LIHTNŠTAJN ZA ZLOČINCE
Bosna i Hercegovina je miliona puta čudnovatija zemlja nego što je u svojim putopisima opisuje turski putopisac Evlija Čelebija.
Bosna i Hercegovina je raj za zločince, kao što su i neporeske zemljice oaze za bogataše.
Dok se kljakave i nakrivo nasađene Zajedničke Državne Institucije bore svim silama da deportuju, ne da uhapse ili osude, jednog i po mudžahedina, što je njihovo miomirisno ime za zločinaštvo koje su došli pokazno činiti i širiti po Bosni, krvavoj arabeski, razvijena je visokofrekventna razmjena zločinaca i osuđenika između Hrvatske i BiH.
To kako je Glavaš, neosporni nepravosnažno osuđeni zločinac nad uselotejpljenim, ukiseljenim, udravljenim, dakle poubijanim Srbima u Osijeku, dobio državljanstvo posredstvom odgovarajućeg kantona i odgovarajućeg ministasrstva Vijeća ministara, spada u nevjerovatno izrugivanje svemu što je ljudska kultura dosad stvorila u smislu socijalnog kolektiviteta i procedura ljudskog obitavanja i skupovima. Nije sporno da mu je baba zapišavala taj dio Hercegovine. Sporno je što je procedura provedena nakon uveliko odmaklog sudskog procesa. A Glavašu se nije sudilo za šverc kikiriki-kokica. Za ratne zločine.
Ili je Treći Entitet već toliko ojačao da nema potrebe da se provode ustavne promjene i ujedinjuju dva hadezea.
Jednog dana će se ovdje obresti i Vojislav Šešelj Karlovački. Takva je demokratska, širokogruda, širokobriješka, dobrovoljačaka, tuzlanska, da prostiš, Bosna i Hercegovina.
Razni Jelavići, Vukovići i Glavaši, ima još dripaca ali sam ih pozaboravljao, onemogućavaju ono malo bogatih da putuju bez vize a ne da traže veze i potplaćuju sitne službenike. Dok sadovističko ministarstvo insistira da se zbog šengenskog izbjeljenja usvoje zakoni po kojima će Sarajevo odobravati kupovinu oružja Policiji Republike Srpske, a srpski delegati to odbijaju i tako postaju „krivci i kočničari“, trebalo bi se pozabaviti ovim stvarnim razlozima za postojanje viza.
I jedna nacionalna teza: ugošćavanje, od strane BiH, onog slavonskog provincioidnog zamjenika đavola za neljudske zločine preobraćenog u klovna, direktna je uvreda Srbima.
I to je dioba BiH.

PRAVLJENA ZEMLJA
Ima nešto komediozno u genetskoj tragediji Države.ba.
Predradnik Državne policije, koja je postala državna policija samo zato što je preimenovana iz Državne Granične Službe koja je nametnuta Srbima i Republici Srpskoj pa imenovana tom pjesničkom sintagmom kako bi se uljepšali prvi teški dani nakon porođaja Velike Službe koja će spasiti Državu, kaže da nema uvid ko prelazi granicu i da nije dužan da ima uvid. To je povodom aktulenog glavašenja na zapadnoj strani .ba. Iz toga zaključujem da je Granična policija ili ogranaičena ili je doista to služba koja u tom nekom pojasu iza granice treba da vodi računa o tome ko baca plastične kese, ko balansira gume a nema prijavljene radnike i ko prevozi pčelinjake preko granice.
Ministar bezbjednosti u Savjetu ministara, telefonom je zvao jednog drugog dužnosnika i rekao mu, prevodim: kakvo sranje pravite sa tim hapšenjima mudžahedina, koga si pito, daj mi spisak svih koji to rade da im ja pomenem porodično stablo...
GlavonoutužujućiDržavniTužilac iznio svoj ljudski, karakterni i poetski stav da strani tužioci treba da ostanu u BiH. Iz čega zaključujem da on ne traba da radi ništa.
Hrvati su sjeli i poredali piljke u SuduTužiteljstvuSudskojpolicijiVisokomsudskotužiteljskomvijeću, sve BiH, i shvatili da tamo ima više stranaca nego Hrvata. Ja vidim da su, u tim institucijama Države.ba, pojeidnačno, Srbi ili Hrvati, uvijek opkoljeni.
Mogao bi ovaj čas anatomije da traje do kraja spiska državnih institucija. Dijagnoza bi se samo betonirala.
Nije, dakle, problem ove zemlje politička elita, koja je, uzgred, izabrana na izborima, nisu problem politički lideri, nije problem retorika, nije problem nacionalistička vizura... Problem je u državnim institucijama koje su pravljene u trku i priručno, samo da bi gospođa Država mislila da doista postoji.
Iako ću biti ismijan, tvrdim da političari funkcionišu fenomenalno, kakvim su sve baruštinama i septičkim jamama okruženi a koje se nazivaju državnim, zajedničkim, krovnim institucijama.

GRADNJA MULTIMEDIJALNOG ZIDA

Pošto sam jesenas nabavio deset kubika kamena i izveo sve pripremne radnje - pijesak, mješalica, cement - počeo sam gradnju multimedijalnog zida na vikendici. To je prva faza projekta. taj zid će služiti za samoudivljenije, takozvanu narcisoidnost, kao noćno rasvjetno tijelo, kao izlog za cvijeće i kao mural. Ali, glavna funkcija je razdvajanje pogleda obzirom da mi se ba tom mjesu tuje nisu primile, prije desetak godina. Glina. Druga faza je izgradnja potpronog zida od istog kamena - kamen ljutac iz Krupe na Vrbasu - umjesto starog oeobulog suvozida. O tome će blog-javnost biti blagodobno obaviještena. danas su, inače gradilište posjetili moj prijatelj Braco Kelečević i njegov kum a moj drug, Radenko tedelegat u Domu naroda Republike SRpske, Milan Tukić i narodni poslanik sa areala na kome je vikendica, Ilija Vučić, te se pohvalno izrazili o kvalitetu radova.

