1953.
OTKUP
SIROVE KOŽE
U BEOGRADU
 

Krzno, ovaj put, nije otkupljivano, nije bio Aladža Krsmanović.

Onomad je podvornica Simuna, revoltirana seoskim tračevima da se kurva sa cijelim muškim dijelom sela, uključujući i djedove a i neke brkate neudate snaše, obznanila javni uvid u prava zagondžija koji su trebali da se pojave u ljetni utorak, u šest, dakle, zavida, i da donesu validan dokument, nov ženski donji veš. Veš je stara slavenska riječ.

Pojavili se sakati Spasoja, ćoravi Đurađ i grbavi Dragutin.

Onda je, Simuna, da ne propadne skup, a da ne ponizi učesnike, pred mjesnim uredom, gdje je stambovala, poslužila plavi ibrik kave crnjuše, takozvane makadamuše.

Tako, i nekidan, u Beogradu.

Ko da je Đurđevdan pa se ide u ajduke, skupila se Otpozicija. Odzlaoca i odgoremetere.

Prvi put sam ponosan na moj, omiljeni, Esdees. Što nije učestvovao na Šizofrenom Sraniju, u biti, na Jaslarsko-Guslarskom festivalu popevki opozicije Republike Srpske.

Taj jadni skup gubavaca pokazao je ono što mu nije bila namjera. Pokazao je da je, u slučaju opozicije u Republici Srpskoj, Sahara mala pa su inostrane Masse objavili pojilo u Beogradu. Pored onakve vode, na pojilu se pojavila i hijena. Mihajlica.

Ponižavajuće je za političku scenu Republike Srpske, da, nakon, dvadeset godina od uvođenja višestranačja, njome, dijelom, upravljaju Domagoj i Predavač.