SOCIJALDEMOKRATIJA I NACIONALNO PITANJE
U stvari, odnos socijaldemoktije prema nacionalnom pitanju obuhvata cijeli niz odnosa koji se moraju razmatrati. Odnos socijaldemokratije prema naciji, nacionalizmu, vjeri, nacionalnoj perspektivi, nacionalnom programu, nacionalnim političkim strankama.
No, za temeljno razmatranje potrebno je raščlaniti:
· Izvornu socijaldemokratiju i komunističku ideologiju i praksu
· Komunističko nasljeđe u zemljama bivše varšavske sfere u šta treba ubrojati i zemlje nastale raspadom SFRJ jer je komunistička partija poslije Drugog svjetskog rata i na tom području preuzela vlast
· Uslove u kojima se ostvaruje nacija
· Transformacija iz komunističke partije u socijaldemokratsku stranku
· Prilagodljivost socijaldemokratije i promjenjivost društva.
Pitanje, bilo koje, socijaldemokratije nije moguće odvojiti od stanja na ljevici danas. U Evropi ljevica je na vlasti samo u Španiji. Može se, zapravo konstatovati da je u Evropi, kolijevci svega pa i ideologija i političkih sistema, tako značajnoj da ih u drugim područjima svijeta ne treba ni uzimati u obzir, kraj prošlog vijeka, i početak ovog, obilježila je dvotruka destrukcija ideologija – lijeve i kapitalističke, sa svim varijacijama. Raznorodni su uslovi tih trendova. Na Istoku, slomio se formalni državno-pravni i internacionalni okvir koji je proizveo komunističku ideologiju pa je onda uslovio i rapidni pad ideologije. Njen zadatak je bio da se transformiše ali rezultate još nemamo. Na Zapadu, slomio se klasičnih Marksov kapitalizma koji se cijelo vrijeme nije transformisao nego samo vješto prikrivao svoju ortodoksnost. Novo doba je ovaj put bilo brže. Nestalo je idološkog sna koji je stvaranjem ideologija i njihovim približavanjem masama ili klasama, stvarao novo doba.
Danas, dakle, imamo slom ideja. U Njemačkoj, zanimljivom primjeru, došlo je do ujedinjenja i prirastanja brojnog segmenta stanovništva koje je bilo pod torturom klasične komunističke ljevice. Možda se moglo očekivati da ti slojevi prihvate socijaldemokratiju kao evropsku varijantu ljevice. To se nije dogodilo. Njemački socijaldemeokrati su bili prisiljeni, u prošlom mandatu, vladatai sa svojim najljućim desničarskim neprijateljem. U Francuskoj je ljevica odavno u defanzivi a vidljiv je i nedostatak dovoljno moćnog vođe pa je na površinu izronio jedan neklasičnik francuski lider. U Italiji su posljedice slične. Tamošnja ljevica je otišla sa scene ali se ne uočava ni uobličena desnica. Na sceni je, nakon kratke epizode, lider ničega, neka vrsta „splitskog načelnika“ što postaje širi fenomen u društvima sa slomom ideologija.
Da li će iz tog zgarišta krenuti revitalizacija ili će se posegnuti za starim socijalnim receptima. Ili će se, pak, morati čekati neki novi ideološki san i stvaranje novog svijeta?
Primjer Demokratske stranke i Obame u Sjedinjenim američkim državama predočava mogućnost povratka starim idejama kao spasonosnoj formuli za metastazirano društvo. Ali, treba biti oprezan: još uvijek je teško govoriti o i o okvirnoj ljevici u tom primjeru.
U Kini, predočava se, pred očima cijelog svijeta, ideološka i ekonomska transformacija ideje koja možda može biti začetak novog doba u kome će se upravljati društvom na sasvim novi način, ne njegovom upotrebom, nego upotrebom svih sredstava mira zarad prosperiteta kolektiva pa onda i pojedinca. Ali treba, također, biti oprezan: potrebno još testnog vremena.