CECA KOMŠIĆ
Član Predsjedništva BiH, ne znam ispred koga, vjerovatno ipred Zlatka Lagumdžije, Željko Komšić, postao estradna zvijezda, kao Ceca.
Najprofitabilniji novokomponovani hit u BiH je „Šaljem, šaljem Dodika na sud“ pa je razumljivo što se svaka šuša, buša i bakiruša isporbava u tome ali što se dura te pjesme veselice uhvatio i član Predsjedništva Jedne Države, to je u sferi ozbiljnijih trauma, provincioidnosti i iskompleksiranosti.
Dodik je rekao da poziva Srbe, članove učesničke delegacije u vježbi NATOa u Gruziji, da ne idu tamo. Rekao je da BiH nema potrebe da to radi.
Na to je Komšić uputio javni poziv „državnom tužiocu“ da po članu a u vezi člana, pokrene krivični postupak i pozvao Incka, Visokog Predstavnika, da i on, brže-bolje, smijeni Dodika, zabrani mu rad, oduzme rodni list i stavi ga u kućni pritvor.
Postupak Željka Komšića moguće je svrstati u nekoliko političkih ladica:
· Neiskusan, mlad, zelen, nepremazan
· Provincijalan bez širokougaonih optičkih pomagala
· Iskompleksiran jer nema glasačku, nacionalnu i političku etablaciju kao druga dva člana Predsjedništva
· Dodvornički, ljiljanizirani, podanički, carigradski, univerzalno-ćaršijski sindrom
Ali se mora detektovati da je to, prije svega, odnos prema instituciji u koju je, nažalost, izravno, izglasovan. Komšić privatizuje Predsjedništvo BiH i stavlja se u situaciju tužioca nad tužiocima kao i u situaciju direktnog poziva na oduzimanje suverenosti BiH. To što Komšić traži od Incka je poziva na visokopredstavnički državni udar u BiH.
Mora se detektovati i Komšićev odnos prema Državi BiH. Dodik je rekao da misli da to ne treba BiH. I drugi, pa čak i uvaženi intelektualci, imaju slična mišljenja. Ne vidim da je problem transparencije mišljenja o tome šta je dobro a šta nije dobro za BiH.
Treba biti tolerantan prema političkom mišljenju.
Kao što sam ja tolerantan kada kažem da je za BiH dobro što ima Željka Komšića.

„NORMAL“ NIJE NA SKALI
Sposobnost društva da bez ikakvog spoljnjeg poticaja produkuje bunilo i da u tom bunilu bitiše decenijama, direktno utiče na imunološki i egzistencijalni sistem opstanka. Na ambalaži takvog društva bi trebalo da stoji naljepnica: Bunilo skraćuje vijek. Kao: Pušenje utiče na zdravlje.
BiH je jedno od društava koje je, na Balkanu, najistrajnije u praktikovanju samobunila. Svi ostali su se odmakli od tog pronalaska nakon kraha SKJ. Ili barem prihvatljivo glume. Jedino se BiH ponaša kao da svaki dan jede mamene krave. Uspjeh postiže čak i time što pokušava, ili uspijeva, da u bunilo uvuče i evropske zvaničnike. Pak. Ren... ili da ih optuži za vlastito bunilo.
Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti
· Stalni signal NDU – Nametnite Državni Ustav...
U Avazu, kod drugih nisam primijetio, prostor je dobio novinar FT koji je Rena optužio da ništa nije uradio od onoga što je obećao. Taj inokosni briselski CCI kaže da je Ren, jedino, uspio primiti Bugarsku i Rumuniju u EU a da je BiH na sasvim suprotnom putu – putu samouništenja.
Ne vidim kakve veze s tim ima Ren.
Na istoj strani Avaz donosi stavove Karla Bilta sa ljepuškastim naslovom: Država se ne gradi tako da stranci promijene ustav.
Poznata je moja velika opčinjenost visokim predstavnicima i nižim doglavnicima. Ali, Karl Bilt, s kojim sam jednu dugu veče, prije deset godina, razgovarao, zajedno sa pokojnim Nenadom Baštincem, u švedskom parlamentu, pošto je već otišao iz BiH, posebna je vrsta visokih predstavnika sa preciznim ličnim informacijama, i tada je dvaput dnevno u svojoj stranci dobijao na stol informacije iz BiH, i realnim stavovima.
Ali, samoprodukovano bunilo ne toleriše takve stavove i koncepte. Bunilu više odgovara da se optuži Ren, Oli ili neki drugi, za ono što su puste želje i nerealni politički koncepti.
Samo, ne traba smetnuti s uma da političko bunilo ima svoje granice. Krajnja je na međašu na kojem je uklesano: podijeliti pa inventarisati zajedničke interese.

BOSANSKI SRBI
Uvijek sam se užasavao političkih, socioloških, ustavnih i nacionalnih amatera koje su na površinu izbacili prvi višenacionalistički izbori u BiH, još dok je bila u okrilju njenog jedinog pravog zaštitnika i garanta u historiji i povesti, SFRJ.
Kodanas se sjećam bunila u kojeg su ušli stranački idioti iz konglomerata SDSDAHDZ i koji su, prvo po kafanama pa onda na novootkrivenim skorojevićkim vjerskim praznicima, datumima i danima, i, konačno, na stranačkim i izabranim forumima i tijelima, te medijima, počeli stršljeničku kakofoniju iz svojih glava širiti među pripadnike „mog naroda“ precizirajući pri tome šta je interes tog mog naroda, kakve geografske karte su najbolje za moj narod, kako se pravi ustav, kako muslimani treba da kažu općina a pravoslavci da govore ekavicom...
Kada su se stršljenovi oteli iz glava počeo je rat...
Taj amaterizam u politici uopšte, to novoprisvojeno pravo da se svako bavi svačim temeljno je promijenilo političko stanište na način da je flora i fauna skoro trajno zagađena ljudima koji ne razumiju šta govore i ne razumiju one koji znaju šta govore.
Drug Tito, a naročito intelektualci oko njega imali su taj problem nako rata, 45. Rješavali su to tako što su sve idiote tjerali u škole, od večernjih do visokih. Za funkcionere lokalnog i pokrajinskog nivoa u Beogradu je formirana Visoka škola političkih nauka, kasnije transformisana u fakultet. Tu se su školovali predsjednici opština i komiteta, stari i mladi, tadašnji i budući. Ne da bi postali pametniji nego samo da bi znali šta znači riječ koju upotrebljavaju.
Danas, tolike godine poslije rata, naša politička scena je i dalje preplavljena idiotima.
Onaj predsjedničić stranke Naš splav, u širokim narodnim masama poznatiji kao Vodeni Ćiro, ponosi se činjenicom da je Bosanski Srbin. Nema šta drugo o sebi da kaže. Siroma, vidi se da je odgojen na truloj vodenoj sisi Zlatka Lagumdžije i sarajevskog lažnog vokabulara o triput multi.
Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci.
Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

