HAŠKA VRSTA NACIONALIZMA
Zona odgovornosti.
Isto kao da sam rekao Zona sumraka.
U ratu, sve što se događa u tvojoj Zoni, odgovaraš ti kao komadujući. I za paravojsku. I za pljačku. I za klanje ljudi, stoke i krmaka.
Ali ako si svoju Zonu imao u BiH, i bio komandujući, ne mora da znači.
Još ako si u Zoni odgovornosti Barašina, spavaj mirno.
Barašin, glavni tužilac, sunce ti kalajisano, izjavio je, otprilike: Vodi se istraga za Atifa Dudakovića ali treba nam još dokaza. Podučavajući tako javnost u predmetu opštetužilačko obrazovanje i sudska radinost, još je rekao: Snimke nisu dovoljne, treba tu još da se prikuplja.
Ostaje, jedino, da umolimo bivšeg komandanta Petog krpusa vojske Slobodne Zone Bihać, poznatog po tome što je telefonom plakao ženi u Zagrebu, ko pička, kakva: Gotovo je, draga, opkoljeni smo, svi su nas napustili, pušiona, draga, da izađe ponovo na teren i da naredi paljenje još nekoliko srpskih sela, mada je već postala narodna pjesma: Krajiška će brda poželjeti Srba ali Srba tamo više biti neće, a i vrbe ne rastu, kestenje, divlje, uglavnom, i da skine gole još neke Abdićeve izdjanike i da ih vuče za traktorima i kampanjolama naočigled sveuživajuće svjetine, aman.
A da se sve to bolje snimi, novim hag-definiti kamerama a ne nekim vehaesovima i ostalim ratnim sranjima bez rezolucije, piksela i dovoljno optužbi.
Za Barašina, pak, nemam rješenje.
Ali preko Barašinove izjave, došli smo do zanimljive teze.
Ako hoćeš da se dokopaš presude za ratne zločine, ne moraš biti komandant i strepiti, godinama, hoće li neko u tvojoj Zoni da načini kakav zločin, pa da ti ko junačina i nacionalni heroj, odeš u Hag. Dovoljno je biti član Predsjedništva multisarajevske ratne situacije. Onda ideš u zatvor jer si zločinac. Samo, moraš biti protiv svojih u nekom obliku. Nije dovljno biti samo Srbin.
Biljana Plavšić, npr. Rođena za zločiniteljku. Član Predsjedništva. Zona odgdovornosti? Zona? Četnikuša. Kakva zona.
Fikret Abdić. Član Predsjedništva. Dobio najviše glasova na demokratskim pretkoljačkim izborima. Ubio se za zločinca. On je musliman, odžin sin. Jebo te taki musliman, imo svoju krajišku vojsku a i išo u Bijeljinu da pazi da se Biljana Četnikuša izljubi sa Arkanom.
Dakle, članovi Predsjedništva zločinci a komandanti nisu. Po nacionalnoj osnovi, isključivo.
Doduše, nisu svi. Ejup Dobrica Dobročakijica nije zločinac. Dika i ponos. Ivo Komšić, bio u Predsjedništvu u toku teških četničkih vremena. Zaslužio makar da bude dekan. Na Filozofskom, jašta. Pa onda bubne glupost ko Barašin: Ne znam ja ništa o tome da sam na osnovu ratnih zasluga postao dekan. Nisam pravnik, pitajte pravnika.
Tako smo došli do nacionalističkog ratnog optužništva i do nagradnog poratnog dobročinstva.
Pošto smo svi znali da je nacionalizam pred rat, a naročito na izborima, tim predratnim, uzeo kurs ka pretvaranju svojih Zona odgovornosti u Državne etničke zone, ispalo je da smo ratovali samo da bi Biljana, isto profesor, bila u Hagu, a Komšić, profesor, bio dekan. Ejup bio heroj, Dudaković bio nedokazan. Abdić u zatvoru u Hrvatskoj, Jurišić u zatvoru u Srbiji.
Kad nisu znali da se zločini, nekažnjeno, mogu činiti samo u Sarajevu.
