OČI DANAŠNJE, VID DAVNAŠNJI
Da li Srbi, Hrvati i Bošnjaci moraju da se viđaju samo na međusobnim stratištima kako bi imali pokriće za kontakte. Zašto je nemoguće da Josipović dođe u Banjaluku popriča sat, dva sa Dodikom i ode nazad, u Zagreb. Ili Dodik, Josipoviću u Zagreb. Da ne pominjem sada omrzjelog Silajdžića, mada je i s njim potrebno razgovarati. Ali zašto on mora posjetiti Jurišića da bi razgovarao sa Borisom od Gnusne Srbije.
Zašto ljudima koji nisu učestvovali u olujama, izuzmimo sada detalje, grobovi moraju da budu pokriće da bi razgovarali. Zašto Milanović ne razlikuje Hrvate, Srbe i Bošnjake u BiH i tako ne vidi BiH od neopaženih njenin naroda. Zašto Tadić ne smije da kaže da nema te cjelovite BiH bez Republike Srpske nego se stalno krije iza Za cjelovitu BiH, ko komunisti iza Nije ni Srpska, ni Hrvtska... već je kurčeva davorija.
I tako.
Josipovićev dolazak u Republiku Srpsku je istorijski. Nije važno za koga. Jer, Ivo Josipović je predsjednik Hrvatske.
On na ovaj način priznaje Republiku Srpsku. Ne mora to da kaže. Ne mora da izravnava, izjednačava, pominje ovo ili ono kao protutegove. Republika Srpska njegovim dolaskom dobija legitimitet. Ne mora niko da je prizna. Sva prošla vremena se moraju skinuti sa vrata. Zapisana su u krvavim sjećanjima duša, u faktima, u stratištima, u medijima, u knjigama. Treba ih trajno obilježiti i posjećivati. Ali nemoguće ih je sve vući i nositi sa sobom. Ne možemo nove, mlade generacije, koje ne moraju nikako da se vole niti da bratstvuju, okovati i upregnuti u nepokretna kola crne istorije.
Nije dobro da Josipović mora otići u Sijekovac gdje su stradali Srbi, na Plehan gdje su stradali Hrvati od Srba, pa onda u Prijedor gdje su stradali muslimani. Treba doći u Republiku Srpsku, u Hercegovinu, u Bosni Srebrenoj je već bio, i to je dovoljno. Njegov dolazak znači poštovanje i mrtvih i živih. Ne treba se nikom izvinjavati i ispričavati zbog žrtava Hrvata nad Srbima. Kakve on veze ima sa tim.
Samo usrani telektualci pominju Tuđmana, salvete, agresije, etničko čišćenje, Srbi protejrali Hrvate, Hrvati Srbe... Kao da je etničko čišćenje neka novina ili neko čudo. Kada se zapodjenulo sve ono od Vardara pa do Triglava, šta je drugo moglo da se očekuje. Pošumljavanje? Vrijeme nije vrtuljak i neprestano pominjanje, i na nos nabijanje, neće vratiti vreteno vremena.
Zato Josipović dobro dolazi u Republiku Srpsku. Zdravo Mile, dobro da sam i tebe upoznao. Svi o tebi zbore najgore. Pusti, Ivo. Evo, neka svira jedna violina za tebe. A! Ovdje djeluje muzička škola. Da. Pošalji neku kompoziciju da je uvježbaju.
I tako.
Pa da pozove Dodika u Zagreb. Ne mora to biti neka zvanična posjeta. Na fanfare. Da se koje mišljenje čuje. Ne prave se dogovori i sporazumi svakog dana. Nekada su stari dobri lideri, čerčil, Staljin i Ruzvelt, pisali jedni drugima pisma. Svake nedjelje. Mislite da su se voljeli i razumjeli. Ali tema je i tada bilo za svaki dan. Danas je vrijeme ubrzano. Lakše se vidjeti nego pismo napisati.
Ili da okrenemo vrijeme protiv sebe i svih.
Neću doći u Republiku Srpsku dok se Marko ne izvini za Musu Kesedžiju.
