Nikićeva veteranska ekipa Modriče gostovala je u subotu u Brčkom, kod veterana Jedinstva koje je okupio naš drug Teša. Izgubili smo ali to nije bitno. Vidjeli smo stadion-čudo u izgradnji i družili se.

12
3

KLIZEĆI START ZA MOG DRUGA NIKOLU NIKIĆA
Igram fudbal sa Nikolom Nikićem.
To je velika čast.
Nekada brzo krilo Želje i odličan strijelac, jedan od onih fudbalera koji su obilježili onog Želju iz prijašnje pitome Bosne i Hercegovine, odavno je u Modriči, u Skugriću. Ja sam rođen s druge strane Trebave, prema Doboju. Iz Koprivne, opet tu niz Trebavu, bio je Milan Jelić, pokojni predsjednik Republike Srpske, veliki zaljubljenik u fudbal koji je omogućio da se upoznam sa Nikićem kada smo igrali jednu utakmicu protiv Selekcije novinara. Nikića sam sretao na terenima i negdje pred kraja rata ali se nismo znali.
Na toj utakmici sam klizećim startom pokupio fotoreportera Nezavisnih novina i svi su to primijetili jer se, vjerovatno, od političara očekuje da nosi stomačinu i ubija ljude dosadnom pričom a ne da u pedesetpetoj godini stigne nekog na krilu i izbije ga iz kopački.
Kada je moj zemo Milan umro, Nikić me nastavio zvati u tu modričku selekciju veterana. Dobro mu dođe što mogu igrati i lijevog i desnog beka, kaže. Igrali smo, nedavno, u izbornoj kampanji, protiv selekcije veterana Srbije s kojima je došao i Marko Valok, legenda. Pričali smo o tome kako je bio trener banjalučkog Borca, kako je igrao u Beču prije „sto godina“. Oni su doveli Mirkovića, doskorašnjeg reprezentativca Srbije, i Živkovića, kojima skoro mogu biti otac. Teško je igrati protiv takvih aždaja ali fudbal se svrstava u igre a ne u pobjede.
Jednom prilikom me Nikić pitao gdje sam naučio klizeći start.
Ne znam. Moj fudbal je seljački fudbal, kao i njegov. I ja sam to učio po livadama i sa fotografija u novinama. Da me, kao dijete, imao ko naučiti osnovnim stvarima, kakvu sam brzinu, izdržljivost i volju imao, rekao sam to milion puta, igrao bih u Barseloni.
Igrao sam centarfora, bio brz i imao dobar skok i šut glavom. Ali niko u mojoj Krajini, u kojoj sam kasno počeo, nije imao vremena da igru prilagođava meni. Seoski i prigradski tereni nisu pogodni za pasove u prazno a i malo je igrača koji razumiju tu vrstu igre. Puno je bolje učiniti nešto s loptom da bi dokazao svoju vještinu nego je dati meni u prostor i trk.
Kako ti godine prolaze počinješ igrati beka. Ja sam kao bek volio potpuno spriječiti krilo da igra. Dva načina postoje za takvu igru. Klizeći start i neprestana flasterska trka sa njima kako mu nikad niko ne bi ni uputio loptu. Pošto sam još uvijek bio brz, mogao sam koristiti oba načina ali je moj omiljeni bio klizeći start. Ako je neka ozbiljna utakmica u pitanju klizeći start je nenadmašan za uništavanje volje i morala krila i cijele ekipe. Tad sam klizeći izvodio na način da mu nakon starta pertle odložim na jednu stranu, kopačke na drugu a igrača na treću. Najveći užitak se postiže kada igrač bude evakuisan van aut-linije ili na atletsku stazu.
Igrajući sa ekipom veterana Borac-Krajine, negdje, odmah poslije rata, izveo sam u Gradišci dvadesetak klizećih starteva, najčešće bez dosuđenog prekršaja. Pobijedili smo ekipu Borče Sredojevića sa 4 – 2 a igrao sam sa Ćelom Malbašićem, Kimetom Marjanovićem...
Ozbiljno, klizeći start ima svoja pravila zbog kojih je, možda, sve rjeđi na savremenim terenima.
· Za klizeći start igrač mora imati nadprosječnu brzinu. Mora biti brz kao onaj ko je krenuo u trk sa loptom. Klizeći start se ne izvodi kao sačekuša, niti se izvodi nad igračem koji u mjestu rola loptu.
· Ne smije se izvoditi s leđa, danas je to, najčešće, crveni karton
· Koristi se isključivo jedna noga, najčešće vanjska jer unutrašnja je sporija, manjeg dometa a i rizikuje se povreda vanjskih žila koljena ili mišića neposredno i iznad koljena, od udarca protvničkim koljenom ili čak kopačkom u punom trku. Druga noga mora biti savijena u koljenu i služi sa odnošenje lopte ako sve noge prođu preko nje i ona zaostane iza oba igrača.
· Kopačka mora biti tokom cijele putanje na travi. Ako se kopačka podigne onda se ide otvorenim kramponima i povreda protivnika je veoma moguća. To je onda prekršaj i pogibeljna igra. Nepripremljen klizeći ili klizeći sporog igrača kao i zakašnjeli klizeći dovode do dizanja kopačke sa trave, osim kada se radi o namjeri da se protivnik „izuje“.
· Klizeći start se ne može izvesti iz pasivne pozicije. Današnji bekovi igraju i krilnog igrača pa su u situaciji da se odmaraju čekajući krilo, i pomijerajući se nazad, u dijagonalnoj postavci tijela kako bi se moglo krenuti za njim ako krene ili unutra ili vani. To je pasivna pozicija i ne omogućava klizeći start. Potrebno je biti dio kompletnog pokreta oba tima ili dijela igrača na krilu. Tada se može putanja prilagoditi tako da se pripremi i izvede klizeći start. Iz još jednog razloga se ne smije čekati igrača koji ima loptu – postoje brzi igrači, kao što je bio i Nikić, koji beka driblaju i izbacuju iz igre na sedam-osam metara i prolaze kraj njega kao kraj bandere.
· Klizeći, kada se prvi put izvede efikasno i bez prekršaja, može odmah na početku utakmice odstraniti krilo iz igre jer će izgubiti volju da se pozicionira tako da krene u trk ili mu saigrači neće davati loptu pošto nisu uvjereni da može donijeti efekt. Suprotno, ako se prvi put i na početku utakmice izvede sa prkrešajem i kartonom, može beka izbaciti iz igre i vezati mu noge u strahu od drugog žutog.
· Klizeći je možda doveo do igre sa manje dodira lopte, jer ako ćete vući loptu od centra a nemate jasnu prednost, rizikujete povredu. Onda je bolje ići na dva dodira i tako onemogućiti klizeći.
Današnji način igre možda i ne omogućava klizeći start. Zgusnuta velika količina igrača na trećini terena oko centra ne daje prostora bijegu krila a i ako se to dogodi to je klasični bijeg sa ivice ofsajda pa se klizeći start može pokušati tako da igrač kreće kao da startuje u sprintu na sto metara što je nemoguće. Današnja igra je previše frekventna, manje prostorna, previše kontakt igra u kojoj slijedi lom noge ili zgloba, start na koljeno ili lakat u skoku a manje ima prostora za pas u prazno i za trk krila i beka.
Našao sam tri fotografije istog klizećeg starta kojeg sam izveo na stadionu Vrbasa u Banjaluci, ne znam kad je to bilo a radi se o nekoj utakmici veterana. Izuo sam mog prijatelja Zubija jer je vjerovatno ranije kupio taj malo grublji klizeći. Ali, ipak, u pitanju je jedna noga i kopačka na travi. Protivnik je stradao jer se pokušao okrenuti i proturiti mi loptu kroz noge.
Pokazujem ih najviše radi mog prijatelja Nikića.