SOCIJALDEMOKRATIJA I KOMUNIZAM
Socijaldemokratija nikad nije dovela u pitanje kapital a komunizam nikada nije dao prava pitanju kapitala. Da li se, nakon dvadesetog vijeka, može zaključiti da se kapital oteo i jednima i drugima?
Socijaldemokratija nikada nije imala istinsku potrebu da se bavi nacijom jer je djelovala u područjima gdje je taj proces završen. Komunizam nikada nije dozvoljavao da se bavi nacijom jer je svoje širenje nametao potiranjem drugih pitanja.
Stoga su i socijaldemokratija i komunizam kao slomljen sistem koji je proizveo nasljednike u deklarativnoj socijaldemokratiji, ostali nedorasli pitanju nacije i nacionlnom pitanju. Jezgreni dio socijaldemokratije u Evropi ni danas nema potrebu da se bavi nacijom jer se podrazumijeva da njemački socijaldemokrtai, na primjer, rade u okviru i za prosperitet njemačke nacije, trasiranjem ekonomskog, socijalnog, demokratskog, institucionalnog kolosijeka. Nije obavezno da se, pri tome, pominje nacija. Neki periferni dijelovi socijaldemokratske galaksije svjedoci su stvaranja nacija-država i ne mogu da izbjegnu to pitanje. Komunizam iz koga su potekli i koji se preselio u kolektivnu podsvijest, ne dozvoljava da se otvara nacionalno pitanje i da se otvoreno, najširim slojevima, kojima se obraća i koje zastupa socijaldemokratija, kaže da je rješenje tog problema, demokratsko, tržišno i državno a ne nacionalističko, kriminalizovano-korupcijsko i autoritarno.
Jezgrena socijaldemokratija nije uhvatila korak sa stvaranjem evropske unije i nacionalno pitanje se sada otvara na mnogo mjesta. Doduše, treba biti realan, otvara se kao pitanje nacije-države. I ne samo kod proširenja Evropske unije. S druge strane, formiranje novih tektonskih ploča na zemljinoj kori moći, ekonomije i vladanja trendovima, što će biti bolan proces ovog vijeka, doveo je zemlje evropske unije u prazan prostor u kome još nema EU kao nove i zaokružene tektonske ploče a članice, pojedinačno, su nemoćne da se bore sa tim procesima. Stoga imamo parcijalne koridore saradnje Italije sa Rusijom, kao i Njemačke, Engleske sa svojom tradicionalno nadmoćnom Amerikom kao i nove podalijanse u okviru same EU, Njemačka-Francuska, na primjer. To može dovesti do destabilizacije.
Periferne socijaldemokratije nalaze se takođe u vakuumu nacija-država. Nove, oslobođene i formirane države integrisane su ili su pod pritiskom integracija a da pitanje utemeljenja nacija-države još nisu zaokružili i tako su se u startu našle u neravnopravnom, novokolonijalnom položaju u odnosu na zemlje jezgra socijaldemokratije (pri čemu nije važno da li u tim zemljama vlada socijaldemokratija ili ne). Ako trendovi integracija nastave ovako, neka pitanja nacije i države nikada neće biti riješena, što će, takođe, dovesti do teških odluka i sukoba.
Oba segmenta socijaldeokratije nalaze se pred neodložnim zadatkom formulisanja nacionalnog i državnog interesa u ovom vijeku i njegovog inkorporisanja u svoje političke strateške i praktične programe.
KOMUNISTIČKO NASLJEĐE
Klasični komunizam, kao i svaka totalitarna ideologija pa i ideologija kapitala, ne priznaje naciju kao pojedinost. Komunizam je to formulisao kao: Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Kapitalizam, pak: Sloboda protoka roba i kapitala. Paktovski komunizam je proklamovao praksu: Druže, svi smo komunisti, ne postoje Poljaci, Rusi, Jugosloveni, Mađari...
