KALAŠNJIKOV
Mihail Timofejevič Kalašnjikov, tokom demokratskih ratova u Bosni i Hercegovini, sa okusom bratske krvi, nekoliko stotina puta mi je spasio život. Da sam imao u rukama papovku ili kakav drugi kolac, ili pak neke napucane amerikanke, ubili bi me ko zadnjeg agresora.
Ovih dana je objavljeno kako taj starčić, nakićen ponjavom tipično ruskih odlikovanja, proslavlja osamdeseti rođendan. Tom prilikom su novinari, u stvari dedelguzi internetski prepisivači, srali o tome kako je „taj masovni ubica“ to i to, kako se radi o „ubojici milijuna“. Njegovu pušku AK-47, Automat Kalašnjikova, konstruisan 1947., proizvodi, legalno i na crno 14 zemalja. Pretpostavlja se da je dosad proizvedeno 100 miliona službenih Kalašnjikova u ruskoj fabrici. Uspostavljanju proizvodnje pomogao je i njemački mašinac Hugo Šmajser, konstruktor njemačke jurišne puške StG 44, iz Dugog svjetskog rata, koga su Rusi zarobili u rodnom selu i deportovali u zavod za proizvodnju nove automatske puške.
Kalašnjikov je na kraju starog doba pokolja, postao nova puška za novo doba.
Sranje je priča o tome da je Kalašnjikov, Mihail, tvorac smrti. Da je puška AK 47 donosila i donosi smrt. Da nije Kašanjikova, bio bi izmišljen automatski malj ili serijski zakivač eksera u lobanju. Ljudi su takvi, zli, krovoločni. Rat je ljudski način napretka. Jedan od načina. Rat započinju budale, organizuje izrasliji a učestvuju – svi. Nemamo koga okriviti. Rat je u krvi svakog muškog divljaka bez obzira što se zna preodjenuti u inženjera, službenika ili zavodnika. Ali kad dođe prilika, rat je sredstvo istrebljenja, borbe za savanu i prašumu, za teritoriju, nadomjestak kolektivnih i ličnih frustracija koje se kupe u genima decenijama, produžetak lova na divljač da bi se prehranila porodica ili vlastiti stomak, produžetak seksualnog nagona koga priroda uzima nazad, iskazivanje kompleksa veće ljudskosti i mekoće.
Rat je, u stvari, istorija ljudskog genijalnog smišljanja razloga za legitimno ubijanje.
Kalašnjikov je jednostavna puška. I smrt je jednostavna. Kalašnjikov je demokratska puška, puška za sirotinju. Napirlitani tompson, smit i veson, pumperica, hekler i koh, braun bes, M16, F2000, i ostale igračke sa dvogledima, zelenim i crvenim lampicama, ručkicama, torbicama i potkalibarskom municijom, i kaleidoskopima, navigatorima i lokatorima, samo su pudlice koje gospođe izvode u šetnju. Jedino je kalašnjikov puška za glib, kišu, muškarce, krv i brzu smrt.
Kalašnjikov je ljepotica u svojoj jednostavnosti. Kao afrička krasotica, koja ima na sebi dvije ublaćene i uznojene krpe a ljepša je od boga. Njegov ukras je nekad šljivovo drveno tijelo, nekad plastificiarni šaržer, nekad pleteni plastični remen, nekad niklovana cijev ali ni tada, kad je ukrašen, ne odbija od sebe sirotinju tužnih pogleda i beznadnih muka.
Kalašnjikov je kao ručni sat. Još i više. Kao dio tijela. Kalašnjikov je jedino muško s kojim može da se spava. Možda zato što je puška a puška je žensko. Kalašnjikov ima nježnost žene u najboljim godinama. Top, tenk, helikopter, avion... su grube muškarčine. Kalašnjikov leži u ruci kao duga bijela ženska ruka u muškoj.
I glavna stvar. Kalašnjikov je oružje siromašnih, gladnih, ugnjetenih, pokorenih, žudnih slobode i samostalnosti. Ni jedna armija i država nije krenula u rat protiv druge države sa kalašnjikovima. Oni koji kreću na drugu državu, i narod, idu sa video-igricama, softverima, naparfemisanim matiranim i sjajnim orlušinama od oružja. A sirotinja, dolje, ima samo kalašnjikove. Kalašnjikov ne pokorava, on brani. Zato je toliko raširen i prijateljski prljavoj, izgladnjeloj i potlačenoj populaciji. Za sva druga oružja treba da se ide u školu i na obuku, da se uči ubijanje. Za Kalašnjikov ne treba škola. Uzima se u ruku samo kad više nemaš kud.
Kalašnjikov je oružje najbjednijih.
On još jedina brana protiv globaliziranog ubijanja koje se širi kao virus nove gripe. On je i vrhunska pravda, jer poginuti od Kalašnjikova a imati u rukama skupu savremenu pušku i opremu od sto hiljada dolara, zadovoljene je pravde za uboge nad onima koji su od bijesa došli da ubijaju sirotinju.
Kalašnjikov je rođen u pobjedi nad zlom. Kada je njemačka fašistička soldateska ranila mladog tenkista Mihaila Timofejeviča, teško, on se oporavljao smišljajući pušku koja nadživljava sva zla i ratove.
Kada jednom ljudi prestanu da se ubijaju, Kalašnjikov će možda postati simbol mira. A umjesto metaka, iz njegove stare izmrcvarene cijevi, izlaziće umjetničke slike koje se odmah instaliraju na zidove.
To je san onih kojima je Kalašnjikov jedino ljudsko pravo, sloboda, imovina i alatka.
