- Što je s Republikom Srpskom u svemu tome?
- Nekoliko godina nakon rata se moglo činiti da postoje neka druga riješenja za BiH, te da se stvari mogu promijeniti. No, danas samo teški idiot može misliti da se Republika Srpska može mijenjati, ukinuti. RS je, a izgovaram to s užasom, jedna potpuno konsolidirana struktura.
- Je li onda Milorad Dodik najuspješniji političar u BiH?
- Njemu je dano da to bude, zahvaljujući Daytonu. Bilo koji srpski političar bez ratne hipoteke je to mogao biti. U BiH postoji dvopolna administrativna podjela zemlje, a unutar nje jedan je dio rovit i nestabilan, a to je Federacija BiH. RS je uzorno dizajnirana politička struktura, u administrativnom smislu je centralizirana, ima vladu i općine. Protok ekonomskog, administrativnog i političkog života je jednostavan, ono što se danas odluči može sutra biti napravljeno. Ne smijem na glas ni reći, ali Republika Srpska će ostati, dok je Federacija kaos. Tome svakako doprinosi i rastući sukob između Bošnjaka i Hrvata, koji bi mogao prerasti u svašta.
(Isječak intervjua sa Ivanom Lovrenovićem)
KAD MOZAK NEMA OČI
Sada je, u 20.30, potpuno jasno da je i danas sunce izašlo i da je nakon toga došlo podne. Sa užasom velim da je i jutros svanulo.
Tako i danas, više od 15 godina od završetka rata i prihvatanja Sporazuma u Dejtonu, tvrdi i Ivan Lovrenović, filozof iz Mrkonjić Grada.
Svanula mu je Republika Srpska.
Ivan Lovrenović je to mogao da kaže i prvog dana po prestanku Dejtonskog Pjanstva. To je mogao svako da kaže. I Sarajbosnodršci. Samo da su ljudi Sarajevskog Političkog Kruga imali i oči i mozak. I da nisu lagali muslimanima i Bošnjacima, i cijeloj inostranoj javnosti, o tome kako samoproklamovani patriotizam automatski zrači demokratijom, ravnopravnošću, pravdom, partnerstvom, multinacionalnošću i zadovoljstvom Hrvata i Srba.
Ali zbog tog sarajsljepila, te podmukle maloazijske nakane da ne bude kako je beg obećao dunjaluku, zbog šutnje mislilaca, intelektualaca, naučnika, javnosnika, enveovaca, hodža... BiH, Njihova Bosna, došla je do otvorenih kaverni.
Lijepo su u Dejtonu oni Američani napisali. A svi potpisali. I da je struktura vlasti na nivou BiH ista kao i u EU, da je dejtonski ustav, umnogome, kopija američkog ustava, da je Federacija, Federacija BiH a da Republika Srpska nije Republika Srpska BiH pa prema tome i nije BiH, da je Federacija doista federacija županija i kantona, da i u Federaciji i u Hrvatskoj postoje županije, da je predviđena konfederacija sa Hrvatskom, da Republici Srpskoj pripada 49% teritorije, da se, dakle, ne može svesti na 27% ili 14% ili na 40% i da se, dakle, ne može ukinuti, smanjiti, izduvati...
Ali, Saraj samo tjera svoje. I dandanas.
Posljedice tog sljepila i skoro istočnjačke filozofije Obećane Države, velike su.
• Bošnjačka politička artikulacija ne postoji. Atrofirale su sve opcije jer ni jedna nije zastupala političke interese Bošnjaka. Nego Države. Esdepe nije politička opcija. To je komplot za državni i nacionalni udar. Te stranačke opcije danas su živi invalidi, od multietničara postali su multiplegičari. 15 godina su koristili proteze. Proteza OHR, Proteza PIK, Proteza Švarc, Proteza Tsch, Proteza Pedi.
• Federacija, ta rajska tvorevina, rajska jer je bez Srba koji su tada bili najveće zlo i za Kristijan Amanpur iz Sienena, i za nanu Remziju iz Zgrbića, potpuno je uništena. Umjesto da sada bude na pragu EU, zajedno sa Hrvatskom, ona je na pragu hrvatsko – bošnjačkog rata. To je hod unazad. Alija im je pokazao kako se za BiH žrtvuje mir. Oni, izgleda, pokazuju kako se za Federaciju žrtvuje mir. Doći će dotle da će se za Miljacku žrtvovati mir. • Prijatelje Hrvate koji su im omogućili sve, od prihvata izbjeglica u Hrvatskoj, naoružavanja, zajedničkih vojnih operacija, teritoriju, jer su pristali da se ukine Herceg-Bosna, uspjeli su pretvoriti u neprijatelje jer ih nisu uspjeli pretvoriti u sužnje i Političku Sirotinju Raju.
• Republiku Srpsku, su kroz poniženja i političko salijevanje strava, ojačali i usavršili joj politički sistem i institucije do neslućenih razmjera za Usrani Balkan a Srbe ujedinili u političkoj sferi koja obuhvata nacionalni program.
• Izgubili su strane saveznike. Amanpur se udala a visoki predstavnici uglavnom kupe otpatke sudskih potjernica. Niko više Srbe ne tuče topuzom a na Hrvate ne natjeruje tenkove.
• BiH je u pitanju. U velikoj nuždi.
Sve je to SPK, i Ivan Lovrenović, prije većine jer je mislilac, mogao znati prvog dana.
Da sam ja sjedio tada u Sarajevu, ponudio bih Republici Srpskoj pravo na samoopredjeljenje, Savjet ministara kao izletničko-konsultatitvno tijelo, malo piknik na Vrelu Bosne, malo zimi na Jahorinu. Ponudio bih Hrvatima da vrate Herceg-Bosnu i da donesu tog kapitala, jer Hrvati, od ovih bosanskijeh čeljadi najbolje znaju sa kapitalom, da je razvijaju. Tako bi bili mirni i Hrvati i Srbi i Bosna.
Ali kad si u prilici da nudiš, nisi u prilici da razmišljaš da možeš dospjeti u priliku da ti niti nude niti daju.
Zato danas Ivan konstatuje sa užasom. Mogu misliti šta je u drugim glavama.
субота, 12. март 2011.
петак, 11. март 2011.
EVROPSKI NOVINARI
PIŠAJU KOLONJSKU VODU
Provincijalna austrijska novinarka, sva ponosna što ju je u pola noći zvao Incko, ej, hvali se o tome medijima u bivšoj austrougarskoj provinciji. Očito, jadnica, ne zna šta je nezavisno novinarstvo, nije bilo OSCE, OHR, IMC, RAK, CCI, CIN, TI... da joj otvore oči.
Jovan Incko, pak, pokazuje ono što svaka priluda zna, još od prije početka raspada SFRJ – stranim pederima ne vjeruj i kad se naguze. Njegov prethodnik je oslobađao Ejupa. Njemu, jadničku, pripalo da oslobađa Megafon Generala, prepoštenog i prapoštenog Čojnika, kako ga svrsta Vuk, također lider SFRJ Čojstva, Moralnog Vertikalca i Borca Bosne koje nema i nikad je nije ni bilo. A, u stvari, Kontejneraša koji je sav pogubljen u lavirintu onoga što bi trebalo da budu njegovi međaši univerzuma i sokaka, slobode i krvi, saveznika i individualiste, nacije i kosmičnosti i koji ništa suvislo ne može reći o svojim borbama, stavovima, činovima, žrtvama, ciljevima i rezultatima. Osim gluposti: Što si, Bjelogrliću, gađao Sarajevo. STJ.
I njegov, Inckov, prethodnik, kao i njegovog prethodnika prethodnik, kao i on, stavljao se na jednu stranu u BiH. Ma, ni na jednu stranu nego na stranu samo jednog saraja, titrajući mudanca umišljenih državaca, državoljubaca, državostupaca, državozboraca a u stvari vlastničkih grabljivaca najniže srednjovjekovne vrste.
Republika Srpska iz svega ovog konačno mora da izvuče neemotivne, kratkoročno interesne i dugoročno pragmatične zaključke. U to uključujem i klasične otrcane kolaboracioniste tipa Ivanića, Čavića, Borenovića, Krsmanovića... mada od njih i kad bi se oprepoštenili, nikad više neće biti koristi.
Potrebno je pažljivo probirati prijatelje i saradnike. Potrebno je podržavati demokratska, ustavna i nacionalna prava svakoga u neposrednom i bližem okruženju i na taj način sarađivati sa onima kojima je saradnja potrebna, stvarati krug koji se temelji na interesima koji se ne bacaju iza živice nakon prve krivine.
A sa ovima koji dolaze da nam nude smiješak, kompromis i najbolju evropsku praksu, linjavcima kakav je Jovan Incko, a takvih je na stotine, na hiljade, treba razgovarati zaleđenog lica i sa svitnjakom od kože ili čelične sajle.
Kakvim li se sve prljavštinama služe Inckaši, Ohaeraši, Rafijaši, Pickaši... ostaće zauvijek nepoznato. Provincijalna nefrizirana austrijska medijašica, samo je neoprezno izašla sa informacijom o jednoj sitnici.
Ali, barem smo saznali domete tih Veličanstvenih Visokih Predstavnika. Do jednog provincijalnog esterajh listića.
PIŠAJU KOLONJSKU VODU
Provincijalna austrijska novinarka, sva ponosna što ju je u pola noći zvao Incko, ej, hvali se o tome medijima u bivšoj austrougarskoj provinciji. Očito, jadnica, ne zna šta je nezavisno novinarstvo, nije bilo OSCE, OHR, IMC, RAK, CCI, CIN, TI... da joj otvore oči.
Jovan Incko, pak, pokazuje ono što svaka priluda zna, još od prije početka raspada SFRJ – stranim pederima ne vjeruj i kad se naguze. Njegov prethodnik je oslobađao Ejupa. Njemu, jadničku, pripalo da oslobađa Megafon Generala, prepoštenog i prapoštenog Čojnika, kako ga svrsta Vuk, također lider SFRJ Čojstva, Moralnog Vertikalca i Borca Bosne koje nema i nikad je nije ni bilo. A, u stvari, Kontejneraša koji je sav pogubljen u lavirintu onoga što bi trebalo da budu njegovi međaši univerzuma i sokaka, slobode i krvi, saveznika i individualiste, nacije i kosmičnosti i koji ništa suvislo ne može reći o svojim borbama, stavovima, činovima, žrtvama, ciljevima i rezultatima. Osim gluposti: Što si, Bjelogrliću, gađao Sarajevo. STJ.
I njegov, Inckov, prethodnik, kao i njegovog prethodnika prethodnik, kao i on, stavljao se na jednu stranu u BiH. Ma, ni na jednu stranu nego na stranu samo jednog saraja, titrajući mudanca umišljenih državaca, državoljubaca, državostupaca, državozboraca a u stvari vlastničkih grabljivaca najniže srednjovjekovne vrste.
Republika Srpska iz svega ovog konačno mora da izvuče neemotivne, kratkoročno interesne i dugoročno pragmatične zaključke. U to uključujem i klasične otrcane kolaboracioniste tipa Ivanića, Čavića, Borenovića, Krsmanovića... mada od njih i kad bi se oprepoštenili, nikad više neće biti koristi.
Potrebno je pažljivo probirati prijatelje i saradnike. Potrebno je podržavati demokratska, ustavna i nacionalna prava svakoga u neposrednom i bližem okruženju i na taj način sarađivati sa onima kojima je saradnja potrebna, stvarati krug koji se temelji na interesima koji se ne bacaju iza živice nakon prve krivine.
A sa ovima koji dolaze da nam nude smiješak, kompromis i najbolju evropsku praksu, linjavcima kakav je Jovan Incko, a takvih je na stotine, na hiljade, treba razgovarati zaleđenog lica i sa svitnjakom od kože ili čelične sajle.
Kakvim li se sve prljavštinama služe Inckaši, Ohaeraši, Rafijaši, Pickaši... ostaće zauvijek nepoznato. Provincijalna nefrizirana austrijska medijašica, samo je neoprezno izašla sa informacijom o jednoj sitnici.
Ali, barem smo saznali domete tih Veličanstvenih Visokih Predstavnika. Do jednog provincijalnog esterajh listića.
четвртак, 10. март 2011.
OBA RADI,
SLOBODA SE GRADI
Dva ilegalca iz Obavještajno-bezbjedonosne agencije BiH, OBA BiH, STJ, bila kod studentske aktivistkinje u univerzitetskom kampu u Banjaluci. Studentska zajednica je uznemirena.
Mene, pak, muči način na koji bih ostvario svoju zamisao da formiram Obavještajnu Agenciju Republike Srpske za Obavještajno-bezbjedonosnu agenciju BiH. Jer, OBA BiH postoji i djeluje a da niko ne zna šta radi, niko ne zna ko je kontorliše i niko od nje nema koristi. Barem nema Republika Srpska.
Mislim da Republika Srpska treba formirati svoju obavještajnu agenciju za javnu i kolektivnu bezbjednost. I to Javnu Agenciju. Agenciju koja se neće kriti i koja neće imati tajne agente jer će morati pokazati svoje dokumente, potpuno se predstaviti i navesti druge podatke kako bi se do njih i do njihovih pretpostavljenih moglo doći. Ta javna Agencija bi izvještaje prezentovala javnosti i Narodnoj skupštini, osim onih istraga i aktivnosti koje su u toku.
A studenti i univerzitet?
Ne treba da se brinu niti da mnogo protestuju.
Boravak Oba iz OBA znači obadvoje:
• I da OBA nema pojma o svom poslu. Ko danas u obavještajnim agencijama radi na njihov način: Dobar dan, dobar dan, mi smo tajni agenti iz OBA BiH, sjedi curo da malo pričamo. Ta činjenica govori da će ta OBA brzo atrofirati jer na taj način može samo saznati da je danas četvrtak. Mada će to saznati tek u srijedu. A na taj način će brzo propasti i BiH. Mada nikada neće saznati zašto je propala.
• I da među studentima nema špijuna, cinkaroša i tajnih doušnika OBA. Možda nisu ni pokušali da ih vrbuju, što znači da sam za prvo u pravu, ili nisu studenti htjeli da sarađuju sa stranim tajnim okupatorom, što znači da sam opet za prvo u pravu.
Ovo drugo je za studente mnogo važnije nego što je postojanje OBA za BiH.
SLOBODA SE GRADI
Dva ilegalca iz Obavještajno-bezbjedonosne agencije BiH, OBA BiH, STJ, bila kod studentske aktivistkinje u univerzitetskom kampu u Banjaluci. Studentska zajednica je uznemirena.
Mene, pak, muči način na koji bih ostvario svoju zamisao da formiram Obavještajnu Agenciju Republike Srpske za Obavještajno-bezbjedonosnu agenciju BiH. Jer, OBA BiH postoji i djeluje a da niko ne zna šta radi, niko ne zna ko je kontorliše i niko od nje nema koristi. Barem nema Republika Srpska.
Mislim da Republika Srpska treba formirati svoju obavještajnu agenciju za javnu i kolektivnu bezbjednost. I to Javnu Agenciju. Agenciju koja se neće kriti i koja neće imati tajne agente jer će morati pokazati svoje dokumente, potpuno se predstaviti i navesti druge podatke kako bi se do njih i do njihovih pretpostavljenih moglo doći. Ta javna Agencija bi izvještaje prezentovala javnosti i Narodnoj skupštini, osim onih istraga i aktivnosti koje su u toku.
A studenti i univerzitet?
Ne treba da se brinu niti da mnogo protestuju.
