„PRSTI LUDIH OČIJU“ U ŠIREM IZBORU ZA NINOVU NAGRADU ZA ROMAN GODINE NA SRPSKOM JEZIKU
Pisao sam vam da sam objavio svoj prvi roman. Nisam se mnogo hvalio. Nekako me bio strah. Percepcija o meni je takva da teško podnosi činjenicu da se bavim nečim drugim osim dnevnom političkom mješalicom. Čak su mi i najbliži, i oni koje volim, spominjali da je roman dobro primljen samo zato što sam političar i i što se svi boje da kažu šta misle. I mojim slikama. Taj teret oduzimanja prava da se nečim bavim, prati me od mladosti. Ne znam čime moja pojava sugeriše takve primisli. Stoga mi je velika hrabrost trebala da objavim roman. Sada je ušao u širi izbor od 15 romana iz dosad pristiglog kontigenta. Do kraja godine će ih biti još za selekciju. Za mene je to ogromno priznanje.
Predočavam vam dvije recenzije i završne stranice romana.

KAKO POMOĆI SMRTI
(Rajko Vasić "Prsti ludih očiju")

Sve što živi i diše, da bi potrajalo, mora da vodi ne­prekidnu borbu za opstanak. Borba je uslov opstanka, napada ili od­brane ("Odbrana je s životom skopčana!").
Sinonim borbe nije bitka. Ona bude i prođe. Bitka nema nastavka ili nastavljanja. Prođe u jednom naletu, pobjedi ili po­razu. Može biti reprizirana, ali nikada u istom obliku, identičnog intenziteta, aktera, uzroka ili ishoda. Sinonim za borbu jeste – rat. Rat je stanje otvorenog ili prikrivenog sukoba, veće ili manje snage, razornosti, trajanja. Ali, ne ratuju samo narodi. Ratuje i čovjek sa - čovjekom. Rat postoji i u pojedincu. Svuda započinju, nastav­ljaju se ratovi, mijenjaju oblik, sredstva, zastave, parole, mijenjaju geografske karte, ruše carstva, gaze sve pred sobom, siju pustoš ili podstiču nekakvu iskru nade da je zlo za vremena i da će sve ovo proći - jer mora proći.
"Svijet je", pjeva jedan mudri pjesnik, "tiran tiraninu/a kamoli duši blagorodnoj./ U nj ratuje čovjek sa čovjekom/ u nj ratuju dusi s nebesima"... Sve je u ratu, kovitlacu, na vječitom isku­šenju. U ratu se postaje heroj, ali i zločinac, rat podstiče čovje­ka na najplemenitije podvige, ali i uništava u njemu i posljednju iskru ljudskosti i čini od njega zvijer.
Oduvijek prisutan, u trajanju ili iščekivanju njegovog do­laska rat je, prirodno, postao jedna od najčešćih tema umjetničkog stvaranja, osobito literature.
Početke ljudskog pamćenja obilježili su mitovi. Oni su puni ratova, ratova na svim nivoima - ljudskim i božanskim. Prastari epo­vi, "Ilijada" slijepog Homera, npr. grandiozna je pjesma o ratu. Takva je naša junačka epika, takav je i "Početak bune na dahije" koje je ispjevao takođe jedan vidoviti slijepac koji je svojim du­hovnim očima vidio bolje, i dalje, od onih koji su posjedovali oš­tar vid i brzu desnicu. On je "vidio" očima slutnje ne samo "kr­vave barjake/viš Srbije po nebu vedrome", nego i toliko žuđene da­ne oslobođenja kada će, nakon petstoljetnog ropstva, „drumovi po­željet Turaka,/ al Turaka nigdje biti neće". Takva pjesma nas je "održala / njojzi hvala".