ZLATNI LJILJAN AFROAZIJSKOG PORIJEKLA
Postoji ozbiljna šizofrenija u političkoj svijesti mnogih sarajevskih glava koji od BiH žele da stvore Državu Bosnu, sa jednim gazdom, jednim narodom i jednom vjerom, čvrstu, jedinstvenu centralizovanu i sarajeviziranu ali da je istovremeno pretvore u veliki karavan-saraj koji služi samo za promjenu konja, prenoćište i konzumiranje vruće čorbe.
Nakon toliko godina od rata, po BiH, kao da je karavan-saraj, još se kreću ljudi afroazijskog porijekla. To je internacionalna kovanica koja demokratizuje i humanizuje stvari mimo sve mjere, nešto kao kad nećemo da kažemo da su Meksikanci i Portorikanci sirotinjski i polulegalni problem pa kažemo Latinoamerikanci, a u stvari, prikriva činjenicu da se radi o mudžahedinima, svetim ratnicima, plaćenicima i agresivnim misionarima ratne vjere ili vjerskog rata, koji su došli u tuđu zemlju da odsijecaju glave u svrhu propagiranja političke ideologije. Sada, tek, te ljude inventarišu po BiH, privode, provjeravaju, evidentiraju. Moraju ići iz BiH, imali državljanstvo ne imali. To je obaveza iz nekog Aneksa, koliko se sjećam. Ali i da nije, radi se o muslimanskim Arkanima koji nisu trebali BiH, kao ni onaj pravi.
Istovremeno, na drugom kraju Evrope, neko osoblje Ambasade BiH, prosljeđuje zahtjev Svojoj Državi da nekom iz Narodne stranke Holandije, Država BiH dodijeli odlikovanje Zlatni ljiljan. To osoblje, ženski ambasador, preciznije, živi na Marsu i ne zna da u BiH ne postoji odlikovanje pod nazivom Zlatni ljiljan. To osoblje, dobro plaćeno od cijele poslijeratne BiH, u stvari misli da predstavlja paravojsku sa Igmana iz 93. ratne.
Temeljno pitanje je: kome trebaju afroazijci i kome treba ambasadorica BiH u Holandiji, izvjesna Miranda-Sidran Kamišalić?
Samo karavan-saraju.
Nikako evropskoj državi.
A onda je problem Republika Srpska koja, kobiva, ne dozvoljava donošenje Državnih Zakona koji će nam omogućiti med i mlijeko i bezvizni režim, kao da će to zamijeniti bezvezni režim Sarajeva u pogledu nelegalnog boravka i nelegitimnog predstavljanja BiH u Evropi.
Stara, dakle, politička postavka još važi: država se ne pravi na terenu, prije nego se napravi u glavama.

FRIDRIH EBERT O PROMJENI USTAVA

BABA SPASENIJA

O KORPORATIVNOM UPRAVLJANJU
Friedrich Ebert Stiftung, njemačka fondacija, dakle, djeluje na ovim prostorima veoma dugo i pomaže na raznim područjima, od istraživanja, dijaloga, obuke za demokratiju, izdavaštva, slobode misli...
Uvijek sam se divio tom misionarskom radu, a i drugih fondacija i organizacija iz svijeta. Na Brdovitom Balkanu, gdje se komunikacija odvija dovikivanjem s brda na brdo, ili, kada tehnologija uznapreduje, puškom a, kada bizMis uzme maha, sačekušama, nije lako djelovati u oblasti demokratije i prosvjetiteljstva.
Cijenići taj rad bio zam unezvijereno začuđen kada sam detektovao vijest da je Drug Gregorijan, svojevremeno, u garaži ohaera u Banjaluci, okupio paraslobodumne individue i kada se u toj paljansko-marginalnoj sviti našao i predstavnik FES. Ni po vlastsitom imenu, ni po imenu fondacije ne spada pod skute Druga G.
Ali, šta da se radi, padaju ideali, zašto ne bi pala i sloboda.
U martu ove godine, FES je objelodanio, među svojim mnogim publikacijama na Balkanu, i brošuru po nazivom „Buduća funkcija specijalnog predstavnika Evropske unije i misije u BiH“. Kao autori su navedeni: Ivan Lovrenović, Salih Fočo, Sevima Sali-Terzić, Slavo Kukić i Svetlana Cenić. Manje, više poznata lica. Cenić, ekonomistica, bila je u prvoj garažnoj postavi Druga G.
U jedinstvenom tekstu govori se, površno, o mnogim segmentima, baca se magla, dokazuje evropejstvo u izričaju i jeziku. Pa se, tako, kaže da tehnologija top-down, koja se dosad primjenjivala u BiH, nije dala rezultate. Treba primijeniti bottom-up. A onda dolazi međunaslov: Prioriteti u ustavnoj reformi. Među prvima je navedeno otklanjanje manjkavosti iz oblasti ljudskih prava u pasivnom biračkom pravu, ostali itd. A zatim se navodi:
· Stvoriti mehanizme za efikasnije odlučivanje u Parlamentarnoj skupštini BiH gdje će otkloniti postojeći problemi u primjeni entietskog veta tako da se to, i vitalni nacionalni interes, ne mogu koristiti kod izglasavanja propisa EU.
· Predvidjeti mehanizkme za osiguranje kulturne autonomije a ne teritorijalne separacije po etničkim osnovama.
Ne razumijem kakve veze ima buduća funkcija predstavnika EU sa prioritetima u promjeni ustava. Mada razumijem da se i šuša i buša upregla da unitarizuje BiH i da Srbe i Hrvate u BiH svede na kulturnu autonomiju. Samo se traži, dakle Benjamin Kalaj. Prijedlog koga je finansirala Fondacija Fridrih Ebert se zalaže za ukidanje entiteta i svođenje ustavnih naroda u BiH na kulturnu autonomiju.
Ja, ipak, mislim da je prioritetnije to da se unitarizuje i centralizuje sama Evropska unija kako bi mogla da nesmetano, bez etničkih teritorija, samo sa kulturnom autonomijom, odlučuje sama o sebi pa će onda, valjda, i BiH vidjeti da je tako bolje.
Inače, sve liči na angažovanje Babe Spasenije da riješi korporatzivno upravljanje u propalom Dži Emu.

UČEŠĆE BiH U VOJNOJ VJEŽBI NATO U UKRAJINI
ORUŽANA SILA BiH
Zemlje koje su bile socijalističke, naročito one koje su bile pripadnice Varšavskog pakta, vojnog krila soclagera, nose neki neobjašnjivi kompleks katoličkijeg katolika od pape. U te zemlje spadaju i mnogi otpaci Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naročito sa zapadne strane. Doduše, ima i ponekih otpadaka od sveg svijeta i vijeka kao što je Albanija ali ta bunkeruša je posebna vrsta. U iskompleksirane naseobine spada i BiH koja svoju zakrivljenost državne istorijske svijesti demonstrira i kao redemarkaciju u odnosu na bivšu državnu majčicu.
Neobjašnjivi kompleks detektuje se neartikulisanom kandidacijom za sve evroatlantske družbe pa tako i za Nato. Nato, pak, taj ostatak dva pakta, ne bira mnogo, Hrvatska i Albanija. Kud svi Turci tu i mali Mujo. Natoističke tendencije pokazuje i reformisana i regimentirana vojna sila Bosne i Hercegovine. Poslaće neke sirotane na natoove vojne manevre u Ukrajinu. Istina, ta mala grupica u vojnom smislu ne znači ništa jer se radi o običnom okupu praćkaša čiji oružani domet je koliki i domet malog čarlija sa četvrtim dopunskim punjenjem. Ali simbolika znači mnogo. U situaciji kada Rusija ima prema Ukrajini, i drugim zemljama koje daju svoju suverenost za Nato bahanalije, poseban podpogled iz kolekcije „njet, muškarci znaju zašto“ i kada susjedna Srbija ima proklamovanu švajcarizovanu neutralnost kao cilj u zajebanciji oko Rusije, BiH ne bi trebala tražiti guzici čepa. I od sebe praviti Berlinski Zid Zapada prema Rusiji.
Od hiljadugodišnje multi-civilizacije očekivalo bi se malo više mudrosti. Ako je nema kod Cikotića, ima je kod mudraca koji su već dali svoj glas o tome kako se ne treba uključivati u mrčenje mrkih međeda jer se može dogoditi da vam istisnu utrobu kao kad slon stane na list ispod kojeg se vrti crvić. Govorio je o tome, npr, Tunjo Filipović. Savjetovao BiH. Ali nije pomoglo.
Bosna i Hercegovina je olako zaboravila da je na samoj Jaltskoj Granici i da svaki neiznijansirani potez remeti ravnotežu hoda po klizavom brvnu. Misli li neko da je Rusija, npr, kupila rafineriju u Brodu zbog toga što nema gdje prerađivati naftu.
Ovakvi potezi dugoročno dijele BiH. Onemogućavaju njen opstanak. Kolikogod to sada izgledalo kao sitnica, kao turističko putovanje pet, šest kaplara, neće tako biti kada se propusti kroz prizme i sočiva nekog poteza Rusije onda kada svi budu zaboravili na učešće Velike Vojne Sile BiH na manevrima u Ukrajini.

