ZNAKOVI PORED PUTA
· Za Nikoljdan Srbija putuje bez viza. Izvan tora su ostali BiH i Albanija. Ponižavajuće. Biti u paketu sa nekadašnjom zemljom bunkera. Jer to znači da je takva, betonirana, komunistoidna, Albanija stigla BiH, zemlju bogumila, Tvrtka, otomanske stabilnosti i posvemašnjeg prosperiteta hiljadugodišnjeg zavnobiha.
· Švicarska primijenila referendum, to omraženo demokratsko antiotomansko sredstvo, i uvela moratorijum na gradnju minareta, ne zbog probijanja ozonskog omotača, nego zbog toga što ljudi misle da je to nasrtaj na hrišćansku Evropu i na hrišćansku civilizaciju.
· Butmir, iz Ambasade najvljen kao politički Gvantanamo dok ne prihvatite, razvodnjen, izdiše pod naletom virusa najnovije gripe.
· Članstvo u MAP, literarno-slikarsku sekciju NATO, dovedeno u pitanje. Cikotić ima naznake da neke članice nisu za primanje BiH u taj herbarijum a kod njih se glasa konsenzusom jer su zastarjeli i nisu dostigli civilizacijski nivo bosanskohercegovačkog preglasavanja, nadglasavanja i nadjebavanja.
· Lijepa profesorica beogradskog Fakulteta političkih nauka, nekidan analizira da bi Srbija, ako bude sreće, mogla u EU 2020. godine. BiH, dabome, kasni.
· Ohaer, kao „međunarodna uprava“ broji svoje posljednje metastaze.
Sve to, i mnogo nepomenutog, govori o tome da je BiH neprihvatljiva zemlja.
Čekanje bulumente, poznate kao Age Sarajlije, da Visoki Predstavnik, Visoki Potpredsjednik, Ohaer, Visoki Prvi Zamjenik, PIK, Ren, Solana... učine taj demokratski korak otomanske stabilnosti, u državnoj anatomskoj literaturi poznat kao Sunećenje entiteta, uništilo je političku artikulaciju i politički mozaik Bošnjaka, muslimana i izdiglo reisula kao Vrhovnog.
Bošnjački političari bi morali shvatiti da je jedina mogućnost da BiH krene uz stepenice, da postane prihvatljiva, unutrašnji Dogovor Realiteta.
Ako se, kojim slučajem uhvate u zamku Davutoglove Otomanske Stabilnosti i počnu da je čekaju, ovdašnji vijek će, kao i inače u islamskom svijetu trajati 150 godina. Dok u Evropi traje 70.

MINARETLAND
Švicarski narod, tronacionalni, ima pravo na referendum o minaretima a Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju pravo ni na referendum o zaštiti dejtonskih okvira i kapaciteta Republike Srpske.
To je prva misao nakon vijesti da 57% glasajućih građana Švicarske nisu za dalju gradnju minareta na području te bankarske alpske države, što su rekli i na referendumu.
Oni koji u svemu vide zavjeru protiv muslimana i islama, protumačiće ovo kao napad na ljudska prava i slobodu vjere, krah demokratije i udar na islam. I iskoristiće za još veću agresivaciju tamo gdje je to moguće – Sandžak, BiH...
Ali stvar nije ni u referendumu kao prirodnom pravu Republike Srpske, ni u novom zamahu fundamentalnog frontaliteta islama.
Stvar je u tome da je referendumski glas naroda Švicarske logična posljedica djelovanja islamskih aktivista pojedinačno i islama kolektivno, agresivnog pohoda prema Evropi, i terorističkog pohoda prema Zapadu a iz zemalja dominatnog islama što ne mora imati stvarnu korelaciju ali perceptivnu svakako ima.
Reisul Cerić već godinama govori o institucionalizaciji islama u Evropi i kolektivnom životovanju po posebnom muslimanskom pravu i regulama. Džamije, minareti, su samo stalne novogodišnje lampice koje indiciraju takvo stanje, stanje fronta i stalno zaposjednute teritorije. Pojava je ozbiljna jer to misle građani Švicarske a ne desne partije. To misle i građani ili preovlađujuće javno mnijenje u mnogim zapadnoevropskim zemljama. Terorizam i teritorijalizam u Rusiji, muslimanske provenijencije, optužbe za genocidnost i agresiju prema Srbima u BiH i Srbiji, nezaobilazan su izvor opasnosti da tako kolektivno reaguje i slavenski pravoslavni areal.
Potpitanje može biti: da li se smišljeno provodi agresija islama na Evropu kako bi se proizvele upravo ovakve reakcije a onda poslužile kao nacionalno i vjersko nuklearno gorivo za dalji put i agresiju.
Islam, misli li dobro, mora da se legitimiše kao demokratska kolektivna svijest a ne kao nasilni povodanj koji preuzima države i institucionale. Teško se oteti utisku da je osvajanje Carigrada i svega daljeg, bila samo demonstracija uzorka i najava onog što se i danas pokušava.
No, štagod bilo u namjeri ili u ishodu, Evropa mora ostati hrišćanska. Kao što Arabija mora ostati islamska.
Dobro je da Švicarske ne dozvoljava dalju gradnju minareta. Švicarska, koju nije moguće lažno optužiti za genocid i agresiju, za desnicu i ultranacionalizam.
A i zašto bi se islam peo na Alpe?

A ŠTO ĆE DRŽAVI PRAZNICI
Bošnjaci prave državu češće nego Huso djecu.
Bilo koji zakon, tema, institucija, sjednica, incijativa ili najobičniji povod, ako nema ništa drugo, koristi se za pravljenje države. Došlo se do apsurda. Ako se, na primjer, dogodi neki navijački nered, vandalstvo ili, pak, ubistvo, odmah cijela plejada državozboraca izađe u medije i važno elaborira kako bi to bilo spriječeno da je donijet Državni Zakon o navijačima. Golubovi ne bi uneređivali Baščaršiju da je donijet Državni zakon o javnom ptičijem izmetu.
Sada je pred Državnim poslanicima, tako državozborci nazivaju poslanike u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Prijedlog zakona o državnim praznicima.
Dabome, glavni zadatak je i preko spiska Državnih praznika dokazati da postoji Država. Tragedija se dogodila kada je preglasavanjem ministara iz bošnjačkog poretka usvojen prijedlog bez 25. novembra i 1. marta. Prvo je navodni Dan državnosti a drugo navodni Dan nezavisnosti.
Bosna i Hercegovina nema nikakve beze sa ZAVNOBiH-om pa to ne može biti praznik Države koje nema. Državnost BiH je, kao kontinuitet, upitna. BiH je nastala u Dejtonu. Ako neko hoće to da slavi, u redu, mada je i to labav nastanak. Osim toga, Sarajevo, tj. Bošnjaci hoće da sruše Dejton pa to nema smisla slaviti.
Ne znam šta je dan nezavisnosti. Ili ne znam što je tolika borba da u nezavisnoj zemlji sude strane sudije i tuže strani tužioci.
Pored živog Rafija slaviti Dan nezavisnsosti priliči samo smiješnim državama.
Naravno, Državni praznici su, kao i sve što dolazi iz Sarajeva i od bošnjačkih stranaka, politički izraz unitarizacije, centralizacije, majorizacije, otomanske balkanizacije i aneksije Srba i Hrvata.
Najbolje bi, tom izrazu, bilo kada bi državni praznici bili sljedeći:
· Državni Dan srpskog genocida nad Bošnjacima
· Državni Dan srpskog genocida uopšte
· Državni Dan hrvatskog genocida nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni
· Državni Dan mirnog otimanja Mostara od Hrvata
· Državni Dan agresije nad Nama
· Državni Dan ukidanja Republike Srpske
· Državni Dan borbe protiv entiteta
· Državni Dan odlaska entitetskog glasanja u historiju
· Državni Dan pobjede nad Hrvatima u Federaciji
· Državni Dan vlasti nad Koridorom VC
· Državni Dan Otomanske stabilnosti na Balkanu
· Državni Dana prijema bogumila u islam...