I u evropskoj i svjetskoj književnosti rat je podsticao umjetnike, pojedince masu da mobilišu snage. "Rat i mir", "Ti­hi Don", "Na zapadu ništa novo", "Oganj" su djela koja obilježa­vaju same vrhove umjetničke riječi. Kod nas, pak, na trusnom po­dručju vječitih sukoba vjera, naroda", interesa, civilizacija i kultura, "ćirilice i latinice", kako bi rekao Dragan Nedeljković, u sudbinsku kartu naroda upisana su samo dva ćosićevska vremena: Vrijeme dioba i vrijeme smrti.
Posebna je priča ona vezana za romaneskni omaž o protagonistima i bitkama našeg NOB-a. U tim djelima (u Oljačinoj "Kozari", npr.) bilo je mnogo zanosa, ali i pisanja po diktatu vladajuće ideologije koja je nametala svoja pravila, svoj kodeks svjesne žrtve za "daleko neko pokoljenje", crno-bijelu karakterizaciju junaka, u zavisnosti od toga pod kojom zastavom nastupaju.Ideologija je nametala spisak pravila kojih se valjalo pridržavati da bi djelo zadovoljilo "zahtjeve vremena" i "zahtjeve umjetnosti".
I taman kad je "željezna bujica" revolucionarnog i ratnog romana počela da gubi na snazi i kad su se na horizontu interesa počele da javljaju neke nove teme, kod nas se, po nepisanim isto­rijskim pravilima ponovo "zakuvalo", pa su se u ključanju nesmirenog "bosanskog lonca" umiješali i "kuvari" radikalnog islama i agresiv­nog (demokratskog) "novog svjetskog poretka" potpirujući stare mr­žnje i puneći nove jame brojevima identifikovanih i neidentifikovanih žrtava.
U ovom ratu u kojem su prethodna krvoprolića bila, kako neko reče, "običan Diznilend", svak je ratovao sa svakim, savezi su pucali i driješile se u "ljubavi“ vezane zastave, ubijalo se na svim stranama, ali je, u opštem haosu, samo jedno bilo sigurno - za sve su krivi Srbi. Oni su to bili uvijek dosada a tako će biti i i budućnosti jer scenario funkcioniše i nije potrebno ništa dopisi­vati niti mijenjati. Treba samo sačekati povoljan trenutak i započe­ti igru ispočetka. Treba umnožiti broj žrtava na strani onih koji su klali, treba od ubica načiniti nevine žrtve i mučenike, a one s druge strane sahraniti u najdublje rane šutnje i zaborava jer je za njih "pravda spora i... nedostižna".
Rajko Vasić je prošao kroz rat noseći pušku i svoju ljud­sku zapitanost kakva je svrha ovog sveopšteg klanja i ništenja ka­da će na kraju, oni koji su izvukli živu glavu, intimno moći da zak­ljuče da je sve bilo uzaludno i da su, kad prebroje svoje mrtve i razgrnu ruševine bivših domova - svi gubitnici.
Vasić je bio dobro upoznat sa okolnostima pod kojim je došlo do sukoba, sa njegovim tokom, sa njegovim vidljivim (i nevid­ljivim) posljedicama, ali on nije želio da piše ni hroniku ni istoriju, niti dnevnik, pa čak ni memoare. Jednostavno, želio je da pi­še roman u kojem se on neće fizički pojavljivati (djelo nema namje­ru da autobiografski odslika zbivanje), ali će biti oko i uho, duh intelekt koji vrši selekciju i važe činjenice po njihovoj težini i ubjedljivosti, ali i duša koja osjeća emocionalnu boju vremena u kojem se pojedinac uzalud upinje da sačuva glavu i zdravu pamet, da ne "pukne" kako bi kasnije, kad najzad umukne oružje, mogao podvući crtu i o svemu donijeti svoj sud.