Boravak Oba iz OBA znači obadvoje:
• I da OBA nema pojma o svom poslu. Ko danas u obavještajnim agencijama radi na njihov način: Dobar dan, dobar dan, mi smo tajni agenti iz OBA BiH, sjedi curo da malo pričamo. Ta činjenica govori da će ta OBA brzo atrofirati jer na taj način može samo saznati da je danas četvrtak. Mada će to saznati tek u srijedu. A na taj način će brzo propasti i BiH. Mada nikada neće saznati zašto je propala.
• I da među studentima nema špijuna, cinkaroša i tajnih doušnika OBA. Možda nisu ni pokušali da ih vrbuju, što znači da sam za prvo u pravu, ili nisu studenti htjeli da sarađuju sa stranim tajnim okupatorom, što znači da sam opet za prvo u pravu.
Ovo drugo je za studente mnogo važnije nego što je postojanje OBA za BiH.
DA LI SRBIJA
TRGUJE OPTUŽNICAMA?
Ni manjeg generala, ni većeg sranja.
Ali, bez obzira na tu minornost, i u takvoj sitnici sadržan je dobar dio genetske strukture zla koje je kreirano za BiH, onomad, a u koje su pohrlili i domaći krvoljubi, uključujući i Divjaka Teritorijalca.
Iz sudbine malog taktičara za prolazak između kontejnera u urbanim sredinama, koga neki Kukavci Državci sada nazivaju patriotom i simbolom odbrane BiH, mada je ta BiH, kao i sadašnja, bila dovoljna da napuni jedva dva, tri predmetna kontejnera, i danas izviru mnoge činjenice ili, barem, sumnje. Suđenje Megafoncu se mora spriječiti, iz sarajske tačke gledišta, po svaku cijenu. Možda bi se, kao i slučaju Ganića, otkrilo ko je Dobrovoljačku koristio u krvave svrhe kao jedan od upaljača rata.
Dobrovoljačka je, to je jasno, imala i ulogu Plitvičkog napada na autobus, ubistva srpskog svata, pokolja staračke nejači u Sijekovcu... da zapali rat.
Otkrilo bi se i to po čijoj naredbi je Divjak davao oružje Teritorijalne odbrane patriotskim trećeligašima, što je nelegalno i nezakonito naoružavanje, isto ono koje je organizovao Špegelj u Hrtvatskoj ili Esdees ovdje.
Neću da budem sumnjiv da sam iz tih voda. Nejasno je, pak, otkud Divjaku francuska legija časti. Odnosno, čiji je igrač, spavač, aditiv, bio. Kakav je njegov doprinos časti. Nelegalno naoružavanje, možda. Prisustvio na mjestu zločina, da li. Tako je i engleska kraljica odlikovala Ešdauna za poslove u BiH, čim je stigao kući. Da li u ime međunarodne zajednice ili u britansko ime.
Veliko je pitanje, a to ne može odgonetnuti ni zatvor za Divjaka, zašto se dvadeset godina nije istražio zločin u Dobrovoljačkoj. Mogao se osuditi barem neki od onih kontejnera. A sve im se odigralo pred nosom, na televiziji, u samom srcu patriotskog grada. Patriotizam je i zločine istražiti. Nije samo patriotizam bacati Srbe u Kazane.
Sada Barašin, sarajevski tužilac, mudro izjavljuje da će istraga o Dobrovoljačkoj biti okončana do polovine godine.
I ta izjava je data samo da se zagletuje i zamaže Veliko Divjak Sranije. I neko mu je od medijsko-javnosnih znalaca to sugerisao. Na debelom vratu ne stoji takva prefinjena pamet.
A u svemu, najznačiteljinija je na televiziji lično pročitana izjava srbijanskog tužioca koji izričito kaže da će insistirati na optužnici po cijenu da ga smijene.
To izjavlenije ne govori toliko o nezavisnosti pravosudanije u Serbiji, koliko o tome da je sa prijašnjim optužnicama bilo mutnih igara. Javnost može opravdano da sumnja da se trgovalo u ranijim slučajevima. Dobro, što Srbija trguje svojim optužnicama. Ali, što trguje i Srbima i Republikom Srpskom. Što trguje istorijom. To nije ni na niovu dobrosusjedskih odnosa. Nije moguće osloboditi nekog Jurišića za pokolj u Tuzli, takođe viđenog na televiziji, dok general Đukić leži u Foči za granatu koja ubila građane u toj istoj Tuzli. Bio sam u tim vojskama i nikada nisam doživio da mi general, niti neki drugi činovnik, starješina sa činom, komanduje kada da dunem stodvadesetku, kad čarlića. Ako, dakle, Srbija, trguje optužnicama, trguje i srpskom krivicom Ovdje. Prodaje tuđe zločine u bescijenje a kupuje za skladište istorije samo srpsku krivicu.
Ako puste Divjaka, predlažem da uhapse svog tužioca. Možda će javnost nešto saznati. Jer, jedina dobit od svih hapšenja i osuda, dvije decenije nakon, samo je u nekoj činjenici za istoriju. Pravda od toga nema ništa.
TRGUJE OPTUŽNICAMA?
Ni manjeg generala, ni većeg sranja.
Ali, bez obzira na tu minornost, i u takvoj sitnici sadržan je dobar dio genetske strukture zla koje je kreirano za BiH, onomad, a u koje su pohrlili i domaći krvoljubi, uključujući i Divjaka Teritorijalca.
Iz sudbine malog taktičara za prolazak između kontejnera u urbanim sredinama, koga neki Kukavci Državci sada nazivaju patriotom i simbolom odbrane BiH, mada je ta BiH, kao i sadašnja, bila dovoljna da napuni jedva dva, tri predmetna kontejnera, i danas izviru mnoge činjenice ili, barem, sumnje. Suđenje Megafoncu se mora spriječiti, iz sarajske tačke gledišta, po svaku cijenu. Možda bi se, kao i slučaju Ganića, otkrilo ko je Dobrovoljačku koristio u krvave svrhe kao jedan od upaljača rata.
Dobrovoljačka je, to je jasno, imala i ulogu Plitvičkog napada na autobus, ubistva srpskog svata, pokolja staračke nejači u Sijekovcu... da zapali rat.
Otkrilo bi se i to po čijoj naredbi je Divjak davao oružje Teritorijalne odbrane patriotskim trećeligašima, što je nelegalno i nezakonito naoružavanje, isto ono koje je organizovao Špegelj u Hrtvatskoj ili Esdees ovdje.
Neću da budem sumnjiv da sam iz tih voda. Nejasno je, pak, otkud Divjaku francuska legija časti. Odnosno, čiji je igrač, spavač, aditiv, bio. Kakav je njegov doprinos časti. Nelegalno naoružavanje, možda. Prisustvio na mjestu zločina, da li. Tako je i engleska kraljica odlikovala Ešdauna za poslove u BiH, čim je stigao kući. Da li u ime međunarodne zajednice ili u britansko ime.
Veliko je pitanje, a to ne može odgonetnuti ni zatvor za Divjaka, zašto se dvadeset godina nije istražio zločin u Dobrovoljačkoj. Mogao se osuditi barem neki od onih kontejnera. A sve im se odigralo pred nosom, na televiziji, u samom srcu patriotskog grada. Patriotizam je i zločine istražiti. Nije samo patriotizam bacati Srbe u Kazane.
Sada Barašin, sarajevski tužilac, mudro izjavljuje da će istraga o Dobrovoljačkoj biti okončana do polovine godine.
I ta izjava je data samo da se zagletuje i zamaže Veliko Divjak Sranije. I neko mu je od medijsko-javnosnih znalaca to sugerisao. Na debelom vratu ne stoji takva prefinjena pamet.
A u svemu, najznačiteljinija je na televiziji lično pročitana izjava srbijanskog tužioca koji izričito kaže da će insistirati na optužnici po cijenu da ga smijene.
To izjavlenije ne govori toliko o nezavisnosti pravosudanije u Serbiji, koliko o tome da je sa prijašnjim optužnicama bilo mutnih igara. Javnost može opravdano da sumnja da se trgovalo u ranijim slučajevima. Dobro, što Srbija trguje svojim optužnicama. Ali, što trguje i Srbima i Republikom Srpskom. Što trguje istorijom. To nije ni na niovu dobrosusjedskih odnosa. Nije moguće osloboditi nekog Jurišića za pokolj u Tuzli, takođe viđenog na televiziji, dok general Đukić leži u Foči za granatu koja ubila građane u toj istoj Tuzli. Bio sam u tim vojskama i nikada nisam doživio da mi general, niti neki drugi činovnik, starješina sa činom, komanduje kada da dunem stodvadesetku, kad čarlića. Ako, dakle, Srbija, trguje optužnicama, trguje i srpskom krivicom Ovdje. Prodaje tuđe zločine u bescijenje a kupuje za skladište istorije samo srpsku krivicu.
Ako puste Divjaka, predlažem da uhapse svog tužioca. Možda će javnost nešto saznati. Jer, jedina dobit od svih hapšenja i osuda, dvije decenije nakon, samo je u nekoj činjenici za istoriju. Pravda od toga nema ništa.
уторак, 8. март 2011.
SRBIJANSKI
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.
понедељак, 7. март 2011.
Katarina Nevedalova, slovački poslanik Evropskog parlamenta iz grupe Saveza socijalista i demokrata kaže da je tokom posjete BiH vidjela da iz Banjaluke i Sarajeva postoje dva potpuno različita pogleda na situaciju. "Postoje prepreke koje je neophodno riješiti i lični interesi pojedinaca koje ne želim da imenujem. Oni moraju prije svega da shvate da nije bitno da li ste Hrvat, Bošnjak ili Srbin, već da se gleda koliko ste dobar političar i koliko želite da se žrtvujete za napredak ove zemlje".
MINI LABORATORIJA
Dobro nekidan reče Špirić. Ovo nije ništa. Ovo je mini laboratorija.
Naseobina je poligon za pametovanje evropskog polusvijeta, najviše srednjoevropskog. Upadne tu i pokoji Kacin.
Zbog neshvatanja o čemu se radi, Evropa je mrtvo-ladno gledala, i potpomagala međukoljačke demokratske ratove na ovim prostorima, sa specijalitetom na kraju – u BiH.
Sada neke uistinu evropske inicijative imaju ozbiljnije ambicije ali taj proces ide sporo što bi trebalo značiti i temeljitost.
U međuvremenu, domaći politički šibicari, tipa Lagumdžije, odu u Atinu, npr, na sastanak PES-a i tamo sjarane neke rezolucije, deklaracije, smjernice i pamflete, o tome kako Naseobina, a naročito Srbi i Hrvati, ne znaju kakvog Sina Dragulja imaju u svojoj toploj leji, toploj od zdravih međunacionalnih odnosa. Tako se jedna neobaviještena a pogrešno izbrifovana evropska struktura uključi u Maglu nad Naseobinom. Po milioniti put se forsira jednostrana politička opcija lažnog sadržaja, lažne budućnosti i lažne brižnosti za BiH.
Hajde što šibicari opsjene Pesovce. Oni su u Atini. Nisu bili na mjestu Zlajinog Postizbornog Zločina. Ali, nekidan je ovdje bila gorenarečena Slovakinja Nevedalova. Gledala svojim očima i ništa nije vidjela. Kao da je gledala Crnca u tunelu.
Njen putopis je pejsažni, lirski, rajski. U Naseobini rastu tikve kao rudnički demperi, grozdovi bijelog i crnog grožđa hodaju po zemlji, brazde se svake jeseni i proljeća same okreću po komandi, kao na velikim reklamnim panoima za Džonson i Niveu, omladina organizuje sletove za bolju budućnost… samo par političara ima svoje lične interese i ne daju da pukne napredak.
Nikako da shvate da nije bitno da li si Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego da li si dobar političar i da li se žrtvuješ za napredak ove zemlje.
Draga moja Nevedalova,
i ostali nevidalovi,
Kad to nije bitno što niste ostali u Čehoslovačkoj i žrtvovali se za napredak one zemlje. Ma uopšte nije bitno biti Slovak ili Čeh.
Da sam na vašem mjestu, uzdržavao bih se od pametovanja i laboratorisanja. Žrtvovali su se mnogi za Ovu Zemlju. Mnogi od njih su sad u zemlji. Pa nije pomoglo. Ovdje ne postoji zemlja. Ovdje postoje Tri Zemlje. I nisu Lični Političari birali Srbe, Hrvate i Biošnjake, nego su Srbi, Hrvati i Bošnjaci birali političare.
Nije sramota biti uzdržan. Bolje je biti smatran neobaviještenim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju
MINI LABORATORIJA
Dobro nekidan reče Špirić. Ovo nije ništa. Ovo je mini laboratorija.
Naseobina je poligon za pametovanje evropskog polusvijeta, najviše srednjoevropskog. Upadne tu i pokoji Kacin.
Zbog neshvatanja o čemu se radi, Evropa je mrtvo-ladno gledala, i potpomagala međukoljačke demokratske ratove na ovim prostorima, sa specijalitetom na kraju – u BiH.
Sada neke uistinu evropske inicijative imaju ozbiljnije ambicije ali taj proces ide sporo što bi trebalo značiti i temeljitost.
U međuvremenu, domaći politički šibicari, tipa Lagumdžije, odu u Atinu, npr, na sastanak PES-a i tamo sjarane neke rezolucije, deklaracije, smjernice i pamflete, o tome kako Naseobina, a naročito Srbi i Hrvati, ne znaju kakvog Sina Dragulja imaju u svojoj toploj leji, toploj od zdravih međunacionalnih odnosa. Tako se jedna neobaviještena a pogrešno izbrifovana evropska struktura uključi u Maglu nad Naseobinom. Po milioniti put se forsira jednostrana politička opcija lažnog sadržaja, lažne budućnosti i lažne brižnosti za BiH.
Hajde što šibicari opsjene Pesovce. Oni su u Atini. Nisu bili na mjestu Zlajinog Postizbornog Zločina. Ali, nekidan je ovdje bila gorenarečena Slovakinja Nevedalova. Gledala svojim očima i ništa nije vidjela. Kao da je gledala Crnca u tunelu.
Njen putopis je pejsažni, lirski, rajski. U Naseobini rastu tikve kao rudnički demperi, grozdovi bijelog i crnog grožđa hodaju po zemlji, brazde se svake jeseni i proljeća same okreću po komandi, kao na velikim reklamnim panoima za Džonson i Niveu, omladina organizuje sletove za bolju budućnost… samo par političara ima svoje lične interese i ne daju da pukne napredak.
Nikako da shvate da nije bitno da li si Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego da li si dobar političar i da li se žrtvuješ za napredak ove zemlje.
Draga moja Nevedalova,
i ostali nevidalovi,
Kad to nije bitno što niste ostali u Čehoslovačkoj i žrtvovali se za napredak one zemlje. Ma uopšte nije bitno biti Slovak ili Čeh.
Da sam na vašem mjestu, uzdržavao bih se od pametovanja i laboratorisanja. Žrtvovali su se mnogi za Ovu Zemlju. Mnogi od njih su sad u zemlji. Pa nije pomoglo. Ovdje ne postoji zemlja. Ovdje postoje Tri Zemlje. I nisu Lični Političari birali Srbe, Hrvate i Biošnjake, nego su Srbi, Hrvati i Bošnjaci birali političare.
Nije sramota biti uzdržan. Bolje je biti smatran neobaviještenim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju
субота, 5. март 2011.