Da li Srbi, Hrvati i Bošnjaci moraju da se viđaju samo na međusobnim stratištima kako bi imali pokriće za kontakte. Zašto je nemoguće da Josipović dođe u Banjaluku popriča sat, dva sa Dodikom i ode nazad, u Zagreb. Ili Dodik, Josipoviću u Zagreb. Da ne pominjem sada omrzjelog Silajdžića, mada je i s njim potrebno razgovarati. Ali zašto on mora posjetiti Jurišića da bi razgovarao sa Borisom od Gnusne Srbije.
Zašto ljudima koji nisu učestvovali u olujama, izuzmimo sada detalje, grobovi moraju da budu pokriće da bi razgovarali. Zašto Milanović ne razlikuje Hrvate, Srbe i Bošnjake u BiH i tako ne vidi BiH od neopaženih njenin naroda. Zašto Tadić ne smije da kaže da nema te cjelovite BiH bez Republike Srpske nego se stalno krije iza Za cjelovitu BiH, ko komunisti iza Nije ni Srpska, ni Hrvtska... već je kurčeva davorija.
I tako.
Josipovićev dolazak u Republiku Srpsku je istorijski. Nije važno za koga. Jer, Ivo Josipović je predsjednik Hrvatske.
On na ovaj način priznaje Republiku Srpsku. Ne mora to da kaže. Ne mora da izravnava, izjednačava, pominje ovo ili ono kao protutegove. Republika Srpska njegovim dolaskom dobija legitimitet. Ne mora niko da je prizna. Sva prošla vremena se moraju skinuti sa vrata. Zapisana su u krvavim sjećanjima duša, u faktima, u stratištima, u medijima, u knjigama. Treba ih trajno obilježiti i posjećivati. Ali nemoguće ih je sve vući i nositi sa sobom. Ne možemo nove, mlade generacije, koje ne moraju nikako da se vole niti da bratstvuju, okovati i upregnuti u nepokretna kola crne istorije.
Nije dobro da Josipović mora otići u Sijekovac gdje su stradali Srbi, na Plehan gdje su stradali Hrvati od Srba, pa onda u Prijedor gdje su stradali muslimani. Treba doći u Republiku Srpsku, u Hercegovinu, u Bosni Srebrenoj je već bio, i to je dovoljno. Njegov dolazak znači poštovanje i mrtvih i živih. Ne treba se nikom izvinjavati i ispričavati zbog žrtava Hrvata nad Srbima. Kakve on veze ima sa tim.
Samo usrani telektualci pominju Tuđmana, salvete, agresije, etničko čišćenje, Srbi protejrali Hrvate, Hrvati Srbe... Kao da je etničko čišćenje neka novina ili neko čudo. Kada se zapodjenulo sve ono od Vardara pa do Triglava, šta je drugo moglo da se očekuje. Pošumljavanje? Vrijeme nije vrtuljak i neprestano pominjanje, i na nos nabijanje, neće vratiti vreteno vremena.
Zato Josipović dobro dolazi u Republiku Srpsku. Zdravo Mile, dobro da sam i tebe upoznao. Svi o tebi zbore najgore. Pusti, Ivo. Evo, neka svira jedna violina za tebe. A! Ovdje djeluje muzička škola. Da. Pošalji neku kompoziciju da je uvježbaju.
I tako.
Pa da pozove Dodika u Zagreb. Ne mora to biti neka zvanična posjeta. Na fanfare. Da se koje mišljenje čuje. Ne prave se dogovori i sporazumi svakog dana. Nekada su stari dobri lideri, čerčil, Staljin i Ruzvelt, pisali jedni drugima pisma. Svake nedjelje. Mislite da su se voljeli i razumjeli. Ali tema je i tada bilo za svaki dan. Danas je vrijeme ubrzano. Lakše se vidjeti nego pismo napisati.
Ili da okrenemo vrijeme protiv sebe i svih.
Neću doći u Republiku Srpsku dok se Marko ne izvini za Musu Kesedžiju.