Socijaldemokratije tih nesretnih periferija na kojima je još uvijek zgarište komunizma, ali nema dovoljno pepela za fenikse, ne mogu da se nose sa sirovim nacionalizmom, kao što se, nekada, radnička klasa nije umjela ni mogla da nosi sa sirovom eksploatacijom profita. Stoga ne mogu da dođu na vlast. Ili ne mogu da budu preovlađujuća ideja i glasački kvantum. To imamo u Hrvatskoj. To imamo i u Sarajevu. U Beogradu nema ništa od socijaldemokratije. Slovenačka socijaldemkratija je došla na vlast i sopstvenim zaslugama, stvaranjem mladih lidera i novog pristupa društvu ali, ne zaboravimo, i samoslomom ratne divlje kriminalizovane nacionalne opcije. Hrvatski socijaldemokrati, takođe poreobučeni iz komunizma, ne umiju da iskoriste sumrak nacionalističke stranke koju trese kriminalizacija i koja odumire, ne mogu da nađu hrabrost da kažu: Mi smo hrvatski socijaldemokrati i o hrvatskom interesu možemo da kažemo...
Periferne socijaldemokratije neće, nametnutije nego jezgrene, moći izbjeći određenje oko nacije. Inače će državu-naciju prepustiti podivljalim odmetnutim klikama gdje je najbolje rješenje „splitski načelnik“ ili, nešto lošije, „predsjednik gradonačelnik“.
USLOVI OSTVARENJA NACIJE
Nacionalno pitanje pred društvene faktore, pa tako i pred socijaldemokratiju, postavlja se različito u različitim uslovima ostvarenja ili razvoja nacije. Ovdje treba apstrahovati konglomeratna društva tipa „američki narod“ jer se ne radi o klasičnoj naciji, kao i društva koja imaju malo kompetencija i performansi da iz vjerskog kolektivizma prerastu u nacionalni kolektivitet.
Postavlja se različito po intenzitetu i transparentnosti.
Ali tako se i pred socijaldemokratiju postavljaju pitanja razvoja društva, države i prosperiteta uopšte. To znači da su izazovi pred kojima se nalaze socijaldemokratija i nacionalno pitanje kompatibilni i jednovremeni.
Društvena interakcija nalaže povezivanje ta dva pitanja zadržavajući nukleus prvog i savremenost i demokratičnost drugog.
TRANSFORMACIJA KOMUNISTIČKE PARTIJE U SD STRANKU
Nije ponuđen uspješan koncpet za tu transformaciju.
Zemlje bivšeg područja SFRJ su očigledniji primjer od zemalja varšavske zone. Ovdje se to demonstriralo kao jedan od segmenata koncepta kriminalizovane odbrane nacije ali u onom kriminalizovanom dijelu. Taj put su prošli komunisti Beograda kao i komunisti Sarajeva. Prvi su se preimenovali u socijaliste a drugi u socijaldemokrate. I jednim i drugim glavni cilj nije bila socijaldemokratija ili ljevica, nego zadržavanje moći, korištenje komunističkih službi koje su postale paraslužbe i vladavina nad kadrovskom lepezom.
Komunisti transformisanog imena nose betonirano olovno breme nepoznavanja suštine tržišta i vještine socijalno upravljivog tržišta i kapitala. Njihov krajnji domet je komunistička uravnilovka.
Nose i granitno breme nepoznavanja interne i eksterne demokratije. Njihov domet je lidersko-totalitarni odnos prema vlastitoj stranačkoj strukturi ali i prema cijelom društvu. A to breme proizvodi podanički odnos prema jačem. Kominterna vječno živi ispod kožnih mantila, čak i kada ih obuku novoimenovani socijaldemokrati.
Nije moguća transformacija suštine s pomoću transformacije imena.
Socijaldemokratija mora nastati neometano, nedirigovano i autohtono. I to kao zaštitinik siromašnih masovnih slojeva stanovništva, bez obzira što je zaposlenost mala, socijalna politika nevidljiva a instrumentarij države i demokratije ograničen.