Ili pred lošim kamerama.
Zona odgovornosti.
Isto kao da sam rekao Zona sumraka.
U ratu, sve što se događa u tvojoj Zoni, odgovaraš ti kao komadujući. I za paravojsku. I za pljačku. I za klanje ljudi, stoke i krmaka.
Ali ako si svoju Zonu imao u BiH, i bio komandujući, ne mora da znači.
Još ako si u Zoni odgovornosti Barašina, spavaj mirno.
Barašin, glavni tužilac, sunce ti kalajisano, izjavio je, otprilike: Vodi se istraga za Atifa Dudakovića ali treba nam još dokaza. Podučavajući tako javnost u predmetu opštetužilačko obrazovanje i sudska radinost, još je rekao: Snimke nisu dovoljne, treba tu još da se prikuplja.
Ostaje, jedino, da umolimo bivšeg komandanta Petog krpusa vojske Slobodne Zone Bihać, poznatog po tome što je telefonom plakao ženi u Zagrebu, ko pička, kakva: Gotovo je, draga, opkoljeni smo, svi su nas napustili, pušiona, draga, da izađe ponovo na teren i da naredi paljenje još nekoliko srpskih sela, mada je već postala narodna pjesma: Krajiška će brda poželjeti Srba ali Srba tamo više biti neće, a i vrbe ne rastu, kestenje, divlje, uglavnom, i da skine gole još neke Abdićeve izdjanike i da ih vuče za traktorima i kampanjolama naočigled sveuživajuće svjetine, aman.
A da se sve to bolje snimi, novim hag-definiti kamerama a ne nekim vehaesovima i ostalim ratnim sranjima bez rezolucije, piksela i dovoljno optužbi.
Za Barašina, pak, nemam rješenje.
Ali preko Barašinove izjave, došli smo do zanimljive teze.
Ako hoćeš da se dokopaš presude za ratne zločine, ne moraš biti komandant i strepiti, godinama, hoće li neko u tvojoj Zoni da načini kakav zločin, pa da ti ko junačina i nacionalni heroj, odeš u Hag. Dovoljno je biti član Predsjedništva multisarajevske ratne situacije. Onda ideš u zatvor jer si zločinac. Samo, moraš biti protiv svojih u nekom obliku. Nije dovljno biti samo Srbin.
Biljana Plavšić, npr. Rođena za zločiniteljku. Član Predsjedništva. Zona odgdovornosti? Zona? Četnikuša. Kakva zona.
Fikret Abdić. Član Predsjedništva. Dobio najviše glasova na demokratskim pretkoljačkim izborima. Ubio se za zločinca. On je musliman, odžin sin. Jebo te taki musliman, imo svoju krajišku vojsku a i išo u Bijeljinu da pazi da se Biljana Četnikuša izljubi sa Arkanom.
Dakle, članovi Predsjedništva zločinci a komandanti nisu. Po nacionalnoj osnovi, isključivo.
Doduše, nisu svi. Ejup Dobrica Dobročakijica nije zločinac. Dika i ponos. Ivo Komšić, bio u Predsjedništvu u toku teških četničkih vremena. Zaslužio makar da bude dekan. Na Filozofskom, jašta. Pa onda bubne glupost ko Barašin: Ne znam ja ništa o tome da sam na osnovu ratnih zasluga postao dekan. Nisam pravnik, pitajte pravnika.
Tako smo došli do nacionalističkog ratnog optužništva i do nagradnog poratnog dobročinstva.
Pošto smo svi znali da je nacionalizam pred rat, a naročito na izborima, tim predratnim, uzeo kurs ka pretvaranju svojih Zona odgovornosti u Državne etničke zone, ispalo je da smo ratovali samo da bi Biljana, isto profesor, bila u Hagu, a Komšić, profesor, bio dekan. Ejup bio heroj, Dudaković bio nedokazan. Abdić u zatvoru u Hrvatskoj, Jurišić u zatvoru u Srbiji.
Kad nisu znali da se zločini, nekažnjeno, mogu činiti samo u Sarajevu.
Ili pred lošim kamerama.
