KAKO JE
BATA CANE
JEBO NOVINARSTVO

Razumijem da sam u opasnosti da pišem o nečem i o nekima za šta i koga najveći dio ljudi uopšte ne zna šta je u i ptanju i ko su likovi, kao i da ih to uopšte ne zanima. Ali, slučaj je zanimljiv za kratku sudiju o novinarstvu.
Pošto su novinari umislili da su Svete Krave Indijske, ali da im vimena imaju dvadesetčetiri sise, ko Honda ventila, Sunce Ti Jebem, mnogi događaji ostaju van redakcija, stolova za vijesti i Dens Latin Talk Šokova. Događaji koji su, u stvari, Sedmice Anatomije mrtvog novinarstva. Ne časovi. U tim događajima i procesima glavne uloge igraju oglašivači, velike banke, koncerni, strani faktori, tajne službe, neformalne družbe i, veoma rijetko, sudske tužbe.
Novinari su se umislili nedodirljivima. Oni predsjedniku republike, bilo kojem, mogu da rade šta hoće. A njima neko ne može reći ni Šta Sereš Ti Tamo.
Pri tome su ostali na marginama svih događaja, procesa i trendova. Ispali iz kolosijeka. Samo su rijetki zadržali energiju da seriozno prate događaje u nekoj oblasti, da imaju kontakte sa važnim ljudima, da imaju koordinatni sistem vrijednosti, da nikad nisu pomenuli Izvor Koji Je Želio Da Ostane Anoniman. Čak i jedan Čavić, ma šta Čavić, i Borenović, znaju više o mnogim oblastima od novinara.
Sama činjenica da rade za gazdu, svodi novinare na najamnike. Bez obzira da li je gazda Kirba Njakos 3600 sec ili Hipnotičar koji ih bezbolno i neprimjetno navede na Apsolutno, Apsolutno Felacio. Na najamnike u ciglarstvu, u rudniku, na građevini, u voćnjacima.
Kada je propao komunizam propalo je i novinarstvo. Danas postoje mediji kojima ne trebaju novinari. Neoliberalizam, naročito Neoliberalizam Balkanskih Drekavaca, asocijacija na sintagmu Azijskih Tigrova, ne dopušta postojanje novinara kao samosvojnog aktera informacione i komunikacione sfere. Ta sfera je preskupa da bi se u nju pustio neki nezavisni intelektualoid sa završenom žurnalistikom ili, još gore, pravom.
Da li je iko primijetio sa kakvom je lakoćom Ona Amanpur postala novinar. Kao što je i Sinemaskop Kurava postala rediteljica.
Stane Subotić Cane, biznismen, Naše Gore List, tužio Nacional. To je onaj tjednik čiji je vlasnik
pitao bombu Buš Puki a bomb rekel Bum. Cane je tužio u serijama. Sudovi osuđivali Nacional u redenicima. Onda, pošto je Puki Pukel, a Puki je isto postao novinar u Rartnim Naplavinama, shvativiši to kao što je i Mara shvatila da Ga ima kad je čula pjesmu Jebla Mara Devet Govedara, novi vlasnici Nacionala su se nagodili sa Canetom. Ima da se javno odreknu deset godina pisanja protiv Caneta, protiv duvanske mafije, protiv njegovog, i Nekih Crnogoraca, šverca cigareta, da sve to izbrišu za fajlova, mejlova, sajtova, infova i da objave intervju sa Canetom, da objave jednu njegovu pjesmu za djecu, da ne objavljuju presude protiv sebe a Cane će da obustavi dalji seks David Protiv Jazavca pred zemljanim sudovima.
Oni koji su pratili tih deset godina Nacionala znaju da je to plasirano kao Istraživačko Novinarstvo, da je to razotkrivalo, raskrinkavalo, objelodanjivalo, transparentiralo, sve u 3LPM. Do istraga po Italiji za Milu Đukanovića, za udruženo zločinačko ilegalno dumagijanje. I sve tako do unedogled. A nigdje ništa.
Sada su Gazde pljunule na to i samo razmazale po tepihu. Pošto tepih nije bijel.
E. Dragi moji novinari, naročito vi koji mislite da je tiraž od 2.400 samo skraćenica od tiraža 2.400.000, i vi čija je tetka prvoj komšinici rekla da ste novinar, i vi koji niste vidjeli ni f od fakulteta, i vi koji završavate Kupovne Kolegijum Blokove, i vi iz Ratnih naplavina, i vi svi koliko vas ima, PVM, tako umire novinarstvo koje nije ni rođeno.
U slučaju Cane Prči Nacional pominju se scenariji u kojima su učestvovali poznati političari, obavještajci, medijstvenici. Ali to je sve nebitno. Može da bidne a i ne mora. Bitno je da je neki Bizmismen ubio cijelu jednu redakciju i njenih spektakularnih deset godina. Samo zato što je imao pare, i živce, da se sudi i što to Novinarstvo nije imalo Činjenice a imalo je Gazde.
Ipak, Novinari, one prave pišem malim slovom, mogu da budu mirni. Tih Bizmisnena, Canetova, malo je. Inače, kad bi ih se, Novinare, počelo tužiti, pušilo bi se sve do Čenobila.

IZDAJNIČKI
KONFORMIZAM
ESDEESA

Srpska Demokratska Stranka je već godinama u velikim problemima. Prošlo je njihovo zlatno doba Poklanjanja i Davanja kad je, uz akorde njihove Ode Srpstva Čupavih Prsa, u ruke Sarajeva i Stranaca odlazilo sve što je bilo kome palo napamet kao Državna Stvar. Neću da budem Esdeeosofob. I Ivanić je davao i kapom i gaćama. Priznat je i genocid. Njihov Čavić je to uradio. Neka ostane zapisano da se nikad nisu odrekli te njegove izjave. Sada bi da se revidira odnos prema Karadžiću. Prvo prema Čaviću, braćo. Ili, bratijo.
U velikim, dakle, problemima sa političkom orijentacijom.
Esenesde je borbu za Republiku Srpsku poveo ustavnom, dejtonskom, zakonskom i međunarodnom argumentacijom. Esdeesovo srbovanje slaninom i bijelim lukom, i pečenjem vola od strane Popa Teslićkog, otišlo je u istoriju.
Istovremeno, njihova organizacija počiva na četverouglu Bosić, Babalj, Mićo, Obren. Od njih četvorice samo Bosić misli na Esdees. Ostali misle na sebe. Obren misli na pet hiljada muslimanskih glasova koje mu isporučuju kao sigurnu prednost u svakim dobojskim izborima. Mićo je odavno SAO Bijeljina i ima veze sa Esdeesom samo malo više nego ja. Babalj je više sa Hadžićem nego sa bilo kojim drugim Esdeesovcem, uključujući i Šarovića.
U takvoj situaciji Esdees donosi svoju Dvoglavu Novu Politiku koja podrazumijeva:
• Nula problema sa Sarajevom i sa Strancima
• Decentralizaciju Republike Srpske.
U Stanišića Selu promovisana je politika nezamijeranja, neiritiranja, neizazvivanja, neprovociranja i nečačkanja Sarajeva i Stranaca i politika fiskalne i finansijske decentralizacije Republike Srpske.
Shvatio sam da se u Esdees vratio Šarović. Vidim, vratio se i Cicko Cjelica. Onaj što kaže da sam ja bio u Esdeesu pa sa njihovim znanjima i tajnama otišao kod Dodika. EMB. Ali nisam shvatio kad se Gandi vratio u Esdees, STJG. Gandijevsko.
Zašto Esdeesoglu želi Nula problema sa S&S. Pa, zato što nema šta da kaže i što im je podguzni konformizam draži od svakodnevne borbe sa sarajevsko-internaconalnim aždajama koje vatru suču po pet kopalja unaprijed i po sedam kopalja u visove. I zato što su se, na osnovu partnerstva sa Esenesdeom, dokopali nekih pozicija u zajedničkim organima. Pa bi, sada, da ne čačkaju Age Sarajlije. Valjda, da se ne naljute i ne proglase ih smetalištem.
Bilo bi korektnije da su svoju gandijevsku politiku promovisali prije formiranja Savjetodavnog Udruženja Ministara sa Vitezom Okrugle Naušnice na čelu.
A što se tiče decentralizacije Republike Srpske. Ona je, što se tiče Esdeesa već odavno provedena. Republika Srpska je, kada se uzmu u obzir Esdeesove opštine, već konfederacija. Mićo i Obren su se toliko decentralizovali kao da je jedan sa Ozrena a drugi sa Trebave.
Ozbiljno. Moj dragi Esdeese, decentralizacija i regionalizacija Republike Srpske, i ostale vaše sao-demokratije, možda mogu doći na dnevni red kada Republika Srpska bude samostalna. Federalna država u BiH. Ili samostalna izvan BiH.
Dotad, mirno spavajte.

ČEKA SE GAVRILO PRINCIP
Pričalo se, onomad, po tim okrajinskim vrletima Grahova, Glamoča i drugijeh kraja, da je predak Gavrilov, Todor, bio tako ortodoksan i krut krajišnik, krajinac, graničar, čuvar turske granice od Mlečana, da je tako poštovao principe da su ga prozvali Princip pa mu je porodica, i još nerođeni Gavrilo, dobili i takvo prezime, kao neku vrstu bjelodane zaštite ilegalnog pravog prezimena. Mlečani su ga, Todora, krševitog i lako uzjebivog lomadžiju, binjadžiju i kavgadžiju, nazivali Il principe Bosniaco. Teško je sada to prevoditi. Da li Bosanski Princip, kao Bosanski vladar principata. Ili kao Njegovo Veličanstvo Kruto Načelo do Bosne.
To, ovovremeno, i nije bitno. Bitno je da je Princip, Gavrilo, ubio Nadvojvodu Ferdinanda ne iz pištolja nego iz principa. Šta imaš da nas anektiraš.
Beograd, evropska prijestolnica, bombardovana je iz principa. Kad Američani dignu svoje principe na petnaest hiljada metara, otišo si u 15PLM.
I treći svjetski rat će početi iz nekog principa. Šta ti imaš da praviš atomsku bombu.
Da li je došlo dotle da se samo čeka Princip. Ili se čeka Ferdinand.
U suštini jeste. Na tom Ormuzu se kuva kao u pretis-loncu. Smao ne šišti. Što i treba da brine.
Ostaje, kao i uvijek, nekoliko filozofskih pitanja.
Šta je starije. Rat ili Kriza. Sila ili Lova. Da li Rat donosi Krizu ili Kriza Rat. Da li Sila stvara Lovu ili Lova rađa Silu. Ako zaboravimo stravičnu recesiju pred početak Drugog rata, onda Sila stvara Krizu a Kriza rađa Rat. To je u tom području arapskih zemalja tako vidljivo da se ne može ignorisati. Svi ti totalitarni sistemi Majmuna Na Kanafi, od Sadamovog do Gadafijevog, stabilno su i totalitarno funkcionisali pod plaštom Sile i Love. Onda je jedno od tog dvoga odlučilo da dođe Arapsko Proljeće.
Sada je već stvorena kriza koja se putem nafte širi svijetom kao cunami. Američane, dabome, zaobilazi jer je tamo galon benzina još uvijek ispod četiri dolara. Nas, ovdje, i u Evropi, jebu litre.
Kriza može da izazove rat. Ali se on ne može objavaiti zbog cijene galona. Mora biti neki Princip.
Kada se stvori dovoljno velika Kriza, Rat je neizbježan. Prethodno se obavljaju predradnje. Razni Anšlusi. U arapskom slučaju to su proljetna oranja koja su ostavila cijeli niz zemalja potpuno razorenih i rasklimanih, amorfnih, u tolikoj mjeri da se sutra mogu potpuno drugačije presložitli ili podijeliti na dvije, tri, četiri, a da nikoga glava ne zaboli. Koga više zanima da li će Libija biti Cela Iz Tri Dela ili će nastati tri Libijice.
Drugi rat se vodio za teritorije mada je u dubini bilo rudno bogatstvo, kolonije i, uopšte, gorivo za izlazak iz krize. Pa makar Čista Rasa morala vladati svijetom.
Ovaj Treći, mogao bi se voditi takođe za teritorije mada bi u dubini bila nafta koja bi omogućila Sili i Lovi još stotinjak godina mira i profita.
Drugi rat se vodio u situaciji kada je postojala realna mogućnost da se veliki kolektiviteti i teritorije potčine i da se formira monopolarni svijet. Hladni rat i jaki SSSR samo su bili varka.
Treći rat se može povesti ako postoji mogućnost da se prekine stogodišnja dominacija monopolarnog svijeta. Jer, sada je jasno da nema Sila Osovine koje mogu poraziti i Rusiju, i Kinu, i Japan, i Brazil, i Azijske Tigrove. Arapski svijet i teritorije su krajnji mogući cilj. No, kolač neće ostati cio, bilo Rata, ne bilo Rata.
Nove ekonomske ploče mogu izaći samo ojačane iz tog Trećeg rata. Možda se zato i tako dugo i pažljivo čeka Princip. Toliko dugo da mnogi Ferdinad pizdi i gubi živce.
Pri tome ne treba imati straha od nuklearnog rata. Kao što ni ovaj neće početi zbog iranske nuklearne energije. Ni Sila ni Lova nemaju suicidnih namjera.
Kao što ne znači da će, ako Sila napadne Irak, odmah da se pojavi Princip. Rat može da klija pod Krizom dugi niz decenija. Kao što mnogi ratovi mogu decenijama da skrivaju Krizu.
Ipak, i bez Rata, kao i sa Ratom, jednog jutra će se, u ovom vijeku, Svijet probuditi potpuno drukčije složen. Lova i Sila, vidjećemo u čijim rukama, moći će da predahnu koju deceniju. Pa, opet ispočetka.