AFŽ I DŽENDER
Postoje problemi sa ravnopravnošću žena.
Čak i na Brdovitom Balkanu.
Stranjskim inicijativama ovdje su osnovani gender centri, forumi, paneli i slično. Srbi, Hrvati i Bošnjaci sve to u svezi sa ženama imenuju kao džender. Mnogi od njih pojma nemaju o čemu se radi a ni po guzici se ne češu zbog istopravnosti različitih polova.
Ipak, riječ „džender“ ne treba upotrebljavati iz dva razloga: ni one ne znaju šta je to a i ritmika i nemelodičnost tog izgovora mene asocira na umilnu šovinističku mušku poetsku odrednicu za ženu – ženturača.
Sve što je u BiH organizovano na tu temu ravnopravnosti polova nije imalo nikakvog efekta. Poslije odlaska komunista i dobrovoljne predaje vlasti bez krvi, na scenu su stupili azijati iz klana SDSDAHDZ . Od njih se nije moglo očekivati da posvete dužnu pažnju ženama jer su mržnja i ultranacionalizam zauzeli sav vidljivi i nevidljivi dio emotivnog spektra. Na takvom tlu okrugli džender stolovi i slične radionice duha zaista su neefikasni pa, možda i kontraproduktivni. Pokazali su to lokalni izbori.
Nekidan je bio neki džender okrugljak. Vijest kaže da je konstatovano da od 140 načelničkih mjesta u opštinama BiH, samo četiri pripadaju ženama. Ostalo mudonjama.
Tu ih čekam.
Svečetiri načelnice opština u BiH su kandidatkinje i članice Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Drvar, Kalinovik, Novi Grad, Oštra Luka. Imali smo osam kandidatkinja i mislim da smo mogli i bolje.
Kako je SNSD došao do toga da ljudi izaberu četiri naše načelnice.
Jednostavno – nismo mudrovali po okruglim stolovima nego smo, na osnovu odgovornosti koju imamo kao velika stranka i kao stranka na vlasti, prije izbornog procesa, na početku prošle godine, kroz odluke Glavnog odbora postavili kriterije za odborničke i načelničke liste. Jedan od kriterija je bio da na listama mora biti 50% mladih i žena. I dobili smo takvu strukturu kandidata i kandidatkinja. Nakon izbora, mogu da kažem da je od 456 odbornika u Republici Srpskoj izabrana 101 žena a to je 22%. I četiri načelnice.
Ne znam strukturu kod drugih stranaka ali činjenica da su jedine četiri načelnice iz SNSD dovoljno je ubojita.
Dakle ono što ne može niko riješiti mogu političke stranke. Samo ovisi o tome da li su demokratske i da li su okrenute ravnopravnosti i ljudima.
Lično, polazim od stava da su žene najveći rezervoar djelatnika za političke, javne i opštedruštvene poslove. Mušakrci se troše na kafane i alkohol, na prljave i čiste pare, na nerealne i nezajažljive ambicije pa i na bježanje od žena i kuće.
Žene su agilne i komunikativne i ne opterećuju se pomenutim trošenjima.
Ali glavna činjenica koja žene legitimiše za politiku je neoboriva realnost da se u politici muškarci kurvaju a (uz izvinjenje) žene ne. Muškarci mijenjaju stranke ko cigan konje i uopšte ih nije sramota. Čak se time i diče.
Žene veoma rijetko mijenjaju stranke i to političko poštenje treba cijeniti i uzdati se u njega.

SRBI, HRVATI, BOŠNJACI I FEUDALCI
Postoji i ta četvrta nacija u BiH koja je nastala mnogo prije tog društvenog sistema i prije nego su Germani Stjepanovo područje nazvali hercog.
Stvar je istorijski uslovljena.
Starim Slavenima je dosadilo da žive na sojenicama pa su se premjestili na brda i pogrešno shvatili kosmički nepostojeći pojam posjeda. Posjedovanje proplanka uključivalo je i posjedovanje mrmaka, leptira i uticaj na brak kod glista sa tog područja. Da bi zadržao posjed možeš promijeniti vjeru i ženu, ubiti sina i postati lopov što je sitnica u odnosu na pređašnje. Bolje je i tako pogrešno pojmiti nego posjed smatrati dozvolom za istrebljenje bivola i Indijanaca.
U Tesliću neki Rade, evidentiran kao načelnik, pošto je na izborima izgubio, izgubio se u nepoznatom pravcu i nije prisustvovao primopredaji, tom uzvišenom činu u kome uživa čak i onaj Buš. Odvezao je, kažu novine, i službeni pežo, odnio laptop. I kancelarijske papuče, dodajem ja. Taj Rade je mjesto načelnika shvatio tako jednostavno da mu nisu trebali izbori: Ko vas jebe, ja sam sa Dodikom dogovorio da ostanem načelnik. Građani i viđeniji ljudi, i izvan stranke novog načelnika, pak, dogovorili su se drukčije pa je tako i bilo. Izvjesni bivši načelnik Teslića je poznat i po tome što je prvi evidentirani feudalac koji je primio socijalističku vjeru i bio član SP RS. Poznat je i po tome što je u svojoj načelničkoj kancelariji sagradio čardak da stranke koje mu dolaze a i važne ljude, može gledati sa visina kao što i dolikuje.
Dakle, sve to pišem ne radi Rade Prvog Teslićkog nego radi predstavljanja te feudalističke nacije.
Na formiranje te nacije uticalo je i predtursko vrijeme ali i turski vakat pa i neka božija sila koja postoji ispod ovog komada zemljine kore.
Uglavnom, cijela BiH tehnološki je postavljena na podsvjesnom a praktičnom sistemu feudalizma. Moj feud, moj narod, moja država, moja stranka, moja opština, moj rudnik, moja elektroprivreda, moja žena (bože mi oprosti)...
Cijeli slojevi življa i generacija za generacijom ponašaju se prema svemu u egocentričnom duhu poznatom kao „ja pa ja“ a sva njihova veza sa sistemom, društvom, okolinom... je carigradski sindrom komunikacije sa pašom. Pri tome se koriste i laži kao tradicionalna ravničarska osobina koju su preuzeli i unakazali brđani – u Republici Srpskoj je ta sintagma poznata kao „reko Mile“, u Sarajevu, vjerovatno, „reko ba, šef“. Sa narodom, sveto je pravilo, ne komuniciraj nikada. Osim ako koristiš Miloševe upute: ako šute olabavi, ako protestuju steži.
Feudalistički sindrom razjeda sve napore kolektiviteta, okupatorskog, diktatorskog, kraljevskog, komunističkog, ohaerovskog, svejedno. Da li ste primijetili da EU i Lajčak stalno pričaju o liderima. I oni naprosto žele da od njih načine feudalce. A kada Dodik kaže referendum, da pitamo ljude, onda nastaje problem. Iz čega zaključujem da oni hoće da pitamo Dodika šta da radimo narodu.
Feudalnu naciju je teško iskorijeniti. Ali barem možemo iskorijeniti generatore feudalizma i uporno insistirati na sistemu i izbornoj volji.
Za ovu zemlju su jednako opasni i Rade Prvi Teslićki i Ohaer Bosanski. Radi se samo o nivoima.

CRNO - BIJELI SVIJET

Samo novinari početnici i novinari alkoholičari površno čitaju novine.
Vidim, Vildana Oslobođenica površno čita novine i površno prati događaje.
Prudski sporazum njoj je znak da sve što se događalo od 2006. – naprosto ne važi.
Još je rekla da je vaga za tačno mjerenje Dodikove iskrenosti itd. Rajko Vasić, Dušanka Majkić...
Kao bitno je to što je D. Majkić, dan nakon Prudskog sporazuma rekla da BHRT treba da ide u stečaj. A, kobiva, bitno je šta će reći R.V. jer on je gebels (nisu to Vildanine riječi), zapaljivi retoričar, antidržavni element. Dodik se, jadnik, živ namre straha kad nešto potpisuje – šta će reći njegovi iz stranke.
Vildana Oslobođenica nije kvalitetno pratila političku platformu i političke stavove 2006. pa na ovamo. Naručito ono što se odnosi na SNSD.
Neću da joj to objašnjavam. To košta.
Neću da kažem ni da je Silajdžić u pravu. Ali je jasno da je najveći dio platforme SNSD u posljednje tri godine garantovan ovim sporazumom.
Ali treba čitati.
Nije dovoljno produkovati crno – bijeli svijet BiH kakvim su ga produkovali oni strani i domaći izdajnici sa glavnom tezom: Genocidni Srbi i Žrtveni Bošnjaci i kakvim ga i danas produkuje osoblje Bosanskog Ohaera koje je sadržano u vijesti BHT koju sam gore prikazao. Crno – bijelo je i sve u platformi i glavi Harisa Siladjžića. Njegov rječnik i njegovi simboli su „ultimatum“, „genocid“, „100%“... a to je uvijek CB. Crno – bijelo je sve u kolumni Vildane Selimbegović u Oslobođenju.
Samo je njena slika u koloru.
A da ne zaboravim: Za BHRT preveliko je dobročinstvo stečaj. To treba ukinuti. Postao je problem koji svađa i dijeli BiH. I ne treba nikome. Upitne su i druge stvari koje pominje Vildana: Sud BiH, Tužilaštvo BiH, RAK... jer sve su te institucije iz CB svijeta i njih crnobjelaši ne shvataju kao istinske zajedničke institucije koje će zadovoljiti interese BiH, entiteta i tri naroda nego kao još jedan osvojen rovu u pokoravanju cjelovite BiH, da ne kažem Republike Srpske.
A mislim.