PROSTITUISANJE VJERE
Kriminalizovana odbrana nacije, trostrana, u pripremi i realizaciji rata, kao i u postratno vrijeme, dala je ogroman prostor vjeri kao skorojevićkom ispoljavanju provincijalne, krajputaške i autistične pseudovažnosti crkve, crkvenjaka i reliktonosaca vlastite provenijencije. Tako su sistemi KON-a dali priliku i u politici, istom soju, ali znatno neobrazovanijem, primitivnijem i krvoločnijem, soju novonacionalista, antikomunistoida, istorioida i svakojakih operetskih, komornih i regionalnih kriminalusa.
Crkva i džamija se vazdigla iznad boga i svijeta i postala jedan od aktera Kriminalizovane Odbrane Nacije. Rušenje bogomolja, svuda i svačijih, svjedoči o tome da su se crkvena vrata i džamijski prag upetljali u politiku, nacionalizam i građanski rat. Zadnji put, kad su to radili, u II svjetskom ratu, njihov doprinos je bio ogroman.
Nakon rata, izučivši zanat dolaska na vlast (reis) ili podržavanja vlasti (Jefrem), prihvatili su se i ispoljavanja biznis-vjere. Umijeće, stečeno još u ratu, prikupljanja donatorskih sredstava, nastavilo se i poslije rata, crkve i džamije niču češće i gušće od pljačkaških benzinskih pumpi tokom rata. Ogromna sredstva društvo je zaledilo u crkve i džamije. I dandanas to radi. Vlast je počela da se boji crkve, više nego sindikata.
Sada se vjeronauka, vjera, crkva i džamija, uselila u vrtiće, u osnovne škole a u Republici Srpskoj zagovara se i uvođenje vjeronuake u srednje škole.
Tempo tog bjesomučnog napada na društvo diktira islamska vjera iz Sarajeva. Pravoslavlje i katoličanstvo ne smiju dozvoliti da zaostanu u toj borbi za ovozemaljske duše pa se trude, na svaki način, da zbiju redove i osvoje nova područja pojedinca i kolektiviteta.
Civilizacijski je pogrešno uvoditi vjeronauk u vrtiće, osmoljetke i srednje škole. To vjera nikada nije radila, ni u jednom perodu svoje i ljudske istorije.
To je napad na pojedinca i njegovu slobodu. Niko nema pravo ujutro zarobiti sanjivo dijete u vrtiću, opčinjeno igrom i dječijim prostodušnim društvom, i uvući ga u tamne pothodnike vjere koju ono ne razumije.
Vjera je stvar slobodnog svjesnog pojedinačnog opredjeljenja.
Svaka institucionalna kolektivizacija vjere je manipulacija. Tada je vjera opijum za narod, kako je to mnogo prije i samog Marksa rečeno.
Islamska agresivnost je objašnjiva činjenicom da u islamskoj vjeri nema ništa drugo osim vjere. I rata. Nema države, nema nacije, nema demokratije, nema napretka, nema pojedinca. To što reis govori o pet vijekova stabilnosti pod Turskim Balkanom, jednako je kao kad bi se divili političkoj i ekonomskoj stabilnosti u samici doživotnog zatvora.
Hiršćanstvo, pak, ima sasvim drugačije obzore. Hrišćanstvo je omogućilo kolektivitetu organizaciju države, tržišta, demokatije, ljudskih prava i sloboda a sa ratovima u ime vjere raskrižilo je odavno.
Stoga hrišćanstvo treba da se drži svojih evropskih i civilizacijskih dostignuća. Ne treba da juri za agresivnim islamom koji je vijekovima opsjednut regrutovanjem i zadnjeg pojedinca u svoj permanentni rat protiv svih vjera, kolektiviteta i teritorija.
Slobodan pristup vjeri i školi najjača je snaga hrišćanstva.
Regrutacija nosi krv, zlo i porob.

(600. post)

UBITI MAJKIĆKU
Gledaj televiziju radi ubistva.
Ustanovljuje se Divlji Elektronski Zapad u Federaciji BiH. Svi su pod kaubojskim opasačima. Na jednoj strani, nisko na kuku, je smit i veson sa sedefastim drškama i niklovanom cijevi, s vana i iznutra, kalibra najvećeg stršljena, na drugoj strani, na kuku, daljinski za teve prijemnike.
Živitelji Federalne Negenocidne Federacije, sjede u salunima punim dima i mržnje koji su tako gusti da su neki pozabijali eksere u dim i okačili kapute a drugi sabljama prosijecaju prozore kako bi se bolje vidjeli. I prebacuju kanale. FTV, BHT, RTRS, gluho bilo, FTV, BHT... ovoga ubiti, ovaj je naš, ovog ubiti, ovaj je naš... zovi televiziju, dok još emisija traje. Reci da ćemo mrskog genocidaša sačekati ispred zgrade i ubiti ko psa iza štale. Ko što su radili njihovi ćetnici.
U taj scenario je neku veče upala i Dušanka Majkić. Prema medijima, telefonom je osuđena 150 puta na smrt zbog toga što je rekla da Republika Srpska ne podržava da se praznuje neki datum iz mrskog komunizma koji se dogodio u Varcar Vakufu.
Dakle, obični ljudi su sluđeni.
To više nije problem ustavnih promjena. To je detekcija višestoljetne mržnje o kojoj je Andriću pisao njegov prijatelj Maks i zbog koje je otišao iz svog rodnog Sarajeva. Poslije Prvog svjetskog rata.
Mržnja očitovana prema Dušanki Majkić, direktni je proizvod novoselektiranih sorti mrzilaca odnjegovanih na neprestanoj priči o pravima Bošnjaka, muslimana, na cijelu državu Bosnu, na presiji o potrebi ukidanja Republike Srpske, na gebelsovštini o genocidnosti Republike Srpske pa prema tome i srpskog naroda u BiH, na uzgajanju filozofije žrtve koja logično proizvodi sljedeću fazu, fazu osvete. Odnjegovana je i pristranošću međunarodne zajednice u BiH, dobrog njenog dijela, i organizacije COSA OHRA (patent sintagme: S. Mitrović). I primitivnim srednjobosanskim šalom kojeg nosi Valentin Incko.
Bošnjačka politička nomenklatura sistematski proizvodi mržnju prema Republici Srpskoj i Srbima. Taj projekt su, dobrim dijelom završili prema Hrvatima i sada ih samo ponižavaju. Ta mržnja se finom tehnologijom ulijeva u ljude i njihovu podsvijest. Iz podsvijesti prelazi u svijest kako bi obavila funkciju nacionalne homogenizacije. Jer prijetnja smrću Dušanki Majkić pouzdan je moj dokaz spremnosti za sveti rat i učešće u kolektivitetu kao posjedniku Bosne.
Cosa OHRA nikada ne špekuliše o komentarima na ovakva sranja.

NOSAČI PAKETA
Ili paketonosci, razvrzli su se po Bosni i Hercegovini, koju Međunarodna krizna grupa u svom najnovijem dokumentu, 927 puta naziva Bosna, a o pridjevu bosanski da ne govorim, i uručuju papir koji je ostao od Butmira i kojem su miševi pojeli neke pasuse pa se više ne zna šta je ostalo od početne namjere da se u BiH uvali pojedinim narodima, Hrvatima i Srbima pretežito. Pošto sam očigledom ustanovio da je papir skrajan na način seoskog učitelja koji ispravlja pismeni rad, malo crtan, malo precrtavan, ostavio sam ga na stranu, sve dok mi supruga nije zagalamila: samo ležiš i gledaš tu ligu prvaka, uzmi nešto i čitaj, ko i drugi ozbiljni ljudi. U strahu, prvo dohvatim Kuperov papir.
Vidim, za državu predviđene i nadležnosti poljoprivrede, koju samo ima Republika Srpska, i lokalna samouprava pod državnom vlašću, i nauka i tehnologija, jadna joj majka, i unutrašnja sigurnost, takozvana bedzbjednost, malo im vojska.
Ali vidim i presvijetlo, podvučeno slovo: Nadležnosti koje je preuzela Bosna i Hercegovina po postignutoj saglasnosti entiteta, mogu biti vraćene entitetima uz jednoglasan pristanak Bosne i Hercegovine i oba entiteta.
Koliko znam, radi se o tri nadležnosti. Sve ostalo je oteto. Trebalo bi u tom odjeljku da stoji i dvaput podvučeni stav da će se te nelegalno „preuzete“ nadležnosti vratiti vlasniku u preuzetom stanju.
Kuperov papir, u stvari malo oglodani Butmirski, sadrži neke ključne formulacije, skoro da su to milenijumski pronalasci u teoriji države i međunarodnog prava, kao što je prenos suvereniteta na međunarodne organizacije. To pravo dobija BiH. A entiteti će osigurati poštovanje sporazuma sa tim organizacijama.
Niko nikad nije u svoj ustav ugradio odreddbe o prenosu suvereniteta vlastite države, bjanko, unaprijed, kad ko zatraži.
Uglavnom, odredbe o Predsjedništvu BiH, Savjetu ministara, Domu naroda i procedurama, sačinjene su da potpuno potaru ravnopravnost naroda u Bosni i Hercgovini.
Jer, ako se trima narodima, oduzima pravo da direktno biraju člana Predsjedništva, nema ravnopravnosti naroda, nema konstitutivnosti. Ako se Domu naroda oduzimaju sadašnja prava u zakonodavstvu, onda se poništava ravnopravnost naroda. Ako Premijer, kako Paket zove Predsjedavajućeg savjeta ministara, može da poništi zakon ili akt nekog ministra, onda više nije važno da li je ministar Mađar ili Islanađanin.
Ako se zna da Premijer, Predsjedavajući Savjeta ministara neće osam godina biti iz Republike Srpske a da se lako može naći destilovani Hrvat, kao Komšić, onda je jasno u kom smjeru teku paketi.