MAJMUN NA KANAFI
Lipovača na liku.
Neću da budem majmum na kanafi. Genijalno je Lipovačino objašnjenje sarajevske unutarstranačke ali i bošnjačke političke tehnologije uopšte.
Kada sam nekidan pisao o Babi Abdiću, kojeg se nije moglo podnijeti jer nije iz Karavansaraja, nisam mogao doprijeti do ove sintagme koju je Lipovača bacio sam sebi kao pojas za spasavanje u sukobu sa drugim krajem Kanafa.
To je, u suštini, stara priča o turskim provincijama i Stambolu. Pri tome je svaki put oni ispod primjenjuju na grublji i okrutniji način. Sreća da je u tim transverzalama Karavansaraj zadnji mali Stambol prema provinciji velikokladuškoj i drugima.
Jednostavna je ta politička tehnolgija. Ideš za kanafom do kraja, do Strambola. Tamo dobiješ ferman. Ili ga izdejstvuješ. Onda sokaci godinama pričaju, dok akšam pada, kako je ovaj ili onaj bio u Stambolu i kako je donio zapise za svakoga. Lipovačin Bihać bi se morao sjećati Pašage koji je, poslije Drugog rata, putovao u Sarajevo i ostavljao za sobom dogodovštine za prepričavanje godinama. Šta stalno radiš sa tom ručkom. Mijenjam brzine, druže predsjedniče. Što ne dođeš pola sata ranije pa ih izmijenjaš prije vožnje, jeble te brzine. Ali, Pašaga je znao gdje je drugi kraj Kanafa, jebeš mjenjač i SUS motore. To bi se današnjim rječnikom zvalo Politička Moć. I danas se ta tehnologija primjenjuje. Ne samo u federalnim čaršijama. Ima je i u nekim srpskim strankama. Ima je na kraće relacije od kanafa. Na priuzi. To je ona situacija kad neki lokalni bilmez, na kratkom užetu, važno izjavi Reko Šef.
Lipovača je Nesvjesni Genije. Jer je tako nacrtao i Zlatka i Komšića. Idem do kraja, kandidovaću se za Predsjednika Esdepea. Mene sa mog predsjedničkog mjesta može ukloniti božija volja, kongres ili kraj mandata nakon čega se više neću kandidovati za Predsjednika. Reče Džingis Zlaj sa Šapkom. EMB, E, Moja Budalo, rekao bi Komšiću moj pradjed Toman.
Jasno je da je drugi kraj Kanafa, ne samo u slučaju Lipovača, nego uopšte, kod Zlatagana.
Prethodno su Kanafe držali Alija, Silajdžić, sada je se pokušava domoći i Sin Oca Svog. Pokušavao je i Cerić ali nije imao uspjeha. Najjača Kanafa je, odavno kod Zlaje.
Ta politička tehnologija uništava Vašu Državu Bosnu i Vašu Pravu Državu, Federaciju. Iz Tuzle, Bihaća, Mostara, Zenice, već odavno ne dolaze lideri koje se može lansirati na opšte političko tržište.
Pod takav milje bi Karavansaraj najradije stavio i Banjaluku ali nešto ne ide. Najbolji su Srbi Srbi Na Kanafi. Sirotinja Raja i Balije su dušu dale da se kanafiraju.
Međutim, ta tehnologija ima jednu ugrađenu slabost. Vremenom, ili nestane Majmuna ili nestane Kanafe.
U nekim područjima Federacije, koliko vidim, više nema ni jednog ni drugog. A ni para.

SIN, POSINAK
I NEBOJŠA RADMANOVIĆ

Sarajevski unitaristi, u kolaboraciji sa inostranim kretenoidima, ekspertoidima i centroidima, u stanju su i mrtvace po mezarjima okrenuti naglavačke. Bez otkopovanja.
Tako su izvitoperili i cijeli ustavni sistem i poziciju zajedničkih organa. Neke su pretvorili u Vladu Naše Države, neke učinili smiješnim, neke učinili Organom, neke stavili pod Šapu Zelenu.
Savjet ministara je u Dejtonskom sporazumu zamišljen kao tročlano konsultativno tijelo, nešto kao Savjet za vojne zajebancije, koje se može proširiti novim ministarstvima. Ako se Strane dogovore.
Dejtonski sporazum je, inače, tekst u kome je Strana, najvjerovatnije, najupotrebljavanija riječ. Računajući i anekse i sporazume. Sporazum o izborima, npr, svaki pasus počinje riječju Strane.
Međutim. Strane se nikad nisu dogovorile da Savjet ministara iz pelena naraste do deset članova, predsjedvajućeg i devet ministara. Naprotiv. Jednu od Strana godinama NNJN. Nizašta.
U tom Dejtonskom sporazumu predviđeno je da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno od Srbina iz Republike Srpske i Hrvata i Muslimana iz Federacije BiH. To što se sada zahtijeva da Predsjedništvo BiH čine dva Sejdića, Tri Fincija, Četiri Građanina i Obavezni Komšić, to i nije tolika tragedija. Tragedija je da se Predsjedništvu oduzelo mnogo izvršnih funkcija. A mnoge od onih što su mu ostale, svedene su na rapsodiju i farsu. Budžet.
No, Predsjedništvo je devastirano ne samo oduzimanjem nadležnosti nego i samim odnosom Federacije, čitaj Čaršije, prema tom Kolektivnom Šefu Države.
Izbor Komšića kao Hrvatska Tragedija i kao Sarajevska Mirođija treba klasificirati kao okupaciju jedne nacije u suverenoj zemlji. To je izvedeno na način sarajevskog referenduma protiv Srba a za Nezavisnost Vaše Države. I izbor Komšića je bio muslimanski referendum za utamničenje i poniženje Hrvata. I o tome je sve rečeno.
Drugi problem Predsjedništva pokušavam da osvijetlim.
Kvalitet samih Članova.
Osim serioznog Nebojše Radmanovića, koji je bezekscesno, bezgafno i dostojanstveno obavljao i obavlja te dužnosti, ostala dvojica su nedonoščad u političkom mozaiku najvažnijeg izvršnog tijela među zajedničkim institucijama BiH.
Bakir Izetbegović je Sarajevski Asad. Sin Svog Oca u Predsjedništvu. Doduše, to je loša kopija arapaskih nasljedničkih režima. Ali, dinastija je dinastija. Sada se nezrelo, djetinje, nadmeće o tome s kim će se sastati i ko će mu reći s kim će i skim neće. Ode u Tursku i sere kao deka Radovana III.
Sada se i Hrvatski Član Ispred Bošnjačkog Naroda pokazao u pravom svjetlu.
Za potez sa ostavkom i povlačenjem nema pretinca u političkoj sobi samoubilačkih i biračkoponižavajućih akata.
A za objašnjenje Odsad ću raditi sve ono što sam trebao dosad, tako nešto, ne postoji kanalizacija za odvod.
Komšić je ponizio instituciju, svoje birače, Hrvate, Bošnjake i cijelu Vašu Državu pred svijetom.
Ali je i pokazao da Džingis Zlaj ne pendreči samo po okrajinama i lipicima, Lipovaču u Ljutoj Krajini, nego i usred Dnevnog Boravka, u Karavansaraju.
Čime se, on, Komšić, sveo na Lipovaču S Marijindvora.

TAJNE
MESIJEVE
IGRE

Kada je Mesi Spahiću, Vašem Bosanskom Dijamantu, gurnuo Čeparu, čep kroz noge, bilo je jasno da se ne radi o geniju ili nebeskom daru, nego o majstorstvu nakon stalnog, dugog i upornog naukovanja.
Mnogi će površni trener ili fudbalski analitičar i konsultant, a naročito provizorni televizijski komentator, u svojoj prosječnosti i lakoći neznanja, zaključiti da je Mesi Mesija koji je u letećim konzervama stigao sa neba, da je svoje fudbalsko znanje stekao rođenjem na nekom svetilištu Maja i Asteka, pa ga odnio na nebesa da se usavrši i, potom, se vratio na zemlju da nas, i njih, sluđuje do zadnje kapi hajnekena.
Površno je to. Kao i Ronaldovo shvatanje Igre.
Mesijevo umijeće, prije svega, plod je Slobode u Igri. Zato i igra odlično u Barseloni a posve ispodprosječno u reprezentaciji Argentine. Tamo selektor počne da selektoruje, konceptuališe, izmišlja toplu vodu i gradi koncepciju na tome kako će spojiti igre koje je od svojih izabranika gledao na televiziji. Igra nije Lego.
Ali, Sloboda se stiče i vježba. Ni ona nije nogomdana.
Na svakoj utakmici, u svakom potezu, vidi se da je Ronaldo Neslobodan. Opterećen je i sputan svojom frizurom, svojim raskorakom, svojom pozom, svojim padom, sudijinim pogledom, kamerama koje ga snimaju, potrebom da bude genije.
Mesi od toga nema ništa. On ne pravi face. Njegove mišije oči pretražuju virtuelnu sliku nebili našle šta nije dobro uradio. Osim kad da gol i smije se kao dijete. Zbog tih njegovih mišijih očuljaka, i zbog niske pričljivosti, mnogi su skloni Mesijevu inteligenciju potcijeniti. Fudbal ne igra inteligencija. Kao što od Ajnštajna ne možete tražiti da izvede bicikl.
Fudbalska i opšta inteligencija su dvije različite stvari.
Mesi je imao sreće da u Barseloni, odmalena, ima Slobodu. To Barselona može sebi da dozvoli. Pa, ako se igrač ne uklopi u prvu ekipu, uvijek ima prostora na tržištu.
Ono što je Mesi dao svojoj Slobodi i Igri, nije nikakav talent, ništa što ga izdvaja među mali broj ljudi. Njegova lopta ne leti cik cak i nema brzinu lamborginija u ravnini. Njemu je bog dao samo nizak rast i kratke poluge nogu. A to i nije neko božije davanje.
On je igri dao rad, upornost, marljivost i beskonačna ponavljanja.
Ljudi su sve vještine postigli ponavljanjem. Kao što je hod. Druge, koje ne obavljaju svakodnevnio, moraju da vježbaju. Ples. Klavir. Ubacivanje lopte u koš. Ali pošto svi hodaju svaki dan a svi ne sviraju klavir svaki dan, onda Ivo Pogorelić izgleda kao genije.
Mesijevi potezi su beskonačno istrenirani potezi. Sada on, u zadnjim mjesecima, intenzivno vježba slobodne udarce. On i njegovi učitelji su zaključili da mu to nedostaje da bi bio kompletan igrač. Ne sumnjam da će Mesi za koju godinu izvoditi slobodnjake perfektno. Možda ne kao Žuninjo, ali bolje od svih drugih.
Sve Mesijeve žabice, lobovi i kiflice, do krvi su istrenirane. Zato igledaju kao produžetak noge, izgledaju lagane, dostupne svima.
Mesijevo probacivanje kroz noge je takođe istrenirano. Još od malih nogu, na prašini argentinskog siromaštva. Samo, to se na velikim utakmicama ne radi jer je bliže poniženju protivnika od fudbalskog umijeća. Osim kad nema drugog izlaza. Što je zadesilo Ljiljana Spahića.
A kratke noge i kratke poluge.
One Mesiju omogućuju filigransko vođenje lopte. Kratak korak i mali radijus ne daju vremena protivniku da uzme loptu niti lopti dozvoljavaju da se odmakne daleko od noge. Mesi, u stvari, kao da trčkara, sitno nogicama, bez lopte.
Ta kratka noga i poluga omogućile su mu šut koji kod dugonogih nije moguć. Jer, dalek hod noge umanjuje preciznost, teško je sinhronizovati putanju stopala i putanju lopte i oduprijeti se eventualnom duelu. A takav dug put stopala kod dugonogog igrača, ostavlja vremena i neravninama na terenu da poremete putanju lopte. I daju vremena golmanu, i blokatorima u odbrani, da reaguju na šut.
Mesijev kratki šut je iznenadan, precizan i jak jer sva energija kratkih poluga ulazi u loptu. Ono što je Mesi istrenirao jeste takvo vođenje lopte i shvatanje prostora koje mu omogućuje da uvijek zna gdje je gol a gdje koji ugao. Dabome, nije toliko vježbao ulazak sa lijeve strane u sredinu. Zato stalno ide sa desne.
I zato se Mesija ne može čuvati.
Ovako će igrati dok bude imao reflekse i mentalnu frekvenciju za reakciju i koordinaciju. Negdje do vremena između dvadesetosme i dvadesetdevete godine. Potom će davati fenomenalne pasove i asistencije i izvoditi slobodne udarce i šuteve sa petnaestak metara koje niko neće braniti.
Osvojio je Slobodu Igre. Svi drugi igraju za ugovor, za ekipu, za trenera. On igra za Slobodu.
Zato mu se ne može ništa i zato ga se ne može kopirati.

OTIŠAO GRAĐANIN KOMŠIĆ
Dugo je i trajao. Rekao bi moj Pradjed Toman. Ali nije tragedija. Džingis Zlaj ide dalje. Jedog dana će biti objavljena vijest da je Esdepe dao ostavku na sve funkcije kod Zlatka Lagumdžije. Dakle, gasidba Komete Komšić samo je jedna od faza razvoja Socijaldemokratije Pod Fesom. U tim fazama su čuda živa. U jednoj od njih je Nijaz Duraković, rah. od komuniste prošao kroz čistilište socijaldemokratije da bi bio sahranjen sa bijelim turbanima iznad sebe. Što nije pošlo za rukom ni jednom vodećem komunisti socijalističkih republika. I autonomnih pokrajina.
Dabome. Nije Komšić iskipio zato što je Džingis Zlaj išao u BGD i tamo obećao da će podržati Vuka. Nije ni zato što ga, navodno, Lagumdžija godinama ne konsultuje ni o čemu. A ne znam ni šta bi ga imao konsultovati. Predsjednik opštine Novi grad nema znanja ni do Viteza a o Gornjem Vakufu da i ne govorim. Orden Zlatnog Ljiljana nije neka konsultantska referenca. A, čini mi se da nije stečen u nekim čeličnim borbama i ratovanjima. Da jeste, Nosilac bi bio znatno hladnokrvniji na razna Zlajavanja za koja je morao znati kad je pristao da bude Član P u ime H a u stvari MPŠ, Mečka Pod Šatorom. Šteta. Mogao je postati i Nosilac Zlajinog Ljiljana. Na krivini.
Pošto je tehnologija Džingis Zlaja konstanta a obuhvata, kao što je svima u Karavansaraju poznato, osim perifercima Hamdi Lipovači i Popu Banjalučkom, prevrtljivost, ljigavost, kalkulativnost, bezočnost, podmuklost, prevarantstvo, makijavelizam i lažno predstavljanje u Bošnjačkom institutu, ili u Esdepeu, nisam više ni ja siguran, varijabla, u ovom slučaju, nezrelost Neželjka Komšića, doprinijela je njegovom krahu.
Radi se samo o još jednom nezrelom potezu čovjeka koji nije političar ali jeste nezreli građanin, nedozreli pripadnik nacije, umišljeni lider i takozvani vlasnik glasova Esdepea i još više od toga. Komšić je, u stvari, zalutao u sve to što je bio. Čak i u Zlatne Ljiljane. One osobine Džingis Zlaja, koje sam maloprije naborojao nisu obavezne kod političara ali je obavezno da se mjestimično i kod nekih podnose. Što rekla Biljana Plavšić, da nije bilo politike, nikada sa nekim ljudima ne bi htjela da budem u istoj prostoriji.
Ako je već u pitanju Država, Principijelnost, Građanstvo, Multietničnost, vrijedilo bi podnijeti Zlaju Zlatagana.
Nedozreli Naivac. Ličnost Negodine. Dekodirani Idealist. Umišljeni Faktor.
Najveća dobit bi bila da je shvatio da je besmisleno da dalje ponižava Hrvate u BiH. U kom slučaju očekujem da odstupi i sa mjesta Člana P i izvini se onima koji su bacili glas na njega i onima koji nisu.
Sa Esdeopeom i Lagumdžijom nije bio ništa. Ako misli da će izvan biti nešto, vara se.

