1953.
OTKUP
SIROVE KOŽE
U BEOGRADU
 

Krzno, ovaj put, nije otkupljivano, nije bio Aladža Krsmanović.

Onomad je podvornica Simuna, revoltirana seoskim tračevima da se kurva sa cijelim muškim dijelom sela, uključujući i djedove a i neke brkate neudate snaše, obznanila javni uvid u prava zagondžija koji su trebali da se pojave u ljetni utorak, u šest, dakle, zavida, i da donesu validan dokument, nov ženski donji veš. Veš je stara slavenska riječ.

Pojavili se sakati Spasoja, ćoravi Đurađ i grbavi Dragutin.

Onda je, Simuna, da ne propadne skup, a da ne ponizi učesnike, pred mjesnim uredom, gdje je stambovala, poslužila plavi ibrik kave crnjuše, takozvane makadamuše.

Tako, i nekidan, u Beogradu.

Ko da je Đurđevdan pa se ide u ajduke, skupila se Otpozicija. Odzlaoca i odgoremetere.

Prvi put sam ponosan na moj, omiljeni, Esdees. Što nije učestvovao na Šizofrenom Sraniju, u biti, na Jaslarsko-Guslarskom festivalu popevki opozicije Republike Srpske.

Taj jadni skup gubavaca pokazao je ono što mu nije bila namjera. Pokazao je da je, u slučaju opozicije u Republici Srpskoj, Sahara mala pa su inostrane Masse objavili pojilo u Beogradu. Pored onakve vode, na pojilu se pojavila i hijena. Mihajlica.

Ponižavajuće je za političku scenu Republike Srpske, da, nakon, dvadeset godina od uvođenja višestranačja, njome, dijelom, upravljaju Domagoj i Predavač.  

 

 

 

 

 

Skulptura Trio pande (bijeli grab i kamen)
podignuta je na noge kako bi bila spojena
sa krstastim postoljem i dovršena 

1951.
JASENOVAC
U VUKOVARU
 

Hrvat je onaj čovjek kome je normalno da sve Srbe treba istrijebiti. Ili barem protjerati. Srbin je onaj čovjek koji smatra da je normalno da se sva Hrvatska pretvori u Vukovar. Ili, barem u Lipik. Dobro, nisu svi Srbi takvi. Ima ih koji su zauzeti Šiptarima.

Hrvati u Vukovaru, ovaj put oni, dokazuju ovo moje teškom mukom istorijski dostignuto saznanje.

Naprosto je nerazumljiva ta hrvatska osobina. Nakon što je istorija doborim dijelom černobilovala Jasenovac, i druga istrebljivališta Srba, nakon što je Srbe proolujilo sa vihorom, a da Hrvatima i Hrvatskoj nije pala dlaka s glave, da im se razmjerno događalo ono što se Srbima događa za Srebrenicu, danas nebi bilo jednog bijelog polja a kamoli Hrvata, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, dvadeset hiljada Hrvata u Vukovaru ustaju protiv prava Srbima da na tom području govore srpskim jezikom i pišu ćirilicom, da te dvije kuge budu ravnopravne sa drugima pismima i jezicima.

Europljanin i intelektualac će reći da je to demokratija, osebujno stavoizraženije, sloboda zbora i govora, izborena davno prije Hrvatske.

Ja, ipak, mislim da je to što se dogodilo, i događa, u Vukovaru izravna poruka tipa Zar vas nismo sve protjerali. Dabome, da je situacija obrnuta, da hrvatski jezik i latinica treba da budu ravnopravni u Vukovaru, poruka bi bila Zar vas nismo sve pobili.

Vukovarski Hrvati nisu, u stvari, protiv ravnopravnosti. Oni su protiv postojanja Srba uopšte. Na Svetoj Zemlji Hrvatskoj. Dva Naroda u jednoj zemlji. Nedopustivo.

Ali i to je za Hrvate normalno.

Da se barem Srbi bore za ćirilicu koliko Hrvati protiv nje. Njih.

 

1950.
DOMOG
MARGINALETIĆ
 

Postoje dva pola ljudske istorije. Jedan je Civilizacijski Epohizam, u kome Civilizacija stvara svoje velike epohe, a drugi je Marginalizacijski Trivijalizam, u kome, kao u kakvom predahu Toka Istorije, za vrijeme remonta postrojenja, tokom kondicionih priprema za Novi Val, Marginalisti preplave i premreže svijet. Od Viktorije Bekam, preko Andjeline Džoli do Simone Gotovac.

U malim sredinama neke velike epohe se nikad i ne dogode. Većina svijeta je takva. Višegrad. Osim kada neke uspješne državne ili političke organizacije stvore nekoliko decenija vještačkog i poluproizvodnog mira i napretka, pa se Marginalisti povuku pod balege, u mišije rupe i na đubrišta uopšte. Ali, pošto vještački materijali ne traju dugo, vrlo brzo nastupi Demokratija, kao poplava, povodanj, Demokratija ne u starogrčkom filosofskom smislu nego u smislu Fekalizacije Svega Postojećeg.

Kad se Marginalisti dočepaju Demokratije, 3LPM postanu premale i tijesne da prime sve one i ono koje će oni u njih zatjerati.

Dabome, Marginaliste produkuju i legu, kao mrmke u stajskom đubrištu, razni Veliki i mali Krojači. Oni ih svrstavaju u kordone koji napreduju poljima teritorija, poljima nacionalnog podjarmljivanja, poljima crnog kapitala, poljima privatizacije, deindustrijalizacije i globalizacije, poljima medija, poljima administracije. Oni nikad nisu nigdje izabrani i imenovani, nikad provjereni, nikad upisani u matičnu knjigu normalno rođenih. Oni se samo pojave.

Ali da ne ubijam u pojam, biću transparentan. Jer to je takođe alatka Marginalista pod skutima Krojača. Izvjesni sarajevski policajac Lukač infilitriran je u SIPU da bi obavio određeni zadatak. Kad nije, onda nije popušio, kako bi rekli Učeni Marginalisti, nego je utovljen i utopljen u FBiH. Isto u policiji. Izvjesni Kozomara, poznat kao Mara Apotekarka, zavrbovan je još kao direktor RTRS-a da bi od Dodika pravilo slučaj. I nije zaboravljen. Utovljen je u Blicu. Ona njegova Sida piše da ih ja smatram Stranim Plaćenicima. Tepaju sebi. Strani Nakurnjaci. Domagoj Margetić. Čovjek sa Margine. Predavač Trifunović koji je na jednoj sahrani u Brodu, skoro, pred ožalošćenima rekao da će Dodik prilikom prvog prelaska u Srbiju biti uhapšen. Bakir. Panj. Dama Performans. Prvi Reket Australije.