PRUDSKI SPORAZUM
Da li se može očekivati da stanište komaraca u posavskoj dolini, mjesto Prud, koje je dosad bilo poznato samo kao naseobina na mom ratnom putu, postane bosanskohercegovački Dejton?
Dabome da ne može.
Jer bosanskohercegovačke istorije nema na dobrovoljnoj bazi. Samo pod prinudom.
Ali Prudski sporazum treba gledati u jednom drugom svjetlu.
Konačno neki dogovor u BiH počiva na slobodnom trojstvu koje temelji BiH a ne na sumnjivom trojstvu kojeg čine Ucijenjeni Srbi, Strani Izdajnici i Domaći Unitaristi.
Ovo trojstvo simboliše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kolikogod liderski dogovor nema legalitet institucionalnosti. Samo takav dogovor omogućuje egzistencijalitet Bosne i Hercegovine. Naknadna parlamentarna verifikacija korak je koji se podrazumijeva.
Bitno je i to što se Prudski sporazum dogodio neposredno nakon banjalučke sjednice Savjeta ministara na kojoj je utvrđeno nekoliko bitnih stvari kao i skromno stomilionsko povećanje budžeta zajedničke birokratije. Kao i nakon Tihićeve turneje ZGB – BGD.
Dakle, bosanskohercegovački dogovor je moguć izvan Sarajevske Male Scene. Rekao bih: i jedino moguć. Jer na toj sarajevskoj sceni je Haris Silajdžić za koga je Tihić dobro rekao da želi BiH tvoriti na svoj način programiran na izjavama u Holideju. Tamo je i morbidni Lagumdžija. Što sa reisulom i njegovim advertajzingom jasličko-evropskog islama sarajevsku političku scenu pretvara u maglovitu neosvijetljenu londosnksu noć u kojoj je rezao Džek Trbosjek.
Moguć je samo kao zaobilaznica oko Harisa.
Ako BiH opstane, možda će se pokazati da je najbolje da njen glavni grad, makar de facto, bude Banjaluka jer je otvorena prema Zagrebu, otvorena prema Beogradu, otvorena prema Mostaru a može biti i otvorena prema Sarajevu.
Bezbolna jednosatvnost i lakoća Prudskog sporazuma došla je kao plod skoro trogodišnje političke bitke „Milorad Dodik i SNSD protiv svih“. Jasno je da je u toj teškoj bici stradao novi ustav a došli su na scenu amandmanske promjene, stradao je ekstraustavni položaj Brčkog, stradao popis ameba a ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika i muslimana te stabala šljiva, jabuka, krušaka i čokota vinove loze. Stradao je i katastar Državne Imovine.
Sve ovo je moglo da se dogodi i prije dolaska Dodika u Vladu Republike Srpske da najezda Ešdauna na BiH nije odnijela godine i da neko nije izmišljao ustavni status Brčkog, izmišljao državnu imovinu, zabranjivao popise...
Nametanja Nemogućeg skoro su pojela Bosnu i Hercegovinu kao crvica.
Bez obzira šta će biti sa Prudskim sporazumom kada dođe do šireg okupljanja lidera koji će uključiti i one manje bitne i kada osoblje Bosanskog Ohaera sagleda situaciju i predoči je PIK-u i ostalim trefovima, ovo ostaje jednostavna formula bosanskohercegovačke vode iz koje se može izleći život.
Što se mene tiče, može i jednim i drugim putem.

KIČ I TELEVIZIJA
Jedna od najboljih definicija televizije nije ni ona Maršala Makluana, niti nekih novih komunikoloških klinaca nego ovdašnja: Ona stvar, lubenica i televizija su jedina sirotinjska zabava.
A sirotinja ne može bez kiča kao ni berza bez sloma.
Kič je, u stvari, osnova svega. Njega produkuje i sirotinja, jer joj stvara iluziju bogatstva i raskoši, i bogataštvo jer mu još više uljepšava raskoš i bogatstvo. Umjetnost kao kreativnost teško se probija kroz tu osnovu. Umjetnost i originalnost bi trebala poprimiti osobine ambrozije da se probije u prve redove, zajedno sa kičem. Ali bi tada i sama postala kič.
Dakle, biti protiv kiča nemoguće je. Svi živimo kič. Čak i kad se lično opiremo tome, moramo prihvatiti činjenicu da najveći dio ljudi nema mogućnosti, ni intelektualne ni finansijske, da se odmakne od plastičnog cvijeća i ukovirenog slikara klasika produkovanog na kalendaru. Uzeti im kič iz života znači uzeti im i sam život.
Ali to nas ne sprečava, i ne opravdava, da se bavimo kreacijom, kad god to možemo. Naročito oni koji rade neki javni posao. Jer, kič je individualna stvar koliko i kolektivna s tim što na kolektivnom nivou djeluje razarajuće a na individualnom relaksirajuće.
Dakle, televizija.
Televizija nije nastala kao Prvi Njutnov Zakon. Nije tu oduvijek. Ona je nastala kao potreba svijeta da pored atmosferskog dobije i informativni omotač. Televizija je samo ako je S Lica Mjesta. Vremenom se oko toga plete i sve drugo: dokumentarni program, zabava, politika...
Nije problem što je televizija sirotinjska zabava. U sirotinjskoj zemlji ništa drugo i ne može biti. Problem je kada je televizija sama sebi sirotinjska zabava. Nije problem kada pinkovci ponižavaju ljude na audicijama jer ljudi to žele. Problem je kada televizija prestane da predstavlja kič već počne da ga produkuje.
Trenutno smo u sazvježđu Velikog brata.
Svaka šuša od televizije ima taj rialiti šou. Po čitave dane gledateveljstvo zaviruje pod guzice nekim jadnicama koje su izjeli komarci do krvi, nekim samozadovoljavajućim poluličnostima kojima je neko rekao da su tv-zvijezde, nekim primitivcima koji hoće da biju umjetničke fotografe kojima je neko rekao da je slikanje gole žene sa konjima umjetnost a ne perverzija... neartikulisane balkanske horde se vode na Tajland, na panamska ostrva, na lažne festivale... i tako mjesecima.
Televizije time forsiraju ono što niko ne voli i što se smatra iskonskom uljudnošću: ne zaviruj u tuđi lonac. A to je ljudski kolektivitet pronašao i prije pronalaska lonca. Svođenje ljudskih odnosa na jetrvske, prekotarabske, zavađenokomšijske i tračerske relacije ne spada ni u jedno društvo pa ni u ovovjekovno informatičko. Pošto televizije, i medije uopšte, ne uređuju vlasnici i urednici nego oglašivači, kancerogen se širi i na taj tajkunsko-kompanijski milje. Oni su sponzori. I tamo su u sedlu isti šupljeglavci koji ne proizvode kič nego sebe predstavljaju kičem.
Sirotinja će uvijek biti u kiču što je jedino povezuje sa bogatašima. To joj niko ne mora saopštavati. Kao ni to da smo svi potencijalne jetrve. Potrebno im je saopštiti da postoji ljepše, sjajnije i bolje.
Makar znali da oni znaju da lažemo.
Globalna laž je suština televizije a ne kič.

