEDAN DRINSKI SPORAZUM POLITIČKIH EGZIBICIONISTA BAJIĆA I KRSMANOVIĆA, MEDIJSKI OPOZICIONI BLOK ATV-BNTV-BLIC I NEKOLIKO SAMOSTALNIH OPOZICIONIH ZANATSKIH RADNJI U VLASNIŠTVU ČAVIĆA, KALINIĆA I SLIČNO.
• SADA JE JASNO DA NEMA NI POLITIČKOG PROGRAMA KOJI BI OKUPIO OPOZICIJU. NJIHOV JEDINI CILJ JE DA SE SRUŠI POSTOJEĆA VLAST ŠTO JE JEDNAKO TEŽNJI OBIČNOG KRTIČNJAKA DA POSTANE VULKAN. U TAKO USITNJENOJ I RAZNORODNOJ OPOZICIJI NEMOGUĆE JE PRONAĆI OKUPLJAJUĆI POLITIČKI PROGRAM. SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA KAO JEDINA OZBILJNA OPOZICIONA STRANKA, NIJE PONUDILA NIŠTA, MADA JE NAJODGOVORNIJA ZA TO. NJEN POLITIČKI PROGRAM JE VIŠEGODIŠNJE PONAVLJANJE TAČAKA U KOJE VIŠE NIKO NE VJERUJE. NEKIDAN SU IZAŠLI SA NABRAJANJEM PREŽVAKANIH STVARI KOJE SU KORISTILI I ZA LOKALNE IZBORE I IZGUBILI 20 OPŠTINA. POLITIČKI PROGRAM ESDEESA IDENTIČAN JE JEVTINOJ PROPAGANDI CENTRA CIVILNIH INICIJATIVA I TRANSPARENCI INTERNEŠNELA.
• KRAJNJI REZULTAT OVAKVE OPOZICIONE SCENE BIĆE GUBITAK PODRŠKE KOJU JOŠ IMA SDS. ONI SU SE NEOPREZNO UDRUŽILI SA GUBITNICIMA I TO ĆE BITI VELIKI UDAR NA NJIHOVO BIRAČKO TIJELO I NA NJIHOV UGLED. SVI OKOLNI IGRAČI, LAŽNO SE PREDSTAVLJAJUĆI KAO KVALITETNI OPOZICIONARI, NASTOJE DA UGRABE NEKO MJESTO U SKUPŠTINI I TAKO SE UHLJEBE NA RAČUN PORESKIH OBAVEZNIKA I LAŽNOG PLAŠTA OPOZICIJE. TA MJESTA MOGU DA UZMU SAMO OD SDS-a.
• SUŠTINSKI, U GLAVNOM OPOZICIONOM BLOKU NEMA SLOGE OKO PODRŠKE KANDIDATIMA, TADIĆU I IVANIĆU. NI CIJELI SDS NE PODRŽAVA TADIĆA A NAJVEĆI DIO SDS NE ŽELI DA PODRŽI IVANIĆA JER JE OBEĆAO PRIHVATITI BUTMIR I REZOLUCIJU O GENOCIDU U SREBRENICI. S DRUGE STRANE, PDP POKUŠAVA PONOVO DA NASAMARI SRPSKU DEMOKRATSKU STRANKU I PREKO NJIHOVE PODRŠKE DOMOGNE SE MJESTA ČLANA PREDSJEDNIŠTVA BiH ŠTO JE GLAVNI CILJ IVANIĆA I NJEGOVIH STRANIH MENTORA. STRANI INŽENJERCI RAČUNAJU DA ĆE PREKO IVANIĆA OSTVARITI MAKAR DIO UNITARIZACIJE A PREKO INSTALIRANJA, NA PRIMJER, KRSMANOVIĆA I OBRENA PETROVIĆA U PARLAMENTARNU SKUPŠTINU BiH ANULIRATI ENTITETSKO GLASANJE OKUPLJAJUĆI PET GLASAČA IZ ENTITETA KOJI BI PRIHVATALI UNITARISTIČKE ZAKONE. PREMA INFORMACIJAMA SA TERENA, OČEKUJE SE DA ZA KRSMANOVIĆA I PETROVIĆA GLASAJU BOŠNJACI. STRANCI SU ODNJEGOVALI GUJU KRSMANOVIĆA A SDS SAM, IZGLEDAM GAJI SVOJU GUJU U NJEDRIMA.
• OPOZICIJA NE POSTOJI NI PROGRAMSKI ALI NI IDEOLOŠKI. NIKO OD NJIH NEMA HRABORSTI DA SE POZICIONIRA NA POLITIČKOJ LEPEZI I DA KAŽE DA JE DESNICA ILI CENTAR. SVRSTAVANJE U NARODNE STRANKE JE ZA OVDAŠNJE PRILIKE UOPŠTENA I NERAZUMLJIVA PODJELA JER SU SDA I PDP ZAJEDNO U NEKOM ČUDNOM BLOKU NARODNIH STRANAKA.
• PO PORIJEKLU, OSIM SDS-a, SVE OSTALE STRANKE I U BLOKOVIMA I SAMOSTALNO, U STVARI SU NADNIČARI KOD MEĐUNARODNIH TAJNIH I POLUJAVNIH POSLODAVACA. TO SE VIDI PO TOME ŠTO UPOTREBLJAVAJU ISTE FORMULACIJE KAO I ANALITIČARI IZ ERGELE GREGORIJANA I MUTNOG KRILA OHR-a. IVANIĆ, ČAVIĆ, KRSMANOVIĆ, BAJIĆ DIREKTNI SU NADNIČARI KOD STRANACA.
• POJEDINAČNO: IVANIĆ JE DRESIRAN DA PRIHVATI BUTMIRSKU UNITARIZACIJU I REZOLUCIJU O GENOCIDU U SREBRENICI ŠTO BI ZANAVIJEK POKOPALO REPUBLIKU SRPSKU. ČAVIĆ JE INSTRUISAN DA GOVORI O REŽIMU KOJI VLADA U REPUBLICI SRPSKOJ ČIME PONIŽAVA BIRAČE I GRAĐANE JER IH JE 50 % GLASALO ZA SNSD A NA LOKALNIM IZBORIMA I U VIŠE OD 50% OPŠTINA NAČELNIČKU VLAST SU BIRAČI DALI SNSD-u. ON NAROD NAZIVA REŽIMOM. BIO BI EFIKASNIJI KAO KOMERCIJALAIST KOD MRVE PRSTOJEVIĆA NEGO U POLITICI. ČAVIĆ JOŠ IMA ZADATAK DA SPREČAVA BILO KOGA OD OPOZICIJE DA POSLIJE IZBORA SARAĐUJE SA SNSD-om. KRSMANOVIĆ LAŽE O OPŠTINSKOJ DECENTRALIZACIJI DA BI PRODAO UNITARIZACIJU I UKIDANJE ENTITETA. BAJIĆ, SPLAVAR IZ OKOLINE VIŠEGRADA, I NJEGOVA STRANKA,PROPALI SU U FEDERACIJI PA PREUSMJERENI U REPUBLIKU SRPSKU.
• OPOZICIJA NEPRESTANO GRADI SVOJ JAVNI NASTUP NA LAŽIMA O OPŠTOJ KRIMINALIZACIJI, O MAFIJI U ŠUMAMA, O MAFIJI U FARMAKOLOGIJI, O MAFIJI U JAVNIM NABAVKAMA, O MAFIJI U GRAĐEVINARSTVU... ZABORAVLJAJUĆI DA SU SAMI, U SADEJSTVU SA STRANCIMA, STVORILI DOSAD NEVIĐENU OPOZICIONU MAFIJU KOJA IMA RAZRAĐENU MREŽU ALI JE BORBA JEDINO OKO TOGA KO SU KUMOVI. LAŽI OPOZICIJE SU U TOME DA ZA PENZIJE IMA PARA SAMO DO KRAJA GODINE, DA JE BUDŽET U KOLAPSU, DA PROPADAJU VELIKI VLADINI PROJEKTI KAO ŠTO JE RAFINERIJA, DA ĆE VLADA RASPRODATI HIDROELEKTRANE, DA ĆE ZA DVA MJESECA SVI IZGUBITI POSAO. OPOZICIJA U REPUBLICI SRPSKOJ POKUŠAVA DA U JAVNOSTI I KOD BIRAČA RAŠIRI PESIMIZAM, DEPRESIJU I BEZIZLAZ RAČUNAJUĆI DA ĆE TAKO SLUĐEN I IZLAGAN NAROD KAO HIPNOTIZIRAN GLASATI ZA NJIH. ONI SU OPOZICIJA SUDNJEG DANA I OPŠTEG POTOPA. NE VIDIM KAKO BI NEKO GLASAO ZA ONE KOJI REKLAMIRAJU PROPAST A NE ZA ONE KOJI RADE I STVARAJU.
• JEDINI SPAS ZA OPOZICIJU JE DA JOŠ NEKO STAKLO NEGDJE PUKNE ILI DA NE PRORADI FONTANA NA ULAZU U BANJALUKU.
• MI IDEMO NA NAJMANJE 300.000 GLASOVA ZA NARODNU SKUPŠTINU I JOŠ VIŠE ZA POJEDINAČNE KANDIDATE. IMAMO BLIZU 150.000 ČLANOVA.

