U Trebinju sam jučer novinarima, i drugim zainteresovanim, predstavio svoju novu knjigu iz Edicije Politički ljetopis pod naslovom Podijeliti sve što se može podijeliti. Donosim predgovor knjizi.

PODIJELITI SVE
ŠTO SE MOŽE PODIJELITI
Predgovor

Postoje zrnca koja se pojave pred kraj jednog dugog
vremena kada naiđe spoznaja da je neka epoha završena. Ne dogode se, niti se
pojave, neki posebni istorijski znaci i činovi, već saznanje jednostavno nastupi,
kao neko veliko godišnje doba. Spoznaja prvo, apsurdno, dođe do običnog, neukog
svijeta. A potom do učenih i mislenih pojedinaca i radikalnih i agresivnih
grupa.
Dođe jednostavno i obično, kao što jedno jutro osvane
u magli a drugo u predsunčanoj rosi. To nam pomaže da shvatimo da se velike
epohe ne završavaju, a druge ne počinju, velikim istorijskim prekretnicama,
ratovima i krvima. U nekoj dubljoj analizi došli bi do toga da se sve to i
događa zato što nismo vidjeli te obične nenajavljene znakove. Ili ih nismo
dobro razumjeli niti im dovoljnu pažnju posvetili.
Velike epohe se završe, za nepovršne posmatrače, mnogo
prije krvi, ili mnogo poslije prividnih pobjeda i poraza. Najčešće, taj
završetak nema mnogo veze sa pobjedom ili porazom. I, najčešče je, pobjeda poraz a poraz pobjeda.
Sada je došlo doba da se spozna da je završena Velika
Balkanska Epoha Zajedništva.
Mnogo je života, krvi, ideala, obraza i imetaka
potrošeno u borbi za tu epohu i još mnogo više za njen kraj.
Epoha je obuhvatala južnoslavenske prostore,
sadržavala mnoge idealističke i slobodarske projekcije i žrtve, imala velike
neprijatelje, u dvije carevine i u, namjanje, dva velika pokolja i krvoprolića,
jedno višestoljetno, drugo višegodišnje.
Dugo se opirala, Velika Epoha Zajedništva, i svoj
zenit, opet apsurdno, dočekala pod komunizmom koji se, da bi je njegovao,
pretvarao u samoupravni socijalizam sa ljudskim, radničkim likom. Dabome, da to
nije uspjelo jer je Kraj Epohe već bio zapisan.
Sada je ostalo da se to zajedništvo instalira u Bosni
i Hercegovini koja nikad nije bila ni njegova kolijevka ni njegov grob. Ono
Ovdje nikada nije zaživjelo kolikogod teatarska transparentnost to prividno
pokazivala unazad nekoliko socijalističkih humanih decenija.
Ovdje se zajedništvo ne može odnjegovati ni silom.
Sila nikada nije gradila epohe. One su se, kada dođe vrijeme, i kada prezriju, samo
urušavale i samourušavale silom.
Zajedništvo Ovdje ne može da uspije jer je uvijek neko
jači i uvijek onaj ko je jači zajedništvo shvata kao svoju pobjedu i tuđi
poraz, poniženje i podaništvo.
Bosna i Hercegovina je ostala međunarodno priznata
Praznina između Srbije i Hrvatske. Nije opstala voljom svojih živitelja, svojih
nacija, svoj narod nema, niti je iko do njih vidi u budućnosti kao svoju viziju
Slobode.
Predugo se na Balkanu traga za Slobodom da bi neko na
nekom prostoru Mržnje, danas, o tome imao iluzije. Na prostorima mržnje iluzije
su konvertibilne, direktno razmjenjive za ropstvo.
Međunarodno priznata Praznina između Srbije i Hrvatske
može opstati samo podijeljena. Permanentna podjela je njeno trajanje. To
odgovara dvjema od triju nacija i odgovara njenim, bosanskohercegovačkim,
presudnim susjedima, Srbiji i Hrvatskoj. U podjeli su sigruni za svoje
sunarodnike i ne moraju potezati za međunarodno neprihvatljivim aktivnostima. U
svakom drugom slučaju, u slučaju totalitarnog jedinstva, ropskog jedinstva,
građanskog totalitarizma, Srbija i Hrvatska ne mogu ostati neutralne. A to bi,
na ovaj ili na onaj način, uništilo Prazninu.