POGLED IZ RUPE
Težnja svake ozbiljne rupe je da jednog dana bude vulkan.
To je prirodno.
Težnja svakog provincijalca je da jednog dana postane centar svijeta ili da se, makar, približi nekom većem gradu.
I to je prirodno.
Ali nije prirodno nikad ne shvatiti šta si.
Provincijalni duh balkanskog popodneva koje traje vijekovima, demonstrira se uz svaki značajniji svjetski događaj. Pri tome staništem Balkanskog Provincijskog Duha smatram sve što je južnije od slovenačkih putnih vinjeta.
I demonstrira svoju nepromjenjivost.
Težnja ovdašnje rupe je da uvijek ostane rupa.
I u slučaju demokratskog procesa Obama Protiv Svih, čitam poplave naslova i analiza: Doprinos hrvatske zajednice u pobjedi Baraka Obame, Uloga Srba u Obaminoj pobjedi, O šefu Bijele kuće odlučivala i bh. zajednica, Svi ćemo profitirati... Bajden je uvijek radio u interesu bosanske države...
Da ne cjepidlačim o tome šta je bh. zajednica u Americi i šta je a šta nije bosanska država, uopšteno ću ocijeniti sve ovo, i nenavedeno, kao još jednu veliku paradu političkog kiča i plastičnog cvijeća.
Demokratska stranka kojoj pripada Obama, ubraja se u spektar stranaka socijalističke, demokratske i socijaldemokratske orijentacije. Ali od toga dva SDP-a, DS ili SNSD neće imati nikakve koristi. Nikakva poznanstva sa Bajdenom ili sa Obaminom tetkom u Keniji (kako sam zaboravio da je prijedorska atletičarka Lusija Kimani iz Kenije pa bi mogli uspostaviti vezu sa širom familijom Barakovog tate i onda imati prolaz u Bijeloj kući, kadgod sa zavežljajem stignemo iz provincije Bosanskih Brda koja su od posebnog nacionalnog interesa za Keniju i SAD) neće uticati na BiH niti na unutrašnje odnose, nikakvog ispravljanja „američkih grešaka“ u BiH „koje su uslijedile poslije Klintona“, neće biti jer velike sile ne ispravljaju svoje greške nego ih proglašavaju nacionalnim interesom...
Ta Bosanska Država će i nakon pobjede Baraka Obame, ostati rupa jer to želi. Ljudi koji govore o Bosanskoj Državi, ili je žele, ostaće takođe rupe. Niko se nikuda neće pomjeriti ni kada Barakov unuk bude u Bijeloj kući.
Rupa mora imati težnju i viziju a ne maglu i opsjenu.
To provincijalno oduševljenje svjetskim događajima jednako je psihološkom efektu svakodevnog pregledanja čitulja u novinama: to se ne događa meni. To balkansko uzdanje u Ruse, u Germane, sada u Američane, slušanje Radio Londona, Grge Zlatopera, Gavarit Maskva... pouzdan je znak betonirane učmalosti kraj koje prolaze vijekovi i paramecijumskog dometa ovdašnje pojedinačne svijesti.
Da imam imalo ambicija, čitao bih biografiju Baraka Obame i pokušao shvatiti kako je uspio pa bih onda razmišljao šta da uradim sa rupom.
Sa našom rupom niko nikad neće uraditi ništa ako ne uradimo mi sami. Mogu samo, bjeloistorijski jebivjetri da vrše malu ili veliku nuždu kad ih pritjera, što su u istoriji nebrojeno puta i činili.

REKAO SAM DA ĆE POBIJEDITI
Black now.
U Americi, onom dijelu koji sebe naziva Sjedinjene američke države, sve je moguće.

Da alkoholizirani sin tate predsjednika bude predsjednik, da holivudski pajac kauboj koji ode u Rio i kaže da pozdravlja narod Bolivije, bude predsjednik, da sin bogate porodice, najčešće, bude predsjednik.

Pa čak i da obični Američanin, ništa od toga gore spomenutog i nespomenutog, od različitih tate i mame, bude predsjednik.

Kao Barak Obama.
Nauk nekima u BiH, mada se neki u BiH nikad ničemu ne mogu naučiti, može se naći u činjenici da nije dovoljno biti žrtva ni ratnik – republikanac je ratovao u Vijetnamu i bio u zarobljeništvu – da bi pobijedio i imao sva prava, kao što je moguće da neko iz miješanog braka bude normalan i bude izabran. Prvi je nauk onim sarajevskim ratnim dobošarima koji misle da se na osnovu prava žrtve može imati sve i da je to prirodno pravo. Drugi nauk je nauk Esdeesovcima koji su po svetoj srpskoj zemlji, pred rat i u toku rata, krali od djece teke i u njih upisivali one koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka, da im se naslađuju nad mamicom i slično.
Ne bih ni po koju cijenu bio na mjestu Baraka Obame.
Amerika je industrijski propala i finansijski potopljena. To je zemlja koju danas iskreno mrze po cijeloj zemaljskoj kugli. Zemlja koja laže da bi pokrenula rat u zemlji u kojoj ljudi nemaju šta da jedu. Zemlja u kojoj krupni kapital pljačka siromašne a država ga spašava kad pretjera pa onda i to što im država da pola daju u dividende. Ne sirotinji, nego još bogatijima, dabome.
Da li će Obama uspjeti da za dva mandata spasi sve što je upropašteno? A Kina, Rusija, Indija i naftaške zemlje nadiru nezadrživo.
Uglavnom, Barak Obama nije pobijedio prebrojavanjima na Floridi dok Buš ne pobijedi, po čemu je Florida jednaka našoj Istočnoj Ilidži, pobijedio je nadmoćno u broju tih elektora.
Satrao ih je.
To je znak da ljudi žele završiti sa jednom istorijom Amerike i da se boje nove istorije svijeta. Oni više ne vjeruju u Američki san i priču da ih može spasiti krupni nezajažljivi kapitaložder. Oni koji su ostali bez svojih kuća, samo su vrh ledenog brijega.
Naravno, krupni kapital uvijek traži načina da vlada i nije gadljiv u tome. Tako će i oni, barem, koji su finansirali kampanju Baraka Obame, nastojati da vladaju.
Vidjećemo šta će biti, mada je na Obaminoj strani ogroman ugroženi srednji sloj Amerike u kome su u velikoj većini euroamerikanci, dakle bijelci. Paradoksalno: njegova najveća snaga u svladavanju krupnokapitalske ljudožderske i ratnokapitalske armade jedino mogu biti bijelci.
Svijet više nije crno – bijeli.
To će prva da osjeti Amerika.