Radnja se dešava na poznatim ratištima: u Posavini, na Ozrenu, Trebavi, oko Modriče i D0bojaj na ničijoj zemlji razgra­ničenja, po miniranim vrletijama, spaljenim srpskim, muslimanskim i hrvatskim selima, bivšim staništima po kojima vršljaju čete pljač­kaša, naših i njihovih, idu u "šoping", samoposlugu da odvuku sve što se moglo odnijeti od godinama sticane ljudske muke i sirotinje, pa čak i vlastite. Bez želje da brani ili okrivljuje, "pristrasno umjetnički objektivan", kako bi rekao jedan znalac lite­rature, Vasić nikoga ne idealizira i ne satanizuje, slika ljude sa jedne i druge strane bojeve linije, slika smrt kao dio atmosfe­re, nezaobilazni ritual ciljane ili nasumične paljbe, smrt u 1001 obliku i licu, uvijek drugačiju, od gelera, metka, bombe, artiljerijske granate, mine, zalutalog zrna, od vatre i vode.
Svakoga čeka i pažljivo bira trenutak kada će banuti i pokupiti svoj plijen. U ljudima ona izaziva ili strah ili neku vrstu utrnulosti, pomirenosti sa onim što se ne može izbjeći. Glavni junak priče je čovjek za sebe. Koliko god pripadao nekoj vojnoj formaciji, dije­lio sa drugima zemunicu ili rov, obavljao opasni zadatak na prvoj liniji ili duboko u neprijateljskoj pozadini sa grupom izabranih, prekaljenih boraca on tom, improviziranom, kolektivu ne pripada. Građen je od drugačije "japije". Inteligentan je, domišljat, stvo­ren za "nemoguće misije", uvijek spreman na izazove i specijalne zadatke, vojno dobro potkovan, oguglao na teškoće i napore, gotovo ravnodušan pred smrću sa kojom je u igri vječitog nadmudrivanja.
Taj junak koga autor neprestano odslikava u dva suprotno postav­ljena ogledala: prema ratu i prema ženi nema imena, on kroz svoju životnu avanturu prolazi skriven iza bezličnog nadimka Novi. Ali Novi ni mnogo ranije, u djetinjstvu, nije personalizovan nekim vla­stitim imenom. Rođen u seoskoj oskudici on je rano naučio da se od­riče svega, da trpi udarce i podsmijehe zbog sirotinje i tjelesne građe izgladnjelog dječaka sa klempavim ušima koji je za sve bio običan – komarac. Sve je to u njemu razvilo otpornost i žilavost, inat i samostalnost da sve sam odlučuje i gospodari svojim živo­tom. U kasnijim godinama, dok je bio na školovanju, u život su mu nahrupile žene, ali su susreti sa njima bili divlji, svodivi na po­žudu, na susrete u kojima se od njega tražilo da ih na brzinu "obi­lježi", a zatim odlazile bez osvrtanja. Novi je, i pored gužve oko sebe, bio u suštini sam u svoji snatrenjima da sretne idealnu že­nu koja će unijeti svjetlost u njegovo sumorno postojanje. On, zapravo, nije volio konkretno ljudsko biće nego biće stvoreno u mašti i zato je svaku susret taložio novo razočarenje na duboke slojeve prethodnih promašaja. Sve je to, u ratnoj situaciji, u vremenu bez perspektive, u stalnom sučeljavanju sa smrću, razvilo u njemu ne­ko stanje ravnodušnosti, ali i straha od mira u kojem on, ispraž­njeni i utrnuo, ne bi imao gdje da se vrati i kome on, kad prođe vri­jeme susreta preko nišana, ne bi pripadao.
