четвртак, 8. март 2012.

I RADOVAN
REČE JEDNU PAMETNU

Gube vrijeme sa Radovanom u Hagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Hag je inače Srpska Čekaonica tragirapsodije Kao U Dispozitivu. Hag je Krivosudni Srpski Sienen.
Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, maštajući o izgubljenom naukovanju, petnaestogodišnjem uzaludnom radu i nekoliko stotina svojih prvih ljubavi, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan, ni Ratko, nisu nešto naredili. Niti mojoj jedinici. Niti mojoj Oge. Radodvan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata.
On je, to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu.
Zato gube vrijeme s njim.
Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj Novinskoj Agenciji.
Intervju ko intervju.
Malo lepršavosti, neobaveznosti i nešto demokratske obaveznosti. Ni trunke samokritike. Ja sam sa Holbrukom kreirao prvih šest tačaka Dejtona. Jesi našao s kim ćeš, JTO. Holbruk ti je mrlja u karijeri.
Ali jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan.
Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost.
Moram priznati da me umnost te rečenice zaustavila u tom intervjuu. Bez obzira što je očekivano dizajnirana. Što je data iz Nemoći Haga. Što je izrečena nakon dvije decenije. I što ne liči na Radovana, onako razgrivljenog sa epskom kosom na mitskom biću, pola pjesnik, pola stari pastuv, naročito kad obuče novu uniformu Za Broj Veću, pa imitira Kim Il Vojskovođu. Ko danas da ga gledam na televiziji. Glavu dajem, da mi je sad puška pod rukom, sama bi se otkočila.
Ali, u pravu je.
Nezavisnost je dragocjena da bi se za nju žrtvovao mir. Samo istorijski onanisti i voajeri, kratkoumi i nedosanjani čitlugdžari, mogu da žrtvuju mir zarad svoje lude zatvorske ideje. Kao Alija.
Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Bez mira, u ratu, u ratometinama, na vukojebištinama u koje se pretvori mir, pa svaka mraka dolazi, zalazi i igra važnu ulogu, Nezavisnost se zagubi, njeni temelji se raspadnu, njeni prozori se popale, njeni putevi razore a njena mladost svene.
Zato je mir najbolji put.
A nezavisnot je uvijek na kraju mirnog puta.
Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i sa Nezavisnošću. Odreći se Bune, Pravde, Tuđeg Zajedništva. Iako su to tako česte Srpske Istorijske Stvari. Na Putevima Nezavinosti mora se podnijeti i Nepravda, i Tuđe Zlo, i svakovrsno olajavanje. Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga.
Samo se bježalo od jasenovaca.
A i za one iz Jasenovca, za one iz mojih rovova, i nejač u pozadini, i za mnoge između njih, Nezavisnost će stići jednog dana kao dugoželjena mlada, neljubljena, jedra, rodna i vesela djevojka vojniku, čobanu ili nevinom osuđeniku.