I tako marginalizacijom.

U tim Medijskim Kordonima Marginalista jeste i najočiglednija epoha Trivijalizma. Pogledajte im samo životopise. Zavirite u ranija doba. Šta su radili. Čime su se bavili. Šta su postigli. Pa će se lako vidjeti da temelja ni za Nulu Nad Morem nemaju a kamoli za bilo koju nadmorsku visinu. Pogotovu ne za ove na koje su dignuti.

Ima simbolike u onom perfomarnsu, Instalaciji, STJ, koji je izveden pred Dačićem.

Mediji su se, kao prišminkana stara polovnjača, potpuno raskoračili.

Zato prolaze Marginaletići. Samo što ne prolaze samo u medijima. MIJ.

 

1949.
PUNA GLAVA
ZATVORENIH
KAPIJA
 

Ako uzmem da je normalno da u ratu ginu budale, po onoj staroj tehnologiji, Država daje topove, bogati daju volove, sirotinja daje sinove, mada je, u slučaju Sarajevske, Država davala lopove, nije normalno da o ratu pišu i presuđuju budale.

Upravo to se radi godinama i decenijama u sarajskom brlogu natprirodne potrebe da se svaki muslimanski, kasnije bošnjački, smeć proglasi patriotom a svaki Srbin fašistom i zločincem.

Izvjesni Nedim Jahić, project coordinator božemesakloni organizacije YIHRBiH, neki Yildiz, MMJ, piše oštru knjigu povodom emisije Erteresa koja je istraživala masovnu eksplozivnu smrt tokom rata u Tuzli, gdje je živote izgubilo sedamdeset jedno lice, i zahtijeva da se ne sire laži na medijima, mržnja takozvana, i ne ruši sarajevska slika bratstva i zločinstva. Mi braća, vi zločinci.

Izvjesni Nedim, koji se razumije u rat i u granate kao Mara UKK, kao argument navodi presudu sudstva BiH a i ranije nalaze međunarodnog suda.

Prvo, jest našao crkvu gdje će se bogu moliti. Ako i zadnji idiot nije dosad shvatio da se radi o jednostranom sudstvu, onda je sve suvišno. Drugo, kako pripadnik nekog Civilnog Yildiza nema osjećaj da upravo to društvo, nevladino, i slično, može da raspravlja o svemu. A ne samo o Srbima.

Koliko košta saopštenje, Nedime. Ne pitam za cijeli Project.

A najvažnije. Nema granate koja može da ubije 71 lice, baš kad bi pala i u bisokopsku salu. Oni koji o ratu i granatama nešto znaju ne smiju da kažu ili nemaju pristupa a oni koji su plaćeni, oni ništa ne znaju ali su spremni na sve. Jer su uvjereni da neuki narod nije stručnjak za Granate i da će povjerovati. Povjerovaće sirotinja u sve što je protiv Srba.

Kao što nema minobacača, da o nišandžiji ne govorim, koji će prvom granatom pogoditi bilo koji cilj. Pa ni Markale. Pa i kad bi pogodio, stodvadesetka ne može načiniti onakav pokolj.

General Novak Đukić nevin leži u zatvoru. Ne postoje bilo kakvi dokazi o naredbi, niti je moguće da komandant naređuje dejstvo svakog oruđa, niti to oruđe, haubica 130 mm, može da uradi tako nešto na tom dometu i sa takvim eskplozivno-razornim osobinama zrna. A ni general Đukić nije takvog karaktera i takvog obrazovanja da bi to dozvolio i kad bi bilo moguće. General Đukić je starog klasičnog jnaovskog obrazovanja i morala. To nije Ćelo, Caco ili Mućo. I znam, jer mi je jedno vrijeme bio komandant Oblasne grupe.

Ali sve to na stranu, kada se objave i pokažu svi dokazi, sve obdukcije, svi materijalni nalazi s lica mjesta, imena istražitelja, zapisnici, dokumenti, kada svi budu imali pravo glasa, zbora i govora, sa navodnih srpskih zločiništa Markale i Tuzlanska kapija, onda, u skladu sa činjenicama, možda ima mjesta i ovakvom Yildiz drkanju.

Dotad Poklopuš. Činjenice i ratna dobit u BiH u raskoraku su koji se mjeri milionima svjetlosnih godina.

 

1948.
OPROSTI NAM, EMIR,
MALO NAS JE
UFATIO NEMIR
 

Dragi naše Emire, evo uzeli smo, ima nas listom, da ti napišemo par riječi i javimo da smo dobro koje i tebi želimo sve najbolje u radu, ličnoj sreći i na gradilištu. I sa tijem filimovima.

Kod nas helać. Drina stala. Rzav stao. Ćorkan još oda po zidu ćuprije. Švabice isto nema al došla neka Monika. Mi nijesmo dolazili u čaršiju, nezgodno opanke ostavljat gore u podbrđu pa onda se prezuvati.

Ono što vele da je Ivo piso da ima neki inokosni seljak iz okoline Višegrada, u pravu je. Ima, vala, koliko oćeš. Mada te molimo da uzmeš da su to gorštaci i da imaju ponos i nivo kulturovnosti.

Nisu te razumjeli odma. I mi smo imali problema. Ali vako ti velimo sad. Podržaćemo Andrićgrad, nećemo mi biti ona vila koja noću ruši. Ti, brate, brzo gradiš, nismo stigli da rušimo a ni da te podržimo.

Razumi da ima vremena da te podržimo. Još ima zgrada koje se grade. Bićemo s tobom. Nemoj nas na magarca naopako. A ako baš moraš, da jašemo okrenuti naprijed. Razumi nas, sve nam se sastalo. Izbori, neizbori, jebo ih ko ji izmisli. Pa onda Ćiro. Mile reko Jebo vas ćiro pa onda doveo ćiru. Đe da znamo kućemo. Aris doveo turke. Oće kreče ćupriju. Onda došo ti sa nekim gradom. Nemereš stić sve to izgledat. A i ponos, jebo ga ko ga napravi. I njega. Baš završili zid kraj Drine, onaj koji je započeo Mića. Ja. Kad dođoše bageri i filarmonija.