U takvim okolnostima, u jednom opustošenom muslimanskom selu susreće djevojku kojoj je sve izginulo. Mlada, nezaštićena, krotka, slična onoj u pjesmi opjevanoj Merimi, ona je, doduše, znala "na čem žito raste/na čem žito, na čemu li trava", ali nije "znala šta je muška glava" i ta njena bespomoćnost i nevinost su opčinili Novog i izatkali između dva ljudska bića niti neke čudesne ljudske prisnosti. Ona je u njemu našla zaštitu, sigurnost, neku posebnu ljubav koja nije podsticala na strast, već tihu privrženost i po­vjerenje, a on je, u njenom krilu, kao ptiče u gnijezdu, doživlja­vao trenutke milinja, nepojamne bliskosti koja u sebi nije imala ničeg putenog. Ipak, umjesto da ga učini srećnim, taj susret je u Novom još jače podjario sumnju. Sreća nije za njega. Ona ga, mož­da i voli, ali pitanje je da li će ikada moći da mu povjeruje, da se oslobodi primisli da je sve što ona čini samo izraz zahvalnosti, a ne ljubavi da li će moći iz svoje duše da istisne sliku ubice, ratnika na zadatku koji ubija da ne bi bio ubijen.
U opisima noćnog probijanja kroz neprijateljsku pozadinu, u blizini dva tijela, Vasić razvija slike strasnog erotskog usija­nja i sublimirane nježnosti. Ali upravo mogućnost da u tom krotkom i odanom biću ostvari svoj san o sreći, čini Novog još ogorčenijim i utvrđuje ga u odluci da djevojku treba predati umproforcima da ona krene svojom sudbinskom stazom, a da on, opterećen grijehom, ne bude na putu ostvarenja sreće koju je ona zaslužila.
Nakon rastanka sa Belkisom Novi se prihvatao zadataka koji se graniče sa samoubistvom, ali ga smrt ni tada nije htjela.
Kada je mir, najzad, najavio svoj dolazak, Novi je pomogao smrti da i njega upiše u svoj spisak žrtava rata. On koji je kao iz bukvara čitao neprijateljske namjere, šifre minskih polja i puta­nju i doseg balističkih projektila, nestao je u minskom polju. Sve se završilo naglo, kao presječeno, bez žalosti, bez oproštaja i suza. Čovjek je naprosto nestao kad mu je izvučeno tle ispod nogu i kad je shvatio da je njegovo vrijeme prošlo. To je, uostalom, Novi shvatio kao svoj posljednji ratni i ljudski zadatak.
Rajko Vasić je ispričao priču o našem ratu i ljudima iz ovih krajeva koji su u svakom pokoljenju imali po jedan, a nekad i dva, krvava pogroma. Sve je to, na opštem planu, razvilo poseban odbrambeni mehanizam: snalaženje, skrivanje u mišiju rupu ili slijepo jurišanje s uvjerenjem da nema smrti bez suđenog dana i da pravedni, siromašni i nejaki padaju prvi. Isto to vječno repriziranje istorijskih pogroma razvilo je u ljudima skriveno oružje optimizma. Svaka sila je za vremena. Sve bude i prođe. Iako glave lete, neko će preživjeti da bi, u budućnosti, imao ko da ratuje kada se ponovo zahukti "krvavo kolo". Vezanost za tle pisac naglašava lokalnom bojom govora te spomi­njanjem ili kritikovanjem čelnih ljudi, njihovih pogrešnih proračuna, obećanja bez pokrića, sebičnih poteza, gorkim komentarisanjem onih sa prve linije na račun kriminalizacije društva u kojem jedni ginu, a dru­gi se bogate itd.
Pa ipak Vasić nije želio da naslika takav rat. On je želio da naslika rat u čovjeku, vječiti sukob želja i stvarnosti, sreće i krivice, visokih ciljeva, i opšteg besmisla. Njegov junak je sačinjen od bola i strasti, okrutnosti i nježnosti, žestine i blagosti. Ko­rijeni otuđenja sežu u djetinjstvo, nalaze se u uskra-ćenosti ubitačnom sirotinjom, u nerazumijevanju okruženja, najzad društvu koje satire slabe, ne obazire se na pojedinca čineći od života bojno polje garantuje - metak u glavu, srce, u nadu ili nevini san o sreći.