GOJKO BERIĆ,
SKUPLJAČ CITATA U DIMIJAMA

Ako neki karavansarajski izdavač bude tražio ugovor za izdavanje knjige mojih citata, potpisaću za male pare. Vidim, Gojko Berić iz Oslobođenja skuplja te moje citate, aktuelne i nešto starije, i slaže u mozaik kako bi dokazao da sam protivgenocidni ideolog.
Jedanput su mi se, prijateljski, žalili iz jedne ambasade, kako imaju problema sa prevođenjem mojih tekstova jer koristim nestandardan jezik. Mislio sam da i legalni špijuni nešto moraju da rade pa im je najednostavnije slati izvještaje o mojim tekstovima koje, tamo daleko, niko neće gledati. Tako je i luk mirisao i ovce na broju. Ali, ovo sa Gojkom me dojmilo. Jer nikad nisam volio Mao Ce Tunga samo zato što je sa cijelim svijetom, i svim Kinezima, komunicirao citatima.
U početku Gojko izgleda zeleno bezazelen. Kaže da je iskusio sve strahote Drugog Mišljenja Etničkog Srbina. Ako si Srbin u Sarajevu, ne razumijem što se meni žališ. I ne razumijem šta je Etnički Srbin. Ja, ipak, mislim da si ti Srbin u Dimijama. Mada se slažem da ti je sudba bila nenaklonjena. Mene mobilisala u Karadžićevu vojsku. A tebe u Alijine Dimije.
Radi dušmana, predlažem, ipak, da se oslovljavamo sa Vojvoda i Serdare.
Dakle, Vojvoda Gojko.
Tvoje shvatanje Srba, srpske tragedije i srpske uloge u proteklim brato-krvoločnim ratovima na prostoru bivše SFRJ, krajnje je pojednostavljeno. Ti kao da još ideš u Prvu Sarajevsku Antiagresorsku Gimnaziju. Sto godina ponavljate iste priče o agresiji, o srpskoj krivici za raspad Jugoslavije, za izbjeglice, za silovanja.
U mom tekstu kojeg citiraš, što me je natjeralo da ga i ja pročitam, dao sam, u tako malo znakova, komopleksnu sliku tih događanja, dijela događanja. Od kritike Brata Radodvana, do činjenica koje sav svijet godinama gleda u direktnim prenosima iz Haga. Pa i sada. Poznato je da na riječ Šešelj potežem pištolj ali pogledaj malo bolje. On ih gore jebe ko žune u sepetu. O kakvoj mi pravdi i presudi Haga, Vojvoda Gojko, govoriš ako je Šljivančanin oslobođen Ovčare a Šešelja optužuju za to. I kakve veze Ludi Šešelj ima sa Vašom Omiljenom Srebrenicom. Osim toga, to što ja kažem Bratu Radovanu, ti svom Aliji ne smiješ pomisliti ni u avionu, dvanaest hiljada metara iznad mezara.
Nisam se bavio ozbiljno Hagom. I bolje za vas. Ali ne treba mi Hag ni njegova presuda, da bih vama i Vašoj Državi svakog dana ponavljao da Genocida u Srebrenici nije bilo.
Priča, Vojvoda Gojko, teče posve drukčije. Jebo te Milošević u toku njegove rečenice Srbija nije u ratu. Vama, Etničkim Srbima, Milošević se ukazuje kao američki duhovi iz starih kuća. Da li si ikada pisao o Alinijoj rečenici Za BiH ću žrtvovati mir. A mogao si. Oslobođenje ti je veliko, nije baš kao iz tvog zlatnog doba ali još se uvijek može raskriliti na dvije trećine strane.
I nemoj se podsmijavati jasenovcima i pretvarati taj strah u Bježanije. Piši malo o Šahovnici na Drini. To je izlet u gljive, jelde, nije agresija na Srbe. Piši malo o Čvoru Crnih Barjaka, šahovnice i ljiljana. Na osnovu kojeg su Srbi i shvatili da im se spremaju jasenovci.
Istorija je prilično drukčija, kad izađeš iz Sarajevskih Dimija Etničkog Srbina.
Što se, pak, tiče Dejtonskog Binga u vidu Republike Srpske. Mogu ti reći samo jednu činjenicu i jedno pitanje. Republika Srpska nije nikakva nagrada. Ona je prirodni posjed Srpskog Naroda u BiH. Jer, sve je ovo Srpska Zemlja. Ili je bila srpska. Čak i to tu, gdje ti sjediš u dimijama ili pod dimijama. I, smiješ li reći da su Nijemci nagrađeni sa dvije države poslije Drugog svjetskog rata. Ili da su Američani nagrađeni sa pedeset i dvije nakon istrebljenja Indijanaca. Reci. Ako si Mudonja. Nije nešto ako kažeš nešto Vasiću.
A Momu Krajišnika, Momčila Srbina, što pominješ, Vojvodo.
Momo i Ti ste iz istog etničkog prisarajskog kompleksa. Opterećenost da se bude nešto važno u Karavansaraju. S tim što je Momo imao i malformaciju pa je nosio i kompleks da bude nešto i izvan Karavansaraja. Iznad.
Vaše komplekse, Biti Nešto u Karavansaraju, pa makar i Etnički Srbin, neće izliječti Andre Žid. Niti njegov citat Istina nije tamo gdje je većina. Moj Vojvoda Goja, uvijek je problematično gdje je istina. Ali je uvijek okovidno gdje je većina. Pri tome priznsajme pravo vama, Istinskim Manjincima, da se tuđom istinom, kao da je vaša, kandidujete za spomenike.
Što se mene tiče, živite dugo, lijepo, sretno i džolijevski u svojoj kopreni od agresije i genocida. Samo nemojte mnogo mene citirati, osim onog da u Srebrenici nije bilo genocida. Naročito se ne brinite o mom berićetnom zbrinjavanju. Jebo vas onaj ko vam je donio tu rječ. I nemoj, Vojvoda Gojko, srati da sam bio za nekim vrelim topovima iznad Sarajeva. Da sam bio, ne bi ti sada pisao iz njega.
Ali ni ja ne bih mogao prvom granatom pogoditi Markale. To ne mogu ni Talijani iz Drugog svjetskog rata, vanzemaljski artiljerci.
I to ste izmislili.

А ево и односног текста Етничког Србина, Vojvode Gojka


NAGRAĐENA BJEŽANIJA

Аko, držeći se prirodnih zakona, kažete da je, recimo, u proljeće lišće na granama zeleno, velika većina Srba i s ove i s one strane Drine će se s vama nekako još i složiti. Ali ako im pomenete stvarne motive i osvajački karakter rata koji su vodili protiv Bosne i Hercegovine, kao i zločine koje su u njemu počinili nad Bošnjacima i Hrvatima, naići ćete na prijeteće gunđanje, bijes i prezir. A najlošije ćete proći ako ste pritom i sami etnički Srbin. Imam višegodišnje iskustvo s tako stečenom pozicijom „nacionalnog otpadnika“.
Ne bih tu priču ovdje širio, ali često se sjetim jedne misli Andre Gidea iz njegovog Dnevnika: „Istina nije tamo gdje je većina." U suočenju s većinom o kojoj je ovdje riječ ne pomažu nikakvi argumenti, nikakve evidentne činjenice, svjedočenja, stotine objavljenih knjiga, videozapisi, kosturi iz masovnih grobnica… A pogotovo su „bezvrijedne" presude Haškog tribunala, jer među Srbima vlada kolektivno uvjerenje da je taj sud antisrpski. Postoje judi koji će zbog svoje zadrtosti, zatucanosti i mržnje sve to uvijek negirati. Međutim, ovdje je riječ o tome da golema većina jednog naroda, uz podršku svojih elita i medija, odbija da se suoči sa vlastitom historijskom krivicom za pomenute događaje.

Temeljnu „odbranu" vlastitog režima - koji je uključivao vojsku, policiju, Crkvu i Akademiju nauka i umetnosti - od optužbi za podsticanje i širenje ratnih užasa postavio je Slobodan Milošević u vidu čuvene parole „Srbija nije u ratu". Iz nje su nikle razne, manje-više nebulozne „teorije", poput one promovirane u paljanskom četničkom štabu da Srbi u Bosni i Hercegovini ne rade ništa osim što „brane svoja ognjišta", ili Karadžićeve da u opkoljenom Sarajevu „Muslimani ubijaju sami sebe", ili Šešeljeve, prema kojoj su pokolj osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici „izvršili agenti tajnih službi Francuske i Velike Britanije"!?

Zapažen doprinos tim otrovnim, populistički zaraznim budalaštinama dao je ovih dana i Rajko Vasić, član Dodikovog stranačkog politbiroa, njegov ideolog i njegov službeni megafon. „Gube vrijeme sa Radovanom u Haagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan ni Ratko, nisu nešto naredili. Ni mojoj jedinici. Radovan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata. On je to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu… Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj novinskoj agenciji. Jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan: Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost! U pravu je. Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i Nezavisnošću", piše Vasić na jednom portalu.

Kojem Srbinu sudi i presudi Haški tribunal, taj ništa nije kriv! Ovim otkrićem Vasić je doveo u pitanje ne samo pomenuti sud, već i oblast međunarodnog prava koja se odnosi na ratne zločine. Ovo je zahtijevalo veliku smjelost, od koje bi se pametnom čovjeku zavrtjelo u glavi, ali Vasić je očito uvjeren da je njegova biografija dovoljno pokriće za sve u što se upušta. U njoj je napisao da je „napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, TV novinar, ratnik…" Ima tu još ponešto, pored ostalog i nekoliko objavljenih knjiga, od kojih jedna nosi naslov „BiH ne postoji". Stopostotno naštiman na Dodikove „žice", Vasić ovako obrazlaže svoj politički kredo: „Meni BiH ne znači ništa. Ne postoji. To je naseobina. Političke ljubavi nikada više u BiH neće biti. Maksimum koji se može postići je tolerantna hladnoća. Realnija je latentna mržnja." Ovaj citat je nešto starijeg datuma, a Vasić je u međuvremenu toliko evoluirao u svojoj mržnji prema BiH da je u tome pretekao i svog obožavanog šefa.

Svoj nedavno objavljeni tekst, koji je bio povod za ovu kolumnu, Vasić završava ovako: „Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga. Samo se bježalo od jasenovaca." Do sada smo slušali priču o „herojskoj i pravednoj borbi srpskog naroda". Kad tamo – bila je to „bježanija od jasenovaca". Kako god, iza ove velikosrpske „bježanije" prema zamišljenoj zapadnoj granici na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica ostala je historijska tragedija sa milionima unesrećenih ljudi, ostala je krvava propast države koja se zvala Jugoslavija, ostali su sprženi Konavli, izranjavani Dubrovnik i sa zemljom sravnjeni Vukovar. Iza Miloševićeve, Karadžićeve i Mladićeve „bježanije od jasenovaca" ostalo je stotine hiljada mrtvih i osakaćenih, ostao je genocid u Srebrenici, ostale su silovane žene, etnički očišćeni gradovi i opustošena sela, ostala su sjećanja na konclogore, ostao je barem milion izbjeglih i raseljenih koji se nikada neće vratiti na svoje predratne adrese. Svejedno, velikosrpska „bježanija" se itekako isplatila: u Daytonu je nagrađena u obliku „najmlađe srpske države". Za Rajka Vasića čujem da je berićetno zbrinut. Ne znam dokle je u svojoj „bježaniji" stigao ratnik Vasić, možda čak do Trebevića, do nekog od stotina „vrelih topova", koji su se dimili od neprekidne troipogodišnje upotrebe, ispaljujući granate na opkoljeno Sarajevo.