SPORAN PRENOS OVLAŠTENJA
Sintagma Prenos ovlaštenja postaje sve uobičajenija dok na samrtnoj postelji čuje se hropac Ohaera.
Ohaerovi dužnovršitelji već godinu dana zbore o Prenosu nadležnosti sa Ohaera na Ojačano Predstavništvo EU. O tome telali i Sarajevo – be može Ohaer otići dok svoja ovlaštenja ne prenese na domaće državne institucije. O tome se pričalo i na sjednici Savjeta Bezbjednosti na kojoj Incko Visoki nije imao navijački šal ali je sam i sav bio navijački – Rozmari di Karlo je govorila o Prenosu.
Mnogi nisu shvatili.
Ne radi se o ukidanju Ohaera nego se radi o ukidanju ovlaštenja koje je sebi dao Ohaer i koje mu je dao nelegalni PIK. Bez obzira što francuska ambasadorka u BiH tvrdi da PIK ima legitimitet, taj fantomski organ se ne spominje, vezano za ustanovljenje, ni u jednom dokumentu bilo kog validnog internacionalnog tijela, pogotovu ne u Dejtonskom Okvirnom. Taj organ je samoustanovljen i kao takav nije imao nikakve međunarodne pravne temelje za davanje ovlaštenja Ohaeru.
Stoga Ohaer nema nikakvu podlogu da svoja ovlaštenja transferiše na Ojačano Predstavništvo EU.
Niko iz sadašnjeg i dosadašnjeg osoboblja Ohaera ne može biti radnik Predstavništva EU.
EU ovdje mora otvoriti Partnersko predstavništvo.
Time će, Evropska unija, pokazati da li joj je stalo do BiH, kao evropskointegrativne interesne sfere ili joj je stalo do toga da BiH drži pod Kalajevim režimom i međunarodnom upravom kako bi se čuvala kao zabran Nato pakta i kao areal koji ne bi trebao da pripadne Rusima.
Ako EU nema stvarnog ekonomskog, političkog i demokratskog interesa za integraciju BiH u svoje strukture, da onda pokupimo svoje krpice i da tražimo druge stubove.
Produkovanje situacije u kojoj će PIK ostatati sa svojim „legitimitetom“ a Ojačano Predstavništvo EU imati bonska ovlaštenja jednako je smrtonosno za BiH kao i Tihićevo zalaganje da se bonska ovlaštenja prenesu na Vrhovni sud BiH ili na neko drugo „državno tijelo“.

REPREZENTATIVCI ZLOUPOTRIJEBILI OHAER
Reprezentativci Zenice, Edin Džeko, Nemanja Supić i Zvjezdan Misimović, obznanili su poruke o ulasku BiH u Evropsku uniju. Učinili su to na sajtu Šta ima.ba ili slično, kojeg je ustanovio Ohaer i koji je još jedan od velikih projekata tog Upravitelja, poput Ešdaunovog bagera, Rafijevog Istražnog tima, Glavnog tužioca Barašina...
Nogometaši, koji ne znaju igrati fudbal jer na dvije utakmice onim rahitičnim Portugalcima i sve samim isprdcima u odnosu na momčine kao što je Džeko, a i igrali su bez šepurana Ronalda, nisu dali ni jedan gol, zajedno sa Ohaerom, uputili su poruku političarima: počnite raditi i ukinite stvari koje štete BiH.
Našla krpa zakrpu.
Isti nivo efikasnosti je i reprezentativaca Zenice i Ohaera. Za četrnaest godina Ohaer se nije plasirao nigdje i nikuda, ninašta. Tako i nogometaši. Jedino njihovo opravdanje je loš teren na Bilinom polju koji su mu uvalili Šin Ćiro i Mudro Rukovodstvo Reprezentacije. Momci koji su rođeni u Njemačkoj, navikli su igrati na besprijekornim terenima a ovdje su ih doveli u krmećak. Sličnu glupost je napravio i onaj Mrgodni Murinjo kada je, onomad, Barselonu ugostio na Čelzijevom nesređenom i uništenom terenu nadavši se da će njihova tehnika zakazati – i ispušio.
Nogometaši su, u stvari, zloupotrijebili Ohaer i njegov cirkusantski opijum o tome kako je u ovoj zemlji sve pogrešno zato što su političari takvi kakvi su. A političare je, za razliku od Ohaera, birao narod.
I cirkusantski Ohaer je zloupotrijebio nogometaše. Oni nisu dužni da znaju šta je na stvari, jer ne znaju ni fudbal da igraju. Ali Ohaer zna šta je na stvari. Zna i Incko, koji je nakon Zenice ponovio klovnovsku epizodu Ćirinog Bijelog šala, ko se još toga sjeća, s kojom je i počeo Veliki Cirkus Šin. Ćiro na početku, Incko na kraju.
Nositi šal navijača Reprezentacije Zenice loša je propaganda.
Tako se samo prodaju ruske šubare Tuarezima u Sahari. Ili cipelice sa visokim štiklama ženskom rodu Masajaca.
A o stavljanju na jednu, stranu.ba, da i ne govorim.

GRČEVITA BORBA ZA OPSTANAK
Micelijum Osoblja Ohaera konačno je podjarmio i Valentina Incka. Da nije, nikada u Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija ne bi odnio onakav tužibabičnjak.
Sad mi je jasnije zašto je hrabri ratnik, Miroslav Lajčak, koji je izdržao crnogorskih 55%, pobjegao iz BiH ne imavši kad ni rep da podvije.
Za to vrijeme u Državi traje druga vrsta bitke.
Bljedoliki, krečkoliki, ubledeo, što bi reki Srbijanci, ko pokojni Mita, tri dana pred smrt, Rafi Gregorijan, poduzeo opet ofanzivu na medije, gostovao i na Erteeresu, i intelektualizirao na Krugu 99, sve u svrhu podrške optužbama koje je pod Kip Slobode odnio Valentin Incko. Ali odaje ga bljedilo. Velika je nužda u pitanju. Otvoreno je previše frontova a falangi nestaje. Rafi predosjeća da je kraj. Valentonova Austrija je blizu. A šta ću ja.
Američki Kalaj, koga podržava američka vlada ali ne stoji iza njega, Rafi Gregorijan, poturio je Valentinu Incku ključnu riječ: međunarodna uprava, sa kojom je ovaj otišao u Njujork.
On je tamo odnio izvještaj o problemima koje ima Međunarodna Uprava u BiH a koje joj pravi Hajduk Mile i Serbski Pobunjeni Kraji.
Bosna i Hercegovina je Dejtonskim sporazumom kojeg je potpisala i Republika Srpska, naročito Molitvu o Ohaeru, dobila Visokog Predstavnika Ujedinjenih nacija. A on ima pravo da ima neko osoboblje. Nije čak navedeno da ima prvog zamjenika palube niti Rafija. Visoki Predstavnik ne znači i Međunarodna uprava. Osim ako se Austrijancu nije pričinila asutrougarska auprava, kao onom ministarogluu Otomanska imperija.
Ohaer, odnosno osoblje, koje već nekoliko godina predvodi Rafi Gregorijan, imao je nekoliko strateških ciljeva u sklopu Međunarodne Uprave nad BiH:
· Ovladati zakonodavstvom
· Ovladati lepezom optužbi i tužilaštvom
· Ovladati Visokim Predstavnikom,
· Ovladati medijima
· Ovladati policijom
· Ovladati špijunažom, legalnom i ilegalnom
· Ovladati odnosima među nacijama u BiH
To bi se, onda, zvalo Međunarodna Uprava.
Prvu fazu tih ciljeva proveo je Pedi Ešdaun. Drugu fazu započeo je Rafi Gregorijan. Švarc, Miroslav i Valentin su trebali, ili su već bili, samo paravan. PIK scenografija.
Ubledeli Rafi, njegovo bljedilo, svjedoči sada, da je svemu došao kraj. Od postavljenih ciljeva propali su:
· Nametanje zakona. Čal ni Službeni glasnik neće da objavu te pisanije.
· Od silnih optužbi protiv Čovića, Ivanića, Dodika... nema ništa jer su produkovane i poturene potlačenom glavnom tužioca i stranim tužiteljima.
· Međunarodne sudije i tužioci. Niko više u BiH ne želi da im izda ausvajs.
· Unitarna policija odavno.
· Mediji, takođe. Više ni Ateve ne zove Rafija.
· Šipijunaža. Sve šeme provaljuju sarajevske novine. Votergejt je mala maca.
· Ni odnosi među nacijama nisu kako bi željela Međunarodna uprava da budu. Srbi i Hrvati, ja to zovem hrišćani, sve su bliži.
Privid je ovladavanje Visokim Predstavnikom.
Glavno pitanje za Međunarodnu upravu, a to znači za Incka, Gregorijana i Ohaer, ko ima hrabrosti da ostane ovdje do izbora 2010.