SUŽANJ DIVJAK KAO
PRIVID MULTIETNIČNOSTI
Propali fejsbuk protesti u Sarajevu i uspjeli protesti protiv hapšenje nesuđenog Četnika Divjaka, ali zato Velikog Patriote, Časnog legionarca, pokazuju ko vlada u Sarajevu.
Vladaju vještački multietničari, draperijski multietničari, multietnički kulisari.
Oni su i organizovali masovne proteste koji su okupili nešto sarajevske građanštine ali uglavnom izmanipulisane i neuke podanike Sarajevskih Kulisara. Krezuba i neobrijana sirotinja, dovedena je pred kamere da pjeva pjesme. Jovo, Jovane, patriotski sine, ćaršija je uz tebe.
Tako se protesti protiv hapšenja Člana Združenog Generalštaba Sarajevske Patriotske Armije koji je svoje vatreno krštenje imao u interkontejnerskom patriotizmu i prolijevanju krvi vojnika koji nisu imali nikakve veze sa međunacionalnim ratovima u BiH koji će tek uslijediti i koji su izlazili iz Sarajeva po sporazumu JNA i Njihovog političkog vođstva, upotrebljavaju u političke svrhe.
To nema veze sa Jovom Jovanom Patriotskim Sinom.
Najprije, promoviše se nanovo Sarajevski Patriotizam i Kult Žrtve. Potom, održava se privid multietničkih branilaca Sarajeva. Da je Fahro Avaz izgradio još jedan toranj, natjerali bi ga da ih nazove Jovo i Željko. I danas se sitno šićari. Esdepe trlja ruke jer mu protesti za Jovu mogu poslužiti za ostvarenje još jedne prevare. Mi smo i srpska i hrvatska partija. Ne znam za Hrvate, ali što je Srbe jebala partija, čudo jedno. Srbi se useru i od svoje partije a kamo li multietničke.
Sarajevo je, ipak, jedna velika eksperimentalna scena. Izgleda da je Jovo Divjak najvećiu problem Sarajeva. Mada su to sve prazni protesti i priručne maškare, kaldrmaški karnevali. Niz kaldrmu, nano, klepeće multietničnost.
Ostaje još da vidimo da li će Pravosuđe Serbije još jednom da usere hapšenje, šefa i stanicu. Hoće li još jednom da pomisli da uknjiži plus kod Briselaša i da da vještačko disanje E lukoviću, Sergeju glumcu, raznim Bata kandićkama, Bi serkama i slično.
Komedija bi tako bila potpuna a Karneval u Riju bi pocrvenio od stida. Jer ga je zasjenio Balkanski Karneval. Kao što je i komedija da BiH traži izručenje Jove Jovana Sarajevskog Sina.
Propali fejsbuk protesti u Sarajevu i uspjeli protesti protiv hapšenje nesuđenog Četnika Divjaka, ali zato Velikog Patriote, Časnog legionarca, pokazuju ko vlada u Sarajevu.
Vladaju vještački multietničari, draperijski multietničari, multietnički kulisari.
Oni su i organizovali masovne proteste koji su okupili nešto sarajevske građanštine ali uglavnom izmanipulisane i neuke podanike Sarajevskih Kulisara. Krezuba i neobrijana sirotinja, dovedena je pred kamere da pjeva pjesme. Jovo, Jovane, patriotski sine, ćaršija je uz tebe.
Tako se protesti protiv hapšenja Člana Združenog Generalštaba Sarajevske Patriotske Armije koji je svoje vatreno krštenje imao u interkontejnerskom patriotizmu i prolijevanju krvi vojnika koji nisu imali nikakve veze sa međunacionalnim ratovima u BiH koji će tek uslijediti i koji su izlazili iz Sarajeva po sporazumu JNA i Njihovog političkog vođstva, upotrebljavaju u političke svrhe.
To nema veze sa Jovom Jovanom Patriotskim Sinom.
Najprije, promoviše se nanovo Sarajevski Patriotizam i Kult Žrtve. Potom, održava se privid multietničkih branilaca Sarajeva. Da je Fahro Avaz izgradio još jedan toranj, natjerali bi ga da ih nazove Jovo i Željko. I danas se sitno šićari. Esdepe trlja ruke jer mu protesti za Jovu mogu poslužiti za ostvarenje još jedne prevare. Mi smo i srpska i hrvatska partija. Ne znam za Hrvate, ali što je Srbe jebala partija, čudo jedno. Srbi se useru i od svoje partije a kamo li multietničke.
Sarajevo je, ipak, jedna velika eksperimentalna scena. Izgleda da je Jovo Divjak najvećiu problem Sarajeva. Mada su to sve prazni protesti i priručne maškare, kaldrmaški karnevali. Niz kaldrmu, nano, klepeće multietničnost.
Ostaje još da vidimo da li će Pravosuđe Serbije još jednom da usere hapšenje, šefa i stanicu. Hoće li još jednom da pomisli da uknjiži plus kod Briselaša i da da vještačko disanje E lukoviću, Sergeju glumcu, raznim Bata kandićkama, Bi serkama i slično.
Komedija bi tako bila potpuna a Karneval u Riju bi pocrvenio od stida. Jer ga je zasjenio Balkanski Karneval. Kao što je i komedija da BiH traži izručenje Jove Jovana Sarajevskog Sina.
петак, 4. март 2011.
УЕФА НЕ МОЖЕ
ДА МИЈЕЊА ДЕЈТОН
УЕФА и њен директор спортско-правног одјељења врше нелегалан притисак на фудбалске клубове из Републике Српске како би се преко њих издејствовао пристанак на нови статут Фудбалског савеза БиХ у којем би се инсталирао један предсједник Савеза.
Недопустив је тај уцјењивачки став УЕФЕ по коме ће клубови и селекције бити суспендовани и остављени без припадајућих средстава ако се не прихвати један предсједник Фудбалског савеза БиХ.
Република Српска има чврст став о томе да је њена аутономија преча од европског статуса и европских интеграција. Тај став важи и за фудбалски спорт. Република Српска не може пристати на једног предсједника ФС БиХ јер је то централизација спорта, одузимање надлежности Републике Српске и одступање од Дејтонског споразума.
Спорт, па ни фудбалски, нису у Дејтонском споразуму нити у Уставу БиХ који је његов саставни дио, прихваћени као надлежност БиХ и стога морају остати у надлежности Републике Српске.
Република Српска је довољно изашла у сусрет БиХ у том сегменту и нема цијене по којој ће се даље разграђивати спортска аутономија. А УЕФА треба да се чува метода које је примјењивао Педи Ешдаун, кршећи међународно право и људска права у БиХ, да би испуњавао жеље унитарног Сарајева.
УЕФА и њен директор спортско-правног одјељења врше нелегалан притисак на фудбалске клубове из Републике Српске како би се преко њих издејствовао пристанак на нови статут Фудбалског савеза БиХ у којем би се инсталирао један предсједник Савеза.
Недопустив је тај уцјењивачки став УЕФЕ по коме ће клубови и селекције бити суспендовани и остављени без припадајућих средстава ако се не прихвати један предсједник Фудбалског савеза БиХ.
Република Српска има чврст став о томе да је њена аутономија преча од европског статуса и европских интеграција. Тај став важи и за фудбалски спорт. Република Српска не може пристати на једног предсједника ФС БиХ јер је то централизација спорта, одузимање надлежности Републике Српске и одступање од Дејтонског споразума.
Спорт, па ни фудбалски, нису у Дејтонском споразуму нити у Уставу БиХ који је његов саставни дио, прихваћени као надлежност БиХ и стога морају остати у надлежности Републике Српске.
Република Српска је довољно изашла у сусрет БиХ у том сегменту и нема цијене по којој ће се даље разграђивати спортска аутономија. А УЕФА треба да се чува метода које је примјењивао Педи Ешдаун, кршећи међународно право и људска права у БиХ, да би испуњавао жеље унитарног Сарајева.
SENADE, OSLOBODI SE BOSNE
Ne znam šta je Slobodna Bosna pisala o Slobodnim Sdpovcima. Ponekad pročitam neku Avdićevu zajebanciju na onoj njegovoj nedjeljnoj stranici. Nisam ga nikad vidio. Mislim da čovjek ima dušu. Nesreća je samo što oni sa dušom ne spadaju u kaveze divljih zvijeri.
Ali, ako je nešto netačno napisao o Trojcu, neka plati po presudi.
A ako je u pitanju samo njihova duševna bol onda im treba upriličiti i analnu.
Ne želim da bosnujem Senadu. Analiziram sve ovo kao bosanskohercegovački medijsko-politički fenomen.
Pred rat, uz rat i poslije rata, sva sila novinara, novinarčića, piskarala, analanalfabetičara, reporterčića, snimateljčića, glasamerikančića, dojčevelića, rojterčića, kupila se oko političara, ratnih činova, patriota, junaka, ratnih profitera, pljačkaša... svi hjeli da budu Amanpur, STJ, kupila se uz njihove pijedestale, gradili sebi karijerice.
Tako je i siroti Senad. Skupljao, kaže, pištoljčiće da brani zgradu Esdepea od Četničkih Karadž Srba. Bez obzira što će moj dežurni kritičarski žandram odmah reći Opet pričaš o sebi, o sebi i samo o sebi, ja sam, kao samostalni urednik TV SA, odmah nakon vičebratskih međunacionalističkih izbora rekao da oni, Srbi iz Esdeesa, muslimani iz Esdea i Hrvati iz Hadezea, ne znaju napraviti državu i da je nikada neće napraviti... i dobio nogom u dupe. Marš u rov, pička ti materna. Ne kajem se, opet bi tako uradio. Bolje da ja provedem deset godina u rovu nego jedna budala tri godine na vlasti.
Nije trebao Senad da skuplja te pištoljčiće.
Kada govna pođu maticom, popneš se na brežuljak.
Posljedica i takvih angažmana je danas izrasli Lagumdžija koji gazi sve pred sobom. I Avdića. I Avdić ga je stvorio. To je ta Slobodna Bosna za koju se zalago sve te godine.
Najmanje što treba novinarima jeste da za bulumentu, za protuve, prave državu. Ako znaju, budale, neka je sami naprave. Ali ne znaju. Pogledajte Lagumdžiju. On ne zna normalno da unovči glasove koje je dobio na izborima. Ko od njega očekuje da pravi državu. I ko je od njega to očekivao prije dvadeset godina. Taj mora da je slijep ko Filip Višnjić.
Sjekira sebi usiječe malj. A malj joj, kad tad, razbije ušice. Znala je Slobodna Bosna pisati feljtone o kriminalu Mile Dodika i Srbaša iz Eresa. Sve se bojim da je to rađeno zato što su doista protiv kriminala, što im je stalo do demokratske i bezgrešne Republike Srpske. Rađeno je za potrebe Zlatka Lagumdžije.
Samo nisam znao da novinari moraju za to što pišu i da plate.
Ne znam šta je Slobodna Bosna pisala o Slobodnim Sdpovcima. Ponekad pročitam neku Avdićevu zajebanciju na onoj njegovoj nedjeljnoj stranici. Nisam ga nikad vidio. Mislim da čovjek ima dušu. Nesreća je samo što oni sa dušom ne spadaju u kaveze divljih zvijeri.
Ali, ako je nešto netačno napisao o Trojcu, neka plati po presudi.
A ako je u pitanju samo njihova duševna bol onda im treba upriličiti i analnu.
Ne želim da bosnujem Senadu. Analiziram sve ovo kao bosanskohercegovački medijsko-politički fenomen.
Pred rat, uz rat i poslije rata, sva sila novinara, novinarčića, piskarala, analanalfabetičara, reporterčića, snimateljčića, glasamerikančića, dojčevelića, rojterčića, kupila se oko političara, ratnih činova, patriota, junaka, ratnih profitera, pljačkaša... svi hjeli da budu Amanpur, STJ, kupila se uz njihove pijedestale, gradili sebi karijerice.
Tako je i siroti Senad. Skupljao, kaže, pištoljčiće da brani zgradu Esdepea od Četničkih Karadž Srba. Bez obzira što će moj dežurni kritičarski žandram odmah reći Opet pričaš o sebi, o sebi i samo o sebi, ja sam, kao samostalni urednik TV SA, odmah nakon vičebratskih međunacionalističkih izbora rekao da oni, Srbi iz Esdeesa, muslimani iz Esdea i Hrvati iz Hadezea, ne znaju napraviti državu i da je nikada neće napraviti... i dobio nogom u dupe. Marš u rov, pička ti materna. Ne kajem se, opet bi tako uradio. Bolje da ja provedem deset godina u rovu nego jedna budala tri godine na vlasti.
Nije trebao Senad da skuplja te pištoljčiće.
Kada govna pođu maticom, popneš se na brežuljak.
Posljedica i takvih angažmana je danas izrasli Lagumdžija koji gazi sve pred sobom. I Avdića. I Avdić ga je stvorio. To je ta Slobodna Bosna za koju se zalago sve te godine.
Najmanje što treba novinarima jeste da za bulumentu, za protuve, prave državu. Ako znaju, budale, neka je sami naprave. Ali ne znaju. Pogledajte Lagumdžiju. On ne zna normalno da unovči glasove koje je dobio na izborima. Ko od njega očekuje da pravi državu. I ko je od njega to očekivao prije dvadeset godina. Taj mora da je slijep ko Filip Višnjić.
Sjekira sebi usiječe malj. A malj joj, kad tad, razbije ušice. Znala je Slobodna Bosna pisati feljtone o kriminalu Mile Dodika i Srbaša iz Eresa. Sve se bojim da je to rađeno zato što su doista protiv kriminala, što im je stalo do demokratske i bezgrešne Republike Srpske. Rađeno je za potrebe Zlatka Lagumdžije.
Samo nisam znao da novinari moraju za to što pišu i da plate.
среда, 2. март 2011.
LAGUMDŽIJA, PAUN KOJI
SE KITI ANARHIJOM
Već je pričovita Lagumdžijina politička narcisoidnost. Lepi Cane Sarajeva, Lepa Brena Esdepea. Sad i Lepa Sela Lepo Gore. Tako prognozira Zlatko Lagumdžija. Ako se vlast ne formira do kraja marta i ako se ne formira po alhemičarskoj formuli Platforme, Libija bi mogla biti Diznilend, šta će se ovdje događati. Ovdje u Naseobini, Zlatkolendu.
I ta katastrofična anrhistična izjava posljedica je Lagumdžijine političke narcisoidnosti ali i cijelog projekta nasilnog preuzimanja vlasti u Federaciji i BiH. Da se razumijemo, mislim da je kandidovanje i izbor Željka Komšića, prevashodno nasilje.
Taj je projekt on svojim govorom lica, govorom tijela ali i govorom neutemeljenih i nerealnih parola, ideja i Triput ura za vlast, promovisao još prvih sati nakon zatvaranja biračkih mjesta. Ja, pobjednik. Aut Zlatko, aut nihil.
Kasnije su došle nebuloze o Balkanskom Berlinskom Zidu, o istočnoj i zapadnoj Njemačkoj, o dolasku nekih poslije njega, ako On ne uspije, koji će paliti i sabljariti po Republici Srpskoj, o tome da mu pripada, po rasi i tlu, mjesto Predsjedavajućeg i Inostranoministrujućeg. I sada Diznilend. Mihail Aleksandrovič Zlatkunjin. Anarizam Bosanskih Gudura.