SVI ČETNICI
U JEDNOJ DRŽAVI

Karavansaraj svaku priliku koristi za fašizaciju Srba. Najnovija je nekakva rehabilitacija Draže Mihajlovića koju je pokrenuo nadležni sud u Beogradu.
Vapaj kojeg odašilje Saraj ide za tim da digne novu antisrpsku uzbunu. Oni u Bgd rehabilituju fašistu i kolaboracionistu a BiH i Hrvatska šute. Samo što ne kažu da su Oni svi fašisti. Ne samo Slobo i Radovan.
Ako ostavim po strani to da uzbunu diže Karavansaraj, danas postkomunistički zelen a inače nikad uvjerljivo komunistički, neka mala mjesta su imala više narodnih heroja nego Sarajevo komunista, Šekovići, naprimjer, a o Krajini da ne govorim, Krajina je sve od sebe dala, pet brigada, tri momaka, dvije djevojaka, a Valter Perić ne može da sve to sam nosi na svojim plećima, taman da je bio Džemaludin Perić, jer želi, Karavansaraj, da sitno ušićari blateći Srbe, cijela panika potpuno je bespredmetna.
Dražu je pojela istorija, Ozna i zemljica čjornaja, negdje oko Beograda. To što ga Srbija rehabilituje ne govori ništa o bosni, Saraju, četništvu, kolaboracionizmu, omiljenoj sarajskoj srpskoj agresiji i navodno pomahnitalom fašizmu u Srbiji.
Srbija prekopava kosti Čiča Draže jer ne zna šta će sa sobom, kud će sa sobom i koga će sa sobom. Jer raznobojni Dinkići, Jovanovići, Krkomrkići, pa i Nic i Mac, nemaju neki putokaz koji može izdržati povetarac a kamoli Košavu Na Dunavu.
Ali. Jedna mnogo važnija stvar je. Raspadom moje zemlje SFRJ na, između ostalih, Vašu Državu, nije se raspala i zajednička istorija i pedljarnik vrijednosti. Nestala je. I ta istorija i njena ratna i poratna mjerila. Čiča Draža nije više Naš. Sad je samo Njihov. Kao što je i Alija samo Vaš. Nekad je bio i Dobričin. Kao što je Handžar Divizija sada samo Vaša. Nekad je bila minorna podrepfašistička satnija. Gore bjelogardejci, malo dolje domobrani, tu, kod Vas Handžarlije, na Kosovu neki Bali, ne sjećam se više, sve skupa šaka govana. Ali sada više nije tako. Sad je Alija ideolog Islamske Republike. Prije je bio samo komunistički progonjenik.
Mijenjaju se stvari. Nema više Olimpijskog Grada. Sada je to Mala Anadolija. Pustite Čiča Dražu. Vaša Država je nezavisna, otela se agresiji, opatriotisala se. I kao takva, nema više reference da nekog naziva Četnikom i Fašistom. Da bi se nekog tako imentovalo, moraš biti Partizan, u najmanju ruku. Ne mislim na Partizan crno-bele boje.
Zato šuti Hrvatska. Jer joj je u krilu ostao Stepinac, Pavelić, Broz, Bakarić, Gotovina... ima toga dozlaboga. Koga zanima Tuđi Draža. A BiH šuti zato što ne postoji. Imati Predsjedništvo i Konsultantski Ministarski Kružok, ne znači imati i Državu.
Imate i ovdje dovoljno Četnika, pošto ste Srbe proglasili tom vrstom, ostavite Čiča Dražu Čedi Jovanoviću i drugima. Možda ga lično zarobi i odvede u Hag.
Inače, taj Draža, kojeg je izdao Kalabić, onaj s bradom i bez naočara, meni lično ne znači ništa iako mi je jedan djed Nosilac Partizanske Spomenice a drugi Borac Jugoslovenske Vojske sa ogromnom ljubavi prema Kralju. Nas dvojica nemamo ništa zajedničko. On škiknuo u komunizmu, ja se u komunizmu rodio. Meni komunizam sve dao, njemu sve uzeo. Mada nije tako, sve sam uradio sam, kao što je i on sam sebi uradio streljanje.
Ali ostaje činjenica da je Komunizam stvorio sve a da je protiv sebe imao i tog Dražu. Sve, pa i Bosnu i Hercegovinu. Ali pošto komunizma više nema, zabole me Kvrgan Ban za Dražu. Skoro kao i za Saraj.
Umalo da zaboravim. Karavansaraj bi morao mnogo više da ukiva u zvijezde komunizam nego što mrzi Srbe Četnike, uključiv Dražu.

DRMA MI SE,
DRMA,
ŠUBARA I SRBIN
U SARAJU

napesničeni kolumnist, izvjesni Mijović, pokazuje jučer, povodom Kalabić Instalacije u Parlamentarnoj skupštini Brdusije, svu širinu, toleranciju i srboljupstvo, toliko ukorijenjeno u samom Saraju da izbija kroz cijelo njegovo biće, ne samo kroz slova i retke teksta, kroz podlakticu, šaku, bradu.
Kalabić se malo instalirao što u svjetskim parlamentima nije nikakva novina. Parlament je parlaonica. Pričaonica. Tamo se ne piša O d kolonj. To nije intelektualnica čime odiše flaširano Sarajevo.
Svojevremeno je u Narodnoj skupštini legendarni Kralj I Otadžbina, Mrva Prstojević, dvogledom osmatrao poslanaike Esdeesa i u replikama iznosio šta je tako doznala KOS, Kraljevska Obavještajna Služba.
Ni tadašnji ortodoksni, netorzioni, nefleksibilni, centreksirani Esdees nije zamjerio Mrvi ni stoti dio koliko sada Vlavaz Kolumnist Kalabiću.
Situacija jest provokativna. Kalabić u Saraju. Šubara u Saraju. Srbin u Saraju.
Vlastavaz kaže da je to opet ukazanje Čobana u Saraju. Kao što su bili Karadžić i Krajišnik. Papci.
Jasno je da on, i Avaz, Srbima tepaju sa Čoban. Ima tu i poetskijih tepanja. Zločinac. Krvolok. Fašist. Kalabićevi su Predčobani tukli Sarajevo. Ciglu Po Ciglu. A, eto, Kalabić se malo zajebava. U Državnom Parlamentu, STN. Mada ne znam da je Sarajevo toliko tučeno. Možda i jest pa su se Srbi od tih kanonada bacali u Kazane. Šta bi se reklo za Derventu ili Lipik, u onoj državi. Ko je tukao Doboj. Sigurno Kalabić sa svojih položaja u Štrpcima. Iz štale u koju želi da ga smjesti Vlastavaz.
Na žalost sarajskih intelektusralaca s flašicama, još će vama Kalabići uzimati Državnih Para. Mada neće dugo. Države na Balkanu, osim Srbije, traju po pedeset godina.
A i tačno je da Jazavac, David i Kalabić nisu za Saraj. Za Saraj su samo Prestolonasljednik Ferdinand, Ba Bono, Kristijan Amanpur, Andjelina Džoli.

MAC MAC SRBI

Nekidan je glavni Protagonist Neodljive Kandidature Srbije, u daljem tekstu Boc Boc, objašnjavao potrebu da se redizajniraju i omekšaju Srbi. Bilo je to na predizbornom skupu pa je i objašnjenje bilo zabavno. Sa dalekosežnim namerama. U tu svrhu Boc Boc je redizajnirao prastari vic o Srblju i rakiji.
Veli, tri grupe eksperimentalnih miševa piju viski, votku i rakiju. Oni sa viskijem tako, oni sa votkom nako a oni koji su popili rakiju odmah se uhvate za rešetke laboratorijskih kaveza i počnu da viču Mac Mac. Cenjeni Desovci se smeju. E, vidite, smešno vam, jelde. A nije smešno, kaže Boc Boc. U tom smislu.
Mislim, ipak da je Boc Boc previše redizajnirao miševe i rakiju. Dotle da je lagao Srbiji.
Vic ide ovako. Čim su popili po čašicu, nulatričicu, rakije, jedan miš je zaurlao Gdje je mačka da je jebemo na najperverzniji način, ja podrep a vas dvojica u uši. Nijedan svedok nije čuo Mac Mac.
Ustanovljujem da su Srbi skalirani na Rakijske Srbe, Mac Mac Srbe i Boc Boc Srbe. Prevaljen je dug put, od filozofije I Karlovac i Karlobag, preko I Kosovo i EU, do I miš i rakija.
U nekontrolisanom begu od seksa nad mačkom, izgleda da se nije zaustavilo na odgovarajućoj stepenici.
Srbija, danas ne zna šta bi. Nije moguće i Boc i Nic. A da li će biti dobro ako je Boc ili ako je Nic. Možda bi Srbija rado pobegla pod Dac Dac ali ovaj nema dovoljno snage za to.
Biće dobro ako se u tom begu od perverzitiranja Mace ne stigne dotle da će Mačke tražiti rakijskih miševa al miševa nigde biti neće.

JAD I BEDA
LJUBITELJA BOSNE

Na nekom beogradskom smortalu pojavio se tekst Pogled iz Srbije: Zašto volim Bosnu a Avaz, poteci, požuri, našao autora i načino sa autorom razgovor.
Autor je publicista i muzičar. STJ. Izvjesni Damjan Pavlica.
Slušam seljane u Debeljacima, ponad Banjaluke, čuče, pred prodavnicom, i piju Jelen, muškarci znaju zašto, tužni, jedan stalno pljucka predase, onaj sa drvenom nogom iz rata u Hrvatskoj, sjedi na kladiću a tu ispruženu drvenjaču rezignirano tuče štapom, brko se odmakao da prdne pa čeka da se vrati u društvo, i on pokisao, Čaprdan, vječni sjebant, ponavlja Jebeš ga, ako je Pavlica tako reko, gotovo je.
Ko vam je taj. Ne znaš ko je Pavlica. Publicista i muzičar. Rekao da Srbija nije majka bosanskim Srbima. Oće da rekne da je Bosna naša majka. Jebo takvu majku koju moreš jebat.
Sarajski kompleksaši, opterećenici svakim, i najmanjim tragom ljubavi koja dolazi iz gnijezda njihovog omiljenog bivšeg agresora, i srbijanski intelektusralci okupljeni oko malih „ali bitnih“, veli Paklica, trapova, Pičanika i e–Govnina, godinama generišu taj čudni patološki ljubavni dvougao. Oni urbani livadići u bgd pocrkaše zalažući se za zajedništvo, suživot, suseks, sujeb, ali samo u Brdusiji koju zovu bosnom. Nejasno je zašto se ne zalažu za suživot na Kosovu, MMJ. A oni čaršijaneri u Saraju, ubiše se tražeći i najmanji trag svoje potvrde i omiljenosti kod agresorskih probisveta, đilkoša i trlababalandžija, skraćeno drkadžija.
Stoti put zaključujem kako je simptomatična ta boljka, srpska i srbijanska. Ta onanistička, vještačka, nekrofilska, ljubav prema bosni kao pojavni oblik opozicionarstva Celoj Srbiji i njenom četništvu, genocidištvu i fašizištvu. Pri čemu za sve to treba naći, izmisliti i proskribovati i aktere. Pa je, tako, Ćosić, univerzalni dežurni fašist za svaku budalu. Pa i za Paklicu. Publicist i muzičar. Onanist i guzičar. Dajte mu, u Avazu, stubac dvaput dnevno, JVO. Paklica važno izjavljuje kao je Službeni glasnik izdao Bosanski rat pa je, dakle, zvanična, državna, Srbija stala iz Ćosića i njegovog fašizma.
A onda izvodi salto genijale. Nikada Srbi iz Srbije nisu išli u bosnu nego su oni iz bosne išli u Srbiju. Srbija, jelte, onda, nije Matica. Čekaj, valjda agresori dolaze odanle, nije moguće da agresori idu odavle.
Nejasno je kako takvog patološkog sindroma sluđene sljubljenosti sa bosnom nema u Hrvatskoj. Koja je, onomad, ne tako davno, bila učvorena sa bosnom SU16. Sve u šesnest. Biće da tamo nema tako jevtinih budala i guzičara kao u mondijalističkoj Srbiji usranih provincijalnih gaća.

U Trebinju sam jučer novinarima, i drugim zainteresovanim, predstavio svoju novu knjigu iz Edicije Politički ljetopis pod naslovom Podijeliti sve što se može podijeliti. Donosim predgovor knjizi.