PRILAGODLJIVOST SOCIJALDEMOKRATIJE
Evropska socijaldemokratija demonstrirala se posljednjih decenija dogmatskom u mnogim segmentima.
Državu socijalne pravde novo doba je ostavilo za sobom.
Osmoza između društvenih slojeva ili, pak, odvajanje od društva kapitala i vlasnika kapitala nisu poslužili za transformaciju i prilagođavanje socijaldemokratije.
Integracijski procesi, u Evropi, ali i od strane militantnog rasadnika demokratije i nacionalnog interesa, ostali su potpuno izvan interesa, uticaja, trendiranja i programiranja od strane socijaldemokratije.
Jenako tako, izvan dometa ostala je nacija ili država-nacija. Kao što je uvažila kapital, socijaldemokratija mora uvažiti i naciju ili državu-naciju.
Sva ta pitanja koja nije opservirala socijaldemokratija, opservirao je, ili pokrenuo i njima upravlja, neko drugi. A to je pouzdan način udaljavanja od vlasti, društvene moći i projektovanja društva sadašnjosti i budućnosti.
Novi vijek će biti doba kada će države i nacije pred sobom naći nova pitanja koja prošli vijek nije imao na repertoaru. Pobjeda nacije kao i pobjeda države, može da se ostvari i na demokratski i socijalan način ali može, istorija to govori, i na totalitaran, militaran i autoriotaran način, vojnom silom, vjerom ili kapitalom, svejedno.
Radi se o tome da se pobjeda nacije i države ili države-nacije, održi i iznova revitalizuje.
Veće šanse za tu ulogu ima socijaldemokratija. Ako uspije brzo da se transformiše i prilagodi vremenu. To, najprije, znači da treba prići naciji kao demokratskom, prosperitetnom, novovremenom pitanju. Nikako na načine iz prošlog vijeka.
U stvari, odnos socijaldemoktije prema nacionalnom pitanju obuhvata cijeli niz odnosa koji se moraju razmatrati. Odnos socijaldemokratije prema naciji, nacionalizmu, vjeri, nacionalnoj perspektivi, nacionalnom programu, nacionalnim političkim strankama.
No, za temeljno razmatranje potrebno je raščlaniti:
· Izvornu socijaldemokratiju i komunističku ideologiju i praksu
· Komunističko nasljeđe u zemljama bivše varšavske sfere u šta treba ubrojati i zemlje nastale raspadom SFRJ jer je komunistička partija poslije Drugog svjetskog rata i na tom području preuzela vlast
· Uslove u kojima se ostvaruje nacija
· Transformacija iz komunističke partije u socijaldemokratsku stranku
· Prilagodljivost socijaldemokratije i promjenjivost društva.
Pitanje, bilo koje, socijaldemokratije nije moguće odvojiti od stanja na ljevici danas. U Evropi ljevica je na vlasti samo u Španiji. Može se, zapravo konstatovati da je u Evropi, kolijevci svega pa i ideologija i političkih sistema, tako značajnoj da ih u drugim područjima svijeta ne treba ni uzimati u obzir, kraj prošlog vijeka, i početak ovog, obilježila je dvotruka destrukcija ideologija – lijeve i kapitalističke, sa svim varijacijama. Raznorodni su uslovi tih trendova. Na Istoku, slomio se formalni državno-pravni i internacionalni okvir koji je proizveo komunističku ideologiju pa je onda uslovio i rapidni pad ideologije. Njen zadatak je bio da se transformiše ali rezultate još nemamo. Na Zapadu, slomio se klasičnih Marksov kapitalizma koji se cijelo vrijeme nije transformisao nego samo vješto prikrivao svoju ortodoksnost. Novo doba je ovaj put bilo brže. Nestalo je idološkog sna koji je stvaranjem ideologija i njihovim približavanjem masama ili klasama, stvarao novo doba.