PLJAČKA NADLEŽNOSTI
Vlada Republike Srpske sačinila je spisak 68 prenešenih nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH.
Najplodnije godine za Državu.ba bile su 2004. sa 14 nadležnosti, 2002. sa 12 nadležnosti te, ravnopravno, 2003. i 2005. sa po 10 nadležnosti.
U tim godinama je u Republici Srpskoj vlast bila u rukama Pedepea i Esdeesa. Čavić i Ivanić. Pojačanja Međunarodne Zajednice u ovogodišnjem prelaznom roku.
Treba biti pošten pa reći da je osnova za prenos mnogih od tih nadležnosti nađena u nametnutim, od strane VP i OHR, ili prisiljeno donijetim zakonima u PS BiH.
Treba, tekođe, biti pošten pa reći da je 2008. zabilježeno pet slučajeva prenosa nadležnosti:
· Državna pomoć, subvencije, podsticaji (na osnovu privremenog sporazuma o SSP)
· Promet lijekova na veliko
· Zaštita od jonizirajućih zračenja
· Tehnička regulativa, akreditacija, metrologija (na osnovu privremenog sporazuma SSP; metrologija je već ranije prenešena)
· Nešto oko javnih preduzeća – elektroprenos
Nisam baš zadovoljan ovom činjenicom ali me sretnim čini to što me Država.ba štiti od jonizirajućih zračenja – puno bolje spavam i manje se svađam sa ženom.
Šta je, dakle, cilj stvaranja gužve u šesnaestercu opozcije u Republici Srpskoj, stvaranja novih Čavića i reparacija starih, procvata nevladinih izdajnika, revitalizacije centara serviranog novinarstva, iznenadne brige bošnjačkih medija za stanje u Republici Srpskoj, genocidnoj, agresoidnoj i okupatorskoj tvorevini, ogromne želje žrtve da živi u jedinstvenoj bezentitetskoj tvorevini za svojim dželatima, novinarskog uzleta elektronskih medija koji se mogu razvrstati u dvije kategorije: tv alternativni štrajk i tv bnational geografic, upotrebe sipa, jegulja i stranih tužilaca i sudija... pljačka nadležnosti Republike Srpske kao bi, jednog dana, osvanula lijepa i gizdava Država sa svim svojim, naročito sarajevskim, atributima a Republika Srpska ostala kao lahgana i providna zmijima košuljica na kamenjaru.
Čavića, Ivanića, i sličnih tada nigdje biti neće. Čak ni veliki turski putopisac Evlija Čelebija, koji je šljive oko Banjaluke uvećavao do veličine tikava, neće ih moći pronaći i o njima zabilježiti nešto. Neće biti ni njihovih malih ličnih, narcisoidnih i kvazi prosvjetiteljskih ciljeva da budu glavni igrači umjesto onih seljaka iz SNSD.
Ako doista žele da se etabliraju kao suštinska opozicija, što odmah pozdravljam sa udivljenijem, neka ne nude kooperativnost u pregovorima o Republici Srpskoj (kao Ivanić) i odbacivanje referenduma (kao Čavić) već neka kažu da je sa prenosom, otimanjem i krađom nadležnosti završeno a da će sve ostalo bolje raditi od Esenesdea.
I da kažu kako. Narod će razumjeti.
Inače se njihova opoziciona djelatnost, i nabrojanih i nenabrojanih, može kategorizovati kao pušenje paši.

PROGOVORIO LIDER
Samooktroisani vođa svenarodnog i tronacionalnog pokreta u .ba koji je dekretizovao oslovljavanje sa Lider SDP, Zlatko Lagumdžija, oglasio se u mostarskom Dnevnom listu, u istom onom u kome je nedavno jedan drugi zlatko, Mladen Ivanić, saopštio svoje mišljenje o tome da opozicija u Republici Srpskoj treba da ima zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH i Predsjednika Republike Srpske, i rekao da prihvata fantomski Nacrt Prudskog Ustava koji predviđa četiri regije, poznatije kao Četiri Tihićeve Provale o prisajedinjenju Bihaća Banjaluci itd.
Lideru se to prihvatanje ukazalo nakon boravka u Americi gdje je shvatio da SAD, nakon što su riješile pitanje Krajzlera, moraju preuzeti lidersku poziciju u BiH i poslovima ustava.
U zagradi, poruka SAD: jedva ste se riješili Gvantanama i onih Zlatkovih deportiraca, ne petljajte se više, ko boga vas molim, s tim komunistoidom.
Dakle, u toj petparačkoj ponudi, Zlatko želi da objelodani nekoliko stvari, što namjera, što želja:
· Podrška Tihiću u ringu sa Izetbegovićem, na kulturan, ćaršijski, način putem ekonomskih regija
· Autiranje Silajdžića koga su Američani prekrižili, kako sugeriše
· Ubivanje Dodika, s kojim može biti problema ali Američani, veli, imaju načina da ga privole
· Povratak na veliku scenu jer nakon Jednoliderskog Kongresa SDP, tarot ne vidi velike događaje u Zlajinom životu
· Turio bi se u kolo, što bi rekli Šumadijci, u većinu koja bi glasala za ustavno ukidanje Republike Srpske, samo je pitanje nadoknade
Ima nekoliko sitnica na koje Lider nije obratio pažnju.
Trebao je sve to ispričati u intervjuu, svojim riječima a ne uvaljivati novinara da prepričava Zlajine istorijske odluke koje će, nesumnjivo, značiti prekretnicu u povijesti ovog područja a naročito za četiri ekonomsko-kontejnerske regije.
Čudi me da Američanima, iako je nedavno boravio u SAD i razgovarao sa Rozmari di Karlo, ej, mora slati poruke putem niskotiražnog Dnevnog lista iz Mostara, grada koji je poznat po zajedništvu i multietničnosti pa je nelogično kako višenacionalni SDP ne dobija glasove onih koji pale jednonacionalne autobuse.
Ovakve ponude, koje, doduše, praktikuju svi veliki opozicionari, Čavić, Ivanić, Mihajlica, Krsmanović... u nivou su ponuda za udaju prestarjelih seoskih cura čupavih nogu i ispucalih peta.
Politika je nešto ozbiljnija udadba.