SLOVO O MIROSLAVU
„On je zauzeo opasan kurs djelovanja, opasan po sebe lično u političkom smislu i opasan po Republiku Srpsku“, veli Lajčak za Milorada Dodika.
Poručuje to odnekle iz inostranstva.
Iz čega zaključujem najmanje dvije stvari:
· Milorad Dodik je postao opasan i za Lajčaka čim ne smije to da kaže u BiH, makar u Sarajevu, ako ne u Banjaluci
· On je u bijeli svijet otišao da pita šta da uradi sa Dodikom, ili šta će oni uraditi sa Dodikom
Tako se i VP ML uključio u zagranične djelatnosti koje je patentirao Haris Silajdžić.
Miroslav Lajčak se na taj način, možda čak i nehotično, uključio i u akciju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite „Pokoravanje Republike Srpske 1995 – 2015“ (zadnja godina se može mijenjati, ovisno o djelotvornosti ranijih berbi).
Pristupio je i tajnom pokretu „Banalizacija uzroka i posljedica u BiH“.
Sarajevski festival malih horova već dvije-tri godine ilače o tome kako je Dodik zaustavio reforme. A reforme znače obezglavljivanje, oskrnavljivanje, devastiranje, izvlašćivanje, derogiranje, erodiranje... Republike Srpske i njenih dejtonski i ustavnih pozicija. Tako se došlo do specifičnog govora političkih životinja uobličenih u bosnu (govor prirodnih životinja uobličava se u basnu) iz čega se može rastumačiti da biti protiv Dodika znači biti za unitarističku BiH, da zahtijevati reforme znači ukidati Republiku Srpsku, da insistiranje na trajnosti Republike Srpske u BiH znači pokušaj prisajedinjenja Beogradu, da Dodikova ravnodušnost prema BiH znači da ga BiH obožava a on joj ne uzvraća ljubav...
Ima samo pregršt sitnica na koje ni ML ne obraća pažnju:
· Nije samo Dodik, tu je i rukovodstvo Saveza nezavisnih socijaldemokrata
· Nije samo SNSD, tu je i još nekoliko stranaka, barem onih koje čine skupštinsku većinu u NS Republike Srpske (jer Esdees u svom procesu ili sanaderizacije ili ubrzanog trulenja, može biti spreman i na demokratski odnos na koljenima)
· Nije samo pomenuta grupa stranaka, tu je i građanstvo Republike Srpske, poznatije pod skupnim nazivom referendum
· Nije samo građanstvo, odnosno Srbi, tu je i Dejtonski mirovni sporazum koga su potpisale sve velike i male sile koje više nikad niko neće okupiti oko iste mastionice.
Razumijem da bijeli svijet komunicira simbolima. Problem Alžira je nekad bio Ben Bela, problem Rimljana Isus, problem Egipta Sadat, problem Nato Najezde Putin, problem Buša Osama... Ali valjda ta dugovjeka istorija simboliziranja i uprošćavanja može nečemu da nauči.
Nije dovoljno nekoga staviti u kućni pritvor, atentirati ili amandatirati pa da najednom više ne postoji Alžir, Egipat ili Rusija. Ili Republika Srpska.
Nije dovoljno hodati po svijetu i tužakati ukućane.
Potrebno je shvatiti da je odnos Sarajeva i dijela Internacionalnih Bosanskih Brigada prema Republici Srpskoj a to znači i prema Srbima u BiH, stvorio „dodika“. Po staroj dobroj makrsističkoj materijalističkoj teoriji, da nije Milorada, pojavio bi se neki drugi dodik.
Kao što se u nedostatku Austrougarske i Benjamina Kalaja pojavio neki drugi Ohaer.
Uglavnom, Lajčakova izjava i istovrsne djelatnosti, sigurno će doprinijeti većoj ljubavi u BiH, poboljšaće reforme, učiniće da entiteti ne smetaju, da Republika Srpska spakuje sve svoje nadležnosti u brodolomački kovčeg i pusti niz Miljacku, stvoriti rajsku oazu na Balkanu u koju će na studijska putovanja dolaziti sva EU da se divi i uči o zajedništvu, suljubavi i Državi bez RS... Ili će, pak izazvati grafit tipa: Odredi procenat, Miroslave.

EKSPERTI ZA ATENTATE
Atentat na Ivu Pukanića, koji je imao nevjerovatnu želju da bude novinar, nema veze sa novinarstvom ali ima veze sa novinama.
Hrvatska policija na velikim je mukama. Ne zbog ubijenog Pukanića već zbog sebe.
Na povijesnom je testu jer je atentat na Pukanića jedna vrsta umanjene verzije atentata na Zorana Điniđića, po mjestu izvršenja – centar grada, po političkoj pozadini, po odjeku na kompletnu državu i društvo, i stoga ima obavezu da stvar riješi barem jednako efikasno kao srpski policajci.
U igru se, naravno, uključuju i provjereni balkanski igrači oko logorske vatre zločina: beogradski mediji, eksperti za crnogorsku mafijašku duvansku floru i faunu, poznavaoci krajnjih pipaka Gospodina Legije... Lansirane su vijesti da je Pukanića ubila duvanska mafija sa mora, Canetova mafija, Jocina mafija... Beogradski mediji su u tome eksperti a javnost se na to pali „ko muva na lepak“.
Zagrebačkoj policiji, koja je zagrebačka a nije više srpska, što je bitno pošto su komunistički policijaci bili uglavnom Srbi i svoj posao vršili tako žandarmerijski odano vlastima i politici da im ni rođena majka nije mogla izbjeći pendrek, maricu i rešetke a hrvatski policajci su decenijama uplitani u krimalno-ratni-vojni koloplet i stoga su genetski izgubili profesionalnost, godilo bi da atentat bude tuđi a ne hrvatski. Bilo bi dobro da su to neki bjegunci iz Srpskih Balvan Regiona, neki zločinci iz Legijine Crvene Legije, neki Crnogorci, Sirijci, Azijati... bilo ko samo ne Hrvati.
Moj prezimenjak Vasić, iz Vremena i Danasa, ekspert za djelatnost armade Gospodina Legije, nekoliko puta im je javno poručio da su analize koje se i iz policije plasiraju u javnost amaterske i da to tako ne ide. Onda su ga počeli izbjegavati.
Zagrebačka policija je objavila da su utvrđeni izvršioci i da se sada traga za naručiocima. Zahvalila se građanima za dojave o tome ko je bio ispod kacige i na fotorobotu, više im nisu potrebne dojave. Ima jedna sitnica: izvršioci su u bjekstvu.
Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Fotorobot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja. U Doboju je nađena kaciga, navodno identična onoj koju je nosio donosilac eksploziva i vozač skutera kao i ostali školski pribor lopova. U Kladuši je uhapšen momak koji je imao eksploziv i ostali crtaći pribor zločina a mediji su javili da je on bio u Zagrebu na dan atentata pa da je čak i odnio eksloziv, ali policija Hrvatske ne traži izručenje.
Cijenim atentatore kao specijaliste sa životinjskim instinktom za samoodržanje i smatram da su na primjeru atentata na Đinđića, nekoliko mjeseci učili gradivo i radili školske zadaće. Znači, sve ono što je bilo pogrešno u realizaciji tog atentata, nijedan ozbiljan kriminalni krug ili pojedinac, neće ponoviti a nijedan nasručilac, koji je uvijek super ozbiljan, neće angažovati slabe đake. Nošenje eksploziva iz Kladuše u Zagreb, nošenje kacige iz Zagreba u Doboj, skidanje kacige pred bezbjedonosnim kamerama nakon toliko osmatranja i izviđanja, krađa skutera kojeg će raznijeti eksploziv i ostaviti na mjestu atentata, amaterski su potezi i nisu vjerovatni. Kriminalci su u ovakvim prilimama uvijek u bijegu jer znaju da njih prve hapse.
Čini mi se da cijela istraga, i sve što će se ubuduće događati, neodoljivo podsjeća na atentat na Arkana.
Treba znati da je Pukanić bio upetljan u sve ratne i postratne tokove u Hrvatskoj. A oni su polit-kriminogeni. Zločinački. Mafijaški. Petljao se i u tokove duvanskog biznisa Caneta Subotića i Mila Crnogorca. Ali, neosporna je jedna stvar: da bi se kandidovao za te internacionalne transverzale, bilo je potrebno da nekoliko dobrih, možda i desetinu, sezona odigra u domaćoj premijerligi i da se uvijek plasira u vrh. Dakle, sve što mu se dogodilo, korijene ima u Hrvatskoj.
A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna sa eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kom mjestu triju država iz Titovog katastra,. Kosovo ne računam pošto je to vojna baza.
Umalo, da ne zaboravim, smješniji od policije Hrvatske, samo je moj omiljeni Stipe jer je važno izjavio da treba saslušati onu nesretnicu, udovicu, jer možda ona zna više od svih. A žena nema šta da jede.