Ali tvrdu ti vjeru dajemo da ćemo doći i podržati. Oćemo. Nećemo dolazit samo kad Mile dođe. Prvom prilikom izljubićemo se pred spomenikom.

I izjavićemo žalbu zato što nam je žao što si upo u ovu situvaciju da ni oni iz bivše vlasti nisu ćeli da dođu a neće ni ovi protiv koji smo naskroz. Oće na bijelom konju. Mogli smo i mi na bijelom konju a bilo je i ono blato i pijesak na radilištu, brate.

Kako ide Đurđevdan eto i nas, dragi naš najdraži Emire. Prije nego odeš dolje do Ercegovine sa Monikom.

Kad već spominjemo Moniku, dovedi je ope. Nijesmo bili u ponosu da dođemo prvi puta, ali oćemo drugi puta. Kažu lijepa žena. Svaki sto godina dođe neka stranjska ljepotica u Višegrad a mi promašimo. Švabica bila pa sad Monika. Jebiga kad smo taki.

Dragi naš Emire primi pozdrav i pozdravi Ivu, spomenik, pozdravi Žana. I Cicka pozdravi. Ako vidiš Milu reci da smo rekli da ćemo doći. I šargijaćemo onu pjesmu Za grad pođo tražit djevojaka. Za Andrićgrad.

Sad zasad uzdravlje i živio.

Oprosti. Kaže i strina.

1947.
UMJESTO PETOKRAKE
NOVA IDEOLOGIJA JE
DVOKRAKA
 

Kako su bila sretna vremena kad su muškarci bili u braku i pedeset godina a nikada svoju ženu nisu vidjeli golu. Ta neodoljiva privlačnost mraka, slamarice i ulaska u nepoznato. A ispred nepoznatog, runo sa brabonjcima, u vidu jake četničke šubare pojačene sa komadima gunja sa mrkog međeda. Pa, ako ga baja nema ušiljenog, može samo da kevće kao pseto oko mesare. Nije bilo vijagre, dijagre, nijagre, šišanja, friziranja, depiliranja.

Na društvenom i ideološkom planu takođe su bila sretna vremena. Dok je u komunizmu na snazi bila apsolutna zabrana Štampanja One Stvari, dotle je u Americi na snazi bila štoperica koja je mjerila trajanje filmskog poljupca.

A onda je došao kraj ideologija.

Neoliberalizam je preplavio svijet. Dok se seks obavljao u mraku i pare su se brojile nasamo. Kad su pare počele da se broje, otimaju, javno, i seks je postao očigledan.

Tako je i Dačić postao vidjelica. Vidio je pred svima ono što moji i njegovi roditelji nisu vidjeli ni tokom mrkle noći.

Beogradski kretenoidi objašnjavaju da je raskoračivanje jedne obične polovnjače pred Dačićem, izvedeno sa ciljem da se vidi kako će reagovati predsjednik vlade. Jest ti cilj, u 3LPM.

Ja, ipak, mislim da tu nije problem ni predsjednik vlade, ni Dačić. Problem je televizija. Televizija kao stanje svijesti i kao stanje društva. Jer, međunožje bivše manekenke potpuno je logičan slijed događahja. To nije nikakva skrivena kamera i nemoguća misija. Ako se Severina može pojaviti u TV Dnevniku, može i bilo koji pičić u emisiji sa predsjednikom vlade.

Ono što je zaista bitno jeste pitanje da li je Dačić tu gostovao kao ministar Unutrašnjih Poslova ili kao ministar Spoljnih Poslova. I bitna je ta služba za odnose. Ali sa Javnošću. Da li neko treba da zna kome Premijer ide u emisiju. Da li je moguća situacija Kako su mu podvalili piče, sutra će mu podvaliti keče.

A televizija. Junaci iz banjalučkog košarkaškog kluba predlažu da se legalizuje prostitucija.

Mi, drugarice i drugovi, moramo poći korak dalje. Legalizovati televiziju kao prostotuciju. I još dalje. Legalizovati medije kao prostituciju. A poštene novinare, koji silom prilika moraju da rade u tim medijima, zaštititi barem kao Ostale.

Toman mi je, kad sam počeo raditi na Televiziji, rekao Vodi računa o tome da su Pička, Lubenica i Televzija sirotinjska zabava.

Izgleda da su sada ostale samo dvije stvari. Pošto su se prva i treća ujedinile. Neprijateljsko preuzimanje, STJ.

1946.
GUBIMO LI
VRIJEME SA EU
 

Da li se EU ponaša prema nama svima kao prema Turskoj. Da li male demokratske države, na velikom raspadištu, ne misleći samo na SFRJ, služe za birokratizovanje prikrivenih političkih nagona u Briselskim katakombama. Da li je proces priključenja EU sam sebi svrha sa glavnom idejom da se nikad ne završi i nikad ne dogodi. Da li je ulazak Hrvatske u EU pokazna vježba, mrkva i slatko lizalo za male demokratske države. Ili je samo završetak onog zbog čega je i upriličen Raspad SFRJ. Da Zapad uzme svoje, do granice sa Istokom i Džingiskanijom, Sulejmanijom itd.

EU, i dok nije imala problema konstrukcione, statičke i finansijske prirode, nije pokazivala naročitu uvjerljovost u dobrim namjerama. Njihov pristup nikada nije bio sistematičan. Davanje rokova i mapa puta nije djelotvorno u nezavršenim, nedoraslim, dirigovanim ili protektoratskim demokratijama. Ako će te susjedu svaki dan zavirivati u lonac, jednom morate donijeti i meso.
Naročito je taj rilejšns sa javnošću katastrofalan.
U Briselu ili ne znaju šta je to ili ih ne zanima javna percepcija EU kao draguljarnice spasa i napretka.
Biće da ne znaju, jadnici. Nije im Šuvar otvarao škole za to usmjereno obrazovanje.
Ali, Slučaj Srbija pokazuje da bi trebali ići u školu, barem u Francusku ili negdje. I da im se obezbijedi minibus za prevoz.
Prije deset godina stanovništvo Srbije je u 68 procenata bilo voljno da uđe u EU. Prošle godine taj postotak se sveo na 41%. A Srbija se ubila ispinjavajući uslove, birajući demokrate, mašući repom, propagirajući i Brisel i Kosovo.
Za to vrijeme EU nije učinila ništa. A i ako je učiniča Šumadijski Srpski Seljak to nije prepoznao. Šumadijski Rilejšns nula.
Da je Srbija deset godina, umjesto tih praznjikavih proklamacija, otkačila Kosovo, povela borbu protiv državnog kriminala i krenula u obnovu ekonomije, dosad bi bila na konju, Kosovo bi bili UK a Mišković bi već izdržao kaznu.
Vrijedi li, dakle.
Ili se treba okrenuti sebi.
Pa, ako ikad dođe prelazni rok onda EU ispostaviš cijenu.