Roman Rajka Vasića pisan je znalački. U njemu su dati sirovi prizori ratnih razaranja na ovim prostorima, naslikana psihologija grupe ali i izdvojenog pojedinca, tragičnog junaka koji je svojom izuzetnošću obezbijedio sebi sudbinu vuka samotnjaka, ratnog heroja, okrvavljene legende, čovjeka koji je svoju neostveranost riješio jednim po­tezom - superiorno i bez dilema.
Knjiga se čita u jednom dahu. Vasićevo djelo je potvrda da još uvijek postoje, neotkrivene mogućnosti prilaženja mnogo korištenim temama na nov način. Način je u čovjeku, u njegovom personalitetu, unu­tarnjem bogatstvu, širini, invenciji, najzad spisateljskom umijeću, a svega toga kod Vasića ne nedostaje.
Nikola Vukolić
­­­­­­­­­-______________________-_________________

Miljko Šindić

PRSTI LUDIH OČIJU ANTIRATNI ROMAN
(Rajko Vasić, Prsti ludih očiju, Zadužbina Petar Kočić Banja Luka-Beograd, 2009)


Kako god da se govori o nekom književnom delu, spolja ili iznutra, književnoistorijskim ili književnoteorijskim pristupom i postupkom, posredno ili neposredno govori se o njegovom tvorcu, piscu dela. Autor antiratnog romana Prsti ludih očiju Rajko Vasić pre poslednjeg građanskog rata u Bosni i Hercegovini bio je poznati banjalučki predstavnik sedme sile, novinar koji je slikom i rečima izveštavao za televiziju. Danas je Vasić priznati publicista, autor nekoliko knjiga o savremenim društvenim zbivanjima. Tematika njegovog prvog romana je rat i mir, zločin i kazna, vreme smrti, gluvi barut, bosanska prokleta avlija, ljubav i mržnja, traganje za smislom besmisla, za izgubljenim vremenom u kojem je svaki čovek, kako bi to rekao francuski nobelovac Alber Kami, stranac, ne samo za okolinu nego i samom sebi, neko drugi, kako ga je u svojoj prozi odredio i definisao Danilo Kiš. Takve su teme prisutne u literaturi od najstarijih vremena, od Homera, novozavetnih crnih jahača Apokalipse, srpske junačke epike, do naših dana. Ono što je novo u ovakvom stvaranju je Vasićevo umeće da se raznovrsna i raznoznačna sadržina, realistička i naturalistička, psihoanalitička i esejistička, antropološka i ontološka, uobliči u modernu romanesknu strukturu, gradnja i razgradnja likova u njoj, upotreba pripovedačkog jezika u istraživačkoj, epskoj, dramskoj i lirskoj funkciji. Nova je i potreba da se pokaže ko je ovog puta zapalio "gluvi barut" i zakuvao "bosanski lonac" u kom su posledice preuzele ulogu uzroka, a uzroci ulogu posledica.
Građu za svoj roman Rajko Vasić nije morao da traži u mitovima, po istorijskim arhivima, da događaje smišlja i izmišlja. Kao svedok i učesnik on je zbivanja u romanu doživeo na ratištima u Posavini, oko Doboja i Modriče, na Ozrenu i Trebavi. Ne samo da ih je doživeo, nego ih je za sve poratne godine živeo pa je jednu ovakvu knjigu morao da napiše. Stiže se utisak da je postmoderna priča sama sebe stvorila, sama sebe ispričala na bosanski način, s jedne i druge strane istine. Vasić je samo zapisao i svojim rukopisom potpisao. Pa, ipak, ne bi moglo da se kaže da je autor romana Prsti ludih očiju prepisivao stvarnost. On je pripovedačkim postupcima stvarao novu stvarnost stvarniju od stvarnosti, svoju umetničku istinu.