DRŽAVA INCKA I AMBASADORA
Bilo bi lijepo da se BiH prozove Ambasadorija. Ili Inckonija. Savezna država Ambasadorija. Republika Inckonija. Toliko se taj kor miješa u unutrašnje stvari ove Naseobine da je došlo vrijeme da se normativno stanje privede realnosti, izjednački sa faktičkim stanjem. Ili da im uzvratimo. Pa da se Država Naseobina počne miješati u poslove ambasada. Da im, na primjer, počnemo kositi travu ili zahtijevati da mi, Država i Entiteti, postavljamo portire ili higinijeničare u ambasadama.
Ambasadori PIC-a i Incko Navijač, počeli su kampanju za povećanje budžeta Savezne Države koja se „razvija“, „ima nove zadatke“ i „njene funkcije se proširuju“. Za početak traže 200 miliona maraka više za slijedeću godinu. Vojska, prisjetimo se, smatra da je 350 miliona maraka malo koliko troše za izigravanje oružanih snaga sastavlajenih od satnija i domobrana, priučenih odjeljenskih generala i načelnika štabova sa činovima koje im dodjeljuju neidentifikovani punktovi.
Pare, takozvanu državinu, moraju da daju entiteti. Nema ko drugi. A entiteti ne daju pare. Jadnici iz Federacije i ovako samo što nisu postali Grci a ako bi im još otkinuli iz duvankese, mogu da zatvore cirkus. Ukidanje entiteta. Republika Srpska se drži stabilno ali to i jest najveći problem. Treba je iznuriti. Ako ne možeš srušiti Dodika, uzmi joj pare. Naseobina ima nove zadatake, njene funckije se proširuju. Zemlje u okruženju propadaju, Američani puše, nestale su velike banke, samo Naseobina cvjeta i behara.
Kao i, onomad, Kardelj, imam ideju.
Entiteti treba da raspišu tender, a može i pozivno nadmetanje, za obavljanje poslova iz oblasti: sjednice Savjeta ministara i pripadajuće plate, sjednice Parlamentarne skupštine BiH i plate, razgovori o bezviznom režimu, tuzemno i inozemno, državne sahrane, po potrebi, sendviči, sokovi i obojena pića za strane goste, Lot jedan, lot dva... pa neka se Naseobina, Država, Državni budžet, jave na tender i ponude cijene. Za tu svrhu se može osnovati Regulatorna agencija za Državu i njene poslove. Nezavisni regulator. Funkcije se proširuju.
Ambasadori i Incko, iz sorte mlatipara i ljudi koji nikad nisu nešto privrijedili da bi znali cijeniti dinar i paru, neukusno shvataju svoj posao u Naseobini.
Neki politikolog bi im trebao objasniti da se djeca ne prave srednjim prstom, ni država nametnutim budžetom.

ŽIV LI JE ALI-PAŠA?
Oktobra 25. 1815. leta, Miloš Obrenović je, nakon ustanka u Regiji Takovo Serbs Lajon, sklopio usmeni dogovor sa Ali-pašom o mešovitoj srpsko-turskoj upravi u Beogradskom pašaluku. Bio je to Ferman o razumevanju, koji je Serbiji doneo nekoliko povlastica.
Knez Miloš nije birao načine, kažu istoripedije, da utvrdi svoj položaj i izbori autonomiju za Serbiju. Turke je potkupljivao a političke protivnike ubijao. Karađorđa naročito. Leta 1830. Miloš je dobio Ferman o razumevanju delimične unutrašnje samouprave i o slobodnoj školi, u narodu poznat kao Hatišerif.
Leta 2010. a juna 7., u sandžačkom listu Danas koji izlazi u Beogradu, u naročitom intervju koji je vodila Teta Safeta, ambasador Turske u Beogradu, Umar, Ahmet Suha, obelodanjuje da Serbija ne treba da dobije Hatišerif o učenju turskog jezika jer Serbi već znaju osam hiljada turskih reči a stalno koriste tri hiljade.
No, seksuališe mi se za serbsko-fermansko-sandžačke odnose.
Sve dok ne pročitah naslov ovog intervjua, na naslovnoj strani: Dodik je sve izolovaniji.
Dodik je, da podsetim Miloša Obrenovića i Ali-pašu, prime popečitelj Republike Srpske koja je izvan Pašaluka a ambasador Umar je ambasador u Serbiji i celom Sandžaku.
Šta, dakle, ambasador Turske u Beogradu ima sa Dodikom? Jer kad kaže Dodik, on misli na Republiku Srpsku, a kad misli na Republiku Srpsku, svrbe ga Srbi u BiH.
Da li je, dakle, njegov Ali-paša sklopio usmeni dogovor sa Milošem Obrenovićem o izloaciji Srba u BiH.
I zašto u tom intervjuu Teta Safeti, ambasador Umar nudi susret ambasadoru Turske u BiH i Miloradu Dodiku, prvom popečitelju. Šta on ima s tim. Savremena diplomatija bi to nazvala mešanje u nutarnja dela druge zemlje. Ali-pašina i Miloševa diplomatija bi to nazvala fermanskom ponudom.
Serbija je, međutim, naivna, za razliku od Republike Srpske. Izvesna autonomija, usmena, koja je obećana od strane Turske i još od kojekude, za izgradnju obilaznice oko Dodika, Republike Srpske i Srba u BiH, mala je dobit za stvarne namere Turske u Serbiji zemlji. Ambasador Umar sa pesničkim oduševljenjem i kolonijalnim udivlenijem, govori o izgradnji puta kroz Sandžak, kojeg će na turskom kreditu graditi, očekuje, turske kompanije, kao i o autoputu Beograd – Monte Negro, opet kroz Sandžak, pa onda i o investicijama koje će doći, turske su već najavaljene, a u stvari, najavljuje tursku vlast u delu Serbije. Kada za to dođe vreme, dabome.
Angažman Turske u BiH i na Balkanu može samo da nosi krv, kolikogod to sada dobronamerno, autoputno i sandžački izgledalo.
Njegova ekselencija sere o tome da Turska ne želi samostalno da uređuje odnose na Balkanu i u BiH. A šta je izolacija Republike Srpske. Jedne nacionalne trećine i jedne teritorijalne polovine BiH.
I suštinsko pitanje:
Koja je osnova angažmana Turske na Balkanu, u Serbiji i u BiH. Da li je to Teritorijalna Otomanska Stabilnost. Da. Da li je to zaštita Turaka, nacionalne manjine u BiH i u Serbiji. Ne. Jer Turaka ovdje nema. Mada bi ih Sarajčaršija i Sandžakčakija uskoro mogle poželeti. Osnov je vjerski. Jer ovdje nema Turaka ali ima muslimana.
A angažman na osnovama vjere, uvek kroz celu istoriju, donosi jednu raspevanost, devojačke ljubavne uzdahe, umilnost, blagougodnost, posvemašnji artizam i nadrelizam u slikarstvu, poeziji i arhitekturi. I u krvi.

OVI IZ ERESA
"Ovi iz RS-a neće prihvatiti izmjene i dopune Statuta. To je sigurno, a zbog toga će Savez da bude drastično kažnjen. Nema načina da se spasimo, jedino da poslušamo ljude iz FIFA-e i UEFA-e", siguran je Muhidin Raščić, član IO NSBiH.
A cilj promjena Statuta je da Fudbalski savez BiH ima jednog predsjednika i da nacionalna blokada ne može da se primjenjuje. To znači da bi, da pojednostavim, najbolje bilo da predsjednik uvijek bude Bošnjak.
Jer, u fudbalskoj reprezentaciji BiH igraju sve sami Hrvati i Srbi, toliko su navalili na reprezentaciju da je i rezervna klupa srpsko-hrvatska, oružar, maser i kondicioni trener su srpsko-hrvatski, čudo živo, nigdje Bošnjaka, kao Engleza u Arsenalu, pa je red da Bošnjak uvijek bude predsjednik.
Fudbalski-nogometni savez BiH je unitarizovana institucija, oktroisano zajedništvo. Institucija i savez bez ikakve logike i osnove. Da nije tako, ne bi u reprezentaciji igrali sami Bošnjaci a Srbi i Hrvati bježali od nje ko đavo od krsta. Čak i da je sve idealno, reprezentacija BiH ne može pomaknuti fudbalski sport ni za travku naprijed. Nema konkurencije, nema struke, nema para, nema profesionalizma… onda je najbolje fudbal prepustiti nacionalnim savezima. Neka svako ima svoju reprezentaciju, neka svako uređuje fudbal kako hoće, a neka se jednom godišnje odigra neki turnir ili neki mini kup koji će dati predstavnika BiH u tim evropskim takmičenjima.
Mnogo je poštenije nego ovako glumiti zajedništvo, bratstvo i loptaštvo, organizaciju, članstvo u UEFA i FIFA…
Reprezentacija BiH ne služi ničemu. Služi samo bolesnicima da razvijaju iluziju o postojanju Države Bosne. Kao da se država pravi preko UIO, RAKa, FS/NS… onoj jadnoj ženici, koni, koja zove Dodika u emisiju Beenteve, da kaže kako BiH vodi protiv Njemačke 1:0. Sirotica. Ćiri da pravi cirkus od svih nas i od reprezentacije. I lopovima koji maznu koju lovicu izigravajući važne i kurčevite face u Bosanskoj Kući Fudbala. Ej.
Stoga Republika Srpska ne smije pristati na bilo kakve izmjene Statuta.
Po cijenu povlačenja iz tog oktroida. Jednom je pristala, pod pritiskom. I šta je to donijelo dobro srpskim loptašima. Da li se i jedan srpski fudbalist dobro prodao igrajući u repreztentaciji. Da barem jedna sirotan vidi koristi od te reprezentacije. Ni jedan.
Srbi, a i Hrvati, služe samo kao pokriće za bošnjačenje reprezentacije kao i svega u ovoj usranoj zemlji.
Doklegod taj izvjesni, i hiljde drugih u Sarajčaršiji, Muhidin Raščić komunicira s nama sa “Ovi iz Eres…” nema tu providnog dana.
Rastanak je mio pa makar i fudbalski bio.