DVA DRAGANA
Nekidan je jedan prošli dvojac iznio lokalnu kandidaturu za povratak na globalnu scenu. Pedi i Holi. Pisao sam o tome. Tužna je scena kad olinjale stare koke počnu da se, sa do dvije do tri peruške, šepure pred mladim pjevcem. Možda mogu da razumijem Holija koji misli da će mu malo priče u Avazu, malo priče na HRT-u omogućiti kandidaturu za državnog sekretara. Baš me jutros zove Obama: kako ti se čini Holbrukov intervju, nisam stigao da pogledam... ma ja...
Ali balkanska sapunica se nastavlja.
Dragan Čavić i Dragan Kalinić su razgovarali i zaključili da onaj Bosić uništi, osramoti i unakazi Esdees i da se to više ne može dozvoliti. Kako čitam, vratili bi se.
Čavić je čak tako dobro, u Nezavisnim, a gdje će, analizirao izborne rezultate da ne ostavlja mjesta sumnji da je čvrsto odlučio da se vrati. Bosić ima sve manje manevra jer sve manje ljudi može smijeniti i raspustiti.
Bez obzira što bi bio red da Čaviću prenesem da je moj pradjed Toman, onomad, dok smo tovarili drva u Trebavi, govorio: kad kola krenu nizbrdo ne hvataj se za kola nego za bukvu, moram biti hladnokrvniji. Dobro je da se vrate dva Dragana. Ili barem jedan. To je siguran krah tih esdeesovskih avetinjskih kostura, koji su još u obličju političke stranke i koji još plaše ljude u političkoj noći koja prolazi.
Dabome, prepoznajem rukopise izvjesnih ambasada i „diplomata“ iz večernje špijunske škole, nedokazanih umjetnika koji nisu bili kadri za akcije svrgavanja državnika i promjenu režima pa im se dopustilo da na ovdašnjem poligonu demonstriraju svoje vještine i naukovine, dok im vijek trajanja polako prolazi.
Takođe bih i njima trebao reći da se može desiti da mrtvac prdne ali rijetko. Ono što im svakako treba reći jeste to da nemaju nikakvu koncepciju o tome šta uraditi u BiH i u Republici Srpskoj. I ne treba da imaju, oni ovdje samo predstavljaju zemlju iz koje dolaze. Kao što Baščaršija nema nikakvu koncepciju za BiH, osim podjarmljivačke.
Vraćanje vodeničkog kola unazad nikada od brašna nije stvorilo zrnevlje. Korištenje nacionalnog pokreta, ili straha, u stranačke svrhe nikada od šatorsko-mitingaške atmosfere nije stvorilo kvalitetan politički program. Nijedna mlada nije na svadbi odbacila mladoženju i udala se za starog svata. Čerčil je poslije trijumfalno dobijenog rata izgubio demokratske izbore. Esdees se dugo i držao poslije izgubljenog vlastitog stranačko-kriminalizovanog rata. Oni su, u skladu sa mojim iskonskim demokratskim uvjerenjima, trebali biti zabranjeni kao i cijeli paket SDSDAHDZ. Igrati na kartu Esdeesa sada jednako je kao 51. ići šumu i priključiti se četnicima.

OHR KAO BERIJA
Visoki predstavnik u BiH ispričao je detaljnu priču o OOUR-u ELIOT NES u sastavu Složene organizacije udruženog rada OHR.
Radi se o instituciji umilnog naziva: Antikorupcioni tim ofisa visokog predstavnika. Lajčak kaže: OHR ima antikorupcioni tim koji radi vrlo intenzivno. Naravno, nije njegov cilj da dokumentira kriminalne aktivnosti Milorada Dodika. Taj tim skuplja informacije od građana BiH koji više vjeruju OHR-u nego domaćim institucijama i pomaže da relevantne informacije dospiju do domaćih institucija.
Radi se o nekoliko bitnih stvari:
· Ne postoji nikakav pravni i ustavni osnov da neko u BiH formira Antikorupcioni tim koji je izvan legalnih institucija BiH na bilo kom nivou a naročito za to ne postoji osnov kada su u pitanju ad hoc i privremene institucije međunarodne zajednice.
· OHR ne može formirati institucije koje djeluju u bilo kojoj oblasti na području BiH ili nekog njenog ustavnog dijela, osim u svojim prostorima, dakle, u prostorima onog O u OHR, ofisa (dali neko krade sapune ili tonere u prostorijama i sl.).
· Za takvu djelatnost OHR nema odluku niti osnov u PIC-u jer i sam je PIC samoniklica, bez ikakvog utemeljenja u odluci bilo koje institucije a naročito ne institucije UN.
· Za takvu djelatnost OHR nema odluku niti osnov u stavovima strana potpisnica koje prihvataju OHR na teritoriji BiH.
Nekoliko je i upitnih stvari:
· Zašto Lajčak, ničim potaknut, pominje sintagmu „kriminalne aktivnosti Milorada Dodika“ na način kao da je to evidentna, dokazana i presuđena stvar ali se, eto, samo ohaerov antikorupcioni tim time ne bavi.
· Po kom osnovu antikorupcioni tim OHR skuplja informacije od građana. To je takođe jedna vrsta neovlaštenog prisluškivanja i stvaranje svjedoka bez zakonske institucije zaštite svjedoka.
· Kakvu pravnu validnost imaju informacije od građana ako su iz anonimnog izvora i ako su prošle filitracione pragove ohaerovog tima pa proslijeđene nadležnim institucijama.
· Kako objasniti Lajčakovu tvrdnju da građani više vjeruju OHR-u nego institucijama (kad to sigurno nije tačno na prostoru Republike Srpske) a OHR onda te iste informacije prosljeđuje institucijama kojima se ne vjeruje jer ništa ne rade.
· Kako objasniti stvaranje rusko-staljinističkog miljea u kome je svako svakom špijun.
· Kako objasniti balkanski makartizam kojeg produkuje OHR kroz svoj antikorpucioni tim jer je to, bez svih procedura ustvnih i zakonskih institucija, čisti voluntarizam o tome koga ćemo antikorupcionirati a koga ne.

VALTER BRANI MOSTAR
Sulejman Tihić ima novi prijedlog u skladu sa najboljom međujetrvskom praksom u BiH.
Dajemo Sarajevo Hrvatu, dajte Mostar Bošnjaku.
Sulejman Tihić se očito uživio u pobjedu na lokalnim izborima shvativši da se odjednom probudio preporođen, u obličju velikog nukleusa novih političkih rješenja. Prva visibaba tog novog lika bila je ona rečenica o nadležnostima BiH: dogovorimo se šta nam treba zajedničko, ostalo vratimo.
Sada Tihić predlaže novu maglu nad Travnikom. Etnički sterilno, mjestimično vehabizirano, Sarajevo bi se dalo Hrvatu, da pokažemo dobru volju. Da zamažemo oči svijetu, da sakrijemo činjenicu da tamo nema ni Hrvata ni Srba, da trgujemo, da dobijemo Mostar gdje izborni glasovi ne vrijede jednako... da lažemo i sebe međusobno i na svečetiri strane. Podijeljeni Mostar sa bošnjačkom manjinom bi se dao Bošnjaku, da kažemo kako sve behara i sve cvjeta...
Zar nije bolje biti politički realan i reći da u Sarajevu nema Hrvata ni toliko da imaju šefa stanice a kamo li gradonačelnika i da je 150.000 Srba otišlo, ako ne stoji da je protjerano, a za Mostar reći da je životnije i političkije podijeliti ga pa da svako vlada tamo gdje ima glasove jer je ionako podijeljen da ga ne može zakrpiti ni međunarodni statut, ni Bošnjak kao gradonačelnik pa čak i kada bi betonom pokrili Neretvu.
Opasna je Tihićeva igra jer kupuje vrijeme i mandate čekajući Bonskog Visokog Predstavnika ili neku drugu silu, jer stvara lažnu sliku BiH, jer stvara nezadovljstvo velikih razmjera među Sarajevskim Bošnjacima i Mostarskim Hrvatima
Tako se BiH pokušava izgraditi kao zemlja Desnica i Komšića. Kao zemlja političara i namjesnika koje niko nije izabrao i koji nemaju legitimitet niti stvarnu političku moć da djeluju u bilo čije ime u BiH. Praktično govoreći, volio bih vidjeti tu političku protuvu koja bi prihvatila da bude na tako važnom mjestu namještena jevtinom trgovinom i ponudom bez potražnje. Jadan bi bio gradonačelnik koji je tu doveden kalamarstvom Sulejmana Tihića. A glavno što bih volio vidjeti jeste to kome bi takva spodoba odgovarala za svoj rad.
To se mora registrovati kao nova politička orijentacija klasifikovana pod neobosforizam što se može protumačiti i kao pokušaj smještanja političkog centra „u Stambolu na Bosforu“ a može i kao skraćenica od „bosanska fora“.