Ključ za čitanje, razumevanje i tumačenje složene i slojevite pripovedne istine, da se shvati i prihvati njena nota i profinjena ironija i groteskna pobeda u kojoj su svi gubitnici, da se otključa zagonetna brava značenja, nalazi se u naslovu romana. Potrebno je da se u ludim očima prepoznaju globalističke oči novog svetskog poretka, oči njegovog milosrdnog anđela koji je po srpskim zemljama rušio gradove i mostove i ubijao nedužan narod, oči slepih domaćih vođa, dange, i njihovi prsti, prevareni rodoljubi, poslušnici i izvršnici, pobedničke iluzije bosanske raje, srpske, hrvatske i bošnjačke.
Glavni junak i antijunak Vasićevog pripovedanja, dramatične antiratne storije, scenarija koji je odigran pre nego što je napisan, nove verzije filma Lepa sela lepo gore, je Novi, čovek koji je izgubio svoje ime, obeležen samo atributskom odrednicom novi, novopridošli borac u vojnu jedinicu. To nije prototip novog čoveka, čoveka novog doba, budućeg življenja. Nije Mića Ranović iz ratne proze Oskara Daviča, ni Slobodan Radenik iz njegove robijaške tetralogije Robije. Novi je novo lice rata, njegovo lice i naličje, produkt vremena i prostora u kojem je nastao i živeo. Priroda ga je spolja naručila a život iznutra. Rođen je u siromaštvu, u seoskoj štali. U detinjstvu je bio predmet ismejavanja školskih drugova, Komarac, na studijama instrument da se obave neke intimne potrebe mladih devojaka, a u ratu prst na obaraču, prsti ludih očiju, specijalista na specijalnom zadatku, stručnjak za minska polja i minobacače, diverzant, snajperista. I{ao je u rat protiv rata, ubijao je da ne bi bio ubijen, ali i da bi namirio račune, zub za zub. Ubijao je ubice i sebe. Pravednik i grešnik u isto vreme.
Novi je specijalista i za tvrdu i meku erotiku, potrošačku i poetsku, vrhunskih umetničkih vrednosti. Skladno ga dopunjavaju drugi likovi, mladi i stari borci, mobilisani i dobrovoljci, nezamenljiva i neodoljiva Neca, žena koje u neposrednom pripovedanju nema, ali je ima u izobilju ljubavnih čarolija, i Belkisa, ratni plen, čedna bošnjačka devojka, po slici i prilici ljudske dobrote i lepote, pesma nad pesmama. Izgubljeno materino zlato nije moglo da pripadne ratniku, živom mrtvacu. Novakovo poslednje dobro delo. Nije želeo da je obeščasti iako ga je volela dušom i telom. Za uzvrat dao joj je slobodu koja je za nju značila novo zatočenje.
Da ne bi bio ono što jeste, Novi je postao nemoguća misija, potvrda da život piše romane, ali i romani pišu život. Kad preuzme ulogu pisca, on više nije objekt pripovedanja. U prvom licu priča svoje doživljaje iz rata i mira koji se međusobno obuhvataju i uzajamno osmišljavaju pa se ne zna gde počinje jedna stvarnost a gde se druga završava. Novi je i prvi čitalac svoje priče, njen analitičar i kritičar, metafora i antimetafora življenja, stvaranja i ništenja. Autorski pripovedač ga određuje sa jedne i druge strane, ali ne presuđuje, samo ga pokazuje. Kad je shvatio da ga je rat kao čoveka potrošio, obezljudio, Novi je sam sebi presudio, nestao je u minskom polju.