KOTLOKRPI I SEKUNDARCI
ili: storija o protoku vremena

Tada dječaci, koji su kao jevtina radna snaga čuvali krave, krmke i guske ili kupili sijeno, skupljali tikve i mlatili šljive za rakiju, u sve široj dolini Bosne, na ravnicama u koje je upadala Trebava sa svojom Dugom Njivom, u vrijeme prije privredne reforme Borisa Kidriča o kojoj nisu imali pojma, oko šezdesete godine Titovog vijeka, selom Osječani Gornji uveliko je tutnjao voz na pruzi Šamac-Sarajevo. Rijeka Bosna je bila daleko preko pruge a između pruge i tucaničke ceste po kojoj su bosi dječaci prošli više kilometara nego vojska Džingis Kana i Aleksandra Makedonskog, bile su ničije livade, busenovače i zukvišta na kojoj je sirotinja, bez svojih pašnjaka, napasala i pripinjala krave.
I tu su se, u tom pojasu, zaustavljali Cigani Čergari. Po nekoliko dana. Prve večeri kada dođu, pročuje se odmah po selu. Majke zagužvaju vratnice na dvorištima i sa dudovim prutom stjeraju djecu u drugi kraj. Da se niste mrdali bliže cesti. Cigani će vas ukrasti i skuvati u kazanima pa napraviti sapun. Jel za veš. Marš tamo.
Sutradan ujutro po dva tri muška čergara idu po selu i zaseocima. Krpimo lonci, šerpe i kazane, kalajišemo, bakrene i željezne kotlove, krpimo lonci, šerpe... žene iznose prošupljeno sirotinjsko aluminijsko i rijetko emajlirano posuđe a Cigani na ulazu u dvorište, jer ih niko ne pušta unutra, na koljenima nituju rupe u loncima u kojima će se nastaviti posni grah, šerpe za pitu tikvušu i tanjire izgrebane borbom kašika gladne čeljadi. Djeca izviruju na Cigane iza kamenih i drvenih zgradica drhteći od straha da ih se ne dočepaju i potope u kipuću vodu. Strah je bio ogroman, kameni, iako se nikada nije desilo da je neko dijete nestalo. Čak ni u mutnoj širokoj rijeci Bosni a kamo li u kolima Cigana Čergara.
Krpimo lonci, šerpe, kazani kalajišemo, kupimo stare stvari gvožđane, bakrene, luminijske...
Žene su plaćale komadom kruva, kilom graha, kilom krompira, kilom pšenice... luminijske petodinarke rijetko je ko imao a papirnu paru ima samo otac na njivi ili neko ko radi u Doboju.
Ako iznesu stare limene lavore, izgorjele ostatke šporeta fijakera ili kakvu polomljenu lopatu, ne plaćaju hranom ili parama. A Cigani nose sve od tog otpada koji ne može u stajsko đubre da se utrpa i istrune za jesenje ili proljetno gnojenje.
Za posljednjih pedeset godina desile su se velike promjene. Dječurlija iz sela pod Trebavom, koja se bojala da će završiti u sapunu, odrasla su, dobila holesterol, izgubila i posljednju ljubavnicu, preživjeli rat i imaju šerpe, lonci, kazani, i plastični i rostfrajni i porcelanski, za bacanje. Cigani Čergari se preselili u pjesmu Zdravka Čolića, golokurani, njihova djeca, koja su se bosa igrala oko čergi i vatri, odavno poumirali jer ne žive više od trideset, tridesetpet godina, Cigani kao narod bez ičega, preživjeli su, samo je umro Šaban Bajramović, a na scenu su stupili Sakupljači Sekundarnih Sirovina.
Na konjskim kolima, sa jednopregom ragom, hrpom trave na kraju kolskog platoa i pocrnjelim Ciganinom sa megafonom: Iznesite sekundarne sirovine, odnosimo veš mašine, bojlere, šporete, staro željezo, bakar i drugi metali, iznesite sekundarne sirovine...
U Srbiji, zemlji svakojakog otpada, kao i na cijelom Balkanu, osim Slovenije koja je imala sreću da prva otpadne, ove godine je organizovano takmičenje sakupljača sekundarnih sirovina, Otpadovizija rekao bi moj cinični, potcjenjivački, zli duhopis. Učestvovalo je više o četiri hiljade kandidata – sakupljača.
Pobijedio je Rahim Šerifi. Nije pouzdano ustanovljeno da li je Šiptar ili Ciganin. Iz Bujanovca je. Rekao bih Šiptar. Da gljedam vako. Imam dece komada tri. I žena. Motokuljtivator da gljedaš. Mnogo teško pizda materna. Gljadna usta gljeda u mene svako veče. Ja sam šef sekundarni region Bujanovac, Vranje, Preševo i drugi region na sever, Leskovac, Niš pizda materna da gljedaš. Ne gljedam Srbovi i drugi, samo kupim, sve po redu, da gljedaš, u prošlja godina triespet tona staro gožđe, šesnes tona limovi, iljadudvesto kila aluminijum, cela tona mesinga, malo mamu mu jebem, koliko se pucalo, sedamsto kila bakrena, iljadu akumuljatori...
Rahim Šerifi zauzeo prvo mjesto. Primarni sekundarac. Svjedok tehnološkog napretka balkanske civilizacije. I sam žrtva napretka. Ima i sliku u novinama. U boji. Ne ide više u Vojvodinu da trga kuruze, kupi blatnjavu repu i maklja topole kraj Tise dok mu komarci piju krv. Vratio se jugu i porodici. Deca, komada tri. I žena.
Rahim je znak da je cela Srbija, kao i lijepa Hrvatska, bratoubilačka BiH, bezavisno Kosovo, održavljena Crna Gora, neznana Makedonija, postala jedna velika čerga. Zajednica koja više baca nego što stvara, više odbacuje nego što čuva, više uništava nego što popravlja. Iako se svima čini da napredak juri nezadrživo, čak i za saobračajnu policiju i njene radare, kamere i rotacije. U BiH, zemlji grobova, grobnica i kosturnica, rijeke pune plastičnih kesa boca i gajbi, zagađene su, po obalama ljudima i neljudima koji su, koljući se međusobno, u ratu i mirnodopski, zaboravili na prirodu. I zabaoravili da Bog i priroda nisu i neće, izmislite Cigane Čergare za plastične kese.
Sa otpadom, sve više bacamo i odbacujemo i ljude.
Rahim Šerifi je prošle godine, za koju je dobio nagradu, novine ne kažu koliku, sastavio kraj sa krajem. A Srbija je na izvozu sekundarnih sirovina zaradila 150 miliona eura. Sirotinja skuplja trulež, država i tajkuni skupljaju eure. To je evropski put zemalja zapadnog Balkana. Sekundarne integracije.
Da li ćemo i mi ovdje organizovati takimičenje za naše Rahime. Ili ćemo zabraniti plastičnu ambalažu, uvesti kazne i, umjesto oružanih snaga, zaposliti inspektore, redare i čuvare da nas čuvaju od prljavih rijeka i zagađene okoline.
Jug Srbije je siromašan, bre, jedva naljazim otpada, pizda materna. Mora Rahim da krene dalje od Niš, na sever. I dva starija deca sa menom.

JELKO KACIN,
FRUSTRIRANA SLOVENAČKA NATAŠA KANDIĆ
Nasilni raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, mimo volje njenih građana, bratskih naroda i narodnosti, mimo volje, jer su se oni, razmrženi i komunizmom više nekontrolisani, razdvojili ali bi to, da se njih pitalo, učinili mirnim čehoslovačkim putem, izbacio je na površinu sav usrani plastični otpad koji se taloži po vrbacima, močvarcima i rukavcima naše istorije u posljednjih dvadeset godina.
Taj otpad je smrdljiva regionalizirana konglomeracija raznih protuva, neuništivih suicida i nosilaca svakojakih kompleksa koji se kao nakupina plastičnih vreća na smrdljivim vodotocima amonijačnog Balkana hvataju na topolike i vrbake a u stvarnosti na razne državoidne, regionalne, nevladine, plaćeničke, instrumentalizovane i evropske institucije. S tim šljamom države nastale raspadom ne znaju šta će. Oni su nesposobni da bilo šta kvalitetno rade, da učestvuju u nekoj političkoj stranci ili državnoj instituciji. Nesposobni jer su u pitanju autizirani individualisti koje je trenutak istorije ejakulirao u orbitu nečega za šta oni nisu ni znali da se događa nego su samo lajali ko psi na mjesečinu i stekli pedigree raznih mudžahedina za razne namjene.
Jelko Kacin. Ta slovenačka protuva grdeličkog kafanskog lika iz zagušljiovg polumraka ćoška u koji konobarica Ljubinka dotura kilo belog I sifon sodu drvenom čakljom dugom tri metra pošto je špricerizovana tjelesa, kada se približi, vaćare za pizdulju i dupe, izvraćajući svoja lica u ćorkanove osmijehe, je, tako, izjavio da je njegova refrenca u istoriji raspada Jugoslavije, nastojanje da se rat u Sloveniji što prije završi a da Dodik, koji mu je negdje usput jebo mater za sva sranja i baleganja koja mjesecima poduzima po BiH, Republici Srpskoj i Srbiji, u stvari po srpskom narodu, realizuje tamnu politiku prošlosti kojoj nema mjesta u ujedinjoj Evropi.
Ta europeizirana protuva ne umije, sa svojom praznom glavom tipa Mihajljica-X300, da shvati da ono što je on, i svi kordoni špegeljiziranih, janširanih, alijisanih, šešeljizovanih, slobičavih spodoba započeo u Raspadu, još uvijek traje i da je BiH, Kosovo i Makedonija, na kraju tog procesa.
Ta protuva nema uljudnosti da prizna da svako ima pravo na svoj što kraći završetak rata sa što manje žrtava, kao što je to imala Sloveneija jer se za to borio Jelko Kacin. Sunce ti jebem.
Ta protuva, Kacin, ne treba da nam sere o ujedinjenoj Evropi koju treba da čekamo pod čizmom i jataganom Turske.
Dodik je za njega Gospodin Dodik. Jer je predsjednik Vlade Republike Srpske, sutra možda Predsjednik Republike, dok je Kacin politički smetljaroš po briselskim parlamentarnim stubama, rezolucijaš strvinar, iz ogromnih korpusa koji se na ovom prostoru bave leševima, zločinima, pokoljima i od toga dobro žive a politički prosperiraju dok im Evropa, Unija, od koje primaju platu visoko u neskladu sa svojim potencijalima bilo šibicarske, bilo političke, bilo intelektualne sfere, propada, raspada se, članice bankrotiraju a u političku armature se ugrađuju neartikulisani pojedinci eštoniziranih i vanrampejskih skromnih kapaciteta.
Kacin je ponosan na Rezoluciju koju je predložio o Srebrenici.
Srebrenica je direktna posljedica i njegovih aktivnosti na raspadu Jugoslavije. Kacin od Srebrenice pravi strvilište i pretvara ga u politički kapital i za sebe i za sljedeće generacije strvinara, ubijajući tako ovim ljudima ovdje i volju i želju za bilo kakvim zajedničkim životom. A pri tome žrtvama ili njihovim bližim ne čini dobro i ne pomaže.
I glavno pitanje:
U ime koga i ispred koga to čini Jelko Kacin. Da li u ime briselskog parlamenta. I na osnovu koje usvojene zvanične politike. Da li u ime Slovenije, nezavisne dežele.
Nemoguće. Ni jedna zajednica takvog nivoa ozbiljnosti neće sebi dozvoliti da stane iz političarenja ćorkaniziranih lešinara kao što je Kacin.
Šteta što više ne postoje sekretarijati ONO i DSZ, komiteti NNNI, okruzi CZ, stručne službe SIZ-ova, SSRN… da tamo vratimo iz boce puštene te zloduhe upišane balkanske provincijalne provenijencije.