Lagumdžija je pravo lice pokazao kod instaliranja direktne linije Sarajevo – Gvantanamo, bez obzira kako su ti ljudi došli ovdje i jesu li malo ili mnogo teroristi. Taj ničeovski gen kod Lagumdžije prepoznatljivo je otomanski. Zakolji i svog malog brata, ako može da bude prijetnja prijestolju.
A tek bi pravo lice pokazao kada bi se dočepao te vlasti. Diznilend Bosanskih Gudura samo je mala najava.
Njegov anarhizam pojačan je i činjenicom da se doista politički početnički doveo u bezizlaznu situaciju. On je jureća atomska čestica koja je u svom kružnom tunelu defintivno zarobljena, bez obzira hoće li naći svoj Bozon Vlasti ili neće. A sva je prilika da neće. On je vozač tunelskom bob stazom kome je samo bog na pomoći. Alah.
Njegova prijetnja o Libijskoj Maloj Maci, ipak je neutemeljena. To je samopaunovsko, narcisoidno širenje obojeng perja kako bi se privukla pažnja. Još mu je samo to ostalo.
Niko od njegovih birača neće izaći na ulice da gine za Zlatka. Kada bi sad bili izbori najmanje pola ih ne bi glasalo za svoju biračku mrlju na savjesti. Shvatila je javnost, pa i njegovi birači, da se radi o goloj prevari i da ih Lagumdžija koristi kao i Komšića, kao i Hasapina, crnokošuljaša, samo da bi došao na vlast.
A i njegovi mediji su prozukli. Pošto su obalegali svečetiri strane, bez ijednog predočenog dokaza, nikoga više ne mogu pozvati ni na tufahije a kamoli na ulično i barikadno krvarenje.
Ta ulična revolucija koju najavljuje Lagumdžija prenatalna je cekajaška priča koju je on samo čuo i koja mu se vrzma u podsvijesti. Nije Zlatko čovjek za revolucije.
Već je pričovita Lagumdžijina politička narcisoidnost. Lepi Cane Sarajeva, Lepa Brena Esdepea. Sad i Lepa Sela Lepo Gore. Tako prognozira Zlatko Lagumdžija. Ako se vlast ne formira do kraja marta i ako se ne formira po alhemičarskoj formuli Platforme, Libija bi mogla biti Diznilend, šta će se ovdje događati. Ovdje u Naseobini, Zlatkolendu.
I ta katastrofična anrhistična izjava posljedica je Lagumdžijine političke narcisoidnosti ali i cijelog projekta nasilnog preuzimanja vlasti u Federaciji i BiH. Da se razumijemo, mislim da je kandidovanje i izbor Željka Komšića, prevashodno nasilje.
Taj je projekt on svojim govorom lica, govorom tijela ali i govorom neutemeljenih i nerealnih parola, ideja i Triput ura za vlast, promovisao još prvih sati nakon zatvaranja biračkih mjesta. Ja, pobjednik. Aut Zlatko, aut nihil.
Kasnije su došle nebuloze o Balkanskom Berlinskom Zidu, o istočnoj i zapadnoj Njemačkoj, o dolasku nekih poslije njega, ako On ne uspije, koji će paliti i sabljariti po Republici Srpskoj, o tome da mu pripada, po rasi i tlu, mjesto Predsjedavajućeg i Inostranoministrujućeg. I sada Diznilend. Mihail Aleksandrovič Zlatkunjin. Anarizam Bosanskih Gudura.
Lagumdžija je pravo lice pokazao kod instaliranja direktne linije Sarajevo – Gvantanamo, bez obzira kako su ti ljudi došli ovdje i jesu li malo ili mnogo teroristi. Taj ničeovski gen kod Lagumdžije prepoznatljivo je otomanski. Zakolji i svog malog brata, ako može da bude prijetnja prijestolju.
A tek bi pravo lice pokazao kada bi se dočepao te vlasti. Diznilend Bosanskih Gudura samo je mala najava.
Njegov anarhizam pojačan je i činjenicom da se doista politički početnički doveo u bezizlaznu situaciju. On je jureća atomska čestica koja je u svom kružnom tunelu defintivno zarobljena, bez obzira hoće li naći svoj Bozon Vlasti ili neće. A sva je prilika da neće. On je vozač tunelskom bob stazom kome je samo bog na pomoći. Alah.
Njegova prijetnja o Libijskoj Maloj Maci, ipak je neutemeljena. To je samopaunovsko, narcisoidno širenje obojeng perja kako bi se privukla pažnja. Još mu je samo to ostalo.
Niko od njegovih birača neće izaći na ulice da gine za Zlatka. Kada bi sad bili izbori najmanje pola ih ne bi glasalo za svoju biračku mrlju na savjesti. Shvatila je javnost, pa i njegovi birači, da se radi o goloj prevari i da ih Lagumdžija koristi kao i Komšića, kao i Hasapina, crnokošuljaša, samo da bi došao na vlast.
A i njegovi mediji su prozukli. Pošto su obalegali svečetiri strane, bez ijednog predočenog dokaza, nikoga više ne mogu pozvati ni na tufahije a kamoli na ulično i barikadno krvarenje.
Ta ulična revolucija koju najavljuje Lagumdžija prenatalna je cekajaška priča koju je on samo čuo i koja mu se vrzma u podsvijesti. Nije Zlatko čovjek za revolucije.
понедељак, 28. фебруар 2011.
Ako uzmemo samo primjer Hrvatske, gdje su indeksi korupcije pokazivali bolje stanje nego u BiH, a vidjeli smo kako je 'riba opet smrdila od glave', tj. od Sanadera (predsjednika vladajuće stranke i premijera), onda smo sigurni da se u Republici Srpskoj i BiH radi o totalnoj sistemskoj korupciji, a ne o nekakvim pojedincima iz institucija. Ukrštajući ove nepobitne parametre o stepenu korumpiranosti sistema, sa nosiocima moći koji upravljaju sistemom, onda nam preostaje samo jedan zaključak: Korupcija - to ste Vi predsjedniče!
KARAMILIJANA, KARABLIN
Ima jedna količina glumčića opozicionarčića, mihajljičića, čavčića, kurčića palčića, autovoajera, sladostrasnika, koji uživaju u tome da svojoj tetki, ili konobaru u kafiću, mogu reći: Jesam mu jebao/jebala mater, a? Jedna količina prevashodno medijskih opozicionarčića, nadničara, portalčića, intelektualčića, novinarčića sa polupedigrejićima, kurs ovaj, kurac onaj. Oni na Furuntalu odbrojavaju vrijeme za autoput, što je dobar ćaršijski štos, ali su stavili Dodika da im se tamo 12o dana smije u portal, što je autogol. Neki pišu pisma pa lažu da je neko, na stranačkom sastanku SNSD-a, rekao da su američki špijuni, kao da Američani u BiH skupljaju sekundarne sirovine. Oni na BLIN portalu, koji je, inače prvi kolaboracionistički portal u Republici Srpskoj, sarađuje sa Depoom, sarajevskim protivsrpskim portalom, nisu sposobni sami ni portalče da praktikuju, furaju građansku BiH, u vrhu drže Ikonu ATV, televizije za štrajkove, pobune i propasti, objavljuju neke pljuvovčanin autore, od Srba prave Bosanske Srbe, imaju neku Karamilijanu, čim je ona Milijana, bježi od nje, STJ, koja zašilji mastiljavku pa obrće par riječi koje je naučila negdje na kursiću, spin i slično, i analizira Dodikovo pismo sudstvu.
Pa mrtvo-ladno ispiše citat koji donosim iznad naslova.
Ne znam čime je opremljena služba u Palati Predsjednika Republike, ali, ovo je za presaviti papirus i napisati tužbu sudstvu, kakvogod je.
Anarhistička demokratija u kojoj svaka portalska upišulja može da povuče paralelu između Sanadera na čelu Hrvatske i Dodika na mjestu predsjednika Republike Srpske, bezazlena je samozadovoljavajuća klitoralna demokratija, ali jednom se mora reći da je nedopustivo optuživati i suditi, u jednoj paranovinarskoj rečenici, bez ikakvog argumenta, na osnovu toga što je Sanader uhapšen. Riba smrdi od glave. Riba vam smrdi od nepranja, Milijana, kao i mozak.
Jednom treba nekog opraviti, pa makar to bila i nebitna protuva sa portala kakvih ima za nekoliko lopatica kao na trotoarima kojima gospođe šetaju štenad.
KARAMILIJANA, KARABLIN
Ima jedna količina glumčića opozicionarčića, mihajljičića, čavčića, kurčića palčića, autovoajera, sladostrasnika, koji uživaju u tome da svojoj tetki, ili konobaru u kafiću, mogu reći: Jesam mu jebao/jebala mater, a? Jedna količina prevashodno medijskih opozicionarčića, nadničara, portalčića, intelektualčića, novinarčića sa polupedigrejićima, kurs ovaj, kurac onaj. Oni na Furuntalu odbrojavaju vrijeme za autoput, što je dobar ćaršijski štos, ali su stavili Dodika da im se tamo 12o dana smije u portal, što je autogol. Neki pišu pisma pa lažu da je neko, na stranačkom sastanku SNSD-a, rekao da su američki špijuni, kao da Američani u BiH skupljaju sekundarne sirovine. Oni na BLIN portalu, koji je, inače prvi kolaboracionistički portal u Republici Srpskoj, sarađuje sa Depoom, sarajevskim protivsrpskim portalom, nisu sposobni sami ni portalče da praktikuju, furaju građansku BiH, u vrhu drže Ikonu ATV, televizije za štrajkove, pobune i propasti, objavljuju neke pljuvovčanin autore, od Srba prave Bosanske Srbe, imaju neku Karamilijanu, čim je ona Milijana, bježi od nje, STJ, koja zašilji mastiljavku pa obrće par riječi koje je naučila negdje na kursiću, spin i slično, i analizira Dodikovo pismo sudstvu.
Pa mrtvo-ladno ispiše citat koji donosim iznad naslova.
Ne znam čime je opremljena služba u Palati Predsjednika Republike, ali, ovo je za presaviti papirus i napisati tužbu sudstvu, kakvogod je.
Anarhistička demokratija u kojoj svaka portalska upišulja može da povuče paralelu između Sanadera na čelu Hrvatske i Dodika na mjestu predsjednika Republike Srpske, bezazlena je samozadovoljavajuća klitoralna demokratija, ali jednom se mora reći da je nedopustivo optuživati i suditi, u jednoj paranovinarskoj rečenici, bez ikakvog argumenta, na osnovu toga što je Sanader uhapšen. Riba smrdi od glave. Riba vam smrdi od nepranja, Milijana, kao i mozak.
Jednom treba nekog opraviti, pa makar to bila i nebitna protuva sa portala kakvih ima za nekoliko lopatica kao na trotoarima kojima gospođe šetaju štenad.
недеља, 27. фебруар 2011.
USTAVNA BOLEST
Sjećam se, ko danas, da je profesor Zdravko Grebo, pred rat izvikan kao mlad i neokaljan stručnjak, pogodan za javno mišljenje jer nije ni komunist ni nacionalistički divljak, napisao i objelodanio novi ustav BiH. Sjećam se da je taj ustavak praktično ismijan i odbačen, kao da ga je pisao šumar u šumskoj upravi Čelebići. Da sam znao da će tako sve proći, založio bih se da odložimo rat.
Od tada BiH ludi za ustavima. Poslije crtanja karata, to je najobuhvatniji sport triju nacija. Pet praznih mjesta pa onda fudbal, rukomet i boćanje.
Pojedini politički nadničari smatraju da je cijela suština izbora, postojanja stranaka i formiranja vlasti, okupljanje dvotrećinske većine koja bi mogla usvajati ustavne promnjene.
Do mene su došla dva prijedloga promjene ustava.
Franjo Boras je štampao cijelu knjižicu, u izdanju Hrvatskog leksikografskog instituta BiH iz Mostara. Luksuzno, plastificirano, na kunstdruku. Milion tabela. Popisi iz 91., nacionalni procenti. Franjo Prošli Vijek.
Mile Kudić, diplomirani osječki pravnik iz Gmića kod Rame, kancelarijski je uvezao svoj prijedlog i naslovio ga kao Stručni elaborat o izmjenama i dopunama Ustava BiH (minimalne i neophodne izmjene).
Franjo Boras predlaže po četiri župe za tri nacije u kojima bi one, u svoje četiri, bile većinske, i distrikt Sarajevo. Župe/kantoni sa bošnjačkokm većinom su Tuzla, Bihać, Zenica, Sarajevo. Sa hrvatskom većinom: Mostar, Bugojno, Vitez, Odžak. Sa srpskom: Banjaluka, Doboj, Bijeljina, Foča.
Uglavnom, suština Borasove BiH je potpuno razbijanje bošnjačkih i srpskih teritorija a kompaktiranje hrvatskih teritorija tako da se hrvatske župe mogu lako izdvojiti i otploviti. Linija koja odvaja tri hrvatske župe ide ovako: Livno – Kupres – Bugojno – Novi Travnik – Vitez – Busovača – Kiseljak – Kreševo – Konjic – Mostar – Stolac – Neum. Derventa, Brod, Odžak, Šamac i Orašje tvore sjevernu župu koja nije povezana sa hrvatskim kompaktom na jugu ali je naslonjena na Hrvatsku i nju bi ionako boljelo dupe za ostale župe.
Srbi su razbijeni na područje župa/kantona Banjaluka i Doboj, koje su sastavljene, Bijeljinu koja visi negdje na sjeveroistoku i Staru Hercegovinu na jugoistoku.
Procjenjujem da bi se za ovu kartu trebalo ratovati 12 do 16 godina.
Mile Kudić predlaže da se u ustav ugradi odreba da su entiteti jedinice regionalne samouprave. STJ. Predsjedništvo BiH ima Srbina, Hrvata, Bošnjaka i Manjinca. Bira se u Saboru koji broji 100 do 110 delegata. Ono, Predsjedništvo, koordinira između entiteta, opština i gradova... Postoji Vlada BiH. Uglavnom, u Vladi se glasa natoplovično ali mora glasanju „pristupiti“ polovina članova Vlade iz svakog od konstitutivnih naroda. U Saboru, pak, odlučuje se natoplovično uključujući i natoplovičnu većinu u klubovima konstitutivnih naroda.
Uglavnom, Vlada je glavna. Mile je naziva Najvišim izvršnim organom Bosne i Hercegovine.
Mislim da neke stvari treba ponavljati dok svi ne popadaju u nesvijest.
• Za promjene ustava ili novi ustav nisu dovoljne dvije trećine u Predstavničkom domu. Potrebna je saglasnost dva entiteta i tri naroda. To, u prevodu, znači, potreban je pristanak Republike Srpske, kao strane potpisnice Dejtonskog sporazuma, jedne od dvije tvoriteljice BiH. Sve što treba da se promijeni u Ustavu BiH, mora prethodno da se usvoji u Narodnoj skupštini Republike Srpske. A to će, osim Sejdić-Finci, možda, biti kad Mesić bude Predsjednik BiH.
• Unutrašnje granice BiH su nepromjenjive. Vanjske jesu, ako ni zbog čega a ono zbog još nedefinisanih graničnih linija sa Hrvatskom i Srbijom.
• Republika Srpska može da bude samo država članica BiH, federalna država, Dejtonska autonomija... ali o regionalnoj samoupravi, ekonomskoj regiji, multietničkom kantonu i slično, nikad se neće razgovarati.
• Republika Srpska ispod sadašnje letvice neće ići. S tim što će na sve načine vraćati svoje otete, prigrabljene i odmetnute nadležnosti koje su joj verifikovane u Dejtonu i koje je unijela u BiH.
