1946.
GUBIMO LI
VRIJEME SA EU
 

Da li se EU ponaša prema nama svima kao prema Turskoj. Da li male demokratske države, na velikom raspadištu, ne misleći samo na SFRJ, služe za birokratizovanje prikrivenih političkih nagona u Briselskim katakombama. Da li je proces priključenja EU sam sebi svrha sa glavnom idejom da se nikad ne završi i nikad ne dogodi. Da li je ulazak Hrvatske u EU pokazna vježba, mrkva i slatko lizalo za male demokratske države. Ili je samo završetak onog zbog čega je i upriličen Raspad SFRJ. Da Zapad uzme svoje, do granice sa Istokom i Džingiskanijom, Sulejmanijom itd.

EU, i dok nije imala problema konstrukcione, statičke i finansijske prirode, nije pokazivala naročitu uvjerljovost u dobrim namjerama. Njihov pristup nikada nije bio sistematičan. Davanje rokova i mapa puta nije djelotvorno u nezavršenim, nedoraslim, dirigovanim ili protektoratskim demokratijama. Ako će te susjedu svaki dan zavirivati u lonac, jednom morate donijeti i meso.
Naročito je taj rilejšns sa javnošću katastrofalan.
U Briselu ili ne znaju šta je to ili ih ne zanima javna percepcija EU kao draguljarnice spasa i napretka.
Biće da ne znaju, jadnici. Nije im Šuvar otvarao škole za to usmjereno obrazovanje.
Ali, Slučaj Srbija pokazuje da bi trebali ići u školu, barem u Francusku ili negdje. I da im se obezbijedi minibus za prevoz.
Prije deset godina stanovništvo Srbije je u 68 procenata bilo voljno da uđe u EU. Prošle godine taj postotak se sveo na 41%. A Srbija se ubila ispinjavajući uslove, birajući demokrate, mašući repom, propagirajući i Brisel i Kosovo.
Za to vrijeme EU nije učinila ništa. A i ako je učiniča Šumadijski Srpski Seljak to nije prepoznao. Šumadijski Rilejšns nula.
Da je Srbija deset godina, umjesto tih praznjikavih proklamacija, otkačila Kosovo, povela borbu protiv državnog kriminala i krenula u obnovu ekonomije, dosad bi bila na konju, Kosovo bi bili UK a Mišković bi već izdržao kaznu.
Vrijedi li, dakle.
Ili se treba okrenuti sebi.
Pa, ako ikad dođe prelazni rok onda EU ispostaviš cijenu.