TRANSPORTNO PAKOVANJE
DORIS PAK
Doris Pak, predsjedavajuća Delegacije Evropskog parlamenta za odnose sa zemljama jugoistočne Evrope, iskoristila je politički paket-aranžman i u BiH, u Sarajevu i u Banjaluci, obišla par punktova koji ne mogu riješiti ništa, ni bitno ni nebitno, ali je dala nekoliko upotrebnih izjava koje, takođe, ne znače ništa. I ne mogu riješiti ništa.
Bila je kod Meddžide, za koju priliku se Meddžida nije uobičajeno našminkala jer se i Pak ne šminka, i založila se za Državni Vrhovni Sud. Bila je kod Komarice pa se založila sa povratak Hrvata u Bosansku Posavinu koja se tako nikada nije zvala pa se za ovu priliku, pošto nema povratka, može zvati i Posavina Srpske. Bila je i u krugu propale fabrike Univerzal, koju je upropastio Esdees, kao i sve fabrike u kojima je postavljao svoje direktore u toku i poslije rata. Očekivao sam da će nešto reći o obnovi proizvodnje u toj nekadašnjoj velikoj jugoslovenskoj fabrici hidrauličnih uređaja. Jer, to je jednako realno kao i ustanovljenje Meddžidinog Vrhovnog Suda, kao i povratak Hrvata u Posavinu. Kad sam u Posavini, da preciziram. Nisam dosad detektovao nikakva udruženja niti zahtjeve za povratkom Hrvata u Posavinu. Poznato je da su tadašnji Bosanski Brod i to područje napustili bez borbe. Ostavili su otključane kuće i stanove i otišli preko Save, kao i Srbi u Sanskom Mostu, primjerice. Hrvati su čak odnijeli i matične knjige. Tek pred lokalne izbore su ih vratili. Volio bih, dabome, da se ljudi vrate, da ta plodna Posavina bude opet obrađena i njegovana kao što je hrvatski domaćini znaju njegovati. Ali to treba da čujemo od njih. A ne od Franje Komarice i Doris Pak koji od toga prave šatorski cirkus, samo da bi bili važni i da bi se pojavili u novinama.
Rekla je Doris da političari u Republici Srpskoj nisu u stanju prihvatiti BiH kao svoju državu, pa zato postoji Ohaer. Nije se zapitala da li je BiH u stanju prihvatiti Republiku Srpsku kao svoje bilo što. I rekla je kako Republika Srpska koči zakone koji mogu omogućiti ukidanje viza. Građani trpe zbog toga. Koliko znam, građani su, na prvim višenacionalističkim izborima u BiH, glasali za stranke koje su stvorile vlast nad podanicima koji ne mogu nikuda bez viza. Koliko se sjećam, putovali smo decenijama bez viza. Kao i sada Hrvatska, ako prebrodi zastoje u pregovorima i ako se Slovenija smiluje, opet će, preko Dežele, kao nekad, putovati bez viza. Samo su se u međuvremenu riješili 400.000 Srba, zadužili za 40 MLRD dolara, zavadili sa svima.... sitnica.
Molio bih, nakon svega: Doris, ne moraš nam svaki put dolaziti. Pošalji ponekiput samo pismo.

PROPAST KAPITALISTIČKE PRODUKCIJE
GM EVROPA------------10 FABRIKA-----54.000 RADNIKA------1,5 MIL. AUTOMOBILA
FIAT--------------------7 FABRIKA------52.000 RADNIKA-------2,2 MIL. AUTOMOBILA
KRAJZLER--------------28 FABRIKA-----54.000 RADNIKA------2 MIL. AUTOMOBILA
Radi se o uporednim podacima za 2008. godinu. I bez ostalih analiza, a naročito bez finansijskih pokazatelja o zaduženosti, kreditima, drugim obavezama i potraživanjima, moguće je zaključiti kako je američka autoindustrija propala.
Pošto je američka autoindustrija, pored čeličana, rudarstva i vojne industrije, temelj tamošnje produkcije, nekadašnjim rječnikom: industrijske proizvodnje, a pošto je čelik i rudarstvo odavno posrnulo samo što se to masovno ne detektuje jer se ne radi o atraktivnim sektorima za široke narodne mase, jasno je da je američka proizvodnja, stvaranaje novih vrijedenosti, a to znači i sistem na kome počiva, propala.
Manje je, dakle, bitno da je propao finansijski sistem.
Nije uzrok sveg zla u krahu velikog balona mutantnoidnih virusa finansijskih izvedenica i derivata bez pokrića i osiguranja.
Pogledajmo, detaljnije, ove autodivove.
GM Evropa, poznatiji kao Opel, decenijama je slovio kao reperna marka automobila koja se zasniva na američkoj tehnologiji i kvalitetu i njemačkoj organizaciji i produktivnosti. Sada propala majka Dženeral motorsa ne može da ga drži i nudi ga na poklon, besplatno. FIAT je decenijama slovio kao drugorazredna roba, automobili se nakon godinu, dvije ofucaju, kao stari mačak pred prvi maj ali je njegovo poslovanje bilo konstantno, bez velikih uspona i velikih padova. Iz gornjih podataka vidimo da je u predvečerje krize imao najveću produktivnost. Krajzler je decenijama marka propasti. Udruživanja, akvizicije, reorganizacije... i apsolutno odustvo uobzirene racionalnosti što se vidi i po 28 fabrika u sjevernoj Americi i Kanadi. To znači i 28 čuvarskih službi, sistema grijanja, videonadzora, računarskih centara, projektnih biroa, planerskih službi, ko zna koliko međusobnih troškova za gorivo, vrijeme i dostavu...
Sve je, naizgled, funkcionisalo dok nije pukao veliki finansijski balon.
Ali to nije tačno. Ta neobzirna i neracionalna produkcija, neadekvatna produktivnost u trouglu radnik – vrijeme – proizvod, upravo obrnuto, dovela je do finansijskog kraha.
Stoga upumpavanje para od strane države, bez obzira na to što država postaje i vlasnikom, što je moralni, istorijski i politički poraz kapitalizma, stvaranjue tzv. loših banaka okupljanjem svih finansijskih trulih žarišta, opet pod državnom zadužbinom, neće riješiti problem Krajzlerove neproduktivnosti. I neproduktivnosti na još hiljadu puta hiljadu mjesta u svim sektorima.
Fiatov direktor je nedavno izrekao suštinsku istinu: opstaće onaj proizvođač koji bude mogao proizvoditi šest miliona automobila. Uz adekvatan broj radnika i utrošak vremena.
Ne, dabome, onaj ko može privući najviše kapitala i onaj ko ima najveći skok akcija.
Zato se ne treba pretjerano uzbuđivati ako u proizvodnji, čak i u našoj oglednoj, dolazi do otpuštanja dijela radnika. To treba shvatiti kao štednju i svođenje onog trougla u najoptimalnije korelacije.