• Kada se riješe odnosi u Federaciji, kada federacija bude Federacija Hrvata i Bošnjaka, ali u teritorijalnom, političkom, institucionalnom i ustavnom smislu, onda će prestati potrebe za ustavnim promjenama i novim ustavom u sadašnjem smislu. Tada će se samo verifikovati federalizacija BiH, prepisati deset zajedničkih dejtonskih nadležnosti BiH a sve ostalo će pripadati federalnim državama. To ne mora, čak, ni da piše u ustavu.
Sjećam se, ko danas, da je profesor Zdravko Grebo, pred rat izvikan kao mlad i neokaljan stručnjak, pogodan za javno mišljenje jer nije ni komunist ni nacionalistički divljak, napisao i objelodanio novi ustav BiH. Sjećam se da je taj ustavak praktično ismijan i odbačen, kao da ga je pisao šumar u šumskoj upravi Čelebići. Da sam znao da će tako sve proći, založio bih se da odložimo rat.
Od tada BiH ludi za ustavima. Poslije crtanja karata, to je najobuhvatniji sport triju nacija. Pet praznih mjesta pa onda fudbal, rukomet i boćanje.
Pojedini politički nadničari smatraju da je cijela suština izbora, postojanja stranaka i formiranja vlasti, okupljanje dvotrećinske većine koja bi mogla usvajati ustavne promnjene.
Do mene su došla dva prijedloga promjene ustava.
Franjo Boras je štampao cijelu knjižicu, u izdanju Hrvatskog leksikografskog instituta BiH iz Mostara. Luksuzno, plastificirano, na kunstdruku. Milion tabela. Popisi iz 91., nacionalni procenti. Franjo Prošli Vijek.
Mile Kudić, diplomirani osječki pravnik iz Gmića kod Rame, kancelarijski je uvezao svoj prijedlog i naslovio ga kao Stručni elaborat o izmjenama i dopunama Ustava BiH (minimalne i neophodne izmjene).
Franjo Boras predlaže po četiri župe za tri nacije u kojima bi one, u svoje četiri, bile većinske, i distrikt Sarajevo. Župe/kantoni sa bošnjačkokm većinom su Tuzla, Bihać, Zenica, Sarajevo. Sa hrvatskom većinom: Mostar, Bugojno, Vitez, Odžak. Sa srpskom: Banjaluka, Doboj, Bijeljina, Foča.
Uglavnom, suština Borasove BiH je potpuno razbijanje bošnjačkih i srpskih teritorija a kompaktiranje hrvatskih teritorija tako da se hrvatske župe mogu lako izdvojiti i otploviti. Linija koja odvaja tri hrvatske župe ide ovako: Livno – Kupres – Bugojno – Novi Travnik – Vitez – Busovača – Kiseljak – Kreševo – Konjic – Mostar – Stolac – Neum. Derventa, Brod, Odžak, Šamac i Orašje tvore sjevernu župu koja nije povezana sa hrvatskim kompaktom na jugu ali je naslonjena na Hrvatsku i nju bi ionako boljelo dupe za ostale župe.
Srbi su razbijeni na područje župa/kantona Banjaluka i Doboj, koje su sastavljene, Bijeljinu koja visi negdje na sjeveroistoku i Staru Hercegovinu na jugoistoku.
Procjenjujem da bi se za ovu kartu trebalo ratovati 12 do 16 godina.
Mile Kudić predlaže da se u ustav ugradi odreba da su entiteti jedinice regionalne samouprave. STJ. Predsjedništvo BiH ima Srbina, Hrvata, Bošnjaka i Manjinca. Bira se u Saboru koji broji 100 do 110 delegata. Ono, Predsjedništvo, koordinira između entiteta, opština i gradova... Postoji Vlada BiH. Uglavnom, u Vladi se glasa natoplovično ali mora glasanju „pristupiti“ polovina članova Vlade iz svakog od konstitutivnih naroda. U Saboru, pak, odlučuje se natoplovično uključujući i natoplovičnu većinu u klubovima konstitutivnih naroda.
Uglavnom, Vlada je glavna. Mile je naziva Najvišim izvršnim organom Bosne i Hercegovine.
Mislim da neke stvari treba ponavljati dok svi ne popadaju u nesvijest.
• Za promjene ustava ili novi ustav nisu dovoljne dvije trećine u Predstavničkom domu. Potrebna je saglasnost dva entiteta i tri naroda. To, u prevodu, znači, potreban je pristanak Republike Srpske, kao strane potpisnice Dejtonskog sporazuma, jedne od dvije tvoriteljice BiH. Sve što treba da se promijeni u Ustavu BiH, mora prethodno da se usvoji u Narodnoj skupštini Republike Srpske. A to će, osim Sejdić-Finci, možda, biti kad Mesić bude Predsjednik BiH.
• Unutrašnje granice BiH su nepromjenjive. Vanjske jesu, ako ni zbog čega a ono zbog još nedefinisanih graničnih linija sa Hrvatskom i Srbijom.
• Republika Srpska može da bude samo država članica BiH, federalna država, Dejtonska autonomija... ali o regionalnoj samoupravi, ekonomskoj regiji, multietničkom kantonu i slično, nikad se neće razgovarati.
• Republika Srpska ispod sadašnje letvice neće ići. S tim što će na sve načine vraćati svoje otete, prigrabljene i odmetnute nadležnosti koje su joj verifikovane u Dejtonu i koje je unijela u BiH.
• Kada se riješe odnosi u Federaciji, kada federacija bude Federacija Hrvata i Bošnjaka, ali u teritorijalnom, političkom, institucionalnom i ustavnom smislu, onda će prestati potrebe za ustavnim promjenama i novim ustavom u sadašnjem smislu. Tada će se samo verifikovati federalizacija BiH, prepisati deset zajedničkih dejtonskih nadležnosti BiH a sve ostalo će pripadati federalnim državama. To ne mora, čak, ni da piše u ustavu.
субота, 26. фебруар 2011.
NOVI
SOCIOLOŠKI
FENOMEN:
FEJSBUKAČI
Prvi put u istoriji internet, nevidljivi omotač od informacija kojim se zemlja umotava u milione slojeva, utiče na rat ili mir u nekim zemljama ili cijelim regionima. Tako krvoločni dio ljudske populacije ne mora više čekati goluba pismonošu sa rezultatima i ishodom bitaka i ratova nego se može trenutno uključiti i uticati na ishod.
Cijeli pojas Sjeverne Afrike doživljava dramatične tektonske pomake i rasjede a u tome učestvuje internet u velikoj mjeri. Čak je internet i jedini način da bilo kakva filmska storija stigne do svijeta. U Zagrebu je danas internet učestvovao u okupu protestanata. U Sarajevu neki Kurtović, navodno, manipuliše onima koji će u maju na proteste i poziva „omladinu Balkana“ da se uključi. U Banjaluci je neki balo organizovao dvjesta, trista protestanata, isključivo putem interneta. Kina drži internet pod kontrolom kao onomad Trg nebeskog mira tenkovima.
Vidljiv je, dakle, uticaj te interalatke na okupljanje. Prijatelji protesta, pa, kasnije, i nasilja, niču u hiljadama i preko noći. Ali nije vidljivo ko stoji iza svega. Za gornji pojas Afrike nije još vidljivo da li to njime želi da ovlada Amerika, Nato ili Osama. Svari su krupne, mnogo krupnije od fejsbuk profila ili dva, tri klika. Ako je Gadafi bio dobar svemu svijetu cijele te decenije kako to da sada nije. I, drugo, otkuda u tim totalitarijama, najednom, toliko masovnih protesta. Ako je diktatura, ona drži svakoga za muda. Kako u diktaturi staroj, ukorijenjenoj, tehnološki razrađenoj, da se odnjeguje tako organizovana struktura destrukcije i demokratskih zahjteva.
Najprije treba poći od činjenice da su internet izumjele i instalisale vojne strukture. Tako je i sa mnogim drugim civilnim stvarima. Šerpe i lonci, mnogi, imaju dna od nekad tajnih vojnih materijala. Samo što šerpe i lonci nisu tako masovno opasni kao omotač od informacija.
Drugo, internet svijet je šarolika struktura, potpuno nedefinisana i neustrojena. Nju pogoni virtuelna anonimnost i zaštićeni aktivizam, radikalizam i voajerizam. Otprilike, kakva je struktura komentara ne nekom portalu, takva je struktura ukupnog internet svijeta, korisnika. Najveći dio konzumira i sadržaj ubacuje u svoje svijesne koordinate. Veoma mali dio od konzumenata komentariše i reaguje. A najmanje polovina od njih ne razumije o čemu se radi, šta su pročitali, reaguju po prethodnim ubjeđenjima, iskazuju razne bolesti prema drugima, destruišu, razaraju, stvaraju odbojnost.
Treće, radi se o homogenizaciji i dekalibraciji interesa. Na internetski poziv: Mamu im jebem, samo pljačkaju, treba ih otjerati, okupiće se na hiljade profajlera. U nekim zemljama možda i nekoliko miliona. Čak i kada bi se svi negdje okupili, ne nekom velikom trgu ili u gradu, šta bi zahtijevali, koga bi rušili. Takva masa je uopštena energija, kao energija vjetra, nosi kuće i prevrće automobile ali ne možete da nekom dijelu vjetra kažete: Eno, i onu kuću, sruši, taj je opljačkao u ratu gologuze branitelje, heroje i šehide.
Četvrto, internetska masa je nova vrsta sociološke mase koju najkohezivnije okuplja otuđenost. Masa počiva na individualnim manama a ne vrlinama. Najlogičnija crvena linija koja se proteže tom masom i koja može postati njena linija aktivnosti, jeste anarhija.
Peto, internet-masa, mada je možemo polako početi nazivati internet-ruljom, nije nacionalno, državno, vjerski... ukalupljena. Ona stvara privid tuzemne masovnosti ali to tako u stvarnosti ne mora da bude. U tom omotavanju individua i svijeta bit-omotačima, lako se ubacuju izvanjski generatori pa je manipulacija podrazumijevajuća.
Šesto, mas-internet, kada se koristi u pansocijalne svrhe, pod čim podrazumijevam prevashodno političke akcije, mora imati veliku zemaljsku armiju spavača, instruktora, agenata, mini-generatora, mikro-grupa... koje usmjeravaju dijelove vjetrova prema svojim, unaprijed određenim ciljevima.
Sedmo, fejsbukovci, kada prelaze u fejsbukače, samo su inicijalna kapisla anarhije. Njihov zadataka se ispunjava odlaskom na ulice i trgove. Sa prvim kamenicama i posjekotinama, njihova uloga nestaje a dalje preuzimaju majstori za velike procese tipa Bolje rat nego pakt.
Osmo, osnovna slabost Fejsbukača jeste društvena, sociloška, staleška, klasna, bilo kako, nediferenciranost. Ne mogu svi da provode društvene promjene. Nije svaka travka za sijeno. Nije svaka vatra za požar. Ta slabost je i najveća društvena opasnost i najveća vratnica za ektserne uticaje i preuzimanja. Internet, tako, preuzima i stvarnu ulogu vanjskog omotača nekog društva ili države.
Deveto, jedina moguća brana fejsbukačkim akcijama, internet-ruljama i mas-bitovcima, jeste svakodnevno efikasna vlast, svakodnevno vidljiva vlast i svakodnevno informativna vlast. Svaki nerazjašnjeni društveni rukavac potencijalni je nuklerani fejsbuk reaktor.
Deseto, fejsbukratija nije demokratija. To je jedna od velikih varki interneta. Kao i obaviještenost, kao i načitanost, kao i društvenost, koje su sve, i druge osobine, prividne. Demokratija je prije svega procedura. Procedura usvojena od većine. Manjina koja je nije usvojila ne mora da je provodi ali će podlijegati procedurama. U komunizmu, manjina ne mora da prihvati odluku većine ali mora da provodi procedure. I tu je, samo tu, totalitarizam komunizma. Sve ostalo su društvene devijacije svojstvene svim ideologijama i sistemima.
Internet je oblik upravljanja svijetom. To se ovih nedjelja pokazuje. To će sljedećih godina i decenija biti sve vidljivije. Internet nije način komunikacije, kako se želi predstaviti. Internet nije društveni aktivizam niti novi značaj jedinke. Internet je dobrovoljni logor. Internet je samoprihvaćeni totalitarni oklop. A dobrim dijelom i masovna bolnica za neizlječive individualne bolesti. Sindrom stečenog gubitka identiteta.
Veza interneta, ulice i destrukcije, koju možemo nazvati i revolucijom, biće sve očiglednija i efikasnija.
Kada sve negativne sintagme odbacimo a zadržimo vezu interneta i revolucije, uopšteno i neodređeno: Egipatska revlucija, Libijska revolucija... bez obzira što revolucija zvuči društveno-poetski, socio-nadahnuto i masovno-prihvatljivo, ostaje pitanje šta su svijetu i društvima donijele revolucije 19. i 20. vijeka. Iza revolucija ostaju samo rezolucije, redukcije i restrukcije.
Društva se kvalitetno mijenjaju samo sporo, dabome, mnogo brže nego klimatske promjene. Ne mijenjaju se trenutno. Bezlične mase, na svaki istorijski način, bile su uvijek bezlično topovsko meso.
SOCIOLOŠKI
FENOMEN:
FEJSBUKAČI
Prvi put u istoriji internet, nevidljivi omotač od informacija kojim se zemlja umotava u milione slojeva, utiče na rat ili mir u nekim zemljama ili cijelim regionima. Tako krvoločni dio ljudske populacije ne mora više čekati goluba pismonošu sa rezultatima i ishodom bitaka i ratova nego se može trenutno uključiti i uticati na ishod.
Cijeli pojas Sjeverne Afrike doživljava dramatične tektonske pomake i rasjede a u tome učestvuje internet u velikoj mjeri. Čak je internet i jedini način da bilo kakva filmska storija stigne do svijeta. U Zagrebu je danas internet učestvovao u okupu protestanata. U Sarajevu neki Kurtović, navodno, manipuliše onima koji će u maju na proteste i poziva „omladinu Balkana“ da se uključi. U Banjaluci je neki balo organizovao dvjesta, trista protestanata, isključivo putem interneta. Kina drži internet pod kontrolom kao onomad Trg nebeskog mira tenkovima.
Vidljiv je, dakle, uticaj te interalatke na okupljanje. Prijatelji protesta, pa, kasnije, i nasilja, niču u hiljadama i preko noći. Ali nije vidljivo ko stoji iza svega. Za gornji pojas Afrike nije još vidljivo da li to njime želi da ovlada Amerika, Nato ili Osama. Svari su krupne, mnogo krupnije od fejsbuk profila ili dva, tri klika. Ako je Gadafi bio dobar svemu svijetu cijele te decenije kako to da sada nije. I, drugo, otkuda u tim totalitarijama, najednom, toliko masovnih protesta. Ako je diktatura, ona drži svakoga za muda. Kako u diktaturi staroj, ukorijenjenoj, tehnološki razrađenoj, da se odnjeguje tako organizovana struktura destrukcije i demokratskih zahjteva.
Najprije treba poći od činjenice da su internet izumjele i instalisale vojne strukture. Tako je i sa mnogim drugim civilnim stvarima. Šerpe i lonci, mnogi, imaju dna od nekad tajnih vojnih materijala. Samo što šerpe i lonci nisu tako masovno opasni kao omotač od informacija.