IZNENADNA I PRERANA SMRT
JNSRTVDBiHS BHRT
Javni Nezavisni Sretni Radiotelevizijski Državni Bosanskohercegovački Sistem, čuveni i gledani BHRT, tužio svoja dva posinka, FTV i RTRS, zbog prikrivanja prihoda od marketinga i neuplaćivanja istog u bhrt-kasu.
U stvari, zbog Turske Trećine.
Jer, samo je tako Turska Stabilna Okupacija uzimala od sirotinje raje trećinu, ne pitajući ni kako je stečeno, ni ko je zaslužan.
Poznata je gledanost BHRT. Kad zaemituju signal, ulice, brda i dolovi opuste. 4%. 5%. 6 posto naguraju. Čak.
Za to vrijeme, FTV i RTRS, imaju uobičajeno visoku gledanost, srpsku i bošnjačku. I imaju srpski i bošnjački prihod od marketinga. E, od tog prihoda tursku trećinu treba dati odmah u BHRT a šta ostane može u domaće jasle.
Ne znam da li kriju prihode, ta dva rtv-posinka, mada je teško nešto sakriti pošto se mora pojaviti na ekranu, ali nije pošteno davati trećinu od svog znojavog, mučnog i intelektualnog prihoda, tamo nekome samo zato što je na Miljacki, što je u Državi i što je zajednički. Taj strani namet, ta inostrana formula javnog medija koji, kobiva, koristi građanima i javnosti, a ne političkim strankama i vlasti, kao da za političke stranke glasaju i vlast biraju idioti, imbecili i divlje životinje, stvorena je samo kao unitarma imela, parazit, dobroćudni krvopija, maligna kostobolja, i, kako sam i prorekao, galopirajuća medijska sušica.
Stoga se, pod prirodnim i realnim pritiskom decentralizacije, obje televizije u entitetima protive, i racionalno i instinktivno, takvom obliku unitarizacije i centralizacije. Taj BHRT, jednostrani, jednodržavni, jednonacionalni i unikonceptni medij, slika je Naseobine BiH.
A ova tužba znak je sloge, kao i u zajedničkom domaćinstvu. Dok je stari živ braća reže, škrguću i stišću pesnice. A onda kreće zavratove, za sikire i za međe. Svako sebi.

ANATOMIJA PORAZA
KOALICIJE „POJEDINAČNO ZAJEDNO“
Moram da priznam da me od ujedinjene opozicije Zajedno za Srpsku i Bileću počinje da boli glava. Mladen može sa Mladenom ali ne može sa Draganom. Dragan neće sa Mladenom ali bi mogao sa Draganom. Zdravko može sa Bajom a Adam još nema Evu dok Bojić ne misli isto što i Bosić ali se to tiče Ognjena. Koliko vidim, previše je Draganova i Mladenova premalo Zdravkova. Situacija je takva da je i NNN otišao iz Srpske ko posran. Mislim na Novog Naprednjaka Nikolića.
Ovo ni dobri stari Bizmark ne bi doveo u red.
Mislim, ujedinio.
Izvjestan optimizam predočio mi je Slobodan Nagradić, u velikom intervjuu Reporteru.
Moj optimizam se temelji na činjenici da u Partiji Dobrog Panja, Pedepeu, postoje dvije struje – jedna panjevaca a druga umnjevaca, u koju je sebe ubrojao Nagradić.
Ta struja umnjevaca je izjavila, odnosno Slobodan Ordenjak, da ne misli da je loše sve što je uradila vlast drskog Dodika i mrskog Esenesdea. Ivanić, pak, stalno laže po Beenteve i u sarajevskom Oslobođenju, kako je sve loše što je urađeno i kako će odmah ujutro, nakon dana izbora, nastupiti Sudnji Dan i Opšti Potop u kome će samo preživjeti Suzana Rađen do Nove godine jer dotad će biti penzija i više neće biti ničega i ništa.
Ujedinjena opozicija nije, dakle, uvjerena u svoje laži.
Ali važnija stvar koju mi je otkrio Slobodan Ordenjak je u riječima:
• Nadamo se da će ova koalicija obezbijediti dovoljnu podršku biračkog tijela za uspjeh
• Bilo je razgovora i o tome kako se ponašati poslije izbora, i u varijanti ako se pobijedi, što će se, nadam se, desiti.
• Vjerujem da su aktuelni lideri ovih stranaka (opozicije) svjesni da ovo nisu posljendji izbori i da će biračko tijelo pamtiti njihovo ponašanje (da ne idu u koaliciju sa mrskim Esenesdeom ako Zajedno izgube) barem do lokalnih izbora.
• Nalazimo se u situaciji da dva kandidata nemaju ravnopravan tretman u partijama koje bi se trebale priključiti savezu Zajedno za Srpsku.
Ta neuvjerljivost u pobjedu kod Pedepeovih umnjevaca je bitna stvar bez obzira što je nema kod panjevaca niti kod klasičnih Esdeesovaca. Oni koji razmišljaju nisu uvjereni u pobjedu.
Sve ovo što je izanalizirao Slobodan Nagradić potvrda je testa kojeg je izveo Esenesde kada je osam mjeseci prije izbora obznanio slogan Srpska zauvijek, sa ciljem da Koalicija Pojeidnačno Zajedno pomisli da je kampanja počela i da se odmah uključi u u trku, što je i učinila i nakon nekoliko demonstrativnih koalicijskih razgovora i dva intervjua, od koji je jedan bio katastrofalan Tadićev u kome je pokazao da ne zna ni koliko treba glasova za pobjedu na predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, potpuno ispuhala, bez programa, koncepta i ujedinjujuće tehnologije.
Zdravko bi ušao ali bez uslova, Milanko bi bio mandatar ali nije
siguran da će izboriti poslaničko mjesto, Borislav ne zna šta će uopšte u toj gunguli izboriti, Borenović ne vidi sebe od Mladena, Tadić nije siguran u podršku pola Esdeesa, cijelog Pedepea i malih esdesčića...
Kako li tek glava boli birače.

OTVORITE
ROMAN "PRSTI LUDIH OČIJU"
NA OVOM BLOGU
Moj enigmatski prijatelj Miloš Milićević iz Doboja se potrudio da lektoriše i ispravi slovne greške u dosadašnjoj verziji teksta romana koja je postojala na blogu. Sada je pred vama čist tekst pa ga preporučujem zainteresovanima, uz zahvalu M. Milićeviću.

OPROSTI NAM, KETRIN
Ketrin Ešton, Evropljanka, sa engleskim etničkim porijeklom, izjavi danas, u nekoliko novina istovremeno, da EU i Međunarodna zajednica, kako to gordo zvuči, neće tolerisati bilo kakva osporavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH ili međunarodnog prava, uključujući Dejtonsko-pariski mirovni sporazum.
Meni su, još kao malom, govorili, kad hoćeš nešto da sjebeš, samo se drži suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ali, dobro.
Moja Ketrin, sve je i počelo zbog tog osporavanja i integriteta i Dejtonsko-pariskog MS. Višegodišnji javni i tajni zahtjevi za ukidanjem Republike Srpske, zarad čega je stvorena i tajna Mapa reformi, direktan su udar na Dejton i BiH.
Treba li milioniti put da ponovimo da je BiH nastala ulaskom Muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srpske u tu naseobinu. A ne tako što je Dejtonsko-pariskim MS nastala BiH pa onda, Ona, nama dala da budemo Federacija i Republika Srpska.
Kolikogod ta Naseobina BiH bude osporavala Republiku Srpsku, toliko će Srpska osporavati BiH. Da se znade.
A, draga moja Ketrin, ovdje više ne pomažu komunističke formule: BiH nije ni dejtonska, ni entitetska, ni evropska, nego je i dejtonska, i entitetska i evropska, jer se pod tom vodnjikavom floskulom krije Funkcionalna država, pri čemu je u toj sintagmi sporna riječ Država, jer je to drugo ime za unitarizaciju i pražnjenje entiteta. A kako izgleda prazan entitet, svjedoči Federacija BiH.
Pošto vi, i Vi, draga moja Ketrin, ne znate šta ćete sa BiH, ne znate čak ni da li će realno moći u EU za deset godina minimalno, ne znate ni to da li da date bezvizni režim ili da ga ostavite da u sljedećoj godini imate barem neku mrkvu, ili, pak da nastavite sa bezveznim režimom, nemojte i nas da sluđujete – organizacijom Kosovsko-srbijanskog samita u Sarajevu, npr.
Oprosti mi, Ketrin, možda nisam bio fin.
Ali mislim da nas čekaju teške godine neizvjesnosti.
Pitanje je da li će BiH postati članica EU ili će EU, kako je krenula sa tim jedinstvom, postati članica BiH.
Može i ova druga varijanta, ali da znaš, Ketrin, prvo Reforme i Funkcionalna EU.