PODIJELITI SVE
ŠTO SE MOŽE PODIJELITI
Predgovor

Postoje zrnca koja se pojave pred kraj jednog dugog
vremena kada naiđe spoznaja da je neka epoha završena. Ne dogode se, niti se
pojave, neki posebni istorijski znaci i činovi, već saznanje jednostavno nastupi,
kao neko veliko godišnje doba. Spoznaja prvo, apsurdno, dođe do običnog, neukog
svijeta. A potom do učenih i mislenih pojedinaca i radikalnih i agresivnih
grupa.
Dođe jednostavno i obično, kao što jedno jutro osvane
u magli a drugo u predsunčanoj rosi. To nam pomaže da shvatimo da se velike
epohe ne završavaju, a druge ne počinju, velikim istorijskim prekretnicama,
ratovima i krvima. U nekoj dubljoj analizi došli bi do toga da se sve to i
događa zato što nismo vidjeli te obične nenajavljene znakove. Ili ih nismo
dobro razumjeli niti im dovoljnu pažnju posvetili.
Velike epohe se završe, za nepovršne posmatrače, mnogo
prije krvi, ili mnogo poslije prividnih pobjeda i poraza. Najčešće, taj
završetak nema mnogo veze sa pobjedom ili porazom. I, najčešče je, pobjeda poraz a poraz pobjeda.
Sada je došlo doba da se spozna da je završena Velika
Balkanska Epoha Zajedništva.
Mnogo je života, krvi, ideala, obraza i imetaka
potrošeno u borbi za tu epohu i još mnogo više za njen kraj.
Epoha je obuhvatala južnoslavenske prostore,
sadržavala mnoge idealističke i slobodarske projekcije i žrtve, imala velike
neprijatelje, u dvije carevine i u, namjanje, dva velika pokolja i krvoprolića,
jedno višestoljetno, drugo višegodišnje.
Dugo se opirala, Velika Epoha Zajedništva, i svoj
zenit, opet apsurdno, dočekala pod komunizmom koji se, da bi je njegovao,
pretvarao u samoupravni socijalizam sa ljudskim, radničkim likom. Dabome, da to
nije uspjelo jer je Kraj Epohe već bio zapisan.
Sada je ostalo da se to zajedništvo instalira u Bosni
i Hercegovini koja nikad nije bila ni njegova kolijevka ni njegov grob. Ono
Ovdje nikada nije zaživjelo kolikogod teatarska transparentnost to prividno
pokazivala unazad nekoliko socijalističkih humanih decenija.
Ovdje se zajedništvo ne može odnjegovati ni silom.
Sila nikada nije gradila epohe. One su se, kada dođe vrijeme, i kada prezriju, samo
urušavale i samourušavale silom.
Zajedništvo Ovdje ne može da uspije jer je uvijek neko
jači i uvijek onaj ko je jači zajedništvo shvata kao svoju pobjedu i tuđi
poraz, poniženje i podaništvo.
Bosna i Hercegovina je ostala međunarodno priznata
Praznina između Srbije i Hrvatske. Nije opstala voljom svojih živitelja, svojih
nacija, svoj narod nema, niti je iko do njih vidi u budućnosti kao svoju viziju
Slobode.
Predugo se na Balkanu traga za Slobodom da bi neko na
nekom prostoru Mržnje, danas, o tome imao iluzije. Na prostorima mržnje iluzije
su konvertibilne, direktno razmjenjive za ropstvo.
Međunarodno priznata Praznina između Srbije i Hrvatske
može opstati samo podijeljena. Permanentna podjela je njeno trajanje. To
odgovara dvjema od triju nacija i odgovara njenim, bosanskohercegovačkim,
presudnim susjedima, Srbiji i Hrvatskoj. U podjeli su sigruni za svoje
sunarodnike i ne moraju potezati za međunarodno neprihvatljivim aktivnostima. U
svakom drugom slučaju, u slučaju totalitarnog jedinstva, ropskog jedinstva,
građanskog totalitarizma, Srbija i Hrvatska ne mogu ostati neutralne. A to bi,
na ovaj ili na onaj način, uništilo Prazninu.
Podjela Bosne i Hercegovine mora biti, i jedino je
moguća, po nacionalnim granicama. Dejtonski mirovni sporazum je osnova za
trajne, dugotrajne, podjele i uslov opstanka. Svaka druga aktivnost vodi u novi
rat u kome će nestati ono što se danas zove Bosna i Hercegovina. Snage koje misle
da mogu talo lako autirati Dejtonski Opšti okvirni sporazum za mir moraju da
uzmu u obzir činjenicu da su oko Praznine Hrvatska, koja ima neospornu podršku
Zapada i Vatikana, i Srbija, koja je najveća i najmoćnija zemlja na Balkanu, i
koja, takođe, ima međunarodnu podršku koja nije zanemariva.
Još nešto treba imati na umu. Međunarodni Krojači,
koji su tako vješto izveli dešnitovanje Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, dopustili su da u BiH traje rat upravo onoliko dugo dok se nisu
iskristalisale nacionalne granice. Prije Opšteg okvirnog sporazuma za mir bile
su već stvorene Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Da su
krojači htjeli Totalitarno Jedinstvo, niko se ne bi mogao tome oduprijeti.
Vjerovatno bi neki narodi u toj bici nestali, potpuno, ili sa ovih prostora.
Dakle, BiH je u Opšti okvirni sporazum za mir ušla sa nacionalnim šavovima.
Njene unutrašnje granice su međunarodno priznate i garantovane. Pošto se nije
moguće boriti protiv cijelog svijeta, treba poštovati te od svijeta priznate
granice.
Stoga, podjela za koju se zalažem, nije djelatnost
protiv Opšteg okvirnog sporazuma za mir, nije protiv BiH i nije protiv drugih
nacija u BiH. Mada dopuštam da dnevna, providna i agresivna propaganda
propovijeda drukčije.
No, kada govorim o podjeli, govorim za dobro Bosne i
Hercegovine.
Nakon definitivne dejtonske samostalnosti, nakon
čišćenja Praznine od genetske neustavne modifikacije koju su proveli brojni visoki
predstavnici na osnovnu Bonske deklaracije, otvaraju se mogućnosti validnog,
federativnog ili konfederativnog zastupanja i ostvarenja ineteresa Republike
Srpske kao i mogućnosti podjele Federacije BiH, na način da doista postane
Bošnjačko – Hrvatska.
Pojmovi podjela i samostalnost ovdje se ne uzimaju u
svojim nezavisnim i krutim tumačenjima
nego se moraju uzimati u obzir kao ustavne kategorije.
Tek na osnovu kvalitetne dejtonske, ustavne, podjele i
samostalnosti, moguće je napredovati na unutrašnjem i vanjskom planu putem
traženja zajedničkog interesa i legitimnog dogovaranja njegovog ostvarivanja.
Ali i putem legitimne i ustavne zaštite vlastitih interesa bez destrukcije
tuđih.
Ako se ne može Podijeliti SŠSM Podijeliti, BiH neće
opstati ni kao Praznina. Putevi Nezavisnosti ili pripajanja Srbiji i Hrvatskoj,
otvoriće se kao prirodne i prinudne mogućnosti.
Što se tiče Republike Srpske, mislim, za nju je opcija
broj jedan, svakako, Dejtonska Samostalnost. Broj dva je Nezavisna
Samostalnost. Tek kao opcija Broj tri može biti pripajanje Srbiji. To je i
najnepovoljnija opcija jer bi se ovaj prostor razvodnio u Virtuelnim Regionima
Srbije. Republika Srpska bi tada postala jedna od Regionalnih Okrajina Srbije.
Ali put označen strelicom Podijeliti sve što se može
Podijeliti, neće biti kratak i lak pa druge opcije neće tako brzo doći na
dnevni red.
U ovom ljetopisu, koji je sedmi po redu, osmu godinu,
dakle, iz dana u dan pišem tekstove koji održavaju filozofije naslova mojih
ljetopisa, a prvi je bio BiH ne postoji, govorim o bitnim odrednicama
Filozofije Podjele, koja je i Filozofija Opstanka, i za BiH, i za Republiku
Srpsku i Srbe Ovdje, a koje se mogu imenovati kao Identitet Srpske, Bosna
usrana, Sarajevski Politički Krug, Turska i Neoosmanizam, Izmećari,
Internacionulčine, Destrukcija i Deregulacija... i donosim suptilne i grube argumente
za taj proces koji nije nimalo jednostavan i koji traži toleranciju, ustavnost,
civilizovanost i proceduralnost.
Pri tome uživam u neshvatanju i divljaštvu koje to
neshvatanje produkuje prema meni.

Naslovna strana knjige Politički ljetopis za 2011.

PODIJELITI

SVE ŠTO SE MOŽE

PODIJELITI

VRATIO SAM SE! ROMEL.

Kada je Hitlerov tenkist Romel, feldmaršal i izdajnik, cijanidjadnik, krenuo da provodi arapsko proljeće, na Sjeveru Afrike, dabome, tamo gdje su nafte i naftna polja, bio je Tenkist Čudo. Osvojio je pustinju i tukao Ingleze ko rasadu. Iako je imao manje tenkova od njih. Ali je protviavionske topove velikog kalibra inovirao pa im spustio cijevi i tukao tenkove ubojitim osamdesetdvomilimetarskim granatama na veliku daljinu. Inglezi, pak, nisu znali šta će. Pa su promijenili trenera. Došao je Montgomeri. Romel je nešto pobolijevao pa se javio porodičnom ljekaru i uzeo bolovanje. Montgomeri je napravio veliki reljef cijelog sjevera Afrike, postavio makete i zastavice, linije i formacije i noćima hodao oko tog umanjenog bojišta. Kada je krenuo i načinio prve uspjehe, zaustavivši se u miniranom pijesku, Hitler je nazvao direktora Porodične medicine i rekao Ukini bolovanje Romelu. Romel je stigao u Afriku a njegova vojska je bila poljuljana u moralu.
Pošto su Nijemci bili tehnicisti, imali su i razrađen sistem veze pa je Romel znao da kampanja za pobjedu mora da ima slogan i da slogan mora da dođe do svakog birača. Pardon, vojnika. Uzeo je olovku i napisao Vratio sam se! Romel. Poruka je otišla do nekoliko desetina hiljada starješina i vojnika i izazvala nevjerovatan pozitivan efekt u moralno-voljnoj komponenti demokratske fašističke borbe za proljeće i naftu.
Nu. Bio je samo jedan detalj kojeg slogan nije mogao zamijeniti. Romel je imao mnogo manje tenkova nego Montgomeri. Onda je Montgomerijev kompozitor spjevao pjesmu Kad su Australijanci krenuli. I krenuli su sjeverom, obalom. Romel šalje esemes Hitleru Da se povučemo a Hitler njemu Da se ni pomakao nisi. Romel prebacuje tenkove na sjever, na obalu, da zaustavi Australijance, a Montgomeri mu ga dolazi u slabine južnije.
Uglavnom. Romelu je ostalo na kraju tridesetak, ili tako nekako, tenkova, zarobljeno je na desetine hiljada Nijemaca. Montgomeri postao Vitez, dugo komandovao Natom a Romel je uhvaćen u zavjeri protiv Hitlera i dobio demokratsku proceduru. Ili popij cijanid ili presuđujemo izdaju i vješamo za mudanca. Cijanid zer gut.
Romelov slogan ima veze sa izborima.
On je postupio kao političar koji ima stabilno biračko tijelo i kojeg su poljuljalji tamo neki usrani esksterni faktori i opozicionari. On je svom biračkom tijelu poslao konkretnu poruku. Baš onakvu kakvu su oni očekivali. Nije im poslo neka vaseljenska sranja. Za Kukasti Krst i slobodu nafte. NPR. Za Hitlera i pustinjski pijesak, Spremni. I pijesak i nafta. ISL.
Slogan Vratio sam se! Romel. genijalan je ali nije imao dovoljno terenske organizacije. Nije imao dovoljno tenkova.
I u izbornom ratu je skoro tako. Možeš imati i najbolji slogan ali ako nemaš dovoljno opštinskih odbora, a oni nemaju dovoljno mjesnih odbora, neki Montgomeri ti zađe s juga.
Pošto sam već odavno na Isturenom Izbornom Mjestu, poljski krevet, poljski telefon, zalihe mesnih narezaka i slično, obilazim neku noć oko Izbornog Reljefa. Vidim u nekoj šikarici makete Čavićevih. U nekom zukvištu, bujadištu, šta li je, skupilo se nešto Pedepeovaca. Nemaju ni tenk. Samo sjede na panjevima.
Znam da su izbori dobijeni. Ostalo je još samo da izgube oni koji ne znaju ko je pobijedio.
A sa nekog zvučnika mog prislušnog sistema čujem slogan iz Srbije. Dobro za sve. Nekako mi poznato. Pogledam na zid ispred sebe. A na njemu plakat Esenesdea iz 2004. Dobro za sve.
Dobro. Tad smo radili sa agencijama. Dok nisam rekao da stranka koja sama sebi ne zna da skuje slogan, ne treba da se bavi tim dodatnim izbornim djelatnostima pod šifrom Pobjeda. Od 2006. imamo svoje slogane. Moja kuća, Srpska. I mrežu odbora. Pet hiljada mjesnih odbora. Njima, javnosti i biračima, poslaćemo i ove godine Našu Poruku. Naš Slogan. Univerzalizacija tipa Dobro za sve, nije dobro ni za koga. Šta ako Radikali, Naprednjaci i Koštuninci imaju više tenkova.
Čizna tebra, osnovni slogan je Organizacija, organizacija, organizacija a može i originalan slogan.

DVIJE CIVILIZACIJE
U MALOJ BARI

Od sada će epohalne vijesti, Made in Naseobin, odlaziti u svijet i na turskom jeziku. Dobro, kad kažem Svijet, mislim na Tursku. Recimo, stara Četnička Želja, Gori Baščaršija. Ministar se danas naprimao ambasadora. Mislim, Ministar ambasadora i čaršijskih poslova. I svakako, svakako, vijest o novoj društvenoj mreži Apsolutno, apsolutno.
U Sarajevo je stigla Anadolija. Novinska agencija Turske. Palo je i presijecanje vrpce. Neugledah da je zelena. A mislio sam da je vrijeme da se odbace te komunističke simbolijarije pa da se, svako sebi, prihvatimo kockaste vrpce, zelene vrpce, plave vrpce.
Čitav kordon makazičara postrojio se pred tužnom trakom.
Nisam shvatio šta će tu Ef Cer, on ima svoju Minodoliju i nije uobičajeno da prisustvuje rađanju konkurencije.
Nu. Nakon Al Džazire, Davutoglua, Dževrije... stigla je i Anadolija.
Sada bih mogao da primijenim proseruckani pledoaje i da kažem kako to znači novi iskorak u pravovremenom i objektivnom informisanju Vaših Bratskih Naroda i šire javnosti, od Afganistana do Kamengrada. Kao, Bosna izlazi u svijet na novi način, na bosanskom, srpskom, hrvatskom i turskom jeziku. Neki će od te multietničnosti da padnu u trans a neki da dobiju proljev.
Dabome, realni pledoaje mnogo je jednostavniji. Ovdašnji pripadnici Sarajevskog Političkog Kruga biće informisani da Turskoj mnogo znače. Neizmjerno. A javnost u Turskoj biće informisana o Bošnjačkoj Bosni, o Saraj Bosni, o tome kako je ovdje sve Sarajevsko. Osim Fikreta Abdića.
Vizija Malog Ministra Velikih Regiona, ostvaruje se, tako, na najtelepatskiji način. Anadolija je teleportirana u Saraj a Saraj je odlepršao doliju, u Anadoliju.
Ne treba ni da podsjećam Cijenjene Dušmane i Cjenjenije Prijatelje da je ovo mali korak u ostvarenju Davutogluove strategije a veliki korak u realizaciji moje politozofije PSŠSMP. Podijeliti Sve Što se Može Podijeliti.
Političko i vjersko Sarajevo se definitivno okreće od Evrope, ne ostavljajući joj ni leđa ni guzicu. Odlazi. Stvara se ovdje istureno odjeljenje Civilizacije Blistoka. Bliski Odbljesak Otomanske Stabilnosti. Naspram Civilizacije Evrope.
Jer, u Republici Srpskoj, ruska kompanija najavljuje nove investicije u iznosu većem od stopedeset miliona eura.
Ralika je drastična. Braća Rusi kupili krš od rafinerije. Ja je ne bih uzeo ni na kilu. Uložili rubljičke vagonima. I opet će, eto sreće. Pa ipak ja, ni oni, ne mislim da smo Baš Braća. Interes. Teritorijal. Sfera. Uticaj. Poštujemo Velesilu.
Ovi drugi, sa Blistoka i dalje, mnogo bogatiji, toliko bogati da sam u jednom trenutku zanosa mislio da će donijeti deset, dvadeset, svježih naftnih bušotina i pokloniti Braći Kalesije, Zavidovića i Gradačca, donijeli Novinsku Agenciju na babine. Sad se sjetili da zarađuju na vijestima iz Bosne. U Četnike za vrijeme Reforme Borisa Kidriča.
Čudni su putevi bratski, civilizacijski i agencijski.