Drugo, internet svijet je šarolika struktura, potpuno nedefinisana i neustrojena. Nju pogoni virtuelna anonimnost i zaštićeni aktivizam, radikalizam i voajerizam. Otprilike, kakva je struktura komentara ne nekom portalu, takva je struktura ukupnog internet svijeta, korisnika. Najveći dio konzumira i sadržaj ubacuje u svoje svijesne koordinate. Veoma mali dio od konzumenata komentariše i reaguje. A najmanje polovina od njih ne razumije o čemu se radi, šta su pročitali, reaguju po prethodnim ubjeđenjima, iskazuju razne bolesti prema drugima, destruišu, razaraju, stvaraju odbojnost.
Treće, radi se o homogenizaciji i dekalibraciji interesa. Na internetski poziv: Mamu im jebem, samo pljačkaju, treba ih otjerati, okupiće se na hiljade profajlera. U nekim zemljama možda i nekoliko miliona. Čak i kada bi se svi negdje okupili, ne nekom velikom trgu ili u gradu, šta bi zahtijevali, koga bi rušili. Takva masa je uopštena energija, kao energija vjetra, nosi kuće i prevrće automobile ali ne možete da nekom dijelu vjetra kažete: Eno, i onu kuću, sruši, taj je opljačkao u ratu gologuze branitelje, heroje i šehide.
Četvrto, internetska masa je nova vrsta sociološke mase koju najkohezivnije okuplja otuđenost. Masa počiva na individualnim manama a ne vrlinama. Najlogičnija crvena linija koja se proteže tom masom i koja može postati njena linija aktivnosti, jeste anarhija.
Peto, internet-masa, mada je možemo polako početi nazivati internet-ruljom, nije nacionalno, državno, vjerski... ukalupljena. Ona stvara privid tuzemne masovnosti ali to tako u stvarnosti ne mora da bude. U tom omotavanju individua i svijeta bit-omotačima, lako se ubacuju izvanjski generatori pa je manipulacija podrazumijevajuća.
Šesto, mas-internet, kada se koristi u pansocijalne svrhe, pod čim podrazumijevam prevashodno političke akcije, mora imati veliku zemaljsku armiju spavača, instruktora, agenata, mini-generatora, mikro-grupa... koje usmjeravaju dijelove vjetrova prema svojim, unaprijed određenim ciljevima.
Sedmo, fejsbukovci, kada prelaze u fejsbukače, samo su inicijalna kapisla anarhije. Njihov zadataka se ispunjava odlaskom na ulice i trgove. Sa prvim kamenicama i posjekotinama, njihova uloga nestaje a dalje preuzimaju majstori za velike procese tipa Bolje rat nego pakt.
Osmo, osnovna slabost Fejsbukača jeste društvena, sociloška, staleška, klasna, bilo kako, nediferenciranost. Ne mogu svi da provode društvene promjene. Nije svaka travka za sijeno. Nije svaka vatra za požar. Ta slabost je i najveća društvena opasnost i najveća vratnica za ektserne uticaje i preuzimanja. Internet, tako, preuzima i stvarnu ulogu vanjskog omotača nekog društva ili države.
Deveto, jedina moguća brana fejsbukačkim akcijama, internet-ruljama i mas-bitovcima, jeste svakodnevno efikasna vlast, svakodnevno vidljiva vlast i svakodnevno informativna vlast. Svaki nerazjašnjeni društveni rukavac potencijalni je nuklerani fejsbuk reaktor.
Deseto, fejsbukratija nije demokratija. To je jedna od velikih varki interneta. Kao i obaviještenost, kao i načitanost, kao i društvenost, koje su sve, i druge osobine, prividne. Demokratija je prije svega procedura. Procedura usvojena od većine. Manjina koja je nije usvojila ne mora da je provodi ali će podlijegati procedurama. U komunizmu, manjina ne mora da prihvati odluku većine ali mora da provodi procedure. I tu je, samo tu, totalitarizam komunizma. Sve ostalo su društvene devijacije svojstvene svim ideologijama i sistemima.
Internet je oblik upravljanja svijetom. To se ovih nedjelja pokazuje. To će sljedećih godina i decenija biti sve vidljivije. Internet nije način komunikacije, kako se želi predstaviti. Internet nije društveni aktivizam niti novi značaj jedinke. Internet je dobrovoljni logor. Internet je samoprihvaćeni totalitarni oklop. A dobrim dijelom i masovna bolnica za neizlječive individualne bolesti. Sindrom stečenog gubitka identiteta.
Veza interneta, ulice i destrukcije, koju možemo nazvati i revolucijom, biće sve očiglednija i efikasnija.
Kada sve negativne sintagme odbacimo a zadržimo vezu interneta i revolucije, uopšteno i neodređeno: Egipatska revlucija, Libijska revolucija... bez obzira što revolucija zvuči društveno-poetski, socio-nadahnuto i masovno-prihvatljivo, ostaje pitanje šta su svijetu i društvima donijele revolucije 19. i 20. vijeka. Iza revolucija ostaju samo rezolucije, redukcije i restrukcije.
Društva se kvalitetno mijenjaju samo sporo, dabome, mnogo brže nego klimatske promjene. Ne mijenjaju se trenutno. Bezlične mase, na svaki istorijski način, bile su uvijek bezlično topovsko meso.
петак, 25. фебруар 2011.
RAZINA ZUKORLIĆ
Brinući se za Srbiju, jedna televizija je poslala ekipu u Sandžak i snimila intervju sa Onim Zukorlićem. Kad hoću nekom da iskažem posebno poštovanje, onda obavezno kažem Onaj, Oni... Onaj Čavićev, Onaj Bivši Mihajljičin, Onaj Pedepeovac...
A Zukorlić. Ubijelio turban, gleda niz nos za vrijeme pitanja, koncentirše se. Pardon, koncentrira se, razumjećete iz teksta.
Pa glumi, STJ. Kao da je Sandžak Ko Teksas. Sa Kalifornijom, Arizonom i Distriktom. Zukorlić ima poglede, koncepte. On je neizostavno za Cjelovitu BiH. Nemoj da on bude Faktor Raspada. Ima njegovih u Saraju dovoljno za to. (Ovo u Saraju obavezno karakterisati kao Fašizam).
A onda govori o nekim nivoima, stepenima, stupnjevima. Ne upotrijebi ništa od toga nego reče: Razine.
Neki Srbijanci, u koje moram ubrojati i Tog Zukorlića, ljudi su čudo. Zukorlić odlučio da Bude Bošnjak u Srbiji. Dobro. Ali, odlučio i da govori hrvatskim jezikom. U Srbiji. Dobro, Srbija je zemlja široka, ima Hrvata, naročito kako nema Šešelja. Ali u Sandžaku hrvatski jezik, STJ.
Mnogo stvari mi je neobjašnjivo. JNA je i nestala ali mi nije došlo jasno kako to da seljančad, vrativši se iz vojske, u bosanske gudure, počnu govoriti ekavskim jezikom. To mora da je lokalni primitivizam koncentrisan u vlastiti neznačaj.
Kada je onomad, ovdašnji živalj, ušao u svjetske poslove, mislim, počeo međunacionalne građanske i vjerske ratove u BiH, narodne običaje, takozvane Međupokolje, muslimani su počeli da upotrebljavaju neke hrvatske riječi. Mada su oni željeli da to izgleda kao da govore Jezikom hrvatskim. To je, takođe, taj lokalni primitivizam, patriotski primitivizam, jer se nacionalnim ne može nazvati pošto ni jedan razuman pripadnik svoje nacije ne govori, sistemski i politički namjerno, tuđim jezikom. Ali, primitivizam garniran forisiranjem Razlika po svaku cijenu. Tako su i Srbljaci, Srbi Divljaci, počeli govoriti ekavski kad je Rašo prijestolnicu dislocirao. Mi smo Srbi, govorimo ekavskim. A mi nismo Srbi, govorimo hrvatskim.
Tako i sada, 20 godina nakon Prvog Primitivizma, Taj Zukorlić rabi hrvatske riječi da pi pokazao da nije Srbin. Ni Srbijanac. Govori o Razini bez trunke truda da se na neku razinu popne, digne, izdigne. Bez trunke stida, kao da su Hrvati i Jezik hrvatski postali u Sandžaku.
Možda je Taj Zukorlić bezazlena turban-faca ali mene je strah. Koštogledam, priprema teren da jednog dana neki Željko Komšić bude član Predsjedništva Sandžaka.
Brinući se za Srbiju, jedna televizija je poslala ekipu u Sandžak i snimila intervju sa Onim Zukorlićem. Kad hoću nekom da iskažem posebno poštovanje, onda obavezno kažem Onaj, Oni... Onaj Čavićev, Onaj Bivši Mihajljičin, Onaj Pedepeovac...
A Zukorlić. Ubijelio turban, gleda niz nos za vrijeme pitanja, koncentirše se. Pardon, koncentrira se, razumjećete iz teksta.
Pa glumi, STJ. Kao da je Sandžak Ko Teksas. Sa Kalifornijom, Arizonom i Distriktom. Zukorlić ima poglede, koncepte. On je neizostavno za Cjelovitu BiH. Nemoj da on bude Faktor Raspada. Ima njegovih u Saraju dovoljno za to. (Ovo u Saraju obavezno karakterisati kao Fašizam).
A onda govori o nekim nivoima, stepenima, stupnjevima. Ne upotrijebi ništa od toga nego reče: Razine.
Neki Srbijanci, u koje moram ubrojati i Tog Zukorlića, ljudi su čudo. Zukorlić odlučio da Bude Bošnjak u Srbiji. Dobro. Ali, odlučio i da govori hrvatskim jezikom. U Srbiji. Dobro, Srbija je zemlja široka, ima Hrvata, naročito kako nema Šešelja. Ali u Sandžaku hrvatski jezik, STJ.
Mnogo stvari mi je neobjašnjivo. JNA je i nestala ali mi nije došlo jasno kako to da seljančad, vrativši se iz vojske, u bosanske gudure, počnu govoriti ekavskim jezikom. To mora da je lokalni primitivizam koncentrisan u vlastiti neznačaj.
Kada je onomad, ovdašnji živalj, ušao u svjetske poslove, mislim, počeo međunacionalne građanske i vjerske ratove u BiH, narodne običaje, takozvane Međupokolje, muslimani su počeli da upotrebljavaju neke hrvatske riječi. Mada su oni željeli da to izgleda kao da govore Jezikom hrvatskim. To je, takođe, taj lokalni primitivizam, patriotski primitivizam, jer se nacionalnim ne može nazvati pošto ni jedan razuman pripadnik svoje nacije ne govori, sistemski i politički namjerno, tuđim jezikom. Ali, primitivizam garniran forisiranjem Razlika po svaku cijenu. Tako su i Srbljaci, Srbi Divljaci, počeli govoriti ekavski kad je Rašo prijestolnicu dislocirao. Mi smo Srbi, govorimo ekavskim. A mi nismo Srbi, govorimo hrvatskim.
Tako i sada, 20 godina nakon Prvog Primitivizma, Taj Zukorlić rabi hrvatske riječi da pi pokazao da nije Srbin. Ni Srbijanac. Govori o Razini bez trunke truda da se na neku razinu popne, digne, izdigne. Bez trunke stida, kao da su Hrvati i Jezik hrvatski postali u Sandžaku.
Možda je Taj Zukorlić bezazlena turban-faca ali mene je strah. Koštogledam, priprema teren da jednog dana neki Željko Komšić bude član Predsjedništva Sandžaka.
уторак, 22. фебруар 2011.
PICNJAVA U SARAJEVU
U Sarajevu pucnjava. U Sarajevu picnjava. Pucaju kriminalci. Saopštava PIC. Zakon o katastru, kojeg je danas usvojila Narodna skupština Republike Srpske, nije zakonit. PIC, bez Rusije, klasično, saopštio da tako ne može. Ne može, vele, Republika Srpska da knjiži, popisuje, svoju imovinu u organima izvršne vlasti nego mora kao do sada u sudovima.
Za moju tetku to vjerovatno ne znači ništa. Ali znači mnogo za budućnost Republike Srpske i Srba u BiH.
Stranci su ovdje došli, nakon, Dejtona, kao mozgoseri, većinom. Izvjesna grupa stranaca je smislila projekt da se taj katastar, popis imovine, vodi u sudovima. Onda su mozgoseri smislili reformu sudstva, VSTS, STJ, Sud BiH, Barašin BiH, treba još Vrhovni sud BiH, vapi gipsana Meddžida. To nezavisno i neovisno sudstvo plaćeno je ko Svetog Petra Kajgana. Sve u namjeri da se reformiše, to jest objedini kao jedno efikasno i funkcionalno Državno Sudstvo.
E, takvo sudstvo bi imalo popis imovine. Katastar. Svega u BiH. Republika Srpska ne bi imala ništa. U međuvremenu, neko naredi, naloži, donese odluku da se sve to knjiži kao Državna Imovina. Silajdžić tu ne spada. On je pokretnost. I eto Srba Bezemljaša.
Usuđujem se da kažem da je ovo istorija.
Republika Srpska počinje da demontira Sistem Mozgosera. Počinje da vraća svoje nadležnosti. Počinje da razara Tehnologiju Unitarizma, Potčinjavanja i Okupacije. Zatvara Vrata Ohaera. Mada Picnjava još traje. Izmjene Zakona o Popisu stanovništva Republike Srpske upotpunjavaju politički ugođaj.
PIC treba da zna da Rafi prvi napušta brod koji tone.
Stoga nije preporučljivo ugled zemalja PIC-a, bez Rusija, trošiti na disciplinovanje redovnog rada jednog parlamenta.
U Sarajevu pucnjava. U Sarajevu picnjava. Pucaju kriminalci. Saopštava PIC. Zakon o katastru, kojeg je danas usvojila Narodna skupština Republike Srpske, nije zakonit. PIC, bez Rusije, klasično, saopštio da tako ne može. Ne može, vele, Republika Srpska da knjiži, popisuje, svoju imovinu u organima izvršne vlasti nego mora kao do sada u sudovima.
Za moju tetku to vjerovatno ne znači ništa. Ali znači mnogo za budućnost Republike Srpske i Srba u BiH.
Stranci su ovdje došli, nakon, Dejtona, kao mozgoseri, većinom. Izvjesna grupa stranaca je smislila projekt da se taj katastar, popis imovine, vodi u sudovima. Onda su mozgoseri smislili reformu sudstva, VSTS, STJ, Sud BiH, Barašin BiH, treba još Vrhovni sud BiH, vapi gipsana Meddžida. To nezavisno i neovisno sudstvo plaćeno je ko Svetog Petra Kajgana. Sve u namjeri da se reformiše, to jest objedini kao jedno efikasno i funkcionalno Državno Sudstvo.
E, takvo sudstvo bi imalo popis imovine. Katastar. Svega u BiH. Republika Srpska ne bi imala ništa. U međuvremenu, neko naredi, naloži, donese odluku da se sve to knjiži kao Državna Imovina. Silajdžić tu ne spada. On je pokretnost. I eto Srba Bezemljaša.
Usuđujem se da kažem da je ovo istorija.
Republika Srpska počinje da demontira Sistem Mozgosera. Počinje da vraća svoje nadležnosti. Počinje da razara Tehnologiju Unitarizma, Potčinjavanja i Okupacije. Zatvara Vrata Ohaera. Mada Picnjava još traje. Izmjene Zakona o Popisu stanovništva Republike Srpske upotpunjavaju politički ugođaj.