Mihail Timofejevič Kalašnjikov, tokom demokratskih ratova u Bosni i Hercegovini, sa okusom bratske krvi, nekoliko stotina puta mi je spasio život. Da sam imao u rukama papovku ili kakav drugi kolac, ili pak neke napucane amerikanke, ubili bi me ko zadnjeg agresora.
Ovih dana je objavljeno kako taj starčić, nakićen ponjavom tipično ruskih odlikovanja, proslavlja osamdeseti rođendan. Tom prilikom su novinari, u stvari dedelguzi internetski prepisivači, srali o tome kako je „taj masovni ubica“ to i to, kako se radi o „ubojici milijuna“. Njegovu pušku AK-47, Automat Kalašnjikova, konstruisan 1947., proizvodi, legalno i na crno 14 zemalja. Pretpostavlja se da je dosad proizvedeno 100 miliona službenih Kalašnjikova u ruskoj fabrici. Uspostavljanju proizvodnje pomogao je i njemački mašinac Hugo Šmajser, konstruktor njemačke jurišne puške StG 44, iz Dugog svjetskog rata, koga su Rusi zarobili u rodnom selu i deportovali u zavod za proizvodnju nove automatske puške.
Kalašnjikov je na kraju starog doba pokolja, postao nova puška za novo doba.
Sranje je priča o tome da je Kalašnjikov, Mihail, tvorac smrti. Da je puška AK 47 donosila i donosi smrt. Da nije Kašanjikova, bio bi izmišljen automatski malj ili serijski zakivač eksera u lobanju. Ljudi su takvi, zli, krovoločni. Rat je ljudski način napretka. Jedan od načina. Rat započinju budale, organizuje izrasliji a učestvuju – svi. Nemamo koga okriviti. Rat je u krvi svakog muškog divljaka bez obzira što se zna preodjenuti u inženjera, službenika ili zavodnika. Ali kad dođe prilika, rat je sredstvo istrebljenja, borbe za savanu i prašumu, za teritoriju, nadomjestak kolektivnih i ličnih frustracija koje se kupe u genima decenijama, produžetak lova na divljač da bi se prehranila porodica ili vlastiti stomak, produžetak seksualnog nagona koga priroda uzima nazad, iskazivanje kompleksa veće ljudskosti i mekoće.
Rat je, u stvari, istorija ljudskog genijalnog smišljanja razloga za legitimno ubijanje.
Kalašnjikov je jednostavna puška. I smrt je jednostavna. Kalašnjikov je demokratska puška, puška za sirotinju. Napirlitani tompson, smit i veson, pumperica, hekler i koh, braun bes, M16, F2000, i ostale igračke sa dvogledima, zelenim i crvenim lampicama, ručkicama, torbicama i potkalibarskom municijom, i kaleidoskopima, navigatorima i lokatorima, samo su pudlice koje gospođe izvode u šetnju. Jedino je kalašnjikov puška za glib, kišu, muškarce, krv i brzu smrt.
Kalašnjikov je ljepotica u svojoj jednostavnosti. Kao afrička krasotica, koja ima na sebi dvije ublaćene i uznojene krpe a ljepša je od boga. Njegov ukras je nekad šljivovo drveno tijelo, nekad plastificiarni šaržer, nekad pleteni plastični remen, nekad niklovana cijev ali ni tada, kad je ukrašen, ne odbija od sebe sirotinju tužnih pogleda i beznadnih muka.
Kalašnjikov je kao ručni sat. Još i više. Kao dio tijela. Kalašnjikov je jedino muško s kojim može da se spava. Možda zato što je puška a puška je žensko. Kalašnjikov ima nježnost žene u najboljim godinama. Top, tenk, helikopter, avion... su grube muškarčine. Kalašnjikov leži u ruci kao duga bijela ženska ruka u muškoj.
I glavna stvar. Kalašnjikov je oružje siromašnih, gladnih, ugnjetenih, pokorenih, žudnih slobode i samostalnosti. Ni jedna armija i država nije krenula u rat protiv druge države sa kalašnjikovima. Oni koji kreću na drugu državu, i narod, idu sa video-igricama, softverima, naparfemisanim matiranim i sjajnim orlušinama od oružja. A sirotinja, dolje, ima samo kalašnjikove. Kalašnjikov ne pokorava, on brani. Zato je toliko raširen i prijateljski prljavoj, izgladnjeloj i potlačenoj populaciji. Za sva druga oružja treba da se ide u školu i na obuku, da se uči ubijanje. Za Kalašnjikov ne treba škola. Uzima se u ruku samo kad više nemaš kud.
Kalašnjikov je oružje najbjednijih.
On još jedina brana protiv globaliziranog ubijanja koje se širi kao virus nove gripe. On je i vrhunska pravda, jer poginuti od Kalašnjikova a imati u rukama skupu savremenu pušku i opremu od sto hiljada dolara, zadovoljene je pravde za uboge nad onima koji su od bijesa došli da ubijaju sirotinju.
Kalašnjikov je rođen u pobjedi nad zlom. Kada je njemačka fašistička soldateska ranila mladog tenkista Mihaila Timofejeviča, teško, on se oporavljao smišljajući pušku koja nadživljava sva zla i ratove.
Kada jednom ljudi prestanu da se ubijaju, Kalašnjikov će možda postati simbol mira. A umjesto metaka, iz njegove stare izmrcvarene cijevi, izlaziće umjetničke slike koje se odmah instaliraju na zidove.
To je san onih kojima je Kalašnjikov jedino ljudsko pravo, sloboda, imovina i alatka.