1945.
TRNKA
BEZ TREĆEG
 

Ozbiljno. Šta MunManevar znači za BiH uopšte.

Osim što Hrvatima u FBiH šalje poruke da ne postoji Trećina u BiH.

Formiranjem Radne Grupe za ustavni performans Federacije u kome Amb nije za dalje podjele BiH, poslana je jasna poruka Hrvatskom Političkom Vođstvu.  Ravnopravnost nacija je podjela.

Najautoritarniji faktor u BiH preuzeo je posao u svoje ruke. Ne treba se uzdati u Europsku Uniju a to znači i njenu novu članicu Hrvatsku.

Hrvatska politička artikulacija u FBiH ne može glasno i učinkovito protestirati jer to nije neka Klapa Ustavnih Promjena veće je to izravna aktivnost Američke Ambasade. To nije profanisani Ohaer. Dakle, dva Hadezea moraju čekati što će dobiti na stolu javnosti. Dotad su svedeni na posmatrače.

Zakupljeno je vrijeme do izbora 2014.

Istovremeno je oduzeta moguća izborna tema Treći Entitet, Hrvatski Stolni Grad, Jednakopravnost.

Da bi se hrvatska politička scena imunizirala, ubrizgraće se protuotrov. Esdepe i slični neće kandidirati Komšiće za Hrvatskog Člana Predsjedništva.

Jasno je da je nerealno da se Trnka Stajl odigra do izbora 2014. Oni će uraditi posao ali ne postoji način da se to validno prihvati i unese u ustave pa prema tome i da završi u realnosti.

Iz toga se može izvući zaključak da je Trnka Radna Grupa imenovana sa glavnim ciljem da se BiH došlepa do izbora 2014. na kojima je, moguće, dođe do potpuno novog mozaika na političkoj sceni Republike Srpske.

Ako se to dogodi Trnka je obavio posao. Padom Esneesdea, na čemu se ozbiljno radi, i to ne samo na jednu kartu, samo na Dodika, samo na Raskol, samo na Ulicu... pada i potpora hrvatskoj političkoj artikulaciji koja ima biračku podršku. Dekalibracija srpske političke scene definitivno slabi Republiku Srpsku jer se Esdees nikada više neće moći nametnuti kao natpolovična politička snaga. A bilo kojoj snazi, stranci, da stigne do 51% treba, u najboljim uslovima, najmanje deset godina. To znači da se na stolove vraćaju Ustavne Promjene BiH. U toj Oluji Hrvati su već jednom bili, i pošto se, prije vremena stišala, iz nje izašli skoro slijepi.

Jer. Ako bi se izašlo u susret Hrvatima u FBiH, nikad više Ustavnih promjena u BiH. Nikad više unitarne BiH. Nikad više Jednim Glasom. Stoga nije posve slučajno da File, istovremeno sa formiranjem Trnka Grupe, govori o Sejdić & Finci odmah a o prestrukturiranju Dejtona kasnije.

Zlokobna je poruka i Hrvatima i Srbima da Kasim Trnka vodi Radnu Grupinu. Bošnjak. A da na začelju jaše Zubak. Upravo kolika je politička snaga Zubaka, toliko će se uvažavati politički i nacionalni interes Hrvata u FBiH.

 

Galerija Minijatura

1943.
ULOGA MEDIJA U
SEKSUALNOM
PROLJEĆU
 

Veoma je sumnjivo da se privatni mediji bave nečim tako komplikovanim kao što je Informativni Program. A posve je sumnjivo da se time bave mediji kojima vlasništvo nije transparentno. Toman bi rekao Ne znaš da li rukom u džepu drže mudo ili dukat.

Ali. Priznajem. To je u skladu sa najboljom evropskom praksom. To da svaka drkosava ima IP. Međutim, morao bi takav program da bude objektivan, izbalansiran i nemanipulativan.

Gledam kako Ateve služi kao besplatni megafon za organizovanje štrajka. Neki sudbeni sindikalac, kao ovjereni učesnik štrajka protiv Vlade Republike Srpske, sjeo pred kameru i deklamuje. Čujte i počujte, u toku je štrajk u pravosuđu i pozivamo sve da udarnički izvršavaju svoje neradne obaveze i da se još ozojenije uključe u isti. Uredu. Ali, Ateve bi svoje kamere morao, onda, da prepusti i ostalima, da telališu, pozivaju i obznanjuju. Možda bi i stranke na vlasti, ili stranke s vlasti, pozivale svoje članove na omladinske radne akcije raznog tipa.

Poseban segment je izbor političkih analitičara i nezavisnih eksperata. Svi mediji imaju obavezu da javnosti ponude stručnjake koji su se dokazali time i nezavisnošću, odnosno podjednakim pedljem i prema vlasti i prema opoziciji, i prema strancima i prema Sarajevu, i prema dobru i prema zlu.

A ne da glavno pravilo bude Ti me plaćaš, tebi analitičarim.

Neću ovdje da pominjem Analnitičara Šijakovića koji u svojim analizama koristi kategorije Priča se.

Kao ni to da su u jednu emisiju na JRTS, o teoriji zavjere, narandžastom proljeću i stvarnom planu rušenja Dodika, pozvani gosti od čijeg sastava javnost treba da se naježi. Osim Ćeranića.

Neki od njih već drže pare za rušenje u svojim rukama.

Socrealistički je reći da mediji imaju obavezu prema pretplatnicima ili prema vlasnicima kapitala, oglašivačima i potplaćivačima.

Ali, svi koji se bave informativnim, političkim, ekonomskim i društvenim temama, bez izuzetka, imaju obavezu prema javnosti.

Javnost je mnogo važnija kategorija od Čavićevog Režima, Opozicije, pretplatnika i stranih donatora. Pardon. Svodnika.