DOMAĆI I STRANI IZDAJNICI
Dragan Čavić, poznat po tome što je bio Predsjednik Republike Srpske i što je Miloradu Dodiku dao mandat za sastav Vlade a upamćen po tome što je izgubio stranačku bitku od onog smrljanog Bosića i istjeran iz Esdeesa, obilazi ovih dana Srpsku Judeju i pastvi propovijeda novu vjeru pod imenom Demokratska Partija - veli da se od tri opštinska odbora može sačiniti republička stranka a svojim čudodejstvijem učinio je već to da su neki gledaoci oslijepili od vjere u Depeče, Demokratsku partiju Čavić.
U Modriči, plodnoj poljodjelskoj ravnici i glavnoj uljarici u BiH, propovijedao je o tome kako su Rajko Vasić Bogumil i Maćeha Esdees, njega Čudotvornog Čavića optužili za izdaju jer sarađuje sa strancima a što, veli Prorok, nije tačno.
Ne znam za Esdees, a ne znaju ni oni za sebe, ali pouzdano mogu reći da nisam govorio o Draganu Čaviću Izdajniku.
Onaj ko radi za pare, ko je plaćenik, nije izdajnik. On je kurva. Izdajnik radi iz ubjeđenja a to što ne vidi da su ubjeđenja, ideologija i uvjerenja, potpuno pogrešna i vanvremenska, kada se činodjestvije odvije, više nije bitno.
Dakle, Čavić je dobio pare da napravi stranku. Dobio je i moralnu i nemoralnu potporu, sastaje se sa stranim zvaničnicima i to ne krije. Priča priče koje gode stranim ambasadorima i stranim platišama – Referendum o otcjepljenju je avanturizam. ITD. Čavić je unajmljen da djeluje unitaristički. On je potpisao one neistine o Srebrenici. Njegovi, Esdees, su za svoje vlasti omogućili i tolerisali Srebrenicu što će Srbe pečatiti nekoliko hiljada godina, on je potpisao papir sa brojem žrtava koji nigdje nije ustanovljen. Propagirao je, u jednom od posljednjih obraćanja pred dolazak Dodika za predsjednika Vlade, ukidanje policije Republike Srpske sa takvim žarom kao da traži onu stvar od Bruk Šilds u vrijeme kada između nje i njenih farmerica nije bilo ništa. Njegov saplaćenik i sapaćenik je i Mladen Ivanić. Izašao iz vlasti samo zato što je malo ljut na tretman vladajuće stranake. A poznato je da se iz vlasti, kod takvih srpskih podguzičarskih stranaka, izlazi samo u slučaju smrti i u slučaju krvi. Ivanić je poznat po tome što je prihvatio jedan račun za PDV što je zagovarao još Ilija Garašanin. Treći sapaćenik i saplaćenik Zdravko Fočak Krsmanović, poznatiji u širokim radničkim i socijalističkim masama kao Prva Obrva Istoka, već je lansirao svoju originalnu ideju o BiH bez entiteta i tog smrdljivog srednjeg nivoa vlasti.
Glavu dajem pod giljotinu ali neću priznati da su to izdajnici.
Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš.
Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.

UBISTVO U DOBOJU
Ubistvo esdeesovog funkcionera u stranačkim prostorijama u Doboju, mali je znak sve širine Kriminalizovane Odbrane Srpstva, koju je u svoju korist smislila i praktikovala ta Srpska Demokratska Stranka, kojoj ne priliči, niti pripada, ni jedna od tih riječi koje koristi u svom nazivu.
Ubisto predsjednika opštinskog odbora Esdeesa u Doboju, još je jedan dokaz izborne pobjede na lokalnim izborima prošle godine.
Naricaljka predsjednika Stranke, Bosića, o tome da bi Republika Srpska trebala da se zamisli „kuda sve ovo vodi“ upućena je na pogrešnu adresu. Kao što je urednički promašaj u dnevniku RTRS-a stavljanje te vijesti iz kriminalnog podzemlja u prvu minutu dnevnika, prije komemoracije u Donjoj Gradini i Jasenovcu, žrtvama fašističkih logora Nezavisne Države Hrvatske. Ne treba Republika Srpska ništa da se zapita. Esdees treba da se zapita da li je vrijeme da donese odluku o samoraspuštanju. Stranka u kojoj se ubijaju predsjednici najmoćnijeg dijela strukture, u stranačkim prostorijama, od ruke lokalnog feudalca koji ima monopol na graditeljske poslove i lokacije, stranka čiji bizMismeni, umjesto laptopa nosaju pištolje, stranka koju prate tolika ubistva, do i od Riste Jugovića, da čudi kako neki genijalac nije snimio film pod nazivom „Smrtovnica sa mirisom esdeesa“, kao onaj „Vidimo se u čitulji“, treba da sama siđe sa scene i tiho ode u tamnu istoriju.
Nije čudo što se to događa u Doboju. Doboj je na susretu cuivilizacija – ozrenske, trebavske, krnjinske, posavske. Doboj je otvorena kaverna esdeesa od samog početka bosanskohercegovačkih demokratskih zbivanja sa mirisom krvi.
Doboj je oaza feudalnog ponašanja i svojatanja što je vidljivo kroz cijelu ratnu i poratnu istoriju redoslijeda lokalnih feudalaca, Ninković, Paravac... Esdees je u Doboju odavno pokazivao posebnu demokratsku sklonost ka opštinskim parama, još od kako je pružnog električara Radeka Milićevića postavio za šefa uprave prihoda u prvim danima svoje vlasti.
Sada je esdeesov odnos s parama dostigao vrhunac.
Nestalo ih je. Oni ih traže sve više a ljudima mogu da ponude sve manje. To se na tom stepenu političkog organizovanja pere krvlju.
Ubistvo je zbog para, dabome.
Bilo bi tragično da je zbog amandmana na neki član stranačkog statuta.