Bogatstvo sadržaja, oblika i pripovedačkih postupaka Rajko Vasić ostvario je u jeziku pripovedanja. Za njega jezik nije samo sredstvo, nego i cilj stvaranja, mogućnost da se pojave nazovu pravim imenom. To nije samo jezik stvarnosti, ratne leksike i semantike, surov i sirov, kada između života i smrti nema razlike, nego i istraživačka i opoetizovano stvarnost jezika. I u jednoj i drugoj upotrebi romaneskni iskaz je pun napetosti, uzbuđenja i dramatike. Faktografija je postala poezija, a poezija faktografija, filmske slike i prizori, krupnih i opštih planova, pretapanja značenja, levih i desnih posmatranja, iz gornje i donje perspektive, zatamnjenja i odtamnjenja, jukste pozicije i kreativne montaže. Začas naracija pređe u deskripciju, deskripcija u naraciju, monolozi u dijaloge, u tokove svesti i podsvesti, nemi govor konteksta i podteksta. Prvo lice pripovedanja pređe u drugo, drugo u treće, jednina u množinu, prošlost se iskazuje sadašnjim vremenom, sadašnje vreme prošlim. Kad za takvu komunikaciju ponestane pravih reči, lepih i ružnih, Vasić će ih izmisliti. Višeznačno karakterno biće glavnog junaka romana određeno je sa četrdeset i četiri sinonimnih i antonimnih neologizama zanimljivih i za lingvistička razmatranja: novićar, novinašce, novičnjak, novisoj, novorod, novorijek, novoljub, novosila, novorkan, novodjel, novožder, novosjek, novometak, novokrvina, novobol, novokrst... Tako su Novog ljudi oko njega znali i takvim su ga imenima zvali.
Poruka romana Prsti ludih očiju nije optimistička. Umesto odgovora pitanja: ima li ili nema pomirenja i poverenja? Da li je rešenje bekstvo iz svoje zemlje u tuđu? Zašto su domaće izbeglice u stranim zemljama stranci? I u matici oni su samo Bosanci. Ni povratak u zavičaj nije povratak. Teško je na ruševinama i zgarištima graditi novi život kad pomirenje nije i poverenje. Ni velika Belkisina ljubav nemoguće nije mogla učiniti mogućim. Minska polja zasejana rodnom grudom mogu se vremenom razminirati, ali se ne mogu razminirati minska polja u ljudima.
I pouka je kao i poruka raznoznačna, ali pruža mogućnost izbora, tamnovilajetsku: ko pročita antiratni roman Rajka Vasića - Prsti ludih očiju - kajaće se, ko ga ne pročita - kajaće se. Prvi će se kajati što su u sadržajima knjige prepoznali svoje vreme i svoju sredinu a u junacima svoje poznanike. I više od toga, u poznanicima sebe. Drugi će se kajati što nisu pročitali dobro književno delo i propustili šansu da upoznaju sebe.


KRAJ ROMANA “PRSTI LUDIH OČIJU”

Belkisa je zaustavila u hladu, otvorila šiber i spustila stakla na vratima a onda iznijela podmiru u kuću. Kada je sišla niz betonske stepenice, malo najedene mrazom, imala je farmerice na sebi i laganu bluzu. Izgledala je baš kao neobavezno obučena gradska djevojka sa sjevera. Njeno lice je bilo prozračno. Ne zbog neuhranjenosti nego zbog manjka sunca. Kroz bljedilo nordijske plavkaste kože probijala su se zrnca tuge. Ljubodrag je gledao u to lice. Fahro je gledao u čašu. Gledao ju je da ne pije. Nije on svikao na alkohol. Čak ni pivo u Švedskoj. Skupo je a nema se ni skim. Nije on iz društava koja petkom idu na brodove u stokholmskoj luci da se opijaju do nedjelje popodne, pa onda u ponedjeljak na posao. Belkisa je pogledala Ljubodraga. Kakva je to vojska koja izgubi čojeka. To nije bio svaki čojek. Ja mislim da se taki neće rodit. Bila sam s njim i noću i danju, i u rovu i u šumetini, i kad je ubijao i kad mi je ležao u krilu ko dojenče. Taka sila a onda vidiš da je bespomoćan. Neko je trebo da ga sačuva. Rat je taki, dijete. Rat ne čuva ni svoje, ni tuđe. Kad se istroše vojske, onda stane pa čeka da se nakoti. Trebala sam ga odvesti u Švedsku. Govorila sam Fahri. Nek se ne ljuti. Da je ćio, udala bi se za njega. Fahru poštujem, nema šta. Ali taki čojek da nestane sa zemlje, ne ide mi u glavu. Nemere nestat iz moje duše. Prva suza je krenula niz lice fjordova. Nemoj plakat ćeri. Bog je tako odredio. Ništa on nije odredio. Tako se ne određuje. Onda je počela da jeca. Fahro je obeznanio svoju čašu, uzeo je i ispio. Nije gledao u Belkisu, niti se pomjerio. Nije znao da li da bude ljubomoran ili da je odmah ostavi. Laku noć Ljubo, rakija me ubila. Laku noć, spavaj ne žuri, jel ti voziš. Mijenjamo se.