Baš me zanima šta o maloprijepomenutoj temi znaju Mili Emili, Anđa Apotekarka, Deba Decibel i Tankosava Ebert.

1942.
TREĆA MUŠKA SISA
ZA HRVATE
 

EJG. Koliko vidim, i za Hrvate u Federaciji se sprema Z-4. Sad ćemo da vidimo ko je Martić. Sprema se sisa koja ništa neće značiti, kao ni postojeće dvije.

AmAmb je formirala/o radnu ekspertsku grupu, po starom komunističkom štosu, koja bi trebala da predloži rješenje problema Bošnjaka i Hrvata u Federaciji. Ovo Bošnjaka govorim samo radi ravnopravnosti, da neki moji neustaški prijatelji odmah ne skoče u komentarima da mi JMČ.
Eventualni prijedlog neće biti obavezujući ali je obavezujuće da se ne pomišlja, ne pominje i ne predlaže Treći Entitet. Jer to neće proći i to nije na dnevnom redu.
Iz čega zaključujem da eksperti moraju da hodaju isključvio na dvije noge.
Treći entitet je postao optužujuća kategorija za Hrvate. Giljotina nad glavom. Koja visi o protrulom liku. Kao Genocid nad Srbima. Vrlo brzo će, ako se nešto drastično ne promijeni u položaju Hrvata u Federaciji, nastupiti stanje u kome će, čim se pomenu Hrvati, namjesnici Međuzaja, a i Age Sarajlije, samo odmahivati rukom. Trećaši.
Sastav radne grupe govori o dometu i o nakanama. Ima jedno ili dva lica koje nisam registrovao pa ne mogu u njihovo ime da govorim. U ime ostalih mogu reći da od Croativne Radionice nema ništa. Niti od Rješenja Hrvatskog Pitanja. Jer, ne mora rješenje da uvijek nosi pečat ISO Treći. Ali moraju Hrvati da biraju Komšića. I tako sve do zadnje mjesne zajednice. Preko županija.
U najboljem slučaju Radna Trupa može predložiti neki očni zamaz dok ne nastupe Fileove Strukturne Promjene Dejtona. Ne mako se smjesta.
Mislim da su Hrvati došli u D.O.O. situaciju. Suvlasnici su Društva Sa Ograničenom Odgovornošću. Ostali vlasnici su Amb, Ohr, Radna Skupina, Budimiri, Lije Balije, Sarajevski Politički Krug i tako Miljackom.
Lasić je ufinjeni ravnopravac, demokratični intelekualni i ekstenzivni europljanin i građanin, Trnka je osvjedočeni Unitarist, Šehić je hronični Građanin Pokorni a Zubak. Je Zubak.
Očegledno je da SPK ne bi mogao izdržati političku raspravu o preustroju Federacije pa se vodeničko kolo prebacuje na leđa Radne Trupe, Slobodno Pozorište, kako bi se otupila oštrica Hrvatskih Zahtjeva ali i prijedloga i kritika polurješenja.
Kako niko nema muda da kaže da nećemo priznati izbore u BiH ako se ne riješi Hrvatsko Pitanje F.

1941.
DA LI JE PUT
BiH U EU KAO
PUT KOSOVA IZ SRBIJE
 

Stefan File je održao još jedan govor o BiH u Evropi. Ništa originalno. To je klasična formula koju su praktikovali visoki predstavnici, pikovci, ambasadori i slični. Svaki put se nađe jedna stavka koja je presudna i koja ima svoj smakovski datum. Ili tad ili smak.

Ili Sejdić i Finci ili ne priznajemo izbore.

Nije jasno kome File šalje poruku. Republika Srpska je prije sto godina rekla da će to riješiti i predložila konkrentu promjenu Ustava. Da li je opet u pitanju klasična priča. Ne smijemo ništa reći Sarajevu pa ćemo svima dati po ušima.

Ali, glavno pitanje jeste Kako je BiH dosada disala na ovim izborima i bila priznata, i ona i vlast.

Nije uputno tako se evropski igrati ispunjavanjem uslova koji neće ništa promijeniti. Jer ni Sejdić ni Finci nikada neće biti članovi Predsjedništva. Komšić je prvi i zadnji iskoristio tu šansu. To su bile nevidljive ustavne promjene Lagumdžija i Komšić. I, da nije malo prekoredno. Federacija ne može riješiti ni jedno hrvatsko nacionalno pitanja. A od fantomske BiH se traži da riješi S/F.

Stefan File je izrekao još jednu stavku koja je pogubnija za BiH.

Kad provedete Presudu S/F onda ćete imati SSP a kada imate SSP onda ćemo razgovorati o strukturalnim promjenama Dejtona.

Prvo pitanje je Ko ima želju da razgovara o Strukturalnim Promjenama Dejtona. Sarajevo, dabome. Opet Želje iz Sarajeva a Pozdravi iz Brisela.

Sve ovo neodoljivo podsjeća na put Kosova iz Srbije. Takav je put i BiH ka EU. Na leđima i na štetu Srba.

Najprije da Člana Predsjedništva, koji ne mora biti Srbin, bira Sarajevo, Parlamentarna skupština BiH. Pa potom ćemo izvesti par strukturnih promjena Dejtona.

A njih najavljuje upravo danas Finci. BiH kao Federacija regionalnih cjelina.

1940.
KOJE BUDALE U
U.B. TRAŽE DE GOLA
I ADENAUERA
 

Bilo trideset godina od potpisivanja sporazuma, u Parizu, k.č. Jelisejska Polja, između Nijemca Adenauera i Francuza De Gola. A onda, u Oslobođenju, kukaju izaglasa. Kako kod nas nema Šarla i Konrada. Kad će se kod nas pojaviti. Kako na Sarajevskom Polju ne može da se potpiše takav sporazum.

O saradnji, pomirenju, poljubljenju i oproštenju a naročito o izgradnji Vrlog Toplog Novog Sretnog Svijeta, sporazum predstavnika koji dolaze iz nekad fašističke agresorske zemlje i iz zemlje koja je imala agresiju, genocid i istrebljenje i bila Pokret Otpora.

Kako, dakle, naši Srbi, Republika Srpska, glavni zgoditak na Genicidnom Lotu, Prva Nagrada Agresije, nema Adenauera. Da ponizno dođe u Saraj Polje i potpiše.

