PROSTITUISANJE VJERE
Kriminalizovana odbrana nacije, trostrana, u pripremi i realizaciji rata, kao i u postratno vrijeme, dala je ogroman prostor vjeri kao skorojevićkom ispoljavanju provincijalne, krajputaške i autistične pseudovažnosti crkve, crkvenjaka i reliktonosaca vlastite provenijencije. Tako su sistemi KON-a dali priliku i u politici, istom soju, ali znatno neobrazovanijem, primitivnijem i krvoločnijem, soju novonacionalista, antikomunistoida, istorioida i svakojakih operetskih, komornih i regionalnih kriminalusa.
Crkva i džamija se vazdigla iznad boga i svijeta i postala jedan od aktera Kriminalizovane Odbrane Nacije. Rušenje bogomolja, svuda i svačijih, svjedoči o tome da su se crkvena vrata i džamijski prag upetljali u politiku, nacionalizam i građanski rat. Zadnji put, kad su to radili, u II svjetskom ratu, njihov doprinos je bio ogroman.
Nakon rata, izučivši zanat dolaska na vlast (reis) ili podržavanja vlasti (Jefrem), prihvatili su se i ispoljavanja biznis-vjere. Umijeće, stečeno još u ratu, prikupljanja donatorskih sredstava, nastavilo se i poslije rata, crkve i džamije niču češće i gušće od pljačkaških benzinskih pumpi tokom rata. Ogromna sredstva društvo je zaledilo u crkve i džamije. I dandanas to radi. Vlast je počela da se boji crkve, više nego sindikata.
Sada se vjeronauka, vjera, crkva i džamija, uselila u vrtiće, u osnovne škole a u Republici Srpskoj zagovara se i uvođenje vjeronuake u srednje škole.
Tempo tog bjesomučnog napada na društvo diktira islamska vjera iz Sarajeva. Pravoslavlje i katoličanstvo ne smiju dozvoliti da zaostanu u toj borbi za ovozemaljske duše pa se trude, na svaki način, da zbiju redove i osvoje nova područja pojedinca i kolektiviteta.
Civilizacijski je pogrešno uvoditi vjeronauk u vrtiće, osmoljetke i srednje škole. To vjera nikada nije radila, ni u jednom perodu svoje i ljudske istorije.
To je napad na pojedinca i njegovu slobodu. Niko nema pravo ujutro zarobiti sanjivo dijete u vrtiću, opčinjeno igrom i dječijim prostodušnim društvom, i uvući ga u tamne pothodnike vjere koju ono ne razumije.
Vjera je stvar slobodnog svjesnog pojedinačnog opredjeljenja.
Svaka institucionalna kolektivizacija vjere je manipulacija. Tada je vjera opijum za narod, kako je to mnogo prije i samog Marksa rečeno.
Islamska agresivnost je objašnjiva činjenicom da u islamskoj vjeri nema ništa drugo osim vjere. I rata. Nema države, nema nacije, nema demokratije, nema napretka, nema pojedinca. To što reis govori o pet vijekova stabilnosti pod Turskim Balkanom, jednako je kao kad bi se divili političkoj i ekonomskoj stabilnosti u samici doživotnog zatvora.
Hiršćanstvo, pak, ima sasvim drugačije obzore. Hrišćanstvo je omogućilo kolektivitetu organizaciju države, tržišta, demokatije, ljudskih prava i sloboda a sa ratovima u ime vjere raskrižilo je odavno.
Stoga hrišćanstvo treba da se drži svojih evropskih i civilizacijskih dostignuća. Ne treba da juri za agresivnim islamom koji je vijekovima opsjednut regrutovanjem i zadnjeg pojedinca u svoj permanentni rat protiv svih vjera, kolektiviteta i teritorija.
Slobodan pristup vjeri i školi najjača je snaga hrišćanstva.
Regrutacija nosi krv, zlo i porob.
Kriminalizovana odbrana nacije, trostrana, u pripremi i realizaciji rata, kao i u postratno vrijeme, dala je ogroman prostor vjeri kao skorojevićkom ispoljavanju provincijalne, krajputaške i autistične pseudovažnosti crkve, crkvenjaka i reliktonosaca vlastite provenijencije. Tako su sistemi KON-a dali priliku i u politici, istom soju, ali znatno neobrazovanijem, primitivnijem i krvoločnijem, soju novonacionalista, antikomunistoida, istorioida i svakojakih operetskih, komornih i regionalnih kriminalusa.
Crkva i džamija se vazdigla iznad boga i svijeta i postala jedan od aktera Kriminalizovane Odbrane Nacije. Rušenje bogomolja, svuda i svačijih, svjedoči o tome da su se crkvena vrata i džamijski prag upetljali u politiku, nacionalizam i građanski rat. Zadnji put, kad su to radili, u II svjetskom ratu, njihov doprinos je bio ogroman.
Nakon rata, izučivši zanat dolaska na vlast (reis) ili podržavanja vlasti (Jefrem), prihvatili su se i ispoljavanja biznis-vjere. Umijeće, stečeno još u ratu, prikupljanja donatorskih sredstava, nastavilo se i poslije rata, crkve i džamije niču češće i gušće od pljačkaških benzinskih pumpi tokom rata. Ogromna sredstva društvo je zaledilo u crkve i džamije. I dandanas to radi. Vlast je počela da se boji crkve, više nego sindikata.
Sada se vjeronauka, vjera, crkva i džamija, uselila u vrtiće, u osnovne škole a u Republici Srpskoj zagovara se i uvođenje vjeronuake u srednje škole.
Tempo tog bjesomučnog napada na društvo diktira islamska vjera iz Sarajeva. Pravoslavlje i katoličanstvo ne smiju dozvoliti da zaostanu u toj borbi za ovozemaljske duše pa se trude, na svaki način, da zbiju redove i osvoje nova područja pojedinca i kolektiviteta.
Civilizacijski je pogrešno uvoditi vjeronauk u vrtiće, osmoljetke i srednje škole. To vjera nikada nije radila, ni u jednom perodu svoje i ljudske istorije.
To je napad na pojedinca i njegovu slobodu. Niko nema pravo ujutro zarobiti sanjivo dijete u vrtiću, opčinjeno igrom i dječijim prostodušnim društvom, i uvući ga u tamne pothodnike vjere koju ono ne razumije.
Vjera je stvar slobodnog svjesnog pojedinačnog opredjeljenja.
Svaka institucionalna kolektivizacija vjere je manipulacija. Tada je vjera opijum za narod, kako je to mnogo prije i samog Marksa rečeno.
Islamska agresivnost je objašnjiva činjenicom da u islamskoj vjeri nema ništa drugo osim vjere. I rata. Nema države, nema nacije, nema demokratije, nema napretka, nema pojedinca. To što reis govori o pet vijekova stabilnosti pod Turskim Balkanom, jednako je kao kad bi se divili političkoj i ekonomskoj stabilnosti u samici doživotnog zatvora.
Hiršćanstvo, pak, ima sasvim drugačije obzore. Hrišćanstvo je omogućilo kolektivitetu organizaciju države, tržišta, demokatije, ljudskih prava i sloboda a sa ratovima u ime vjere raskrižilo je odavno.
Stoga hrišćanstvo treba da se drži svojih evropskih i civilizacijskih dostignuća. Ne treba da juri za agresivnim islamom koji je vijekovima opsjednut regrutovanjem i zadnjeg pojedinca u svoj permanentni rat protiv svih vjera, kolektiviteta i teritorija.
Slobodan pristup vjeri i školi najjača je snaga hrišćanstva.
Regrutacija nosi krv, zlo i porob.
(600. post)