SOCIJALDEMOKRATIJA I NACIONALNO PITANJE
U stvari, odnos socijaldemoktije prema nacionalnom pitanju obuhvata cijeli niz odnosa koji se moraju razmatrati. Odnos socijaldemokratije prema naciji, nacionalizmu, vjeri, nacionalnoj perspektivi, nacionalnom programu, nacionalnim političkim strankama.
No, za temeljno razmatranje potrebno je raščlaniti:
· Izvornu socijaldemokratiju i komunističku ideologiju i praksu
· Komunističko nasljeđe u zemljama bivše varšavske sfere u šta treba ubrojati i zemlje nastale raspadom SFRJ jer je komunistička partija poslije Drugog svjetskog rata i na tom području preuzela vlast
· Uslove u kojima se ostvaruje nacija
· Transformacija iz komunističke partije u socijaldemokratsku stranku
· Prilagodljivost socijaldemokratije i promjenjivost društva.
Pitanje, bilo koje, socijaldemokratije nije moguće odvojiti od stanja na ljevici danas. U Evropi ljevica je na vlasti samo u Španiji. Može se, zapravo konstatovati da je u Evropi, kolijevci svega pa i ideologija i političkih sistema, tako značajnoj da ih u drugim područjima svijeta ne treba ni uzimati u obzir, kraj prošlog vijeka, i početak ovog, obilježila je dvotruka destrukcija ideologija – lijeve i kapitalističke, sa svim varijacijama. Raznorodni su uslovi tih trendova. Na Istoku, slomio se formalni državno-pravni i internacionalni okvir koji je proizveo komunističku ideologiju pa je onda uslovio i rapidni pad ideologije. Njen zadatak je bio da se transformiše ali rezultate još nemamo. Na Zapadu, slomio se klasičnih Marksov kapitalizma koji se cijelo vrijeme nije transformisao nego samo vješto prikrivao svoju ortodoksnost. Novo doba je ovaj put bilo brže. Nestalo je idološkog sna koji je stvaranjem ideologija i njihovim približavanjem masama ili klasama, stvarao novo doba.
Danas, dakle, imamo slom ideja. U Njemačkoj, zanimljivom primjeru, došlo je do ujedinjenja i prirastanja brojnog segmenta stanovništva koje je bilo pod torturom klasične komunističke ljevice. Možda se moglo očekivati da ti slojevi prihvate socijaldemokratiju kao evropsku varijantu ljevice. To se nije dogodilo. Njemački socijaldemeokrati su bili prisiljeni, u prošlom mandatu, vladatai sa svojim najljućim desničarskim neprijateljem. U Francuskoj je ljevica odavno u defanzivi a vidljiv je i nedostatak dovoljno moćnog vođe pa je na površinu izronio jedan neklasičnik francuski lider. U Italiji su posljedice slične. Tamošnja ljevica je otišla sa scene ali se ne uočava ni uobličena desnica. Na sceni je, nakon kratke epizode, lider ničega, neka vrsta „splitskog načelnika“ što postaje širi fenomen u društvima sa slomom ideologija.
Da li će iz tog zgarišta krenuti revitalizacija ili će se posegnuti za starim socijalnim receptima. Ili će se, pak, morati čekati neki novi ideološki san i stvaranje novog svijeta?
Primjer Demokratske stranke i Obame u Sjedinjenim američkim državama predočava mogućnost povratka starim idejama kao spasonosnoj formuli za metastazirano društvo. Ali, treba biti oprezan: još uvijek je teško govoriti o i o okvirnoj ljevici u tom primjeru.
U Kini, predočava se, pred očima cijelog svijeta, ideološka i ekonomska transformacija ideje koja možda može biti začetak novog doba u kome će se upravljati društvom na sasvim novi način, ne njegovom upotrebom, nego upotrebom svih sredstava mira zarad prosperiteta kolektiva pa onda i pojedinca. Ali treba, također, biti oprezan: potrebno još testnog vremena.
SOCIJALDEMOKRATIJA I KOMUNIZAM
Socijaldemokratija nikad nije dovela u pitanje kapital a komunizam nikada nije dao prava pitanju kapitala. Da li se, nakon dvadesetog vijeka, može zaključiti da se kapital oteo i jednima i drugima?
Socijaldemokratija nikada nije imala istinsku potrebu da se bavi nacijom jer je djelovala u područjima gdje je taj proces završen. Komunizam nikada nije dozvoljavao da se bavi nacijom jer je svoje širenje nametao potiranjem drugih pitanja.
Stoga su i socijaldemokratija i komunizam kao slomljen sistem koji je proizveo nasljednike u deklarativnoj socijaldemokratiji, ostali nedorasli pitanju nacije i nacionlnom pitanju. Jezgreni dio socijaldemokratije u Evropi ni danas nema potrebu da se bavi nacijom jer se podrazumijeva da njemački socijaldemokrtai, na primjer, rade u okviru i za prosperitet njemačke nacije, trasiranjem ekonomskog, socijalnog, demokratskog, institucionalnog kolosijeka. Nije obavezno da se, pri tome, pominje nacija. Neki periferni dijelovi socijaldemokratske galaksije svjedoci su stvaranja nacija-država i ne mogu da izbjegnu to pitanje. Komunizam iz koga su potekli i koji se preselio u kolektivnu podsvijest, ne dozvoljava da se otvara nacionalno pitanje i da se otvoreno, najširim slojevima, kojima se obraća i koje zastupa socijaldemokratija, kaže da je rješenje tog problema, demokratsko, tržišno i državno a ne nacionalističko, kriminalizovano-korupcijsko i autoritarno.
Jezgrena socijaldemokratija nije uhvatila korak sa stvaranjem evropske unije i nacionalno pitanje se sada otvara na mnogo mjesta. Doduše, treba biti realan, otvara se kao pitanje nacije-države. I ne samo kod proširenja Evropske unije. S druge strane, formiranje novih tektonskih ploča na zemljinoj kori moći, ekonomije i vladanja trendovima, što će biti bolan proces ovog vijeka, doveo je zemlje evropske unije u prazan prostor u kome još nema EU kao nove i zaokružene tektonske ploče a članice, pojedinačno, su nemoćne da se bore sa tim procesima. Stoga imamo parcijalne koridore saradnje Italije sa Rusijom, kao i Njemačke, Engleske sa svojom tradicionalno nadmoćnom Amerikom kao i nove podalijanse u okviru same EU, Njemačka-Francuska, na primjer. To može dovesti do destabilizacije.
Periferne socijaldemokratije nalaze se takođe u vakuumu nacija-država. Nove, oslobođene i formirane države integrisane su ili su pod pritiskom integracija a da pitanje utemeljenja nacija-države još nisu zaokružili i tako su se u startu našle u neravnopravnom, novokolonijalnom položaju u odnosu na zemlje jezgra socijaldemokratije (pri čemu nije važno da li u tim zemljama vlada socijaldemokratija ili ne). Ako trendovi integracija nastave ovako, neka pitanja nacije i države nikada neće biti riješena, što će, takođe, dovesti do teških odluka i sukoba.
Oba segmenta socijaldeokratije nalaze se pred neodložnim zadatkom formulisanja nacionalnog i državnog interesa u ovom vijeku i njegovog inkorporisanja u svoje političke strateške i praktične programe.
KOMUNISTIČKO NASLJEĐE
Klasični komunizam, kao i svaka totalitarna ideologija pa i ideologija kapitala, ne priznaje naciju kao pojedinost. Komunizam je to formulisao kao: Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Kapitalizam, pak: Sloboda protoka roba i kapitala. Paktovski komunizam je proklamovao praksu: Druže, svi smo komunisti, ne postoje Poljaci, Rusi, Jugosloveni, Mađari...
Socijaldemokratije tih nesretnih periferija na kojima je još uvijek zgarište komunizma, ali nema dovoljno pepela za fenikse, ne mogu da se nose sa sirovim nacionalizmom, kao što se, nekada, radnička klasa nije umjela ni mogla da nosi sa sirovom eksploatacijom profita. Stoga ne mogu da dođu na vlast. Ili ne mogu da budu preovlađujuća ideja i glasački kvantum. To imamo u Hrvatskoj. To imamo i u Sarajevu. U Beogradu nema ništa od socijaldemokratije. Slovenačka socijaldemkratija je došla na vlast i sopstvenim zaslugama, stvaranjem mladih lidera i novog pristupa društvu ali, ne zaboravimo, i samoslomom ratne divlje kriminalizovane nacionalne opcije. Hrvatski socijaldemokrati, takođe poreobučeni iz komunizma, ne umiju da iskoriste sumrak nacionalističke stranke koju trese kriminalizacija i koja odumire, ne mogu da nađu hrabrost da kažu: Mi smo hrvatski socijaldemokrati i o hrvatskom interesu možemo da kažemo...
Periferne socijaldemokratije neće, nametnutije nego jezgrene, moći izbjeći određenje oko nacije. Inače će državu-naciju prepustiti podivljalim odmetnutim klikama gdje je najbolje rješenje „splitski načelnik“ ili, nešto lošije, „predsjednik gradonačelnik“.
USLOVI OSTVARENJA NACIJE
Nacionalno pitanje pred društvene faktore, pa tako i pred socijaldemokratiju, postavlja se različito u različitim uslovima ostvarenja ili razvoja nacije. Ovdje treba apstrahovati konglomeratna društva tipa „američki narod“ jer se ne radi o klasičnoj naciji, kao i društva koja imaju malo kompetencija i performansi da iz vjerskog kolektivizma prerastu u nacionalni kolektivitet.
Postavlja se različito po intenzitetu i transparentnosti.
Ali tako se i pred socijaldemokratiju postavljaju pitanja razvoja društva, države i prosperiteta uopšte. To znači da su izazovi pred kojima se nalaze socijaldemokratija i nacionalno pitanje kompatibilni i jednovremeni.
Društvena interakcija nalaže povezivanje ta dva pitanja zadržavajući nukleus prvog i savremenost i demokratičnost drugog.
TRANSFORMACIJA KOMUNISTIČKE PARTIJE U SD STRANKU
Nije ponuđen uspješan koncpet za tu transformaciju.
Zemlje bivšeg područja SFRJ su očigledniji primjer od zemalja varšavske zone. Ovdje se to demonstriralo kao jedan od segmenata koncepta kriminalizovane odbrane nacije ali u onom kriminalizovanom dijelu. Taj put su prošli komunisti Beograda kao i komunisti Sarajeva. Prvi su se preimenovali u socijaliste a drugi u socijaldemokrate. I jednim i drugim glavni cilj nije bila socijaldemokratija ili ljevica, nego zadržavanje moći, korištenje komunističkih službi koje su postale paraslužbe i vladavina nad kadrovskom lepezom.
Komunisti transformisanog imena nose betonirano olovno breme nepoznavanja suštine tržišta i vještine socijalno upravljivog tržišta i kapitala. Njihov krajnji domet je komunistička uravnilovka.
Nose i granitno breme nepoznavanja interne i eksterne demokratije. Njihov domet je lidersko-totalitarni odnos prema vlastitoj stranačkoj strukturi ali i prema cijelom društvu. A to breme proizvodi podanički odnos prema jačem. Kominterna vječno živi ispod kožnih mantila, čak i kada ih obuku novoimenovani socijaldemokrati.
Nije moguća transformacija suštine s pomoću transformacije imena.
Socijaldemokratija mora nastati neometano, nedirigovano i autohtono. I to kao zaštitinik siromašnih masovnih slojeva stanovništva, bez obzira što je zaposlenost mala, socijalna politika nevidljiva a instrumentarij države i demokratije ograničen.
PRILAGODLJIVOST SOCIJALDEMOKRATIJE
Evropska socijaldemokratija demonstrirala se posljednjih decenija dogmatskom u mnogim segmentima.
Državu socijalne pravde novo doba je ostavilo za sobom.
Osmoza između društvenih slojeva ili, pak, odvajanje od društva kapitala i vlasnika kapitala nisu poslužili za transformaciju i prilagođavanje socijaldemokratije.
Integracijski procesi, u Evropi, ali i od strane militantnog rasadnika demokratije i nacionalnog interesa, ostali su potpuno izvan interesa, uticaja, trendiranja i programiranja od strane socijaldemokratije.
Jenako tako, izvan dometa ostala je nacija ili država-nacija. Kao što je uvažila kapital, socijaldemokratija mora uvažiti i naciju ili državu-naciju.
Sva ta pitanja koja nije opservirala socijaldemokratija, opservirao je, ili pokrenuo i njima upravlja, neko drugi. A to je pouzdan način udaljavanja od vlasti, društvene moći i projektovanja društva sadašnjosti i budućnosti.
Novi vijek će biti doba kada će države i nacije pred sobom naći nova pitanja koja prošli vijek nije imao na repertoaru. Pobjeda nacije kao i pobjeda države, može da se ostvari i na demokratski i socijalan način ali može, istorija to govori, i na totalitaran, militaran i autoriotaran način, vojnom silom, vjerom ili kapitalom, svejedno.
Radi se o tome da se pobjeda nacije i države ili države-nacije, održi i iznova revitalizuje.
Veće šanse za tu ulogu ima socijaldemokratija. Ako uspije brzo da se transformiše i prilagodi vremenu. To, najprije, znači da treba prići naciji kao demokratskom, prosperitetnom, novovremenom pitanju. Nikako na načine iz prošlog vijeka.