RETUŠIRANJE
NATAŠE KELEČEVIĆ
I AHTEVEA

Nakon cunamija Mareko Mreža Plus i sumnjane kriminalizacije najbližih saradnika, Nataša Kelečević, koja je vodeća Medijašica međunarodne zajednice, u Republici Srpskoj, ali koja je na medije, svojevremeno na SRT, došla klasičnim Endemsmkim Nepotizmom Lijevča i Srbačko-Nožičke Ravni, kojeg je odnjegovao Esdees, poduzela je široku akciju u javnosti kako bi se redizjanirao i retuširao njen i imidž Atevea. Očito je da Ateve još treba Međunarodnim Fridrih Ebertima i drugim tragaocima za mogućnostima rušenja Vlasti Republike Srpske.
To se odmah i pokazalo u njihovom najcentraljnijem Dnevniku. Ukazale su se dvije slike i prilike. Milijana Kos i Meddžida Kreso. Pošto su nerazmrsivo ispreplele slinave učtivosti, zahvaljivanja i okoušne osmijehe, Meddžida je saopštila da bi rado došla i u Banjaluku. Ne moraš. Pošto je Milijani zahvalila što je Ahteve došao njojzi k nozi. I mahao repićem.
Nataša Kelečević je, prije tog dnevnika, na svojoj televiziji objavila intervju sama sa sobom.
Tu je saopštila da je ATV prošla nekoliko teških godina. I da ih čeka još nekoliko teških godina. Ali da neće činiti komprom u pogledu svoga Fundamenta. Jer, Vlast je veoma ranjiva, reče Nataša.
No, ta Televizija za najavu i generisanje masovnih protesta radnika, boraca, invalida, logoraša i ulično razvlačenje Vlasti, niti njena Nataša Vodilja, ne reče ništa
• o optužbama njenih čelnih ljudi i saradnji sa Mareko Gledanošću, kojom se, lažnom, Ateve tako znala ponositi,
• o tome kako je dobijen plac u centru grada
• o tome kojim je sredstvima finansirana moderna i skupa zgrada male televizije čiji veliki dio prostora ne donosi ni marku profita
• o tome zašto je građena ta zgrada dok stadion Borca, na dvadeset metara od njih, nema tribine
• o tome zašto je građena ta velelijepna blješteća zgrada dok na samo kilometar i po vazdušne linije sirotinja ide na crvenokrstni besplatni obrok da bi preživjela
• o tome kako se finansira taj medijski Štrajkovab
• niti o tome zašto je ta nezavisna, fundamentalna, slobodarska, antitotalitarna, poluzvanična protivvladina Tehlevizija počela da prima pare od Mrske Vlade Republike Srpske.
Nu, Nataša Kelečević s ponosom saopštava kakao je blokada probijena. Kako su svi shvatili, misli na Esenesdovce, da je ona, Ahteve, veoma značajna u Komedijima i Nevinarstvu.
Vidljivo je pak, da je sa dolaskom Vladinih Para, intenziviran i dolazak vladinih funkcionera.
Vidljvo je, takođe, da Ahteve više ne kritikuje Vladu i Predsjednika Vlade. Ali kritikuje Predsjednika Republike.
Da li je Ahteve kupljena ili je shvatila da je Vlada Republike Srpske nezaobilazna na ovim prostorima. Ili je pak sve slučajno. Vlada imala para, dala medijima, pa i kumici, odnosno Kudsviturcituimaliateve. A uvijek ima ministara i poslanika koji uživaju da ih tetke gledaju na teve.
Ja, da sam Ateve, ni mrtav ne bih uzeo marku iz Vladine Ruke.
Kad kurve uzimaju pare, bilo kako, stvar je jasna.
Kad pošteni uzimaju pare, nako, stvar je opasna.
Vidjećemo našta će sve izaći. Iskreno, želim da narodne mase prestanu ATV zvati Televizijom Dževrije, po liku iz njihove turske serije Kad Nezavisnost Opada.

TURSKI NEOSEPETIZAM
PONOVO NA BALKANU

Sarajski Avaz je uručio neko priznanje Ahmetu Davutogluu, turskom ministru inostranih poslova. To je prizanje živom pretku.
Tim povodom Avaz je ponovo objavio sarajski govor malog ministra Velikih regionalizama u kome je on ponudio Anadoliju za Bosnu i Hercegovinu.
Govor je demonstracija anadolskog primitivizma, zakašnjelog kolonijalnog romantizma, jevtine propagande pet vijekova duge svakodnevice sepet – sablja, sablja – sepet i potcjenjivačke nadmoćnosti novih supraturskih nastojanja da se ovlada Regionom Bosna – Avganistan.
Ne znam kakve su im face bile na tom predavanju ali iz govora se vidi da je Davutoglu shvatio da priča retardiranim balkanoidima jučer pronađenim u Brdusinama Otomanskog Balkana.
Zašto Avaz opet objavljuje Davutogluov govor Neoosmanizma. Zato što je Neoosmanizam dio Velikog Projekta koga čine još I Islamizacija Bosne I Hercegovine, Unitarizacija, Stvaranje trajnog Oreola Žrtve, Permanentno genocidiziranje Srba, Fingiranje Evropskih Integracija kako bi se zemlja centraliozvala a sa centralizacijom bi nestali i Srbi i Hrvati. Dio tog projekta je Apsolutno, Apsolutno, Zlatko. U tu svrhu je i načinjen pakt Avaz – Lagumdžija a sam Avaz je potpuno promijenio uređivačku i novinarsku filozofiju.
U narednom vremenu treba samo analizirati šta rade Lagumdžija i Avaz. Svi ostali, FTV, Tihić, Cerić, postaju pokrajni igrači za dužu ili kraću upotrebu. Apsolutno, apsolutno. Naročito je zanimljiv taj tandem u pojavnom obličju. Zlatko je poduzeo novu misiju koja se može okarakterisati kao Vukodlak u liku Medenjaka, ide po BiH i medi, sa ambasadorima sjedi, a gleda kome će se krvi napiti. Avaz je, pak, postao dželat u liku medija.
Sada Avaz donosi najvažniji orijentacioni dokument tog dvojca, koji postoji odavno, samo se mijenjaju likovi. Taj dokument, Davutogluov govor, može se nazvati Magna Karta Davutogluum. Deklaracija Neosmanizma. Ustav Anadolizacije Bosne.
Nu. Šta je stvarno rekao Ahmet Dabogdaneoglu.

• Jer, duh Sarajeva, duh Baščaršije je duh naše historije. Naše zajedničke historije.
• Sarajevo nije običan grad. Morate razumijeti taj duh, a onda ćete razumjeti Bosnu i Hercegovinu, i onda ćete razumjeti balkansku civilizaciju. Bez razumijevanja Sarajeva ne možete razumjeti balkansku historiju, ne možete razumjeti balkansku kulturu.
• Bosna i Hercegovina je porazila Tursku. To znači mi smo pobjedili nas.
• Ustvari, balkanski region je usred jedne od najstrateškijih centara afro-euro-azije. Zašto je on postao, zašto imamo takvu percepciju periferije?
• Osmanska historija je historija Balkana
• Jedina iznimka širom historije u tom smislu je Osmanska država. Tokom Osmanske države, taj dio, balkanski region, postao je centrom svjetske politike. Ovo je zlatno doba Balkana.
• Da nije bilo Osmanske države Mehmed paša Sokolović bio bi siromašni, zaostali, srpski seljak koji bi možda imao malu farmu
• U četrnaestom stoljeću Beograd je bio poput svakog, ne sela, već manjeg grada. Ali za vrijeme Osmanske države Beograd je postao centralni grad, ključni grad, Dunava, centralne Evrope, u ekonomskom smislu, u kulturološkom smislu, bilo je stotine džamija i crkava. Sarajevo je čudo, kao neka minijatura ovog nasljedstva.
• Da nije bilo osmanske tradicije, Egipćani ne bi vidjeli jednog Albanca u svom životu
• Ono što je 1990-tih bilo, oni koji su organizirali masakre u Srebrenici i širom Bosne i Hercegovine su bili barbari koji nisu htjeli tolerirati razlike u kulturološkom smislu. Duh Sarajeva je duh koegzistencije, duh zajedničkog života.
• Anadolija pripada vama draga naša Bosanska braćo i sestre. A i mi smo sigurni da je Sarajevo naše! Kada kažem da je Anadolija vaša, to znači: ako hoćete doći, dođite! Ali mi želimo da vi budete sigurni i postojani ovdje kao posjednici Sarajeva i Bosne i Hercegovine!
• Jer, poput Bosne, Afganistan je naša zemlja.
• Sjećam se dobro jedne, bila je 1993. godine. Na medijima je prenijeta vijest da Srbi koriste hemijsko oružje u napadu na Goražde.
Divim se cijenjenom dunjaluku koji je ovo mogao da sluša. Mada znam da je to slušano sa neskrivenom sladostrašću onanizma, onirizma i onostranosti.
Integralni govor je plejada neshvatljivih i nepovezanih diskonstrukcija, od Hegela do starog Rima.
Uglavnom, saznali smo da je cijela stvar sa Turskom najezdom na hrišćanski Balkan izvedena da Srpče Sokolović, kasnije Mehmed Paša Sokolović, ne bi ostao Srbin Siroče i imao farmu sa dvije, tri, jalove junice. Potrebno je bilo poturčiti i podsabljiti milione ljudi da bi Mali Sokolović postao Svjetski Insan. Mašala.
Ekstraprofit je to što su Egipćani vidjeli jednog živog Albanca. Inače ne bi nikad.
Da. Da ne bi Srbi više hemijskim oružjem napadali Goražde, sve ovo Turska mora zaposjesti. Tako sam shvatio. I Beograd opet mora imati džamija više nego crkava. Beograd da postane Veliko Sarajevo. Kod tih Srba, inače je sve Veliko.
Pošto je Davutoglu rekao da je Baščaršija Duh Duhova, Duh Bosne, Duh Anadolije, Duh Naše Istorije, jasno je da cijelo ovo područje, koje on naziva regionom, a mislim i sve do Avganistana, treba pretvoriti u jednu Baščaršiju.
Da li mu je iko javio da mu je nešto Duha izgorjelo, jučer, prekjučer.

CIRKUS
BAN KI MUN & AL KA LAJ

Bosanska plejada cirkusanata iz oblasti inostranih djela neistrošiva je. Šaćirjebej. Ivanić. Alkalaj.
Sada je Sven Alkalaj, od strane Generalnog sekretara UN, imenovan za Izvršnog sekretara Ekonomske komisije UN za Evropu. Sad će Angela Merkel da vidi kako Guja Krsno Ime Služi. Sarkoziju je bolje da se ne kandiduje.
Alkalaj dolazi iz Stranke za BiH. Čiju slavu će sada da pronese i Evropom. Naročito njen ekonomski referencijum.
Portal koji veliča lik i djelo Stopostotnjaka, obrazlaže da je pod tom Sven Komisijom 56 zemalja Evrope i nekadašnjeg sovjetskog legla. Površina je, kažu 47 miliona kv km. A na njojzi živi milijarda i po živitelja.
Sugeriše se poštenom čitaocu da će ekonomijom svih tih država i živitelja da upravlja Sven Alkalaj. Dobro, koordinira. JMM. On nije mogao da upravlja ni Anom Trišić a kamoli tom Ekonomskom komisijom na tim tolikim prostranstvima. A pouzdno se zna da nije ni sobom nešto naročito vladao.
Ta Međunarodna Zajednica ovu Vašu Državu shvata kao džunglu. Iz koje se, povremeno, Tarzana i Ćitu odvede u velegrad i velecivilizaciju. Dobro, ovaj put samo Ćitu.
Drukčijeg tumačenja nema.
Dabome. Ban Ki Mun je ćorav i nema pojma koga su mu podmetnuli odgovarajući lobiji.
Ali ostaje gorka činjenica o tome kakvom se članicom smatra BiH. Kad se od tolike ponude patriota, dobrobosnijaka i građana, izabere Najproblematičniji.
Mada i ja postavljam visoke ljestvice i tražim čiste modele. Kakav uzorak možete uzeti sa sarajskog đubrišta.
Poslije ovog skandala sa Vašom Državom, moguće je očekivati da Sadik Ahmetović na kraju mandata ode za Direktora Efbiaja. Mislim da je Huver umro.

I RADOVAN
REČE JEDNU PAMETNU

Gube vrijeme sa Radovanom u Hagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Hag je inače Srpska Čekaonica tragirapsodije Kao U Dispozitivu. Hag je Krivosudni Srpski Sienen.
Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, maštajući o izgubljenom naukovanju, petnaestogodišnjem uzaludnom radu i nekoliko stotina svojih prvih ljubavi, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan, ni Ratko, nisu nešto naredili. Niti mojoj jedinici. Niti mojoj Oge. Radodvan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata.
On je, to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu.
Zato gube vrijeme s njim.
Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj Novinskoj Agenciji.
Intervju ko intervju.
Malo lepršavosti, neobaveznosti i nešto demokratske obaveznosti. Ni trunke samokritike. Ja sam sa Holbrukom kreirao prvih šest tačaka Dejtona. Jesi našao s kim ćeš, JTO. Holbruk ti je mrlja u karijeri.
Ali jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan.
Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost.
Moram priznati da me umnost te rečenice zaustavila u tom intervjuu. Bez obzira što je očekivano dizajnirana. Što je data iz Nemoći Haga. Što je izrečena nakon dvije decenije. I što ne liči na Radovana, onako razgrivljenog sa epskom kosom na mitskom biću, pola pjesnik, pola stari pastuv, naročito kad obuče novu uniformu Za Broj Veću, pa imitira Kim Il Vojskovođu. Ko danas da ga gledam na televiziji. Glavu dajem, da mi je sad puška pod rukom, sama bi se otkočila.
Ali, u pravu je.
Nezavisnost je dragocjena da bi se za nju žrtvovao mir. Samo istorijski onanisti i voajeri, kratkoumi i nedosanjani čitlugdžari, mogu da žrtvuju mir zarad svoje lude zatvorske ideje. Kao Alija.
Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Bez mira, u ratu, u ratometinama, na vukojebištinama u koje se pretvori mir, pa svaka mraka dolazi, zalazi i igra važnu ulogu, Nezavisnost se zagubi, njeni temelji se raspadnu, njeni prozori se popale, njeni putevi razore a njena mladost svene.
Zato je mir najbolji put.
A nezavisnot je uvijek na kraju mirnog puta.
Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i sa Nezavisnošću. Odreći se Bune, Pravde, Tuđeg Zajedništva. Iako su to tako česte Srpske Istorijske Stvari. Na Putevima Nezavinosti mora se podnijeti i Nepravda, i Tuđe Zlo, i svakovrsno olajavanje. Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga.
Samo se bježalo od jasenovaca.
A i za one iz Jasenovca, za one iz mojih rovova, i nejač u pozadini, i za mnoge između njih, Nezavisnost će stići jednog dana kao dugoželjena mlada, neljubljena, jedra, rodna i vesela djevojka vojniku, čobanu ili nevinom osuđeniku.