Danas, dakle, imamo slom ideja. U Njemačkoj, zanimljivom primjeru, došlo je do ujedinjenja i prirastanja brojnog segmenta stanovništva koje je bilo pod torturom klasične komunističke ljevice. Možda se moglo očekivati da ti slojevi prihvate socijaldemokratiju kao evropsku varijantu ljevice. To se nije dogodilo. Njemački socijaldemeokrati su bili prisiljeni, u prošlom mandatu, vladatai sa svojim najljućim desničarskim neprijateljem. U Francuskoj je ljevica odavno u defanzivi a vidljiv je i nedostatak dovoljno moćnog vođe pa je na površinu izronio jedan neklasičnik francuski lider. U Italiji su posljedice slične. Tamošnja ljevica je otišla sa scene ali se ne uočava ni uobličena desnica. Na sceni je, nakon kratke epizode, lider ničega, neka vrsta „splitskog načelnika“ što postaje širi fenomen u društvima sa slomom ideologija.
Da li će iz tog zgarišta krenuti revitalizacija ili će se posegnuti za starim socijalnim receptima. Ili će se, pak, morati čekati neki novi ideološki san i stvaranje novog svijeta?
Primjer Demokratske stranke i Obame u Sjedinjenim američkim državama predočava mogućnost povratka starim idejama kao spasonosnoj formuli za metastazirano društvo. Ali, treba biti oprezan: još uvijek je teško govoriti o i o okvirnoj ljevici u tom primjeru.
U Kini, predočava se, pred očima cijelog svijeta, ideološka i ekonomska transformacija ideje koja možda može biti začetak novog doba u kome će se upravljati društvom na sasvim novi način, ne njegovom upotrebom, nego upotrebom svih sredstava mira zarad prosperiteta kolektiva pa onda i pojedinca. Ali treba, također, biti oprezan: potrebno još testnog vremena.
SOCIJALDEMOKRATIJA I KOMUNIZAM
Socijaldemokratija nikad nije dovela u pitanje kapital a komunizam nikada nije dao prava pitanju kapitala. Da li se, nakon dvadesetog vijeka, može zaključiti da se kapital oteo i jednima i drugima?
Socijaldemokratija nikada nije imala istinsku potrebu da se bavi nacijom jer je djelovala u područjima gdje je taj proces završen. Komunizam nikada nije dozvoljavao da se bavi nacijom jer je svoje širenje nametao potiranjem drugih pitanja.
Stoga su i socijaldemokratija i komunizam kao slomljen sistem koji je proizveo nasljednike u deklarativnoj socijaldemokratiji, ostali nedorasli pitanju nacije i nacionlnom pitanju. Jezgreni dio socijaldemokratije u Evropi ni danas nema potrebu da se bavi nacijom jer se podrazumijeva da njemački socijaldemokrtai, na primjer, rade u okviru i za prosperitet njemačke nacije, trasiranjem ekonomskog, socijalnog, demokratskog, institucionalnog kolosijeka. Nije obavezno da se, pri tome, pominje nacija. Neki periferni dijelovi socijaldemokratske galaksije svjedoci su stvaranja nacija-država i ne mogu da izbjegnu to pitanje. Komunizam iz koga su potekli i koji se preselio u kolektivnu podsvijest, ne dozvoljava da se otvara nacionalno pitanje i da se otvoreno, najširim slojevima, kojima se obraća i koje zastupa socijaldemokratija, kaže da je rješenje tog problema, demokratsko, tržišno i državno a ne nacionalističko, kriminalizovano-korupcijsko i autoritarno.