(tekst pisan za časopis Argumenti)

ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Partugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.

KALAŠNJIKOV
Mihail Timofejevič Kalašnjikov, tokom demokratskih ratova u Bosni i Hercegovini, sa okusom bratske krvi, nekoliko stotina puta mi je spasio život. Da sam imao u rukama papovku ili kakav drugi kolac, ili pak neke napucane amerikanke, ubili bi me ko zadnjeg agresora.
Ovih dana je objavljeno kako taj starčić, nakićen ponjavom tipično ruskih odlikovanja, proslavlja osamdeseti rođendan. Tom prilikom su novinari, u stvari dedelguzi internetski prepisivači, srali o tome kako je „taj masovni ubica“ to i to, kako se radi o „ubojici milijuna“. Njegovu pušku AK-47, Automat Kalašnjikova, konstruisan 1947., proizvodi, legalno i na crno 14 zemalja. Pretpostavlja se da je dosad proizvedeno 100 miliona službenih Kalašnjikova u ruskoj fabrici. Uspostavljanju proizvodnje pomogao je i njemački mašinac Hugo Šmajser, konstruktor njemačke jurišne puške StG 44, iz Dugog svjetskog rata, koga su Rusi zarobili u rodnom selu i deportovali u zavod za proizvodnju nove automatske puške.
Kalašnjikov je na kraju starog doba pokolja, postao nova puška za novo doba.
Sranje je priča o tome da je Kalašnjikov, Mihail, tvorac smrti. Da je puška AK 47 donosila i donosi smrt. Da nije Kašanjikova, bio bi izmišljen automatski malj ili serijski zakivač eksera u lobanju. Ljudi su takvi, zli, krovoločni. Rat je ljudski način napretka. Jedan od načina. Rat započinju budale, organizuje izrasliji a učestvuju – svi. Nemamo koga okriviti. Rat je u krvi svakog muškog divljaka bez obzira što se zna preodjenuti u inženjera, službenika ili zavodnika. Ali kad dođe prilika, rat je sredstvo istrebljenja, borbe za savanu i prašumu, za teritoriju, nadomjestak kolektivnih i ličnih frustracija koje se kupe u genima decenijama, produžetak lova na divljač da bi se prehranila porodica ili vlastiti stomak, produžetak seksualnog nagona koga priroda uzima nazad, iskazivanje kompleksa veće ljudskosti i mekoće.
Rat je, u stvari, istorija ljudskog genijalnog smišljanja razloga za legitimno ubijanje.
Kalašnjikov je jednostavna puška. I smrt je jednostavna. Kalašnjikov je demokratska puška, puška za sirotinju. Napirlitani tompson, smit i veson, pumperica, hekler i koh, braun bes, M16, F2000, i ostale igračke sa dvogledima, zelenim i crvenim lampicama, ručkicama, torbicama i potkalibarskom municijom, i kaleidoskopima, navigatorima i lokatorima, samo su pudlice koje gospođe izvode u šetnju. Jedino je kalašnjikov puška za glib, kišu, muškarce, krv i brzu smrt.
Kalašnjikov je ljepotica u svojoj jednostavnosti. Kao afrička krasotica, koja ima na sebi dvije ublaćene i uznojene krpe a ljepša je od boga. Njegov ukras je nekad šljivovo drveno tijelo, nekad plastificiarni šaržer, nekad pleteni plastični remen, nekad niklovana cijev ali ni tada, kad je ukrašen, ne odbija od sebe sirotinju tužnih pogleda i beznadnih muka.
Kalašnjikov je kao ručni sat. Još i više. Kao dio tijela. Kalašnjikov je jedino muško s kojim može da se spava. Možda zato što je puška a puška je žensko. Kalašnjikov ima nježnost žene u najboljim godinama. Top, tenk, helikopter, avion... su grube muškarčine. Kalašnjikov leži u ruci kao duga bijela ženska ruka u muškoj.
I glavna stvar. Kalašnjikov je oružje siromašnih, gladnih, ugnjetenih, pokorenih, žudnih slobode i samostalnosti. Ni jedna armija i država nije krenula u rat protiv druge države sa kalašnjikovima. Oni koji kreću na drugu državu, i narod, idu sa video-igricama, softverima, naparfemisanim matiranim i sjajnim orlušinama od oružja. A sirotinja, dolje, ima samo kalašnjikove. Kalašnjikov ne pokorava, on brani. Zato je toliko raširen i prijateljski prljavoj, izgladnjeloj i potlačenoj populaciji. Za sva druga oružja treba da se ide u školu i na obuku, da se uči ubijanje. Za Kalašnjikov ne treba škola. Uzima se u ruku samo kad više nemaš kud.
Kalašnjikov je oružje najbjednijih.
On još jedina brana protiv globaliziranog ubijanja koje se širi kao virus nove gripe. On je i vrhunska pravda, jer poginuti od Kalašnjikova a imati u rukama skupu savremenu pušku i opremu od sto hiljada dolara, zadovoljene je pravde za uboge nad onima koji su od bijesa došli da ubijaju sirotinju.
Kalašnjikov je rođen u pobjedi nad zlom. Kada je njemačka fašistička soldateska ranila mladog tenkista Mihaila Timofejeviča, teško, on se oporavljao smišljajući pušku koja nadživljava sva zla i ratove.
Kada jednom ljudi prestanu da se ubijaju, Kalašnjikov će možda postati simbol mira. A umjesto metaka, iz njegove stare izmrcvarene cijevi, izlaziće umjetničke slike koje se odmah instaliraju na zidove.
To je san onih kojima je Kalašnjikov jedino ljudsko pravo, sloboda, imovina i alatka.