SINDROM ZAOBILASKA
Danas je Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH, izjavio da se u organizaciji i političkom finiširanju Sarajevskog neidentifikovanog samita potpuno zaobišlo Predsjedništvo BiH, koje, inače, vodi spoljnu politiku Ove Zemlje Prevažne, nestalne članice Savjeta bezbjednosti UN.
Prije toga je Nikola Špirić, predsjedavajući Savjeta ministara, nekoliko puta izjavljivao da ga niko ni našta ne poziva, PIC i slični.
Ali zato je Doris Pak, poslanica Parlamentarne skupštine Evrope okupljene oko Grčke, danas isposlovala rezoluciju o BiH. U nekom spoljnopolitičkom odboru. Glavni medikament: Unitarizacija – 500 miligrama, triput dnevno, na gladan stomak.
Nešto permanentnije o BiH sere slovenački provincijalni politikopatoid kome su dodijelili izvjestiljestvo o Srbiji a tamo mu niko ništa ne smije da kaže, pa se stalno zadnjim nogama i usranim repom baca na BiH. Sa umišljajem na Republiku Srpsku.
Sve mi se čini, ovdje BiH uopšte nije bitna.
Ovdje se vode stalne igre na maloj eksperimentalnoj sceni. Mala rupa puna pedera. Hoće Španija da bude glavna. Zemlja predsjedavajuća (pa šta, predsjedavajući je i Haris), prije toga hoće Bilt i Štajnberg da budu glavni. Onda dođe Davutoglu pa i on hoće da bude glavni. Bio Bajden pa ovlaženi unitaristi mislili da će im svanuti pošto su pretpostavili da i on hoće da bude glavni. Ešdaun daje intervjue, i on bi da bude glavni. Borba je između njega, navodno, i Lajčaka. Našta je spao naš Miroslav. Onda Brisel kaže: Mi ukidamo vize. Prevodim: Mi smo glavni.
Dok nakon stote epizode BiH watch, neko ne upita: A o kojoj se zemlji radi.
Jasno je da se najvažniji ne bave Bosnom i Hercegovinom. Njemačka, na primjer. Rusija. Ne šalju velike igrače na Sarajevski samit.
Bosnom i Hercgovinom se bave polupatološki profesionalni deklaracijaši, evropski krajputni samoiscjelitelji epileptičnih napada sopstvene veličine poznatih kao Briselski turski marš.
Zanimljivo je i to.
Pošto su obavljene neke prethodne radnje, sada je dovoljno sa strane posmatrati Raspad.
Neće nikad doći vrijeme da nas vole. Ali doći će vrijeme da nas mole.
Ovo govorim samo jednom.
A ako to nije dovoljno, onda treba reći da je najaveći politički događaj u posljednje četiri godine u BiH, bio susret Dodika, predsjednika Vlade Republike Srpske i Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske.
Toliko o izvjestiteljima, iscjeliteljima, predsjedvajućm, briselskim, parlamentarnim akterima.

KINA – ZEMLJA NA OKUPU
Negdje pedeset i druge godine u Kini je 1500 ljudi, prosječno, živjelo na jednoj kvadratnoj milji obradive zemlje. U Americi, Sjedinjenim državama – samo 53 čovjeka.
Bio sam u Kini ovih dana. I nigdje nisam našao tragove gladi koja je tada, a i mnogo prije i mnogo kasnije, carevala Kinom.
Kinom su kroz njenih četiri, pet hijada godina, vladale dinastije Hsija, od 2205. do 1766. g.p.n.e, pa Čang, Čeu, Čin, Han, Čin, Sui, Tang, Sung, Juan, Ming, Čing, od 1644. do 1911., do Sun Jat Sena i buržoasko-demokratske republike. I dinastija Glad.
Kina je, prije svega, uspjeh trajanja. I trajanje uspjeha. Jer, prebrodila je višestoljetne opasnosti i došla do današnjih dana. Uspjeh Kine je to što je i danas na okupu. Danas je Kina najmoćnija sila na planeti. Kad kažem sila, ne mislim na banalni zapadni pojam ratne mašinerije koja širi nadzvučnu demokratiju. Mislim na snagu prirode čiji dio su ljudi Kine.
Najmoćnija sila.
Da. Jer sve naše predstave o Kini su netačne. Naša inficiranost zapadnom sienenovštinom, jevtinom rupičastom mrežnom informatikom potrošačkog društva iz raja u džepu i praznine u svijesti, ne može da prihvati veličinu i trajnost Kine. Mi smo, pa i ja, još uvijek u filmu Milion bicikla na Tjen An Menu, Trgu Vječnog Mira, u filmu Zakopčane bluze po Partijskoj Smjernici broj 436.
Nije ni čudo. Te pededsetdruge, kada sam se rodio, još uvijek je u Evropi, čudo bio novinar koji je tamo zalazio ili boravio. A čudo je bilo i njihovih 50.000 znakova pisma od kojih je tri hiljade omogućavalo da se bude obrazovan. Neobaviještenom Zapadu danas je čudo onakvo organizovanje Olimpijade.
Dabome, ne treba upadati u zamku da se Kina objašnjava brojevima. Brojevi ne mogu da doprinesu shvatanju i poimanju snage Kine.
Kina je opstala i preuzima svijet na dva, tri kulta. Kultu rada. Kultu prirode. Kultu organizacije...
Nevjerovatna je upornost Kineza da obrade zemlju do posljednje motike. Čak i u sušnim, skoro pustinjskim, područjima, njive se guraju da zadrže svoje mjesto među drugim njivama a kad više nemaju kuda, penju se na brda, planine i gore. Danas u Kini nema gladnih ljudi. Siromaštva ima ali se ne ide na besplatan kazan.
Rad u stotinama hiljada fabričkih hala takođe je, za naše pojmove, natprirodan. Graditeljski rad, umni rad, sportski rad. Rad, rad, rad. Rad je jedini način opstanka i napretka. To je stara kineska obična i jednostavna filozofija shatila. Za razliku od Zapada, koji je rad upotrijebio isključivo kao sredstvo bogaćenja, prokletinje i nezajažljivosti i time ga pretvorio u svoju suprotnost i propast.
Kina je iskoristila Jevtinu radnu snagu. To Zapad samo tako zove. U ljudskoj stvarnosti to je Temelj trajanja. Samo volstriške budale misle da je izvikivanje cijena, kursa i baloniranje, temelj trajanja. Ali, Kina nije tu jevtinu radnu snagu dala Zapadu, kao što su pokušali neki kratkoročni konceptualisti nasjevši na priče o tržišnoj demokratizaciji, napretku i sreći. Jevtina radna snaga je djelotvorna samo ako je se koristi za vlastite potrebe.
Kult prirode je u samim temeljima kineskog pojedinačnog i društvenog gena. Mislio sam da su zelenilo i travnjake pripremili za Olimpijadu. Mada sam znao da njihova likovna umjetvnost, oslikavanje svega, tematizira uglavnom prirodu. Sad sam vidio da je to sve staro decenijama i da se nije moglo stvoriti od trenutka kada je dobijena organizacija Olimpijade. Čitavom dužinom mostovi i petlje, po nekoliko desetina kilometara, optočene su saksijama sa cvijećem. Ukrsno bilje se njeguje i održava i tamo gdje nisu parkovi i gdje ljudi ne zalaze. Na hiljade skulptura, drvenih i kamenih, uzetih iz prirode, postavljene su po gradovima, pred zgradama i pred ulazma u velika zdanja. Beijing ima više zbrinutog zelenila nego deset najvećih evropskih gradova zajedno.
Zagađenog vazduha takođe ima mnogo više nego u Evropi. Ali to je cijena napretka. Pokušaj da se svijetom vlada pomoću kontrole CO2, pokušaj je Kiseoničkog kolonijalizma i održavanja Kine, i drugih, u onoj pedeesetdrugoj godini.
Svaki rad i zajednica imaju svoje pravo na CO2. CO2 je temeljno ljusko pravo. A zapadna zamjerka Kini na ljudskim pravima i demeokratiji, takođe je jedan oblik neokolonijalizma. Insistiranje na jevtinim zapadnim ljudskim pravima, guglu, mišljenjima i ostalim sranjima svojstvenim potlačenom življu neoliberalizma, direktan je put u anarhiju koja bi Kinu, i sva okolna područja, uvela u stoljetne ratove. Znam, na tome se može dobro profitirati.
Kult organizacije prati i dinastijsko vrijeme i komunističko vrijeme. Za organizaciju, postrojavanje, vagoniranje, uredovanje, ne treba okrivljavati Srp i čekić. Veliki Zid, Kineski Zid, mogla je da izgradi zajednica koja ima razvijen kult organizacije. A, pri tom, radilo se o sredstvu za opstanak a ne prostom totemizmu kao u slučaju piramida.
I danas je u Kini organizacija čudo. Beijing i Šangaj imaju skoro po dvadeset miliona stanovnika. I žive normalno kao Rogatica ili Osmaci. Organizacija je i kad ljudi iz ministarstva inostranih poslova govore srpskohrvatski jezika a da nikad nisu izašli iz Kine. I druge evropske jezike. Organizacija je i kad se zakonom i društvenom kampanjom uštedi 400 miliona stanovnika. Da nije te organizacije, glad se razmnožila i ne bi se mogla držati u granicama Kine.
Danas Kina vlada svijetom. Amerika, Sjedinjene Države, ne mogu to priznati. Ali znaju, i drugi, da dva tri kineska ekonomska i valutna poteza mogu da SAD bace na koljena. No, Kina ne želi da uzme titulu i pojas prvaka svijeta. Svijet će sam da padne na koljena. Kineske rezerve dolara, obveznica i zlata, kineska ulaganja u svijetu, kinesko vezivanje za velika područja Afrike i Južne Amerike... pokoriće svijet. Ali ne treba se bojati. To neće biti kolonijalizam i vojna diktatura. Biće diktatura rada.
Još u ovom vijeku, negdje na kraju, radićemo kod Kineza. Kina će biti prva u svemu a Evropljani, koji će ponovo otkriti kult rada i porirode, ići će u Kinu na omladinske radne akcije i gradnju novog Velikog Zida koji će škrte oranice čuvati od pustinjskog pijeska i oluja a desaliniziranu morsku vodu dovoditi do usjeva.
Ako, u međuvremenu, zbog toga, rata ne bude.
To je realna opasnost. Jer, Zapad, navikao na olako bogaćenje i razmetanje, silenje i sveopšte kurčenje, neće se pomiriti sa gubitkom pozicija. Mada se gubitak ne osjeti jer je svakodnevan. Gledam kako se na trulež, smrad i prljadiku osjeća Hong Kong, kako kolonijalni paradajz, raj, gubi bitku pred Beijingom i Šangajem, pa i pred Šendženom. Kako se crvene kineske zastave i petokrake na svakom čamcu tog velikog zapadnog otetog grada. Tako će i svijet, Zapad, izgubiti bitku protiv Kine. Da su pametni, u Hong Kongu bi postavili detektore. Da znaju svakog dana koliko idu unazad i uzmiču.
Svijet će, na kraju ovog vijeka, biti optočen, raslojen i razgraničen, posve drukčijim ekonomskim, geografskim i moćničkim pločama. Kina i njeni saveznici biće prva i najmoćnija takva ploča. Ploča za cijeli milenijum ili nekoliko.
Ako, u međuvremenu, rata ne bude.