PIC treba da zna da Rafi prvi napušta brod koji tone.
Stoga nije preporučljivo ugled zemalja PIC-a, bez Rusija, trošiti na disciplinovanje redovnog rada jednog parlamenta.
понедељак, 21. фебруар 2011.
“Podjele koje Montgomery predlaže sigurna su formula za ponovno paljenje sukoba na Balkanu, sa razornim dejstvom, uključujući i formiranje islamske Republike u centralnoj Bosni”, navodi Server, te pita Montgomeryja da li se sjeća:
“Mi to nazivamo “neodrživim ostatkom islamske Republike koja bi bila platforma za iranske teroriste u Evropi. Teško mi je vidjeti šta je tu u interesu SAD i Srbije. Ali nema potrebe da Montgomery više misli o tome”, ocijenio je Server.
BiH KAO TRAJNA
“Mi to nazivamo “neodrživim ostatkom islamske Republike koja bi bila platforma za iranske teroriste u Evropi. Teško mi je vidjeti šta je tu u interesu SAD i Srbije. Ali nema potrebe da Montgomery više misli o tome”, ocijenio je Server.
BiH KAO TRAJNA
TALAČKA KRIZA
Kada je, onomad, počela Demokratija u Bosni, kao sad u Egiptu, niko nije ni slutio da će sve da se pretvori u Naseobinu i ode u 3LPM. Naprotiv, svi su imali zlatnoobzorljive poglede na budućnost, rješenja i sudbinu. Vojska kafansko-intelektualističkih sinoć probuđenih i izlarvisanih srednjovjekovnih alhemičara imala je projekte, mape i likove za svaku moguću varijantu.
Jedna od tih storija bila je i to kako Srbi i Hrvati moraju da trpe turke, balije, u svojoj državi jer Svijet neće dozvoliti da se formira Druga Turska, baš ovdje na predjelima u kojima Evropa i Amerika inače uživaju i gledaju zalaske i izlaske sunca iza pitomih brdusina i ultrakolorisanog kamenjara.
Ta kafansko-septička teza pojavila se mnogo prije boravka Danijela Servera u BiH, 94., kao američkog izaslanika za muslimansko-hrvatsku federaciju. On ju je, dakle, naslijedio, kad je došao ovdje i sada je lansira kao veliki ekspert, optužujući, pri tome, Montgomerija kako je plaćeni lobist Tome Nikolića i slično. Ma, da, Server je u BiH radio za žireve. Svaki dan šaka žira. A svake prve subote u mjesecu i pregršt cazinsko-kladuškog kestena. I sadašnje izjave daje za žireve. Znam za mnoga prezimena koja nemaju veze sa ličnostima koje ih nose, Palikuća, Piškić, Spalogaća, Gaćanović… ali Server Danijelu sjeda ko budali šamar.
Prije svega, o kakvoj bi se Islamskoj Republici radilo u slučaju federalizacije BiH ili davanja mogućnosti Republici Srpskoj da se izjasni da li želi da ostane u okviru BiH. Nakon jednog od ta dva događaja, na bošnjačkim teritorijama, pod vlašću i ingerencijama sarajevskih političkih stranaka, ništa se nebi dogodilo što se već nije dogodilo. Teroristi su bili ovdje i za vrijeme RBiH, i za vrijeme AR BiH, i prije Dejtona, i poslije Dejtona. Bošnjačke stranke, Sarajevski Politički Krug, i sada se ponašaju kao da je sve ovo Islamska Republika. To što Željko Komšić ne nosi turban, to je samo modni detalj.
Dobro je poznato da pitanje da li će neki prostor biti iskorišten za međunarodnu deratizaciju ili infekciju, ne zavisi od Srba i Hrvata. Kao da je nas ovdje trista miliona, STJ.
Držati Srbe i Hrvate kao čuvare dobrih osobina islamskog svijeta u BiH, ponižavajuće je i za muslimane ali i za hrišćane. Držati Srbe i Hrvate kao ovčice taoce u toru u kojem mogu da se pojave vukovi koljači, pa ako prežive, dobro, a ako ne prežive vidjećemo šta ćemo, u maniru je stare dobre staljinističke ničeovske doctrine. Mislio sam da je sa tim završeno kada je Makarti očistio Ameriku od komunista.
Danijel Server Serviser ne treba da se koristi istrošenim tezama. Potrebni su demokratski argument. Sve ostalo smo probali. Ovo je talentovana Naseobina. Šteta što se raspada, imali smo još toliko ideja.
Kada je, onomad, počela Demokratija u Bosni, kao sad u Egiptu, niko nije ni slutio da će sve da se pretvori u Naseobinu i ode u 3LPM. Naprotiv, svi su imali zlatnoobzorljive poglede na budućnost, rješenja i sudbinu. Vojska kafansko-intelektualističkih sinoć probuđenih i izlarvisanih srednjovjekovnih alhemičara imala je projekte, mape i likove za svaku moguću varijantu.
Jedna od tih storija bila je i to kako Srbi i Hrvati moraju da trpe turke, balije, u svojoj državi jer Svijet neće dozvoliti da se formira Druga Turska, baš ovdje na predjelima u kojima Evropa i Amerika inače uživaju i gledaju zalaske i izlaske sunca iza pitomih brdusina i ultrakolorisanog kamenjara.
Ta kafansko-septička teza pojavila se mnogo prije boravka Danijela Servera u BiH, 94., kao američkog izaslanika za muslimansko-hrvatsku federaciju. On ju je, dakle, naslijedio, kad je došao ovdje i sada je lansira kao veliki ekspert, optužujući, pri tome, Montgomerija kako je plaćeni lobist Tome Nikolića i slično. Ma, da, Server je u BiH radio za žireve. Svaki dan šaka žira. A svake prve subote u mjesecu i pregršt cazinsko-kladuškog kestena. I sadašnje izjave daje za žireve. Znam za mnoga prezimena koja nemaju veze sa ličnostima koje ih nose, Palikuća, Piškić, Spalogaća, Gaćanović… ali Server Danijelu sjeda ko budali šamar.
Prije svega, o kakvoj bi se Islamskoj Republici radilo u slučaju federalizacije BiH ili davanja mogućnosti Republici Srpskoj da se izjasni da li želi da ostane u okviru BiH. Nakon jednog od ta dva događaja, na bošnjačkim teritorijama, pod vlašću i ingerencijama sarajevskih političkih stranaka, ništa se nebi dogodilo što se već nije dogodilo. Teroristi su bili ovdje i za vrijeme RBiH, i za vrijeme AR BiH, i prije Dejtona, i poslije Dejtona. Bošnjačke stranke, Sarajevski Politički Krug, i sada se ponašaju kao da je sve ovo Islamska Republika. To što Željko Komšić ne nosi turban, to je samo modni detalj.
Dobro je poznato da pitanje da li će neki prostor biti iskorišten za međunarodnu deratizaciju ili infekciju, ne zavisi od Srba i Hrvata. Kao da je nas ovdje trista miliona, STJ.
Držati Srbe i Hrvate kao čuvare dobrih osobina islamskog svijeta u BiH, ponižavajuće je i za muslimane ali i za hrišćane. Držati Srbe i Hrvate kao ovčice taoce u toru u kojem mogu da se pojave vukovi koljači, pa ako prežive, dobro, a ako ne prežive vidjećemo šta ćemo, u maniru je stare dobre staljinističke ničeovske doctrine. Mislio sam da je sa tim završeno kada je Makarti očistio Ameriku od komunista.
Danijel Server Serviser ne treba da se koristi istrošenim tezama. Potrebni su demokratski argument. Sve ostalo smo probali. Ovo je talentovana Naseobina. Šteta što se raspada, imali smo još toliko ideja.
недеља, 20. фебруар 2011.
EU – KUTIJA I BUNKERI
Sutra se u Briselu održava neki sastanak, sastanak ministara inostranih poslova zemalja EU. Pojavili se opet Neidentifikovani Neimeni, a oni su jedno od najvećih dostignuća Bosanskog Slobodnog Novinarstva, koji sve znaju i kako će, kuku nama, i šta će, lele sestro, i čime će nas, uzočas, na kulac nabiti, ta EU, ta Integrativna Gracija, ta Integracija.
Vele, kutija ima u Briselu. Kutija sa alatkama. A među alatkama srednjovjekovni instrumentarijum. Zamrzavanje računa i imovine. Zabrana putovanja, osim pješke. Nepozivanje na simpozije, forume i partije. Uglavnom za one koji podrivaju temelje Dejtona i temelje Naseobine. Sreća da ne idu retroaktivno. Inače bi jedno 1000 ljudi iz Ohaera, raznih dinastija, trebalo da ide na Briselski Goli Otok zbog podrivanja Dejtona. Pa onda nekoliko hiljada Unitarista Sarajdžija. Za podrivanje BiH. Za podrivanje temelja Republike Srpske se ne sudi. Za to bi trebalo otići na BGO nekoliko hiljada Esdesovih i Pedepeovih Srba, raznih Beogradskih Srba, cirka oko toliko, čitavi korodoni stranaca, špijuna, diplomata, mutivoda i Rafi Gregorijan. Pa da vide kako je na Golom.
Ali, da ne bi ta kutija za cipele puna alatki bila nedovoljna, imam rješenje.
EU bi trebala po cijeloj BiH da izgradi betonske bunkere. Sa uskim uspravnim i vodoravnim puškarnicama. Ne onakve kakve je imao Enver Hodža u Demokratskoj Albaniji, preteči današnjeg Kosova. Nego moderne, briselske, supratehnološke bunkere kojima će softver isporučiti neke multuetničke d.o.o. iz Sarajeva.
Bunkere bi trebalo razasuti po cijeloj Naseobini, osim u Maoči, tamo imaju problema sa kanalizacijom. A u gradnji bi trebalo angažovati domaću operativu. Osoblje bunkera treba da bude multietničko, u skladu sa najboljim sarajevskim standardima. Kao u Fudbalskom savezu BiH, od tridesetdvoje zaposlenih, troje Srba. Al' se razmnožavaju, SIJ.
S pomoću bunkera bi se detaljno opservirali temelji Dejtona. I pucalo bi se bez upozorenja. Mrtva EU straža. Jednom godišnje bi se, umjesto PIC-a, organizovao slet komandira bunkera. Oni bi dolazili na konjima, naprimjer u Popovo polje, gdje bi ih čekali čadori, janjci i kavezi puni onih koji su uhvaćeni u podrivanju Dejtona. Petog dana Sleta, žene i druge drugarice komandira bunkera, bičevale bi Mrske Podrivače Dejtona i trajno im oduzimale članske karte lovačkih društava, izviđača, briselskih pionira i ribolovačkih zajednica.
Šestog dana Slet na Popovom polju posjetio bi, to je već višedecenijska tradicija, Predsjednik Sarajeva koji je, ujedno, i kralj Bosne, car Hercegovine, hrvatski član svih Institucija Ravnopravnosti, Ban Banjaluke, Mostara i Tuzle, i počasni alfa mužjak Brda i Dolina Naseobine, Zlatko Lagumdžija Briseldžija.
Sedmog dana bi čarteri, na sve regionalne aerodrome, izručili studente svih američkih univerziteta, koji bi saslušali predavanja o modernim dostignućima integracijskih procesa pod okriljem EU i NATO a koji sljedeće godine slave dvjesta godina o otvaranja Prvog Bunkera.
Srećom, pročitah izjavu - koncept Željke Cvijanović, ministrice ekonomskih odnosa i regionalne saradnje, inostranih poslova, brate, i vidjeh da ima realnih pogleda na te integracije.
Tačno. EU i BiH su strane u ugovornom odnosu. Ne radi se o Ugovornom snošaju. EU mora da pokaže da joj je više stalo do integracije BiH nego što je BiH stalo da podriva Dejton. Kad kažem BiH, ovaj put, u podrivanju, mislim na Sarajevo. EU mora da postane Asocijacija Partner BiH. Da bude njena majka Tereza, njen Gandi.
A u kutiji od cipela se pakuju kolači šape, čuvaju stare razglednice i pisma vojniku, odlažu školjke sa noćnog kupanja, osim jedne.
Ne nose se alatke jedne od najozbiljnih državnih, ekonomskih, hrišćanskih i kulturalnih asocijacija u svjetskoj istoriji.
Sutra se u Briselu održava neki sastanak, sastanak ministara inostranih poslova zemalja EU. Pojavili se opet Neidentifikovani Neimeni, a oni su jedno od najvećih dostignuća Bosanskog Slobodnog Novinarstva, koji sve znaju i kako će, kuku nama, i šta će, lele sestro, i čime će nas, uzočas, na kulac nabiti, ta EU, ta Integrativna Gracija, ta Integracija.
Vele, kutija ima u Briselu. Kutija sa alatkama. A među alatkama srednjovjekovni instrumentarijum. Zamrzavanje računa i imovine. Zabrana putovanja, osim pješke. Nepozivanje na simpozije, forume i partije. Uglavnom za one koji podrivaju temelje Dejtona i temelje Naseobine. Sreća da ne idu retroaktivno. Inače bi jedno 1000 ljudi iz Ohaera, raznih dinastija, trebalo da ide na Briselski Goli Otok zbog podrivanja Dejtona. Pa onda nekoliko hiljada Unitarista Sarajdžija. Za podrivanje BiH. Za podrivanje temelja Republike Srpske se ne sudi. Za to bi trebalo otići na BGO nekoliko hiljada Esdesovih i Pedepeovih Srba, raznih Beogradskih Srba, cirka oko toliko, čitavi korodoni stranaca, špijuna, diplomata, mutivoda i Rafi Gregorijan. Pa da vide kako je na Golom.
Ali, da ne bi ta kutija za cipele puna alatki bila nedovoljna, imam rješenje.
EU bi trebala po cijeloj BiH da izgradi betonske bunkere. Sa uskim uspravnim i vodoravnim puškarnicama. Ne onakve kakve je imao Enver Hodža u Demokratskoj Albaniji, preteči današnjeg Kosova. Nego moderne, briselske, supratehnološke bunkere kojima će softver isporučiti neke multuetničke d.o.o. iz Sarajeva.
Bunkere bi trebalo razasuti po cijeloj Naseobini, osim u Maoči, tamo imaju problema sa kanalizacijom. A u gradnji bi trebalo angažovati domaću operativu. Osoblje bunkera treba da bude multietničko, u skladu sa najboljim sarajevskim standardima. Kao u Fudbalskom savezu BiH, od tridesetdvoje zaposlenih, troje Srba. Al' se razmnožavaju, SIJ.
S pomoću bunkera bi se detaljno opservirali temelji Dejtona. I pucalo bi se bez upozorenja. Mrtva EU straža. Jednom godišnje bi se, umjesto PIC-a, organizovao slet komandira bunkera. Oni bi dolazili na konjima, naprimjer u Popovo polje, gdje bi ih čekali čadori, janjci i kavezi puni onih koji su uhvaćeni u podrivanju Dejtona. Petog dana Sleta, žene i druge drugarice komandira bunkera, bičevale bi Mrske Podrivače Dejtona i trajno im oduzimale članske karte lovačkih društava, izviđača, briselskih pionira i ribolovačkih zajednica.
Šestog dana Slet na Popovom polju posjetio bi, to je već višedecenijska tradicija, Predsjednik Sarajeva koji je, ujedno, i kralj Bosne, car Hercegovine, hrvatski član svih Institucija Ravnopravnosti, Ban Banjaluke, Mostara i Tuzle, i počasni alfa mužjak Brda i Dolina Naseobine, Zlatko Lagumdžija Briseldžija.