ŠTA JE PRIHVATIO DODIK
Ustavne promjene u BiH postaju prirodni afrodizijak.
Jedni su egzaltirani maksimalnim zahtjevima i očekivanjima njihovog ispunjenja. Drugi su zaneseni prvom fazom koja omogućuje egzaltaciju do druge faze „kada ćemo im poništiti rezultat genocida“, treći su uzavreli od želje da bilo šta urade na ustavnoj radnoj akciji jer bi, pretpostavljaju, to konačno bio slom Dodika i Republike Srpske.
Stoga je toliko panike i iznenađenja izazvala Dodikova izjava da Republika Srpska može razgovarati o osam promjena Ustava. Medijstvo i određeni internacionalni kružoci su upalili sve crvene lampice sa zvučnom indikacijom i krenuli u vikend-ofanzivu. I čitaljestvu i gledateljstvu rasprostiru nadu. Čak je i Ivanić, onaj iz Pedepea, uzviknuo: Drago mi je da je SNSD prihvatio ono što je predlagao PDP. Reduktor entitetskog glasanja, po narudži stranih plaćenika, ima potrebu da se pere pred svojim malobrojnim glasačima. Ali se čudim medijim i inostrancima.
Sve ono što je ušlo u Dodikovih Osam, Esenesde, Dodik, Radmanović, Radojičić, Kuzmanović, kao Predsjednik Republike, pominjali su odavno i na desetine puta.
Ne radi se, dakle, ni o kakvom novom pristupu.
Radi se o tome da se neke stvari u ustavu premjeste, iz jedne sobe u drugu, da se poveća broj onih koji će u parlamentu uzimati narodne pare i da se omogući kandidovanje i meni i mojoj ženi zaneke važne funkcije.
Medijstvo i internacionalne brigade su previdjele jednu važnu stvar. Nije vijest kad Dodik nešto ponudi. Vijest je kad Sarajevo nešto Dodikovo prihvati.
U najboljem slučaju, kao što je rekao Svoboda, možda bi trebalo prihvatiti ovo pa pred prijem BiH u EU, koji se, vjerovatno, nikada neće desiti, promijeniti još nešto. Tako bi se oprao obraz i međunarodne zajednice, zatvorio svinjac ohaera i BiH prepustila domaćim snagama.
I tako bi unitarističko i centralističko Sarajevo ostalo trajno nezadovoljno. Pa bi sljedeći izbori bila zanimljiva pokazna vježba za analizu na koji način će se obratiti biračima u svjetlu propalih obećanja, zahtjeva i koračnice Oj Državo, oj.

RUSI, NACIONALIZAM I KRETENOIDI
Ne znam šta im je. Novine su pune intervjua. A već odavno potiskujem mržnju prema čitanju novina. Dok nisam otišao u rat, sve o ljudima sam naučio iz novina. I mnogo čega još. Kada sam zakoračio u prvi rov, vidio sam da je sve bilo pogrešno. Ali čitanje novina mrzim iz dva razloga: zato što to moram da radim i zato što ne vrijede ni po zvizde ladne vode. Onaj izmećar danas, u svojim novinama, kaže da je sudbina dijete-Bakira sudbina Bosne i Hercegovine. 47. Njutnov zakon: Pored budale je teško ostati normalan. A historičar Enver Imamović, iz klase ameba-hrvatskih-historičara (prvo su nastali Hrvati pa onda amebe), izvodi historijski slijed kako su Bošnjaci ovdje nastali na 250 godina bogumilske krvi koju su im puštali evrpski hrišćani, kako su ovdje, istina, bili katolici i pravoslavci ali kao Bošnjaci, pa su tek u 19. vijeku iz Beograda i Zagreba izvršili propagandnu agresiju i pritisak i ubijedili te Bošnjake da su oni u stvari Srbi i Hrvati. Historičar je tu umiješao i Bosanski naciju pa one koji je negiraju, podsjetio da jedan Bizantski pisac 1166. godine pominje narod Bosne kao Bosenikos tj. Bošjane. Ja i dalje tvrdim da su Hrvati i Srbi, kao slavenska plemena, nastanili BiH pa su se onda pojavili rimski hrišćani pa onda sranja sa bogumilima koji su došli iz Bugarske, pa onda Sablja, zna historičar čija. Ja i dalje volim reći da Ovdje žive muslimani a da za bošnjake i bosance nisam siguran. Uostalom, u današnjim novinama se 36 puta pominje Beč pa Beč ipak ne postoji u Austriji. A Imamoviću: Nacija se ne pravi s pomoću one stvari.
Onda Žarko Papić, u intervjuu, postavlja tezu da je ekonomija ovdje propala pa se poteže nacionalizam da to sakrije. I tako šest puta u zadnjih sto godina. Kao kad je Haso stao na koru banane pa mu se Husina ćakija 17 puta našla među rebrima. Ne sjećam se čega je dr Žarko dr, ali takvu besmislicu, da je tačna, znali bi i europljani pa bi ovdje donijeli pare, otvorili fabrike, potopili krizu, podigli BDP i Dodik, Silajdžić, Tihić i socijalreket Lagumdžija, bi nestali sa političke scene a Bosnom, sa Usorom i Neretvom tekao bi samo jedan čovjek – jedan glas.
A onda znakovit tekst: Rusija postaje nova hrvatska saveznica.
Mladen Pleše, ostatak starog novinarstva, razumno reda činjenice. Rusi u MOL-u, Rusi u Srbiji, Rusi u Republici Srpskoj a uzeće i te neke strukture u Federaciji. Sada hoće da kupe udio u Ini, nude i krak Južnog toka, Rusi u Mađarskoj... pozvali Kosorku Djevojku u Moskvu, koja, iako mi se doimala bjelovarski provincijalno, djeluje kao Mali Bijeli Putin, ministru vegete nije rekla njet nego marš.
Slično intervjuistima, nabrojanim i nenabrojanim, naročito kretenoidima iz Dana koji su opsjednuti Srbima i njihovim bogougrađenim zlom, Karlašica, Halilović, Vešović, Kacin... razmišljaju i kretenoidi iz Brisela pa se bave promjenama ustava, unitarizacijom, nametanjem, paketima, centralizacijom, nacionalističkom retorikom, ukidanjem Republike Srpske...
Umjesto da urade nešto konkrento kao Rusi.
Ali, ruku na srce, ili na dupe, u ovom slučaju svejedno, Ren, Kacin, Solana... nemaju domet da urade nešto kao Rusi. Da imaju, njihove zemlje, iz kojih ono bješe, bile bi politička i ekonomska čuda.
A ona slovenačka protuva Kacin i na pasja preskala napada Bilta baš zato što im je, svojom ličnom žrtvom neuspjeha u Butmiru, pokazao da idu pogrešnom prugom.