PRENOS NADLEŽNOSTI
KAO PROMJENA VJERE
Narodna skupština Republike Srpske je raspravljala o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nepostojeći dio Bosne i Hercegovine. Pošto je u Dejtonu, vojnoj bazi, i u Dejtonskom sporazumu, njegovom dodatku-ustavu, BiH stvorena istovremeno kad i entiteti, kao spoj dva entiteta, doista neprirodno, jedne federacije i jedne kompaktne cjeline, bez atributa „država“ ili bilo čega drugog sličnog tim tvorevinama, svaki „prenos nadležnosti“ odvijao se na adresu bez imena. U vjetar.
S pomoću tih nelegalnih procedura, ešdaunizirani inostrani predstavnici i domaći unitarizovani prefabrikovani ljiljanizirani patrioti, pokušavali su stvoriti ono što bog nije stvorio u Dejtonu – državu.
Vlasti, koje su u Republici Srpskoj uslijedile poslije kraha Koalicije Sloga i odlaska Milorada Dodika sa mjesta predsjednika Vlade, sve do 2006. nosile su gaće bez gume i svitanjaka i držale ih samo jednom rukom. Da ih mogu skinuti kadgod neki ešdaun poželi da s njima ima spolni odnos obilježen kao prenos nadležnostiu.
Tako je ukinuta Vojska Republike Srpske, tako je Savjet ministara narastao do njih jedanaest. Sa tri člana. Rotirajući predsjedavajući Savjeta ministara postao je Predsjednik Državne Vlade, kako mu tepaju age sarajlije.
Opozicija, pedepe i esdees, u narodnoj skupštini Republike Srpske trijumfalno govori o tome kako je u svemu tome učestvovala i tadašnja opozicija, SNSD. Da, učestvovali smo da spasimo što smo spasiti mogli. Kada smo vidjeli da je reforma odbrane prevedena na ukidanje VRS, pokrenuli smo kampanju za demilitarizaciju BiH. Ali Čavić i Ivanić, kad pognu glavu i puste gaće, opozicija postaje nemoćna.
Problem Prenosa Nadležnosti nije samo politički problem i proces, niti problem prevare Ešdauna i sličnih domaćih i stranih izdajnika. Kao ni problem devastacije ili kršenja Dejtonskog sporazuma. To je i psihološki problem u kolektivnim i pojedinačnim transverzalama dijagnostikovan u promjeni vjere i podanaištvu kao dva veoma uspješna egzistencijalna oblika opstanka na Balkanu. Poznati su primjeri poturčavanja u BiH ili kolektivnog hercegovačkog prelaska na katoličku vjeru. Pa kad opasnost oprođe, opet na pravoslavnu.
Ali to su primjeri iz prošlog milenijuma koji je, ipak, bio srednji vijek za globaliziranu civilizaciju znanja, individue i dostojanstva.
BiH mora izaći iz tog mračnog perioda i zaputiti se civilizovanim putevima razgovora o zajedničkim interesima koji mogu biti konektabilni ili dijametralni.
A ako mogu biti suprotni onda nema govora o nekom budućem prenosu nadležnosti.
Nema govora o stvaranju nekih novih zajedničkih institucija.
Nadležnosti koje su dosada prenijete na BiH a ne pripadaju joj, i zajedničke institucije koje nisu nametnute i dogovorene u Dejtonu, doći će glave Bosni i Hercegovini.
Kad tad.

UČI ONO U ŠTA VJERUJEŠ,
VJERUJ U ONO ŠTO UČIŠ
U Republici Srpskoj je uveden eksperimentalni srednjoškolski predmet Kultura religija.
Onda se formirao pokret otpora. Kod predsjednika vlade i ministra prosvjetnih djela boravili su predstavnici triju religija i izrazili svoje protivljenje.
O tome su negdje 99. ili 2000. godine postigli sporazum ministri prosvjeta i strani nadglednici, da se u BiH proba sa tom kulturom religija u školama. U međuvremenu, BiH je otišla daleko u demokratizaciji pa se dogodilo da se Federacija Brankovića i Heće više bavi tim energoinvestima i energoinvesticijama a o kulturi religija niko i ne razmišlja. U dječijim zelenim oazicama, vrtićima, u Sarajevu uvedeno je vjersko obrazovanje, takorekući religija, islam. U Republici Srpskoj je sačinjen udžbenik i počela je nastava bez ocjenjivanja nakon koje će se održati rasprava da li ići dalje ili ne.
U čemu je, dakle, problem.
Najprije, vjerske organizacije nastoje da vladaju religijskim procesima i izvan vlastitih institucija. Žele da uvedu i provode vjerski nauk i u srednjim školama, da pišu udžbenike i da regrutuju predavače. Žele da zauzmu vjersko obrazovanje od jaslica do postdiplomskog studija. Sada su aktuelne srednje škole.
Kultura religija ili izučavanje saznanja o religijama, čista je sociologija. A sociologija nema nikakve veze sa vjerskim zajednicama. Ima, ako bi mogli postići sporazum da predstavnici komunističke partije održavaju, jednom nedjeljno, u džamijama i crkvama, propovijedi, kolokvijalno, bez ocjenjivanja, o marksizmu, lenjinizmu i dijalektičkom materijalizmu.
Vjerske zajednice žele da institucionaliziraju totalitarizam koji ne ostavlja pravo na izbor između vjere i ravnodušnosti. U tom pohodu smeta im bilo kakav civilizovan čin. Pa čak i to što je ministar prosvjete u Repubici Srpskoj Hrvat. Kada ministar govori da je potrebno da mladi znaju poneku difirencijalnu činjenicu o religijama, onda je Hrvat. Kada kaže da treba osnovati Institut za srpski jezik ili izgraditi spomene obilježje Gradina, za žrtve jasenovačkih fašističkih, hrvatskih, logora za Srbe, Jevreje i Cigane, onda ministar nije ništa. Kao da ništa nije rekao.
Religija, gospodo pod turbanima, mantijama i tunikama, nije stvar učenja. Vjera je stvar unutrašnjeg duhovnog života i doživljaja svakog čovjeka. Ne možete tražiti da čovjek pojedinac vjeruje u bogove i vjerske zajednice prije nego što počne da vjeruje u sebe. A da bi vjerovao u sebe, mora da ima znanja. Ako vjeruje a nema znanja, on je potčinjenik, podanik, rjab. Da li je to cilj.
U banjačlučkoj osmoljetki „Aleksa Šantić“ cijeli razred, na dva časa, dobija kečeve jer djeca neće da uče lalakanje himne BiH. Djeca je ismijavaju a nastavnik ludi. Nije problem u tome što je to himna Bosne i Hercegovine. Problem je što djeca ne vjeruju u nju. Ni u himnu ni u BiH.
Da li se uzima u obzir da se to može dogoditi i vjeronauci u srednjim školama, ako se bude naturala.

SARAJEVSKI STRANAČKI INTERMECO
Zanimljiv će biti pejzaž sarajevske političke scene, od sada do izbora 2010.
U dvije bošnjačke stranke, Esdea i Esbeiha, teku procesi podjela.
U prvoj, podjele se hrirurški precizno izvode u svrhu majskih izbora. U drugoj, energetika, tj. jaka struja stvara više slabih struja. U prvoj, Esdea, vele da, ako izgube izbore za predsjednika, povlače se iz stranke. To bi trebalo slati dva signala: ne želim da budem vođa podjele i: borba će biti krvava, do istrebljenja. Moguće je da se poslije izbora u Tihićevoj stranci, ne osjete podjele. Ali su izgledi slabi jer se na terenu, a i u Sarajevu, poduzelo filigransko inventarisanje svake individue, za koga je i protivčega je. Dabome, to se sve uredno javno objavljuje kako bi protivnik znao s kojom vojskom nastupam ja, kandidat. Tako deklarisani i etiketirani, obilježeni i proskribovani, ljudi neće moći lako da sjednu za astal i opet nastave jedinstveno i koheziono bez čega ni jedna stranka ne može da djeluje.
U drugoj, Esbeiha, nema izbora koji će zakrpiti podjele. Istupanje dobrog čovjeka Muniba nije samo znak podjela. Znak je da se stranka pretvorila u nešto što više nije za uljudne, predane i dosljedne političke aktiviste, sa idejom i ciljem.
Samo naizgled nebošnjačka Esdepe, i samo naizgled monolitno liderisana, izvan je opasnosti podjela. Ali ako se procesi u prve dvije stranke slože u odgovarajući mozaik, Esdepe može da pukne ili po geografiji ili po bošnjaštvu.
Ne treba ni pominjati, da fišeke sa aditivima i začinima, u širokoj lepezi ponude, drži reisul.
Optimistična prognoza, dakle, kaže da će sarajevska, bošnjačka, politička scena na izbore ići suštinski razjedinjena. Glavni cilj i podjela i homogenizacije, biće izborni rezultat kao podloga završavanju velikog posla ratne pljačke. Realna politička artikulacija Bošnjaka biće u drugom planu. I biće i dalje prepuštena reisulu. A to znači da će ostatak BiH, Republika Srpska i Ujedinjeni Čović, imati problem sagovornika. Bošnjaci će opet imati maglu umjesto realnog političkog programa a iz svega, ako se, opet, složi mozaik, može izborno profitirati Zlatko Lider.
Glavno pitanje nije kako će se završiti taj politički tucanik.
Glavno pitanje je kada će se pojaviti bošnjačka stranka sa realnim i kvalitetnim programom koga mogu podržati široke narodne mase i na osnovu koga bi se mogla kvalitetno dogovoriti održiva BiH.
Vremena nema mnogo. Jer za uspon na vlast, ili silazak do širokih narodnih masa, potrebno je, po esenesdeovoj tehnologiji, koja je veoma uspješna, dobrih deset godina.
Da li BiH ima toliko na raspolaganju?