Ako odbacimo kao normalnu sokačku vječnu tendenciju da se, on, sokak, kojim isto tako vječno teče mokraća a kad su kiše i razblaženi izmet, poistovjećuje sa Velikim Istorijskim Svijetom, što je nerealno jer u tom svijetu Istorija Ide a ovdje Istorija Stoji, teško je razumjeti takav politički autizam koji rida nad svojom Nesudbinom.

Teško je razumjeti da se sve pa i jedan sporazum iz 1963. koristi za podjarmljivanje jedne nacije, mimo svih civilizovanih kriterija. Analogija sa sporazumom De Gol – Adenauer ima jednu jedinu svrhu. Da pokaže kako su Srbi u ratu bili FAG nacija, Fašisti, Agresori i Genocidaši, i da treba da potpisuju tu činjenicu do vijeki vjekova. Na koljenima, po mogućnosti.

Kad treba da potpišu Izmirenje i da na zgarištu njihovog fašizma počne da niče sretna Vaša država. Onda se Srbe tretira kao Državu. Kad treba da žive ravnopravno u Državi, onda ih se tretira kao fašiste.

Srbi ovdje nisu mogli provoditi genocid sve i da su htjeli. Jer nisu imali Državu. A oni koji su imali Državu, htjeli su protjerati Srbe Preko Drine. Gluvi Drinski Marš.

Zato nema ni De Gola ni Adenauera Ovdje. Lijepo kaže grafit. Ovo Je Bosna.

Jer nema nade da se može izgraditi ono što je nastalo poslije tog sporazum u Evropi. Nikad te nade nije ni bilo.

Ovdje se i nada prodaje kao alatka podjarmljivanja.  

 

 

1939.
JUL
SA BAŠČARŠIJE
 

Nedime dragi, šta je ovo, ba.

Tom istorijskom rečenicom Hanka Paldum je na kapiji svog dvorišta postala jednim od temelja Bosne i simbola njene državnosti. Mislim Bosanske. Mada je ona jednakocvrijedna kao i Državnost Hanke. Ba.

Tu rečenicu je Hanka uputila Nedimu Lončareviću, uredniku TV SA u izvještaju sa licinog mjesta, nakon što je došlo do nekog Srpskog Sranija prilikom priprema da se izvrši tranzicija iz Bratstva u Jebinstvo.

Nedim, onako fin i uljudan, nije znao šta da kaže nego je to smontirao u prilog.

Onda smo svi otišli u rat i pozaboravljali se. Jebeš Hanku, nek je živa glava.

Potom smo svi otišli u PIM. Prijeki Internacionalni Mir. Koji je donio svašta samo Bosni nije donio Državu. Donio je i svjedočenje nekog logoraša koji kaže da ga je Hanka, osokoljena kad je shvatila šta je bilo.ba, učestvujući u putujućoj kulturnoj patriotskoj trupi, udarila nogom u muda.

Ne znam je li istina dok ne povjerujem.

Ali priča liči na Hanku iz Mira.

Evo zašto. Navodno je odnosnog, Logorskog Srbina bez logorske vatre, pitala Bil jebavo. Ne znam ko bi reko Bi ni u najcrnjem miru. Zanosna Hanka je, ako je tako nešto lanula, o sebi mislila i tada previše. Kao i sada.

Kaže. Ja sam simbol Bosne. Napad na mene je napad na Bosnu. STJ (op. a.) Ovo neće tako proći, ići ćemo na sud.

Ako nije strado ud, imaće posla sud.

Ako je Simbol Bosne spušten do Hanke, onda smo džaba ratovali.

I ako se Hanka u sarajevskom medijstvu i portalstvu tituliše Poznatom Umjetnicom.

Vlast koja šatoruše, mikrofonuše, pevaljke i trofrtaljke, i pofrtaljke, naziva umjetnicama, mora propasti.

Tako je bilo i u vrijeme vlasti Mire i Slobe. Kakve su oni imali Narodne Umetnice. Julka Brunclik i sl.

A radikali samo Šešelja.

1938.
A GDE JE PEČAT

Mnoge zajebancije iz bivših jugoslovenskih, naročito srbijanskih, filmova, potpuno su realna stvar. Nemoj po jajca, Đole.

Na internetu je scena sa nekog protesta trudbenika Niša u kojoj vođa radnika, preko megafon, čita proglas. I važno završava sa Radnici Niša. U tom času iza ramena mu iskoči faca, tipična Iz Niš. A Gde Je Pečat. I nestade megafondžiji iza leđa. Ovaj ga jedva nađe i pogleda ga mrko, s visoka i popreko. Gdje je pečat. Pokazuje Faca Iz Niš na dno papira. Megafondžja se snalazi. Mi smo Radnici Niša. Mi nemamo pečat. Mi nemamo prava.

Kad bi Kusta htio da je režira, ne bi scena mogla bolja da bude.

Razmišljam. Kad bi Facu Iz Niš mogli dovesti u BiH, Vašu Državu. Pa i u Republiku Srpsku, Našu Državu. Ne bi čovek zatvarao usta. A Gde Je Pečat. A GJP. A GJP.

Prvo. Sejdić i Finci. A Gde Je Pečat. Onda Prijesednik Budimir. A Gde Je Pečat. Ustavni Sud BiH. A GJP. CCI, A GJP. TI, AGJP. CIN, A GJP. Kurcolicija 1. mart, A GJP.

Pa onda Naši. Udruženje Zemljoraznika. A Gde Je Pečat. Sindikati. A GJP. Politički Analitičari. A Gdje Je Pečat. Za obraz ne pitamo. Portali. A GJP.

A Gde Je Pečat, jedno je od balkanskih višestoljetnih genijalnih varničenja duha, tela i straha.

Faca Iz Niš nam govori o tome kolika je snaga Pečata. Vlasti. Države. On zna da nema ništa Nako. Samoinicijativno. Neorganizovano. Iza svega stoji neki Pečat. Neko je to smislio, potakao, organizovano. Platio.

Govori i o poštovanju Vlasti. Pečatu se možeš suprotstaviti samo Pečatom.

Ali postavlja i glavno pitanje. Šta smo, Ko smo i Koliki smo.

Tu dolazimo do Sindikata Republike Srpske. Pozivamo roditelje da djecu ne šalju u škole.

A GJP, STJ.

Nema.

Zato nema ni štrajka, ulica i parkpičica.