Podjela Bosne i Hercegovine mora biti, i jedino je
moguća, po nacionalnim granicama. Dejtonski mirovni sporazum je osnova za
trajne, dugotrajne, podjele i uslov opstanka. Svaka druga aktivnost vodi u novi
rat u kome će nestati ono što se danas zove Bosna i Hercegovina. Snage koje misle
da mogu talo lako autirati Dejtonski Opšti okvirni sporazum za mir moraju da
uzmu u obzir činjenicu da su oko Praznine Hrvatska, koja ima neospornu podršku
Zapada i Vatikana, i Srbija, koja je najveća i najmoćnija zemlja na Balkanu, i
koja, takođe, ima međunarodnu podršku koja nije zanemariva.
Još nešto treba imati na umu. Međunarodni Krojači,
koji su tako vješto izveli dešnitovanje Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, dopustili su da u BiH traje rat upravo onoliko dugo dok se nisu
iskristalisale nacionalne granice. Prije Opšteg okvirnog sporazuma za mir bile
su već stvorene Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Da su
krojači htjeli Totalitarno Jedinstvo, niko se ne bi mogao tome oduprijeti.
Vjerovatno bi neki narodi u toj bici nestali, potpuno, ili sa ovih prostora.
Dakle, BiH je u Opšti okvirni sporazum za mir ušla sa nacionalnim šavovima.
Njene unutrašnje granice su međunarodno priznate i garantovane. Pošto se nije
moguće boriti protiv cijelog svijeta, treba poštovati te od svijeta priznate
granice.
Stoga, podjela za koju se zalažem, nije djelatnost
protiv Opšteg okvirnog sporazuma za mir, nije protiv BiH i nije protiv drugih
nacija u BiH. Mada dopuštam da dnevna, providna i agresivna propaganda
propovijeda drukčije.
No, kada govorim o podjeli, govorim za dobro Bosne i
Hercegovine.
Nakon definitivne dejtonske samostalnosti, nakon
čišćenja Praznine od genetske neustavne modifikacije koju su proveli brojni visoki
predstavnici na osnovnu Bonske deklaracije, otvaraju se mogućnosti validnog,
federativnog ili konfederativnog zastupanja i ostvarenja ineteresa Republike
Srpske kao i mogućnosti podjele Federacije BiH, na način da doista postane
Bošnjačko – Hrvatska.
Pojmovi podjela i samostalnost ovdje se ne uzimaju u
svojim nezavisnim i krutim tumačenjima
nego se moraju uzimati u obzir kao ustavne kategorije.
Tek na osnovu kvalitetne dejtonske, ustavne, podjele i
samostalnosti, moguće je napredovati na unutrašnjem i vanjskom planu putem
traženja zajedničkog interesa i legitimnog dogovaranja njegovog ostvarivanja.
Ali i putem legitimne i ustavne zaštite vlastitih interesa bez destrukcije
tuđih.
Ako se ne može Podijeliti SŠSM Podijeliti, BiH neće
opstati ni kao Praznina. Putevi Nezavisnosti ili pripajanja Srbiji i Hrvatskoj,
otvoriće se kao prirodne i prinudne mogućnosti.
Što se tiče Republike Srpske, mislim, za nju je opcija
broj jedan, svakako, Dejtonska Samostalnost. Broj dva je Nezavisna
Samostalnost. Tek kao opcija Broj tri može biti pripajanje Srbiji. To je i
najnepovoljnija opcija jer bi se ovaj prostor razvodnio u Virtuelnim Regionima
Srbije. Republika Srpska bi tada postala jedna od Regionalnih Okrajina Srbije.
Ali put označen strelicom Podijeliti sve što se može
Podijeliti, neće biti kratak i lak pa druge opcije neće tako brzo doći na
dnevni red.
U ovom ljetopisu, koji je sedmi po redu, osmu godinu,
dakle, iz dana u dan pišem tekstove koji održavaju filozofije naslova mojih
ljetopisa, a prvi je bio BiH ne postoji, govorim o bitnim odrednicama
Filozofije Podjele, koja je i Filozofija Opstanka, i za BiH, i za Republiku
Srpsku i Srbe Ovdje, a koje se mogu imenovati kao Identitet Srpske, Bosna
usrana, Sarajevski Politički Krug, Turska i Neoosmanizam, Izmećari,
Internacionulčine, Destrukcija i Deregulacija... i donosim suptilne i grube argumente
za taj proces koji nije nimalo jednostavan i koji traži toleranciju, ustavnost,
civilizovanost i proceduralnost.
Pri tome uživam u neshvatanju i divljaštvu koje to
neshvatanje produkuje prema meni.