Jezgrena socijaldemokratija nije uhvatila korak sa stvaranjem evropske unije i nacionalno pitanje se sada otvara na mnogo mjesta. Doduše, treba biti realan, otvara se kao pitanje nacije-države. I ne samo kod proširenja Evropske unije. S druge strane, formiranje novih tektonskih ploča na zemljinoj kori moći, ekonomije i vladanja trendovima, što će biti bolan proces ovog vijeka, doveo je zemlje evropske unije u prazan prostor u kome još nema EU kao nove i zaokružene tektonske ploče a članice, pojedinačno, su nemoćne da se bore sa tim procesima. Stoga imamo parcijalne koridore saradnje Italije sa Rusijom, kao i Njemačke, Engleske sa svojom tradicionalno nadmoćnom Amerikom kao i nove podalijanse u okviru same EU, Njemačka-Francuska, na primjer. To može dovesti do destabilizacije.
Periferne socijaldemokratije nalaze se takođe u vakuumu nacija-država. Nove, oslobođene i formirane države integrisane su ili su pod pritiskom integracija a da pitanje utemeljenja nacija-države još nisu zaokružili i tako su se u startu našle u neravnopravnom, novokolonijalnom položaju u odnosu na zemlje jezgra socijaldemokratije (pri čemu nije važno da li u tim zemljama vlada socijaldemokratija ili ne). Ako trendovi integracija nastave ovako, neka pitanja nacije i države nikada neće biti riješena, što će, takođe, dovesti do teških odluka i sukoba.
Oba segmenta socijaldeokratije nalaze se pred neodložnim zadatkom formulisanja nacionalnog i državnog interesa u ovom vijeku i njegovog inkorporisanja u svoje političke strateške i praktične programe.
KOMUNISTIČKO NASLJEĐE
Klasični komunizam, kao i svaka totalitarna ideologija pa i ideologija kapitala, ne priznaje naciju kao pojedinost. Komunizam je to formulisao kao: Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Kapitalizam, pak: Sloboda protoka roba i kapitala. Paktovski komunizam je proklamovao praksu: Druže, svi smo komunisti, ne postoje Poljaci, Rusi, Jugosloveni, Mađari...
Socijaldemokratije tih nesretnih periferija na kojima je još uvijek zgarište komunizma, ali nema dovoljno pepela za fenikse, ne mogu da se nose sa sirovim nacionalizmom, kao što se, nekada, radnička klasa nije umjela ni mogla da nosi sa sirovom eksploatacijom profita. Stoga ne mogu da dođu na vlast. Ili ne mogu da budu preovlađujuća ideja i glasački kvantum. To imamo u Hrvatskoj. To imamo i u Sarajevu. U Beogradu nema ništa od socijaldemokratije. Slovenačka socijaldemkratija je došla na vlast i sopstvenim zaslugama, stvaranjem mladih lidera i novog pristupa društvu ali, ne zaboravimo, i samoslomom ratne divlje kriminalizovane nacionalne opcije. Hrvatski socijaldemokrati, takođe poreobučeni iz komunizma, ne umiju da iskoriste sumrak nacionalističke stranke koju trese kriminalizacija i koja odumire, ne mogu da nađu hrabrost da kažu: Mi smo hrvatski socijaldemokrati i o hrvatskom interesu možemo da kažemo...
Periferne socijaldemokratije neće, nametnutije nego jezgrene, moći izbjeći određenje oko nacije. Inače će državu-naciju prepustiti podivljalim odmetnutim klikama gdje je najbolje rješenje „splitski načelnik“ ili, nešto lošije, „predsjednik gradonačelnik“.
USLOVI OSTVARENJA NACIJE
Nacionalno pitanje pred društvene faktore, pa tako i pred socijaldemokratiju, postavlja se različito u različitim uslovima ostvarenja ili razvoja nacije. Ovdje treba apstrahovati konglomeratna društva tipa „američki narod“ jer se ne radi o klasičnoj naciji, kao i društva koja imaju malo kompetencija i performansi da iz vjerskog kolektivizma prerastu u nacionalni kolektivitet.
Postavlja se različito po intenzitetu i transparentnosti.