Belkisa je ostala plačući nad svojim suzama. On je nagradio svoj život, čak i ako je poginuo, tebe je poslo u svijet. Pred tobom je život. Znam da me spasio. Da mi je znati da li se namjerno ubio u tim minama, da li je već tada, kada me je slao, znao šta će uraditi. Voljela sam ga. Ne ko muško. Nekako drukčije. I sad mislim da je na mojoj koži. Nije pošteno prema Fahri, ali ja ne mogu da se otmem. Kud sam sve prošla, šta sam sve radila, s kim sam sve pričala... i nema ga.
Ujutro je starina ustao rano, kao i cijelog života. Prvo se umio a onda sišao da posluje oko štale i marve u prizemlju. Kada je sve završio, sunce je izašlo. Nasuo je rakiju koja je ostala od sinoć na stolu. Podigao čokanj prema suncu, pogledao u njega pa u sunce. Fala ti što si me i jutros dočekalo, što si me i jutros obgrijalo, što me sinoć nisi zaboravilo, što ćeš danas da gledaš kud odam. Fala bogu što me nije otjero u rat, u jedan otjero, jedan preskočio. Dobro od njega. Sada se samo ti brineš o meni. Nikoga, ni kučeta ni mačeta. Pazi na mene cijeli dan. Pazi i noću. Sutra te opet čekam ovde. Dobrojtro Ljubo, s kim pričaš. Sunce. S njim pričam svaki dan. I kad je oblačno. Znam tačno gdje je, ne treba mi vedrina. Doručkovaćemo pa idemo. Saće i onaj moj.
Dok je Belkisa otišla po doručak, starina je čuo kapiju. Glavoboljac se pojavio sa svojim šiljcima, poderan, zamašćen, zarastao, zakvrgavio, sa osmijehom. Nema zlata. Danas ima zlata. Sjedi Glava. Boli glava, boli glava, boli ga lava, boli lava, bol iglava. Sjećaš se Seke, bila s tobom u rovu. Glavoboljac je gledao mladu ženu očima djetinjaste radosti. Nije se moglo razaznati da li je sretan što se sjetio ili izliva sreću kroz oči da bi je se sjetio. Samo je nepromjenjiva dječija radost očiju govorila da je bolest njegova teška i duboka. U rovu nije bio niko. Nebio niko. U grobu bio, u rovu nebio. U rovu ko u korovu, ko crv u kruvu. Jesi li vidio Novog, i on je bio s tobom. Novi, tako ste ga zvali. Novog zvali. Mnogog znali. Novi novi novićar novožder novošinjac novrijeme novostaj novorijek novibaba novimetak novokrvina novosila novijek novinašce novorkan novosrk novozvrk novozlat novoglav novočak novoljub novosjek novodjev novokrst novomrs novoluč novopuc novosoj novognoj novobol noviša novirod novibrod novidan novirat novidlan novibod novišilj novihod novikorak novikrak novizrak noviput novilud...