FIKRET ABDIĆ,
SOKAČKI NEPRIJATELJ №1

Dabome da je Fikret Abdić tragitorijum Ratova u BiH. I njihov vjesnik, na izvjestan način. Njegove, Agrokomercove, Mjenice Bez Pokrića su, u pogodnom trenutku uzele puške u ruke, stranke su se pojavile kao Stranke Bez Pokrića, neke nacije kao Nacije Bez Pokrića, neke države su priznate kao Države Bez Pokrića.
Kada je vidio sve to Abdić je pokušao da nađe pokriće barem za svoje Krajišnike oko Kladuše i Cazina. Kao što im je, u miru, nalazio posao, od kestena do puretine.
Ali, ratna geografizacija odvijala se nepovoljno po njega i to područje prekrili su nezasluženi pobjednici, onaj General Krmak, poznat po ratnoj taktici koja će se proučavati vijekovima, na vestpointima divljaštva lišenog i viteštva i nacionalizma, a koja se svela na nekoliko riječi Pali Sve Srpsko.
Fikret Abdić je osuđen Ko Zadnji Srbin. Dvije države su ga sudile. Obje zbog toga, i Hrvatska i Bihaćka, imaju ga na duši. Fikret Abdić i Biljana Plavšić su posljednji koje je trebalo suditi i osuditi iz bratskih ratova u BiH.
Fikret Abdić je, na prvim višenacionalističkim izborima, dobio najviše glasova muslimana u BiH. Ali je morao mjesto predati onom malom, sitnom, neuglednom, nereferntnom, vjeroautističnom, zeničkozatvorskom mladomuslimanu.
Zašto je Fikret Abdić bio opasan u ratu. I njegova SAO Kladuša i Cazinska Krajina. Ne zato što je sarađivao sa Srbima, pardon, Četnicima, što je bio Izdajica, mada niko nije naveo čega i koga, što se jedinice iz njegovog zbjega nisu uklapale u Strašnu Armiju BiH koja je imala u Bihaću Peti Korpus, STJ. Korpus Palikuća.
Bio je opasan jer se nije dao Pod Vlast Sarajeva.
I danas je opasan zbog toga. Digla se U Saraju Kuka i Motika. Izlazi Fikret.
Znaju da neće pod provjerene sarajske skute ni Tihića, ni Harisa, ni Zlatagana. A Saraj to ne može podnijeti. Jer želi da ima tapiju na cijelu Šehidsku Patriotsku Bosnu. Jer nema šehida u Tuzli ili u Bihaću. Jedan Sarajski Ćelo poznatiji je i ukovaniji od stotina junaka branitelja izvan Saraja.
Fikret Abdić je vođa istinskih skromnih, pošteni i radinih muslimana. Zato je i dobio toliko glasova onomad. I zato su Sarajske Džimlije prvi veliki miting organizovale u Kladuši, kod Babe, da odmah unovče njegov ugled kod tih običnih, dobrih muslimana.
Fikret Abdić nije Vođa Žrtava i zato se ne uklapa u mozaik.
Zbog svega toga, on je i danas neprihvatljiv. Zbog toga će izolovati sav taj kraj i narod. Oni, u Saraju, vide opasnost da Fikret Abdić okupi i Bihać, i Krupu, i Cazin, i Kladušu. Da proglasi Nezavisnost. Odnosno, da je samo formalizuje jer se Saraj tako ponaša prema tim područjima kao da su nezavisna. Vide opasnost da sarađuje sa Republikom Srpskom i Hrvatskom, da pokrene život i privređivanje. A to nikako nije dobro jer se izdiže iznad našeg ustajalog sokaka.
Štagod bude, Fikret Abdiće je čovjek za poštovanje, za očekivanje i za uvažavanje.

ABRAMOVIČ,

VIĐAŠ, NAĐEŠ BOLJEŠ

Propo još jedan fol iz Klase Murinjo. Mali Riđobradi iz Portugala doveden kao čudo od djeteta, takorekuć menadžerska Nađa Komaneči, da upravlja Čelzijem, dobio Voljno. I to da upravlja Čelzijem kojeg je iscijedio Murinjo tako da je ostalo samo suvo žilavo liko a ne tim. Time se pokazalo da pare, bilo one i Abramovičeve, ne znaju kako se zna.
Viljaš Boaš bio je Dobraš u Portu. Ali Porto je druga vrsta fudbalskog tima, porodica, željni afirmacije, uživaju u fudbalu, prihavtili su nadmetanje i u ligi i sa drugimn klubovima.
Čelzijevi igrači, kako je Abramovič donio pare koje ne znaju kako se zna, pišaju kolonjsku vodu dok im sluškinje drže šlaufe, creva i crevca.
Čim sam ga vidio da čuči oko auti linije, premiješta se sa noge na nogu, Ko Gladan Srat, znao sam da ne vlada situacijom i da ne zna ništa što bi moglo pomoći u vođenju Čelzija.
Dabome, ne žalim se. Ne volim Čelzi jer ima pare. I takvi timovi treba što prije da propadnu. Da bi se razvijao fudbal, da bi bio Igra i da bi privlačio mlade a ne samo glupe. Kao što je Pepe.
Za fudbal je važniji tim u kome igra jedan Van Serijski nego tri trgovačka tima. A Čelzi, Siti, Real, spadaju u klasu Nakupovanih Timova.
Andreš Viljaš Boaš Treneraš nije za nakupovane timove. Za neke male, Druga Liga Zpada, možda. Murinjo se još drži jer sa onim igračima ja bih pobjeđivao iz MZ Podbrđe, telefonom, ne bi mi trebala ni jedna cijela baterija. Ali kad Real počne da kašljuca, isplivaće sva nesposobnost Zvjerinja. Kao što je i sada isplivala Boaševa.

MANJINSKA
ŽRTVENA DEMOKRATIJA
I ČARŠIJSKA
MANIPULATIVNA DEMAGOGIJA

Dva trajna tehnološka politička procesa Sarajevskog Političkog kruga, Demokratska i upravljačka prava na osnovu izmišljenog genocida i prenaduvanog zločina u Srebrenici, i Pretvaranje čaršiluka u javnost, odnosno politike u čaršiju, po ko zna koji put govore da pomoći nema.
SPK, odnosno Politika Bošnjaštva, trajno je inficirana svojim Čaršijstvom kao svojevrsnim oblikom samoizolacije, nezaslužene koristi i pozicije i odbijanja da se prihvati dogovornost za društvene i nacionalne procese.
Te osobine su se ispoljavale u kolaboracionizmu tokom Drugog svjetskog rata, u malom ili velikom M, u prihvatanju Jugoslovenstva kao nacionalne kategorije, u Žrtvovanju mira radi BiH... Danas se te osobine ogoljuju do pokostice jer se položaj Bošnjaka, muslimana, drastično promijenio i nije to više austrougarski niti komunističku izolarijum. Danas postoji Bošnjačka odgovornost prema BiH kao tronacionalnoj komplikovanoj državi kakve nema u Evropi. Kao najbrojnija nacija, Bošnjaci imaju odgovornost koja nadilazi odgovornosti Srba i Hrvata. Ne samo zbog manjeg broja nego i zbog postojanja Srbije i Hrvatske, tako blizu u susjedstvu.
No, ta odgovornost se ne može demonstrirati niti efektuirati beskonačnom centrifugom žrtvene demokratije koja prodrazumijeva svu političku, izbornu i ustavnu korist samo za Samoproglašenu Žrtvu a jaram za manje i one koji su Proglašeni Genocidnim.
To nije politika. To je Sadaka Pasivizacija.
Bošnjački političari, zahtjevom za posebnim pravima Bošnjaka Srebrenice, na lokalnim izborima, koja bi se uskoro mogla proširiti i na turske potomke onih koji su prije šest stotina godina prošli kroz Srebrenicu kao vojnici, u stvari zahtijevaju Sadaku i poručuju da nemaju nikakvu politiku. Ne samo za Srebrenicu nego ni za Bosnu, ni za Bosnu i Hercegovinu. Ni za Državu.
Čak i da im neka sila da Srebrenicu, da u Skupštini opštine sjede sve Bošnjaci a samo jedan Srbin iz Miješanog Braka, šta bi Bošnjaci Bosne i Hercegovine dobili tim nedemokratskim i vancivilizacijskim potezom. Ništa. Osim što bi grupa sterlizovanih, jalovih, neubjedljivih i neinventivnih političara koji svoj najcrnji nacionalizma, kao želju za turskim načinom vladanja nad Srbima, prikrivaju zalaganjem za nepostojeća Prava Žrtve, pružila vlastitu prevaru Bošnjačkog Naroda.
To odsustvo sposobnosti za formulisanje politike kao kreativnog načina vođenja i napredovanja društva, pokazao je u svom tajnom video uratku, u najkraćem rijaliti-kič-šouu, za koje su Pinkerajski Salaši i druga imanja, najobičniji bofl, najintelegintniji, najšarmantniji, najnatovskiji, najeurointegrativniji, najnacrtaniji, barem tako misli za sebe, političar, Zlatko Lagumdžija. Neki mediji u Republici Srpskoj su to objavili sa ogromnim zakašnjenjem. Najteže je savladati strah.
Taj uradak iz najboljih dostignuća Sarajevske Ćaršije u klasi Tišu Rafo, govori na koji način... ne, dragi površnjaci, na koji način Zlatagan prilazi uređivanju medija, nego na koji način Sarajevski Politički Krug vodi politiku. Mene nema. Otišao, ba sa Haenesom. Mene nema. Ja sam ovdje Slučajni Prolaznik.
Pojednostavljeno. Ne uvažavamo Zagreb. Ne uvažavamo Beograd. Ne priznajemo da u BiH postoje Srbi i Hrvati. Ne samo da Mene Nema, nego nema ni bilo kakvog koncepta kako se odnositi prema svim tim pomenutim i nepomentim faktorima u slučaju da nisu porobljeni ili u statusu Sirotinje Raje.
Ali na osnovu Svemogućeg Genocida, zahtijevamo Sve Za Sebe.

NAČERTANIJE
SARAJEVSKOG
BJESNILA

Vidim, samo što se pojavila knjiga Dobrice Ćosića, Bosanski rat, knjižica od 274 strane i 320 dinara, u stvari dnevnik iz njegovog vremena predsjednikovanja Razjugoslavijom i nakon što ga je Sloba Aždaja smijenio sa tog položaja, upotpunjen, na kraju, uvodom Koljevićevoj knjizi, dakle, najveći dio tih zapisa odavno je objavljen mada ima i neobjavljivanih, sarajevski pobješnjeli patrioti, slobodari i nadživitelji agresije i genocida, poletjeli su da opljuju i obalegaju Ćosića.
Novi Garašanin. Novo načertanije. Ideolog Velike Srbije.
U tom svom bjesnilu koje im oči pretvara u kljove a prste nad tastaturom u dimiskije, zaboravili su kako je Dobrica Garašanin bio predsjednik Komiteta Spasa Alije od komunističkih kazamata. Čudan način da se gradi Velika Srbija.
Zanimala me knjižica jer mi se nije svidio taj naslov Bosanski rat, kakva kurčeva bosna, rat je bio srpski, hrvatski i muslimanski, pa onda unakrsno, devetosmjerka, a pošto sam tog dana, kada se pojavila u prodaji, bio u Beogradu, kupio sam je i pročitao, u autu, do Velikih Okučana.
Nekoliko sličica mi je palo u oči. I upotpunilo neke moje predstave radikalne i agresivne prirode, koje ispoljavam zavađajući Dodika sa kladioničarima praznih džepova i drugim cirkusantima, probisvijetima i podmuklicama.
Prva sličica. 12. decembar 1994. Bio sam u lovu u Topoli. Ne da ubijam zečeve i fazane, nego da razgovaram sa ljudima i osetim raspoloženje naroda u Šumadiji. Razgovarao sam sa više Topolčana i „običnih ljudi“. Niko ne brine za Srbe u Bosni. Svi su ravnodušni prema njihovoj sudbini. Srbija sa svojih lokalnih radio stanica danonoćno sluša novokomponovanu narodnu muziku. Ždere i loče rakiju i pivo. Odvratna mi je ovakva Srbija. Ona ne zaslužuje bolje ljude od Miloševića, Šešelja i Draškovića.
Druga sličica. 14. februar 1995. Dva ratnika iz Bosne. Došla su kod mene u Akademiju, oporavljeni ranjenici. Došli su da razgovaraju sa mnom i kažu šta misle. Oni su iz okoline Sarajeva. Očajni su zbog nepravdi. Očajni su ne zato što su ranjeni nego zato što su mnogi dezerteri, njihovi vršnjaci i funkcioneri SDS-a, sada bogataši u Beogradu. Beograđani ih mrze. „Dosta nam je Bosanaca“. A mrze ih zbog ratnih špekulanata i bogataša. Danas su ušli u radnju i kupili po komad hleba. Zamolili su prodavačicu da im da samo po koturić salame na hleb. Ona se izdrala: „Ne dam! Dosta mi je vas izbeglica!“ „Mi nismo Srbi. Mi smo Muslimani iz Sarajeva“, kazali su. „E, ako ste Muslimani, daću vam salamu.“ To srpsko rasrbljavanje je jedna od najtežih posledica jugoslovenstva i života u Jugoslaviji. Slušao sam ove mladiće. Ogorčeni su na rukovodstvo Srba, na Karadžića, Krajišnika, Koljevića, Mladića, na njihovu decu koja nisu na frontu. Slušao sam gnev upućen Srbiji i Miloševiću. Na kraju razgovora ponudio sam im nešto para, odlučno su odbili. Posekao me njihov ponos. Opet sam opomenut da ne postavljam ljudima nijedan opšti, nacionalni, demokratski, humanistički, slobodarski, moralni cilj u koji ne mogu s njima ravnopravno da uložim glavu.
Treća sličica. 17. decembar 1995. Priča Nikole Koljevića je potvrdila moje predviđanje da će se vođa jugoslovenske, odnosno srpske delegacije i u Dejtonu ponašati autokratski i diskriminatorski prema predstavnicima Republike Srpske. Držao ih je potpuno po strani od razgovora i pregovora sa Holbrukom, Tuđmanom i Izetbegovićem. Oni su o zaključenju mira saznali sa američke televizije. Mapu koja je predstavljala teritorijalno razgraničenje Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije nisu ni na televiziji videli.
Četvrta sličica. 29. maj 1993. Srbija sada, i da hoće, ne može da kapitulira pred Amerikom i Evropskom zajednicom: Srbi preko Drine drže nam konopac oko vrata.
Opet me neka belosvetska budala pitala zašto stvaramo „veliku Srbiju“.
Što se tiče „velike Srbije“, to je jedna sintagma koja se rodila u fazi nacionalne romantike, kakvu su u svom državotvorstvu iskazivali narodi koji su bili razjedinjeni na Balkanu i u Evropi, pa su takvu sintagmu upotrebljavali i neki srpski nacionalisti. Austrougarska je 1908. u danima aneksije Bosne i Hercegovine, tu „veliku Srbiju“ proglaasila svojom evropskom opasnošću... taj austrougarski fantom je danas osnovni argument protiv srpskog naroda u evropskoj i američkoj politici. Nikada nisam verovao, iz mnogo razloga istorijskih, nacionalnih i drugih, u mogućnost zasnivanja „velike Srbije“. Moje shvatanje državnosti i nacionalne ideologije srpskog naroda sasvim je drugačije.
*
Dabome. Jebeni su ti Velikosrbi, Agresori, Načertanci. Naročito oni oko Topole, žderu, loču i kod konobarice oće da umoču.
Kao što su jebeni ovi u Saraju, koji danas Srbima, u dva, četiri, šest, osam i deset časova, lijepe te etikete genocida, agresije, velike srbije, načertanija. Opasni, ne zato što stvaraju odbojnost Srba prema muslimanima, Srbi su svoje epohe zajedništva završili, razočaravši se trajno u sve sa kojima su gradili zajedničke zajednice u dva vijeka, opasni su jer stvaraju permanentnu mržnju kod novih muslimana koji stasaju a koji nikada neće pročitati Daleko je sunce da bi vidjeli o kome se radi. Mislim da će Dobrici u Sarajevu, kada umre, podići veliki srni vukodlački spomenik sa mesinganim slovima Tamo daleko počiva ovaj agresor koji će vas sutra istrijebiti.
A ta mržnja, kod muslimana prema Srbima, može da vodi samo u jednom smjeru. U smjeru progona i istrebljenja Srba iz Bosne.