REPUBLIKA SRPSKA – HRVATSKA
KO JE POBJEDNIK?
Ivo Josipović je u tekstu Denisa Kuljiša, u banjalučkim Nezavisnim novinama, poznatim po unitarističkoj karti BiH bez granice entiteta, izjavio jednu nevještinu. Vjerovatno ne misli tako ali mu je neko tako sugerisao. Izjava ima dvostruko dejstvo: da u internoj javnosti opere Josipovića što dolazi u Republiku Srpsku i da u eksternoj javnosti regiona sugeriše jedinstvo sa stavovima koji zaobilaze Republiku Srpsku.
Dobro, još ranije, koji dan, na umobolno pitanje: Hoćete li i u Republici Srpskoj reći da je Republika Srpska izrasla na zločinima, izjavio je: Kakvog bi bilo smisla da ja onamo idem ako to namjeravam reći. To je zaista nakaradna ideja sa stanovišta politike a ustavno-pravno potpuna je besmislica.
Odnosna izjava glasi ovako: Naravno, podijeljeni smo, to je realna slika regije, ali nije li naša obaveza da budemo velikodušni, da poražene dignemo na noge, kao što su SAD učinile sa osovinskim državama poslije Drugog svjetskog rata.
Malu sjenu ma dugoročnost i iskrenost odnosa prema Republici Srpskoj bacila je i obavijest, Josipovićeva, da su o svemu obavijestili i američku diplomatiju.
Već sam pisao da je posjeta predsjednika Hrvatske značajna za Republiku Srpsku. Značajna je i za Hrvate i Hrvatsku. Ali nema mjesta potcjenjivanju i nipodaštavanju sa Josipovićeve strane. Naročito nema mjesta uspoređivanju sa silama osovine, poraženima iz drugog svjestkog rata, što, na daljinu sugeriše fašizam Republike Srpske.
Republika Srpska nije poražena u Prvom bosanskohercegovačkom ratu. To što su Hrvati poraženi u Republici Srpskoj, i morali napustiti, ili otišli dobrovoljno, svoju imovinu, za razloge tog poraza treba zaviriti u čvor zastava SDA i HDZ i u najavu velike humanitarne lajv ejd akcije Šahovnica na Drini.
Da je poražena, ne bi iz rata i iz Dejtonskog sporazuma izašla takava i bolja nego što je u njega ušla. Hrvati, a još više Bošnjaci, treba da se pomire sa etničkom slikom Srpske jer su tim svojim vezivanjem zastava potpisali i odobrili i etničke podjele i čistote. Da su htjeli etničku mješalicu vezivali bi više zastava u čvor. Republika Srpska, bolje: Srbi, nisu nikome vezivali zastave.
Republika Srpska je pobjednik u Prvom Bosasnkohercegovačkom Ratu i u Prvim Velikim Bratskim Balkanskim Ratovima.
Jer je dobila teritoriju i državnost. Istina, u okviru BiH. Nije je dobila vojnom intervencijom kao Kosovo, npr.
Jer je bila cijelo vrijeme pregovarač o miru.
Jer je bila potpisnik Dejtonskog ugovora i njegovih ugovornih segmenata.
Da sam na Jospipovićevom mjestu ne bih se tako lako igrao tim odrednicama pobjednik/poraženi.
Republika Srpska je kvalitetniji pobjednik od onih koji su nezavisnost dobili u Bonu i na većem etničkom čišćenju.
Mnogo veći teret je na Hrvatskoj, tih 400 tisuća Srba, nego na Republici Srpskoj i njenim protjeranim, izbjeglim ili dobrovoljno otputovalim Hrvatima.
I, Srbi u Hrvatskoj nisu vezivali zastave nisakim. Tražili su da ostanu u Hrvatskoj, i u ustavu. Gdje su bili, i u jednom i u drugom. Da li je neko to zaboravio.
Ivo bi trebao da nađe savjetnika koji ćemu reći:
Ivek, ne pričaj više i opširnije nego što treba. A ako ne znaš šta treba reći, reci: Ovaj korak je značajan za regionalnu saradnju. A i šire.