UDAR NA NEOVISNU DEMOKRACIJU
Kad u nekoj zemlji medijski mogul voda svoju ženu skoro na priuzi od policije do ludnice, i ponižava je, kad otac ubijene advokatske pripravnice, ne naročito potresen, hoda okolo sa tamnim naočarima kao estradna zvijezda za jutarnjeg mamurluka, kad vodoinstalater postane general i vlasnik velikog naftnog snabdjevačkog lanca, kad razvozač jogurta postane vlasnik tvornica, kad novozapečeni general mijenja dragulje za oružje... jasno je da je u pitanju velika kolektivna nužda.
Dakle, puklo je i ispod Pukanića.
Državni vrh je proglasio mobilizaciju u borbi protiv organizovanog kriminala, šahtovskog kriminala, običnog kriminala i zlostavljanja djece.
Međutim, stvar je otišla preduboko, bez obzira što su nedavne dvije žrtve relativno nebitne i što, možda, jedna nema veze sa politkrimom ratnog porijekla. I Pukanić je sporedni krajputaš u cijeloj osnovnoj potki Hrvatske. To što mu je neko dao mogućnost da ima novine samo je bila ovjerena dozvola da mu neko drugi može da uzme i život.
Događaji u Hrvatskoj, ovi mali i malobrojni vidljivi, a još više oni nevidljivi, pokazatelj su sve pogubnosti Koncepta Kriminalizovane Obrane Hrvatstva. Na tom opštem konceptu Kriminalizovane Odbrane Nacije nastale su skoro sve državice i ultranacionalističko-kriminalni pokreti na prostoru bivše SFRJ. Za to neko mora platiti, ili sirotinja, ili krajputaši.
Svako ima svog Legiju.
Hrvatska Potka, ona na kojoj je sazdana Hrvatska u ratu i nakon rata, poručuje da se niko ne igra demokracije. Pukanić jeste nebitan u novinarskom i poslovnom smislu ali je bitan mrtvac koji može prenijeti poruku.
Ta nevidljiva Potka jača je nego što bi se moglo zamisliti. Opljačkani kapaital je legalizovan, ogroman broj ljudi iz ranog nacionalizma došao je do moći mnogo veće od one koju im je davalo oružje i izgon Srba, cijeli sektori ekonomskog života su u rukama pojedinaca i onih koji stoje iza njih tako da je uticaj Vlade minimalan i samo se očituje u daljem zaduživanju Hrvatske do skorog trenutka kada se to više neće moći podnositi.
Ta Potka vlada Hrvatskom a Sanader i Mesić mogu ponešto da prozbore o ustaštvu, evropskim integracijama i Republici Srpskoj.
Od ovog trenutka, kada bi se učinilo sve što je maksimalno moguće, Hrvatskoj je potrebno 15 godina da ukloni Kriminalizovanu Potku. To znači: nikad. Samo će doći vrijeme kada će postati neprepoznatljiva.
Boravak Delte u Briselu sa Renom, znakovito je naviješće za Hrvatsku ali i za sve političke aktere na ovim prostorima. Nisam Generalić da to raščlanjujem.
Uglavnom, svuda u svijetu organizovani kriminal nastoji da se infiltrira u državu, vlast i politiku. Samo su na Balkanu hrvatski, srpski, muslimanski... ultranacionalistički divljaci koji o državi i društvu ne znaju ništa, pokušali, i uspjeli, da se infiltriraju u organizovani kriminal i da za njega obavljaju važne, ko biva, nacionalne i istorijske poslove.
Tako je stradao Đinđić.
A neki drugi Đinđići nisu uspjeli ni da se pojave.

MITSKO BIĆE, POLA EŠDAUN, POLA HOLBRUK
Kakva li je sila spojila Holbruka Buldožera i Bageristu Ešdauna?
Po nekim svjetskim novinama objavljuju zajednički autorski tekst o stanju požara, elementarnih nepogoda i usložnjavanja situacije u lijepoj zemlji BiH.
To mitsko balkanoidno biće, sastavljeno od pola Holbruka i pola Pedija, uključilo se u jevtino tržišno lobiranje za ostanak Bonskog Ohaera. Jedino je to suvislo što se može prepoznati u toj autorskoj dvobesjedi.
Sve ostalo su nerealne nebuloze ili prašnjavi relikti.
Dvojac HP govori o „premijeru bosanskih Srba“.
Jasno je da govore ratnim jezikom iz vremena kada su Alijino Sarajevo i Radovanove Pale bile glavne zvijezde beskonačne trake kriza Sienena i sličnih. Ne postoje bosanski Srbi i bosanski Hrvati, kako se to tokom rata, i poslije, htjelo predstaviti. Htjelo se svijetu reći da postoji Bosna, bosanska, muslimanska, tada još ne bošnjačka, i da u njoj, eto, ima i nešto bosanskih Srba i ostalih. Postoji BiH sa tri ustavna naroda koji nisu ničiji.
Dvojac HP govori o tome da je Dodik „usvojio program rada nacionalističke Srpske demokratske stranke“.
Jasno je da se u njihovim glavama još sve vrti oko Esdeesa i ratnih aktera. Njihova svijest trajno je zarobljena u te ha-dva-o jednostavne formule da je potpuno besmisleno navoditi razlike između Esenesdea i Esdeesa. Jedna od najbitnijih je postratni datum nastanka Saveza nezavisnih socijaldemokrata. SNSD i Milorad Dodik su političku poziciju Republike Srpske, ne „bosanskih Srba“, koordinirali na ovdašnjem političkom interesu. Taj interes je lociran u BiH a ne u Velikoj Srbiji, Srbiji do Vladivostoka... lociran je u Dejtonskom sporazumu i činjenici da je istovremeno nastala i BiH i Republika Srpska i Federacija BiH i kantoni.
Koliko razumijem, HP se zalažu za ostanak Bonskog Ohaera koji bi drastično revidirao taj dejtonski mozaik.
Ne razumiju da je daljim ostankom Ohaera BiH sve bliža raspadu, kao nekada što je ostanak Benjamina Kalaja doveo do aneksije BiH.
Uvođenjem, po hiljaditi put, izglodanih, olinjalih i operutanih fosilnih aktera, Lajčak je pričao i sa Barnsom, vraća BiH u prošli vijek, na buvljak antikvarijata i staretinarnicu bjelosvjetskih improvizatora.