Ali tako se i pred socijaldemokratiju postavljaju pitanja razvoja društva, države i prosperiteta uopšte. To znači da su izazovi pred kojima se nalaze socijaldemokratija i nacionalno pitanje kompatibilni i jednovremeni.
Društvena interakcija nalaže povezivanje ta dva pitanja zadržavajući nukleus prvog i savremenost i demokratičnost drugog.
TRANSFORMACIJA KOMUNISTIČKE PARTIJE U SD STRANKU
Nije ponuđen uspješan koncpet za tu transformaciju.
Zemlje bivšeg područja SFRJ su očigledniji primjer od zemalja varšavske zone. Ovdje se to demonstriralo kao jedan od segmenata koncepta kriminalizovane odbrane nacije ali u onom kriminalizovanom dijelu. Taj put su prošli komunisti Beograda kao i komunisti Sarajeva. Prvi su se preimenovali u socijaliste a drugi u socijaldemokrate. I jednim i drugim glavni cilj nije bila socijaldemokratija ili ljevica, nego zadržavanje moći, korištenje komunističkih službi koje su postale paraslužbe i vladavina nad kadrovskom lepezom.
Komunisti transformisanog imena nose betonirano olovno breme nepoznavanja suštine tržišta i vještine socijalno upravljivog tržišta i kapitala. Njihov krajnji domet je komunistička uravnilovka.
Nose i granitno breme nepoznavanja interne i eksterne demokratije. Njihov domet je lidersko-totalitarni odnos prema vlastitoj stranačkoj strukturi ali i prema cijelom društvu. A to breme proizvodi podanički odnos prema jačem. Kominterna vječno živi ispod kožnih mantila, čak i kada ih obuku novoimenovani socijaldemokrati.
Nije moguća transformacija suštine s pomoću transformacije imena.
Socijaldemokratija mora nastati neometano, nedirigovano i autohtono. I to kao zaštitinik siromašnih masovnih slojeva stanovništva, bez obzira što je zaposlenost mala, socijalna politika nevidljiva a instrumentarij države i demokratije ograničen.
PRILAGODLJIVOST SOCIJALDEMOKRATIJE
Evropska socijaldemokratija demonstrirala se posljednjih decenija dogmatskom u mnogim segmentima.
Državu socijalne pravde novo doba je ostavilo za sobom.
Osmoza između društvenih slojeva ili, pak, odvajanje od društva kapitala i vlasnika kapitala nisu poslužili za transformaciju i prilagođavanje socijaldemokratije.
Integracijski procesi, u Evropi, ali i od strane militantnog rasadnika demokratije i nacionalnog interesa, ostali su potpuno izvan interesa, uticaja, trendiranja i programiranja od strane socijaldemokratije.
Jenako tako, izvan dometa ostala je nacija ili država-nacija. Kao što je uvažila kapital, socijaldemokratija mora uvažiti i naciju ili državu-naciju.
Sva ta pitanja koja nije opservirala socijaldemokratija, opservirao je, ili pokrenuo i njima upravlja, neko drugi. A to je pouzdan način udaljavanja od vlasti, društvene moći i projektovanja društva sadašnjosti i budućnosti.
Novi vijek će biti doba kada će države i nacije pred sobom naći nova pitanja koja prošli vijek nije imao na repertoaru. Pobjeda nacije kao i pobjeda države, može da se ostvari i na demokratski i socijalan način ali može, istorija to govori, i na totalitaran, militaran i autoriotaran način, vojnom silom, vjerom ili kapitalom, svejedno.
Radi se o tome da se pobjeda nacije i države ili države-nacije, održi i iznova revitalizuje.
Veće šanse za tu ulogu ima socijaldemokratija. Ako uspije brzo da se transformiše i prilagodi vremenu. To, najprije, znači da treba prići naciji kao demokratskom, prosperitetnom, novovremenom pitanju. Nikako na načine iz prošlog vijeka.
(tekst pisan za časopis Argumenti)