KONJI I KOMUNISTI PODREISA SPAHIĆA

Imamo ljude koji su preko noći postali političari. Političar može, recimo, biti onaj koji je s narodom osjetio granate u Sarajevu. Onaj ko to nije osjetio, može narod samo nijemo posmatrati. On nije osjetio snajper, granatu, kako je bez vode i struje... Zato za političare treba otvoriti poligone sa izgibijom, to jest sa bojevim granatama i sumanutim snajperistima po okolnim brdima. Onda pustimo kandidate za političare, koji žele biti političari iz naroda, u pašnjake i šikare pa dovedemo profesionalne četnike sa minobacačima. Tako ih tučemo šest mjeseci, od ponedječjka do petka. Subotom kupimo mrtve a ranjene vozimo pod bolničke šatore. Preko nedjelje ih pustimo da dreče ranjeni jer to bolje djeluje na narodne političare. Nedjeljom držimo MPV, moralno političko vaspitanje i izvlačimo pouke. Ako se provuče kakav budući narodni političar i ne prođe obuku na poligonu, doći će zlo. Šejtani. Nažalost, posljedice takvog političara svi mi trpimo. Mi smo to već osjetili. Znamo mi i takve političare. Prilikom nekih izbora ja sam jednom prijatelju rekao: "Za bošnjački narod manja je šteta da izaberemo kakvog konja nego njega”. Prilikom drugih izbora ja sam rekao da je bolje da izaberete kakvog vola, volusinu, junca, nego njega. Sebe sam isključio jer neću da učestvujem u tom nenarodnom pokretu koji bira nenarodnu živinčad. Iamo sam ja još životinja za izabrati ali onda se moji ahbabi odaljili od mene pa birali sami i eto šta je došlo. Pomirljivi muslimani izabrani a govore o zločinima. To mi se nikako ne sviđa. Recimo, u posljednje vrijeme oduševljavaju me potezi Harisa Silajdžića To su vrlo bitni potezi. Treba uspostaviti veze s Beogradom, a ne veze na relaciji Beograd - Banja Luka. One insane, srpsku raju, iz Banje Luke.ba, treba razdvojiti od poštenih insana iz Beograda. Jadranka i Milanović su svoje razdvojili od svojih insana iz Zagreba. To je zato što je Jadranka prošla obuku pod granatama i postala narodni političar a Sanader nije bio pod snajperima i eto šta je učinio. Dezertirao. Doduše Milanović isto nije osjetio ali mlađi je, čujem, pa možda organizuje neku večernju obuku kod Đapića koji sada nema šta da radi pa može otvoriti dodatni poligon i izdavati čiste gaće za polaznike. To sa granatama je veoma bitno. Onaj ko je osjetio granate, i ubijao nekoga, taj nikada zločin neće nazvati imenom zločina. Izjava Sulejmana Tihića u vezi s Dobrovoljačkom ulicom je takva da se, kada je čuje, čovjeku krv ledi u žilama! Pa, nismo mi bili na Terazijama, nego u svom gradu i branili se. E, sad da ti priznaš da je to bio zločin, zaista je bez pameti. To sve više potvrđuje tezu naroda, jedno rašireno mišljenje, da je to ubačeni političar. Jer, da smo uradili na Terazijama ovo što je u Sarajevu učinjeno, vjerujte, ja bih to bez ustezanja nazvao zločinom. Ako ubijaš u drugom gradu ljude koji nisu naoružani, pa i kad imaju osamnaest godina, ili kada sa sobom nose složenu oficirsku uniformu na ofingeru, za uspomenu na JNA, jebla ih ona, kada se povlače, to je zločin.ba. Ali kada to učiniš u svom gradu koji je grad heroj, sposoban da bez vojske organizuje vojnu bitku, istorijsku bitku u odbrani od usranaca koji se povlače, samo što ne bježe, to ne može biti zločin. Da je taj čojek, taj Sule kaki ratnik, ja bi stavio prst na čelo i mislio. Ali, izaći s kravatom iz srpskih kandži i otići Fikretu Abdiću u Rijeku... Volio bih da se varam. Rekao sam jednom velikom funkcioneru SDA prije četiri godine: "To vam je ubačen čovjek da razruši SDA." Zapamtite, ubačen je da razruši SDA! Jer, nije nikakva slučajnost da je Mirza Hajrić, recimo, došao za Alijinog savjetnika iz Londona, i to samo s jednim ciljem - da uvjeri rahmetli Izetbegovića da ovoga (Tihića, op. a.) imenuje iza sebe. A zna se šta je London. To je mala Srbija. Mi mislimo da se sve slučajno dešava. Zapamtite, nema ništa slučajno. Sve je isplanirano i ide po planu. Bosna je vrlo interesantna. Bošnjaci su u fokusu. Jer, nema Bosne bez Bošnjaka. Jasno, nema ni bez Srba i Hrvata, ali Bošnjaci su taj osnov Bosne. A i kad ne bude Srba i Hrvata biće Bosne i Bošnjaka. Ih, ljepote u večeri rane. Aliju Izetbegovića su komunisti omekšali još u zatvoru. Postao je neosjetljiv, dobijao hranu od njih, čitao knjige. Zato nije primijetio komunistu Mirzu Hajrića. Poznato je da svi komunisti, naročito oni ortodoksni, znaju engleski. Ruski znaju oni koji su ubačeni u narod kao provokatori, da se narod ne dosjeti. I poznato je da je London bio jaka ispostava komunističke oblasne organizacije Požarevac. Čerčil je bio organizacioni sekretar. Zato je i organizovao otpor Hitleru, mal ne reko našem Ići, i u to upregao i Beograd, na prevaru, bolje grob nego rob, i Ameriku. Samo komunistički London može da uhapsi Ganića, političara koji ne samo da je prošao ispod granata i snajpera nego je i naređivao da se one, granate i zolje, opaljuju.ba. Ja sam opet optimista. Kur'an Časni kaže: "Vi pravite spletke i Allah pravi spletke. On je vještiji." Njegova spletka ipak će biti bolja. Optimista sam jer jedan moj hafiz kaže: "Dijete, ako u ovom Sarajevu nema dobrih ljudi na zemlji, dakle koji hodaju, ima ih sigurno pod zemljom." Najbolji ljudi su pod zemljom. A to je i najbolje jer onda mi, koji smo za izbor konja, vola i ostalih živinčadi, imamo mjesta i imamo šta raditi. Svaka borba nije borba ako ne izginu njeni najbolji ljudi. Kako će biti heroja kad pogine neki ubožnik, najgorica, balija, siroma, niđenikogović. Najbolji kad ginu onda je borba svjetlija. I kad ih gine prekoviše. Još nešto, ja sam bio na 40 osnivačkih skupova SDA. Bio sam vezan uz tu stranku. Moj amidžić mi je pred rat govorio: "Ako, hafize, ovi tvoji ne dobiju izbore, tebi valja u zatvor. Amidžić se mnogo petljao u politiku, ja nisam. Samo sam bio sa svojim narodom. Na toliko smo skupova bili, pretvorili smo stranku u džamijsku a oni nam tako vraćaju. Napadaju na IZ. Samo, ja se ne čudim. Pa, ti napadi su nešto sasvim normalno. To je ta KOS-ovska linija. KOS, zapamtite, nije ni dirnut u BiH. Sve njegove strukture ostale su netaknute. I pojava famozne "Zelene knjige" je KOS-ovska stvar. To je njihova ujdurma. Da se kaže: "Držite lopova, ono je lopov, a ne mi." Oni tu knjigu stalno vade kada im zatreba. Tako se žele prikriti neki ljudi. Oni to rade. I ta emisija "60 minuta" na Federalnoj televiziji (FTV). Sve je to KOS-ovska stvar. Treba nas udariti u glavu. Jer, kad se zmija bije, bije se u glavu. Dobro, malo sam preletio, nismo mi zmija, naš narod, nije, tu i tamo se mijenja boja, veliko i malo slovo, ali nismo zmija u onom smislu riječi, nisam tako mislio, ali mislio sam da onih hoće da narod lupe u glavu, ko zmijurinu. I bošnjački narod treba lupiti u glavu i to se, evo, radi. Jer, glava bošnjačkog naroda jeste IZBiH. Bošnjaci su glavni cilj neokomunističe priče u BiH, koja je izuzetno živa. Vidite šta radi FTV, koja je direktno pod kontrolom jedne partije. Ja kao imam ne smijem da se izjasnim o svom političkom stavu, to o konjima što sam govorio, to je bilogija, više fauna, nema to veze sa poitikom a voditelj "60 minuta" Bakir Hadžiomerović na državnoj televiziji kaže: "Ja sam komunista i zastupam SDP." A ja kad zastupam konja to je politika. Smeta im ako je djevojka pokrivena. Šta će im to smetati, pa to je njeno pravo! Meni ne smeta ako neko hoće kamion da stavi na glavu, ako ga može nositi. Bakir pokrio glavu Lagumdžijom i to je gore od vela, zara i one feredže i od svih tih mahrama. Što onaj Kalabić ne otkrije Bakira od Lagumdžje a neka naše žene ostavi na miru.

NAPOMENA: U zadnji čas sam otkrio da su se u moj tekst ubacili dijelovi intervjua zamjenika reisa ef. Spahića datog Avazu. Izvinjavam se Bakiru i komunistima. Smrt nenarodnim političarima.

OČI DANAŠNJE, VID DAVNAŠNJI
Da li Srbi, Hrvati i Bošnjaci moraju da se viđaju samo na međusobnim stratištima kako bi imali pokriće za kontakte. Zašto je nemoguće da Josipović dođe u Banjaluku popriča sat, dva sa Dodikom i ode nazad, u Zagreb. Ili Dodik, Josipoviću u Zagreb. Da ne pominjem sada omrzjelog Silajdžića, mada je i s njim potrebno razgovarati. Ali zašto on mora posjetiti Jurišića da bi razgovarao sa Borisom od Gnusne Srbije.
Zašto ljudima koji nisu učestvovali u olujama, izuzmimo sada detalje, grobovi moraju da budu pokriće da bi razgovarali. Zašto Milanović ne razlikuje Hrvate, Srbe i Bošnjake u BiH i tako ne vidi BiH od neopaženih njenin naroda. Zašto Tadić ne smije da kaže da nema te cjelovite BiH bez Republike Srpske nego se stalno krije iza Za cjelovitu BiH, ko komunisti iza Nije ni Srpska, ni Hrvtska... već je kurčeva davorija.
I tako.
Josipovićev dolazak u Republiku Srpsku je istorijski. Nije važno za koga. Jer, Ivo Josipović je predsjednik Hrvatske.
On na ovaj način priznaje Republiku Srpsku. Ne mora to da kaže. Ne mora da izravnava, izjednačava, pominje ovo ili ono kao protutegove. Republika Srpska njegovim dolaskom dobija legitimitet. Ne mora niko da je prizna. Sva prošla vremena se moraju skinuti sa vrata. Zapisana su u krvavim sjećanjima duša, u faktima, u stratištima, u medijima, u knjigama. Treba ih trajno obilježiti i posjećivati. Ali nemoguće ih je sve vući i nositi sa sobom. Ne možemo nove, mlade generacije, koje ne moraju nikako da se vole niti da bratstvuju, okovati i upregnuti u nepokretna kola crne istorije.
Nije dobro da Josipović mora otići u Sijekovac gdje su stradali Srbi, na Plehan gdje su stradali Hrvati od Srba, pa onda u Prijedor gdje su stradali muslimani. Treba doći u Republiku Srpsku, u Hercegovinu, u Bosni Srebrenoj je već bio, i to je dovoljno. Njegov dolazak znači poštovanje i mrtvih i živih. Ne treba se nikom izvinjavati i ispričavati zbog žrtava Hrvata nad Srbima. Kakve on veze ima sa tim.
Samo usrani telektualci pominju Tuđmana, salvete, agresije, etničko čišćenje, Srbi protejrali Hrvate, Hrvati Srbe... Kao da je etničko čišćenje neka novina ili neko čudo. Kada se zapodjenulo sve ono od Vardara pa do Triglava, šta je drugo moglo da se očekuje. Pošumljavanje? Vrijeme nije vrtuljak i neprestano pominjanje, i na nos nabijanje, neće vratiti vreteno vremena.
Zato Josipović dobro dolazi u Republiku Srpsku. Zdravo Mile, dobro da sam i tebe upoznao. Svi o tebi zbore najgore. Pusti, Ivo. Evo, neka svira jedna violina za tebe. A! Ovdje djeluje muzička škola. Da. Pošalji neku kompoziciju da je uvježbaju.
I tako.
Pa da pozove Dodika u Zagreb. Ne mora to biti neka zvanična posjeta. Na fanfare. Da se koje mišljenje čuje. Ne prave se dogovori i sporazumi svakog dana. Nekada su stari dobri lideri, čerčil, Staljin i Ruzvelt, pisali jedni drugima pisma. Svake nedjelje. Mislite da su se voljeli i razumjeli. Ali tema je i tada bilo za svaki dan. Danas je vrijeme ubrzano. Lakše se vidjeti nego pismo napisati.
Ili da okrenemo vrijeme protiv sebe i svih.
Neću doći u Republiku Srpsku dok se Marko ne izvini za Musu Kesedžiju.