U cijeloj istoriji, na Balkanu, samo dvaput nije trebao Pečat. Kad su komunisti predali vlast trećerazrednim protuvama i kad je Sloba krenuo da spasava Srbe i Jugoslaviju.

 

 

1937.
KRIV JE
BUBNJAR, JMS
 

Niko nije kriv za ubijanje srpskih civila. Alija crkao. Nije kriv ni Onaj Dudaković. Ni Ganić, ni Gul-Jovan. Niko nije kriv za logore sa srpskim živim inventarom. Nije kriva ni Hanka Paldum. Kriv je njen bubnjar. MMJ.

Odluka jednog običnog sudije da obustavi istragu nad dvjestapedeset mogućih krivaca za torturstva i ubijanja u nekoliko muslimanskih logora, dio je paketa u kome je davno zacrtano oslobađanje Gotovine. I prije nego što je nađen iznenađen u restoranu u Španiji. I oslobađanje Markača. I oslobađanje Haradinaja. I obustava procesa za Dobrovoljačku. I farsa sa Jurišićem u Beogradu.

Ne mogu Hrvati biti oslobođeni za zlodjela nad Srbima a Muslimani biti okrivljeni. Zajedno su išli pod tom Šahovnicom Na Drini. Zajednički cilj je bio odstraniti Srbe iz Hrvatske i BiH. Ne samo hrvatsko-muslimanski.

Dio paketa je i sveopšta Fašizacija Srba koju provode Jevtini Muslimani preko svojih jetrvskih udurženja, poluintelektualci, medijski trop i razne Prisrbice po Beogradu.

Jasno je da se oslobađanjem od moguće krivice, i nepronalaženje baš bilo koga krivog za zločine nad srpskim civilima, kao i fašizacijom ratnih i današnjih Srba, i njihove stoljećima stare muzike i pjesme, nastoji priskrbiti pravo da se Srbi istrijebe iz Bosne i Hercegovine, da se uništi Republika Srpska i da se za to, unaprijed, oslobode krivice svi. Kao i cijeli ratni soj, od Dudakovića do Ganića.

Treba se pripremiti i za drastičnije sudske, tužilačke i pravosudne situacije. Institucije Republike Srpske moraju pronaći adekvatan odgovor. To nije konferencija za štampu. Ali taj odgovor ne smije biti očekivan, onakav kakav su Age Sarajlije i Age Internacionalije predvidjele kao moguć. Zajedno sa svojim odgovorom i sankcijama.

Galerija Minijatura

1935.
VJEŠTAČKI
SINDIKATI
PROLJEĆARIJATA
 

Na veliku žalost Inspiratora, i Atevea, Sindikati su, jutros, predzoru, kolektivno, posredstvom svojih rukovodilaca, prišli prozoru. Otvorili škripava krila. I prdnuli u tamnu noć.

Izvjesni manipulanti pravima radnika mislili su da je dovoljno ući u prostorije nekadašnjeg Saveza Sindikata Jugoslavije. I postati Sindikat. STJ.

U neuređenim demokratijama, kakve uređuje Đakon Incko, i tamo gdje je vlast slaba i neoprezna, gdje ne vlada svim instrumentima ustava i zakona, gdje Sindikat može da se relativizuje prema situacijama i javnosti se lažno predstavlja, bez validnog članstva i snage, i obmanjuje sve redom, tamo je lako biti Sindikat.

Tu lakoću postojanja demonstrirali su razni sindikati Republike Srpske, u Predvečerje Predvečerja Proljeća.

Tako što su od Proletarijata htjeli da načine Proljećarijat.

Dakle. Sindikaonica se pokušala nametnuti kao rušilac vlasti i stvaralac novog društva. Taj obimno zamišljen projekt trebao je da blokira osnovne poluge Države Srpske. Policiju. To jest Državnu Silu. Pravosuđe. Obrazovanje. Administraciju. Više ništa nije ni ostalo. Ostala je Narodna Skupština. Ali su Sindikatu na vrijeme rekli da skupština i vlada ne mogu ništa ako nemaju silu i pravdu uzase.

Vlada je načinila grešku što je išla u Novu Ekonomsku Godinu bez dogovora sa socijalnim partnerima. Koji je trebalo obavaiti u ljeto, kad mu vrijeme nije. Ali je još veću grešku načinila, ne samo ova, što nije na vrijeme zakonima precizirala šta je sindikat. Šta su sindikalna prava. A šta prava države i građana.

Ovako je SSM, Savez Sindikata Miška, počeo da demonstrira klasičnu anarhiju nedovršenih društava. Direktori su trebali da budu iskorišteni kao sindikalni aktivisti i povjerenici. Roditelji su trebali da obave posao nepostojećih sindikalnih aktivista. A djeca su trebala na vrijeme da shvate kakvo im društvo prave tate. I savremena demokratija začinjena drkadžijama iz medija i Mrsomudima Međuzaja.

Direktori škola ne mogu da budu sindikalni aktivisti i provajderi. Oni su Vladini službenici. Njih imenuje Vlada. Oni su školske vlasti, zajedno sa Ministartvom. Stoga zakonski mora biti uređena svaka sloupotreba ili pritisak sindikata na direktora škole. I treba otkloniti ulogu Školskog odbora jer Durektor uvijek od sedam ima četiri. Pa zato mu vlast, stranke, ministarstvo i Vlada ne mogu ništa.

Sindikat mora imati registrovane članove, sa članskom kartom i urednim plaćanjem članarine. Obavezna članarina se mora ukinuti. Pa ko hoće da se sindikalizuje, neka se učlani i neka plati. Svi članovi sindikata moraju biti registrovani i predočeni u kolektivu. Pa, kad se iz Svete Stolice Sindikata pojavi bijeli dim, onda se objavi, i na vrijeme javi direktoru i ministarstvu, da kroz trideset dana štrajkuje VRM, sindikat u Verziji Ranka Mišić.

Onda se ne bi dogodilo da sindikat poziva roditelje da djecu ne šalju sutra u školu. Za takav poziv se ide u zatvor.

Sada je jasno da Sinidkat ne može izvesti na ulice nikoga. Propalo Proljeće. Ne može zato što nema članstvo. A i da ima, članstvo ne bi prepoznalo da je ova situacija za Generalni Štrajk, kako pompezno vole da imenuju svoje aktivnosti.

One iz Pravomuđa treba posebno pogledati. Ako je tačno da su oni najagilniji u štrajku. Jer su najplaćeniji. I Na Crno i Na Belo.