PAPA KOD TOMPSONA
Neki mediji, sa naglaskom na balkanske, čudili su se vijesti da je aktuelni papa primio, u grupnoj audijenciji, obitelj Tompson i onda se fotografisao sa njima i njim. Tompson je onaj pjevac čiji stihovi liče na: Neretvico, dobro da ti nemaš vrbe, možeš lakše nosit Srbe.
Aktuelni papa je Tompsonoviće primio dan prije nego što je ugostio Stipu Mesića, aktuelnog predsjednika Hrvatske.
Neki mediji, sa naglaskom na hrvaške, uzalud su se čudili.
Papa je, u stvari, pogriješio što je primio Stjepana Mesića.
Jer, on, kao inokosni državnik, političar bez stranke i mase, pripovijeda o antifašizmu, otkriva petokrakaške spomen ploče, ne dozvoljava da se izjednače Blajburg i Jasenovac, poziva da sveta stolica umiri popove. A papi pomenuti antifašizam, jednako je kao Tompsonu zapjevati Lađu francusku.
Papa je sljedstveno primio Tompsona i naraštaj. Tako nije podržao samo Tompsona već i mladež, buduće naraštaje. A poznato je da potomci Marka Perkovića neće pjevati Jasenovac i Gradiška Stara nego Ide Tito preko Romanije i Koliko je, joj, koliko je na Kozari lista, još je više, joj, još je više mladih komunista.
Sljedstveno, jer je papa, ne ovaj, ali papa je papa, podržao slom komunišća Poljske, pad Berlinskog zida, Neovisnost Hrvatske u paketu, što znači da je Oluja bila mašnica na paketu a nikada nije osudio Jasenovac iako se bavio tričarijama poput vidjelica iz Međugorja.
Kada je papa, raniji, bio u Banjaluci da blaženstvuje Ivana Merca, koji je, za vrijeme komunizma, u Banjaluci imao ulicu ali ga se papa sjetio tek kad je mrski komunizam propao, zajedno sa ulicom, i držao govor na novoj bini u blizini crkve koju su jake srpske snage srušile eksplozivom, ubivši, pri tome, bolesnog svećenika koji nije dopustio da ga iznesu, i koja se sada uzdiže i uz pomoć Vlade Republike Srpske, propustio je da barem pomene kako su ustaše i jedan katolički pop, kao stožernik moralno-političkog vaspitanja, samo nekoliko kilometara odatle, za jedno jutro 42. ili 43. pobili više od 2.500 Srba, bez ijednog pucnja. Maljevima.
Da je to pomenuo, pokojni papa, ja bih oprostio ovome što je primio Tompsona.
Ovako, odobravam mu.
Podrška ustaštvu mora biti dosljedna, ne samo ustaštvu kao hrvatskoj osobini, nego i ustaštvu kao istrebljivačkoj tehnologiji.

AUTONOMNI STATUT VOJVODINA
Vojvodina, ta titoidna administrativna cjelina, kako bi rekli tradicionalni Sujdi, Srbi U Jednoj Državi, srbonaplavna zemlja kako bi rekao balaševićizirani ljubitelj ravničarskih krmećih i vinskih specijaliteta u stihu Jeblo vas veslo koje vas preneslo, upućenom kolonizatorima koje je Tito preveslo u Vojvodinu da bi srpsku zemlju dao muslimanima u Bosni, kako bi rekli šešelj-vukaši s kraja prošlog vijeka i pred početak jedinstvenih bratskih ratova, taj osamstočetrdesetosmaški samosvojni entitet kojeg je istorija zarobila u SFRJ pa kasnije u SRJ pa sada u Srbiju, taj uvijek eksploatisani rudnik kulena, vina, ribe i žita, jedanput od strane hrvatskog neovisnog turizma a drugiput od strane šumadijskocentričnih demokrataša koji bi da pod plaštom evropejizma tutnumugaudupe unizarizam i beogradizam kao na Kosovu, samo drugim sredstvima, dobila je Statut i Zakon o nadležnostima.
Srbobrizi tradiconalnog tipa optužuju kratkosljepu vlast koja je uvažila raspad i omogućila početak nečega za šta niko ne zna u šta će se pretvoriti a nije uvažila dvije trećine Srba koji žive u Vojvodini. Oni jasno govore da će se od Srbije otcijepiti prvo Vojvodina pa potom Sandžak. Po toj apokalipsi sutra, dodajem ja, Turci će ponovo osvojiti Smederevo a Sujdi će čekati da se rodi neki Vuk pa da ode u Beč da ponovo pravi srpsko pismo i jezik i tako sve ispočetka.
Najvažnija stvar u cijeloj priči su te dvije trećine. Na Kosovu su igru odigrale, takođe dvije trećine, samo Šiptara, jer je bilo, ne tako davno, vrijeme kada je Srba bila jedna trećina na Kosovu. Te kosovske dvije trećine Šiptara stvorile su državu, malo priznatu, malo nepriznatu ali ima vojnu bazu što je važnija činjenica. Glavno pitanje je zašto vojvođanske dvije trećine, svojom političkom artikulacijom, ne ostave Vojvodinu u Srbiji, bez nadležnosti.
Ako to neće da urade, svaka kukumigamajko je suvišna.
Statut i Zakon o nadležnostima, odnosno Slučaj Vojvodina, znak je jedne duže bolesti Srbije. Srbija nije izgradila identitet i svijest o sebi, demokratskoj, evropskoj, širokoj, decentralizovanoj ali srpskoj državi. Stoga se i dešavalo sve što se dešavalo – pravila je pandržave, dizala bune i dvadesetsedme martove, stradali su Srbi izvan Srbije jer su se uzdali u Srbiju koje nema a koju su zamjenjivala Četiri S, Sloba Sloboda Smak Sveta, stradalo je Kosovo, jer je Srbija bila najodgovornija za svoje Kosovo, nije, valjda, Kardelj, Đuro Pucar Stari ili Šuvar, stradala balans štanga države Srbije, jer se Srbija nakrivila, neda Kosovo koje nema a ima glavni grad Vojvodine kojeg neda.
Srbija mora da formuliše svoj identitet i projektuje pobjedu za koju se mora neprestano boriti i kad je izvojuje, demokratijom, ne mecima, dabome. To bi podrazumijevalo, kao što je govorio Dodik, da se podijeli Kosovo, uzme sjever a ostalo baci, sad je kasno, uredi zemlja kako sam rekao, široko demokratski, evropski, decentralizovano, i uspostavi balans koji će zauvijek isključiti dramosere, kukače, paničare i vatrogasce iz nacionalne pripovijetke.
Ko će to da uradi.
Ne znam. Ali, bez dvije trećine neće ići. One moraju da ga imenuju.
Dosad se uvijek radilo o tome da im ga neko imenuje.
Što se može uobličiti i u vikne.

KO JE KRIV ZA RAT
Istraživanje javnog mnijenja, koje je na prostoru bivše SFRJ, proveo Božo Skoko sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti a na temu krivaca za rat, vlastitih i zagraničnih, donijelo je zanimljive pokazatelje tokova narodne pameti pravcem iz guzice u glavu. Meni su zanimljiviji procenti za vlastite dripce nego za tuđe. Slažemo se da su oni drugi najveći problem.
Skoro 11% Hrvata u Hrvatskoj smatra da je za rat odgovoran Franjo Tuđman.
15% bosanskohercegovačkih bosanaca smatra da je za rat odgovoran Alija Izetbegović.
18% srbijanaca smatra da je za rat odgovoran Slobodan Milošević.
Mislim da bi procenti bili mnogo veći da se neke stranke potomkinje tih dželata, idiota i ludaka, već više od decenije ne bore da ih snize ili barem zadrže na zateknutom nivou. To znači da je međunarodna zajednica, ako je htjela da se predstavi dobroljudnom, trebala da zabrani ratne stranke, kćeri i majčice pomenutih ludaka a ne da ljude vodi u Hag, među njima i mnoge koji se nisu ni očešali o krivca niti o njegovu majku, i da tako samo pobijaju procente o shvatanju krivice vlastitih dželata.
Šta govori podatak o 11% hrvaćana, 15% bosnohercega i 18% srbijanaca koji smatraju da su njihovi svevišnji, sveratni i svepljačkajući očevi nacije, naroda i dobara, krivci za projektovanje onoga što su oni u ime njih radili.
Znači da se pripadnici Mog naroda otimaju, da počinju da misle a ne samo da uneređuju okolinu. Tamo gdje postoji više vrsta Mog naroda, kao što je BiH, tamo je stanje uneređenije. Nije poznato da li je istraživnje FPZ išlo u takve detalje ali kada bi Ovjde pitali ko je kriv za rat: Karadžić, Alija ili Boban, jer Kljujić je spodoba i one ne može biti kriv nizašta, procenti bi bili nepovoljniji pošto se Moji narodi svakodnevno viđaju i mrze.
Da su svi Moji narodi uspjeli da formiraju nove, postratne stranke, koje bi se odmah na kraju rata morale, u borbi za birače, opredijeliti da kažu istinu o krivcima za rat Mog naroda, ne bi danas bilo Tihića, Silajdžića već odavno, Lagumdžije muljadžije... a o Ragiju da i ne govorim.
A upravo ti, koje pominjem, drže svoje procente pod kontrolom, da ne rastu, pričama o tome kako su Dodik i Esenesde preuzeli Karadžićevu retoriku i tako pobijedili.
Mi smo samo na vrijeme, odmah poslije rata, prvo pukli iza ušiju Rašu i Slobu, da narod zna s kim ima posla. A Gulagumdžija, na primjer, nikada ništa nije rekao o Aliji Žrtvitelju Mira. U smislu krivca za rat, pljačku i klanicu.
Zato neće nikada pobijediti.