HAŠKA VRSTA NACIONALIZMA
Zona odgovornosti.
Isto kao da sam rekao Zona sumraka.
U ratu, sve što se događa u tvojoj Zoni, odgovaraš ti kao komadujući. I za paravojsku. I za pljačku. I za klanje ljudi, stoke i krmaka.
Ali ako si svoju Zonu imao u BiH, i bio komandujući, ne mora da znači.
Još ako si u Zoni odgovornosti Barašina, spavaj mirno.
Barašin, glavni tužilac, sunce ti kalajisano, izjavio je, otprilike: Vodi se istraga za Atifa Dudakovića ali treba nam još dokaza. Podučavajući tako javnost u predmetu opštetužilačko obrazovanje i sudska radinost, još je rekao: Snimke nisu dovoljne, treba tu još da se prikuplja.
Ostaje, jedino, da umolimo bivšeg komandanta Petog krpusa vojske Slobodne Zone Bihać, poznatog po tome što je telefonom plakao ženi u Zagrebu, ko pička, kakva: Gotovo je, draga, opkoljeni smo, svi su nas napustili, pušiona, draga, da izađe ponovo na teren i da naredi paljenje još nekoliko srpskih sela, mada je već postala narodna pjesma: Krajiška će brda poželjeti Srba ali Srba tamo više biti neće, a i vrbe ne rastu, kestenje, divlje, uglavnom, i da skine gole još neke Abdićeve izdjanike i da ih vuče za traktorima i kampanjolama naočigled sveuživajuće svjetine, aman.
A da se sve to bolje snimi, novim hag-definiti kamerama a ne nekim vehaesovima i ostalim ratnim sranjima bez rezolucije, piksela i dovoljno optužbi.
Za Barašina, pak, nemam rješenje.
Ali preko Barašinove izjave, došli smo do zanimljive teze.
Ako hoćeš da se dokopaš presude za ratne zločine, ne moraš biti komandant i strepiti, godinama, hoće li neko u tvojoj Zoni da načini kakav zločin, pa da ti ko junačina i nacionalni heroj, odeš u Hag. Dovoljno je biti član Predsjedništva multisarajevske ratne situacije. Onda ideš u zatvor jer si zločinac. Samo, moraš biti protiv svojih u nekom obliku. Nije dovljno biti samo Srbin.
Biljana Plavšić, npr. Rođena za zločiniteljku. Član Predsjedništva. Zona odgdovornosti? Zona? Četnikuša. Kakva zona.
Fikret Abdić. Član Predsjedništva. Dobio najviše glasova na demokratskim pretkoljačkim izborima. Ubio se za zločinca. On je musliman, odžin sin. Jebo te taki musliman, imo svoju krajišku vojsku a i išo u Bijeljinu da pazi da se Biljana Četnikuša izljubi sa Arkanom.
Dakle, članovi Predsjedništva zločinci a komandanti nisu. Po nacionalnoj osnovi, isključivo.
Doduše, nisu svi. Ejup Dobrica Dobročakijica nije zločinac. Dika i ponos. Ivo Komšić, bio u Predsjedništvu u toku teških četničkih vremena. Zaslužio makar da bude dekan. Na Filozofskom, jašta. Pa onda bubne glupost ko Barašin: Ne znam ja ništa o tome da sam na osnovu ratnih zasluga postao dekan. Nisam pravnik, pitajte pravnika.
Tako smo došli do nacionalističkog ratnog optužništva i do nagradnog poratnog dobročinstva.
Pošto smo svi znali da je nacionalizam pred rat, a naročito na izborima, tim predratnim, uzeo kurs ka pretvaranju svojih Zona odgovornosti u Državne etničke zone, ispalo je da smo ratovali samo da bi Biljana, isto profesor, bila u Hagu, a Komšić, profesor, bio dekan. Ejup bio heroj, Dudaković bio nedokazan. Abdić u zatvoru u Hrvatskoj, Jurišić u zatvoru u Srbiji.
Kad nisu znali da se zločini, nekažnjeno, mogu činiti samo u Sarajevu.
Ili pred lošim kamerama.

DVA KOLOSIJEKA SA BEOGRADOM
Dabome da se sve, osim Nezavisnog Kosova, može tumačiti na milion načina.
Jedno od tumačenja sinošnjih dogašaja u Kalderi, u Aleksandrovcu kod Dodika, može biti i slijedeće:
Prije historijske, prvoupriličene, radne, nezvanične, nedogovorene, nepravomoćne, besplatformne posjete Harisa Silajdžića ambasadoru Boriši Arnautu i Beogradu, kakav ambasador, takav mu i predsjedavajući, predsjednik Srbije Boris Tadić je pozvan u Aleksandrovac na konsultacije.
Otkako je u čabar prdnuo Sloba Sloboda Požarevac, dogodio se, dakle, veliki napredak. U Njegovo, i Njihovo, vrijeme, samo je On, Faraon, pozivao u Beograd, na kanabe.
Dođe vreme, sve se preokrene. Sad pozivaju i Tadića.
No, kakogod se gleda, Sarajevo i Beograd moraju da znaju da se, odavde, sa Beogradom mora pričati na dva kolosijeka. A i odande.
Koliko će koji kolosijek biti frekventniji, zavisi od toga koliko je srboljubiva vlast u Beogradu i koliko je sarajpolitika posisala unitarističkih snova.
Jedan kolosijek je između država. Pri čemu će odavde uvijek neko sakat da ide iz Sarajeva u Beograd.
Drugi kolosijek je između Republike Srpske i Beograda. Pri čemu će stvarni dobri odnosi sa Banjalukom biti mjerilo uvažavanja same BiH.
Nije tragedija što Silajdžić ide u Beograd. Toliko je svijeta prošao, neka vidi i to srbovelikočetničko leglo. Nije, jer je to još jedna farsična aktivnost fiktivne države, Naseobine BiH, kao i Stambolska deklaracija.

POSTROJ, POKOP, POPIS
Oko svega se u BiH vodi rat.
Sada oko popisa.
Sarajevo želi da Popisom ispravi sve što je nastalo nakon Alijinog prinošenja kurbana na zdanje mira. Tako je svaki put. S pomoću reforme policije treba ispraviti sve što je išlo nakrivo nakon takozvane nezavisnosti takozvane R BiH. Ustavnim promjenama treba ispraviti sve što se iskrivilo nakon etničke deratizacije na svim područjima bivših socijalističkih federativnih republika One Juge.
A te ispravke moraju sve redom da budu u korist Sarajeva.
Drug Tito, koga niko ne voli, svakoj republici, da ne kažem narodu, dao je po cementaru, željezaru, pilanu, rafineriju, glavni grad, ustav, vladu i skupštinu. Tako je načinio bratstvo i jedinstvo.
Sarajevo hoće da nam uzme sve. I tako napravi jedinstvo.
Popis je jedna od alatki uzimanja.
Sarajevo je zahtjevom da se ne popisuje nacija, vjera i jezik, pokušalo Srbima i Hrvatima da uzme sve. Srbima još i Republiku Srpsku. Pošto Hrvati nemaju cjelovite teritorije nego samo županije. Ostali bi samo Bosanci. A onda glasaj. Pa ko ima više.
Zahtjev za odlaganjem primjene rezultata popisa dok se ne realizuje Aneks Sedam, odnosno, dok se svi ne vrate, znači da se Srbima i Hrvatima to sve uzima u nedogled. Jer se nikad ljudi neće vratiti tamo gdje su nekad bili.
Organizacija života u BiH i entitetima, prema popisu 91. neustavna je kategorija.
Odluka o konstitutivnosti donešena je poznatom Peticom u Ustavnom sudu BiH – tri stranca i dva Bošnjaka. Koji nemaju naciju, vjeru i jezik. Ali znaju za koga treba glasati. I s kim. Po tim formulama su i sačinjene vlade Republike Srpske i Federacije – 3 : 5 : 8. A ta formula dovodi do atrofije uzvršne vlasti. To jednostavna analiza može da utvrdi. Ministar iz Onog naroda nema polet, elan i aktivizam da mijenja stanje nabolje u svom resoru, a u tuđem entitetu, da predlaže zakone i da se za njih bori. Zašto da poboljšavam stvari u četničkoj, genocidnoj tvorevini. Ili u ustaško-balijskoj Pederaciji.
Neustavna je konstitutivnost na cijeloj teritoriji.
Popis, kakavgod nacionalno mozaični rezultat bio, ustavan je. Ustav je dao pravo na povratak. Imovina je vraćena. Sve ostalo je na slobodnom izboru građana, nacija i vjera.
Temeljna činjenica od koje treba poći jeste slijedeća:
U Dejtonu nije nastala multietnička, na cijeloj teritoriji trokonstitutivna zemlja BiH, Zemlja Obećanih Reformi u kojima treba ukidati entitete, ukidati jednakopravnost a sada ukidati i pravo na naciju, vjeru, jezik i pismo.
Nastala je Naseobina BiH spajanjem Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije.
One su, Federacija i Republika Srpska, u BiH, ušle u viđenom stanju. Da je sila mogla drukčije, načinila bi. Izbrisala bi odmah 95. međuentitetsku liniju, ukinula bi tada tu Federaciju i tu Republiku i odmah proglasila međukonstitutivni Raj Na Vrelu Bosne.
Ali, nije.
Dabome, barem što se Republike Srpske tiče, dabogda da se odmah vrate svi koji su živjeli u Posavini, u Banjaluci, u Foči... i da dođu oni i koji nisu nikad živjeli tu. Značilo bi to da je ekonomija u kineskom usponu, da ima posla više nego ruku.
Popis je sljedstveni čin postroju Muslimana, Hrvata i Srba, u šumama i gorama. Sljedstven pokolju koji se, onda, dogodio. Sljedstven pokopu koji traje još i danas. Popis je prirodna pojava, sa svim svojim rezultatima.
Sarajevsko insistiranje na popisu iz 91. razbija BiH.
Kratkoročno samozavaravanje koje se postiže tobožnjom nacionalnom ravnopravnošću dovodi do potpunog odumiranja zajedničkih institucija. Ako nije moguće promijeniti Kemu Raka ili Kemu Pedevea, nekim Srbinom ili Hrvatom, ignorisaće se ta institucija i stvarati paralelan život.
To će poptuno sluditi Sarajevo i Zajednički Politički Sistem.
Na kraju, Miljacka više neće znati kuda da teče.
A ni Bosna.
Od vrela dva entiteta. Vode na dvije strane.