Sad, dok nema snijega, pa ne moraju da se razvoze Ultovi i Buldozeri, diljem Republike, Vlada mora hitno precizirati kompletnu zakonsku regulativnu.

Inspiratori i Prozorprditelji se neće tako lako smiriti. Ostalo im je još samo Dva Proljeća. U Društvu. Oni ne idu na izbore. Oni su bogomdati ko Kamen U Meki.

1934.
BILJANA SRBLJANOVIĆ,
KURČEVA EUROPLJANKA
I NEDOKURČENA SRPKINJA
 

Jedno je kad o Srbima u BiH, u Republici Srpskoj, s Ove Strane Drine, bulazne kretenoidi tipa Trulolukovića, i drugih natruha i truleži. A drugo je kad halucinira intelektualka, dramska pisačica.

Biljana Srbljanović je u Tviter Proserici dobila potrebu da polemiše sa Vukom Jeremićem. I u jednoj od njih je rekla Slično bi bilo kada bi nemački predsedavajući odlučio da za novogodišnji koncert otpeva Lili Marlen. Lepa pesma, zloupotrebljena, aha. 

Priznajem da nisam dramski pisac. Ali ovakva intelektualna, logička, simbolička i metafizička usporedba je nerazumljiva. Niskodrmatična je.

Ovde se ne radi o vrednostima pesme Marš na Drinu, niti o ljubavnoj atmosferi u Lili Marlen, niti o tome da su je nacisti koristili kao svoju himnu, generator i masovni vojni seksualoidni adrenalin, niti o tome da li je neko od Srba u ratovima, kolektivno pevao Marš na Drinu, kojoj 99.99 procenata, Srba, ne zna ni dva stiha.

Radi se o tome da su Jevtini Muslimani lansirali laž na koju su se, opet, upecali delovi Međunarodne Zajednice, ovaj put Banki Mun i njegova služba, svojom učtivošću pre svega, da ne bi nikoga uvredili. Pa su izrazili Žaljenje. Ali su se samozaludeli i samoproglašeni Eurosrbi. Srbi Sedme Generacije. Srbi koji ne seru i pišaju kao sav srpski svet. Već seru i pišaju u zlatne fišeke direktno. Sa plavom mašnicom i belim zvezdicama.

Samo se, ovaj put, Biljani Srbljanović omaklo da, sedeći na šolji i blago šišteći u nju, intelektualizuje o Srbima. Piša po jevtinom populizmu. Kojeg, kako kaže, predstavlja Vuk Jeremić. Jer, njegova fora sa Maršem na Ist Riveru jeste potpuno i bezuslovno populističko dodvoravanje toj vrsti Srbije. A na njenoj bedi je i postao protuva UN. Kao da su drugi, pre njega i sada, u UN sveci, ikonopisci i iscelitelji.

Samo Biljanino Onanisanje sa Lili Marlen, i o Vuku Jeremiću, najcrnji je populizam. Ta jevtina dnevna diskvalifikujuća simbolika osobina je Uske Srbije, koja nije Populistička ali jeste Popušistička. Srbije koja je Popušila u najgorem istorijskom smislu tog trenda. Biljana Srbljanović je nastavak, i nastavnica, one Srbije koja je uvek živela u iluzijama. Da bi završila u kurcu. U iluzijama panslavenstva, panjužnjaštva, srpskog pijemontizma, pandunavstva, panpravoslavlja, pankomunizma, pangologuzja, panjugoslovenstva.

Izjednačujuća Ponižavajuća Simbolika Lili Srbljanović nastavak je Jevtine Muslimanske Propagande, i dela Međuzaja, koja upravo tom simbolikom Srbi = Agresori, Srbija = Agresija, Srbi = Četnici, Srbi = Koljači, Srbi = Silovatelji, diskvalifikuje celu jednu naciju, veru i teritoriju.

Biljana Srbljanović, i njena čista bela guza, na beogradskoj intelektualnoj šolji, ne zna ništa o Srbima i Ratu s ove strane Drine. Neka se ne petlja u to jer to nije njena stvar. Niti stvar Beograda. To što vam je Sloba, JVO, tako predstavio, to nije u skladu sa činjenicama. A to što su razne protuve ovamo, kobiva, dovodile „dobrovoljce“, šešelji, arkani, vučine, i druge kurčine, nije slika srpske celine. I što ih je bilo, a pre su pobegli nego što su stigli, bilo ih je da nešto opljačkaju, i od Srba, i da leče nedovršene ličnosti svojih pošiljalaca.  

Ne zna Biljana Srbljanović ništa o Srbima i Ratu Ovdje. Mi smo za nju i njene, i za mnoge, Tako Daleko. Niko ovdje nije išao u rat sa pesmom. Niko nije išao da kolje. U rat su išli oni koji nisu znali ni puške da rasklope. PTM. Išli su ne da bi dokazali Vašu Tezu Agresorsku, Vaš Diplomski Dramaturgarijum, Vašu Medijsku Pulicerovštinu, nego da ne idu na klanje. Još jednom i zadnji put. Karadžićevi Srbi su deo BiH proglasili svojom. Muslimani i Hrvati su hteli, rekli, rat pokrenuli i mir žrtvovali, da bi uzeli celu Bosnu. Da li tvoja Lepa Bela Guza ili Profinjena Europska Glava, može da uoči razliku.

Zato je srpska nejač i seljač išla u rat. PTM. Tvoje lepo lice ne zna ništa o našem ratu. Inače, ne bi bilo tako lepo.

U Našem Ratu, koji ste vi, Biljana, i mnogi drugi, sad pretvorili u Vaš Rat protiv nas i cele nacije, nije bilo pesme. Ne peva niko ko ide u Veliku Nuždu, u Neizvesnost, u Crnilo Nedolska i Tamilo Neizlaska, što je neosporno ovaj rat za ove Srbe i bio.

Ako je i bilo neke pesme, neke srpske himne, bila je to pesma pokojnog Hašima Kučuka Hokija.

To što su ti, Biljano, i razne Beogradske Biljane, podvalili da su Srbi klali, nadirali, marširali, ofanzivirali i silovali uz Marš na Drinu, jednak je falsifikat kao kad bi ti mi rekli, onako populistički, da ti pišeš svoje drame, i inspirišeš se, uz gusle Vukote Govedarice.