HRVATSKA SE SVRSTALA
Izjavom ministra vanjskih dela Hrvatske, izvjesnog Jandrokovića, da je Dejtonski sporazum samo zaustavio rat a da sa njim BiH ne može dalje i da Hrvatska lobira da se fokus Evrope ponovo vrati na BiH, doveden je u pitanje opstanak Hrvata u BiH ili opstanak same BiH.
Zvanična Hrvatska, ne samo kroz izjave svog fikus-predsjednika, svrstala se na stranu sarajevskih unitarista bosanske i muslimanske provenijencije. Jer, izjava ministra vanjskih poslova je najzvaničniji stav jedne države. To daje pravo zvaničnoj Srbiji, da glede BiH, priča štagod hoće, mada to u Srbiji nema ko da uradi.
Možemo tumačiti da to Hrvatska ne može da čini jer je i sama potpisnica Dejtonskog sporazuma, ali, znamo - ne pije vode. Hrvatska je sporazum potpisala jer je morala, jer je dobila neovisnot i jer je više nije bilo briga za Hrvate u BiH, jer je istjerala Srbe iz Nezavisne Države, a ne zbog neke brige o BiH. Nju BiH zanima koliko i konja u slučaju kad mu se prevrnu kola.
Ovakvim zvaničnim stavom Hrvatska želi da sebi obezbijedi neku dnevnu korist u evroatlantskim integracijama. Kao i Crni Monte priznanjem Kosova.
Ako se Hrvatska zalaže za promjenu Dejtonskog sporazuma, i ako obezbijedi podršku nekog jakog evropskog igrača, mada sumnjam jer u toj Evropi, nema jakih igrača, pred Američanima, ili nema muda, svejedno, to može značiti samo ukidanje entiteta kao okosnicu politike podrške iz Hrvatske. U tom slučaju, BiH ide ka raspadu a Hrvati Bosne i Hercegovine mogu opet da postanu vjerska zajednica koju će da okupljaju samostani i propovijedi.
Nevjerovatno je kako kratkovidost Hrvatske danas, 2008. ima istu dioptriju kao i kratkovidost Srbije za vrijeme Slobe Bre Slobode. I jedni i drugi imaju utemeljenu bivolsku političku orijentaciju: nije važno šta će biti sa Srbima/Hrvatima u BiH. Nevjerovatno je kako su oba Kriminalizovana Koncepta Nacije, i beogradski i zagrebački, koristili ovdašnji nacionalni živalj za svoje potrebe. Nakon upotrebe: odbaci.
Jandroković je premlad da bi se izdojio na takvoj politici. Ali su jaki oni koji uživaju plodove te politike Hrvatske i predočili su mu šta da kaže. Jandroković se tako svrstao u red vrsnih hrvatskih diplomata koji utiče na globalne evropske trendove. Koliko i moj komšija na proizvodnju hibridnog kukuruza u Americi.
Šta da se radi?
Hrvatska politička artikulacija mora sačiniti formulu vlastitog interesa u BiH a ne zagrebačkog. I Republika Srpska je postala bitan faktor u BiH tek kad je prestala ići u BGD po svoje mjesto na kanabetu.
A Zagreb i Beograd neka vode svoju politiku.

SPLAV - SIDRENJE NA AKUMULACIONIM JEZERIMA

Gradnja splava i bože pomozi. To može da se obavi amaterski. ali dva važna koraka: transport od splavogradilišta sa niskim gazom do krajnjeg odredišta i sidenje splava na akumulacionim jezerima hidroelektrana gdje nivo vode može da za noć opadne i 20 metara, posao je profesionalaca.

Potrebna su dva jača čamca sa motorima iznad deset konja kako bi se obezbijedio manevar i skratilo vrijeme transporta mada splav ne može da plovi velikom brzinom. Dabome, potrebni su i iskusni piloti čamaca.

Najveća greška koju čine splavari ribari amateri jeste u običnom vezivanju splava za obalu čeličnom sajlom kojoj "nema smrti". Prvi pad nivoa vode dovešće splav u situaciju da osrtane da visi niz suvu obalu, polomljen ili prevrnut.

Potrebno je sačiniti vez tako da amortizuje svaki pad nivoa ali svaki pa i maksimalni rast.

jedini način je veziivanje splava "sa obale na obalu". Potrebno je odabrati obalu koja će biti bliža splavu (radi izlaska i dolaska, korištenja hlada, ureženja prostora...) i za jako drvo vezati sajlu ili plastični pleteni jaki konopac otoran na vlagu a na drugom kraju teg od bureta punog betona. Sajla može da bude duga deset metara. Bure za koji se veže još jedna sajla od 15-20 metara, pušta se na dno. Drugi kraj te duže sajle veže se za splav. Isti postupak se ponavlja na drugoj obali ali je sajala sada znatno duža i opuštenija, bliža dnu jezera. Na nju se učvršćuje slobodnoklizeći teg od deset-petnaest kilograma koji smanjuje utucaj vjetra ili velikih valova na splav.

Tako kraća sajla služi sa odstojanje od izavrane obale a duža je amortizer koji omogućuje splavu da se diže i spušta sa vodostajem. Ako je izabrana obala pod vodom blago strma, splav treba odmaknuti da ne može doći do dna ako se jezero isprazni. Ako je obala vertikala sa dovoljnom dubinom, splav može biti odmah uz stijenu.

Da sam prekjuče umro ne bih sve ovo znao, kako kaže narod. Zato je red da i drugi saznaju pa sam neke svoje posjetioce bloga, vjerovatno, davio.

RIJEDAK DOKUMENT KOJI SVJEDOČI O TOME DA I JA NEKAD JEDEM.

BAREM FASADA I PAKOVANJE PUSTOLOVA.

VJEŠTAČKA DILEMA: DA LI ĆE PROĆI ISPOD MOSTA PREMA JAJCU?

SLIKARSKI I UMJETNIČKI DUH JE DOŠAO DO IZRAŽAJA.

EVO SAJLE O KOJOJ SAM GOVORIO. NA MANJEM JEZERU TREBA 300 METARA.

MOGUĆE I BESPLATNE USLUGE UPUTA I SAVJETA.

Prošli su izbori pa smo konačno prenijeli nadležnosti užitka sa svakodnevice na splav koji smo nazvali Sveta rijeka.

Splav je transportovan sa splavogradilišta koje sko koristili kod ribnjaka TROPIK RIBARSTVA mog prijatelja Rise, na mjesto stalnog boravka.

Bilo je dagare, rada, sajli, farbanja... biće još fotosa.

SIPA ZAPLIJENILA
ORUŽJE ČIČE ROMANIJSKOG
Jedna od bezbjednosnih ispostava u BiH, OOUR SIPA-Nesalomivi, objavila je veliku žetvu oružja i municije čime je, kako se sugeriše, prekinula lanac šverca oružjem koje je bilo namijenjeno Evropi a ne za domaći terorizam. Još će neke ljude, koji su sada u inostranstvu, sačekati da pristignu pa će ih pitati za neke stvari, reče naozbiljeni visoki operativac Eliot L.
Zaplijenjeno oružje sastoji se od: mitraljez šarac kojim je pucao Čiča Romanijski, ili Joja sa Kozare, neutvrđenog dana, po mrskim Švabama i ostalim kolaboracionistima – komada 4, pištolj bereta sa prigušivačem napravljenim od auspuha motora Tomos APN – komada 3, ručna bomba kragujevka, zelenjuša, koju je Čedo najradije nosio kući na odmor kako bi se kurčio u lokalnoj kafani i koju je, kadgod je imao priliku, prodavao balijama za šteku cigareta – komada 10 ili više...
Odmah sam zamislio kako je oružje prodano u Holandiju, na primjer, i kako je tamo neki Vand der Vim uletio sa šarcem i bordel i zatražio da se poskidaju sve prodavačice vještačkih orgazama ili će pucati. Mogu zamisliti paniku kad ga je Van der isukao onako rđavog i konzerviranog. Ili, nedaj bože, zamišljam da je oružje došlo u Njemačku, nekom unuku od onih po kojima je taj šarac pucao, pa da je proradila ta germanska sklonost ka korišenju istog. Sa tim mitraljezom bi ojadio banke gore nego svi sekundarni krediti iz američkog legla zajedno.
SIPA ovim sramoti ne samo sebe nego i zemlju za koju radi.
Neko treba da kaže tim ljudima da je to farsa kao i zapljena dva grama heroina za cijelu noć.
Znam da su htjeli da daju ozbiljnost zajedničkoj instituciji Države BiH d.o.o. nakon što im je iz Republike Srpske poručeno da trebaju da imaju nalog za svoje poslove oko zgrade Vlade. Ako će oni što su presjekli lanac neovlaštenog prometovanja zarđale gvožđurije istraživati i poslove u građevinarstvu, ne smijem ni zamisliti rezultat.
Takvog oružja, i u mnogo većim količinama, ima po trapovima duž rovovskih linija u BiH, gdjegod zakopate. Da ne optužujem ljude koji su bili borci i koji su to oružje, nek se nađe, nosili kući i zakopavali za dan kada im se unuk bude ženio, pošto je odlazak u vojsku propao kao svetkovina za probavanje dugih cijevi.
Das nisam čuo ton iz te tv storije, pomislio bih da se radi o nekoj aukciji.
Jer, nemoguđe je da niko u ovoj zemlji ne zna kako je, recimo, oružje iz BiH došlo u Gruziju a da nam se servira kako su sipavci otkrili četiri zarđala šarca.
Da ne pominjem ilegalni ulazak oružja pred rat i u toku rata i sankcija za prodaju oružja i municije BiH.