Sedmog dana bi čarteri, na sve regionalne aerodrome, izručili studente svih američkih univerziteta, koji bi saslušali predavanja o modernim dostignućima integracijskih procesa pod okriljem EU i NATO a koji sljedeće godine slave dvjesta godina o otvaranja Prvog Bunkera.
Srećom, pročitah izjavu - koncept Željke Cvijanović, ministrice ekonomskih odnosa i regionalne saradnje, inostranih poslova, brate, i vidjeh da ima realnih pogleda na te integracije.
Tačno. EU i BiH su strane u ugovornom odnosu. Ne radi se o Ugovornom snošaju. EU mora da pokaže da joj je više stalo do integracije BiH nego što je BiH stalo da podriva Dejton. Kad kažem BiH, ovaj put, u podrivanju, mislim na Sarajevo. EU mora da postane Asocijacija Partner BiH. Da bude njena majka Tereza, njen Gandi.
A u kutiji od cipela se pakuju kolači šape, čuvaju stare razglednice i pisma vojniku, odlažu školjke sa noćnog kupanja, osim jedne.
Ne nose se alatke jedne od najozbiljnih državnih, ekonomskih, hrišćanskih i kulturalnih asocijacija u svjetskoj istoriji.
петак, 18. фебруар 2011.
TREĆI ENTITET
NIJE U PITANJU
Nekoliko stranih diplomata je govorilo o tome da Treći entitet nije dobra opcija.
Dragan Čović je rekao da otcjepljenje i stvaranje Trećeg entiteta nije na dnevnom redu.
Nebojša Radmanović, iskusni i realni političar, tihi praktičar, rekao je Dnevnom listu da je taj projekt komplikovan i da treba, za početak, spriječiti preglasavanje u Federaciji.
Internetska javnost se našla u nedoumici. Naročito poslije Čovićeve izjave. Internetski mudžahedini likuju.
Ali, treba uzeti u obzir još dvije činjenice:
• O trećem entitetu Ozbiljno Političko Sarajevo ne govori ništa
• ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu, je sve nervozniji. Njegovo, njihovo, saopštenje povodom izjava Ive Mire Jovića, izleglo se iz drskosti seoskog binjadžije.
Da pođem redom.
To što stranci pričaju o Trećem, samo je kupovina vremena. Tako su i Amerikanci kupovali vrijume prije raspada SFRJ. To može i da znači da je vrijeme potrebno za nalaženje formule i koraka. A ovdje, ni bilo gdje u svijetu, ništa se ne može riješiti preko noći. Previše je jakih igrača okupio Dejtonski sporazum. Sve njih, na neki način, treba priupitati. Ne bih dao ruku u vatru za tvrdnju da angažman Njemačke i Angele Merkel nema neku, barem posrednu, vezu sa Trećim, ili položajem Hrvata u političkom sistemu i političkoj arhitekturi Federacije.
To što Dragan Čović priča da to nije na dnevnom redu, nije nikakva vatrogasna činjenica. Najbolje bi bilo da je Čović sumanut i da odmah proglasi Treći. To i čekaju u Sarajevu i pod ZLO Čadorom. Onda bi sve bilo riješeno za pet minuta. Zato ima onih koji idu trnjem. Ivo Miro Jović dovoljno zbori o tome. Peticija zbori o tome. Javnost je, ne smao široka, već i intelektualna, potpuno saglasna. Ako mogu pomoći, i ja stalno pričam da je Treći jedino rješenje i za Hrvate i za BiH. Ako ne bude Trećeg, Hrvati će opstati u nekom drugom teritorijalu, ali BiH neće.
ZLO. To je već usamljena figura. Rast njegove agresivnosti i drskosti povezan je sa njegovim ogoljavanjem na političkoj sceni. Mislim da treba suptilnije pratiti preslagivanja i dominanja na političkoj sceni Sarajeva i Federacije, među intelektualcima i neortodoksnim aktivistima. Nekada neki mirniji potezi, kao što je istup Radmanovića, otkrivaju više od agresivističkih stavova i mobilizacija.
Kratka povijest novobosanskog totalitarizma, pa i jugoslovenskog sloma, uči nas da politika nije stvar ishitrenih poteza. Totalitaristi samo to i čekaju. Republika Srpska je upornim, strpljivim, svakodnevnim radom za šest godina odagnala granicu propasti koju su joj bili primakli Esdees i Pedepe nakon tri usrane vlade na vlasti. Jeste da je nekada bila vrlo blizu oštre ivice žileta, nekada i hodala po njoj, ali je uspjela da ne podlegne ishitrenosti i da ne povuče pogrešan potez koji je PIC, ovaj ili onaj u Evropi, Ešdan, američki atomski diplomati... čekali svakog trenutka.
Hrvatska politička artikulacija mora tako da praktikuje politiku. Mora uvijek imati inicijativu, uvijek biti konstruktivna, uvijek biti određena, uvijek imati prag preko kojeg se ne prelazi, uvijek biti realna za taj korak i to vrijeme.
Dabome da sam u opasnosti da pametujem.
Ali, najbolje što se moglo, maksimalno, već je postignuto. Ujedinjena je hrvatska politička scena. I to poslije izbora. Hrvatska je promijenila svoju politiku. Novi Beograd je pridobijen. Priča se o hrišćanstvu u BiH. Pomenut je Stolni grad. Samo prokletima je malo. Strpljenje radi u međuprostoru. I što je najbitnije, ZLO je, odnosno Sarajevski Politički Krug, doveden u situaciju da govori o Trećem entitetu. Jer i to što radi po županaijama oko Doma naroda i drsko saopštenje sa prijetnjama, govori, u stvari, o Trećem entitetu.
Prije četiri godine se govorilo o nekoliko novih ministarstava u Savjetu ministara. Da su uvedena i ozakonjena to bilo nekoliko spratova niže za Hrvate u Federaciji i u BiH, i za Republiku Srpsku. Špirić, i cijeli SNSD, izborili su se protiv takvih tendencija. Uspjeli su da izbjegnu efikasnost koja bi značila unitarizaciju. A unitarizacija zauvijek zatvara vrata za Hrvate, pa onda i za Srbe.
Ali, trebalo je četiri godine. Teške godine.
Dakle, sve ide sporo. Politički procesi se sastoje od malih pomjeranja. Mikrometrom mjerljivih. Zato moraju biti svakodnevno podržavani.
Osim ZLO i Sarajunitardžija, niko nema potrebe da bude nestrpljiv.
Nekoliko stranih diplomata je govorilo o tome da Treći entitet nije dobra opcija.
Dragan Čović je rekao da otcjepljenje i stvaranje Trećeg entiteta nije na dnevnom redu.
Nebojša Radmanović, iskusni i realni političar, tihi praktičar, rekao je Dnevnom listu da je taj projekt komplikovan i da treba, za početak, spriječiti preglasavanje u Federaciji.
Internetska javnost se našla u nedoumici. Naročito poslije Čovićeve izjave. Internetski mudžahedini likuju.
Ali, treba uzeti u obzir još dvije činjenice:
• O trećem entitetu Ozbiljno Političko Sarajevo ne govori ništa
• ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu, je sve nervozniji. Njegovo, njihovo, saopštenje povodom izjava Ive Mire Jovića, izleglo se iz drskosti seoskog binjadžije.
Da pođem redom.
To što stranci pričaju o Trećem, samo je kupovina vremena. Tako su i Amerikanci kupovali vrijume prije raspada SFRJ. To može i da znači da je vrijeme potrebno za nalaženje formule i koraka. A ovdje, ni bilo gdje u svijetu, ništa se ne može riješiti preko noći. Previše je jakih igrača okupio Dejtonski sporazum. Sve njih, na neki način, treba priupitati. Ne bih dao ruku u vatru za tvrdnju da angažman Njemačke i Angele Merkel nema neku, barem posrednu, vezu sa Trećim, ili položajem Hrvata u političkom sistemu i političkoj arhitekturi Federacije.
To što Dragan Čović priča da to nije na dnevnom redu, nije nikakva vatrogasna činjenica. Najbolje bi bilo da je Čović sumanut i da odmah proglasi Treći. To i čekaju u Sarajevu i pod ZLO Čadorom. Onda bi sve bilo riješeno za pet minuta. Zato ima onih koji idu trnjem. Ivo Miro Jović dovoljno zbori o tome. Peticija zbori o tome. Javnost je, ne smao široka, već i intelektualna, potpuno saglasna. Ako mogu pomoći, i ja stalno pričam da je Treći jedino rješenje i za Hrvate i za BiH. Ako ne bude Trećeg, Hrvati će opstati u nekom drugom teritorijalu, ali BiH neće.
ZLO. To je već usamljena figura. Rast njegove agresivnosti i drskosti povezan je sa njegovim ogoljavanjem na političkoj sceni. Mislim da treba suptilnije pratiti preslagivanja i dominanja na političkoj sceni Sarajeva i Federacije, među intelektualcima i neortodoksnim aktivistima. Nekada neki mirniji potezi, kao što je istup Radmanovića, otkrivaju više od agresivističkih stavova i mobilizacija.
Kratka povijest novobosanskog totalitarizma, pa i jugoslovenskog sloma, uči nas da politika nije stvar ishitrenih poteza. Totalitaristi samo to i čekaju. Republika Srpska je upornim, strpljivim, svakodnevnim radom za šest godina odagnala granicu propasti koju su joj bili primakli Esdees i Pedepe nakon tri usrane vlade na vlasti. Jeste da je nekada bila vrlo blizu oštre ivice žileta, nekada i hodala po njoj, ali je uspjela da ne podlegne ishitrenosti i da ne povuče pogrešan potez koji je PIC, ovaj ili onaj u Evropi, Ešdan, američki atomski diplomati... čekali svakog trenutka.
Hrvatska politička artikulacija mora tako da praktikuje politiku. Mora uvijek imati inicijativu, uvijek biti konstruktivna, uvijek biti određena, uvijek imati prag preko kojeg se ne prelazi, uvijek biti realna za taj korak i to vrijeme.
Dabome da sam u opasnosti da pametujem.
Ali, najbolje što se moglo, maksimalno, već je postignuto. Ujedinjena je hrvatska politička scena. I to poslije izbora. Hrvatska je promijenila svoju politiku. Novi Beograd je pridobijen. Priča se o hrišćanstvu u BiH. Pomenut je Stolni grad. Samo prokletima je malo. Strpljenje radi u međuprostoru. I što je najbitnije, ZLO je, odnosno Sarajevski Politički Krug, doveden u situaciju da govori o Trećem entitetu. Jer i to što radi po županaijama oko Doma naroda i drsko saopštenje sa prijetnjama, govori, u stvari, o Trećem entitetu.
Prije četiri godine se govorilo o nekoliko novih ministarstava u Savjetu ministara. Da su uvedena i ozakonjena to bilo nekoliko spratova niže za Hrvate u Federaciji i u BiH, i za Republiku Srpsku. Špirić, i cijeli SNSD, izborili su se protiv takvih tendencija. Uspjeli su da izbjegnu efikasnost koja bi značila unitarizaciju. A unitarizacija zauvijek zatvara vrata za Hrvate, pa onda i za Srbe.
Ali, trebalo je četiri godine. Teške godine.
Dakle, sve ide sporo. Politički procesi se sastoje od malih pomjeranja. Mikrometrom mjerljivih. Zato moraju biti svakodnevno podržavani.
Osim ZLO i Sarajunitardžija, niko nema potrebe da bude nestrpljiv.
MEDIJI,
15 GODINA
TEŠKOG SRANIJA
SA UDIVLENIJEM
U Sarajevu, vidim, OSCE organizovao Krsnu slavu povodom 15 godina svog rada u BiH. Priča i o medijima. Pojavio se Denis Latin, žrtva Slobode. Pojavila se i Tanya Domi, nekad bila portparolka OSCE, sada vanredni profesor na Kolumbiji, STJ. Zločinac se vraća na mjesto zločina.
Kada sam, onomad, na jednu novinarsku podvalu, beogradska agencija, ovdašnja dopisnica… reagovao tako što sam rekao da novinari koji smišljeno objavljuju dezinformacije treba sudski da odgovoraju, dotična Tanya, tad je bila malo deblja, ne znam danas, organizovala je konferenciju za štampu i jebala mi po nekoliko spiskova.
Sada vidim, odbranili su novinarstvo i medije u 3LPM. Umjesto ministara, koji ih javno, pod imenom i prezimenom, upozoravaju na dezinformacije, njima upravljaju, “postali su plaćenici” rečeno je, tajkuni, političke oligarhije, ratni profiteri.
OSCE je tada zagovarao slobodu medija. Dovodio razne eksperte koji nemaju pojma o novinarstvu i medijima. Možemo reći da su proveli reformu medija. Moj pradjed Toman mi je jednom rekao: Sinko, kad ti neko pomene reformu, ponesi komad kuruze i komad slanine, prošarane bijelim lukom i odmah bježi u planinu, dalje nego što su bježali Dražine bradonje.
Reforma je urodila plodom. Vidim. Latin, živi medijski odstrelnik, došao da priča o medijima. Kako novinari moraju da budu dobro plaćeni i da ne zavise ni od koga. Zašto Latin misli da su novinari bolji ljudi od sudija. I sudije su reformisane, nezavisne, dobro plaćene. Pa ubice po BiH ubijaju svakodnevno. Ko Naser nekad oko Srebrenice.
Znam da je 15 godina lijepa godišnjica. Ali ja je, zarad tih medija, ne bih organizovao. Bilo bi me stid.
Kako su stvorili medije, takva im je namjera bila i sa BiH. Opšta deregulacija. I obje namajere su uspjele. Ti mračnjaci su mislili da se na kursiću, mada može i neko drugo srednje slovo da se primijeni, od dva tri mjeseca, u nekom media centru, STJ, obrazuju novinari. I da znaju kako funkcioniše politički sistem a da pri tome ne znaju gdje je tuta. Po njihovim reformama, novinari počinju svoju karijeru kao istraživači. Obavezno imaju svoje tajne izvore. Sada su, kaže Dunja Mijatović, u poziciji da ne smiju da kontaktiraju sa svojim izvorima. A ko je stvorio TD. Tajno Društvo Bosna. Ako je društvo demokratsko, reformisano, javno, što će medijima tajni izvori. Koji li je tajni izvor rekao Batku H. da u Republici Srpskoj rastu mafijaši a u Hercegovini fašisti.
Mediji ne mogu da budu nezavisni. Oni odgovaraju društvu. Pri tome su krivi ako uđu u protivprirodni blud za Zlatkom. ITD. Oni ne mogu da budu opozcija jednoj Republici, niti Dodiku, niti Esdepeu. Dok su novinari. Mogu, ali neka formiraju političku stranku.
Ali, pošto su Oni, prizveli i Medije i Zlatka, protivprirodni blud je prirodan. Ne treba zbog toga zvati Latina da im kaže ko kome skida gaće.
I plaćati dnevnice Tanyi. Ni one nije odradila kako treba.
KRATKE SKIJE
Kako se, vremenom, sve skraćuje. Nekad sam skijao na 2.05 skijama, a visok sam 173. No, dosla nova tehnologija, nova tehnika skijanja. Moj drug Milan i moj drug Stole su me ubijedili da probam ove od 160 cm. Dobro, probao sam. Mnogo manje znanja i mnogo manje tehnike treba. Ja ih zovem lavorima - idu na sve strane.
Пријавите се на:
Постови (Atom)