CERIĆEVA NACIJA
Reisul Cerić je ponovo izašao sa tezom o potrebi stvaranja nacionalne države i nacionalne svijesti kod Bošnjaka. Naišao je na osudu Njihovih stranaka, tj. SDP i Naše stranke. Time se rasplamsao još jedan mali politički rat ograničenog dosega, kao oko Velike Bukovice. Kako smo se, u sretna vremena, bavili Mrdušom Donjom.
Cerić je osuđen po osnovu pretpostavljene vještačke multietničnosti koja behara i cvjeta Bosnom i Hercegovinom, skoro kao ambrozija, pa će se njegovim istupom poremetiti opšti baršunasti isprepleteni multinacionalni nerazdvojivi krvotok ovog višemilenijumskog društva i države.
Treba se zapitati da li Cerić, kada govori o Bosni misli na Sarajevsku Bosnu. Ako je tako onda i teza o stvaranja nacionalne države Bošnjaka nije problematična. Problematična je samo ako želi da Bosnu i Hercegovinu učini državom Bošnjaka. Jeste problematično ali od Cerića nije novo. Zato su i počeli rat, zato su i proveli prevarantskih referendum, oni Alijini. Zašto bi se sada SDP čudio tome, kada je bio tu i znao šta se radi. Kad već nasijeda na svoju priču o multietničnosti, nije morao nasijedati na Alijinu. Ni tad, ni sad.
Ili se možda treba zapitati o tome da li Cerić uviđa da je BiH podijeljena toliko da se treba držati Bosne i pokušati stvarati naciju za Bosnu. On je u pravu kada prigovara intelektualcima. Ali oni nisu jedina prava adresa. Muslimanska vjera ima problema sa nacijom, to je poznato, jer nacija nije visokorangirana na ljestvici vrijednosti koju treba da ima svaki musliman. S ovdašnje strane gledano, muslimani imaju dodatnih problema sa nacijom. Svježa su sjećanja o nekom drugom vjerskom i nacionalnom porijeklu. Ne vuku baš svi korijene iz Irana, Iraka i Turske. A imali su i zbunjujuće politike u prošlosti, od Jugoslovena, Bosanaca, Muslimana do, sada, Bošnjaka. Riječ Bošnjak više govori o tome odakle si a veoma malo o naciji koja iza toga stoji. I to zbunjuje ljude. To Cerić, kao učeni, kao reisul, uočava.
Treba se zapitati i o tome da li on to ne govori zato što nema ko drugi da kaže. Politička artikulacija se zabavila izborima i raskolima, pa u opštem stršljeniku, zvanom, dobrojtroćaršijonasvećetirstrane, niko nema hrabrosti da govori o nacionalnom interesu muslimana onako kako se govori o nacionalnom interesu Srba i Hrvata. MultiBosna nije dovoljno konkretan tetrapak za tako nešto. Cerić možda govori o realnosti trodjelne visokodecentralizovane BiH koja bi u EU isturila svoje federalne jedinice, više nego sebe.
Uostalom, nema potrebe da se brine zbog napada vještačkih multietničara.

SARAJEVSKI VASKRS
Nešto sarajevskih Srba se okupilo o Vaskrsu u tamošnjoj crkvi. Neki su iz toga izvukli zaključak da ih je u Sarajevu malo i da Sarajevo nije multietnički grad.
No, sarajevska crkva nije pravi pokazatelj etničke sterilizacije Sarajeva jer nikada i nije bila masovno okupljalište.
Sarajevski vaskršnji skup pokazatelj je nečega drugoga ali i iz jednog drugog razloga – vaskršnjoj molitvi prisustvovao je i Valentin Incko, Visoki predstavnik.
Visoki poluniski i niski predstavnici međunarodne zajednice izbjegavali su Srbe u BiH, tokom cijele poratne istorije. U ratu su razgovarali i pregovarali, uglavnom zato što su morali. Izbjegavali su kadgod su mogli a kad su morali da ih imaju u vidokrugu, nisu krili fekalnu gadljivost i ponašanje kao da svi Srbi maju sidu, lepru i otvorene kaverne zajedno. Iskusio sam to i kao ratnik, kada smo predavali rovove i međuprostor tadašnjim međunarodnim snagama, i kada sam bio ministar, i kasnije, kao stranački aktivist. Samo moje bečko-trebavsko vaspitanje sprečavalo me je da ih zaputim na određeno mamimo mjesto.
Ali, šta da se radi, Veliki Srbi, Milošević, Karadžić, Šešelj, Krajišnik, Brđanin... tako su predstavljali Srbe da su ih genijalno uklopili u crno-bijeli svijet međunarodne zajednice. Agresori i patrioti. Srbi i Bosanci. Zločinci i Žrtve.
Taj odnos se mogao razumjeti kada je u pitanju Esdees i njegova kamarila, kada je u pitanju vlast, poslijeratna, Republike Srpske, koja nije htjela kontaktirati sa međunarodnom zajednicom, nije priznavala Dejton, nije htjela finansisjku pomoć... ali se nije mogao razumjeti kada su bile u pitanju stotine manifestacija koje se tiču isključivo civila, civilnih žrtava, zajednice, vjere, tradicije.
Na godišnjici obilježavanja pogubljenja srpskih civila nikada se, i nigdje, niko ne pojavljuje od međunarodne zajednice. To je nevjerovatno poniženje za Srbe u BiH. Međutim, to je i politika. Međunarodna zajednica time pokazuje da su ovdje Srbi nepoželjni. Možda je i razumljivo kada neko želi da otjera Srbe sa svih područja na koja su došli bježeći od Turaka. Ali nije razumljivo da želi da ih otjera sa mjesta na koje su prvo stigli sa Dnjepra, Dnjestra ili odakle već.
Stoga je gest Valentina Incka, pored toga što je diplomatski, i sažaljevački, pokajnički, ne u vlastito nego u tuđe ime, potvrđivački i demistificirajući.
I zakašnjeli čin.
Nikoga više nije briga što Sarajevo nema Srba.