KAKAV FOLIRANT
GRAĐANSKIH POSLOVA

Dobro. Politika nije kurva kao što pričaju apolitični pederi. Ali nije ni ortodoksna pravolinijska ideologijska svjetlost. S vremena na vrijeme promijene se pogledi, dvogledi i oči. Opozicija promijeni pelene. I tjeraj dalje preko mandata.
Ali u jednom danu popeti se na građansku granu i obilno seruckati dolje, pa se spustiti ispod, na usrano mjesto, i graktati o tome kako je behar oko tebe, neozbiljno je.
Tako je danas Građanin Lagumdžija, uskoro bi zbog toga građanstvenoga mogao da počne pisati kolumne u Kompaniji, objasnio da nije išao na Radni Ručak jer mu se nije svidio onaj Mali Milanović. I svi oko njega. Previše priče o nacionalnom. A BiH, je besjedi Građanin, ne samo zemlja tri nacije i dva entiteta nego i zemlja Četiri Miliona Građana.
Ja, ipak, mislim da u BiH ima više pasa lutalica nego građana. I ne znam kako vama, ali meni, kao klasičnom komunisti, građanin je smrtni neprijatelj. Samo gleda svoju guzicu.
Sve to što je pričao Građanin Lagumdžija može da pije vode, da nije danas, odmah, sjeo u auto i došao u nacionalnio čistu, genocidnu, agresorsku, Republiku Srpsku i besjedio sa liderima. Sa Radojičićem se slikao, sad s ove, sad s one strane. Bio u Gnusnom Kriminalizovanom Administrativnom Centru. Došao kod Dodika, koji mu je odmah nametnuo dnevni red. A onaj ko određuje dnevni red, kaže Moj Drug Mile, taj i vlada.
Osjeća Zlaja da je malo neubjedljivo sve to pa pojašnjava. Ovo je i naš entitet. Svi su entiteti naši.
Nije, Građanine. Sve su reprezentacije vaše, vaš je i Komšić, ali Republika Srpska je naša.
Svejedno, dobro došao Građanine Pokorni.

STATUS PONIŽENJA
ILI STATUS KANDIDATA

Ne volim teze koje plasira Gospodin Legija, tako zovem Koštunicu jer je on tako nazvao onog Prljavog Ubicu, ali nešto sam se češkao iz uha kad sam pročitao da Status Kandidata znači dalje urušavanje Srbije.
Razabirem samo aktulne događajčiće.
Ima podršku za Status. Sinoć ima. Jutros nema. Podrška je naglo raspršena. Njemačka odlučno da se da Status. Poljska ruši cijeli dogovor jer Rusi Dolaze. Rumunija osporava Status zbog odnosa prema Vlasima. JMS, Jebo Me Svako ako neko zna gdje su Vlasi i šta rade. Najpoznatiji Vlasi je Azem, ćivša tezen pil.
Bio sam u junačkoj JNA u Negotinu i Zaječaru, na tromeđi triju bratskih zemalja, Jugoslavije, Bugarske i Rumunije. E, tamo su Vlasi. Čudni Zaljudi. Ljudi iz Zabiti. Imaju svoje poglede. Imaju i dobru etno muziku. Jedna žena je tamo imala spomenik za streljanje od strane Nemci i status Narodnog Heroja. Živjeli su kao i sav normalan svet u Srbiji. Ali, imaju svoje poglede. Nama junacima iz JNA nisu htjeli da prodaju slamu pa sam deset noći spavao na goloj kaljuzi u šatoru ispod kojeg je tekla voda i blato. Nu, obuka se završila, odbrojano sitno, otišao baja iz tog kraja i zaboravio na Vlahe. Kad danas Vlasi jebu Srbiju. Imal iko da ga nije zašiljeo.
Sreća, agitpropovac Kacin kaže Zaslužili su fanti Satus.
Dakle, u Birselu nisu ni shvatili šta hoće Rumunija i šta traži od Srbije. Ni Srbija nije shvatila. Ona se uljuljkala uspavankom Rumunija nije priznala Kosovo. Misle Rumunija luda za Srbijom. Nije priznala zbog Mađara i još nekih tamo Transilvanija. A Srbiju će da kara sa Vlasi.
Pri tome Cela Evropa, sve sa Briselom, nije ni upitnula Hrvatsku za te Srbe Bivše Ustavne. Ali Rumunija, u ime EU, jelte, pita za Vlahe.
Kako ostvariti Neponižavajuću Neutralnost sa toliko I. I Kosovo i EU. I Eu i Vlasi. I Rumunija i Rusi. I Krkobakić i Mrkodinkić.
UMB, Ubio Me Bog, ako neće pred Srbiju odmah postaviti zadatak da prizna Kosovo. I priznaće gi. Da gi se utera u Nato. I uteraće gi. Da kupi novo autonomno motorče za Čanak. I kupiće gi. Ali neće proći sa prdavče.
Ako budu tražili da Srbija prizna Republiku Srpsku...
Biće to dobra prilika da se u Srbiju uzvikne I Srpska i Turska.

IZUMIRE
SARAJEVSKA
HRVATSKA

Dolazak Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, onomad, u Derventu i u Banjaluku, označio je kraj Politike Na Drini Šahovnica. Sve dotad je nad Bosnom lebdjela ta zastava na kojoj je visio i čvor sa onim ljiljanovim barjakom, iako su Dva Hadezea već bila spoznala da neke putokaze prolaze peti, ili deseti, put i da se moraju tražiti novi. Sve dotad Zvanično Sarajevo i Zvanični Zagreb nisu priznavali niti uvažavali Hrvate kao nešto što samostalno politički postoji u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je prema BiH, bila samo Sarajevska Hrvatska.
Površni analitičari i uvrijeđene ostavljene političke protuve, jevtino su objašnjavale šta je to što je Hadezeove grunulo u zagrljaj Dodiku. A uopšte se o tome nije radilo.
Pala je jedna epoha u političkom životu Hrvatske. Završio se jedan Merak u životu Sarajske Političke Čaršije.
Iako je Sarajevo neprestano pričalo, i samo sebi primišljalo, da je na Vrbasu, umjesto Banjaluke, Ankara, Josipović je, ipak, tamo vidio Dodika i Republiku Srpsku.
Bilo je to tako bolno da je Lagumdžija odmah otišao u Zagreb. I odmah se vratio.
Jučer je u Bosnu i Hercegovinu stigao predsjendik Vlade Hrvatske, Milanović. Pa razgovarao i sa predsjednikom Vlade Republike Srpske. Nije to bio nikakav grom iz vedra neba. Republika Srpska je prema Hrvatskoj izgradila autoput. Zajedno će izgraditi i most na savi. A taj autoput i na drugom kraju može da se nastavi prema Hrvatskoj ali i Hrvatskim Krajima u Hercegovini.
Nezrelo Sarajevo demonstriralo je i danas svoj autizam u odnosu na BiH, u odnosu na Hrvate i u odnosu na Hrvatsku. Neke javke kažu da je bilo žestokih riječi između Milanovića i Komšića. Milanović se doima smiren, upakiran, rečenično pribran ali, znajući frekvenciju Ljiljana Iz Našeg Sokaka, koji ima zaobadani osjećaj za istančanu komunikaciju sa susjedima, moguće je zamisliti taj dijalog, monolog, mnogolog, šta li je bio. Šta imaš, ba da razgovaraš o mostu. Jebali te oni. Oprosti, gospon Komšić... Nisam ti ja gospon, ja sam član Predsjedništva, ja, ja. Znam, gospon Komšić, ali ja sam došao u Bosnu i Hercegovinu, ne samo u Sarajevo, ne želim da budem ničiji mentor. Šta, ba, mentor, zna se s kim ovdje treba da se priča a s kim ne treba. Kad zna Anđelina... Na ovaj način nemamo što razgovarati. I nemamo, voz.
Onda se na radnom ručku nisu pojavili Zlatko Lagumdžija, ministar inozemnih dela. I Raščupani Termin. Predsjednik Vlade Bošnjačko-Hrvatske Federacije.
Očekivali Mesića sa tenkovima. Na Koridoru. Da se prekine gdje je najtanja. A pojavio se jedan Predsjednik Vlade iz Evropske Unije.
Mislim da je noćas Komšić do jutra preživao jastuk i pitao se da li je vrijeme u Sarajevu stalo ili se u Hrvatskoj ubrzalo. Đe smo, ba, pogriješili.

VEHABIJE SU SPAVAČI
KAO NEKADA I IREDENTA

Čak i Denis Bećirović brani vehabije. Šalje pisma preko Unije. Vidite vi šta sa Srpskim Neofašizmom i Vansarajevskim Šovinizmom. To o vehabijama nije principijelno. A to, principijelno, velim ja, stara je, osebujna, komunistička birokratuša.
Doris Pakt, koji im je valjao toliko puta, sad se okrenuo protiv. Zapitala se javno zašto niko, narčito iz IZ, ne osudi vehabizam. I ne odrekne ih se.
Pošto su gnusni pravoslavci već uključeni u Uniju, ako BiH dobije Status Kandidata, biće to jedina evropskounijska zemlja koja ima slobodu mišljenja u obliku vehabija. Istina, ta sloboda se nešto razlikuje od bečkog vehabizna, na primjer. Tamo samo misle a ovdje i eksplodiraju. I pucaju po američkim ambasadama.
Nešto mnijem, kad Američani tolerišu te svadbarske običaje po svojim novim fasadama, što ne bi mogao Denis Bećirović, Zamjenik Predsjedavajućeg Neznamčega, da brani Vehabije. Da su Američani dosljednji Nebeskoj Demokratiji, nedajbože, organizovali bi zračne napada na Sarajevo i Sandžak. Da se tako uništi Jašar Land. I tamo i ovdje.
Nu. Mnijem da su vehabije ozbiljniji i dugoročniji faktor od Ludog Jašara i još luđih bugojanskih vatrometdžija.
Prejednostavno je objašnjenje da se radi o vjerski misionarima. O jednoj varijaciji vjerske tehnologije. O povratku čistim vjerskim ispovijedanjima.
Vehabije su ovdje instalirane u ratnim vihorovima a nakon toga su medijski prezentovani kao neko ko uzurpira srpska imanja što je za njih imalo učinak pozitivne kampanje. U sljedećoj fazi izveli su promotivne i pokazne terorističke aktivnosti.
Ludi Jašar svojom pucnjavom oko Ambasade pokazao je nekoliko promotivnih spotova o Terorvehabizmu. Ali je pokazao i to da Linija Terorizma ide od Bugojna do Sandžaka. Nešto mi Poznato Zeleno. Stoga se toliko i zvonilo da je Jašar došao iz Srbije. Samo naivni su se palili na Nije to naš terorist, to je gnusni četnički terorist.
Sada će jedno vrijeme Vehabije da miruju.
Ali će se aktivirati kad dođe vrijeme.
Slična tehnologija primijenjena je i na Kosovu. Iredenta je, u predvečerje Ratova Bratstva i Jedinstva, krenula agresivno po Kosovu i po rudarskim jamama ali se primirila dok su trajala građanska klanja po raspadajućoj SFRJ. Kad je sve prošlo, dobili su mig da krenu u Nezavisnost. Možda je i Ludi Sloba od nekog dobio mig. Sa tim migovima se nikad ne zna. Nadzvučna čuda.
Kosovo je primjer dirigovanog slijeda događaja i pasije odanosti i poslušnosti.
Vehabije će takođe na mig izaći jednog dana na veliku scenu i odigrati soju poslušnu ulogu. Samo kretenoidi mogu da misle da je toliki užitak ispovijedanje vjere dok ti se zglobovi smrzavaju ispod kratkih nogavica.
Znam da Evropa sve to zna. Kad je znala za Znanadera, zna i za ovo. Pitanje je samo kod koga je dulji a kod koga deblji.
Zato Denis Bećirović, i drugi, ne treba da budu smiješni pisatelji pisama.