BOSANSKI SRBI
Uvijek sam se užasavao političkih, socioloških, ustavnih i nacionalnih amatera koje su na površinu izbacili prvi višenacionalistički izbori u BiH, još dok je bila u okrilju njenog jedinog pravog zaštitnika i garanta u historiji i povesti, SFRJ.
Kodanas se sjećam bunila u kojeg su ušli stranački idioti iz konglomerata SDSDAHDZ i koji su, prvo po kafanama pa onda na novootkrivenim skorojevićkim vjerskim praznicima, datumima i danima, i, konačno, na stranačkim i izabranim forumima i tijelima, te medijima, počeli stršljeničku kakofoniju iz svojih glava širiti među pripadnike „mog naroda“ precizirajući pri tome šta je interes tog mog naroda, kakve geografske karte su najbolje za moj narod, kako se pravi ustav, kako muslimani treba da kažu općina a pravoslavci da govore ekavicom...
Kada su se stršljenovi oteli iz glava počeo je rat...
Taj amaterizam u politici uopšte, to novoprisvojeno pravo da se svako bavi svačim temeljno je promijenilo političko stanište na način da je flora i fauna skoro trajno zagađena ljudima koji ne razumiju šta govore i ne razumiju one koji znaju šta govore.
Drug Tito, a naročito intelektualci oko njega imali su taj problem nako rata, 45. Rješavali su to tako što su sve idiote tjerali u škole, od večernjih do visokih. Za funkcionere lokalnog i pokrajinskog nivoa u Beogradu je formirana Visoka škola političkih nauka, kasnije transformisana u fakultet. Tu se su školovali predsjednici opština i komiteta, stari i mladi, tadašnji i budući. Ne da bi postali pametniji nego samo da bi znali šta znači riječ koju upotrebljavaju.
Danas, tolike godine poslije rata, naša politička scena je i dalje preplavljena idiotima.
Onaj predsjedničić stranke Naš splav, u širokim narodnim masama poznatiji kao Vodeni Ćiro, ponosi se činjenicom da je Bosanski Srbin. Nema šta drugo o sebi da kaže. Siroma, vidi se da je odgojen na truloj vodenoj sisi Zlatka Lagumdžije i sarajevskog lažnog vokabulara o triput multi.
Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci.
Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.
Uvijek sam se užasavao političkih, socioloških, ustavnih i nacionalnih amatera koje su na površinu izbacili prvi višenacionalistički izbori u BiH, još dok je bila u okrilju njenog jedinog pravog zaštitnika i garanta u historiji i povesti, SFRJ.
Kodanas se sjećam bunila u kojeg su ušli stranački idioti iz konglomerata SDSDAHDZ i koji su, prvo po kafanama pa onda na novootkrivenim skorojevićkim vjerskim praznicima, datumima i danima, i, konačno, na stranačkim i izabranim forumima i tijelima, te medijima, počeli stršljeničku kakofoniju iz svojih glava širiti među pripadnike „mog naroda“ precizirajući pri tome šta je interes tog mog naroda, kakve geografske karte su najbolje za moj narod, kako se pravi ustav, kako muslimani treba da kažu općina a pravoslavci da govore ekavicom...
Kada su se stršljenovi oteli iz glava počeo je rat...
Taj amaterizam u politici uopšte, to novoprisvojeno pravo da se svako bavi svačim temeljno je promijenilo političko stanište na način da je flora i fauna skoro trajno zagađena ljudima koji ne razumiju šta govore i ne razumiju one koji znaju šta govore.
Drug Tito, a naročito intelektualci oko njega imali su taj problem nako rata, 45. Rješavali su to tako što su sve idiote tjerali u škole, od večernjih do visokih. Za funkcionere lokalnog i pokrajinskog nivoa u Beogradu je formirana Visoka škola političkih nauka, kasnije transformisana u fakultet. Tu se su školovali predsjednici opština i komiteta, stari i mladi, tadašnji i budući. Ne da bi postali pametniji nego samo da bi znali šta znači riječ koju upotrebljavaju.
Danas, tolike godine poslije rata, naša politička scena je i dalje preplavljena idiotima.
Onaj predsjedničić stranke Naš splav, u širokim narodnim masama poznatiji kao Vodeni Ćiro, ponosi se činjenicom da je Bosanski Srbin. Nema šta drugo o sebi da kaže. Siroma, vidi se da je odgojen na truloj vodenoj sisi Zlatka Lagumdžije i sarajevskog lažnog vokabulara o triput multi.
Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci.
Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.