PIK – OHR – RG
Čak i anarhija ima svoje zakonitosti po kojima se odvija.
Sve što se događa sa Higsovim bozonom zvani Rafi Gregorijan, ono za šta je odavno proskribovan u Republici Srpskoj, i ono za šta je skoro proskribovan u DABBB, posljedica je trenda kanalisanog internacionalno-jurisdikcijskog haosa s pomoću kojeg se vlada u BiH i nad BiH.
Dakle, pođimo redom.
PIK – samoproglašeno tijelo koje okuplja zemlje zainteresovane za BiH po raznim osnovama. Niko ne zna kako je nastala ta javna masonska loža a prvi trag je da su, čini mi se, UN, ili neko tijelo u okviru UN, rekle da pozdravljaju napore PIK-a. To je prvi pisani trag o Piku, ako se ne pronađe nešto uklesano na stećcima.
PIK je djelovao putem deklaracija iz Sintre itd. a najpoznatija je Bonska kojom su uvedena i Ovlaštenja Ohaera za jednosmjerni nezaštićeni seks sa Bosnom i Hercegovinom, sa naglaskom na ogologuženje Republike Srpske.
Pod tim Pikom i deklaracijama razvrzao se Ohaer pa je, umjesto Visokog predstavnika i njegovog osoblja, došlo do palatalizacije, osmoze ili transvestitizacije pri čemu je Osobolje Ohaera imalo svog viskog predstavnika. Kako bi se to izvelo do kraja, Visoki predstavnik je dobio Prvog zamjenika, zatim Vršioca Dužnosti Visokog predstavnika a sada vidimo iz uvaženih izjava da postoji i Glavni zamjenik. Obično su to bili Američani. Velika nužda je nastala kada je to mjesto zauzeo Rafi Gregorijan jer je on i trolični zamjenik (prvi, vršeni i glavni) ali i Veliki vezir Brčkog.
Rafi Gregorijan je javno demonstrirao svoj tajni rad onda kada je pozvao Tužioca Obarašina u Ohaer i uručio mu katil-ferman.
Da je Đavo odnio šalu a Mutno Dunavo štalu, saznaje se iz izjave dužnosnika SAD u BiH o tome da je Rafi Gregorijan odgovoran Piku, Savjetu za implementaciju mira. A ne diplomatskoj službi SAD, dodajem. To što SAD podržavaju RG, to je politička stvar. Bitno je da je javno obznanjeno da RG ne odgovara SAD. SAD ne žele da stanu iza njegovog rada kao posljedice svojih napora u BiH.
Klupko projektovanog haosa se odmotava dalje i izjavom ruskog ministra inostranih poslova koji precizira da se Rusija složila sa Bonskim ovlaštenjima ali samo u krajnjem slučaju. Visoki predstavnici su onda to radili i kad im se samo pripiša. Lavrov je, takođe rekao da su zemlje, koje su dio Pika, bez saglasnosti Rusije ubacile ustavne promjene u nove uslove za BiH.
To se može tumačiti kao pokušaj zaobilaženja i atrofiranja Pika i uklanjanja Rusije kako bi se provela otimačina BiH isključivo za potrebe EU i NATO. Revitalizacija Otomanskog Balkana samo je nesterilizovan instrument iz te retorte.
Takav slijed neregularnih poteza i faktora, zakonito je doveo do Rafija Gregorijana kao pojave a ne više kao ličnosti.
Rafi Gregorijan je modifikovani virus nilskokonjske gripe koja može izazvati gangrenu i inače nagniječenog tkiva BiH.

PARALELIZACIJA BUTMIRA
Tihićev Bulevar Butmir je sve prazniji. Iako je Dodik odmah rekao da će doći. Možda to i jeste problem. Da je Dodik rekao da neće doći, možda bi ostali prispjeli, da prokažu krivca. Esbeiha ne dolazi jer Esdea eliminiše strance. Esdepe ne dolazi jer vladajuća petorka treba da riješi probleme bez opozicije, to jest Lagumdžije, kako bi Lagumdžija mogao da kaže da su izdali BiH i slično. Ostali se nećkaju, oćkaju.
Sven Alkalaj, diplomatski alhemičar, nastao od sluganskog pajdaša, stranačkog pripadnika i dvojnog državljanina, u Istambulu je razgovarao sa Obnoviteljem Otomanskog Balkana, turskim ministrom Davutogluom i Vukom Jeremićem, ministrom inostranih dela Srbije. Alkalaj je ukazao na problem entitetskog glasanja i to jasno istakao, rekao je. Iskazana je i neupitnost teritorijalnog integriteta BiH, rekao je. Alkalaj.
Tako paralelno teku dva butmirska procesa.
Jedan farsični a drugi falični.
Ako nisu svi htjeli doći Dodiku, nema potrebe provjeravati da li će svi doći Tihiću.
A trojica ministara nisu ni trebali da se sastaju da bi utvrdili da je teritorijalna cjelovitost neupitna.
Niko ne postavlja pitanje teritorijalne cjelovitosti BiH. U pitanju je invazija na Republiku Srpsku i njena aneksija Državi, državni udar Gregorijana i kompanije, raspad Federacije, kolonijalni položaj Hrvata.
Ni jedno od ovih pitanja neće biti riješeno ako neko izjavi da je teritorijalna cjelovitost neupitna.
A da ne postavljam temeljno pitanje: Ko je ovlastio smušenog dvostrukog državljanina Alkalaja da sa nekim tuđim ministrima razgovara o unutrašnjim pitanjima i ustavnim postavkama BiH. Šta ima ministar teritorijalne cjelovitosti da razgovara sa Obnoviteljem Otomanskog Balkana. I to o ukidanju entiteskog i uvođenju otomanskog glasanja.
BiH je već zaplakala za Aprilskim paketom. Sada će zaplakati i za Prudskim procesom. Prag se snižava. Sutra će, možda, zaplakati za sastankom kod Dodika.
Nije pomogao Bajden. Nije pomogao Ren. Nije pomogao Bilt. Traži se pomoć od Davutoglua i Ankare. I taj prag se snižava.
Prvi konkretan rezultat tog butmirskog paralelizma biće propast Federacije koju ne može sačuvati ni ukidanje Republike Srpske ni odbrana BiH.

BORENOVIĆ U NARODNOM OSLOBOĐENJU
U pivarsko-milicionarskom biltenu, posljenjem tranšeju odbrane Rafija G, Sarajevskom Oslobođenju, objavljen je veliki intervju Branislava Borenovića, rođenog opozicionara iz redova demokatskog Pedepea.
Tako su se potvrdile dvije stvari.
Sarajevsko Oslobođenje Vildane S jedno je od podšapnih, štapskih glasovila (riječ posebnog značenja za dvostruku upotrebu) Rafija G. To je očigledno po tome što Pedepe i Depeče, Čavić, imaju neograničen prostor za svoje opozicione istupe, stavove pa i za najcrnju stranačku propagandu. Iz te količine zaključujem da se u Republici Srpskoj, gdje je glasačko tijelo garažnog konzorcijuma Pedepeče, proda najmanje četiri stotine hiljada primjeraka Oslobođenja. A tekstove sa glavnim ulogama Čavića, Ivanića i Borenovića, objavljuje banjalučka dopisnica, jedan od gostujućih plesačica sa zvijezdama, onomad u garaži banjalučke ispostave Ohaera, koje je okupio Rafi G.
Drugo. Štablije Rafija G i inženjeringa, kao i sami pomenuti opozicionari, ne razumiju da na taj način, istupima u Sarajevskom Oslobođenju, govore gluvima. Čitaoce tog pivarskog biltena uopšte ne zanima ko su oni i šta govore. Čak i kad bi bili članovi Esdepea. To, dalje, govori, da oni nemaju pojma o permanentnom izbornom procesu, pozicioniranju, segmentiranju i prezentaciji. A ne mogu ni imati pojma kad su politički kalamari, nakupci sitnom političkom stokom kojom prilikom su zamijenili uloge.
Ali ni to nije najgore.
Borenović je izjavio da Dodik troši narodne pare kao svoje. To je izvučeno i u noseći naslov na prvoj strani. Tako će samo biti prezentovan prijem BiH u Evropsku uniju, ako do tada išta ostane od – Evropske unije.
Borenović nije ni shvatio da je tako Dodika, u stvari, pohvalio. Niko neće svoje pare davati ubudale.
Niko ne bi svoju banku prodao za jedan euro ili za stopedeset hiljada maraka.
Čelnik Pedepea, koji je to učinio, ne bi ni svoj automobil prodao za jedan euro.
A Borenović, čije neobrazovanje dozvoljava i takve gluposti kao što je „otkriće“ namjere vlasti da likvidira Investiciono-razvojnu banku Republike Srpske i tako oslobodi korisnike kredita otplate, svoju političku mladost i eneriju gubi u getu demokratskog progresa.
Da sam na njegovom mjestu, u trenutku kada je privatizacija 2001-2005 ušla u skupštinsku analizu, ćutao bih i sakrio se iza debelog stuba da me ne ubalegaju, više nego što se sam ubalegam.